Prijeđi na sadržaj

Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Ban Sigismund Erdedi

Dodaj poveznice
Izvor: Wikizvor

82. Ban Sigismund Erdedi

[uredi]

Na poziv banskoga zamjenika Sigismunda Erdeda sastade se u Zagrebu 10. veljače 1627. hrv. sabor, koji je stvorio ove zaključke:

  1. Kanonik Benko Vinković i barun Gašpar Konjski poći će kao hrv. izaslanici u Beč, da kralja zamole, neka imenuje novoga bana mjesto umrloga Jurja Zrinskoga.
  2. Štajerska, Koruška i Kranjska izjaviše, da će nositi trošak za izgradnju nove tvrdje u Petrinji i za uz­državanje vojne posade u Petrinji. Hrvatska pak dat će besplatne težake. Zato svaki »dim« ima na proljeće poslati onamo 2 težaka, koji će raditi 10 dana.
  3. Prisutni nunciji Koruške i Kranjske zamoliše radnike, koji će obnavljati tvrdje u području karlovačkoga generalata. Sabor doznačuje kmetove 1 kotara i Zrinske kmetove, koji spadaju pod Ozalj.
  4. Za popravak krova na isusovačkoj gimnaziji u Zagrebu doprinijet će »staleži i redovi« iz vlastite kese (a ne od kmetova) do 23. svibnja 1627. po 12 denara za svaki »dim« na svojim posjedima.
  5. Dok Hrvatska nema pra­voga bana, ne može se držati oktavalni sud. Da ne zapne krojenje pravde, odredjuje sabor, neka za to vrijeme podban sazivlje »kratke su­dove« u križ. i zagr. županiji.
  6. Za redovitoga zem. liječnika bira se dosadašnji kraljev liječnik Fustus Spada, koji će dobivati godišnju plaću od 200 ug. for. Pošto se njegove stvari i pokućstvo nalaze u Beču, do­značuje mu sabor u ime selidbenih troškova 100 rajnskih for.

Vinković i Konjski predadoše kralju Ferdinandu pismenu molbu hrv. sabora, koji ga moli, da »što prije s punom vlašću i s redovitim brojem plaćenih vojnika imenuje zgodnu osobu za poglavara, koji se pučki zove banom, i to domaćega čovjeka, koji ljubi mir i pravdu, te koji može biti drag državljanima«. Uz to sabor moli kralja, da pozove predsjednika »Vlaške komisije«, neka nastavi i završi rad. Kralj je primio i saslušao hrv. poslanike, te se onda 7. travnja 1627. obratio na kr. ugarske savjetnike. Njima javlja, da je odlučio grofa Sigismunda Erdeda imenovati hrv. banom. Podjedno traži kralj od svojih-savjetnika mnijenje glede saziva »Vlaške komisije«, u kojoj je već prije pečuvski biskup Pavao David zamijenio predsjednika Nikolu Daloša, bi­skupa gjurskoga. Dobivši povoljan odgovor, naložio je kralj 26. svibnja 1627. Nikoli Dalošu, neka odredi ročište za članove spomenute komisije, da se riješi pitanje Vlaha u Hrvatskoj.

Već 20. svibnja 1627. javlja kralj hrv. saboru, da je Sigismunda Erdeda imenovao »banom naših kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavo­nije«. Erdedi je nato 1. srpnja 1627. iz Cesargrada »našom vlašću odredjenoga bana« upravio poziv hrv. staležima i redovima, da 19. srpnja dodju u Zagreb na sabor. Tu su najprije Vinković i Konjski izvijestili o svome radu u Beču, koji je Hrvatsku stajao 400 ug. for. Zatim je proči­tano kraljevo pismo od 20. svibnja, koje nije Hrvate zadovoljilo. Kralj naime nije banu doznačio novaca za uzdržavanje banskih vojnika, a niti je odredio, što je potrebito za instalaciju hrv. bana. Zato sabor u Beč šalje podbana Tomu Mikulića, da u toj stvari poradi kod kralja. Još je sa­bor stvorio ove zaključke:

  1. Neka se svi posjedi u Hrvatskoj ponovno razvrstaju u porezne jedinice, koje se zovu »vrata« (ili »dim«). Ovaj po­sao obavit će u varažd. županiji Stjepan Medjurečki i Franjo Gregurovečki, a u križ. i zagr. županiji Tomo Apalenić i Gabrijel Črnkovečki, koji moraju položiti prisegu, da će savjesno raditi.
  2. Bira se povjeren­stvo, da odredi cijene, uz koje moraju trgovci i obrtnici prodavati svoju robu.
  3. Za isplatu pokupskih haramija i za druge potrebe kraljevine u g. 1627. ima svaki »dim« platiti 6 ug. for., i to 1. polovicu 11. stud. 1627., a 2. polovicu 2. veljače 1628. Zem. blagajnik neka haramijama 4 mjeseca plati gotovim novcem, a 6 mjeseci suknom.
  4. Kao prije tako i sada mora svaki »dim« dati po 2 težaka, koji će 10 dana raditi kod izgradnje nove tvrdje u Petrinji. Izuzimaju se kaptolski kmetovi na imanju Sisak, koji će graditi tvrdju Sisak, te kmetovi s imanja Orehovačkih (pod Kalnikom), koji će obnavljati ruševni franjevački samostan u gornjem Križevcu. Ka­pucinima u Zagrebu doznačuje se 10 podvoza za gradnju samostana nji­hova.
  5. Hrvatsko se državljanstvo podjeljuje barunu Ivanu Muškonu, koji je u hrv. saboru svečanim načinom položio prisegu vjernosti novoj domovini.
  6. Za otkup zarobljenog plemića Matije Kraljića doznačuje se potpora od 200 ug. for.

Podban Tomo Mikulić zamolio je predsjednika dvorske komore u Beču, da kod kralja izradi instalaciju bana Sigismunda Erdeda. U tu svrhu treba da kralj doznači plaću za 300 konjanika i 200 pješaka, koji čine bansku vojsku. Osim toga mora ban od kralja dobiti »zakonite re­kvizite, naime: bubanj, banderij (zastavu) i opasač (za mač), bez čega se ne može« provesti instalacija. Kralj je Mikuliću odgovorio, da ima tolikih troškova za rat u Nje­mačkoj, da ne može uzdržavati banske vojnike u Hrvatskoj. Istodobno je kralj nastojao, da s Turcima sklopi mir, kako bi svu snagu svojih država mogao upotrijebiti protiv njem. protestanata. Pošto se Turska zaplela u rat s Perzijom, pristade sultan na mir s Ferdinandom, koji to 10. rujna 1627. veselo javlja hrv. saboru. ug. palatin Nikola Esterhazi 1. list. 1627. stavlja hrv. saboru do znanja, da je s Turcima obnovljen mir, pa da kralj vodi svoga sina Ferdinanda III. u Prag, gdje će ga dati kru­niti za kralja češkoga. Oba ova pisma pročitana su na hrv. saboru, koji se 10. pros. 1627. sastao u Zagrebu. Sabor je stvorio ove zaključke:

  1. U Beč neka podje barun Gašpar Konjski, koji će kralja zamoliti, da banu Erdedu doznači novce za uzdržavanje banskih vojnika i da mu pošalje »potrebite rekvizite«, jer se inače Erdedi ne može instalirati za bana.
  2. Gradovi Zagreb i Varaždin dobiše svojedobno od kraljeva prostrana imanja s kmetovima u tu svrhu, da imaju sredstva za obnavljanje zidova, kula i graba. Neka barun Konjski zamoli kralja, da u Hrvatsku pošalje povjerenike, koji će pregledati zapuštene utvrde oko Varaždina i Za­greba, ispitati dohotke ovih gradova, o svemu izvijestiti kralja i ug. ko­moru (financijalnu oblast), pa izdati shodne odredbe Zagrebu i Varaždinu.
  3. Nedavno je obavljena nova razdioba kmetova i posjeda na »dimove«. Po toj procjeni ima svaki »dim« u ime poreza za god. 1627. platiti 6 ug. for.
  4. Prigodom instalacije novoga bana ima protonotar predati pečatnik umrloga bana Jurja Zrinskoga, da se »po starom običaju«  na saboru »javno razreze«.
  5. U slučaju kakve očite potrebe moraju Turopoljci po­put svih ostalih plemića jodnoselaca »po starom običaju« oboružani poći na Kupu, da ondje daju straže.

Konjski je kralja nagovorio, da popusti zahtjevu hrv. sabora. Kralj je Sigismunda Erdeda 23. ožujka 1628. ponovno imenovao banom »s pot­punom vlašću«, te mu je dozvolio, da u bansku vojsku po svome izboru uvrsti 200 pješaka i 300 lako oboružanih konjanika, koje će uzdržavati kralj tako, da će pješacima davati mjesečno po 3 ranjska for., a konja­nicima po 4 for. Ban će mjesečno dobivati 300 ug. for. u ime plaće, a osim toga 50 ug. for. za uzdržavanje svoje konjaničke pratnje. Povrh toga smije ban u svoju pratnju uvrstiti na kral]ev trošak 1 zastavnika, 1 bubnjara i 2 trubljača. Vojvode (narednici) i desetnici (kaprali) u ban­skoj vojsci dobivat će od kralja onakvu plaću, kakva im se isplaćuje u Krajini. Napokon će se banu godimice dati 600 rajnskih for. za uzdrža­vanje uhoda u turskim zemljama. Po zaključku hrv. sabora od 8. srpnja 1626. imao je zagr. biskup Pe­tar Domitrović zadaću, da dočeka i rukovodi članove »Vlaške komisije«. Njemu je u lipnju g. 1628. bilo javljeno, da će u Varaždin - gdje stanuje general Trautmansdorf, koji je takodjer član kr. povjerenstva, — doći pečuvski biskup Pavao David, grof Franjo Bacan i kr. personal Stje­pan Patačić, da Vlahe u Krajini podrede banu i vlasteli. Radi toga podje biskup u Varaždin, da primi spomenute povjerenike. Tamo je Domitro­vić 20. lipnja 1628. sreo neku Nijemicu, koja bijaše u gradu poznata kao preljubnica. Biskup joj predbaci grijeh, a ona ga iz osvete gurne u grabu, koja se nalazila oko gradskih bedema, te se jadni starac utopio. U Hr­vatskoj nastade opća žalost za plemenitim Domitrovićem, koji je 17 go­dina upravljao zagr. biskupijom. On je povećao broj klerika u zagr. sje­meništu, komu za uzdržavanje dade dohotke bivšega samostana Cister-cita u Zagrebu. Domitrović je učinio početak grkokatoličke crkve u Hrvatskoj. On je Uskocima i Vlasima ostavio istočni (grčki) obred, stari koledar i staroslovenski jezik u crkvi, te se zadovoljio time, da njihov vladika Šimun Vratanja podje u Rim na posvetu, Domitrović je Vratanji pomogao graditi samostan sv. Vazilija u Marci kod Dubrave na imanju zagr. biskupa. Ovaj samostan postade sjedištem grkokatoliekih biskupa. Mrtvoga biskupa dovezoše u. Zagreb, te ga 22. lipnja pokopaše u stolnoj crkvi. Tri dana iza toga (25. lipnja 1625.) sastade se u Varaždinu hrv. sabor, ko,i je zaključio, da će članove »Vlaške komisije« mjesto pok. Domitrovića primiti ban Sigismund Erdedi. Za njihovo uzdržavanje do­značuje sabor 1000 rajnskih for. Hrvatsku će u toj komisiji uz bana za­stupati: barun Oašpar Konjski, kanonici Ivan Somogji i Benko Vinković, te plemići: Nikola Tompa, Krsto Mikulić, Petar Pisačić, Gabrijel Crnko-večki i Tomo Mikulić. Po kraljevoj želji odredjuje se kazna za one, koji ne bi htjeli primati groše, koji se sada kuju u Beču. Pošto je bivši pro­tonotar Patačić postao kr. personalom, t. j. zamjenikom kraljeve osobe kod t. zv. kraljevskih sudova u Ugarskoj, položio je »pečatnik kralje­vine«, koji se vazda nalazio kod protonotara. Sabor izriče Patačiću hvalu za vjerno i dugotrajno službovanje. Da mu se bar ponešto oduži »preslatka domovina«, oprašta hrv. sabor Patačićeva imanja od pla­ćanja poreza i od podavanja javnih radnja tako dugo, dok bude živio Stjepan Patačić.

Pečuvski je biskup Pavao David u predsjedništvu »Vlaške komisije« zamjenjivao gjurskoga biskupa Nikolu Daloša. Po njegovoj odredbi sastadoše se 27. lipnja 1628. u Varaždinu članovi povjerenstva za uredjenje sporova u slavonskoj Krajini. Na njihov poziv dcdjoše 3. srpnja u Va­raždin predstavnici hrv. sabora i ona hrv. vlastela, koja bijahu interesovana u pitanju Vlaha. Vijećanje se držalo u gradskoj vijećnici. Kr. povje­renici nastojahu odvratiti Hrvate od zahtjeva, da Vlasi postanu podanici Hrvatske i kmetovi one vlastele, na čije se posjede doseliše. Pri tom navedoše povjerenici ove razloge:

  1. Prije dolaska Vlaha bijaše istočni dio križ. županije bez stanovnika i obrašten gustim šumama. Po cijeloj Hr­vatskoj skitahu se vlaški razbojnici, koji dopirahu čak u Kranjsku i Šta­jersku; odasvuda su potajno odvodili zarobljene ljude.
  2. Sada pak Vlasi čine »predzidje Krajine i ovih kraljevina«, jer su smješteni tako, da od­bijaju »prve navale« neprijatelja i da sprečavaju izlete drugih Vlaha iz Turske.
  3. Ako Hrvati hoće promijeniti sadašnje stanje Vlaha, onda se moraju poslužiti pregovorima ili silom. Vlasi se »ni najmanje ne dadu vo­diti razlogom«, te »kod njih »svi uvjeti izazivlju sumnju«.
  4. Obećaju li ipak Vlasi, da će svojoj vlasteli nešto plaćati, tko će ih prisiliti, da izvrše svoja obećanja? Vlasi »su uopće veoma nestalni«, te se »po običaju svoga plemena iz jedne samoće sele u drugu«.
  5. Danas je već teško ustanoviti granice izmedju posjeda nekadašnje vlastele onih krajeva. To bi moglo biti izvor vječnih pravda.
  6. Krajiški kapetani ne mogu Vlahe nagovarati, da se podvrgnu hrv. vlasteli, jer onda ne bi Vlasi u buduće nikoga slušali.
  7. Proti Vlasima ne smije se upotrijebiti sila, jer će pobjeći u susjednu Tursku, odakle će opet provaljivati u Hrvatsku kao razbojnici.
  8. Ako se pak Vlasi opru s oružjem, te im pomognu Turci i Vlasi iz Turske, mo­rat će kralj za obranu Hrvatske dopremiti strane čete. Koliko pak zla počinja sadašnja neplaćena vojska, mogu Hrvati doznati u Njemačkoj i Ugarskoj.
  9. Pošto svih Vlaha u Krajini nema više od 1200 kuća (obitelji), nije vrijedno, da se Hrvatska izvrgava spomenutoj velikoj pogibelji radi tako malene koristi hrv. vlastele.
  10. Ako bismo s oružjem i pobijedili Vlahe, ipak bi kralj na Krajini izgubio besplatne straže, što ih sada davaju Vlasi. Trebalo bi dakle pet puta povećati broj krajiških vojnika. A gdje će se smoći novaca za uzdržavanje tih vojnika?

Hrvati nijesu uvažili ovih 10 razloga kr. povjerenika. Oni zatražiše, neka se sva mjesta, koja nastavaju Vlasi, stave u potpunu (koli vojničku toli gradjansku) jurisdikciju kraljevine Hrvatske. Pri tom se pozvaše na krunidbenu zavjernicu, koju im je g. 1618. dao kralj Ferdinand, zatim na zakone od g. 1604., 1608., 1613. i 1618., napokon i na kraljevo obećanje u pismu od 12. srpnja 1620. General Trautmansdorf i svi krajiški kapetani moraju dati pismena očitovanja, da se za uvijek odriču svake vlasti nad Vlasima.

Medjutim su 5. srpnja 1628. u Varaždin na raspravu s povjerenstvom došli vlaški prvaci. Oni su najprije raspravljali s kr. povjerenicima zasebice, a zatim u prisutnosti Hrvata. Vlasi odgovoriše, da »ne priznavaju hrv. vlastelu, dočim u pokornosti Nijemcima žele i umrijeti i živjeti«. Oni će slušati samo kralja, te »su pripravni, da se prilagode njegovu nalogu i volji«. Povjerenici dozvaše u Varaždin neke vlaške časnike, da oni sklone Vlahe na plaćanje umjerene godišnje daće hrv. vlasteli u znak priznanja njihova prava vlasništva. Prisutni Vlasi rekoše, da o tomu ne­maju punomoći, te zamoliše rok od 6 dana, da uzmognu druge Vlahe o tomu obavijestiti i s njima se dogovoriti. Uz kr. povjerenike došao je u Varaždin kr. fisk. On je od hrv. vlastele zatražio, neka doprinesu is­prave, kojima će moći dokazati svoje pravo na one zemlje, koje nasta­vaju Vlasi. Hrvati odgovoriše, da bi to uzalud činili prije, nego li im po­vjerenici predadu spomenute zemlje. Da ne gube vremena u Varaždinu, podjoše kr. povjerenici 9. srpnja u Koprivnicu, da ondje riješe spor iz­medju bana Erdeda i plaćenih krajiških vojnika iz Drnja, koji nasilno zaposjedoše Erdedove krčevine kod Gjelekovca. Povjerenici ostaviše voj­nicima i nadalje obradjivanje ovih zemalja, od kojih moraju Erdedu plaćati desetinu. Isto tako će desetinu plaćati Vlasi oko Koprivnice, koji zaposjedoše krčevine koprivničkih gradjana. Nato se povjerenici zaputiše u RoviŠće, kamo stigoše 11. srpnja, da čuju odluku i odgovor Vlaha. U Rovišće je došlo oko 3000 dobro oboružanih vlaških pješaka sa 16 za­stava i 400 konjanika. Vlasi zamoliše povjerenike, neka kralju prepo­ruče, da ih uzme u zaštitu i da ih ostavi u sadašnjim povlasticama, jer se »oni od mladosti naučiše nositi oružje, pa nikako ne će pristati, da se podlože vlasteli i da im plaćaju ma i najmanju daću«. Pri tom se Vlasi pozivaju na svoje zasluge, jer oni za veću sigurnost Krajine podigoše 13 tvrdjica, danomice šalju na straže izvan tvrdjica po 300 Vlaha bez ikakove naplate, a pripravni su, da u svako doba uz vjernost dadu i svoj život za kralja, kamogod ih on pozove. Iz Rovišća podjoše 11. srpnja kr. povjerenici u Križevce, da ispitaju tužbe protiv krajiškoga kapetana. Njemu zabraniše, da podžupana i plemićke suce smeta u vršenju njihove službe. Kapetan se ne smije uplitati u jurisdikciju grada Križevaca i oko­lišne vlastele. Njemački vojnici, koji u Križevcima stekoše kuće ili zem­ljišta, moraju poput ostalih gradjana plaćati kr. pristojbu, te se u gradjanakim poslovima podvrgavaju gradskoj sudbenosti. Povjerenici se 13. srpnja vratiše u Varaždin. Tamo su kušali bana Erdeda nagovoriti, da ne traži odlazak njem. posade iz tvrdje. Ban ne htjede popustiti. Nato je povjerenstvo zaključilo, da će Nijemci ostaviti Varaždin, a ban je obećao, da će Nijemce u slučaju velike pogibelji natrag primiti u tvrdju svoju. Povjerenici nijesu riješili tužbe Hrvata protiv raznih kradja, nasilja i ubojstva, što ih počiniše Vlasi. Ovaj posao odstupiše Grgi Kuškociju, ka­petanu u Gjurgjevcu. On će sastaviti sud od jednakog broja Vlaha i Hr­vata. Kr. povjerenici završiše vijećanje 14. srpnja 1628., kada su kralju podnijeli izvještaj o svome radu.

