Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Borba za prijestolje

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

55. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Borba za prijestolje[uredi VE]

Iza kralja Ladislava Posmrtnoga ostadoše dvije njegove sestre: Ana i Jelisava. Ana bijaše udata za saskoga vojvodu Vilima, a Jelisava za poljskoga kralja Kazimira IV. Ali na Vilima i na Ka­zimira nije u Hrvatskoj, Ugarskoj, Češkoj i Austriji nitko ni mislio. Tko će dakle naslijediti prerano umrloga Ladislava? Njegova nadvojvodina Austrija pripade caru Fridriku III., kao starješini roda habsburškoga. Česi izaberu (2. ožujka 1458.) kraljem svojim nekadašnjega gubernatora Jurja Podjebradskoga. Jednako se medju Ugrima i Hrvatima pojavi želja, da na prijestolje podignu kojega domaćega velikaša. Kruni se nadao palatin Ladislav Gorjanski. On bijaše po svojoj majci Ani Celjskoj u svojti s kraljevima: Sigismundom, Albrehtom i Ladislavom; uz to je i njegov otac Nikola bio 32 g. palatin ugarski, dočim je Ladislavova žena Aleksandrina bila rodjena vojvotkinja tješinska. Za prijestoljem je težio takodjer Nikola Iločki, koji bijaše vojvoda erdeljski, a ban slavonski i mačvanski. Nikola bijaše bogat i ponosan velikaš, koji se uz Ivana Hunjada proslavio u ratovima turskim. Pošto je njegova kći Jeronima bila (od g. 1455.) za­ručena s Henrikom, sinom Jurja Podjebradskoga, nadao se Nikola pomoći iz Češke. — Početkom god. 1458. sastade se u Pešti izborni sabor. Na taj sabor dodje 20. siječnja i biogradski kapetan Mihajlo Silagji, ali ne sam, već sa 15.000 vojnika. Silagji predloži za kralja svoga nećaka Matiju Korvin a, sina pok. gubernatora Ivana Hunjada. Uz Matiju pri­stade niže plemstvo. Za njega je kod prelata (crkvenih dostojanstvenika) radio papinski poslanik Ivan Carvajal. Za Matiju izjavi se takodjer palatin Ladislav Gorjanski. On je naime 12. siječnja 1458. sa svojom ženom došao u Segedin, gdje se sporazumio s Mihajlom Silagjijem i s njegovom sestrom Jelisavom, udovicom Ivana Hunjada. Ovi obećaše, da će Matija Korvin ostaviti Gorjanskomu palatinsku čast i sva imanja, te se vjenčati s njegovom kćerkom Anom.2 Za Matiju Korvina radio je i ostrogonski nadbiskup Dioniz Seč, koji je bio u srodstvu s odličnim obiteljima.3-Tako bude Matija (24. siječnja 1458.) jednoglasno izabran za kralja ugar­skoga i hrvatskoga.4 Kako je pak Matiji bilo tek 18 godina, izabere sabor njegova ujaka Silagjija gubernatorom na 5 godina.5

Novi se kralj za vrijeme izbora nalazio u Pragu. Ondje ga je gu­bernator Podjebradski još 24. studenoga 1457. oslobodio iz zatvora i za­ručio sa svojom 9-godišnjom kćerkom Katarinom. Doznavši pak za izbor njegov, dovede ga 5. veljače 1458. sa sjajnom pratnjom čeških velikaša do ugarske medje. Ovdje je kralja Matiju dočekala njegova majka Jelisava i ujak mu Silagji s uglednim odaslanstvom, u ime koga je kralja pozdravio biskup Ivan Vitez. Tom prigodom ponovio je kralj Matija 9. veljače svoje obećanje, da će se oženiti s Katarinom, kćerkom Jurja Podjebradskoga. Njegovo obećanje morahu svojim pečatima potvrditi: kraljeva majka i ujak, te svi članovi odaslanstva.6 Nato je Matija (14. veljače) svečano unišao u Budim. Isprvice je mjesto njega vladao gubernator Silagji. No već u ožujku g. 1458. preuze vladu sam kralj, dočim Silagji podje u Biograd. Matija se posvema povjeri svomu odgojitelju Ivanu Vitezu od Sredne, koji je i njegovu ocu bio glavni savjetnik. Ivan Vitez bijaše rodjen Hrvat, a bio je od g. 1445. biskup u Velikom Varadinu.

