Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Kraljica Marija i kralj Karlo Drački

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

43. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Kraljica Marija i kralj Karlo Drački[uredi]

Kralj Ljudevit I., — komu povjesničari daju pridjev „Veliki", — umre 11. rujna 1382. u Tr-navi, te bude 16. rujna pokopan u Stolnom Biogradu. Ljudevit nije ostavio sina, nego samo dvije kćeri: Mariju (rodjenu god. 1370.) i Jadvigu (rodjenu god. 1371.). Ljudevit odredi, da ga u Hrvatskoj, Ugarskoj i Polj­skoj ima naslijediti starija njegova kći Marija. Ona bijaše (još od god. 1374.) zaručena sa braniborskim markgrofom Sigismundom, bratom češkoga kralja (i njemačkoga cara) Većeslava IV. I doista bude Marija već 17. rujna 1382. u Stolnom Biogradu okrunjena za kraljicu ugarsko-hrvatsku.1 Krunisanje obavilo se po starom načinu, kao da je Marija s i n kralja Ljudevita. Mariji bijaše tek 12, a Sigismundu 16 godina. Zato preuze vladu Marijina majka Jeli sav a, koja se državnim poslovima bavila već za života kralja Ljudevita. Jeiisavi je pomagao njezin ljubimac Nikola Gor-janski, bivši ban mačvanski, koji se od g. 1375. spominje kao palatin ugarski. Kraljici bijaše sklon i Stjepan Banić od Lendave, „ban čitave Slavonije". On je bio sin nekadašnjega bana Nikole Banica, a naslijedio je u banskoj časti Petra Cudara, koji g. 1381. postade vojvodom poljske Galicije (crvene Rusije).2 Uz Stjepana Banica spominje se kao „ban kra­ljevine Slavonije" njegov brat Ivan.3 Južnom je Hrvatskom od g. 1380. uprav­ljao ban Mirko Bubek, koji se služi naslovom : „ban Hrvatske i Dalmacije".4 Jelisava se brzo pobrinula, da gradovi dalmatinski priznadu Mariju kraljicom svojom. U tu svrhu šalje ona već na jesen g. 1382. u Dalma­ciju vesprimskoga župana Ivana Bissena.' Gradovi se dalmatinski bojahu, da će u Dalmaciji opet prevladati republika mletačka. Zato rado prionuše uz kraljicu Mariju. Oni se dapače slože u savez proti Mlečanima i proti svakomu, tko bi udario na kojigod grad dalmatinski. To je valjda Mlečane prisililo, da napokon (na proljeće g. 1383.) i oni priznadu kraljicu Mariju. Republika je mletačka 4. svibnja 1383. odlučila, da će vjerno obdržavati uvjete mira, koji bijaše godine 1381. sklopljen u Turinu; podjedno je 23. svibnja posebnoga poslanika odaslala u Ugarsku, da u ime republike primi prisegu kraljice u smislu mira.3 — No zato je naskoro u južnoj Hrvatskoj izbilo na javu nezadovoljstvo zbog nove (ženske) vlade. Na čelo nezado­voljnika stupi Ivan Paližna, prior (poglavica) bogatoga reda Ivanovaca. Pod jesen g. 1383. diže Paližna bunu u svome gradu Vrani. Kraljica Jeli­sava uvidi nuždu, da bunu što prije uguši. Zato se osobno s kraljicom Marijom i s Jadvigom zaputi u južnu Hrvatsku. Kraljice je uz biskupe i velikaše pratio novi ban Stjepan Lacković, sin nekadašnjega istoime­nog bana. Lacković je 15. lipnja 1383. imenovan banom Hrvatske i Dal­macije mjesto Mirka Bubeka.0 Kraljice stigoše 24. listopada u Zadar. Nato kraljevska vojska zauzme (28. listopada) grad Vranu, a Paližna bude lišen priorske časti.7 Ipak su kraljice u južnoj Hrvatskoj ostale duže vremena, da odstrane svaki trag nezadovoljstva. Kroz to vrijeme stanovahu kraljice u Vrani, kamo s pratnjom svojom udjoše 4. studenoga.8 Poslije toga za­pute se i u sjevernu Hrvatsku, gdje su redomice posjetile Zagreb, Križevac, Sušicu (današnji