Prosjak Luka/X

← IX

Prosjak Luka —  X. autor: August Šenoa

XI →

Danas biraju se u gradu gospoda. Jedni hoće, da ostanu stari, drugi da dođu nova gospoda; dosta ih je koji misle ovako, dosta ih misli onako. Bogzna na čiju će stranu sreća prevagnuti, tko će izići. Gotovo bi se reći moglo da će stari pasti. Imaju i oni svojih ljudi i korteša, sve samih kaputaša, trgovaca, krojača, čizmara i drugih majstora, imaju za sebe i doktora, fiškala i drugih pismenih ljudi, al se danas ne pita za pismo, već za riječ. No što god torbu i opanke nosi, nije za stare, a toga je, bogami, dosta. Teško im je pod starom gospodom, vele, da vidimo možda će pod novim redom bolje biti, zašto si ne bi popravili? Pak i torbašu godi kad može za tri godine jedanput poći na vijećnicu kao i ostala gospoda, koja stanuju u tim visokim zidanim kućama, kad može reći: "Toga hoću, a onoga neću, i baš onoga neću koga drugi hoće! I baš tako neću kako je dosad bilo! Zašto? Eh, jer svoj votum imam, pa tko mi može šta?"

Već je minula osma ura, a u devet se bira. Sa krova vijećnice vije se zastava, crvena je, bijela i modra. Vrata varoškoj kući širom su otvorena. Uz stube dolazi se u malu sobu, onda u veliku, gdje po zidovima vise velike slike i stare i nove, sve kraljevi i sveci i po koji ban. Sred sobe stoji velik stol, pokriven zelenim suknom, na stolu drvena škrinjica na dva ključa, u nju se bacaju cedulje na mala usta. Čelo stola sjedi star gospodin, a po dva gospodina na svakoj strani. Pisar slaže papir, gleda prema suncu pero, pogleda i na veliku uru, koje se njihalo lagano amo-tamo njiše. Blizu je deveta, za tri ure, o podne, znat će se koga je sreća poslužila. Tiho je tu i mirno. Gospoda šute, samo si kadšto riječcu prišapnu. Valjda spadaju među stare, pa im je tijesno, jer su danas na kocki. Bogzna hoće li sutra za tim zelenim stolom sjediti? Da vidimo komu će sreća skrojiti kaput! Tiho je u kući, živo pred kućom. Svijet se kupi na hrpe. Ondje stoji skup, sami majstori; na glavi su im bijele cedulje. Nešto si šapću i šuškaju, gledaju ispod oka na drugu četu, koja nosi crvene cedulje. Crveni dižu glave visoko, smiju se bijelima, eh, danas su oni gospodari. - Toga Boga nema koji će mene premamiti - lupi se jedan crveni suhonja šakom u prsa. - Nek bude jedanput drukčije, nek bude red. Sad neće svaki odrpanac majstorom biti, samo ako plati tri forinte. Sad će se više gledati na domaće ljude!

- Da, da! - potvrdi drugi crvenjak - na domaće se mora gledati. Vidite mene. Ja sam radio čizme za pandure. I to su mi uzeli, dali drugomu, koj za nekoliko krajcara jeftinije radi.

- A što bih ja rekao - ispukne se treći crvenjak - ja sam morao forintu platiti, jer nisam pomeo snijeg pred svojom kućom. Sad će oni meni platiti.

- Mene su globili - planu četvrti - jer da sam ikrastu svinju sjeko, pa su svinju zakopali.

- Već je zadnje vrijeme - reče prvi - da se štala očisti.

- No, hvala Bogu, danas je šali kraj.

- Hvala Bogu! - potvrdi četvrti. - Eh, vidite! Blizu je devet!

- Eno! Eno! Gospodin Galović ide.

- I gospodin Bradić! Pričekajmo ih.

Gospodin Galović stupaše svečano prema gradskoj kući. Kako neće? Danas je važna osoba, danas će ga birati. A i gospodin Bradić koraca vragometno pa gleda bijele građane kao vuk ovce. Pače kupio si je nov šešir - teško od svoje prakse, već od korteškoga blagoslova - naherio ga na lijevo uho, gladi bradu, nakašlja se ljuto, bije se katkad po trbuhu. Goso je i on, te nosi senatorij u džepu. Sada dođoše među hrpu crvenjaka.

- Živio gospodin Galović! Živio gospodin Bradić!

- Dobro jutro, moja gospodo građani! Kako? Kako?