O neuspjehu »Vlaške komisije« raspravljalo se 20. srpnja 1628. na hrv. saboru u Zagrebu. Barun Gašpar Konjski, kanonik Ivan Somogji i plemić Nikola Tompa budu izabrani u izaslanstvo, koje će kralja Fer­dinanda, palatina Nikolu Esterhazija i ostrogonskoga nadbiskupa Petra Pazmana upozoriti na razne potrebe Hrvatske. Naputak će im dati ban Erdedi, kanonici Benko Vinković i Jakov Koprivnički (Capronczav), baruni Petar Ratkaj i Nikola Mlakovečki, te plemići; Petar Znika, Gabrijel Črnkovečki i Petar Špoljarić. Nato je sabor stvorio ove zaključke:

  1. Za redovitoga zem. liječnika s plaćom od 200 for. na godinu bira se Dominik Branioli, koji je doktor filozofije i medicine.
  2. U Zagrebu će odsada stalno boraviti krvnik, koji će od Hrvatske dobivati godimice 80 rajnskih for. Pošto će isti krvnik služiti takodjer Griču, ima mu grad unutar svojih bedema dati kuću, u kojoj će besplatno stanovati. Povrh toga dobivat će krvnik godimice po 25 vedara vina od grada Griča, koji je preuzeo dužnost, da nadje zgodnu osobu za krvnika.
  3. Neki državljani dolaze na hrv. sabor oboružani, pa tu onda druge vrijedjaju, smetaju, prijete, dapače i javno pozivaju na dvoboj. Time se krnji »salvum conductum«  (nepovrijedivost) članova hrv. sabora. Takove državljane ima ban kazniti po zakonu. Tko pak odsada na sabor dodje oboružan, njemu će se zaplijeniti oružje.
  4. Općenito se opaža, da su mostovi na cestama u Hrvatskoj oštećeni. Krivnju nose oni, koji na svojim posjedima postaviše malte, a ne će maltarinu upotrijebiti za gradnju i popravak mo­stova. Zato sabor odredjuje po 12 for. globe za svaki ruševan most. Globu će od nemarnih posjednika ubrati plemićki suci, koji mogu jednu trećinu zadržati za sebe.

Odaslanici hrv. sabora podniješe kralju predstavku, u kojoj ističu ove tegobe:

  1. Kralj još nije dao Sigismunda Erdeda uvesti u bansku čast.
  2. Isto tako nije kralj poslao novaca za isplatu banskih vojnika, uslijed čega prijeti pogibelj pokupskoj Krajini, jer se Hrvatska ne može pouzdati u neplaćene vojnike.
  3. Banski vojnici očekuju isplatu zaslu­žene plaće samo od kralja, koji treba da to učini što prije ne samo radi spasa Hrvatske, već takodjer za spas svojih nasljednih zemalja.
  4. Vlahe u Krajini neka kralj u smislu jasnih zakona podredi Hrvatskoj. Sabor obećaje, da će to provesti bez ikakve bune ili štete, a niti će odatle na­stati kakva pogibelj za državu.
  5. Uslijed toga, što Erdedi još nije insta­liran za bana, ne može imenovati novoga pođbana. Zato se sadašnji podban Tomo Mikulić usudio ustati protiv bana, uz koga stoji čitav sabor. Mikulić je od kralja dobio dekret, na temelju kojega se miješa u čitavu upravu, pa time oštećuje ugled banskoj časti. To se može popraviti samo tako, da kralj podade Erdedu staru moć banske službe i dostojanstva. Kralj je zaista već 4. kol. 1628. iz Beča naložio podbanu Mikuliću, da se okani svadja i zadjevica s banom Erdedom.

Predstavku hrv. sabora stavio je kralj Ferdinand pred svoje »ugar­sko vijeće«, koje su činili svi kn savjetnici iz Ugarske i Hrvatske. Ovo se vijeće sastalo 21. rujna 1628. u Beču, te je povoljno riješilo ve­ćinu hrv. zahtjeva. Kralj je odaslanicima hrv. sabora 27. rujna odgo­vorio ovo:

  1. Kralj je već imenovao svoje povjerenike, koji će Sig. Erdeda instalirati za bana. U tu svrhu poslat će što prije potrebite »rekvi­zite«, t. j. zastavu, bubanj i opasač za mač.
  2. Podban Mikulić vršit će svoju službu samo do instalacije bana Erdeda, koji će onda po volji ime­novati novoga pcđbana. Kralj će se uopće pobrinuti, da obnovi stari ugled banske časti.
  3. Oni Hrvati, koji tvrde, da se Vlasi nastaniše na njihovim posjedima, neka svoje pravo vlasništva dokažu na redovitom oktavalnom sudu.
  4. Dosada nije kralj imao sredstava, da banskim voj­nicima dade pogodjene plaće. Ali naskoro će i to biti uredjeno.

Istoga je dana (27. rujna 1628.) kralj pisao novomu zagr. biskupu Franji Ergeljskotnu i barunu Petru Ratkaju. Kralj im nalaže, da što prije sazovu hrv. sabor, na kome će po starom obredu i običajima uvesti Sig. Erdeda »u bansku službu, primivši od njega običajnu prisegu dužne vjernosti«. Bude li jedan od njih dvojice zapriječen doći na sabor, može i mora drugi sam izvršiti ovu zadaću. Instalacija bana Erdeda obav­ljena je svečanim načinom na hrv. saboru, koji se 23. list. 1628. sastao u Zagrebu. Sutradan, je sabor nastavio vijećanje. Mjesto Mikulića ime­nuje Erdedi podbanom baruna Gašpara Konjskoga. Prisutni plemići iz­javiše, da po staroj povlastici pripada podbanska čast plemstvu, a ne velikašima. Ipak plemići uzeše baruna Konjskoga za podbana, ali uz ogradu, da ovo postavljanje velikaša za podbana ne smije nikada pre­judicirati spomenutoj povlastici. Nato je sabor pristupio izboru viceprotonotara. Ban je za tu službu predložio plemiće: Petra Špoljarića, Petra Zniku, Krstu Mikulića i Grgu Jagatića. Nakon obavljenoga glasovanja ustanovilo se, da je izabran Petar Znika. Novi podban i viceprotonotar položiše na saboru propisane prisege i odmah nastupiše svoje službe. Nato je sabor stvorio ove zaključke:

  1. Na vrhovni oktavalni sud u Požunu, gdje će se raspravljati o posjedima hrv. vlastele, što ih zapljeniše Vlasi, poći će kanonik Benko Vinković i plemić Sigismund Domjanić. Putni trošak za Vinkovića nosit će zagr. biskup Franjo Ergeljski, a za Domjanića zem. blagajna.
  2. Za g. 1628. ima svaki »dim« u ime poreza platiti 6 ug. for., i to prvu polovicu na Svijećnicu, a drugi na Gjurgjevo g. 1629. Sabor ističe »oskudicu« (Jer je g. 1628. bio slab prirod). Zato oprašta kmetove g. 1628. od plaćanja »notara« (bilježnika), koj je obavljao pisarske poslove zagr., križ. i varažd. županije. Notaru je svaki »dim« u ovim 3 županijama morao godimice platiti 12 denara.
  3. Po­četkom proljeća g. 1629. poći će kmetovi utvrdjivati Petrinju i Kopriv­nicu.
  4. U opsegu Hrvatske i Slavonije imaju se koli bečki toli stari dobri njemački novci primati takodjer za porez.
  5. Nikada ne mogu heretici (protestanti) steći državljanstvo u Hrvatskoj. Oni se ovdje ne smiju naseliti niti kupiti imanja ili kuće.
  6. Plemići armaliste, kojima se posjedi ne oporezuju, moraju do Božića g. 1628. podžupanima predočiti svoje povelje o postignutom plemstvu. Tom prigodom ima svaki armalista svomu podžupanu dati 1 zlatnik (dukat) kao pomoć za isplatu haramija. Tko taj nalog ne izvrši, ne će se u buduće moći »u ovim kraljevinama« služiti svojom poveljom.
  7. Isusovci u Zagrebu grade gimnaziju. U pri­pomoć im svaki »dim« mora dati po 20 denara. Taj novac ne smiju go­spoda ubrati od kmetova, već neka plate iz vlastite kese. Od toga prinosa ne oslobadjaju se ni armaliste, ni plemići jednoselci, dapače niti službe­nici kraljevine.

U Požunu se 21. stud. 1628. sastao vrhovni kraljevski sud, kojemu je predsjedao palatin Esterhazi. Pred sud dodjoše Vinković i Domjanić kao »nunciji kraljevina Hrvatske i Slavonije«. Sa sobom doniješe brojne povelje, povlastice, registre, urbarijalne popise i razne druge stare spise, kojima Hrvati hoće dokazati pravo vlasništva nad zemljištem, što ga u križ. županiji prisvojile krajiške oblasti. Sud je pomno ispitao svaku ispravu, te je neke zabacio kao nedostatne, a kao posve sigurno ustanovio ovo: Zagr. biskupiji pripada vlasništvo imanja Dubrava, Iva­nić i Čazma. Pod Dubravu spadahu od starine sela: Marinkovec, Zve-kovec, Paruževac, Mankovec, Koritno, Fuka, Zabrdje, Tučenik, Dragi-ćevac, Hagenj, Bole, Kebel, Vukšinac, Lubena, Lemeš, Ojurgjic, Cubi-nec, Stara Kapela, Vlaška Kapela, Fabijanovec, Lemeševo, BohoUn i Slovenci. Čazmi pripadahu tvrdja i trgovište Čazma, kašteli Garić i Bosiljevo, trgovišta Narta i Sredice, te sela: Siščani, Dereza, Glog, Re-metinec, Gračhia, Poljana i Sloboda. Ivaniću pripadahu trgovište Sv. Križ u Ob.edu s 18 sela, zatim Bregi, Kortiarnica i Sv. Ladislav. Čazmanskomu kaptolu pripadahu stara Čazma, kaštel Svibovec, te sela: Bijenik, Glogovec i Piculinec. Zagrebačkim Isusovcima pripada sada opatija u Glogovnici, pod koju nekada spadahu sela: Kuzma, Ponić, Višumerje, Prudenec, Sidovina, Drube, Druže, Trstenik i Desentina. Obitelji Držić pripadahu trgovište Rovišće, te sela: Topolovac i Benedik. Obitelji Kerečenj pripadahu sela: Sv. Ivan Žabno, Ladinec, Žavnica, Markovac, Vitkovec, Blaževčina, Botovčina, Tomaševac, Lovrenčevac, Radanovae, Brežanec i dio sela Hagenj. Obitelj Kutkoci dokazala je svoje pravo na sela: Žabnica, Blezvat i Miletinec, obitelj Gregorijanec na cijeli posjed Gregorijanec, obitelj Šafarić na posjed Sivec, obitelj Golec na posjed Mergjatkovec, a obitelj Čiganić na posjed Marenkovec. Još je sud usta­novio, da obitelj Konjski ima pravo vlasništva na sela: Domankuš, Ban-kovec, Nebošovec, Grdenovec, Pongračovec, Merginec, Tomodovec, Mestinec, Konščica i Vražja Gorica. Obitelji Petričević od Miketinca pripadahu sela: Špiranec, Obrež i Poljana; obitelji Tompa sela: Kosovo, Markovac, Jakša, Konakovac. Bedakovac, Brezovljani, Patak i Pikuta, plemićke kurije u Hotovi i Filipovcu, te posjedi: Blata, Matešovec i Bo-garoševac; obitelji Budor pripadahu sela Budrovec i Veselovec, te po­sjedi: Temerje, Filipovec, Ivanovac, Samsenovac, Požuti, Egedovčina, Blizna, Lasovčina i Ugrovčina; napokon obitelji Prascevački pripadaše selo Praščevac i dijelovi posjeda: Dolelanec, Bagojevac, Tomaševac, Čubinec, Barlabaševac, Žabnica, Sv. Ivan Zabno i Prikraj.

Kraljevski je sud ustanovio, da se na ovim posjedima u križ. župa­niji uz Vlahe nastaniše i brojni Hrvati. Vlast i sudbenost nad jednima i drugima prisvojiše sebi kapetani slavonske Krajine. Oni od doseljenika pobiru daće i poreze, što po pravu pripada vlasnicima dotičnih zemljišta. Time je onaj dio križ. županije otrgnut od Hrvatske, a po tom i od krune sv. Stjepana. Zato sud odredjuje, da Vlasi i Hrvati, koji stanuju u onim krajevima, moraju odsada (u smislu zakona) pripasti spomenutoj vla­steli, pa time i kraljevini Hrvatskoj. Krajiški kapetani i generali nemaju baš nikakova prava nad onim zemljištem i narodom. Ovdje ima i voj­ničku vlast vršiti hrv. ban izravno ili preko takvoga iskusnoga i doma­ćega čovjeka, koji će biti podredjen banu. O svemu tomu sastavio je kr. vrhovni sud 19. prosinca 1628. službenu ispravu, koju je potpisao i palatin Nikola grof Esterhazi. Hrvatski staleži neumorno nastojahu, da kralja Ferdinanda uvjere o tomu, kako štajerski Nijemci, koji se u Krajini domogoše kapetanskih služba, protuzakonito vladaju nad istočnim dijelom križ. županije. U tu svrhu sastaviše predstavku, u kojoj medju ostalim iznose i ovo: Tamo stanuje više Hrvata, nego li Vlaha. Hrvati se prije pokoravahu svojoj vla­steli, a sada ih krajiški kapetani podložiše sebi »pod općim imenom vlaš­kim«. Kapetani vuku odatle za sebe velike dohotke. Prije dolaska u Hrvatstku bijahu ovi Vlasi u Turskoj kmetovi spahija. Zašto dakle da ne kmetuju i sada? Da se Vlasi nijesu doselili ovamo, zapremili bi sadašnja njihova sela i posjede kmetovi iz zapadne Hrvatske.

Ban Erdedi pozove 8. veljače 1629. (iz svoje tvrdje Novigrad na Savi) »staleže i redove kraljevina Hrvatske i Slavonije«, da 21. veljače dodju na sabor u Zagreb.20 Na tome saboru izvijestiše Benko Vinković i Sigis­mund Domjanić o svome radu na vrhovnom sudu u Požunu. Sabor je stvorio ove zaključke:

  1. Neka se palatin Esterhazi pismeno upozori, kako Turci na granici Hrvatske i Slavonije podižu nove tvrdje, što se protivi ugovoru o miru.
  2. Pošto u Hrvatskoj vlada glad, dozvoljava se slobodan uvoz žita, koje svatko slobodno po cijeloj kraljevini prevaža i prodaje uz prikladnu cijenu.
  3. Na štetu ostalih državljana običaje grad Varaždin trgovce žita 3 dana zadržavati u Varaždinu. Ako bi to grad ili grad Jani činili u buduće, morat će svakiput platiti globu od 100 ug. for.
  4. I nadalje vrijedi onaj članak hrv. sabora od g. 1611., kojim se po nedjeljama za­branjuje trgovanje. Ipak se dozvoljava prodavanje živeža iza obavljene službe božje.
  5. U cijeloj Hrvatskoj vrijede za vino i žito one mjere, koje se od starine upotrebljavaju na Griču u Zagrebu. Oni plemići i velikaši, koji od svojih kmetova ubiru vino i žito, neka izračunaju omjer izmedju svoje i zagrebačke mjere. Odsada naime moraju i oni računati po zagr. mjeri. Zato neka isprave svoje registre, da se podavanja kmetova ne uma­nje i ne povećaju. Sve posude, koje služe za mjerenje, pregledat će i baždariti viceprotonotar Petar Znika i prepošt kaptola čazmanskoga. Oni će na posude staviti »željezni pečat kraljevine«. Tko se ovoj odredbi ne pokori do Gjurgjeva g. 1629., izgubit će robu, koju prodaje po kakvoj dru­goj (a ne zagrebačkoj) mjeri.
  6. Med se ne smije izvan Hrvatske izvoziti inače, nego samo preko Varaždina, Krapine i Samobora, gdje je sabor odredio skladišta. Tko prekrši ovu zabranu, izgubit će ne samo med, već i kola i konje, koji mu služe za prijevoz.
  7. Obitelj Petev ima pravo samo na 1 maltu, a postavila je 2 malte (u Ivancu i u Beli). Sličnu zloporabu učiniše i neka druga vlastela. Plemićki suci moraju odstraniti nezakonite malte. U ime maltarine ima se pobirati 1 denar od svakoga konja, a 1 groš (ili 4 denara) od kola.
  8. Treba pročitati i popisati sve povlastice i druge važne isprave, koje se tiču Hrvatske. Ovaj posao obavit će biskup Franjo Ergeljski, zagr. kanonici Benko Vinković, Ivan Somogji i Jakov Koprivnički, prepošt kaptola čazmanskog,, podban Gašpar Konjski, vice-protonotar Petar Znika, te plemići: Ivan Ručić, Nikola Tompa, Krsto Mi-kulić, Gabrijel Črnkovečki i Sigismund Domjanić.

Isti je sabor 21. veljače 1629. upravio palatinu Nikoli Estehaziju pred­stavku, kojom ga moli, da kralja Ferdinanda II. sklone na konačno riješenje vlaškoga pitanja. Podjedno je hrv. sabor zaključio, da kanonik Benko Vinković podje do kralja, pa da mu predoči povlastice, koje Hrvati staviše u izgled Vlasima. Ove su povlastice na hrv. jeziku unesene u saborski zapisnik, koji se inače vodio na službenom latinskom jeziku, a glase doslovce ovako: »Ako se Vlaški sinove k orsagu (državi) dobrovoljno pridadu, od orsaga slobodu note ovakovu imati: Najprvo: na tlaku ne budu hođili i za kmete ne budu držani. Drugoč: gospode zemalskoj ona budu davali, što su dosehdob (dosada) generalu i kapitanom davali ali (ili) ono, kako se (sa) zemalskum gospodum drugem putem pogode. Tre-tie: pomoć med orsag spodobnu na orsašku i svoju obrambu i slobodu onak.da budu davali, kako se s orsagom pogode. Cetrtic: gospode zemalske (vlasteli) polag slobode njihove da budu pokorni. Petič: što se vojskuvanja dostoji, vu tom da budu podani gospodinu banu ali (ili) onomu orsaškomu gospodinu, koga gospodin ban s orsagom skupa postavi tafco, da on od gospodina bana bude imal posluh imati. Šestič: da Vlaški sinove zevs'ema (posve) budu orsaški kotrigi (članovi), ter da s orsaškemi pravdami (pravicama) živu. Sedmič: da ta pogodba neka bude obstojeća po­lag cesarove svetlosti tablae i oktav Požunskeh dokončanja«.

Na proljeće g. 1629. bijesnila je u Hrvatskoj strašna glad uslijed nerodice g. 1628. Bijedni seljaci pogibahu od gladi, te se na svim cestama i putevima vidjalo mrtvih nesretnika. Mučeni od gladi posizahu ljudi za bilo kakvom hranom. Time navukoše na sebe razne bolesti. Bilo je takvih slučajeva, gdje su jadnici odmah iza jela umrli, kao da ih je tko-god otrovao. Naskoro se pojavila i pošast, koja je zahvatila gotovo sva mjesta u Hrvatskoj. Oslabljen tjelesni ustroj nije mogao pošasti odoljeti. Zato je narod hrpimice umirao. Iz bolnice, koja je prošlih godina nasto­janjem Isusovaca podignuta u Zagrebu na Oriču, odvezoše u kratkom roku 600 mrtvaca na groblje kod sv. Jurja. Glad je trajala sve do žetve g. 1629. Uslijed toga nijesu kmetovi mogli do Gjurgjeva platiti propisani porez za prošlu godinu u iznosu od 5 ug. for. po svakom »dimu«. Tako se ispraznila zem. blagajna, iz koje treba plaćati haramije na Kupi, razna poslanstva i zem. činovništvo. Teška briga prisili bana Erdeda, da za 29. list. 1629. sazove u Zagreb hrv. sabor, koji je stvorio ove zaključke:

  1. Pošto »bijedni kmetovi« još nijesu platili porez za g. 1628., uzima se on na račun g. 1629. uz dodatak od samo 1 fo­rinte. Tako će kmetovi za obje ove godine platiti po »dimu« samo 6 ug. for., i to 2. veljače prvu, a 19. svibnja 1630. drugu polovicu.
  2. Dotle ne može zem. blagajna čekati, jer haramije treba uredno plaćati. A spome­nutih 6 ug. for. po »dimu« ne će nipošto dostajati za sve potrebe hrv. dr­žave. Zato sabor iznimice oporezuje takodjer plemiće, velikaše, biskupa,, kaptol, kanonike, župnike, opate, samostane i slobodne gradove, pa odredjuje, da moraju do Sviječnice g. 1630. u zem. blagajnu uplatiti po 3 ug. for. od svakoga »dima« na svojim posjedima. Svaki plemić »armalista« ima platiti 3 for. Plemići jednoselci i svi predijalci, koji nemaju imanja, plaćaju 1 for. od pojedine kuće. Od ovog oporezovanja ne izuzimaju se niti zem. činovnici. Za plaćanje poreza neka se upotrijebe dukati, taliri, te bečki i gradački groši. Ovaj porez sabrat će Juraj pl. Petričević i Ni­kola pl. Tompa; potonji je vrhovni blagajnik tridesetnice u Nedelišću. Tko pravodobno ne uplati porez, mora platiti dvostruko. Globitelji ovih nemarnika bit će u kotarima plemićki suci, u gradovima gradski suci, a u Turopolju komeš.
  3. Za obnovu tvrdjava na Kupi ima svaki »dim« dati po 2 težaka, koji će besplatno raditi 10 dana.
  4. Za protonotara jednoglasno sabor bira dosadašnjega viceprotonotara Petra Zniku.
  5. Na Tri kralja g. 1630. otvorit će ban Erdedi »oktavalni sud«. Za prisjednike toga »banskoga stola« izabiru se: podban Gašpar Konjski, protonotar Znika,, baruni Petar Ratkaj i Nikola Mlakovečki, kanonici: Benko Vinković, Ivan Somogji i Jakov Koprivnički, te plemići: Nikola Tompa, Grga Jagatić, Ljudevit Bedeković, Krsto Mikulić, Juraj Petričević, Petar Špoljarić, Ivan Ručić, Pavao Lacković i Sigismund Domjanić. Niima će zem. blagajnik isplatiti običajnu plaću.
  6. Med, koji se iz Hrvatake izvozi, vagat će Krsto Balagović u Samoboru, Ivan Bavnczeille u Krapini, a Gašpar Mikefalvai u Varaždinu. Ovi moraju pred podžupanima priseći, da će savjesno vagati. Za svoj posao pobirat će po 2 krajcara od svake cente vaganoga meda.
  7. Još nije isplaćen krunidbeni dar, što ga je Hrvatska obećala kra­ljici Elecnori, a kraljica ga je g. 1624. namijenila obnovi pogorjele stolne crkve u Zagrebu. Isplata »se odgadja na sretnija vremena«.
  8. Ponavlja se zaključak hrv. sabora od g. 1628. glede protestanata, koji ne smiju u Hrvatskoj kupovati kuće i posjede. Izvržba toga zaključka povjerava se biskupu, komu će ban u slučaju potrebe dati vojnu silu.
  9. Isto tako ob­navlja se zaključak o zabrani trgovanja po nedjeljama. Župnici neka službu božju svrše do 10 sati, kada se može prodavati živež, poimence: kruh, povrće, vino i voće. Zabrana se ne tiče obdržavanja velikih sajmova.

