Povjestice/Kameni svatovi

← Postolar i vrag

Povjestice —  Kameni svatovi autor: August Šenoa

Kugina kuća →

Vienac, Kameni svatovi, 1869.

I.

Pod vrletnim Tokiom

Živio vam starac ,

Broji vreće pšeničnice,

Broji mlinar bijeli dinar;

Srce mu se razveseli,

Smiješeći se starac veli:

"Vreće, kese, zemlju, mlin,

Sve će dobit dragi sin."

Pod vrletnim Tokiom

Živi s njime mlinarica,

S njime broji, s njim se znoji,

Baš je vrijedna gazdarica.

Kako bijelo ruho sklada,

Šapće kroz smijeh: "Snaho mlada!

Kada dođeš u naš mlin,

Bit ćeš gospa - goso sin!"

Ide vrijeme, majka radi,

Štedi, kupi, redi, gladi,

Niže, kupi, sve to više,

Čeka, čeka i uzdiše;

Perje čiha, kuću sprema,

Majka čeka, snahe nema.

A jedinče, majčin sinče,

Ocu starcu pripomoć,

Radi tiho u svom mlinu,

Pa se muči dan i noć,

Malo zbori - mnogo misli,

Valjda su ga jadi stisli.

Pa će jednom sinu majka

U pol plača, u po smijeha:

"Sinko, život nije bajka,

Kad se ljubi, nema grijeha;

Zakona je Božjeg krivac

Kad je mladić samoživac.

Gledaj, sinko, ja sam stara,

S posla otac već malakše;

Mlada gospa redi bolje,

Mlada leđa nose lakše,

Pa bi ćako rado gled'o

Od svog čeda milo čedo.

Lijep si, mlad si, imaš čime,

Svuda slovi naše ime;

Nema nigdje takvog mlina,

Nema nigdje takvog sina:

Sto srdaca željkuje te,

Sto djevica ščekuje te,

Dobre kuće, lica lijepa:

Pamet ti je, sinko, slijepa!

Što ti duša sama tuži

Gaseć silom srca plamen?

Što se srcem ne udruži?

Sinko, sinko, ti si kamen!

Sinko, sinko moj, ne veni!

Sinko dragi - daj se ženi!"

"Majko!" klikne sinak mili,

O vrat majci ruke krili

U pol plača, u pol smijeha:

"Nemoj dalje da me koriš,

Da od toga, majko, zboriš!

Kad se ljubi, nema grijeha!

Nisam, majko, nisam kamen,

Srce mi je cigli plamen:

A pri poslu revne ruke

Zatomljuju srca muke.

Ljubim, majko, kunem ti se,

Više neg' li zlatna zvijezda

Ljubi neba vedre vise,

Neg' li ptice svoja gnijezda;

Od sveg toga ljubim više,

Sva mi duša ljubav diše.

Čuj me! - tamo lice kreni,

Pa se, majko, ne rumeni.

Šutio sam dugo - dugo,

Sada zbori, moja tugo:

Bilo ljeto, mutna noć,

Meni bilo u grad poć.

Tiho: niti lišća šum

Muti svijeta sveg počinak,

A tvoj, majo, dragi sinak

Gazi mirno gorski drum.

Kad najednom - na okretu,

Gdje se grada malo niže

Mala crkva k Bogu diže,

Kanda vidim sliku svetu.

Stanem - mutne tarem oči,

Tu s oblaka mjesec skoči:

I divotni sjaj razlijeva

Do propela,

Gdje je bijela,

Lijepa, mlada klekla djeva.

Ja ni daha! - pa se zgurim,

Kao zmija kroz grm zurim.

Šutim. Slušam: ona plače,

Zdvojno drvo spasa grli

Vapeć: "Bože neumrli!

Umire mi slijepi ćako;

Nisam silna ni bogata,

Ovaj mali krst od zlata,

Dobro mi je moje svako:

Oj, primi ga, Bože, primi!

Duše s oca mog ne snimi!"

Nijem k'o kamen tada stajah,

K'o da vidim kako s raja

Ruka Božja prestavila

Anđelića čudomila.

Smutila se moja pamet -

To je moga milka zamet.

Sve sam dosad pritajiv'o;

Al' sve noću, al' sve danju

Ovu sliku vidim živo:

Majko; ja ti ljubim - Janju!"

"Janju ljubiš, nesretniče?"

Gnjevna majka gnjevno viče:

"Janju ljubiš, prosjakinju,

Zabogarku, golotinju,

Bijednu curu slijepca Tome!

Ti jedinac doma stara,

Bogatoga sin mlinara?