- Hvala, gospodine Galoviću, danas je dobro.

- Jeste li kod "Zvijezde" imali "fruštuk"?

- Jesmo, jesmo, hvala na pitanju.

- Dobro vino, a? - nasmija se Galović uzvinuv brkove.

- Kako ne? I biskup bi ga kod velike mise pio.

- Iz moje pivnice! Imam više toga! - doda Galović važno.

- No, jeste li koju šugavu ovcu prekrstili? - zapita promuklim glasom Bradić.

- Jesmo, jesmo. Sinoć. Devet smo ih ulovili kod "Bijeloga konja".

- No to će biti batalija! - nakašlja se Bradić - danas doći će vrag po svoje. A oni ludi bijelci još uvijek misle da će im koji svetac dovesti bataljon anđela s neba.

- Anđeli nemaju votuma - nasmija se prvi crvenjak.

Sad odbi na tornju deveta ura.

- Ajdmo, gospodo moja! - okrenu se Galović dostojanstveno k crvenjacima. - Vrijeme je da svoju dužnost vršimo, a poslije dođite onamo preko ulice u krčmu, ondje čeka dobar paprikaš. Nego ti, Bradiću, moraš ostati na straži da paziš na Jelenjane. To je zadnja puška, ti će doći oko podne. Ajdmo, gospodo!

Svečano uzlažaše Galović uz stube vijećnice, a za njim hrpa crvenjaka, visoko je dizao glavu, ta kuća skoro će biti njegova. Uz precizan posmijeh pokloni se duboko komisiji, reče svoje ime i baci crveni papir u škrinju, a za njim ostali crvenjaci, koji gledajući junački staroj gospodi u brk i glasno vičući svoje ime, koji vukući se polagano, gledajući u zemlju i govoreći tiho. Svi odoše iz sobe, samo Bradić osta; držeći ruke i batinu svoju u džepu, postavi se do vrata ter promatraše slavnu komisiju dostojanstvenim prezirom. On bijaše anđeo stražanin crvenjaka. Al dolažahu i bijeli, te kad mladi odvjetnik Andrić dovikne Bradiću:

- Servus, domine collega! - No, koji će koga? - odmuca mu vjekoviti kandidat senatorije:

- Bit će vas po groš.

Već je deseta ura. Sve se više prikuplja ljudi. Odvjetnički pisari, trgovački pomoćnici i drugi korteši lete amo, lete tamo, uz stube niz stube. Sad uhvatiše dvojica mirno idućeg čovjeka, jedan ga vuče amo, drugi tamo, jedan mu nuđa crven, drugi bijel papir, al' čovjek, nasmjehnuv se reče:

- Molim, moja gospodo, ja ložim peći u magistratu, ja nemam glasa - a korteši razletješe se kao da ih je grom ošinuo. U dvorani bilježi Bradić crvene, Andrić bijele glasove. U deset ura imaju crveni šezdeset, bijeli četrdeset glasova.

Kočija leti za kočijom pred gradsku kuću, ljudi silaze, uzlaze uz stube.

Jedanaesta je ura. Crveni imaju devedeset, bijeli sedamdeset glasova. Andrić viknu na svoga pisara:

- Al gdje su, gdje su? Još ih nema? - Pisar slegnu ramenima, a Bradić nasmiješi se đavolski.

Jedanaest i pol ure minulo je. Sad su već i gradski seljaci predali svoje glasove, crvene cedulje. Plaho su gledali staru gospodu, u pol glasa su svoje ime izrekli. Da moraju crvene dati, znadu, tko je na tim ceduljama, ne znaju. Nit umiju, čitati, nit pisati. Nova gospoda! Kakova? Bog ih znao? Samo Jelenjana još nije bilo. Gdje su? Bogzna? Starješina Janko dovukao se doduše i predao je otvorenu bijelu cedulju za staru gospodu veleći:

- Ja sam uvijek gospodi pokoran.

- A gdje su Jelenjani? - zapita ga onaj stari gospodin od komisije.

- Ne znam, vaša milosti! - reče Janko smiješeći se glupo - dao sam im zapovijed, al jošte ne vidim nikoga.

Bradić se nasmjehnu zlorado. Andrić samo usnice stisnu. Crveni sad imaju sto, bijeli osamdeset glasova. Bradić ističe trbušinu i puše. Kad god je prošao crveni birač kraj njega, kimnuo bi veselo smiješeći se:

- Živio! Naši smo! - i kad je Galović došao da vidi, kako stvar stoji, mahnuo je Bradić glavom i rukom veleći:

- Bene, amice! Ha! Ha! Ha! Vana sine viribus ira! Crvenih sto, bijelih osamdeset. Tvoja ašešorija, moja šenatorija u džepu. Sutra ćemo mi ovdje sjediti.