Dok su jedni Hrvati kod kuće trpjeli glad, bolesti, pošast i oskudicu, drugi se Hrvati razbijahu po Njemačkoj u Wallensteinovoj vojsci. Hrvate je vodio grof Ivan Ljudevit Hektor Izolani. Hrvati bijahu u ono doba naj­bolji konjanici, koji su znali na poseban način smesti neprijatelja svoga. Zato je Wallenstein upotrebljavao Hrvate za predstraže i za napadaje na neprijatelja, Uz to su Hrvati morali silom od naroda pribavljati hranu za vojsku. Gdjegod bijaše opasna borba, svagdje se nadjoše Hrvati. Wallenstein je Dance istjerao iz Njemačke, te je onda provalio i u samu Dansku. Time je g. 1629. danskoga kralja Kristijana IV. prisilio na mir u Lübecku. Wallenstein dobije cd cara za nagradu vojvodinu Mecklenburg. Car Ferdinand bijaše u Njemačkoj na vrhuncu svoje moći. 6. ožujka 1629., kada je izdao »restitucijonalni edikt«, kojim se kalvinska vjera u Njemačkoj zabranjuje, a luteranima se nalaže, da katoličkoj crkvi vrate otete biskupije i samostane. U rujnu g. 1629. izdade Ferdinand odredbu, da se protestantski časnici i vojnici u hrv. i slav. Krajini moraju odreći svoje vjere. Ne učine li toga, tada moraju otići iz Krajine. Ferdinandu je poslužila sreća i u tome, što je 15. stud. 1629. u Erdelju umro knez Gabrijel Betien, koji se spremao, da uz svoga pašanca Gustava Adolfa ustane u obranu protestanata. Kralj je Ugre i Hrvate pozvao, da 2. veljače 1630. dodju na zajed­nički sabor u Požun. Tim povodom sazove ban Erdedi hrv. sabor, koji se 14. siječnja 1630. sastao u Zagrebu. Za nuncije u zastupničkoj kući budu izabrani: kanonik Ivan Somogji, varažd. podžupan Nikola Tompa i plemić Gabriel Creikovečki. Hrvatski je sabor po 61. članku sabora u Šoprunu g. 1625. dobio pravo, da 1 nuncija šalje u gornju (velikašku) kuću, kamo imaju pravo dolaziti i drugi hrv. velikaši i crkveni dostojanstvenici. Zato hrv. sabor g. 1630. za svoga nuncija u velikašku kuću bira zagr. podžupana Krstu Mikulića. U ime putnoga troška za sva 4 nuncija odredjuje sabor 800 ug. for. Pošto u zem. blagajni nije bilo novaca, predujmiše po 400 for. prisutni baruni: Ivan Muškon i Nikola Mlakovečki.Za bilježnika svih 3 županija izabran je Gabrijel Grnkovečki. Sava kod Ščitarjeva iz­lazi iz korita i pravi znatne štete. Zato sabor odredjuje, da svi žitelji iz okolice Ščitarjeva moraju uz rijeku dizati nasip. Tkogod ne dodje na posao, morat će za svaki dan izostatka platiti 50 denara u ime globe. Zaključak hrv. sabora od g. 1629. o zabrani trgovanja po nedjeljama mo­raju (kanonici prepisati u toliko primjeraka, koliko se župa nalazi u nji­hovim arhidjakonatima. Protonotar će na svaki primjerak staviti pečat kraljevine. Župnici imaju ovu zabranu narodu proglasiti, a sam spis sta­viti na crkvena vrata. Naputak za rad nuncija u Požunu izradiše: ban Erdedi, podban Gašpar Konjski, barun Nikola Mlakovečki, kanonik Benko Vinković, proto­notar Petar Zniika, plemić Juraj Petričević i sva 4 nuncija. Naputak ima ove glavne točke:

  1. Nunciji moraju paziti, da u Hrvatskoj ostane netak­nuta katolička vjera.
  2. Neka čuvaju »zlatnu slobodu kraljevine Ugarske i ovih kraljevina« (Hrvatske i Slavonije).
  3. Ugarske velikaše i zastup­nike plemstva neka toli pojedince koli općenito upute u naše »tegobe« (gravamina).
  4. U smislu već prije primljenih zakona i 7. uvjeta, pod ko­jim je Ferdinand primljen za kralja, neka nunciji »traže, da se obnovi prastara jurisdikcija banske moći od Jadranskoga mora sve do Drave«. Ban mora imati potpunu vlast u svim mjestima i tvrdjama Hrvatske i Slavonije. »Prema zakonima kraljevine treba da se banska moć protegne na sve stanovnike i vojnike, i to ne samo u pogledu vojništva, već tako­djer u pogledu uprave i sudstva«.
  5. Nunciji neka uznastoje, da se već jednom riješi pitanje Vlaha u Hrvatskoj. U tu svrhu neka Ugrima pokažu tolike odluke, pa i od samoga kralja i vrhovnoga kr. suda.
  6. Neka javno na saboru optuže generala Trautmansdorfa, koji je prigodom vijećanja »Vlaške komisije« u Varaždinu riječima uvrijedio kraljevinu Hrvatsku.
  7. Neka traže, da se još za trajanja sabora makne njem. vojska iz Va­raždina.
  8. Koprivnički kapetan ima Erdedima vratiti zemlje kod Gjelekovca i hrastovu šumu kod Rasinje.
  9. Neka nunciji tuže Ivana Vilima Gallera, kapetana u Ivaniću. On je zagr. biskupu oteo neka imanja, a da­nomice nanosi štetu na posjedima hrv. vlastele. Uz to je g. 1628. na po­toku Crncu podigao velik mlin, koji prouzrokuje poplavu susjednih zem­ljišta.
  10. Krajiški vojnici iz Petrinje oteše Turopoljcima 336 svinja. Nji­hov je kapetan Fridrik Wetter doduše Turopoljcima dao obveznicu, da će im nadoknaditi štetu; ali ipak ne će platiti.
  11. Križevački kapetan namiće se za gospodara kmetova u Špirancu, kojima je vlastelin Juraj pl. Mindsenti. Vlasi pak provališe u Mindsentijevu plemićku kuriju u Špi­rancu, gdje ugrabiše mnogo oružja, odijela i 130 svinja, od čega jedan dio dadoše i križ. kapetanu.
  12. Bivši ban Nikola Frankopan sagradio je prije 8 godina mlin u Žrnovnici. Sada ga Henrik Paradeiser, kr. povjerenik u Senju, hoće prisiliti, da ovaj mlin odstupi Nijemcu Jurju Achelbergeru.

U svibnju g. 1630. došao je i sam kralj Ferdinand II. na sabor u Požun. Time je sabor sklonuo, da mu odobri porez od 3 ug. for. po »dimu«. Ali je to sabor dozvolio samo za 1 godinu. Na saboru je kralj 10. svibnja na »tegobe« hrv. nuncija odgovorio ovako: Kralj nije ništa propustio, da se riješi »vlaško pitanje«. On je u tu svrhu odredio razne komisije; povrh toga dao je palatinu provesti reviziju. Kralj želi zadovoljiti pravednim zahtjevima interesiranih stranaka, ali tako, da »Vlasi ne podavaju vla­steli ništa drugo, nego li što prije plaćahu kapetanima«. Uz to kralj hoće, da sebi pridrži upravu Vlaha u slučaju rata. Zato će on i nadalje imeno­vati vlaške vodje. Medjutim je sabor podupro i primio zahtjeve hrv. nuncija. Tako 24. članak traži, da kralj za konačno riješenje vlaškoga i krajiškog pitanja u Hrvatskoj i Slavoniji imenuje povjerenstvo, kojemu će članovi biti Ladislav Caki, Stepan Šarkanj i Valentin Horvat, a pred­sjednik: tkaločki nadbiskup Ivan Telegdi ili pečuvski biskup Juraj Drašković. U 25. članku govori se o hrv. banu, komu treba »potpuno obnoviti i neokrnjenu sačuvati staru bansku vlast«, kako je to i kralj Ferdinand prije svoga krunisanja obećao u 7. točki krunidbene diplome, koju je g. 1618. dao Hrvatima. U Zagrebu je g. 1630. održana crkvena sinoda za svećenstvo zagr. biskupije. Sinodu je sazvao vrijedni biskup Franjo Ergeljski. (Biskupov se otac zvao Petar Hasanović, te bijaše musliman, ali je ostavio Muhamedovu vjeru, te se oženio s katolikinjom. Njegov sin Franjo napusti očevo prezime Hasanović, te se nazove »Ergeljski«. Biskup Juraj Drašković imenovao je Franju zagr. kanonikom, te ga je poslao u Bolonju, gdje bi­jaše »ilirski kolegij«. Tamo je Franjo 4 godine učio. Kasnije postade re­domice naslovnim biskupom bosanskim, pečuvskim i vesprimskim, a g. 1628. naslijedi zagr. biskupa Domitrovrća.) Sinoda g. 1360. imala je svrhu, da se u svećenstvu stišaju razmirice i da se u hrv. narodu iskorjeni praz­novjerje. Biskup je na sinodu pozvao i 2 zagr. Isusovca, koji sudjelovahu kod propovijedi i kod sastavljanja zaključaka ove sinode. Vlasi u slavonskoj Krajini sastaviše »statute«, po kojima žele odsada živjeti. Oni su ove statute poslali na odobrenje kralju Ferdinandu II., koji je o tomu zatražio mnijenje svoje dvorske (austrijske) kancelarije. Ova mu je predočila, da će imati neprilika s Hrvatima, kojima je na saboru u Požunu obećao, da će ispuniti njihov zahtjev glede Vlaha. Isto tako je i palatin Esterhazi prekoračio kr. nalog, kad je hrv. vlasteli priznao pravo vlasništva na 380 sela i posjeda, od kojih Vlasi nastavaju samo oko 50. Dvorska kancelarija upućuje kralja, neka poreče odluku kr. vrhovnog su­dišta u Požunu od 19. pros. 1628., pa neka većinu posjeda dopita kr. fisku. I zaista je kralj išao pogaziti riječ, koju je zadao Hrvatima, te je 5. list. 1630. u Regensburgu potpisao »statute« za »vlašku općinu izmedju Save i Drave«. Statuti broje 30 članaka. Najvažnije odredbe glase ovako: Svako vlaško selo dobiva pravo, da sebi bira suca ili kneza, komu vlast traje 1 godinu. Izbor se obavlja svake godine u mjesecu travnju najkas­nije do Gjurgjeva, a izabrani knez mora se prijaviti generalu slavonske Krajine. Cijela »vlaška općina« dijeli se u 3 kotara: križevački, ivanićki i koprivnički. Na čelu svakoga kotara stoji veliki kapetan, koga imenuje kralj. Svi knezovi iz čitavoga kotara biraju o Gjurgjevu sebi vrhovnoga suca, koji mora biti »iskusan muž i poznavaoc zakona«; on će zajedno s 8 prisjednika rješavati sve parnice u smislu ovih statuta. Priziv se šalje ratnomu vijeću, koje će krivcu odrediti tjelesnu kazan ili ga osuditi na robiju (prisilne javne radnje), a ne na globu. Knezovi moraju voditi popis svih muškaraca iznad 16 godina. Svi Vlasi imaju vojnu obvezatnost, a ne samo oni, koji za plaću služe kao haramije po tvrdjama. Izmedju Vlaha imenuje general vojvode, zastavnike i desetnike. Ako se koje takvo mjesto isprazni, pripada vlaškoj općini pravo, da generalu za imenovanje pre­poruči zaslužnoga čovjeka. Vlasi će i nadalje graditi tvrdjice za svoju obranu, te postavljati straže na granici turskoj. Ako u Krajinu provale Turci u većem broju, moraju oružje pograbiti svi Vlasi, koji su navršili 18 godina. Oni će na poziv generala ili njegovih ljudi za 2 do 3 sata u potpunoj bojnoj opremi doći na ođredjeno mjesto. Svih oboružanih Vlaha ima biti najmanje 6 do 7 hiljada. Zato će kralj Vlasima dati dovoljno puščanoga praha i olova. Ako general povede Vlahe iz Krajine u Tursku. služit će besplatno 14 dana: povede li ih pak u druge pokrajine, primat će Vlasi običajnu plaću već iza 8 dana.

U to doba nalazio se car i kralj Ferdinand II. u Regensburgu. On je tamo 1. lipnja 1630. otvorio prvi svoj državni sabor za Njemačku. Uz to je nastojao njemačke izborne knezove sklonuti, da mu sina Ferdinanda izaberu za cara njemačkoga. Medjutim se u Regensburgu našao i kapucin Josip, koga je poslao, francuski kralj Ljudevit XIII., odnosno njegov sve­moćni ministar: vojvoda i kardinal Richelieu. Kapucin je katoličke izbor­nike (nadbiskupe od Mainza, Kolna i Triera, te bavarskoga vojvodu Maksimilijana) uvjerio, da Wallenstein ne ide za obnovom prevlasti ka­toličke crkve u Njemačkoj, već za osnutkom neograničene carske vlasti pomoću krutoga militarizma. Kao dokaz služila je činjenica, da Wallenstein i u zemljama katoličkih knezova nesmiljeno provodi ratnu kontribuciju. On naime nije plaćao hranu za veliku svoju vojsku, već je tražio, da njegove vojnike uzdržava onaj kraj, u kome se nalaze. Radi toga bi­jahu toli katolički koli protestantski Nijemci upravo ogorčeni na Wallensteina. Osobito ga je mrzio bav. vojvoda Maksimilijan, koji je potisnut u zaborav, otkako je vodstvo carske vojske preuzeo Wallenstein. Nije dakle čudo, što svi izborni knezovi zatražiše, da car otpusti Wallensteina. Car je to i učinio, jer se nadao, da će onda izborni knezovi izvršiti i nje­govu želju. Ali knezovi oklijevahu, a napokon izjaviše, da se po ustanovi »zlatne bule« od g. 1356. novi car bira u Frankfurtu, i to 3 mjeseca iza smrti prijašnjega cara. Tako je kapucin Josip »svojim čislom razoružao« svemoćnoga cara Ferdinanda II. Na poziv bana Sigismunda Erdeda sastade se 9. pros. 1630. u Za­grebu hrv. sabor, koji je zasjedao 3 dana. Najprije su Ivan Somogji i Gabrijel Črnkovečki izvijestili o radu hrv. nuncija na saboru u Požunu. Za­tim je sabor stvorio ove zaključke:

  1. Neka ban zgodnu osobu s dovolj­nim naputkom pošalje k palatinu Nikoli Esterhaziju i k ug. kancelaru biskupu Stjepanu Senjeju, da počne raditi »Vlaška komisija«.
  2. Ima se urediti zem. zaklada od onog novca, što ga po odredbi hrv. sabora od 29. list. 1629. morahu uplatiti hrv. gospoda iz vlastite kese (3 ug. for. od sva­koga »dima«). Za tekuće potrebe države mogu se trošiti samo kamate ove glavnice.
  3. Pošto plemići Krsto Mikulić i Nikola Medjurečki polo-žiše čast podžupana zagr. žup'anije, bira sabor za njihove nasljednike Jurja Petričevića i Jurja Malenića. Povrh toga potvrdjeni su i nadalje u svojoj službi podžupani Grga Jagatić u zagrebačkoj i Gašpar Gotal u križ. županiji.
  4. Imanja svih državnih činovnika opraštaju se od javnih radnja, ali porez moraju i nadalje plaćati.
  5. Za g. 1660. ima svaki »dim« platiti 6 ug. for. poreza, i to prvu polovicu 5. ožujka, a drugu 8. lipnja 1631. Ovaj će se novac upotrijebiti za plaću haramija. Za druge pak potrebe — na­ročito za plaću posjednika oktavalnih sudova — ima svaki »dim« platiti još 25 denara.
  6. Zagrebački gradjanin Jakov pl. Gasparini imenuje se zem. ljekarnikom uz godišnju plaću od 40 ug. for. On ima dužnost, da uvi­jek na zalihi drži lijekove, što ih trebaju bolesnici.
  7. Ako je kmet komu što dužan, pa ne će ili ne može platiti, onda se njegov vjerovnik mora najprije obratiti na kmetova vlastelina. Uskrati li vlastelin vjerovniku zadovoljštinu, može vjerovnik po zakonu postupati protiv dužnika.

