Povjestice/Propast Venecije/III

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
II Propast Venecije —  III.
autor: August Šenoa
IV


Sred zlatne sobe dršće voštanica,
Po slavnih slikah slabo svjetlo pline;
Tu sjede ljudi zdvojna, blijeda lica,
Života krv im kao žižak gine;
Tek žarko oko užasno se vrti,
Ko bolesniku u tren strašne smrti.
Kadifa rujna niz rame im pada,
A zlatnu kapu nosi od njih jedan;
Nu ko što svi, i on je blijed i bijedan…
Venecije tuj slavne sjedi vlada.
Senat i dužd—sve kipi od kamena,
Republike tu zbori duša sva;
Vladari danas! Sutra? Bog to zna!
Vladari danas! Sutra možda sjena;
Kadifa? Krpa. Zlatni rog? Rugavet.
Republika? Tek smiješna, mrtva avet.
I reče dužd—ak’ riječju izdisaj se zove:
"Sred strašne noći skupih sad vas ove,
Sve što za dobe bolje naše sreće
Pri vijeću nikad nije bilo svijeće;
Al zakon stavni mijenja prijeka nužda.
Senatori! Još jednom čujte dužda:
Nad otadžbinom smrti visi mač."
—Vladara srva pri tom ljuti plač—
"Još jesmo svoji, jošte roblje nismo,
Napoleon vam šalje ovo pismo.
Vi pitate što traži od nas Franak?
Da l’ lađe naše? Savez? Vojsku? Danak?
Drugač’je piše njeg’ve sablje rt:
Od on nas traži, čujte našu smrt.
Kraj nek je sada, veli, vašoj sili,
Ne budite već što ste nekad bili,
Rastrgnite mi barjak zlatnog lava,
Ni dužd vam ne smije više biti glava.
Sve pokrajine da mi odmah date,
Sve zlato svoje, slike i fregate,
Ne vladaj odsad boljarska već ruka,
Nu žezlo nosi bijesna rulja puka;
Potpišite da moje roblje svi ste,
To pišite—il će topa planut plamen
I povrh kama neće ostat kamen."
To reče dužd—i ništ’ ne reče više—
Na stolicu se zlatnu zdvojan pusti,
Jošt slabi drhtaj vidiš mu na ustih.
A vijeće? Sjedi, drhtnu, jedva diše,
Al sred mrtvaca plamen mladić skoči,
Strelolike mu zaigrale oči:
"Venecija da sama smrt si sudi?
Venecija da sama smrt si piše?
Da sama tisne noć u svoje grudi
Na smrti kliknuv:—mene nema više?
Mladića žaru prosti, svijetlo vijeće,
Al krv mi žeže grdna ta sramota,
Gdje nitkov, silnik, vođa sankilota
Na zlatni grb nam takvo blato meće.
Ta gdje smo? Jesmo l’ još u onom gradu
Što rodi slavnog Dandola Henrika,
Bizanta silnog koji satre vladu,
Alviza jesmo l’ sinci Močenika?
Ne pamtimo li Lovre već Marcela,
Ni Zadra trvdog, niti Dardanela?
Lepanto, Cipar, Jakin, Famagusta,
To sve da san je samo, tlapnja pusta?
Senatori! Oj diž’te oči gori!
Što ovi zlatni pričaju vam dvori?
Davninu našu, diku, silu, slavu!
Zar nije strah vas da će zlatni svod
Na plahu našu survati se glavu,
Djedova slavnih satrt ropski plod?
U lance da se kuje domovina!
Ne—nikad, tisuć puta velim, ne!
A naše ropstvo vlastita krivina!
Zar nema nikog da za dom svoj mre?
U tvrdoj ruci galije nam stoje,
I plemstva skupit će se četa smjela,
Od topova se trvđavice roje,
Hrvata vojska još nas čuva cijela.
Ja velim: rat! Ne kucne Marka zvon:
Il Mleci mrtvi il Napoleon!"
"Zašuti, mlađe!"—planu sijeda brada—
"Bezobrzirce ti strijele siplju usta,
Oluji nalik kipi krv ti mlada
I zvijezda hvata ti se ruka pusta.
Ti veliš, rat! I ja bih reko, rat;
Al ponoć već nam javlja onaj sat,
Uminuo je zlatne sreće dan;
Strahotan, smrtan sprema nam se san,
Venecija i meni je u grudi,
I ja ti znadem kakvi bjesmo ljudi;
I moj je morem nekoć sijevo mač!
Junaci gdje su, reci, oni stari
Sa kojih grad taj širom svijeta slovi,
Vojskovođe i smioni mornari?
Ah, naša krv se, mlače, izjalovi!
Vaj, slutim, dome puna ti je mjera,
Sve nemaš nego vojsku—Falijera.
Sve naše kopno otela nam buna,
A vjerom krenu saveznik naš, car:
Ništ’ nije naše—nego ta laguna,
Ti: ‘Rat!’ još vičeš, mlače, u taj par.
Hrvati? Jesu l’, mlače, naša krv?
Venecija je l’ Dalmatincu dom?
Dalmatin bio samo kukav crv,
Tek sluga naš, tek rob na kršu svom.
Tuđinac da ti spasi ovaj grad?
Oj, mlače, vidim, mlad si, vele mlad.
Krvnika četa da nam u grad srne?
Da satre crkve, zlatne dvore nam?
Da vitlajuć se usred magle crne
Nad Svetim Markom liže krvav plam,
Da žarko zrno Mletke nam rastreska,
Otaca slavnih razbiv groblje milo?
Da tuđe bude što je nekad bilo
Sred pusta mora pusta hrpa pijeska?
Venecijo, oj divni dome moj,
Vjekovita ti svome rodu čast,
Nam valja mrijet, al ti bar slavna stoj,
Venecijo, ti ne smiješ, ne smiješ past!
Spomenik budi, budi mermer-san,
Čarobita bud knjiga čovječanstvu.
Da, možda poslije noći dođe dan,
I nova zora tvome veličanstvu.
Senatori—ja velim: Mir!"
Al kao bura brujilo u šir:
"Ne nikad, tisuć puta ne!
Nek radje u prah padne sve,
Pomagati će vojska sva Hrvata,
Nek svaki od nas pušku, sablju hvata.
Sam svijetli dužd ne plemstvo naše vodi
Il k smrti il slobodi!"