Sada nasta stanka kao prije bure. Nitko već nije dolazio birati. Al Jelenjana još nema. Eto ih! Eto ih! Voze se na kolima, na šeširu su im crvene cedulje, na prvim kolima sjedi, keseći se, Mikica i drži zastavu. Sad stanu kola, sad izletješe iz krčme crvenjaci, a pred njima Galović: "Živjeli Jelenjani!" - Živjeli Jelenjani!" odzva se hrpa, a starješina Janko umuknu u nevid. Veseo skoči Mikica s kola.

- No - upita ga Galović - Koliko?

- Trideset, ni više ni manje.

- Sve dobro?

- Dobro. Zvonit će nekomu "Cirkumdederunt"!

- Naprijed - zagrmi Galović. - Živjeli Jelenjani!

- Živio gospodin Galović! - odazvaše se Jelenjani i krenuše hrpimice za kortešom. Mikica zaustavi se kod vrata. Tu ga spopade iznenada šaka. Pisar krenu glavom, opazi Luku i strese se.

- Mikice! - šapnu prosjak i ne pogledav pisara - je l' sve dobro? Svi za novu gospodu?

- Svi - dahnu pisar izvinuv se prosjaku - svi su naši. Luka! gdje si ti bio?

- Šut-! Ne pitaj!

Crveni imađahu sto, bijeli bome devedeset i osam glasova.

- Mjesta! - vikaše Galović, baneći se - naši vrijedni Jelenjani idu birati. Molim mjesta, oni imaju pravo kao god i drugi! - I Galović poče rukama razgrtati druge ljude. Jelenjani počeše glasovati. Crvena cedulja za crvenom pade, trideset crvenih cedulja pade u škrinju. I zazvoni podne - izbor bješe svršen.

- Servus, domine collega! Sad smo vas zapečatili - doviknu Bradić Andriću, koji je šuteći pred sebe u papir gledao.

Luki razvedri se lice. Dosele je stajao na vratima nepomičan i zurio u škrinju. Sad je bilo trista forinti njegovih. Al Mikice ne bješe. U jedan hip nesta ga bez traga.

- Da brojimo glasove! - reče onaj stari gospodin od komisije otvoriv škrinju. - Gospodine Galoviću! Gospodine Bradiću! Izvolite i vi gledati broji li se pravo.

- Bene! Bene! - nasmjehnu se Bradić - formalitatis causa. Ta znamo kako stojima. Sto i trideset naših, devedeset i osam vaših. Triumphavimus! - I počelo se brojiti cedulju po cedulju, počelo se bijele na jednu, crvene cedulje na drugu hrpu metati.

- Molim, molim! Izvolite imena čitati! Nisu sve crvene cedulje jednake.

- Šta-a-a? - reče Bradić nataknuv očale i pogleda jednu crvenu cedulju pa problijedi.

- To nije moguće! - doda Galović razjaren, a Andrić gledaše mirno u papir.

- Ipak jest - odvrati predsjednik.

Brojilo se je i zbrojilo. Sto glasova bilo je za novu sto dvadeset i osam za staru, jer su na trideset crvenih cedulja imena stare gospode natiskana bila. Jelenjani su ipak za staru gospodu glasovali.

- Sluga pokoran, moja gospodo! - pokloni se Galović dršćući od jeda, a odilazeći prišapnu Jelenjanima: - Lopovi!

- To ... to nije moguće! - mucaše Bradić glupo gledajući u komisiju. - Predat ćemo protest.

- Jest, jest, domine collega - nasmija se Andrić - zlo ste kortešovali. Ode šenatorija. - Bradić ošinu ga ljutim okom, stavi očale u džep, pa se istura kroz svjetinu prišapnuv Jelenjanima:

- Marva!

Ujedanput istisnu se iz hrpe Janko pa će u sav glas, da ga komisija čuje:

- Hvala Bogu! Opet imamo svoju staru gospodu za poglavare. Što nam treba novih!