Hrvatska je g. 1630. izgubila 4 vrijedna sina. Umriješe naime Nikola pl. Tompa, barun Petar Ratkaj, Stjepan pl. Patačić i biskup Šime Vratanja. Tempa je Hrvatskoj rodoljubno služio kao zem. blagajnik, kao prisjednik banskoga stola, kao hrv. nuncij na saboru u Požunu i kao vr­hovni upravitelj svih tridesetnica (carinara). Ratkaj bijaše jedan od ri­jetkih hrv. velikaša, koji je redovito dolazio na hrv. sabore. Zato ga sa­bor rado bira u razna povjerenstva i u oktavalni sud, a kralj ga imenuje svojim povjerenikom kod instalacije bana Sig. Erdeda. Patačić je veliku pohvalu stekao kao dugogodišnji protonotar, te kao poslanik hrv. sabora na bečkom dvoru, a umro je kao kr. personal. Od Stjepana Patačića po­tječu svi kasniji baruni i grofovi Patačići. Šime Vratanja bijaše prvi grkokatolički biskup u Hrvatskoj. Vratanju je na biskupskoj stolici nasli­jedio prevrtljivi arhimandrita Maksim Petrović. On je naime u listopadu g. 1630. doveo u Regensburg onu deputaciju Vlaha, koja je od cara Fer­dinanda zamolila i 5. listopada dobila potvrdu podnesenih mu povla­stica. Tom je prigodom Petrović radio i za sebe, jer je Ferdinanda za­molio, da ga imenuje vladikom, pošto je umro Šime Vratanja. Da to lakše postigne, pretvarao se Petrović pred carem, da poput Vratanje osjeća katolički. Petrović je papinskomu poslaniku u Regensburgu oči­tovao, da će se pokoravati papi rimskomu, ako postane vladikom. Car je povjerovao, te je zaista Petrovića imenovao vladikom. Ali čim se Pe­trović vratio u Hrvatsku, odmah je »okrenuo kabanicu«. Mjesto u Rim ode on na posvetu u Peć, gdje bijaše tada sjedište patrijarhe srpskoga. Petrović postade najvećim neprijateljem katoličke vjere. On je Vlahe u Hrvatskoj opet priveo u grčko-istočnu crkvu. Njegov upliv ipak nije dopro u Žumberak, gdje su Uskoci ostali grkokatolici. Petrović je šarao i u političkom pogledu. On je povlastice, što ih je 5. list. 1630. potvrdio Ferdinand, poslao na uvid sultanu turskomu; podjedno je sultanu poručio da ce se s Vlasima iz Hrvatske vratiti u Tursku, ako im sultan dade isto takve povlastice. Na proljeće g. 1631. objavilo se , da će poslije Duhova nastaviti svoj rad »Vlaška komisija«. O tomu se 8. travnja 1631. raspravljalo i na hrv saboru u Zagrebu. Sabor je zaključio, da će Hrvatsku u tome povjeren­stvu zastupati: ban Erdedi, zagr. biskup Franjo Ergeljski, naslovni pečuvski biskup Benko Vinković, podban Gašpar Konjski, kanonik Ivan Somogji, protonotar Petar Znika, te plemići: Krsto Mikulić, Gabrijel Crikovečki, Grga Jagatić, Sigismund Domjanić i Luka Smolčić. Pošto Hr­vatska nosi sve troškove »Vlaške komisije«, imaju sva vlastela odi sva­koga »dima« na svojim posjedima uplatiti po 1 ug. for. iz vlastite svoje kese. Plemići jednoselci i armaliste platit će po 25 denara. Tko ne uplati pravodobno, morat će platiti dvostruko. Od toga novca poslat će se pred­sjedniku povjerenstva 200 ug. for. u ime putnoga troška. Ostatak novca preuzet će plemići Gašpar Gotal, Juraj Petričević, Juraj Ergić i Petar Rigjanec. Oni će plaćati stan i hranu svima članovima povjerenstva, zatim će kr. povjerenicima platiti troškove povratka i još im dati dostojan dar. Kada »Vlaška komisija« svrši svoj rad, onda će zem. blagajni sve troškove vratiti ona vlastela, kojoj će komisija doznačiti zemlje, na ko­jima stanuju Vlasi. Još je sabor odredio, da g. 1631. svaki »dim« moral dati po 2 težaka, koji će 10 dana besplatno raditi kod obnove tvrdjava na Kupi. Sve sudbene parnice ne mogu se riješiti na rijetkim oktavalnim sudovima, koje treba držati u oktavi Triju kralja i Jakobova (25. srpnja). Zato sabor moli kralja, neka dozvoli, da ban prema potrebi sazivlje oktavalne sudove po starom običaju i povlastici kraljevine. Na.tome saboru iznesene su brojne tužbe protiv nasilja Vlaha. Sa­bor je odlučio, da će sve tužbe riješiti »Vlaška komisija«. Medjutim je kralj odgodio sastanak komisije. Tim povodom sastao se 27. svibnja 1631. u Varaždinu hrv. sabor, koji je zaključio, da imaju u Beč kao nunciji poći podban Gašpar Konjski i notar Gabrijel Crnkovečki. Oni će 'kralju pod­nijeti tužbu protiv Vlaha, koji su danomice sve gori, te Hrvatima nanose tolike nepravde, da je od njih ugrožena cijela Hrvatska. Podjedno je sa­bor franjevačkomu samostanu u Varaždinu dao preporučno pismo na kralja, koga Franjevci mole, da im se vrate njihovi posjedi, što ih je uživao nedavno {5. svibnja 1631.) umrli general Fridrik Sig. Trautmansdorf.

Tužbu protiv nasilja vlaških sastaviše: podban Konjski, protonotar Znika, varažd. podžupan Bedeković, te Juraj Petričević, Petar Špoljarić, Krsto Mikulić, Pavao Lacković, Ivan Zakmardi i Gabrijel Crnkovečki. Tužba je u glavnom naperena proti vlaškom arhimandriti, a glasi ovako; Praćen velikom četom Vlaha zaposjeo je taj arhimandrita silomice sta­novite posjede nekih velikaša i plemića, poimence: u području tvrdje Rasinje posjede Čakovec, Črnovac, Lukovac, Veliku Reku i Tivanovce, koji pripadaju obitelji grofova Erdedi; zatim u području tvrdje Ludbreg po­sjede Globočec, Ivanec, Dugu Reku i Crnoglavac, koji pripadaju Suzani Ratkaj, udovici pak. bana Benka Turoca; onda u području kurije Bukovec posjed Sveti Petar, koji pripada Franji Sigismundu Sekelju; posjede Cvetkovdol i Mali Tivanovci, koji su vlasništvo plemića Ivana i Franje Kecera; posjede Bolfan, Veverinec i Martinić, koji pripadaju baštinicima pok. Ivana Budora; te u području kaštela Negovec posjed Lipnicu, koji je vlasništvo grofa Tome Erdeda. Plemić Ladislav Kerečenj podigao je u Cirkveni zidani kaštel, koji mu je arhimandrita oteo zajedno sa svima nekretninama i pokretninama. Na svim spomenutim posjedima stanovahu Hrvati samo malo pomiješani s Vlasima. Ove su Vlahe u davno doba ondje smjestila sama vlastela, te nipošto ne pripadahu drugim Vlasima. Zato ovi Vlasi nijesu bili podredjeni krajiškom generalu i kapetanima, već samo vlasteli, kojoj iskazivahu dužnu poslušnost. Spomenuti Vlasi bijahu katolici, a sada ih je arhimandrita prisilio, da prime »grčku šizmu« (grčko-istočnu vjeroispovijest). Arhimandrita je Hrvatima naložio, da se odreknu rimokatoličke vjere. Koji nijesu toga učinili, moradoše ostaviti svoje kuće, u koje je arhimandrita naselio Vlahe. On uopće danomice Hrvatima na­nosi nečuvene štete i nasilja. Arhimandrita pljačka, razara i pali kuće si­romašnijih plemića, a tuče i zlostavlja hrv. plemiće i kmetove. Tako je htio ubiti plemića Franju Kecera, koga Vlasi proganjahu 2 milje daleko, te se jedva bijegom spasio u trgovište Ludbreg. Zato sabor moli kralja, neka što prije u Hrvatsku pošalje »Vlašku komisiju«. Ako u tome postoji kakva zapreka, onda neka kralj poduzme druga sredstva, da Vlahe ukroti »prije, nego li bukne veći požar«. Vladika Maksim Petrović nije mirovao. On je medju svoje vjernike unio uvjerenje, da je Vlasima car Ferdinand darovao svu zemlju izmedju Save i Drave. Petrović se uzobijestio, te je počeo snovati o tomu, da on sam zavlada nad Vlasima. Zato se počeo svadjati i s krajiškim ča­snicima, te je oboružane svoje Vlahe izveo čak na polje protiv krajiškoga kapetana. To je otvorilo oči grofu Jurju Ludoviku Schwarzenbergu, no­vomu generalu slavonske Krajine. General se našao primoran, da s voj­skom svojom primiri nasilnoga Petrovića. Medjutim su Vlasima ostale povlastice, što ih 5. list. 1630. dobiše od cara Ferdinanda. Na temelju tih, povlastica postade istočni dio križ. županije poseban teritorij, koji nije pripadao kraljevini Hrvatskoj. To je »carska« zemlja, u kojoj vlada ge­neral, a ne ban. Time je učinjen početak novih muka hrv. naroda, jer se znalo, da će bečki dvor pomoću Vlaha i njem. časnika nastojati, da i dalje cijepa onu malu Hrvatsku, koju su Hrvati s toliko napora i žrtava jedva obranili od Turaka. Medjutim se istodobno i caru Ferdinandu spremala velika oluja. Na cara se naime digao mladi, junački i poduzetni švedski kralj Gustav Adolf. On se dosada proslavio u ratu s poljskim kraljem Sigismundom III., komu je u osamgodišnjem ratu oteo vojvodine Livonsku, Estonsku i Kuronsku, te 4 pruska grada na Baltičkom moru. Francuski je ministar Richelieu nastojao, da Švedsku izmiri s Poljskom, pa da onda Gustav Adolf zaratuje na cara Ferdinanda. To je htio i Gustav Adolf, koji je cara mrzio zato, što je nesmiljeno progonio protestante, ali i zato, što je austrijska vojska pomagala Poljacima. Čim je Gustav Adolf 26. rujna 1629. sklopio šestgodišnje primirje s Poljskom, odmah se počeo spremati za rat s Fer­dinandom. On se 4. srpnja 1630. s 13.000 Šveda iskrcao u Njemačkoj, gdje je zaposjeo otoke Usedom, Volin i Rujanu. Gustav Adolf se nadao, da će mu se odmah pridružiti protestantski knezovi i gradovi u Njemač­koj. Ali ovi se bojahu cara i lige. Zato mu se pridružiše samo protjerani vladari (falački izbornik i meklenburški vojvoda), zatim hesenski land-graf Vilim i weimarski vojvoda Bernhard, te slobodni državni grad Magdeburg. Medjutim su na jesen g. 1630. iz Švedske pridolazile nove čete. Do konca g. 1630. pribrao je Gustav Adolf 40.000 vojnika, s kojima počne osvajati Pomorje, Meklenburg i Branibor. Francuska mu dade l,200.000 livra, da uzmogne nastaviti rat. Mjesto Wallensteina postade Tilly za­povjednikom carske i ligine vojske. On je dugo opsjedao, a tek 20. svib­nja 1631. zauzeo grad Magdeburg, koji bude uslijed požara pretvoren u prah i pepeo. To je sklonulo braniborskog izbornika Jurja Vilima, da se 21. lipnja 1631. pridružio Gustavu Adolfu.

Na poziv bana Sigismunda Erdeda sastao se 19. kol. 1631. u Zagrebu hrv. sabor, na kome su podban Konjski i plemić Gabrijel Črnkovečki iz­vijestili o svome poslanstvu kod kralja. Nato je sabor stvorio ove za­ključke:

  1. Treba se pismeno obratiti na palatina, na kaločkoga nadbi­skupa, te na članove »Vlaške komisije« Šarkanja i Valenta Horvata. Pisma će ponijeti plemić Nikola Lucinić, koji za putni trošak dobiva 25 ug. for.
  2. Da se namaknu troškovi za uzdržavanje »Vlaške komisije«, moraju vla­stela od svakoga »dima« platiti po 50 denara iz vlastite kese. Tko ne uplati do 8. rujna 1631., platit će dvostruko. Kada se riješi vlaško pitanje, vratit će zem. blagajni sve troškove interesovana vlastela.
  3. Ako se iz bilo kojeg razloga ne sastane »Vlaška komisija«, onda će Hrvati s oru­žanom silom suzbiti zločinstva Vlaha. U tu svrhu imaju svi velikaši, ple­mići, armaliste i plemići jednoselci biti uvijek spremni, da na prvi poziv bana Erdeda dodju na odredjeno mjesto osobno i sa što većom pratnjom.
  4. Svi plemićki suci moraju u svojim ikotarima pregledati i popisati sve, malte. Na budućem zasjedanju hrv. sabora pročitat će se njihovi izvje­štaji i proučiti sve povlastice o maltama, te će onda sabor odlučiti, koje će malte ostati, koje li se kao suvišne ukinuti.
  5. Za dizanje nasipa oko Erdedove tvrdje u Varaždinu doznačuju se kmetovi 1 kotara, a za utvrdjivanje Sigeca kmetovi 2 kotara. Kmetovi će besplatno raditi 12 dana.
  6. Pošto Turci po Savi često dolaze pod Hrastelnicu tkod Siska, odredjuje se pojačanje zem. haramija, koji tamo čuvaju straže. Odsada će u Hrastelnici stalno boraviti 1 vojvoda i 1 zastavnik, koji će haramije nadzi­rati.
  7. Ponavljaju se zaključci sabora o popravljanju cesta i mostova.

Lucinić je pismo hrv. sabora predao palatinu Nikoli Esterhaziju. Palatin je Hrvatima pismeno savjetovao, neka vlaško pitanje odgode do na­rednoga ug.-hrv. sabora. 0 tomu je 13. list. 1631. vijećao hrv. sabor u Zagrebu. Pošto je Lucinić još usmeno izvijestio o svome poslanstvu, prihvatiše Hrvati palatinov savjet. Za g. 1631. odredio je hrv. sabor porez od 6 ug. for. po svakomu »dimu«. Prva polovica poreza ima se isplatiti 2. veljače, a druga na Gjurgjevo g. 1632. Pošto u Hrvatsku nije došla »Vlaška komisija«, ostao je u zem. blagajni onaj novac, što ga dopriniješe hrv. vlastela po odredbi sabora od 19. kol. 1631. Zato sabor zaklju­čuje, neka se ovim novcem konačno isplati krunidbeni dar, što ga je kra­ljica g. 1624. namijenila obnovi stolne crkve u Zagrebu. Skladišta za izvoz meda iz Hrvatske bit će odsada Zagreb, Varaždin, Vinica, Samo­bor i Krapina. Tko bi kušao izvesti med preko drugih mjesta, smatra se kriomčarom, te će izgubiti svu robu. Ako ipak izmakne s robom, onda ga neka podžupani globe, kada se vrati kući. Kralja treba pismeno za­moliti, neka banu naloži, da za blagdan Triju Kraljeva g. 1632. sazove oktavalni sud.

U to doba nalazio se kralj Ferdinand u velikoj stisci, jer je u Nje­mačkoj napredovao švedski kralj Gustav Adolf. Tilly ga nije mogao do­čekati u razorenom Magdeburgu, već se s vojskom povukao u Sasku, premda je saski izbornik Ivan Juraj bio neutralan. Uslijed ratnih kontribucija, kojima je Tilly uzdržavao svoje vojnike u Saskoj, razdražio je iz­bornika Ivana Jurja, te je i on koncem kolovoza 1631. stupio u savez sa Švedima. Kod Breitenfelda (sjeverno od Leipziga) dodje 17. rujna do ve­like bitke. Na desnom krilu Tillyjeve vojske stajao je grof Izolani s 5 hr­vatskih pukovnija, a na lijevom krilu general Pappenheim. Hrvati udariše na Sase toli žestoko, da ih naskoro potjeraše u bijeg. Saski izbornik iz­gubio je na bijegu svoj šešir, a njegovi vojnici odbaciše oružje, da lakše uteknu pred Hrvatima, koji osvojiše čitav saski tabor.43 Medjutim je isto­dobno Gustav Adolf potukao Pappenheima, a zatim udario na središte, u kome se nalazio Tilly. Švedi rasprše carsku vojsku, a teško ranjeni Tilly jedva uteče u lialle. Iza ove bitke počnu njem. protestanti u Gu­stavu Adolfu gledati svoga osloboditelja. On je u velikom slavlju prošao Tiringijom i Franačkom do Nürnberga, gdje mu gradjani predložiše, neka se proglasi njem. vladarom. Dolinom rijeke Majne podje Gustav Adolf u Porajnsku, gdje se nalaze prvaci katoličke »lige«. Zauzev nuz put Würzburg, Hanau i Frankfurt, udje on koncem g. 1631. u Mainz. Ovdje je pre­zimio, a na proljeće krenuo preko Donauwortha u Bavarsku. Tilly ga je čekao na rijeci Lehu, gdje dodje 15. travnja 1632. do ljute bitke. Tilly bude razbijen i smrtno ranjen, a Gustav Adolf udje u München. Medjutim su i Sasi provalili u Češku, gdje 5. stud. 1631. zauzeše Prag, a namjeravahu doprijeti i do Beča. Sada je car Ferdinand uvidio, da ne može neprija­telje svladati bez Wallensteina. Dugo je trebalo, dok je Wallenstein u trav­nju g. 1632., privolio, da opet preuzme zapovjedništvo carske vojske. Za kratko vrijeme sabere Wallenstein 40.000 novih vojnika, medju kojima bijaše mnogo Hrvata. Wallenstein protjera Sase iz Češke, a zatim preko Heba krene u Franačku,, gdje mu se koncem lipnja g. 1632. pridružio ba­varski vojvoda Maksimilijan s ostancima ligine vojske.

Na poziv bana Sig. Erdeda sastao se u Zagrebu 12, srpnja 1632. hrv. sabor koji je stvorio ove zaključke:

  1. Štajerski staleži izradiše, da je na Rijeku preneseno slobodno trgovanje« koje se dosada vršilo u bakarskoj luci. To je na štetu Hrvata, knezova Zrinskih, pa i na štetu krune sv. Stjepana (pošto je Rijeka tada pripadala Austriji). Zato će hrv. sabor pismena zamoliti kardinala Pazmana i palatina Esterhazija neka sklonu kralja, da ukine ovu nepravdu.
  2. Neki Hrvati ne će pri­mati groše, koji su kovani u Grazu. Sabor ustanovljuje, da ovi groši vri­jede isto toliko, koliko i bečki groši, naime 3 krajcara, odnosno 4 de-nara ili 12 »beča«. Zato sabor odredjuje, da se na području Hrvatske i Slavonije moraju primati i gradački groši. Tko se ne pokori, izgubit će robu, za koju mu je kupac ponudio gradačke groše. Ovu odredbu imaju plemićki suci oglasiti u župnim crkvama.
  3. Pošto se u Hrvatskoj radi gladi nije g. 1629. ubrao porez, ostala je država haramijama do konca g. 1630. dužna 15.188 ug. for. u ime plaće za 14 mjeseci. Hara­mije uvidješe nuždu i nepriliku hrv. države, koja im ne može isplatiti cijelu zaostalu plaću. Zato oni javiše hrv. saboru, da se odriču svoje plaće za 7 mjeseci, ako im Hrvatska preostalih 7 mjeseci u iznosu od 7594 ugar. for. isplati na jedamput od poreza, koji će se ustanoviti za g. 1632. Sabor je uvidio, da haramijama treba uz redovitu njihovu plaću isplatiti još i ovih 7 mjeseci. Zato je zaključio, da za g. 1632. svaki »dim« ima u ime poreza platiti 10 ug. for. Pošto toliki teret ne mogu podnijeti sami kmetovi, odredio je sabor, da će kmetovi od svakoga »dima« pla­titi 8 ug. for., a vlastela iznimice iz vlastite kese preostala 2 for. Armaliste, plemići jednoselci i pređijalci platiti će po 2 for. za svoju osobu, jer se njihovi posjedi ne oporezuju. Kmetovi na imanjima hrv. slob. gra­dova moraju platiti po 8 for. od svakoga potpunog: »dima«. Gradjani pak u Zagrebu doprinijet će 200 ug. for., u Varaždinu 200, u Koprivnici 100 i u Križevcima 100 ug. for. Prva polovica poreza ima se podmiriti do Božića g. 1632., a druga do Pepelnice (25. veljače) g. 1633. Plemićki suci moraju u svojim kotarima popisati sve plemiće, koji nemaju imanja. Ovaj popis treba do Božića predati zem. blagajniku.
  4. Pošto je zagr. pod­župan Juraj Malenić otišao u carsku (Wallensteinovu) vojsku, bira sabor Sigismunda pl. Domjanića za podžupana. Kako je pak Domjanić bio ple­mićki sudac, postavlja sabor na njegovo mjesto Matiju pl. Stanka. Domjanić i Stanko položiše na saboru propisanu službenu prisegu.
  5. Kmetovi će i g. 1632. dati besplatne radnike za popravak tvrdja. Banu se prepušta razdioba kmetova prema potrebi ikoje tvrdje. # Za zem. blagajnika bira se Juraj pl. Petričević. On će dobivati običajnu plaću. Iz ostataka poreza za »Vlašku komisiju« neka zem. blagajnik isplati 499 for. za popravak stolne crkve, da se time konačno podmiri krunidbeni dar kraljice Eleonore.

Kralj je u Hrvatsku poslao svoga pukovnika Luku pl. Hrastovačkoga s nekoliko kapetana, da ponovno sabiru vojnike za rat u Njemačkoj. Podjedno su kralj i palatin u tome smislu pisali banu Sig. Erdedu. Protiv toga ustadoše Hrvati na saboru, što ga je Erdedi za 31. kol 1632. sazvao u Zagreb. Sabor je zaključio, neka Erdedi svojom »banskom vlašću« pu­kovniku i kapetanima zapriječi novačenje u Hrvatskoj. Kralju treba ovu uskratu obrazložiti ovako: »Tečajem prošlih gladnih godina propao je od gladi veliki broj ljudi u ovoj maloj kraljevini. Uz to je iz kraljevine već dosada nekoliko hiljada vojnika otišlo u kraljev tabor. Ako odu još i ovi malobrojni, koji preostadoše, otvorio bi se naravnom neprijatelju imena kršćanskoga (Turcima) lagan upad i dolazak u ovu kraljevinu i u susjedne kr. zemlje. Turci nas i onako danomice muče ne samo djelo­mičnim već i glavnim provalama sa šest, sedam i više tisuća ljudi. Treba dodati i to, da se čuje, kako će erdeljski knez s vojskom udariti na kralja. Protiv njega morat će se braniti i Hrvati.« Isto takvu poruku treba poslati i palatinu. Njemu neka se pošalje takodjer 300 ug. for. za isplatu čuvara krune sv. Stjepana.

