Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Karakteristika Hrvata

11. Karakteristika Hrvata

Hrvati su od vajkada imali svoje uredbe i zakone. To pokazuju sveslavenske riječi: zakon, red, pravo, sud, pra­vica i krivica. Kao pravi demokrate ne poznaju stari Hrvati razlike iz­medju svojih ljudi. Zato medju njima isprvice nema kmetova i plemića. Kod Hrvata ne nalazimo ni pravih robova. »Koji su (neprijatelji) kod njih zasužnjeni«, veli car Mauricije, »ne ostaju za uvijek sužnji, kao kod drugih naroda, već ih drže samo na neko vrijeme; ako se otkupe (nov­cem), mogu poći kući ili ostati kod njih kao slobodni i prijatelji«. Mauri­cije govori uopće o svima južnim Slavenima, dakle i o Hrvatima. Pošto je on dugo vremena ratovao s južnim Slavenima, možemo vjerovati, da je on poznao život njihov. Da pak nije neprijatelje svoje prikazao bo­ljima, nego li bijahu, toga ne treba dokazivati. O gostoljubivosti starih Hrvata piše car Mauricije ovako: »Prema strancima veoma su milostivi. Oni se u velike brinu, da strance uščuvaju nepovrijedjene. Da ih dakle dobro zaštite, predvode ih od jednoga mje­sta na drugo, kano imadu stići, te ih predavaju bližnjemu susjedu. Ako bi se pak njegovom (susjedovom) neopreznošću dogodilo strancu kakvo zlo, navalio bi na susjeda onaj, koji mu je stranca predao, jer smatra svetom dužnošću svojom, da osveti bivšega gosta svoga«. Da je u ono vrijeme obiteljski život u Hrvata bio uzoran, dokazuje već krjepost hrvatskih žena. Evo, kako se o tomu izrazuje car Mauri­cije: «Žene su im čiste i preko svake mjere vjerne muževima svojim. Mnoge se iza muževe smrti utješe vlastitom smrću; vole naime utonuti u vodu, nego li da živu u samoći«.

Premda bijahu stari Hrvati pogani, ipak su osjećali ljubav prema bližnjemu. Dokazom nam služi »pobratimstvo« i »posestrimstvo«, o čemu toliko pjeva narodna pjesma hrvatska. Ostatak ove ljubavi jošte nala­zimo u riječima: »pobre« kod čakavaca, »brate« kod štokavaca i »kume« kod kajkavaca. Drugi narodi ne mogu ni pojmiti ovakvih naziva; oni su dakle upravo posebna svojina naroda hrvatskoga. - Car Mauricije svjedoči nam i o tomu, da se Hrvati već u ono doba zanimahu za glazbu. Kad bi na stare Hrvate navalile velike vojske rimske, branili bi oni slobodu svoju. O tomu piše car Mauricije ovako: »Neodvisnost ljube nada sve, te se nipošto ne daju skucati i pokoriti. U svojoj su domovini nečuveno hrabri i ustrajni; lako mogu podnašati vrućinu i zimu, dapače i nestašicu hrane i odijela... Na otvorenom su polju doduše slabi; no zato se vještije bore u klancima i močvarama. Osobito rado udaraju na neprijatelja iz zasjede. Često bi ratni plijen ostavili na kojemu mjestu, pa uzmaknuli u šumu; kad bi nato neprijatelj pohitio, da ugrabi plijen, navalili bi na nj i sasvim ga satrli. Ako bi ih dušmani iznenadili, poskakali bi (Hrvati) u bližnju rijeku ili močvaru, pa legli poledjice, a disali kroz trstiku. Neiskusan bi neprijatelj na površini vode vidio po koji komad trstike, gdje viri iz vode, ali ne bi znao, kamo je nestalo ronaca«. Hrvati su obično ratovali pješice. Mauricije veli, da su bili »oboružani čvrstim i teškim štitom. Uz to im je služio još drven luk s malenim - otrovom nakvašenim - strjelicama. Kad bi došlo do šaka, borili bi se mlatom, batom i palicom«. Nije Hrvatima manjkala ni sulica, a vješto su baratali i kopljem. No zato »oklopa ne meću na grudi«, kako svjedoči suvremerii pisac Prokopije, koji nastavlja ovako: »Neki dapače nemaju ni zobunca ni kabanice, već oblače duge i široke gaće, koje sižu do sredine tijela, pa takovi idu u susret neprijatelju«.

Prethodno poglavlje:	Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)	Sljedeće poglavlje:
Kakvu su kulturu Hrvati sa sobom donijeli?		Pokrštenje Hrvata