Pred vijećnicom klicaše svjetina radosno, veselje zavlada pukom, crvenjaci razbjegoše se bez obzira proklinjajući seljake, krčmari prestadoše nositi vino i paprikaš, samo je Mikica u kutu neke krčmice keseći se srkao svoju čašicu, a za novce gospodina Andrića. Još i sad stajaše Luka kraj vrata gradske kuće nijem kao mrav, tvrd kao kamen, blijed kao krpa. Njegove se oči točile od bjesnila, u glavi mu igrali živci kao kotači slomljene ure. Izda ga Mikica, izdaše ga seljaci, propade mu trista forinti. Ljut grizao si je usnice svoje. Oh! da ima Mikicu u šakama, razdrao bi ga na komade! I uhvati se za srce od velike muke. Ha! Još nije sve izgubljeno. Oni novci, što mu isplati Radinić, oni novci još su njegovi, to je više od trista forinti! To hoće, mora pomoći! Bez obzira ode iz vijećnice, iz grada i krenu prema Jelenju.

Najviše čuđahu se Jelenjani! Najprije su im nova gospoda plaćala vina, i pođoše glasovati za novu gospodu, ta cedulje bijahu crvene. Sad su izabrana stara gospoda, pa plaćaju Jelenjanima vina, jer da je izbor sretno izišao po njihovoj zasluzi. Toga nisu razumjeli, al su pili novo vino za staru gospodu, a zaboravili staro vino za novu gospodu. No sve je to razumio Mikica smijući se i pijući, i govoreći u sebi: "Ej, Luka! Tvoji konci se pretrgli! Čekaj, huljo! Pokazat ću ti šta Mikica vrijedi i da l' ga je trebalo baciti na smetište. Istepoh ti tri stotinjače, pa ću, ako vrag da, i više."

Luka dođe do Jelenja. Bilo je po podne. Bijaše danas ljudski odjeven, kao pravi seljak. Košulja bijela, gaće bijele, nov šešir, novi opanci, prsluk i čoha sve novo novcato. Kakovo je to čudo? pitahu se seljaci. Pače obrijan. Bože, Bože! Pak da nema više čudesa! Al' on ne gleda nikoga, već samo preda se u zemlju. Ide brzo i brže, kanda ga gone. Zakrenu na stranputicu i dođe do ograde Martinove zavrtnice. Pogleda, zastrepi. Pod šljivama vješala je Mara, veselo pjevajući, rubeninu na konope. Luka promatraše djevojku, bila je leđima k njemu okrenuta. Glavica joj naginjala nalijevo, tijelo joj se zibalo amo i tamo. Kad bi se digla na prste, mahali bijeli puni laktovi razređujući rubinu amo i tamo, a niz pleća padahu joj dvije crne plete. Luka stajaše nijem i plah. Nije mogao ni s mjesta. Nešto ga je gonilo da pokroči naprijed, nešto ga je sustavljalo. Hoće li, neće li djevojka htjeti? Sad se još smije nadati, dok ne zna njezine volje, al' poslije, poslije, ne htjedne li - ta morao bi poginuti. Možda ipak, možda! Djevojka poštiva oca, otac u nevolji, treba mu novaca, a Luka ih ima, ima dosta, a Mara nema ni dragoga, a kamoli vjerenika. Oh, da hoće, da hoće! Kolike radosti! Možda ipak. Sad da korakne. Zazeblo, prožeglo ga. Skunji i privuče se k ogradi. Stane i poče opet promatrati. Gledaše ju kao sveticu kakvu, okom toli blagim, gotovo suznim.

- Maro! - dahnu.

Djevojka ne ču.

- Maro! - viknu dršćućim glasom.

Djevojka krenu glavom.

- Tko je? Vi ste, Luka? Šta ćete?

- Da ti reknem riječ.

- Makar i dvije. Šta je dobra?

- Da prijeđem preko prijelaza?

- Zašto? Ne možete li odanle?

- Ne mogu.

- Pa slobodno.

Luka skoči preko ograde. Djevojka se okrenu, podnimi ruke, a on - zinu. Nije znao što će. Al' se dosjeti. Smiješeći posegnu u njedra, iznese lisnicu i, položiv je u travu pred djevojku, reče:

- Na, uzmi!

- Što je to?

- Novci, puno novaca, sve što imam!

- Što će mi vaši novci?

- Uzmi, molim te. Tvomu ocu treba. Marva mu je poginula, prirod izgorio, nesretan je.

- Zašto vi meni dajete novaca? Zašto dajete sve što imate?

- Kako da ti kažem! - reče Luka stresav se i prešav dlanom preko čela. - Hoćeš li me slušati, hoćeš li?

- E, hoću, govorite!