U to je doba zaista prijetila nova pogibelj iz Erdelja. Tamo je knez Gabrijel Betlen na samrti odredio, da ga ima naslijediti njegova žena Katarina, sestra braniborskog izbornika Jurja Vilima. Mjesto Katarine vladat će kao gubernator Stjepan Betlen, brat Gabrijelov. Erdeljski sta­leži priznadoše Katarinu 27. siječnja 1630. za kneginju, ali uz stanovita ograničenja. No već 28. rujna 1630. bude Katarina skinuta, pa staleži jednoglasno za kneza erdeljskoga izaberu Stjepana Betlena. Medjutim se već za tu čast natjecao bogati Juraj Rakoci, koji je uživao povjerenje erdeljskih kalvina. Betlen pristade na novi izbor, koji se obavio 26. stud. 1630. na saboru u SchSssburgu. Većinu glasova dobije Rakoci, koga Erdeljci 22. pros. 1630. svečano instaliraše za erd. kneza.

Bečki dvor nije bio zadovoljan s ovim izborom. Početkom g. 1631. spremao je dapače palatin Esterhazi vojnu za kneza Rakocija, te je 15. ožujka došlo i do bitke kod Kakamaza, gdje je pobijedio Rakoci. Medjutim je kralj Ferdinand doznao za napredovanje Gustava Adolfa u sjev. Njemačkoj. Kralj se bojao, da ne bi Rakoci došao u savez sa Švedima. Zato je Ferdinand 13. travnja 1631. sklopio s Rakocijem mir. Rakoci bude priznat za erd. kneza, a ostade mu i onaj dio Ugarstke, što ga je držao Gabrijel Betlen. U rujnu g. 1631. dodje u Erdelj švedski poslanik, koji je kneza Ra­kocija zamolio, neka sklopi savez s kraljem Gustavom Adolfom i s njem. protestantima. Jednako je Gustav Adolf nastojao, da digne i turskoga sultana, kako bi što sigurnije slomio kralja Ferdinanda. Premda je u to doba Turska vodila težak rat s Perzijom, ipak je sultan odredio, da u Hrvatsku i Ugarsku počnu provaljivati susjedni begovi. Rakoci je do­duše g. 1632. pregovarao sa bečkim dvorom; ali ipak je prijetila pogi­belj, da će se i on združiti sa Švedima. Ferdinandu nije mogla pomoći Španjolska, jer je švedski general Horn protjerao Španjolce preko Rajne. Papa Urban VIII. pomagao je Ferdinandu samo novcem, davajuć mu svaki mjesec 24.000 dukata. Tako je kralj zavisio od "Wallensteina, koji se sa 60.000 vojnika utvrdio kod Nürnberga. Onamo dodje početkom srpnja g. 1632. i Gustav Adolf, koji se takodjer utvrdi ispod Nürnberga. Obje vojske ostadoše u čekanju 6 tjedana. Napokon je Gustav Adolf sa 70.000 vojnika 24. kol. udario na Wallensteinov tabor. Izolani je s 10.000 Hrvata stajao na desnom krilu kod potoka Bibera. Tu bijaše najkrvavija bitka, jer je Gustav Adolf na Hrvate jurišao čitav dan. Švedi pretrpješe velike gubitke (3000 mrtvih i 7000 ranjenih), te morahu pod večer uz­maknuti. Tom prigodom hrvatski konjanici uhvatiše slavnoga švedskoga generala Torstensona. Gustav Adolf ode 3. rujna prema Švapskoj.

Ban Sig. Erdedi otvorio je 21. list. 1632. hrv. sabor, koji je stvorio ove zaključke:

  1. Turci danomice provaljuju u Hrvatsku. Sada se naviještaju novi turski napadaji, radi čega treba poduzeti mjere opreznosti za obranu predrage domovine. U slučaju velike nužde objavit će ban pučki ustanak. Tada vrijede zaključci hrv. sabora od g. 1619. i 1620., po kojima se sav hrv. narod mora sakupiti uz bana pod kr. banderijem (za­stavom). Uslijedi li manja provala, te ne će ban trebati razviti kr, za­stavu i osobno poći na bojno polje, tada će svaka 4 »dima« dići 1 pješaka i 1 konjanika. Svi velikaše, prelati i plemići moraju osobno poći u boj na poziv, koji će im ban isporučiti putem plemićkih sudaca. Oružje mo­raju pograbiti i svi plemićki armaliste, dok će plemići jednoselci opre­miti po 1 pješaka od 3 kuće. Tko se banovu pozivu ne odazove, mora: platiti globu, i to 6 for. za pojedinoga konjanika, a 3 for. za pješaka.
  2. Na posjedima obitelji Petev oko Ivanca i Bele otkrivene su solane, što može donijeti veliku korist. Petevima i kraljevini Hrvatskoj. Da se ove solane iskoriste, šalje sabor k obitelji Petev na pregovore varažd. podžupana Ljudevita Bedekovića i zagr. podžupana Jurja Petričevića.
  3. Kralj nije uvažio molbu hrv. sabora, neka obustavi novačenje u Hrvatskoj. To pokazuje kraljevo pismo, što ga je poslao 16. rujna 1632. iz ratnoga vijeća u Ebersdorfu. Drugo pismo, koje se odnosi na već uno­vačene Hrvate, pisao je kralj 3. list. 1632. iz ugarskog vijeća u Beču. Na sam dan hrv. sabora primio, je ban Erdedi pismo od palatina Esterhazija, koji javlja, da nije uspio kralja odvratiti od novačenja. Zato hrv. sabor zaključuje, neka carev pukovnik Luka Hrastovački odmah iz Hrvatske izvede unovačene vojnike, za koje mu više Hrvatska ne će i ne može dati nastambu. 4. Za uredjenje granice izmedju Hrvatske i Štajerske na rijeci Sutli kod Bizelja imenovao je kralj Ferdinand svoje povjerenike. Hr­vatsku će pak zastupati: kanonik Ivan Somogji, varažd. podžupan Lju­devit Bedeković, te Gabrijel Črnkovečki, Ivan Zakmardi i Sig. Domjanić.

Od Nürnberga krene Wallenstein početkom rujna g. 1632. u Sasku. Prednju vojsku činili su hrv. konjanici pod vodstvom generala Holkea. Tu se hrabrošću odlikovala četa, koju je vodio pukovnik Korpić. Ova je četa preko Altenburga provalila u Sasku, gdje je zauzela tvrdju Zwickau, a opljačkala i opustošila okolicu gradova Chemnitz, Oderan i Freiberg sve do rijeke Labe. Kod Dresdena združe se Hrvati s Wallensteinom,,koji nato udari na Leipzig i zauze ga 21. list. 1632. Nato je Wallenstein ge­neralu Pappenheimu povjerio opsadu grada Halle, kod čega sudjelovahu i 2 hrv. pukovnije. Drugi Hrvati četovahu u okolici gradova Torgau, Weissenfels, Merseburg i Naumburg. Medjutim je Gustav Adolf na­pustio Švapsku i pohrlio u srednju Njemačku, da mu Wallenstein ne pre­siječe vezu sa sjeverom. On je svoje čete pribirao u Erfurtu. Tamo se početkom studenoga oprostio sa svojom ženom Marijom Eleonorom, koja ga je pratila na vojni po Njemačkoj. S jakom vojskom podje Gustav Adolf iz Erfurta prema Leipzigu. Wallenstein ga je dočekao kod Lützena, gdje je oveća ravnica, podesna za bitku. Ovdje je Gustav Adolf o podne 16. stud. 1632. navalio na lijevo krilo Wallensteinove vojske, gdje je stajao general Pikolomini s 28 eskadrona hrv. konjanika. Hrvati morahu uzmaknuti, jer je Gustav Adolf na njih poveo finske oklopnike. Ali kad se zametnula bitka i u središtu Wallensteinove vojske, obnove Hrvati boj, te prisile Fince i Švede na uzmak. Nato je Gustav Adolf predveo novu pukovniju, s kojom je prodro odviše daleko. Ne znajući, da je to švedski kralj, počnu Hrvati pucati na Gustava Adolfa, koji pade mrtav, jer ga je pogodilo više taneta. Vijest o njegovoj smrti razjarila je Švede. Vojvoda Bernhard Weimarski udari sa Švedima na Wallensteinovo desno krilo, gdje se nalazio general Izolani s Hrvatima. Već je pobjeda naginjala Švedima, kad li na bojište stiže Pappenheim iz Hallea. Hrabro je Pappenheim odbio Švede, ali je i sam pao u ljutom boju. Bitka ostade neodlučna. Ipak se Wallenstein na večer s vojskom povukao u Leipzig, ostaviv nekoliko topova ma bojištu, gdje je poginulo 10.00Q ljudi. Vijest o smrti kralja Gustava Adolfa, komu bijaše tekar 38 godina, bolno se dojmila njemačkih protestanata. Naprotiv se obradovao car i kralj Ferdinand II., koji dade po svima crkvama svojih država pjevati misu zahvalnicu (Te Deum). On se sretno riješio građjanskog rata u Ugarskoj, kamo je erdeljski knez Juraj Rakoci smjerao u zimi provaliti, kako se vidi iz njegova uhvaćenog pisma, što ga je pisao staležima u Šleskoj. Čim je Rakoci doznao za smrt Gustava Adolfa, odmah je odu­stao od svake akcije, ponudiv kralju mir. Pregovori o miru zapoČeSe 5. vieljače 1633., a dovršeni su tekar 28. rujna 1633.

Mnogi se nadahu, da će iza smrti Gustava Adolfa doći i do mira u Njemačkoj. Ali toga ne htjede dopustiti Richelieu, koji se nadao, da će Francuskoj pribaviti habsburški Elzas, ako rat potraje još koju godinu. Zato je franc. kralj Ljudevit XIII. i nadalje pomagao novcem Švede, koji se nadahu, da će im ostati sjeverna Njemačka, ako još većma oslabe cara Ferdinanda. U Švedskoj je Gustava Adolfa na prijestolju naslijedila nje­gova mladjahna kćerka Kristina, mjesto koje je vladao mudri kancelar Oxenstierna. Švedsku vojsku u Njemačkoj vodili su vrsni generali: Gu­stav Horn i Bernhard Weimarski Tečajem g. 1633. ratovalo se u Njemačkoj na više strana. Svagdje nalazimo i Hrvate. Oni su pod generalom Holkeom zauzeli i porobili mnoge gradove u Saskoj i Tiringiji. Kada je Holke došao u Zwickau, po­javi se u njegovoj vojsci kuga, od koje 16. kol. 1633. pogibe on i preko 1000 hrvatskih konjanika.

Kralj je 1. rujna 1633. iz Beča pisao banu Sig. Erdedu, neka mu dotle, dok traje sadašnji rat, zgodnim sredstvima pomaže sabirati vojsku u Hr­vatskoj. Ban je to pismo pročitao na hrv. saboru, koji se 16. list. 1633. sastao u Zagrebu, te je sabor stvorio ove zaključke:

  1. Kralja treba pi­smeno zamoliti, neka svojim kapetanima i službenicima zabrani dalnje novačenje u Hrvatskoj s obzirom na činjenicu, da Turci gotovo dano­mice provaljuju u Hrvatsku. Ne pomogne li to pismo, tada neka u Beč podju plemići: Gabrijel Gubaševački, Juraj Tompa, Vuk Pernar i Bal­tazar Vojković, da kao hrv. povjerenici kod kralja porade u smislu na­putka, što će im ga dati ban Erdedi.
  2. Posebno povjerenstvo činit će kanonik Ivan Somogji i plemić Ivan Ručić. Oni će poći do kralja Ferdi­nanda i do palatina Esterhazija, te im u ime Hrvatske predati pisma, u kojima se moli saziv oktavalnoga suda na Tri kralja g. 1634., sastanak »Vlaške komisije« i potvrda povlastica Hrvatske o sudovanju u stano­vitim slučajevima. Uputu ovim povjerenicima sastavit će protonotar Petar Znika. U ime putnoga troška dobivaju povjerenici 200 ug. for., a povrh toga 150 ug. for. za dar g. kancelaru i pisarima u kr. kancelariji.
  3. Isti nunciji predat će kralju u ime Hrvatske pismo o granicama kra­ljevine Hrvatske na imanjima kneza Nikole Frankopana oko Tounja i Gornirja s obzirom na tamo naseljene Vlahe i krajiške vojnike.
  4. Kao što prije, tako i odsada moraju toli domaći koli strani ljudi prigodom izvoza ili uvoza robe plaćati kraljevini daću, koja će se odrediti. Vrhovnim upraviteljem ove daće bit će Juraj pl. Petričević.
  5. Bilo bi potrebno pro­vesti novi popis »dimova« ili »vrata«, jer su mnoga selišta u Hrvatskoj opustjela. Dak se to ne učini, davat će svaki »dim« po jednoga besplat­nog težaka za javne radnje (popravak tvrdja), a 5 »dimova« mora dati kola s konjima za dovažanje gradje ili za izvažanje zemlje. Gdje će ovi kmetovi raditi, o tomu će prema potrebi izdavati odredbe g. ban.
  6. Za g. 1633. odredjuje se porez od 7 ug. for. za svaki potpuni »dim«. Prva po­lovica poreza ima se uplatiti na Svijećnicu, a druga na Gjurgjevo 1634. godine. 7. Plemići armaliste moraju do Božića g. 1633. svoje isprave po­kazati plemiću Gabrijelu Gubaševačkomu. Tom prigodom ima svaki armalista položiti 1 dukat za potrebe kraljevine Hrvatske. Tko toga ne učini, ne će uživati plemićka prava. Popis armalista ima Gubaševački predati protonotaru.
  7. Od pamtivijeka je voda iz korita »Dravice« takla u grabe oko tvrdje i varoši u Varaždinu. Pošto sadašnji vlasnici Vinice zatrpaše korito na svome posjedu, nema vode u »Dravici« kod Varaždina. Zato im sabor nalaze u ime kraljevine Hrvatske, da odstrane zapreku, pa da propuste vodu u grabe oko Varaždina.
  8. Mnogi ljudi ne će u pro­metu primati mletačke škude i stare groše. (Groš vrijedi 3 krajcara.) Sa­bor odredjuje, da ovaj novac i nadalje vrijedi u Hrvatskoj. Tko ne bi htio za robu primiti mlet. škude i stare groše, izgubit će robu.
  9. Za žito vrijede u Hrvatskoj razne mjere. Da se poluči jedinstvenost, odredjuje sabor, da odsada 32 pinte, koje služe za mjeru vina, čine 1 zagre­bačku mjeru, a 16 pinta čine pol mjere (vagan). Uzorke mjera dat će Juraj pl. Petričević na trošak zemlje napraviti, te u Zagrebu i Varaždinu iz­ložiti. Na uzorke ima se udariti pečat kraljevine. 11. Za g. 1633. ne će do­biti plaću zagr. ljekarnik Jakov pl. Gasparini, jer svoju službu ne vrši onako, kako bi trebao.

Kralj je hrv. staleže obavijestio, da će naskoro u Carigrad poslati grofa Puchaima kao svoga »oratora« kod porte. Zato kralj poziva Hrvate, neka mu što prije pošalju popis šteta, što ih Turci protiv ugovora o miru učiniše u Hrvatskoj, naročito paik popis tvrdja, koje podigoše na medji tursko-hrvatskoj. Tim povodom sazove ban Erdedi za 22. stud. 1633. u Zagreb hrv. sabor, koji je zaključio, da spomenuti popis sastave ban, te krajiški generali i kapetani. Sabor će zamoliti kralja, neka u Varaždin pošalje svoje povjerenike, koji će riješiti spor izmedju tamošnjih Isuso­vaca i gradskoga poglavarstva. Još je sabor zaključio, da podanici kne­zova Zrinskih u Primorju plaćaju samo polovicu odredjene daće za pro­met soli i žita. Neki seljaci zapališe mlin, što ga je ivanićki kapetan na veliku štetu njihovih zemljišta podigao na potoku Blanja (drukčije »Ko­zak«). Radi toga dobio je ban Erdedi 2 pisma od ivanićkih graničara, koji ga vrijedjaju i prijete mu. Pisma je banu dostavio general Schwarzenberg. Ban je ova pisma i generalovu popratnicu pročitao u saboru, koji zaključuje, da će generala prijaviti kralju. Po kraljevom nalogu sastavljen je popis tvrdja na bosanskoj granici prema Hrvatskoj. Tamo su Turci g. 1606. (kad je sklopljen mir na ušću rijeke Žitve) držali na rijeci Uni tvrdje: Ripač, Solkolac, Bihać, Izačić, Ostrožac, Krupa, Bušević, Otoka, Novi i Kostajnica, a zapadno od Une tvrdje: Cazin, Stijena, Bužim, Jezersko, Gvozdansko i Zrin. Za vrijeme mira (od g. 1606. do g. 1634.) pomaknuše Turci bosansku granicu dalje prema Hrvatskoj, te stavile turske posade u tvrdje: Drežnik, Tržac, Mutnica, Brekovica, Sturlić, Cetin, Peći, Velika Kladuša, Todorovo, Mala Kladuša, Vranograč, Podzvizd, Pedalj i Gorička. Time su Turci sebi osi­gurali zemlju izmedju 3 rijeke: Une, Gline i Korane, gdje naseliše oko ti­suću kuća, od toga i nešto »Vlaha« kod Sturlića. Spomenuta zemlja nije šira, nego 3 do 4 milje, ali je zato tako duga, da kroz nju treba 2 dana hoda. Postoji pogibelj, da će Turci granicu Bosne pomicati još i dalje prema zapadu na štetu Hrvatske. Uz rijeku naime Glinu stoje puste hrv. tvrdje: Topusko, Perna, Klokoč, Otmic, Vojković i Hresno, u koje mogu Turci bez zapreke staviti svoje posade. Isto tako su bez obrane Blagajski Turanj i Hojsićev grad izmedju Slunja i Karlovca, zatim tvrdje Kremen i Furjan kod Slunja, a Plaški, Jesenica i Dabar izmedju Ogulina i Otočca. Kralj je Ugre i Hrvate pozvao, da 19. veljače 1634. dodju na zajed­nički sabor u Požun. Tim povodom sastade se 11. siječnja 1634. u Za­grebu hrv. sabor, koji je za hrv. nuncije izabrao Jurja Petričevića, Jurja Malenića i Gabrijela Črnkovečkoga. Pošto po 61. članku od g. 1625. pri­pada Hrvatskoj pravo, da 1 nuncij dolazi u gornju (velikašku) kuću za­jedničkih sabora, poći će onamo Juraj Petričević. Naputak (instrukciju) za rad hrv. nuncija sastavit će: naslovni pečuvski biskup Benko Vinković, kanonik Ivan Somogji, protonotar Petar Znika, te plemići: Ivan Ručić, Sig. Domjanić, Ivan Zakmardi, Juraj Petričević i Gabrijel Črnkovečki. Podjedno sabor doznačuje nuncijima za trošak 600 ug. for. — Još je sabor zaključio, da će odsada Gabrijel pl. Gubaševački imati brigu i nadzor nad kmetovima, koji će popravljati tvrdje na Kupi. On će imati i vlast nad plemićima jednoselcima i armalistima, kada budu dolazili na straže u po-kupsku (bansku) Krajinu. U ime odštete za troškove prigodom ovakvog uredovanja dobivat će Gubaševački dnevnicu od 1 ug. for. Zagre­bački Kapucini zamoliše od hrv. sabora potporu za nabavu drva. Sabor je odredio, neka se Kapucinima u tu svrhu daje godimice po 40 rajnskih forinti iz dohodaka tridesetine (carine) u kraljevini Hrvatskoj. Na­dalje sabor zaključuje, da kmetovi zagr. kaptola, koji radi »štibre« (daće) podigoše bunu, te ih je kaptol »proskribovao« (prognao), ne smiju naći zakloništa na imanjima drugih velikaša i plemića. Ako se gdjegod pojave, mogu ih uhvatiti dotična vlastela ili njihovi činovnici. Kralj je sabor u Požunu odgodio radi brige zbog Wallensteina. Ovaj znameniti vojskovodja, koji je kralju dvaput spasio prijestolje, imao je na bečkom dvoru ljutih neprijatelja. To bijaše u prvom redu carev sin (kralj Ferdinand III.), zatim svemoćni španjolski poslanik Onate i pred­sjednik dvorskoga ratnoga vijeća grof Schlick. Oni Wallensteinu zavidjahu slavu, imetak i moć, te nastojahu, da ga pred carem prikažu kao veleizdajnika, koji pregovara s neprijateljima. Wallenstein je zaista htio, da Njemačkoj pribavi mir, jer je vidio, koliko ova strada u dugom i bes­konačnom ratu. U tu svrhu vodio je pregovore s Braniborom i Saskom, a prividno takodjer s Francuskom i Švedskom, koje htjede zavarati. Car je Wallensteinu zamjerio, što nije na jesen g. 1633. za vremena pomogao bavarskom vojvodi Maksimilijanu, koga su pritisnuli Švedi. Wallenstein uopće nije g. 1633. ispunio nade, što ih je u njega stavljao car iza smrti Gustava Adolfa. Zato je car 24. siječnja 1634, potpisao dekret, kojim mjesto Wallensteina imenuje grofa Gallasa vrhovnim vojvodom svoje vojske. Patentom pak od 18. veljače proglašuje car Wallensteina veleiz­dajnikom. Nato je Wallensteina 24. veljače 1634. u Hebu ubio kapetan Devereux. Car dade za Wallensteina odslužiti 3000 zadušnica, a nato za­plijeni ogroman njegov imetak. Tada je u Turskoj vladao krvožedni sultan Murat IV. Njemu je grof Puchaim u ime cara Ferdinanda II. donio bogate darove s molbom za mirno susjedstvo. Sultan je caru po grofu Puchaimu obećao, da će turskim begovima na granici zabraniti provaljivanje u Hrvatsku i Ugarsku. No zato je sultan navijestio rat poljskomu kralju Vladislavu IV. Mjeseca travnja g. 1634. krene sultan iz Carigrada put Poljske. Istodobno naloži on erdeljskomu knezu Jurju Rakociju, neka se priključi turskoj vojsci. Rakoci se nije radovao tome ratu. On je doduše u taboru kod Schassburga sabirao svoje vojnike, ali je istodobno nastojao, da posreduje mir izmedju Poljske i Turske. Radi toga se Rakoci zamjerio sultanu. Ipak su njegove i turske ratne priprave uznemirile palatina Esterhazija. Da Ugar­sku osigura za svaki slučaj, sazove palatin pučki ustanak ug. županija. To je dalo povoda, da protiv njega ustane ostrogonski nadbiskup Pazman, koji bijaše Esterhazijev protivnik. Pazman je velikaše i plemiće od­vraćao, neka ne poslušaju palatinov poziv. I zaista je pod palatinovu zastavu došlo samo malo vojnika. Esterhazi je kod kaptola u Njitri uložio prosvjed protiv takvog rada Pazmanova. Ali Pazman je poput drugih svećenika mnogo vrijedio kod kralja Ferdinanda II., koji pošalje palatinu strogi ukor po njegovom neprijatelju biskupu Senjeju. Po svojim uhodama doznao je hrv. ban Sig. Erdedi za goleme ratne priprave, što ih vrši Turska. Pošto su danomice dolazile sve lošije vijesti, sazove ban za 8. lipnja 1634. u Zagreb hrv. sabor, koji je stvorio ove za­ključke:

  1. Ban može dići pučki ustanak u Hrvatskoj, te odrediti mjesto i vrijeme, kamo i kada moraju sa svojim ljudima i vojnicima doći svi velikaši i plemići, toli crkveni koli svjetovni, kao što i »svi staleži i re­dovi, koji borave u gradovima ili drugdje«, napokon osobno plemići jedno-selci i armaliste. Oni velikaši i plemići, koji vojničke službe obavljaju u Hrvatskoj ili u Krajinama, ne mogu dakako osobno doći u banov ta­bor; ali zato i oni »moraju od svojih imanja — naime gradova, plemićkih kurija i dimova ili porta — poslati svoje ljude i vojnike«. Tko ne posluša banov nalog, imat će u smislu ustanova hrv. sabora od g. 1619. i 1620. platiti veliku globu.
  2. Gabrijel Črnkovečki, bilježnik svih 3 županija u Hrvatskoj, šalje se u Beč, da kralja Ferdinanda II. zamoli, neka Hrvatskoj pomogne u borbi protiv Turaka. Črnkovečki dobiva uputu za rad i 120 ug, for. za putni trošak.
  3. Ivan pl. Vojković, konjanički kapetan u Kri­ževcima, šalje se u Graz, da štajerske staleže sklone za pomoć u slučaju provale Turaka. Plemić pak Vuk Marko Pernar dobio je zadaću, da pu­tuje u Ljubljanu i u Celovac, gdje će u istu svrhu pregovarati s kranjskim i koruškim staležima. U ime putnih troškova doznačio je sabor Vojkoviću 30, a Pernaru 80 ug. for.
  4. Za podžupana varažd. županije odredjuje se godišnja plaća od 48 ug. for. Podžupani križ. i zagr. županije dobivat će godimice po 24 for., plemićki suci po 12 for., a njihovi zamjenici po 6 ug. for.
  5. Za popravak tvrdje u Koprivnici imaju dati besplatne težake 2 kotara varažd. županije.
  6. Sigismunda Palfija, vlasnika imanja Kaštelanovec u varažd. županije, ubiše neki ljudi grofa Adama Bacana, od kojih se po imenu spominje grofov činovnik Baltazar Tompa. Palfijeva udovica, brat i majka poslaše tužbu na hrv. sabor, koji odredjuje, da se Tompa i drugi krivci imaju zatvoriti u Grebengrad, gdje će ih čuvati ka­štelan. Grof Bacan mora u ime kraljevine postupati protiv krivaca. Ako ih ne kazni po zakonima, koji vladaju u Hrvatskoj, onda mora županijski sud u Varaždinu povesti postupak protiv grofa.
  7. Novi popis »dimova« ili »vrata« provesti će po dosadašnjem običaju u varažd. županiji plemićki suci: Gabrijel Gubaševački i Petar Baksaj, a u križ. i zagr. županiji:, podžupan Sig. Domjanić i pl. sudac Ivan Zakmardi. Njima ima na ruke ići svaki pl. sudac u svome kotaru, Popisivači dobivaju običajnu plaću.
  8. Obnavljaju se zaključci prijašnjih sabora u pogledu popravljanja mo­stova.
  9. Opazilo se, da neka vlastela i njihovi kmetovi ne dopuštaju promet na javnim cestama. Plemićki suci imaju odsada paziti, da se ove zloporabe odstrane. Tko zatvori cestu, mora svaki put pl. sucu platiti globu od 12 ug. for.
  10. Kralj je podijelio plemstvo Jurju Mazariću, koji je ovu plemićku ispravu podnio hrv. saboru. Pošto je Mazarić bio kmet Lađislava pl. Vragovića, prosvjedovao je protiv ove pl. isprave u Vragovićevo ime njegov rodjak Gabrijel Črnkovečki. Sabor je ovaj pro­svjed uvažio, te je zaključio, da plemićka isprava Mazarićeva ne vrijedi u njegovom odnosu prema Vragoviću, t. j. da Mazarić i nadalje mora prema Vragoviću vršiti kmetska podavanja, ako hoće zadržati uživanje dosadašnje svoje zemlje.

Črnkovečki je u Beču uspio, te je kralj u Hrvatsku poslao 3 velika željezna topa na kotače; zatim 25 dosta velikih lumbarda zvanih »bradatica«, koje se upotrebljavahu za pucanje iz tvrdjava, onda 100 većih željeznih kuglja za topove, te 6 funti baruta i 8 funti olova za puške. Jednako je uspio Ivo Vojković u Grazu, jer je Štajerska poslala 6 centi, baruta i nešto druge municije, a obećala je i olovo, ako po nj Hrvati po­šalju vlastita kola. Iz Koruške je Pernar dovezao 5 centi baruta, 9 centi olova, 2 velika željezna topa, 24 lumbarde »bradatice«, 3 centa kuglja za topove i lumbarde, 24 limena roga za barut i još nešto municije. Iz Kranj­ske je Pernar dopremio 12 lumbarda »bradatica«, 8 centi olova i 30 »mušketa«, t. j. teških pušaka, koje se kod pucanja stavljaju na stalak. U Njemačkoj se Hrvati odlikovahu 7. rujna 1634. kod Nordlingena. Tamo dodje do strahovite bitke, u kojoj je car. vojsci zapovijedao kralj Ferdinand III., a u istinu ju vodio grof Gallas. Brojni Hrvati stajahu na desnom krilu, gdje su ih vodili generali Izolani i Ivan Werth. Hrvati uda­riše tu na Švede toli žestoko, da su u bijeg natjerali vojvodu Bernharda Weimarskoga, a kasnije takodjer konjanike maršala Horna. Iza toga opkoliše brojne švedske i würtemberške pješake, a zaplijeniše i neprija­teljske topove. Na bojištu pogibe 12.000 Šveda i Nijemaca, a 6000 pade ih u ropstvo zajedno s Hornom i s 3 generala. Car je u znak velike pobjede naložio, da se zvoni u tornjevima svih crkvi u Beču i u Krajini. Kralj je odgodjeni sabor u Požunu ponovno sazvao za 30. stud. 1634, ali u Šoprun. Tim povodom sastade se u Zagrebu 6. stud. 1634. hrv. sa­bor, koji je odredio, da kao hrv. nunciji u Šoprun podju: kanonik Martin Bogdan, podban Gašpar Konjski, protonotar Petar Znika i bilježnik hrv. županija Gabrijel Črnkovečki. Znika i Črnkovečki dobivaju za put i bo­ravak u Šoprunu po 200 ug. for., a Bogdan i Konjski po 100 for., dakle samo »polovicu, jer oni i onako moraju boravili na saboru«. (Bogdan je naime tamo zastupao zagr. kaptol, a Konjski je kao hrv. podban imao glas i sijelo u gornjoj kući.) Pošto je kralj ovajput na sabor u Šoprun na­pose pozvao sve 3 hrv. županije, zaključuje sabor, da se tomu pozivu treba odazvati, te će varažd. županiju zastupati Stjepan Megjurečki, križevačku Ivan Zakmardi, a zagr. županiju Matija Stanko. Na tome je hrv. saboru ban Erdedi tužio grad Zagreb, da nije htio na poziv Gabrijela Črnkovečkoga dati podvoze za vožnju municije na odredjena mjesta.; Sabor zaključuje, da Zagreb mora odmah izvršiti ovaj nalog, jer hrv. gradovi imaju dužnost prevažanja kraljeve municije. Pošto je umro Ni­kola Toplički, plemićki sudac zagr. županije, izabire sabor za njegova nasljednika plemića Jurja liotkovića, koji se inače zove »Peharnik«. Još uvijek nijesu vlasnici Vinice otvorili korito »Dravice«, pa time omogućili tijek dravske vode, koja je punila grabe oko tvrdje i grada Varaždina, a podjedno tjerala neke mlinove kod Varaždina. Sabor povjerava ovaj posao plemićima Ivanu Vojnoviću i Ivanu Ručicu, jer to traži »opće dobro«. (Voda u grabama oko Varaždina služila je obrani grada i tvrdje.) Zagr. ljekarnik Jakov pl. Gasparini dobivat će opet godišnju plaću od 40 ug. tor., i to iz prihoda tridesetice, koja se ubire u Hrvatskoj.

Hrv. nunciji dobiše naputak o svome radu na saboru u Šoprunu. Uz opće hrv. zahtjeve (predaja Vlaha hrv. vlasteli, obnova potpune banske vlasti od Drave do Jadranskog mora, redovito sazivanje oktavalhih su­dova, odlazak njem. vojnika iz Varaždina, popravak tvrdja na Kupi i t. d. moraju nunciji na saboru iznijeti ove tegobe i pritužbe:

  1. Grof Schwarzenberg, general slavonske Krajine, pozvao je prošlih dana na dvoboj bana Sig. Erdeda samo zato, što je Erdedi branio zakonita svoja prava. Time je general prezreo ugled kralja Ferdinanda II., »čije mjesto u ovoj domovini zaprema isti g. ban«.
  2. Činovnik tvrdje u Varaždinu pozvao je na neko svjedočanstvo Miju pl. Šemovečkoga, plemićkoga suca varažd. županije. Kad je Šemovečki na konju jašio u tvrdju, doče­kaše ga njem. vojnici unutar vanjskih vrata tvrdje. Tu ga vojnici zbaciše s konja i položiše na zemlju, gdje su ga po volji tukli i batinali, dok se nije onesvijestio. Kad je Šemovečki iza duže vremena došao k svi­jesti i kolebajući se pošao prema tvrdji, opet ga usrijed mosta pograbiše vojnici, koji su ga još jače zlostavljali, nego li prije. Time je povrijedjena povlastica plemstva i pravo kraljevine Hrvatske.
  3. Vlaški biskup Maksim Petrović zaposjeo je imanje Domankuš, koje pripada podbanu Gašparu Konjskomu.
  4. Ivanićki kapetan Ivan Sig. Aibisboldt otima biskupove zemlje oko Ivanića, kako je to prije činio kapetan Ivan Galler, koji sada stanuje u Križevcima. Vojnici iz Ivanića danomice prave štetu Hrvatima u okolici. Oni oboružani provaljuju u tudje posjede, gdje ispiju i odnose vino, kako su to biskupu učinili u Bregima, a plemićima Ivanu Ručiću i Franji Humskomu u Božjakovini.
  5. Isto takva nasilja čine vojnici kape­tana Rudolfa Paradeisera u Karlovcu. Oni su oboružani provalili u kuriju plemića Petra Vojnovića, komu ispiše i odniješe vino, a opljačkaše i sve druge vrijednije stvari. Mnogo vina ispiše i odniješe iz kurije plemića Luke Franculića, komu su natukli i ženu; pošto nijesu mogli sve vino ponijeti sa sobom, proliše ga u pivnici i posipaše brašnom, da ga unište. Najviše nasilja čine karlovački vojnici knezovima Zrinskim na velikom imanju ozaljskom. Cijela četa uz udaranje bubnja opljačkala je Zrinsku krčmu. Tečajem čitave godine pasu vojnici svoje konje na Zrinskim li­vadama, zbog čega siromašni kmetovi ne mogu prehraniti svoju stoku. Paradeiser je s oboružanom četom vojnika navalio na ljude, koji su kne­zovima Zrinskim iz Primorja vozili razne stvari, te je oteo konje i sve stvari, čime je Zrinskima nanio štete za 500 ug. for.
  6. Nasilja čine i njem. vojnici iz Petrinje. Oni su Turopoljcima oteli 336 svinja, a koncem g. 1633. oborušani provališe u Žažinu, gdje plemiću Ivanu Škrlcu ispiše i odniješe vino, a razgrabile i druge stvari.
  7. Križevački kapetan Galler dade o Božiću g. 1633. zatvoriti neke kmetove Lad. pl. Kerečenja u Cirkveni, koji ne spadaju pod njegovu vlast. Na slobodu ih je pustio tekar onda, kada mu obećaše 130 mjerova zobi, 3 mjerova prose i 6000 dasaka.

Najviše je nasilja počinio Fridrik Mensperg, krajiški kapetan u Ko­privnici. Nunciji dobiše nalog, neka na saboru u Sopranu iznesu ove pri­tužbe protiv kapetana:

  1. Mensperg je sebi prisvojio pravo, da imenuje župnika u Koprivnici, što pripada gradskom zastupstvu. Ako se župnik zamjeri kapetanu, onda ga dade izagnati iz Koprivnice, kako to doživješe župnici: Matija Bundić i Andrija Biankin.
  2. Mensperg je gradskomu za­stupstvu oteo pravo, da sebi bira suca (načelnika), te on sam imenuje gradskoga suca, i to često krajiške časnike, koji su ovisni od kapetana.
  3. Gradjani imaju pravo, da love ribe u grabama oko tvrdje, a divljač u okolišnim poljima, šumama i brdima. Mensperg im je to pravo oduzeo.
  4. S oružanom silom znade Mensperg provaljivati u kuće kopriv. gra­djana, kojima onda čini svakojaka nasilja. On je provalio takodjer u kuću gradskoga suca Ivana Krupca i u kuću podsuca Ivana pl. Sonvila.
  5. Grad­ski sudac Benko Natulja bio je g. 1633. u Varaždinu nekoliko dana za­tvoren, jer ga je Mensperg oklevetao kod generala Schwarzenberga.
  6. Mensperg otimlje kopriv. gradjanima oranice i livade, na kojima su nekada uz veliku pogibelj od Vlaha i Turaka iskrčili šume.
  7. Konjanici, koji čine posadu u Koprivnici, bijahu nekada nastanjeni po okolišnim se­lima. Otkako je u Koprivnicu dcšao Mensperg, muči on gradjane time, što oni moraju u svojim kućama dati stan za konje i za konjanike.
  8. Ko­priv. župnik pobirao je »gornicu« od 60 vinograda na brežuljku Močile po odredbi kralja Ljudevita I. od g. 1356. Mensperg je župniku to pravo g. 1634. oduzeo.
  9. On je župniku nasilno oteo posjed kapelice sv. Mirka ispod Staroga grada, što ga je župniku g. 1406. na uživanje dao kralj Si­gismund.
  10. Mensperg ne može podnijeti zvonjenje. Ako zvonar župne crkve zvoni k misi za mrtve, onda ga Mensperg dade izvući iz žup­noga dvora, pa ga osobno tuče.
  11. Vlasi iz Mučne okupiraše posjed »Jakušinec«, koji od g. 1356. pripada kopriv. župniku. Isto tako drže Vlasi posjed »Greda«, što ga je g. 1504. kralj Vladislav II. darovao kopriv. župi.
  12. Mensperg je 27. rujna 1634. poslao u Kuzminec 30 do 40 vojnika, koje su vodili vojvode Andrija i Krupec. Vojnici dobiše nalog, da ubiju ili bar uhvate plemića Blaža Salaja, koji se zamjerio Menspergu. Kako Salaj nije bio kod kuće, uhvatiše njegova 4 godišnjega sinčića i bili bi ga od­veli, da ih nije od toga odvratio plač žena.
  13. Obitelji Suhodolj pripa­daju oko Koprivnice posjedi: Gorica, Struga, Greda, Brežanci i Zgorjane, koje nasilno drži kapetan Mensperg.
  14. Isto tako drži Mensperg posjede Orešje, Doljanec i Botinovec, što ih čazmanskomu kaptolu već prije oteše kopriv. kapetani.

Na sabor u Šoprun došao je osobno 18. pros. 1634. kralj Ferdinand Sabor je potrajao do 15. veljače 1635., jer su Ugri i Hrvati svoje te­gobe iznijeli u 84 članka. Palatinu je zabranjeno, da u buduće bez izri­čite kraljeve zapovijedi pozivlje plemstvo pod oružje. Kralju je sabor dozvolio porez od 5 for. i 2 mjerova žita po »dimu«, ali samo za 2 go­dine, Tridesetina je povišena za polovicu, ali ovaj višak ne će se iz Hr­vatske slati u kr. ug. komoru, već za isplatu haramija u pokupskoj (banskoj) Krajini. Kralj je potpisao sve članke, koji tako dobiše moć zakona. Mnogi se članci odnose na Hrvatsku, u čemu se vidi uspjeh rada hrv. nuncija. Tako 33. članak odredjuje, da o pitanju Vlaha i Krajine odluči komisija, kojoj će predsjedati kaločki nadbiskup Ivan Telegdi, odnosno vesprimski biskup Gjuro Lipaj. Za članove ove komisije budu po saboru izabrani: kr. personal Tomo Mikulić, te Petar Špoljarić i protonotar vr­hovnoga sudišta Gašpar Lipaj. Komisija neka ispita i ukloni sve ne­pravde, što ih Hrvatskoj i Hrvatima čine krajiški kapetani. Po 32. članku uspostavlja se potpuna banska vlast, kako je zajamčena zakonima od g. 1608., 1609., 1618. i 1630. Oktavalni sudovi u Hrvatskoj imaju se redo­vito sazivati. Kralj će doznačiti 27.000 talira za obnovu tvrdje Brkiševine. Štajerska i kapetan Rijeke ne smiju Hrvatima braniti trgovanje u Primorju, naročito u Bakru, kuda Hrvatska izvozi volove i žito, a uvozi sol. Medje prema Kranjskoj i Štajerskoj ustanovit će povjerenstvo, u koje iz Hrvatske ulaze: pečuvski biskup Benko Vinković, barun Gašpar Konjski, te plemići: Petar Znika, Ivan Ručić, Gabrijel Črnkovečki i Petar Špoljarić.