Gjurgjevac), Viroviticu i Požegu, te se mjeseca veljače g. 1384. vratile u Budim. Medjutim se jelisava uvjerila, da Stjepan Lac-ković nije pouzdan. Zato naskoro bansku čast u južnoj Hrvatskoj povjeri Tomi od sv. jurja, koji 15. svib. 1384. svečano udje u glavni svoj grad Zadar.9 U to vrijeme izgubi kraljica Marija poljsko prijestolje. Poljaci naime zaključiše, da će sebi za kraljicu uzeti onu Ljudevitovu kćer, koja će u Poljskoj stalno boraviti. Ove obveze nije mogla preuzeti Marija, koja mora stanovati u Ugarskoj i Hrvatskoj. Zato se u Poljsku zaputi njezina sestra Jadviga, koju Poljaci 15. listopada 1384. u Krakovu okrune za kraljicu poljsku. Jadviga se 18. veljače 1386. udade za Jagela (Vladislava), kneza litavskoga, pa time utemelji novu dinastiju poljsku („Jagelovići"). Tako nestade personalne unije, koja je Poljsku kratko vrijeme vezala s Ugar­skom i Hrvatskom.10 Nikola Gorjanski htjede u svojim rukama prikupiti svu državnu vlast, Zato je pred kraljicama klevetao druge državne (dapače i duhovne) dostojanstvenike. Kada su ovi doznali, da ih kraljice mrze, počnu spremati otpor protiv nove vlade. Kraljice su doduše uspjele, da umire Ugarsku; ali zato se spremao ustanak u Hrvatskoj. Ovdje je otpornike predvodio zagrebački biskup Pavao Horvat. Uz njega pristanu moćni rodjaci nje­govi, zatim neki velikaši, pa i bivši banovi: Stjepan Lacković i Nikola Seč. Početkom srpnja g. 1384. urotiše se u Zadru neki gradjani proti kra­ljicama. Ban dade urotnike pohvatati, pa ih onda 8. srpnja okrutno mučiti i ubiti. To uplaši druge gradjane, te je istoga dana gradsko vijeće u Zadru ponovno položilo prisegu vjernosti obim kraljicama.11 Ovaj pokret vrlo uplaši kraljicu Jelisavu. Već 14. kolovoza 1384. opominje Jelisava gradjane na Griču, neka se pod kazan „nevjere" ne usude pristati uz „odmetnike".12 Jednako je opominjala druge gradove i pojedine velikaše hrvatske. Pa ipak se neprestano povećavao broj otpor­nika. Medju novima se poimence spominju: Stjepan Frankopan, Nikola Zambov, Andrija Lacković i Stjepan od Šimontornje.13 Da je kraljica Jeli­sava upravo mrzila Pavla Horvata, vidi se već po tomu, što je 29. rujna 1384. gradjanima zagrebačkim naložila, neka udare na kaptol, pa neka ondje poharaju sve, što pripada biskupu.14 Nezadovoljnici sastave „ligu" (savez), da budu jači protiv dvora kraljevskoga. Liga dobi neustrašivoga vojvodu, kada se na jesen g. 1384. iz Napulja vratio Ivan Horvat, brat biskupa zagrebačkoga. Ivan bijaše nekada (g. 1376.—1381.) ban mačvanski, a sada se sam proglasio „banom čitave Slavonije".15 Gorjanski je znao, da se ne će moći dugo održati. Vidio je i to, da je uz njega glavni kamen smutnje Sigismund, zaručnik kraljice Marije. Sigismund je kao Nijemac omražen medju Hrvatima i Magjarima, koji ga ne će imati za kralja svoga. Da se ova zapreka odstrani, zaruči se kra­ljica Marija na proljeće g. 1385. s Ljudevitom, bratom francuskoga kralja Karla VI. Nikola Gorjanski podje u Bosnu, da kralja Stjepana Tvrtka pre-dobije za kraljice Jelisavu i Mariju. Savez bude sklopljen 28. ožujka 1385. u Sutjesci pod uvjetom, da kraljice dadu Tvrtku grad Kotor.16 Obadvije pako kraljice podjoše s Nikolom Gorjanskim u Požegu, gdje se 13. svibnja 1385. izmire s hrvatskom „ligom", kako su nezadovoljnici zvali svoj savez. Od „ligaša" bijahu u Požegi prisutni: Ivan i Pavao Horvat, Nikola Seč, Stjepan Lacković, Nikola Zambov i Stjepan od