Na početku vlade svoje imao je Matija dosta posla, da uredi prilike u Hrvatskoj. Otkako je naime (9. studenoga 1456.) poginuo Ulrik Celjski, vodila se ljuta borba za bogatu baštinu knezova Celjskih. Car Fridrik htjede ugrabiti Celjska imanja u Kranjskoj i Štajerskoj, a Ivan Vitovec u Hrvatskoj i Slavoniji. Uz to je i Ulrikova udovica Katarina, kći despota Gjorgja Brankovića, nastojala, da zadrži imanja Celjska. Najveća jagma nastade u južnoj Hrvatskoj. Ovdje se za kraljevskim gradovima (Knin i Ostrovica), te za baštinom knezova Talovaca (Klis, Sinj i dr.) otimahu Frankopani, Kurjakovići, bosanski kralj, Mlečani i herceg Stjepan Vukčić Kosaca. Uzalud se kralj Matija brinuo, da u našim krajevima obnovi kra­ljevsku vlast. Pitalo se takodjer: tko će naslijediti časti, što ih je nosio Ulrik Celjski? Banom Slavonije postade uz Nikolu Iločkoga na proljeće god. 1457. Ivan Vitovec (,,pan Jan ban"), koji je još od god. 1453. bio podban slavonski i župan križevački. Banovima pak Hrvatske i Dalmacije imenuje kralj Matija koncem god. 1458. Pavla Špirančića i Petra Zoba.7 Srpski despot Gjorgje Branković umro je 24. prosinca 1456., osta­vivši 3 sina: Grgura, Stjepana i Lazara. Grgur i Stjepan bijahu slijepi; zato se najmladji brat Lazar Gjorgjević proglasi despotom, te preuzme upravu Smedereva i ostataka Srbije. Da bude siguran od Turaka, izmiri se Lazar (15. siječnja 1457.) sa sultanom Muhamedom II., komu obeća godišnji danak u iznosu od 40.000 dukata. No već 20. siječnja 1458. umre despot Lazar, ostavivši samo udovicu Jelenu i kćer Maru. Sada pošalje sultan u Srbiju za despota slijepoga Grgura Gjorgjevića i njegova sina Vuka. No Jelena — porijeklom iz grčke carske obitelji Paleologa — htjede zadržati vlast u Srbiji. U tu svrhu ustupi kralju Matiji grad Golubac, a svoju kćer Maru zaruči sa bosanskim kraljevićem Stjepanom Tomaše-vićem. To razljuti sultana Muhameda, te on pošalje u Srbiju veliku vojsku. Turci zauzmu Golubac, pa onda provale preko Save u Slavoniju. No i Matija Korvin sabere vojsku, s kojom 9. rujna 1458. — u pratnji kardi­nala Carvajala — dodje u Petrovaradin. Tu ostade Matija do 1. listo­pada, te pomoću Carvajalovih križara potuče turske čete, koje su pusto­šile po Srijemu. Do 5000 Turaka bude zatjerano u Savu, gdje se ve­ćinom utopiše.8 Premda je imao mnogo vojske, ipak nije kralj Matija nastavio rat s Turcima, nego ostade u Biogradu tečajem listopada g. 1458. Matijinom privolom podje bosanski kraljević na proljeće g. 1459. u Sme-derevo, gdje se 1. travnja vjenčao s Marom i bio proglašen despotom srpskim. Ali naskoro udari na Smederevo sultan Muliamed. Već 20. lipnja 1459. morade despot predati Smederevo, odakle se sa svojom ženom i punicom zakloni u Bosnu. Sada zaposjedne Muhamed čitavu Srbiju i pretvori ju u pašaluk turski. Tečajem toga prvoga rata s Turcima odmetnuo se od kralja Matije velik broj velikaša. Palatin Ladislav Gorjanski ne htjede znati za kralja Mariju, jer se nije ispunio ugovor segedinski. Zato Matija mjesto Gorjan-skoga imenuje sredinom god. 1458. palatinom Mihajla Orsaga. Radi toga uplaše se Ivan Vitovec i Nikola Iločki, da ne bi i oni izgubili časti svoje. Gorjanski, Iločki i Silagji sastanu se 26. srpnja 1458. u Šimontornji, te medju sobom sklope savez za obranu protiv svakoga, tko bi u njih dirnuo.9 Bez obzira na to uze Matija raditi posve samovoljno. Bez do­zvole sabora nametne plemstvu na jesen god. 1458. porez za rat s Tur­cima; svoga pak ujaka Silagjija dade 8. listopada uhvatiti i zatvoriti u Vilagoš.10 No time steče brojne protivnike, koji odluče, da će na prije­stolje podići cara Fridrika. Ovaj i onako drži ne samo krunu sv. Stje­pana, nego i više gradova u zapadnoj Ugarskoj, koje mu je nekada za­ložila kraljica Jelisava. Nikola Iločki dovede nezadovoljne velikaše i ple­miće u Bečko Novomjesto, gdje su 17. veljače 1459. zamolili cara Fridrika, neka se okruni za kralja ugarsko-hrvatskoga.11 Fridrik posluša njihov sa­vjet, pa se dade okruniti po nadbiskupu iz Salcburga; podjedno se 4. ožujka 1459. proglasi kraljem ugarsko-hrvatskim. Kada se nato (22. ožujka) Fridriku rodio sin Maksimilijan, postade Nikola Iločki krsnim kumom bu­dućemu caru njemačkomu.

