Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Pokrštenje Hrvata

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

12. Pokrštenje Hrvata[uredi]

Kada se Hrvati doseliše u današnje zemlje svoje, bijahu još pogani. O njihovoj vjeri piše suvremeni pisac Prokopije ovako: »Oni štuju samo jednoga boga: Gromovnika, koji je jedini go­spodar čitavoga svemira; njemu žrtvuju volove i svakovrsne žrtve. Za usud ne znaju ni najmanje. Kad ih snadje bolest ili im je poći u rat, pa vide, da im prijeti smrt, - onda se zavjetuju bogu svomu, da će mu za svoj spas doprinijeti žrtve. I doista čine ono, što su obećali, ako se oslo­bode opasnosti, jer vjeruju, da im je zavjet spasio život. Osim toga štuju (Hrvati) još potoke, vile i neka druga božanstva; i njima prinose žrtve, pa tom prigodom gataju«.

Boga Gromovnika ne nalazimo samo kod Hrvata, već i kod svih Slavena, dapače i kod drugih naroda. On je gospodar neba i oblaka, a otac sunca, mjeseca, zore i danice. Gromovnik je prema tomu stvoritelj prirode. No ljudima su bliže gromovnikove službenice: vile. To su krasne, mlade i bijele djevojke, kojima niz ledja vise duge i zlatne vlasi. U vla­sima leži njihova snaga; da im pane samo jedna vlas, odmah bi umrle. Tijelo im je vitko i lako, a obučeno u tanko bijelo odijelo. Oči im sije­vaju kao munja, a milozvučnim glasom svojim mogu svakoga začarati. Jedne vile borave u oblacima, a druge na gorama, rijekama ili potocima i na poljima. - Stari su Hrvati obožavali i djedove svoje. To su njihovi domaći bogovi, zaštitnici roda njihova. Prvi je djed porodu svomu na­dahnuo dušu, koja putuje od roda u rod. Zato su ljudi i tijelom svojim slični ocu, djedu ili pradjedu svomu. Pogrebni običaji dokazuju, da su Hrvati dušu držali neumrlom. Hrvati su vjerovali u vukodlake, koji da noću izilaze iz grobova, te po kućama dave ljude i piju krv njihovu. Hra­mova nijesu Hrvati gradili poganskim bogovima svojim. Žrtvovalo se obično na izvoru bistre vode ili navrh brda. Tu bi se zapalila velika vatra (»krijes«), na koju se onda stavljala žrtva (domaća životinja), a narod bi igrama i pjesmama slavio boga svoga. Kod Hrvata nije bilo posebnih sve­ćenika, već bi žrtve obavljali njihovi glavari (starješine, župani i banovi).

Hrvati se naseliše u čisto kršćanskim zemljama. Tu bijahu brojne biskupije po gradovima dalmatinskim, a takodjer u Sisku, Osijeku i Mitrovici. Zato je vjerojatno, da su Hrvati lako i brzo upoznali vjeru kršćan­sku. Možda se pojedina plemena hrvatska odmah i pokrstiše, kako su to učinili toliki drugi narodi, koji zaposjedoše zemlje zapadnoga carstva rimskoga. U kršćanskome Bogu vidješe Hrvati svoga boga Gromovnika; sveci im se pričinjahu kao djedovi njihovi, angjeli kao vile, a vragovi kao vukodlaci. Pošto kod Hrvata nije bilo svećeničkoga stališa, nije bilo ni onih, koji bi pogansku vjeru branili iz vlastitog interesa.