Šimontornje. „Ligaši" jav­ljaju svojim pristašama, da su kraljice izravnale nesuglasice, koje do sada postojahu; zato treba odsada kraljicama biti u pomoć, osobito kod obrane domovine.17 Kraljice su doista ispunile svoja obećanja. Bosanski kralj Tvrtko javlja Mlečanima 23. kolovoza 1385. iz Sutjeske, da je „milošću njezina Veličanstva svoje sestre" (misli kraljicu Jelisavu, koja mu bijaše sestrična) primio grad Kotor.18 Nikola Gorjanski odreče se palatinske časti, koju kraljice u listopadu 1385. povjeriše Nikoli Seču, dosadašnjemu protivniku svome.19 Dvorska dostojanstva dobiše još 2 „ligaša": Nikola Zambov po­stade naime kr. blagajnikom, a Stjepan od Šimontornje kr. konjušnikom. Markgrof Sigismund nije bio voljan, da se odreče kraljice Marije, zaručnice svoje. On odluči, da će silom oružja sebi izvojštiti baštinicu Ugarske i Hrvatske. Sigismund prodade imanja svoja, da dobije novaca, kojim će sastaviti i uzdržavati vojsku svoju. Početkom kolovoza g. 1385. provali u Ugarsku. Zauzevši Njitru i Požun, prisili kraljicu Mariju, da se (mjeseca rujna) vjenčala s njime.20 Ovo su predvidjali prvaci pokreta hrvatskoga. Oni se bojahu, da će dršavom naskoro zavladati omraženi Nijemac Sigismund. Zato se još u srpnju god. 1385. riješe, da prijestolje hrvatsko ponude Karlu Drač­komu, kralju napuljskornu. Karlo je naime kao herceg hrvatski (g. 1371. do 1376.) ostao velikašima hrvatskim u lijepoj uspomeni. Hrvati stajahu s njim u svezi i onda, kad je Karlo (g. 1381.) postao kraljem napuljskim. Naročito je Ivan Horvat (g. 1382.—1384.) pomagao Karlu u borbi s Lju­devitom, vojvodom anžuvinskim. Zagrebački biskup Pavao Horvat dodje mjeseca kolovoza god. 1385. u Napulj, da Karlu Dračkomu otkrije namjeru velikaša hrvatskih.21 Karlo se morao sjetiti, kako je g. 1379. kralju Ljude­vitu prisegao, da nikada ne će otimati baštinu Marije i Jadvige. Uz to ga je i njegova žena Aiargareta nagovarala, neka odbije ponudjenu mu krunu. No Karlo ne posluša glas savjesti svoje, a ni opomenu ženinu. On se upravo pomamio za kraljevstvom hrvatskim; nadao se, da će brzo steći i Ugarsku. Zato se bez oklijevanja počne spremati na put u Hrvatsku. Ništa ga nije plašilo od puta, što ga je još 15. siječnja 1385. papa Urban VI. udario crkvenim prokletstvom. Sa sobom htjede Karlo povesti i svoga 9-god. sina Ladislava, ali ga od ove namjere odvrati plač tužne Margarete.22 Prepustivši vladanje u kraljevstvu napuljskom ženi svojoj, ode Karlo Drački 14. rujna 1385. iz Napulja u Barlettu. Ovdje sabere nešto vojske, s kojom se 23. listopada ukrca na 4 ladje. Osam dana iza toga doplovi Karlo u Senj, gdje ga velikaši hrvatski dočekaše velikim veseljem. Iz Senja podje Karlo u Zagreb.23 Ovdje ostade duže vremena kod biskupa Pavla Horvata. Oko Karla sabirahu se velikaši hrvatski sa četama svojim. Kad bijaše već na okupu čitava vojska, krene Karlo (mjeseca prosinca g. 1385.) iz Zagreba prema Budimu. — Velik strah spopade kraljice Jelisavu i Mariju. One sazovu 8. studenoga u Budim državni sabor, na kome je kraljica Marija 15. studenoga potvrdila prava i povlastice staleža i redova, samo da sebi osigura pomoć plemstva i velikaša.