Sada nastade u Ugarskoj i Hrvatskoj gradjanski rat. Fridrikovu je stranku u Hrvatskoj vodio knez Martin Frankopan, a Matijinu njegov ro-djak Tomo Sekelj, prior vranski. Za toga su rata u Hrvatskoj god. 1459. stradali gradovi: Samobor, Jastrebarsko, Kalnik, Steničnjak, Hresno i Su-sjedgrad. U sjevernoj Ugarskoj vodio je kraljeve neprijatelje Ivan Giskra, dočim kraljevoj vojsci god. 1460. zapovijedahu braća Mirko i Stjepan Zapolja. Medjutim je umro Ladislav Gorjanski, a Matija se izmirio s Iločkim, Vitovcem, Silagjijem12 i s Kanižajima. Oko mira nastojao je papa Pijo II. i kardinal Carvajal. Privremeni mir bude posredovanjem biskupa Ivana Viteza ugovoren 3. travnja 1462. u štajerskom Gracu. Po tome miru ostaje Fridriku i nadalje kraljevski naslov, te će on — dotično njegov sin — naslijediti Matiju, ako bi ovaj umro bez muških potomaka. Matija će Fri­driku platiti 80.000 dukata za naknadu štete i troškova, našto će Fridrik predati Matiji grad Šoprun i krunu sv. Stjepana.13 Ovaj mir bude potvrdjen istom g. 1463. Papa ga je potvrdio 7. svibnja, Fridrik 24. srpnja, a Ma­tija 26. srpnja 1463.

Kruna sv. Stjepana, koja bijaše 23 godine u tudjini, bude sada vra­ćena u domovinu. Po krunu dodje sjajno odaslanstvo, u kome bijaše ta­kodjer Nikola Iločki." Primivši 80.000 dukata, predade car Fridrik 24. srpnja krunu,, koja je s velikim svečanostima 26. srpnja odnesena u Budim.


Prethodno poglavlje: Povijest Hrvatske I. (R. Horvat) Sljedeće poglavlje:
Ladislav Posmrtni Propast kraljevine Bosne

Bilješke / izvori[uredi VE]