Po starom običaju treba da se iza šoprunskoga sabora održi hrv. sabor, na kome će se proglasiti primljeni zakoni. Zato ban Sig. Erdedi sazove u Zagreb hrv. sabor već za 26. travnja 1635. Nunciji Martin Bogdan, Petar Znika i Gabrijel Črnkovečki izvijestiše o svome radu u Šoprunu, zatim o hrv. »tegobama«, što ih ondje izniješe, te o kraljevim odlukama. Nato su pročitani zakoni, što ih je stvorio zajednički ug.-hrv. sabor u Šoprunu, te kraljeva pisma o »Vlaškoj komisiji«. Pošto je sabor u Šoprunu trajao dugo, potrošio je Znika 80, a Črnkovečki 120 ug. for. povrh primljenih 200 for. Sabor im doznačuje taj višak, a zatim stvara ove zaključke:

  1. Da se namaknu troškovi za uzdržavanje »Vlaške ko­misije«, moraju velikaši i plemići iznimice iz vlastite kese platiti po 50 denara od svakoga »dima« na svojim posjedima. Interesovana vlastela imaju platiti dvaput toliko, dakle 1 ug. ior. Pojedini plemići jednoselci i armaliste moraju platiti po 20 denara; koji pak očekuju koristi od po­voljnog riješenja »Vlaške komisije«, neka plate 1 for. Tko ne plati do Spasova g, 1635., morat će platiti dvostruko.
  2. Od tako sabranog novca dobit će jedan dio Ivan pl. Puškadija u tu svrhu, da pripravi i kupi živež za članove »Vlaške komisije«. Za stanove (povjerenika vodit će brigu Gabrijel pl. Gubaševački. Njima neka sudac grada Varaždina pridade prikladne osobe.
  3. U ime hrv. sabora pisat će se kralju, ug. kancelaru i svim imenovanim povjerenicima. Petar pl. Baksaj preuzeo je zadaću, da povjerenike dovede u Hrvatsku. Sabor mu doznačuje 50 for. za troš­kove. Povrh toga dobit će predsjednik »Vlaške komisije« 100 a proto­notar Gašpar Lipaj 50 ug. for.
  4. Hrvatsku će u »Vlaškoj komisiji« za­stupati: ban Erdedi, zagr. biskup Franj® Ergeljski, pečuvski biskup Benko Vmkovic, baruni: Petar Keglević, Pavao Ratkaj i Nikola Mlakovečki protonotar Petar Znika, te plemići: Juraj Petričević, Ivan Ručić, Sig Domjanić, Ivan Zakmardi, Juraj Malenić, Gabrijel Črnkovečki, Luka Smolčić i Stjepan Megjurečki.
  5. Za g. 1634. nije bio odredjen porez, jer se obavljao novi popis »dimova«. Sada su »dikatori« Sigismund Domja­nić, Gabrijel Gubaševački, Ivan Zakmardi i Petar Baksaj podnijeli po njima potpisani popis »dimova«, koji će odsada vrijediti za plaćanje po­reza, te za podavanje vojnika i težaka za javne radnje. U g. 1635. ima svaki »dim« za g. 1634. platiti 7 ug. for. poreza, i to prvu polovicu 13. srpnja, a drugu 11. studenoga.
  6. Za popravak tvrdjava ima svaki »dim« g. 1635. dati po 2 težaka, a 4 »dima« daju 1 podvoz. Banu pripada pravo, da odredi, gdje će se upotrijebiti ovi besplatni radnici.
  7. Na molbu Isu­sovaca rezidencije u Varaždinu oprašta sabor njihove posjede tečajem 5 godina od plaćanja poreza i od podavanja težaka za javne radnje.
  8. Tvrdjica Brebrovac nalazi se na veoma pogibeljnom mjestu, jer je naj­više izložena napadajima Turaka iz Velike. Zato sabor onim haramijama, koji čine posadu u Brebrovcu, daje mjesečni doplatak od 40 denara, jer im je oteščana opskrba. Oni će dakle odsada dobivati 3 for. i 40 denara na mjesec.
  9. Zajednički je sabor u Šoprunu zaključio, da se i zaključci hrv. sabora moraju podnijeti kralju na potvrdu. Pošto je tečajem tolikih godina stvoreno mnogo zaključaka, ne će se tražiti kraljeva potvrda za sve, nego samo za one, koji su Hrvatskoj od veće potrebe i koristi. Takve će zaključke prebrati protonotar Petar Znika, te plemići: Juraj Petričević, Ivan Zakmardi, Sig. Domjanić, Ivan Ručić, Gabrijel Črnkovečki, Petar Špoljarić i Luka Smolčić.

Nikada nije na tursko-hrvatskoj granici bilo pravoga mira. Obično su u Hrvatsku provaljivali Turci; ali gdjekada se i u Hrvatskoj našao ratoborniji junak, koji je onda išao provaljivati u Tursku, da se osveti ili da Turke zaplaši. Tako je g. 1633. iz Virovitice pošlo 500 Turaka četovati u hrv. Podravinu, ali ih je kod Virja razbio grof Juraj Schwarzenberg, general slav. Krajine. Naprotiv je koncem g. 1634. ogulinski kapetan Gašpar Frankopan, sin karlovačkoga generala Vuka Frarakopana, pro­valio u Bosnu, gdje je porobio »Pritinsku« kod Izačića. Njega su htjeli za­ustaviti Turci iz Bihaća, ali ih Gašpar razbije kod Zavalja. U boju pade Derviš aga Hudugarić, zapovjednik bihaćke posade, a uz njega preko 40 Turaka. Frankopan se u Ogulin vratio s nešto sužnjeva i s 300 glava »velike živine«. On je i g. 1635. razbio Turčina Duraliju i vojsku njegovu.

Koncem lipnja g. 1635. sastade se u Varaždinu »Vlaška komisija«. Predsjednik bijaše kaločki nadbiskup Ivan Telegdi, a članovi bijahu: Tomo Mikulić, Petar Znika, Petar Špoljarić, barun Ulrik Scherffenberg, barun Gotfrid Falbenhaupt i barun Vid Sig. Herberstein. (Potonja 3 člana imenovao je kralj Ferdinand II., da zastupaju njegove interese.) Ovi po­vjerenici raspravljahu isprvice sami, a od 3. srpnja u gradskoj vi­jećnici s izaslanicima hrv. sabora, koje pozvaše, da svoje zahtjeve stave pismeno. Hrvati najprije zatraže, neka se svi krajiški kapetani i generali u Hrvatskoj i Slavoniji podrede hrv. banu, da se tako potpuno uspostavi banska vlast od Jadranskoga mora do Drave, kako to zahtijeva 32. čla­nak šoprunskoga sabora od g. 1635. Na taj zahtjev odgovoriše povjere­nici 6. srpnja, da je kralj sebi pridržao upravu Krajine, uslijed čega ova komisija ne može udovoljiti ovomu zahtjevu. Hrvati nato izjaviše, da će zamoliti odluku od samoga kralja. Duže vremena raspravljalo se o Vlasima u Krajini. Hrvati su tražili, neka se Vlasi podvrgnu zakonima kraljevine Hrvatske, na čijem teritoriju se nastaniše. Pri tom se Hrvati pozivahu na 2 krunidbene zavjernice, na odluku vrh. suda u Požunu, te na tolike zakone ug.-hrv. sabora, napose na 33. članak šoprunskoga sa­bora od g. 1635. Naprotiv su kr. povjerenici Hrvate plašili, da će Vlasi natrag pobjeći u Tursku, ako ih komisija podloži hrv. banu, jer da oni hoće slušati samo njem. cara i njegove generale. Zato povjerenici u ime kralja predlagahu, neka se hrv. vlastela zadovolje 1. s malom daćom, koju će mi godimice plaćati Vlasi; ili 2. s nekom svotom novaca, koju će im kralj jednom za uvijek dati; ili 3. s drugim ikakvim imanjem, koje će im dati kralj u zamjenu za njihov posjed, što ga okupiraše Vlasi. Prigodom ove rasprave izmijeniše Hrvati i kr. povjerenici 8 pisama. Hrvati ne htje­doše odustati od svoga prava, jer su uvidjeli, da bi vlastela doduše do­bila odštetu, ali bi onda kralj od Hrvatske posvema odijelio one zemlje, na kojima se nastaniše Vlasi. Naprotiv nijesu kr. povjerenici nikako smjeli popustiti od upute, koju im je u tome pitanju dao kralj. Pošto tako nije moglo doći do sporazuma, voljeli su Hrvati, da se riješenje vlaškoga pitanja odgodi, nego li da se riješi na štetu Hrvatske. Ipak je stvoren zaključak, da se hrv. vlasteli vrate oni Vlasi izmedju Rasinje i Ludbrega, koji su prije plaćali daću i desetinu, dok ih nije od toga odvratio siloviti arhimandrita Maksim Petrović. Isto tako imaju se vlasteli vratiti Predavci i Hrvati (Slovinci), gdjegod se na Krajini nalaze. K Vlasima na Kra­jinu pribjegoše mnogi kmetovi hrv. velikaša i plemića. Komisija zaključuje, da general mora dati asistenciju, koja će pomoći ovakve kmetove pro­naći i odijeliti od Vlaha, te ih podložiti jurisdikciji njihove prijašnje vla­stele. Odsada mogu Vlasi nova sjedišta svoja utemeljiti samo privolom vlasnika dotičnih zemalja, kojima će onda služiti kao kmetovi. Kapeta­nima se strogo zabranjuje, da u buduće na Krajini primaju kmetove, koji bježe od svoje vlastele. Isto tako se kapetanima u kraljevo ime strogo zabranjuje činiti nasilja i štete vlasteli i kmetovima. Ako bi pak to činili Vlasi, onda im ne će odsada suditi samo generali ili kapetani, nego će njima u težim slučajevima biti pridijeljen podžupan sa svojim prisežnicima (jurati), a u manjim slučajevima plemićki sudac ili njegov zamjenik.

Po nalogu kralja Ferdinanda II. izjavila se »Vlaška komisija« protiv toga, da njem. vojnici ostave grad i tvrdju u Varaždinu. Kao razlog je navedena činjenica, da se u tvrdji nalazi skladište municije za slavonsku Krajinu, a to mora čuvati stalna vojna posada; ova pak nije od štete niti varažd. gradjanima niti banu Erdedu kao vlasniku tvrdje, jer vojnici besplatno daju straže za obranu tvrdje i grada. Ako je ipak banu stalo do toga, da sam stoluje u tvrdji, tad neka u gradu Varaždinu na svoj trošak sagradi jednako veliku, vrijednu i prikladnu oružarnicu, pa će se onda njem. vojnici iz njegove tvrdje preseliti u slobodni grad. Hrvati ni­kako ne htjedoše u toj stvari popustiti, jer je kralj potvrdio 34. članak šoprunskoga sabora od g. 1635., po kojemu njem. vojska mora ostaviti Varazdm. Zato je odluka prepuštena kralju. Koprivničkoj tvrdji pri­padahu neka sela, koja ne plaćahu porez, što ga je hrv. sabor propisi­vao, jer im toga ne dozvoljavahu krajiški kapetani u Koprivnici; ovi su vršili takodjer sud i upravu nad stanovnicima tih sela. Protiv toga di­zahu se Hrvati često, pa je i na saboru u Šoprunu g. 1635. kralj potvrdio d5. članak, po kojemu žitelji tih sela moraju poput drugih podanika biti podvrgnuti jurisdikciji i teretima kraljevine Hrvatske. Komisija je odredila, da će sudbenost nad žiteljima ovih sela odsada vršiti redoviti hrv. sudovi. Ipak ne će ova sela plaćati potpun porez, kako odredi hrv. sabor, već samo polovicu. Komisija je preslušala karlovačkoga kapetana Ruđolfa Paradeisera, koji je po Uskocima dao porobiti kuriju plemića Petra Vojnovića, a po Vlasima konje, pšenicu, sol, odijela i oružje knezova Ni­kole i Petra Zrinskoga. Po odredbi komisije mora Paradeiser u ime naknade štete platiti Vojnoviću 800 for., a Zrinskima 200 for. i 80 mjerova raži. — Vladika Maksim Petrović, koji je otpao od grkokatoličke crkve, nastoji, da poveća broj grčkoistočnih žitelja na Krajini. Zato Hrvati i Predavci, koji stanuju medju Vlasima, moraju crkvene blagdane svet­kovati po starom, a ne po novom koledaru. Vladika i njegovi kalugjeri krste djecu katoličkih roditelja, a vjenčaju i katoličke mladence. Oni obi­čavaju provadjati i rastavu katoličkih brakova. Zato k njima iz drugih krajeva i dolaze hrv. seljaci, koji ostaviše zakonite žene, te ih vladika i njegovi svećenici vjenčaju s drugim ženama. Isto čine i žene, koje pobjegoše od zakonitih muževa svojih. Takve žene i onakvi muževi ostaju onda u Krajini, gdje živu po vjeri grčkoistočnoj. Ako ih ondje medju Vla­sima potraže i nadju prijašnji ženidbeni drugovi, ne mogu im ništa. Radi svega toga potužio se zagr. biskup »Vlaškoj komisiji«, koja je zaključila, da će kralj Ferdinand II. posebnim nalogom vladici i kalugjerima strogo zabraniti takove zloporabe. Još je komisija odlučila, da se podbanu Gašparu Konjskomu vrati imanje Domankuš, gdje su mu Vlasi već dvaput uskratili poslušnost. Biskupu Franji Ergeljskomu bit će vraćena brojna sela u području njegovih imanja Ivanić i Dubrava, gdje stanuju Hrvati i Predavci pomiješani s Vlasima. Neki članovi komisije podjoše iz Varaždina u Križevce i u Koprivnicu, kamo su pozvali vlaške prvake. Ispitivahu ih, da li Vlasi plaćaju generalu Schwarzenbergu ikakav porez ili »harač«. Oni odgovoriše, da su plaćali prijašnjemu generalu Trautmansdorfu; ali otkako 5. list. 1630. dobiše od kralja potvrdu svojih pri­vilegija, od onda ne plaćaju više nikakav harač.

Premda je »Vlaška komisija« u Varaždinu vijećala puna 2 mjeseca, ipak su mnoga pitanja ostala neriješena. Tečajem raspravljanja o raznih pitanjima odašiljaju kr. povjerenici sve važnije zaključke kralju Ferdi­nandu. Na koncu pak poslaše mu 6. rujna 1635. iz Varaždina opširan iz­vještaj o cijelom svome radu. Ban Erdedi sazvao je za 18. rujna 1635. u Zagreb hrv. sabor, koji je stvorio ove zaključke:

  1. Pošto kralj još nije izvršio neke zaključke »Vlaške komisije« i zajedničkoga sabora, šalje se u Beč kanonik Ivan Somogji, da to požuri. U ime putnoga troška dobiva Somogji 200 rajn­skih for. Dio toga troška moraju snositi oni, u čijem interesu putuje So­mogji u Beč. Zato je sabor odredio, da zagr. biskup ima dati 50 rajnskih for., grad Koprivnica 31 for. 20 denara, a Križevci i Varaždin po 25 for.
  2. Za nove plemićke suce biraju se: Ivan pl. Dolački mjesto Petra Fe-mena, a Ivan pl. Puškadija mjesto pok. Martina Hotkovića.
  3. Odsada ima zem. blagajnik račune o ubranom porezu dati ispitati Danijelu pl. Rauchu i Tomi Ivanoviću. Rauch bijaše blagajnik, a Ivanović protustavnik tridesetnice u Nedelišću.
  4. Isti tridesetničari neka ispitaju, da li zaista grad Zagreb i žumberački Vlasi imaju povlastice glede oprosta od pla­ćanja kraljeve tridesetine.
  5. Porez za g. 1635. uplatit će se g. 1636., i to prva polovica na Svijećnicu, a druga na Gjurgjevo. Svaki »dim« mora platiti 7 ug. for.
  6. Zem. blagajnik Juraj pl. Petričević želi podati račune o isplati haramija, činovnika, odaslanika i t. d. Sabor odredjuje, neka ove račune pregledaju: biskup Franjo Ergeljski, kanonik Ivan Somogji, pro­tonotar Petar Znitka, te plemići: Ivan Ručić, Gabrijel Črnkovečki, Ivan Zakmardi, Petar Špoljarić i Sig. Domjanić.
  7. Mjesto umrlih prisjednika banskoga stola biraju se barun Petar Keglević i plemić Matija Stanko. Oni će prisegu položiti prigodom oktavalnoga suda.

Kanonik Ivan Somogji dobio je od hrv. sabora za svoj rad u Beču ovaj naputak: Neka kod kralja Ferdinada II. izradi nalog Tomi Mikuliću i Petru Špoljariću, da provedu zaključke »Vlaške komisije«, naročito da u potpunu jurisdikciju vlastele privedu Hrvate, »Predavce« i pobjegle kmetove, koji borave u vlaškim krajevima na Krajini; zatim da zaposjed­nuta imanja vrate zakonitim vlasnicima, pa da isprave nepravde, što ih je ustanovila »Vlaška komisija«. Nadalje neka Somogji ishodi kraljev nalog generalu Schwarzenbergu, da Mikuliću i Špoljariću pruži vojnu asistenciju kod provedbe spomenutih posala. Kapetanima ipak neka kralj pod prijetnjom njihovih služba naloži poslušnost Mikuliću i Špoljariću. Somogji neka kralju izrazi nadu hrv. staleža, da će sve to biti izvršeno prije sastanka novoga zajedničkoga sabora. Da kralja ne ozlovolji, neka mu ništa ne spominje o tomu, kako »Vlaška komisija« nije riješila druge hrv. zahtjeve, poimence: obnovu pune banske vlasti (nad Krajinom), podredjenost Vlaha hrv. vlasteli, odlazak njem. vojske iz Varaždina, potpunu dužnost kmetova koprivničke tvrdje prema kr. fisku (u pogledu plaćanja poreza), te podložnost krajiških kapetana zem. zakonima. Somogji neka kralju razloži potrebu, da se iz Križevaca makne kapetan Ivan Vilim barun Galler, koji je Hrvatima počinio tolike nepravde. Neka kralju prikaže nadu u mir na Krajini, ako odanle nestane Gallera. Pri tom raz­laganju mora Somogji paziti, da ne bi izgledalo, kao da on odobrava ostanak drugih kapetana. Kod kralja neka pravodobno izradi saziv oktavalnoga suda u Hrvatskoj. Ostane li Somogji u Beču duže vremena, tad neka sam g. banu otpremi takav saziv. Već odavna nije banska vojska dobila plaće, te je od bana zatražila otpust. Ban je vojnike na kratko vri­jeme pridržao, dok uzmogne o tomu obavijestiti kralja. Sve to neka So­mogji razloži kralju uz molbu, da pošalje novce za isplatu banskih voj­nika. Somogji će sa sobom u Beč ponijeti u 2 primjerka one članke hrvatskih sabora, za koje treba tražiti potvrdu kralja Ferdinanda. Jedan primjerak neka se dostavi palatinu Esterhaziju.

Još 30. svibnja 1635. došlo je u Pragu do mira izmedju cara Ferdi­nanda II. i saskog izbornika Ivana Jurja. Izbornik je u carev tabor do­veo 26.000 Sasa, da pomogne iz Njemačke tjerati Švede. Zato car Saskoj daje Lužicu, a provedbu »restitucijonalnog edikta« odgadja na 40 go­dina. Car pozove njem. knezove i gradove, neka se priključe tomu miru, ako hoće izbjeći progonu. Pozivu se odazvaše: braniborski izbornik Ju­raj Vilim, te većina knezova i slobodnih gradova. Švedima ostadoše vjerni vojvode od "Wurtemberga, Badena, Hessen-Kassela i Bernhard od Sachsen-Weimara. No zato su švedski kancelar Oxenstierna i kar­dinal Richelieu sklopili ugovor, kojim se Francuska obvezala, da će otvoreno ratovati protiv cara. Vodjom franc. vojske postade Bernhard Weimarski, komu je kralj Ljudevit XIII. obećao Elzas, kad ga otme caru. — Tako je rat u Njemačkoj izgubio vjersko obilježje, jer je na obim stranama bilo i katolika i protestanata. No zato se ratovalo jednako okrutno, kao i prije. Nesretan bijaše svaki kraj, u koji je stigla vojska, jer su vojnici već izgubili svaki osjećaj čovječnosti. Nijemci su u crkvene molitve stavili riječi: »Čuvaj nas, Bože, kuge, glada, rata i — Hrvata!« Ali nijesu Hrvati bili strasniji od drugih vojnika, koji su tada po Nje­mačkoj robili, palili, pustošili i bez potrebe ubijali. Nijemci se ipak naj­više bojahu Hrvata, jer su oni na svojim konjima naglo osvanuli i ondje, gdje im se nitko nije nadao. — Caru podje za rukom, te je na proljeće god. 1636. protjerao Švede na sjever do Baltičkoga mora, a Francuze na zapad do njem. granice. Nato je carska vojska provalila i u samu Francusku. Onamo je preko španjolske Belgije unišao general Izolam sa 60 četa hrvatskih konjanika, koje su vodili pukovnici: Marjanić, Ba­can, Forgač, Korpus, Brede i barun Sig. Ratkaj. Izolani je s Hrvatima osvajao franc. pokrajine Pikardiju i Šampanj. Tamo su Hrvati za kratko vrijeme zauzeli 60 gradova i sela: što se nije s dobra predalo, to bi na juriš oteli, ali onda i porobili i spalili.