Lijepo bome, dično bome!

Zato moje teške muke,

Da ih grabe lijene ruke,

Zato lijepa pogačica,

Da je lomi nitkovica?

'Ajd u bijednu k njoj koljebu!

O crnom se gosti hljebu,

Odrpanku slatko ljubi

Pa majčino srce gubi!

Vij joj vijenac ti od sirka,

Steri postelj od koprive,

Gusle slijepca nek su svirka,

Kukaj, krpaj da se žive!

Idi svijetom, pjevaj, gudi

Da ti darak dijele ljudi;

Al' se mlinu ugibaj,

Jerbo, jadni sine, znaj:

Ubila me strijela mahom

Ak' mi Janja bude snahom!"

Al' iz mlina čuo sve to

Stari mlinar. Njega eto!

"Veži jezik! Ni da pisneš!

Gledaj, ženo, da otisneš!

Vidiš! Kakva oholija!

Siromah sam bio i ja;

Stanovasmo pod koljebom;

Hranismo se crnim hljebom;

Dobri Bog je dao svašta,

Uz bogatstvo siromaštva:

Časno radi, skromno jedi,

Pa ti pos'o zlata vrijedi;

Ženo, tebe bocka đavo!

To je, sinko, volja moja:

Janju ljubiš - pa je pravo,

Janja bit će žena tvoja."

"Majko, majko, nemoj tako,

Crne kletve sije pak'o;

Da su tebi moje oči,

Da ti srce tako skoči,

Da ti uho glas joj sluša,

Ne bude ti tvrda duša!

Zaklinjem se, majko, Bogu,

Pustit Janje ja ne mogu!"

Stara šuti, gnjev svoj guta;

Stara šuti, ode ljuta.

II.

Oj, veselja! Šta je? Šta je?

Po svem selu eto graje,

Stare babe lakte boče,

Razvaljuju čudom usta.

Iz kućica ljudi skoče:

"Ele, čuda, čuda pusta!

Svati idu!" "Čiji, kuma?"

"Mlinarova mlada sina;

Janju ženi! Roba fina!"

"Je l' taj dečko siš'o s uma?

Gavan vodi curče boso!

To vam nije čisti pos'o.

Ak' je lijepa, ak' je vita,

Nema Janja šupljeg boba,

Vrag u torbi ima oba,

Nije Janja bez kopita!"

Kuca zvonce na vrleti

Kao kreljut nebesnika

I na savez zove sveti

Dvoje mladih blaženika;

A po strmoj gorskoj stazi

K crkvi zvonka družba gazi.

Ne ide stara. Kod ognjišta

Ogarak u vatru tiska:

Šuteć sve od jada piska.

Jadna Janja ne zna ništa;

Da bi ona sve to znala,

Ne bi sad pod vijencem stala.

Stara svatom ručak redi,

Tako mlinar zapovjedi,

Stari mlinar ne zna šale -

Plam i gnjev joj lica pale,

Nadimlju se s bijesa prsi.

Zove zvonce u hram sveti,

Sad će svati doći k svrsi.

Na prag kući stara leti,

Gnjevnom rukom srce tisnu,

Gnjevnim grlom ljuto vrisnu:

"Ubila me strijela mahom

Ak' mi Janja bude snahom!

Kleta družbo, na toj stijeni

Kamenom se okameni!"

Zahujila olujina,

Razvali se nebesina,

Puče strijela

Usred sela:

Bijeli zidi lijepog mlina

Crna sad su razvalina.

Svati, otac, muž i žena

Tvrd su kamen do kamena,

Stara svijetom kud vrluda,

Kažu ljudi da je luda.

Projurilo mnogo ljeta

Preko bijelog Božjeg svijeta,

A zidine Susjedgrada

Prah, pepeo već su sada.

Jošte stoje kamen-svati,

Lako ćeš ih prepoznati,

Mladu, mladog, kuma vitog

I djevera kamenitog.

Pa kad usred burne noći

Munja crni oblak sjeca,

Usred noći o ponoći

Neki mukli glas zajeca -

Zvonce li je, što tu bije?

Nije, brate, zvonce, nije:

Uz rumeni neba plamen

Bijela žena plače, stenje,

Grli kamen, ljubi kamen,

Da sve dršće kruto stijenje;

Ruke joj se k nebu šire,

Burom zdvojni glas prodire

U pol plača, u pol smijeha.

"Kad se ljubi, nema grijeha."

Pitaj narod pri toj gori:

"Šta će ona rosna stijena?"

Pa ti narod odgovori:

"Pogledajte Aot."