Pravi temelj pokrštenju Hrvata položi papa Ivan IV., koji je crkvom kršćanskom ravnao god. 640.-642. Ivan bijaše rodom iz Dalmacije, te mu se na žao dade, što je kršćanska vjera stradala u domovini njegovoj. Zato Ivan pošalje u Dalmaciju pobožnoga opata Martina s punom blagajnom. Martin je imao zadaću, da od Hrvata iskupljuje zarobljene kršćane (La­tine), pa da iz Dalmacije u Rim prenese ostanke kršćanskih mučenika. Opat Martin provede u hrvatskim zemljama 3 godine, te je posvema is­punio zadaću svoju. Po želji papinoj dovede Martin u Rim takodjer hr­vatske mladiće, koje će uvježbati u službi kršćanskoj, da se onda kući vrate kao vjerovjesnici. Tako je isto 50 godina prije toga papa Grgur I. Veliki u Rim doveo anglosaske mladiće, koji su pokrstili Veliku Britaniju. Može se dakle reći, da je dio naroda hrvatskoga primio sveti krst polo­vicom 7. vijeka. Naravno da je ipak bilo još mnogo posla, dok se pokrstiše svi Hrvati. No zato nema više dvojbe o tomu da se Hrvati pokrstiše prvi izmedju svih Slavena. To je posve i razumljivo, kada se upravo Hr­vati nastaniše najbliže Rimu, gdje je sjedište pape, a po tome i središte života kršćanskoga.

Odmah iza pokrštenja postadoše Hrvati pitomiji. Sad ih se već toliko ne plaše oni Latini, koji su pred Hrvatima pobjegli na otoke dalmatinske. Medju ovim Latinima nalazio se takodjer ugledniji čovjek: Severus. Ovaj počne Latine nagovarati, neka se vrate na kopno dalmatinsko. Pošto je medjutim Salona bila posve razvaljena, predloži Severus, neka se Latini privremeno nastane u susjednoj Dioklecijanovoj palači na obali morskoj. Iz ove će palače moći obradjivati plodna svoja zemljišta na solinskome polju, »dok ne dodju sretnija vremena, da opet sagrade grad Salonu«. Ovaj savjet dopade se nekadanjim gradjanima salonskim. Siromašniji se ljudi nastaniše po kulama i podzemnim prostorijama, dočim su bogataši sagra­dili sebi kuće za stanovanje. Tako evo od palače (latinski; »palatium«) postade grad, koji dobije ime »Spalatum« ili Split. Istodobno su latinski žitelji iz razvaljenog Epidaura u južnoj Dalmaciji osnovali novi grad »Ragusium« ili Dubrovnik.

Da se u Hrvatskoj i Dalmaciji urede crkveni odnošaji, podje (oko god. 650.-680.) onamo papin poslanik Ivan Ravenjanin. Poslanik se najprije zaustavi u Splitu. Ovdje su sada već stanovali nekadanji gradjani sa­lonski. Ivan ih počne nagovarati, neka u tomu novom gradu obnove i staru salonsku biskupiju, koja bijaše metropola svih biskupija dalmatin­skih. Nato Splićani prenesu tijelo sv. Dujma iz Salone u Split, a Ivana izaberu nadbiskupom svojim. Papa je dozvolio, da na splitsku biskupiju prijedju sva prava nekadanje crkve salonske. Iz Splita prodje Ivan Ra­venjanin »kroz krajeve Dalmacije i Hrvatske. Svuda je popravljao razva­ljene crkve, redio biskupe, osnivao župe, te katoličkoj vjeri privodio na­rod«. Sada se valjda dogodilo ono, što o krštenju Hrvata piše car Konstantin Porfirogenet: »Kada su naime Hrvati primili krst, obvezaše se po­sebnim pismenim ugovorima, - prisegnuvši sv. Petru apostolu, - da ni­kada ne će oružani provaljivati u tudje zemlje, već da će mir gojiti sa svima, koji su tomu voljni. Za izmjenu pak dobiše (Hrvati) od rimskoga pape zavjetak, da će im Bog biti osvetnik, ako bi kadgod drugi narodi u hrvatsku zemlju provaljivali i ratom ju uznemirivali; pobjedu će (Hrva­tima) isprositi njihov zaštitnik - a Isusov učenik - sveti Petar«. Car Konstantin spominje, da je u vrijeme krštenja Hrvata vladao ban Borko. Mislimo, da se tako zvao ban onih Hrvata oko Splita, koji se najprije pokrstiše. Car ističe, da je otac toga bana vladao u ono doba, kada su Hrvati vodili borbu protiv Avara.


Prethodno poglavlje: Povijest Hrvatske I. (R. Horvat) Sljedeće poglavlje:
Karakteristika Hrvata Prve hrvatske oblasti