Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Bitka na Muhačkome polju

66. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Bitka na Muhačkome polju

Iza odstupa Karlovićeva ostade Hrvatska bez bana. Za Ivana Taha, koga je kralj Ljudevit II. početkom g. 1524. imenovao banom, nijesu još uvijek htjeli čuti ni hrvatski ni slavon­ski staleži. Najveći mu je protivnik zagrebački biskup Šimun Erdedi. Nikakova ugleda nije u Hrvatskoj uživio niti sam kralj Ljudevit, koji posve nemoćno gleda, kako država strada, dok se ugarski velikaši bore s plemi­ćima. Čini se, da je ova borba bila prenesena i u Hrvatsku. Vidimo naime, kako hrvatsko plemstvo 30. studenoga 1524. moli austrijskoga nadvojvodu Ferdinanda, neka banom ne imenuje nikoga od hrvatskih velikaša, jer da ovi ne mogu ni sami sebe braniti, a ipak nastoje plemiće učiniti kmetovima.1 Medjutim su Turci nesmiljeno provaljivali u Hrvatsku. Mjeseca studenoga g. 1524. pustoše imanja Bernardina Frankopana, oko Skrada i Dubovca odakle odvedoše preko 2000 ljudi u ropstvo.2 Stari se Bernardin morade iz Modruša seliti u svoj novi grad Ogulin. Početkom g. 1525. nastrada i Primorje hrvatsko. Turci iz Skradina provale u Podgorje, pa 27. veljače zauzmu Bag. Pošto su taj grad oplijenili i popalili, odvedu sa sobom 300 ljudi, medju njima takodjer knezove Ivana Posedarskoga i Grgura Banica, te plemiće Ivana i Gašpara Perušića.3 Na proljeće g. 1525. zapale Turci grad Modruše, a opustoše Vinodol i okoliš Bakra, gdje su zarobili mnogo ljudi. Sada počnu i hrvatski primorci bježati iz nesi­gurne domovine svoje. Jedni se nastane na mletačkom otoku Krku, a 500 ih prijedje čak u Italiju, gdje se nasele u Apuliji, Markama i u Abruzzama.4 Potomci ovih bjegunaca stanuju i danas u talijanskoj pokrajini Molise. Pošto kralj Ljudevit nije Hrvatima slao nikakove pomoći, obraćahu se po­jedini velikaši na kraljeva šurjaka nadvojvodu Ferdinanda, u komu je svatko gledao budućega kralja. Tako mu je n. pr. knez Nikola Zrinski 22. listopada 1524. ustupio dvije svoje tvrdje na rijeci Uni (Novigrad i Dobru Njivu), u koje će Ferdinand staviti svoju vojsku za obranu od Turaka.5 Ferdinandova pak sestra Marija, žena kralja Ljudevita, kupila je 27. listo­pada 1524. od markgrofa Jurja Braniborskoga grad u Varaždinu za 11.000 forinti, a tvrdje Medvedgrad, Rakovec i Lukavec za 22.000 forinti.6

Da Hrvatska ne bude bez odgovornog branitelja, imenuje kralj 12. ožujka 1525. banom Franju Bacana. Ovaj odmah sazove sabor, na kome htjede Hrvate pomiriti sa svojim drugom: banom Tahom. Premda mu je taj posao bio uzaludan, ipak dodje Ivan Tah po kraljevoj želji u Hrvatsku, te počne uz Bacana vršiti banske poslove. Naši ga staleži uza sve to i nadalje ne priznavahu banom svojim. Kralj Ljudevit 23. travnja 1525. poziva Bacana i Taha, neka pomno paze, da Turci ne zauzmu Jajce i Banja­luku.'— Uto je doba zaista najveća pogibelj prijetila gradu Jajcu. Turci su znali, da taj grad ne mogu zauzeti na juriš. Zato je paša bosanski odlu­čio, da će posadu u Jajcu gladom prisiliti na predaju. U tu svrhu opkoli grad sa svih strana. Vojsku svoju razmjesti takodjer po uskoj i strmoj dolini, kojom iz Hrvatske vodi put u Jajce. Posada je prije godimice po 4 puta dobivala hranu; sada su to Turci umjeli zapriječiti kroz 18 mje­seci. Kad je u Jajcu zavladao strašan glad, počnu Turci na grad pucati iz 7 velikih topova. Ipak se branitelji ne htjedoše predati. O nevolji nji­hovoj doznade i državno vijeće u Budimu, gdje se u to doba nalazio Krsto Frankopan, sin staroga Bernardina. Krsto se dobrovoljno ponudi, da će Jajce opskrbiti hranom, ako mu kralj dade potrebita sredstva. Vi­jeće mu sve obeća, a vrlo malo ispuni. Na račun kraljevske blagajne spremi Krsto 1000 pješaka i 200 konjanika; nadvojvoda Ferdinand pošalje mu 500 konjanika; sve ostalo dadoše hrvatski staleži. Tako je Krsto početkom lipnja g. 1525. sabrao 4000 pješaka i 2000 konjanika. S ovom vojskom prijedje on 7. lipnja kod Gradiške preko Save. Boreći se neprestano s Turcima, koji su mu na putu stavljali svakojake zapreke, udje Krsto 11. lipnja u Jajce. Podavši posadi hrane, vrati se Krsto istim putem natrag.8 Sve se divilo vojvodskoj vještini Krste Frankopana, koji je ovajput spasio Jajce od sigurne propasti. Ljudi su govorili, da bi kralj morao toga proslavljenoga vojvodu nagraditi. Sam Krsto zamoli, neka se njegovu rodu vrati grad Senj, što ga je Frankopanima g. 1469. oteo kralj Matija Kor­vin. Ipak nije Krsto dobio nikakove nagrade. Krsto se 30. kolovoza 1525. ljuto zavadio s nadbiskupom Salkajem, predsjednikom kraljevoga vijeća. Radi toga sukoba bio je Krsto i zatvoren, te se 14. rujna gorko izjadao svome prijatelju Antunu Dandulu: „To je evo ona nagrada, koju sam ovdje u Ugarskoj dobio za svoje zasluge".9 Zato se Krsto na jesen g. 1525. iz Budima zlovoljan vrati u Hrvatsku, odakle će se opet na proljeće g. 1526. zaputiti u Njemačku.