- Ja sam ti jadan čovjek, to znaš, ja sam prosjak - al' ne, ne, nisam zaistinu prosjak. Ne znam za oca, ne znam za mater, pao sam onako u svijet. Nisam lijep, al' vidiš, sad sam čist, obrijan, bijel ko i drugi seljaci i imam više nego oni. Vidiš, mene je srce boljelo da su drugi pošteni, a ja da nisam. Zašto ne bih i ja bio, zar sam ja pas, zar sam zvijer? Zašto da ja nemam svoga krova?

- Pa kad imate novac, mogli ste si odavna, odavna popraviti.

- Da, da, mogo sam, al' nije to tako. Gdje zatakneš zrno u zemlju, ondje ti iznikne stablo i ostaje ondje, korijen ga drži, ne može dalje. I ja nisam znao kako bih to počeo, kako bih se djenuo drugamo. Al' volja me goni, srce me goni, hoću da dođem među svijet, da budem čovjek ko i drugi ljudi.

- Širok vam je put.

- To ti misliš, ali nije tako. Ja gazim to svjetsko blato postrance, ne mogu se izvući, ja sam ko slijep, ko da me je udarila ruka božja.

- Pa što vi to meni kažete? Što hoćete od mene, Luka?

- Tebe! - istisnu Luka i poniknu nikom.

Djevojka uzmaknu za korak.

- Mene? Mene? - progovori djevojka - govorite li od šale, Luka?

- Tebe! - opetova Luka pridignuv glavu i pogledav turobno djevojku da je srce zaboli. - Vidiš, ja nisam prosjak, ja ću imati kuću i kućište, ja ću imati sve, ja ću čovjek biti, al' ti me pridigni svojom rukom. Govore ljudi da anđeli dižu dušu u nebo, digni ti mene na zemlju među ljude, digni, molim te za pet rana božjih! Samo ti možeš, samo ti, ja neću druge, ja ne marim za drugu. Nemoj se smijati, nemoj se rugati! To mi je došlo od Boga u glavu, reci mi riječ, samo riječ.

- Nit se smijem, nit se rugam, grehota bi bila. Al' vam velim, Luka, okanite me se. Ja nisam svoja, zaručena sam, zlo ste me namjerili.

- Zaručena! Ti! S kim? - kriknu Luka osoviv glavu, i sva krv pojuri mu u lica.

- S Androm Pavlekovićem, komu sam se u srcu davno obećala.

- Davno obećala! A ja toga znao nisam. Oh, oh! To mi je smrt, smrt! - jecaše Luka klonuv.

- Idite, Luka, svojim putem, i Bog vam dao sreću. Ne napastujte me više. Znala sam da ćete doći, susjed Mato reko je to mojemu ocu. Vi ste računali, al' su vam računi krivi bili. Svako srce ide svojim putem, a očeva nesreća nije put k mojemu srcu. Vidite, ja se ne smijem, kako bi druga činila, ja ne zovem oca, nit vas tjeram batinom, ja vam velim samo: Zbogom! Ako imate duše, možete čovjek i bez mene biti.

To rekav, pođe djevojka u kuću, a Luka osta sam kao ono drvo što je kraj njega stajalo. "Ako imate dušu?" šapnu. "Al' je nemam, nemam, i ako sam je imao, sad sam je izgubio!". Čelo mu se smrači, divljim okom pogleda prema kući, trgnu se, stavi novce u njedra, i kao da ga đavoli gone, pojuri poljem daleko, daleko od Jelenja bez traga i glasa.

