Povjestice/Propast Venecije/II

← I

Propast Venecije —  II. autor: August Šenoa

III →

Pred duždev-dvorom stoji stražanin;
Na silna prsa pao dugi brk,
Gorostas čovjek, žarka oka, mrk.
Ej, čije li si kršne majke sin?
Ta mletački mu biljeg na klobuku,
Ta mletačka mu puška sja u rukuh,
Po haljini se Mlečić vojnik kaže.
Ne biljeg, puška, ruho, sve to laže.
Ne rodili ga Mleci, dvori sreće,
Već slavski krš, već ropstvo, bijeda, nužda,
Dalmatin vojnik čuva Velje vijeće,
Manina čuva, Mletkom svijetlog dužda.
Ta takovu mu daše zapovijed,
Gorostas čovjek, golubinja duša,
Glavara svoga vazda vjerno sluša.
U silni zvonik upro mrki gled,
Pa onda dalje crnim okom krene,
Gdje povrh mora zlatni mjesec sijeva,
Gdje valovlje se igrajuć prelijeva.
Šta l’ ono traži nakraj bijele pjene?
Daleko, dalje letila mu miso,
Kamenit u snu javlja mu se kraj,
Kućarica, gdje majku svoju siso,
Sred maslinica kršan, skroman raj.
Pred kučicom mu mlada žena sjedi,
Plemenito joj oko morem bludi,
Ko ovaj mramor obrazi joj blijedi,
Čedance milo drijema joj na grudi.
Mladići drugi skaču podno griča,
Vragoljasti se oko sestre zgrnu,
A sestrica tuj čuva kozu crnu.
Starinsku bajku maloj braći priča,
I pjesmu im je nato zapjevala;
Ah, glas joj, reć bi, golubinji guk,
Divotno dršće diljem morskog žala
Hrvatice joj pjesme slatki zvuk.
Taj zvuk mu zvoni s tisuće pjesama,
Tim glasom pjeva on sred božjeg hrama…
Čuj, odbi ponoć—mrk se junak prene,
Uminuše spred oka mile sjene.
Ne rodili ga Mleci, dvori sreće,
Već slavski krš, već ropstvo, bijeda, nužda,
I stisnuv pušku–čuva Velje vijeće,
Manina čuva—Mletkom svijetlog dužda,
Jer takovu mu daše zapovijed.
Tek tajnom suzom zjenica mu sjala,
Tek tajnom suzom smuti mu se gled,
A tajna suza na kamen mu pala.
Ta prenu li se u svijest jadni rob?
Je l’ suza zvijezdom usred ropske tmine?
Ta peče li mu srce ljuta kob,
Te sva se bol u vreloj suzi vine?
Junače mrki, mani mi se jada,
Gle, kako svijeća duždeva se žari,
Tu sjede silni tvoji gospodari.
Oh, trista puta njim je gore sada!
Usplamtjeti će tajni plamen srca,
Slobode dahom sin će tvoj da diše,
Al gospodari tvoji—nikad više.
Ti čuvaš svijetlog dužda—živa mrca.