U to toba provaljivahu bosanski Turci u susjedne krajeve hrvatske. Najviše je stradalo modruško polje; Klisu pak i Jajcu zaprijeti velika opa­snost. Banovi hrvatski (Bacan i Tah) nijesu mogli Turke odbijati. Ivan Tah se koncem g. 1525. više i ne zove banom. U nevolji svojoj sve to više upiru Hrvati oči u austrijskoga nadv. Ferdinanda. Iz Ugarske naime nije Hrvatska mogla očekivati nikakove pomoći, jer se ondje još jače za-oštriše stranačke borbe. Na saboru, koji se 3. srpnja 1525. sastao u Hat-vanu, pobijedila je Zapoljina stranka. Palatin Stjepan Bator bude skinut sa svoje časti, a novim palatinom postade Stjepan Verbeci. Ali naskoro se Verbeci zavadio s Ivanom Zapoljom. God. 1524. umro je naime herceg Lovro Iločki bez potomaka. Njegovim se nasljednikom smatrao Ivan Zapolja na temelju nekih ugovora. No Verbeci kao savjestan pravnik držao je, da bogata baština Lovrina pripada državi. Radi toga ne htjede Zapolja po­duprijeti Verbecija na saboru, koji se 23. travnja 1526. sastao na Rako-škome polju. Tamo bude Verbeci skinut, a Bator opet postade palatinom.1" Hrvatski staleži dodju 25. siječnja 1526. u Križevac, gdje se držao sabor. Ovdje su Hrvati zaključili, da će „tražiti drugoga gospodina, koji će ih braniti", pošto ih ne zaštićuje kralj njihov. Krsto Frankopan im pred­loži, neka se posve priljube uz cara Karla V. i nadvojvodu Ferdinanda. Mjesec dana iza toga prionu doista hrvatski staleži uz Ferdinanda. Oni izaberu poslanike, koji zamole Ferdinanda, neka Hrvatsku primi sasvim u svoju vlast. U to ime neka se proglasi kraljem bosanskim, pošto Bosna i onako pripada Hrvatskoj.11 Ferdinand nije na to pristao, da ne uvrijedi kralja Ljudevita, rodjaka svoga. Ipak odluči, da će na hrvatskoj granici kroz godinu dana uzdržavati svoju vojsku. „Vrhovnim kapetanom" ove „vojske protiv Turaka" postade 27. ožujka 1526. dalmatinski Hrvat Nikola Jurišić, koji je već nekoliko godina stajao u službi Ferdinandovoj.12