Svijet se je u čudu pitao: Gdje je Luka? Kamo je dospio? Zar ga je zemlja pojela? Badava. Toliko je godina Luka u Jelenju proživario, svako dijete, svako pseto poznavalo ga je u selu, a sad preko noći izniknu, kanda ga nikad ni bilo nije. Najviše čuđahu se njegovi dužnici, a tih je dosta u selu bilo. Kako da ne dolazi po novce, kako da ih ne tjera za dug! Nisu se dugo čudili, skoro im puče pred očima. Za malo vremena plijenio ih je gospodin Radinić, komu je Luka sve svoje obligacije prodao bio, plijenio nemilo do zadnje krajcare, da su se ljudi krvavo znojili, koješta založili, poprodali, samo da se riješe pijavice. Kolike kletve padoše tada na Lukinu glavu, koliko suza pade na njegovu dušu! Al' proljetna strn požutjela, napunilo se i klasje, a za Luku već nije u selu pitanja bilo. Kanda ga je Sava odnijela daleko, daleko. Samo jedan čovjek nije ga nikako zaboraviti mogao - Mikica Ribarić. Svi mu mudri i hitri računi pođoše po zlu. Htio je ujesti Luku, al' nije ga htio otjerati, ta Luka davao mu je zasluge, od njega je živio, Luka je imao punu torbu novaca, na koje je Mikica vrebao. Sve mu izmaknu ispred nosa, i dođoše žalosni, vrlo žalosni dani po ćelavog pisara. Katkada prođe dan, prođoše dva, ni da je korice vidio. Kad bi mu starješina platio čašicu vina, bio je za njega svetak, a kad bi dobio koji groš, sve prođe na rakiju, jer rakija i hrani, vele ljudi. Još bi katkad zašao u grad k odvjetniku Andriću, da mu ispreša koju forintu, al' to su samo kapljice bile, mala kapljica na bijelo gvožđe. Mikica padaše sve više i više u bijedu, kao što čovjek, koji je zagazio u duboku močvaru, gazi, gazi, pa ne može izaći, i vidi pred očima gotovu smrt. Kao da je proklet, povlačio se je po selu, lice mu posivi, oči se smutiše, kaputić problijedi, a šešir požuti. Al' još nije imao mira. Kao crv kopale su po njegovu srcu riječi: "Gdje je Luka? Gdje su Lukini novci? To bi me spasiti moglo!" I potraži Ciganina Ugarkovića, neka se ogleda po svijetu i neka se raspita kod ciganskog svijeta je li Luka gdjegođer živ. Al' ni cigani ne uvrebaše mu traga. Kamo se je zatepo, upita škripajući pisar, da znam, da ga nađem - - bilo bi dobro. Al' ako je živ, doći će, mora doći. On je tu Maru u svoje srce zakopao, luduje za njom, kad mine prva tuga, mora doći da je potraži, onda - bit ću ja pošten čovjek, onda ćemo živjeti. Jedne nedjelje po podne, prije Katarinina, namjeri se pisar, žvačući staru cigaretu, na starješinu. Sukobiše se baš na kraju sela. Janku to nije milo bilo, te je nekako stiskao oči opaziv pisara, s kojim se nije rado sastajao otkako su Lukini poslovi prestali bili. Al' mu se nije oteti smio, jer ga je Mikica držao na udici radi onog šurovanja s Galovićem, pa kako je opake duše bio, mogao mu je škoditi kod magistratske gospode.

- Hvaljen Bog, Mikice! - pozdravi ga Janko - kako, kako?

- Ham! - otresnu se pisar - kao vrapcu o Božiću.

- Već te nisam vidio mjesec dana.

- Zakopao sam se u svoje smetište. Šta će mi svijet? Šta imam od njega?

- Eh, ti opet stare gusle slažeš. No 'ajde! Dođi u krčmu. Baš sam dobro kuruzu u grad prodao. Hajd' da pijemo u to ime. Hoćeš li?

- Pa me pitaš? Kada ja nisam htio piti, i u bolja vremena? Hajd'mo slobodno! Ionako pametnijeg posla nemam.

I sjedoše piti spominjući minule dane.

- Čisto mi je jezik otupio - reče pisar - ja već i ne ćutim, je l' to vino dobro ili nije.

- Eh, baš nije zlo.

- Ne znam držim ti se rakije, kume! To daje života!

- Ja ne mogu - zavrti Janko glavom - van u zimi ujutro kapljicu. Ova služba mi je svu pamet pomiješala.

- Čuj! Čuj! Šta je to? - dignu pisar glavu - kakvo je to brundalo?

- Ne znaš? Svadba Lončarićeve Mare. Svatovi idu iz grada pod guslama.

- Vidi! Vidi! - trgnu se pisar. - Nisam znao da je danas svadba. Šta tebe nisu zvali?

- Nisu.

- Kako to? Starješina si.

- Martinu ne smijem u kuću, znaš, radi našega svjedočanstva ni Mato neće da me pogleda, a Andro istjero bi me batinom. Sad su si svojta.

- Da, da! Hm, da vidimo, kakov će to biti blagoslov.

- Da to Luka vidi - nasmija se Janko.

- Čudne bi to za njega gusle bile.

- Bena! Martin da će mu dati kćer, prosjaku.

- Šta ćeš, poludio je.

- Bogzna! - zamrmlja pisar prošav rukom preko čela.

- Pazi, još ćemo ga vidjeti. Ali, pijmo radije svoju čašicu.