-4 Ugri su doduše Marijina supruga (15. studenoga) izabrali „skrbnikom i upravite­ljem kraljevstva"; ali se Sigismund nije nalazio u Ugarskoj, nego u Češkoj. Kraljice se nato posluže himbom. U Budimu razglase, da Karlo dolazi u grad njihovom privolom. One dapače izadju u pozlaćenoj kočiji u su­sret dragomu rodjaku svomu. Kraljice poljubiše Karla u čelo, te su čitav sat Ijubezno s njime razgovarale; one ga i u sam Budim dovezoše u svojoj kočiji.25 Gradjani budimski primiše Karla vrlo Ijubezno. Naskoro se ondje na okupu našlo puno ugarskih velikaša, koji Karla proglase upra­viteljem države. Kao takav sazove Karlo sabor, koji se sastade na Božić. Sabor jednoglasno izabere Karla kraljem ugarsko-hrvatskim. Marija se od-reče prijestolja, jer da slaba žena i onako ne može vladati.2U Nato se Karlo zaputi na krunisanje u Stolni Biograd. Onamo su kralja pratile njegove rodjakinje: „majka" jelisava i „sestra" Marija. Na staru godinu 1385. okruni Karla ostrogonski nadbiskup Dimitrije. Kad je Karlo poslije krunisanja uzjašio na konja, prelomio se kraljevski stijeg, što su ga pred kraljem nosili. To su ljudi uzeli isto takvim „zlim znakom", kao što i jaku oluju, koja je bjesnila prigodom kraljeva povratka u Budim.'7 Posve je naravno, da je Karlo Drački nagradio one velikaše, koji mu pomogoše do prijestolja ugarsko-hrvatskoga. Ivana Horvata imenuje „banom čitave Slavonije". Bivši vranski prior Ivan Paližna postade „ba­nom Dalmacije i Hrvatskeu. Ali naskoro steče novi kralj i velikih protiv­nika. Karlo naime dodje u opreku s onim velikašima, koji su za vlade Marijine ugrabili razna državna i privatna dobra. Ovi se velikaši stanu kupiti oko „bivšega" palatina Nikole Gorjanskoga. Karlo je dozvolio, da bivše kraljice (Jelisava i Marija) stanuju i nadalje u kraljevskome dvoru. On bi ih često posjećivao i zahtijevao, da im dvoranici iskazuju kraljevske počasti. Kralj bijaše toli neoprezan, da kraljicama nije branio ni druženja s nezadovoljnim velikašima. To je pospješilo propast njegovu. Nikola Gorjanski razglasi, da polazi u Slavoniju, pošto će se u Gorjanu udavati kćer njegova. S velikom četom, koja će ga na putu pratiti, udje Gorjanski 7. veljače 1386. u kraljevski dvor, da se tobože oprosti od Jelisave i Marije. Istodobno su kraljice poručile Karlu Dračkomu, neka dodje k njima, jer da mu imaju saopćiti neke vijesti o Sigismundu. Ne sluteći ništa zla, unidje kralj u sobu, gdje su ga čekale kraljice. Razgo­varajući s njima, dopre kralj u neku dvoranu. Tu bijahu već sakupljeni urotnici: Nikola Gorjanski, peharnik Blaž Forgač i drugi. Kad se kralj slučajno licem okrenuo prema Jelisavi, dade Gorjanski znak Forgaču. Ovaj izvuče ispod plašta kratak mač, kojim kralja udari po glavi tolikom silom, da mu je rasjekao lubanju. Kad su tjelesni stražari kraljevi čuli viku, polete u dvoranu. Ovdje se sada zametne kreševo. Forgač dopane teških rana, a kralj zadobi još dva udarca po glavi. Pomoću velike pratnje svoje prevlada Gorjanski u dvoru kraljevskom. Pripravljeni ljudi i vojnici stanu po ulicama budimskim vikati: „Živjela kraljica Marija!" Ivan Horvat i Stjepan Lacković brzo uvide, da je nemoguć svaki otpor. Zato već sutra­dan (8. veljače) odu sa četama svojim iz Budima u Hrvatsku. Karlo zamoli (14. veljače) kraljice, neka ga otpreme u Višegrad. Kraljice uslišaju molbu rodjaka svoga. U Višegradu umre 40-godišnji Karlo Drački 24. veljače 1386. Jedni vele, da bijaše otrovan; drugi pak tvrde, da su ga kraljice dale zadaviti, jer se bojahu, da bi Karlo mogao preboljeti rane svoje.28


Prethodno poglavlje: Povijest Hrvatske I. (R. Horvat) Sljedeće poglavlje:
Drugo doba Ljudevita I. Sigismund postaje kraljem

Bilješke / izvori[uredi]