Medjutim se Sulejman II. spremao za veliku vojnu na Ugarsku. Sa 100.000 vojnika i 300 topova krene sultan 23. travnja 1526. iz Carigrada. Vojska mu se putem do Biograda podvostručila. U očigled tolike pogi­belji nije kralj Ljudevit ništa poduzimao za obranu države. Papin nuncij Burgio piše: „Neprijatelj je već na granici, a mi još nemamo nijednoga topa. Kralj Ljudevit ne govori o pogibelji, a niti je pravo ne poznaje; on spava do podneva, pa tek onda ide u vijeće". Jošte veli Burgio: Staleži traže, neka kralj ide u rat sa svojom četom, premda „kralj nema ni či­zama", kamo li novaca za uzdržavanje vojske. Kralj ne bi mogao otpra­viti .,ni svoga glasnika, da mu nijesam dao za to potrebitih novaca." Ra­dilo se o tomu, da kaločki nadbiskup Pavao Tomori zapriječi Turcima prijelaz preko Save. Tomori je u ovu svrhu tražio 4000 pješaka i 10.000 konjanika, a dobio samo 500 pješaka i 1000 konjanika. Tako su Turci bez zapreke prešli u Srijem. — Dok se sultan odmarao u Biogradu, dodje veliki vezir Ibrahim 9. srpnja pod Petrovaradin. Ovu je tvrdju branio Juraj Alapić s 1000 vojnika veoma hrabro, odbivši 2 jaka juriša. Turci zauzmu Petrovaradin istom 28. srpnja, kada su već izginuli svi branitelji osim 90, kojima je veliki vezir dozvolio slobodan odlazak. Nato se Su­lejman zaputi prema Iloku, te i njega zauzme 7. kolovoza iza kratke opsade. Slabo utvrdjeni Osijek predade se Turcima 14. kolovoza bez ikakova otpora. Ovdje dade sultan odmah sutradan graditi veliki most preko Drave. Prešavši na lijevu obalu dravsku, dade sultan 23. kolovoza most razvaliti, pa onda sa 200.000 Turaka krene uz Dunav prema Mu-haču. Tu se utaborio kralj Ljudevit sa 20.000 tisuća vojnika, što ih bijaše u brzini sabrao. Na molbu kraljevu dodju mu u pomoć i Hrvati. Biskup Šimun Erdedi i knez Petar Erdedi dovedu 700 konjanika. Uz njih dodju knez Mihovil Zrinski, senjski biskup Franjo Jožefić i njegov rodjak Juraj Kobasić, knez Matija Frankopan Slunjski, senjski kapetan Grgur Orlovčić, knez Ivan Banić, pa Ivan Tah i ban Franjo Bacan. Hrvatska ta vojska (oko 6000 ljudi) stiže na Muhačko polje 26. kolovoza. Drugi Hrvati ostadoše kod kuće, da brane svoju domovinu, jer je i njoj prijetila pogibelj. — U zadnji se čas iz Njemačke u Hrvatsku vratio Krsto Frankopan. Njemu poruči kralj, da ga želi imenovati vojvodom svoje vojske. Nijedan naime član „držav­noga vijeća" kraljeva nije nikada bio u boju! Krsto javi kralju, da će za koji dan doći sa četom svojom; neka se dakle kralj dotle nipošto ne upušta u bitku. No Krsto je imao mnogo zavidnika. Ove je državni kancelar Bro-darić uzalud odvraćao od preranoga boja. „Zar ćemo našu slavu prepu­stiti Hrvatima?" vikahu neki vijećnici. Ratno vijeće zaključi, da ne treba čekati, na dolazak Krste Frankopana. I doista dodje 29. kolovoza na Mu-hačkome polju do strašne bitke. Turci su upravo satrli vojsku Ljudevi-tovu. Gotovo sva vojska kršćanska pogibe u boju i na bijegu ili dopane ropstva turskoga. Medju ostalima izgubiše glavu: 2 nadbiskupa (Salkaj i Tomori), djakovački biskup Jure i još 4 biskupa, zatim Matija Franko­pan Slunjski, Mihovil Zrinski, Juraj Zapolja, Grgur Orlovčić i 500 veli­kaša i plemića. Na bijegu je zaglavio i sam kralj Ljudevit II. u malenom ali nabujalom potoku Ćele, kamo se strovalio s konjem svojim.18

Vijest o tom užasnom porazu dopre 2. rujna u Zagreb. Dan prije toga stiže ovamo Krsto Frankopan, koji je s knezom Ivanom Karlovićem i sa 350 konjanika jurio u kraljev tabor. Krsto umiri Hrvate posebnim proglasom, što ga je 3. rujna upravio na sav narod. Krsto zaklinje Hrvate, neka ne zdvajaju, jer još nije sve propalo. Još ne zna Krsto, da je poginuo i sam kralj. Zato javlja, da su neka gospoda „protiv kraljeve volje nepro­mišljeno i nerazložno" udarila na Turke i doživjela poraz. No kralj je sretno utekao u Budim, gdje će dočekati njemačke, češke i poljske čete; kralju ide u pomoć Ivan Zapolja sa 40.000 vojnika.14 — I doista nijesu Turci udarili na Hrvatsku, već na Ugarsku. Sultan udje 10. rujna u Budim i oplijeni kraljevski dvor. Zapalivši Budim i Peštu, vrati se srednjom Ugarskom (izmedju Tise i Dunava) 7. listopada u Petrovaradin, odakle podje u Carigrad.

Prethodno poglavlje:	Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)	Sljedeće poglavlje:
Ban Ivan Karlović		Kako je Ferdinand postao kraljem