U Zagrebu se 4. lipnja 1636. sastao hrv. sabor, na kome je kanonik Ivan Somogji izvijestio o svome radu u Beču. Kralj je odobrio na po­tvrdu mu podnesenih svih 29 članaka, što ih je hrv. sabor primio od g. 1609. do g. 1635. Somogji je donio kraljeva pisma za hrv. sabor i za Izvršitelje zaključaka »Vlaške komisije«. Sabor zaključuje, neka se iz­vršiteljima (Mikuliću i Špoljariću) u ime Hrvatske pridruže: pečuvski biskup Benko Vinković, kanonik Ivan Somogji, podban Gašpar Konjski, barun Pavao Ratkaj, te plemići: Ivan Ručić, Luka Smolčić, Ivan Zakmardi i Stjepan Berislavić, kapetan oklopnika u tvrdji Karlovcu. Pošto je Somogji dugo boravio u Beču, potrošio je osim primljenih 200 rajn­skih forinti jošte 400 talira, što mu sabor vraća. Da se narod lakše i brže privikne jedinstvenoj mjeri za žito, odredjuje sabor 2 baždarska ureda u Zagrebu (na Griču i na Kaptolu). Tamo će se dopremljene po­sude mjeriti i točno ustanoviti, dokle ide kvarta, poluvagan ili cijeli vagan zagrebački. Za posao oko takvog ispitivanja dobivat će baždari 1 denar od svake kvarte. Sabor odredjuje, da toli stari koli novi groši vrijede 4 denara, a njemački taliri 120 denara. Mletačke škude moraju se primati pod 110 krajcara, a zlatni dukati vrijede 3 rajnska fo­rinta. Tko se ovoj odredbi ne pokori, mora platiti globu od 50 for. Globu će utjerati podžupani, kojima zato pripada polovica. Za bilježnika svih 3 hrv. županija bira se jednoglasno Ivan pl. Zakmardi mjesto Gabrijela Crnkovečkoga, koji je postao varažd. podžupan. Mjesto Jurja Petričevića, koji ostaje zagr. podžupan, bira se Ivan pl. Ručić za zem. blagaj­nika. Plemićkim sucem križ. županije postaje Juraj pl. Zakmardi. Pošto ovoga nema na saboru, položit će propisanu prisegu pred protonotarom.

U ljetno doba g. 1636. počiniše Hrvati u Francuskoj mnoga junaštva. General Ivan Werth prodre s Hrvatima i Poljacima 25. srpnja 1636. preko rijeke Somme u sjev. Francuskoj. Odanle su hrv. konjanici po­jurili prema Parizu. Već su Hrvati opkolili St. Denis, odakle se vidjelo Pariz, gdje je zavladao tolik strah, da se mnogi žitelji spremahu na bijeg. U to dodje nova velika francuska vojska, pred kojom je Werth morao uzmicati. Hrv. konjanici dobiše zadaću, da štite uzmak vojske. Tom se prigodom odlikovahu kod Corbina, gdje su razbili franc. konja­ništvo. Istodobno ratovahu neki Hrvati u Burgundiji, kamo je 31. kol, 1636. prodro austr. general Gallas.

Na jesen g. 1636. upravio je kralj 2 pisma banu Sig. Erdedu. U 1. pismu odredjuje kralj, neka se izvanredan oktavalni sud održi o Lukinju (18. list.) 1636., a u 2. pismu nalaže, da general SchwarZenberg u Hrvatskoj »unovači nekoliko tisuća lako oboružanih vojnika«. Radi toga sazove ban u Zagreb za 1. list. 1636. hrv. sabor, koji je odlučio, da treba kralja zamoliti, neka ne traži »novi popis vojske u ovoj nestašici ljudi, koja je uslijedila zbog čestih odlazaka vojnika«; neka kralj »radije ovaj malen broj ljudi dobrostivo ostavi za obranu ovih kraljevina kao pred-zidja kršćanstva«. Onu molbu treba da kralju ponese plemić Stjepan Magjaradi. Ovaj pak zaključak priopćit će plemić Stanislav Šimunić ge­neralu Schwarzenbergu. Medjutim bi se moglo dogoditi, da kralj naglo pozove k sebi Schwarzenberga s unovačenim vojnicima. U tome slu­čaju prijeti pogibelj, da Mikulić i Špoljarić kao po kralju odredjeni izvr­šitelji zaključaka »Vlaške komisije« ostanu bez vojne zaštite. Zato sabor odredjuje, da Magjaradi kod kralja ishodi odluku, kojom se koprivnički ili koji drugi krajiški kapetan imenuje zamjenikom generala Schwarzen-berga. Isto tako neka Magjaradi izmoli od kralja dozvolu, da ban Erdedi može odrediti zamjenike Mikuliću i Špoljariću, ako bi koji od njih bio bolešću ili inače spriječen izvršiti spomenute zaključke.

Isti je hrv. sabor zaključio još ovo:

  1. Za g. 1636. ima svaki »dim« u ime poreza platiti 8 ug. for., i to o Gjurgjevu g. 1637. sve na jedanput.
  2. Ban će oktavalni sud započeti osmi dan iza Lukinja. Dotle mogu pod­župan i plemićki suci posvršavati započete parnice.
  3. Do g. 1635. du­guje Hrvatska svojim haramijama plaću za 9 mjeseci. Haramije uvidješe, da ih. zem. blagajnik uz najbolju volju nije mogao redovito isplaćivati. Zato se oni odriču 5 mjesečne plaće iz ljubavi prema domovini, a 2 mje­sečne plaće iz poštovanja prema banu. Haramije najviše trebaju sukno (darovac) za svoje kabanice, jer hranu sebi priskrbljuju obradjivanjem zemlje oko tvrdjica na Kupi. Oni će se dakle zadovoljiti, ako ini sabor doznaci sukno u ime plaće za 2 mjeseca prije g. 1635., te za 6 mjeseci u g. 1635. Sada je saboru pomogao trgovac Martin pl. Kovačić u Zagrebu. On je naime haramijama uz odredjenu cijenu prodao sukno za svih 8 mjeseci, te je pristao na to, da mu ovu svotu hrv. sabor isplati onda, kad u zem. blagajni bude raspoloživog novca.
  4. Dok je zem. blagajnikom g. 1631.—1634. bio Juraj Petričević, isplaćivao je haramije, odaslanstva i činovnike vlastitim novcem, ako nije bilo državnoga novca. Tako je on potrošio svojih 6460 for. i 12 denara. Pošto je saborski odbor ovu činje­nicu ustanovio, zaključuje sabor, da novi zem. blagajnik Ivan Ručić ima Petričeviću spomenutu svotu vratiti od narednoga poreza.
  5. Da nešto više novaca dodje u zem. blagajnu, ima svaki »dim« do Nikolinja u Za­greb dovesti 1 kvartu prose, koja će se pohraniti u gradskoj kući. Nadzor i brigu za prodaju ove prose vodit će gradski kapetan i blagaj­nik, koji će zato dobiti i plaću iz utrška prose.

Palatin Nikola Esterhazi pokušao je g. 1636. okrnjiti slobodu Hrvatske u pogledu sudstva. Isusovac Gašpar Mrnjavčić tužio je svoje sestre Dianoru i Slizanu, da su okupirale i njegov dio imanja Brezovice. On je s tužbom uspio kod županijskoga suda, koji bijaše zajednički za križ. i zagr. županiju, te je podžupan Juraj Petričević dobio od suda nalog, da provede osudu. Ali sad se u ovu parnicu umiješao palatin, koji je pod­županu zabranio provedbu i zatražio obnovu sudb. postupka. Palatin je kasnije poslao i drugi nalog, kojim odredjuje, da imanje Brezovicu ima na pravedne i jednake dijelove »podijeliti kr. personal Tomo Mikulić. O tom se 1. list. 1636. raspravljalo na hrv. saboru, koji je ustanovio, da je palatin prvim svojim nalogom posvema prekoračio svoj djelokrug. Drugi pak nalog očito krši slobodu Hrvatsku time, što kr. personala, t. j. zamjenika kraljeve osobe, stavlja za suca u prvoj instanciji (molbi). U Hrvatskoj naime stranka, koja nije zadovoljna s osudom prvog suda, može prizvati na banski stol. Ako pak sudi kr. personal, onda se prizivlje izravno na »kraljevsku kuriju«; dakle bi se mimoišao banski stol. Zato je hrv. sabor zaključio, neka Ivan pl. Zakmardi kao »nuncij kraljevine« podje k palatinu, koga neka službeno pozove, da ne smeta sudbenu neodvisnost Hrvatske. U to doba stiže cara Ferdinanda II. jak udarac. Kod grada Wittstocka blizu Potsdama hametom je potukao švedski general Baner car­sku vojsku, koju je vodio general Hatzfeld. Iza toga provališe Švedi u Sasku, koju počnu nemilo pustošiti, da se tako osvete saskomu izbor­niku. To je prisililo cara, da svoje čete iz Francuske pozove na obranu Njemačke. Sam car sazove njem. izbornike na dogovor u Regensburg. Pošto sada svi izborni knezovi bijahu u prijateljstvu i savezu s carem, ispune mu davnu želju, pa 9. pros. 1636. izaberu njegova sina Ferdinanda III. za njem. cara. Malo iza toga — već 15. veljače 1637. — umre car i kralj Ferdinand II. u 59. godini života svoga. U Hrvatskoj nije za njim narod tugovao, jer Ferdinand II. spada medju najgore hrv. vladare.

U Zagrebu je 13. travnja 1637. umro biskup Franjo Ergeljski. On se mnogo brinuo za obnovu stolne crkve. Na svoj trošak podiže krasan glavni oltar. Htjede sagraditi i 2 tornja, ali je dospio dovršiti samo jedan. Da unaprijedi duhovni život zagr. biskupije, pozvao je g. 1634. svećen­stvo u Zagreb na drugu sinodu. Nasljednikom biskupa Ergeljskoga po­stade u svibnju g. 1637. dosadašnji pečuvski. biskup Benko Vinković, koji se g. 1581. rodio u Jastrebarskom.

S prijestoljem je Ferdinad III. naslijedio u Njemačkoj i krvavi rat koji je trajao, već 20. godinu. Nijemci su čeznuli za mirom, ali nitko nije mogao dogledati konac ratu, u koji je Francuska tekar zašla. Veći dio hrvatskih vojnika nalazio se na proljeće g, 1637. u Hesenskoj, gdje su vcdili borbu sa Švedima. Izolani i Werth osvojiše gotovo čitavu zemlju, a zauzeše sve gradove i sela osim Kassela, Hirschfelda i Ziegenheima. Istodobno je pukovnik Druckmiiller s jednim dijelom Hrvata vojevao protiv Šveda u Saskoj. On je kod Hallstadta hametom pobijedio Švede, zarobiv 500 vojnika, 2000 konja i sav tabor, s kojim je pošao u Leipzig. Kasnije su Hrvati pod Werthom vojevali na rijeci Rajni proti vojvodi Bernhardu Weimarskoiji, koji je ondje s Francuzima, prodirao u Nje­mačku, Hrvati su hrabro odbili Francuze, koji pobjegoše u Burgundiju. S drugim je Hrvatima general Izolani sretno ratovao u Elzasu.

Car i kralj Ferdinand III. bijaše visok i stasit, dok mu je otac bio malen i sitan. Poput oca svoga bijaše Ferdinand III. pobožan i odan katoličkoj crkvi, te je volio Isusovce i svećenike. Protestante nije trpio;, ali ipatk ne htjede protiv njih nastupati onako oštro i bezobzirno, kako je to činio njegov otac. Rado je Ferdinand III. podupirao znanost i umjet­nost. On sam bijaše veoma muzikalan, te je skladao pjesme, koje su i tiskane. Ferdinand se vjenčao sa svojom tetkom Marijom Anom, kćerkom španjolskoga kralja Filipa III. iz kuće Habsburg. Time su na bečki dvor doprli španjolski upliv i običaji. Inače je Ferdinand III. poput svoga oca bio ponosit Nijemac, te je omalovaživao Hrvate i Madžare. Novi car i kralj Ferdinand III. pozove Ugre i Hrvate, da 21. rujna 1637. dodju na zajednički sabor u Požun. Tim povodom sazove ban Sig. Erdedi u Zagreb za 27. kol. 1637. hrv. sabor, koji za hrv. nuncije izabere kanonika Martina Bogdana, varažd. podžupana Gabrijela Črnkovečkoga i zagr. podžupana Jurja Petričevića. Sabor im je za putni trošak i za bo­ravak u Požunu doznačio 1200 ug. for., koje treba da im zem. blagajnik isplati u novim grošima i u njem. talirima. Da nunciji znadu, što imadu u Požunu raditi i kakve tegobe kraljevine Hrvaske moraju na saboru iz­nijeti, dobit će instrukciju, koju će izraditi: biskup Benko Vinković, pod-ban Gašpar Konjski, kanonik Martin Bogdan, protonotar Petar Znika, te plemići: Juraj Petričević, Gabrijel Črnikovečki, Sig. Domjanić, Ivan Zakmardi, Luka Smolčić, Ivan Ručić i Petar Špoljarić. Tomu odboru može svatko predati svoju pritužbu, za koju želi, da dodje u »tegobe« (grava-mina) kraljevine Hrvatske. Sabor je odlučio, da zem. blagajnik Ivan Ručić mora zagr. trgovcu Martinu Kovačiću odmah isplatiti polovicu njegove tražbine za sukno, što ga je g. 1636. dao zem. haramijama. Drugu polovicu dobit će naknadno. Da se uzmogne Kovačić do kraja isplatiti, povisuje sabor porez za g. 1637. Svaki »dim« imat će na Svijećnicu g. 1638. u ime poreza platiti 10 ug. for. Podjedno sabor obnavlja onaj članak, hrv. sabora od g. 1628., koji govori o popravku cesta. Ovaj posao imaju rukovoditi plemićki suci, koje će nadzirati podžupani.

Hrv. nunciji za sabor u Požunu dobiše opširnu instrukciju, kojoj su ove glavne točke:

  1. Neka uznastoje, da krajiški Vlasi dodju u vojničkoj i gradjanskoj jurisdikciji pod onu hrv. vlastelu, na čijim se posjedima na­staniše.
  2. Neki od ovih posjeda pripadoše kr. fisku, jer bez potomaka izumriješe prijašnja vlastela. Krajiški kapetani tumače to tako, kao da je sada onaj teritorij s Vlasima doznačen jurisdikciji pokrajine Štajerske. Nunciji neka ishode tumač, da se pod kr. fiskom ne razumijeva Štajerska, nego kruna sv. Stjepana.
  3. Nunciji »će zahtijevati, da se obnovi prastara jurisdikcija banske vlasti od Jadranskoga mora do rijeke Drave«. Banska vlast ima obuhvatati »sva mjesta i tvrdje ovih kraljevina, sve stanovnike i vojnike, i to ne samo u vojničkim poslovima, već takodjer u provadjanju prava i pravde prema zakonima države«.
  4. »Prema starom obi­čaju ovih kraljevina i prema povlasticama o tomu ima g. ban držati oktovalne sudove u odredjena vremena«. (U oktavi Triju kraljeva i u oktavi Jakobova.) Kralj Ferdinand II. dozvoljavao je držanje oktavalnih sudova prerijetko. Zato neka nunciji na saboru ishode zaključak, da ovi sudovi budu češći i neprekidani.
  5. Neka izrade, da se što prije obnove »ostanci« onih tvrdja na Kupi, koje ne služe samo obrani Hrvatske, već i obrani susjednih nasljednih pokrajina njegova veličanstva«.
  6. Vojska u Petrinji treba da bude uredno plaćana.
  7. Njemački vojnici neka se još za trajanja sabora izvedu iz tvrdje i grada Varaždina, gdje im je sadašnji general protuzakonito dozvolio pravo krčmarenja.
  8. Erdedima neka se vrati hrastova šuma kod Rasinje i zemljište kod Gjelekovca, što su okupirali koprivnički kapetani, osobito pok. Mensperg.
  9. Kmetovi koprivničke tvrdje su imućniji od ostalih kmetova. Zato neka plaćaju biskupsku de­setinu i potpun državni porez, a ne samo polovicu poreza, kako je to g. 1635. odredila komisija u Varaždinu.
  10. Naprotiv neka nunciji budno paze, da Hrvatskoj ostane stara povlastica, da plaća samo polovicu onoga poreza, što ga zajednički sabor odobri kralju.
  11. Po »Tripartitu« pripada u Hrvatskoj sudovanje u prvoj molbi protonotaru i županima, odnosno podžupanima i plemićkim sucima, a nipošto kr. personalu. Neka dakle nunciji izrade, da se kr. personal ne miješa u diobe, jer se inače ne bi mogao činiti priziv na banski stol.
  12. Margareta pl. Desić, udova Nikole pl. Gvozdanovića poslala je 37 vedara vina u krčmu, koju knezovi Zrin­ski imaju pred karlovačkom tvrdjom. Vojnici provališe u krčmu, te ispiše to vino. Desićka je od karlov. generala tražila, da joj nadoknadi štetu, računajući vedro vina po 2 ug. for. i 24 denara. Pošto je general to us­kratio, neka nunciji iznesu stvar na saboru u Požunu.

Čim se 21. rujna 1637. u Požunu sastao sabor, odmah se pojaviše svadje izmedju katolika i protestanata. Katolici su imali većinu u gornjoj (velikaškoj), a protestanti u dolnjoj (zastupničkoj) kući. Katolike je vodio novi ostrogonski nadbiskup Mirko Loši, koji je naslijedio, 19. ožujka 1637. umrloga Petra Pazmana. Protestanti su ga mrzili, jer je on kralja Ferdi­nanda III. nagovorio, da u Ugarsku dovede Isusovce, kojima je darovao turočku opatiju. U tome su protestanti vidjeli povredu bečkog (Bočkajevog) mira od g. 1606., po kome je Isusovcima bilo zabranjeno u Ugar­skoj boraviti i sticati posjede. Isto zabranjivahu neki zakoni i mir u Mikulovu. Protestanti dizahu tužbe, da su im katolički velikaši oteli crkve, a otjerali pastore i namjestili katol. župnike. Ferdinand je na sabor u Požun došao 2 mjeseca kasnije, te je imao puno brige i posla, dok je pro­testante primirio, obećav im zaštitu svoju. Na sabor je došla i kraljica Marija Ana, koju su Ugri i Hrvati 14. veljače 1638. svečanim načinom okrunili. Medjutim se zavadiše palatin Esterhazi i kancelar biskup Gjuro Lipaj, te je Esterhazi 16. ožujka 1638. položio svoju čast. Kralj ga je mol­bama i obećanjima jedva sklonuo, da povuče svoju ostavku.

Sabor je u Požunu potrajao do 26. ožujka 1638., kada je kralj Fer­dinand III. potpisao 73 članka, koji time dobiše zakonsku moć. Kralju je za 2 godine odobren porez od 5 for. i povišica carine (tridesetine) za 50 po­stotaka. Povišica carine u Hrvatskoj ima se upotrijebiti za isplatu hara­mija na Kupi. Kralj se 14. člankom obvezuje, da će banske vojnike uredno plaćati, a u Brkiševini će na svoj trošak obnoviti tvrdju. Po 32. članku ostaje puna vlast banu i palatinu. Po 35. članku uživat će gradovi u Hr­vatskoj svoju samoupravu. Članak 42. posvećen je hrv. Primorju, te se bira posebna komisija (Petar Keglević, Ivan Somogji, Juraj Petričević i Sig. Domjanić), koja će paziti na Senj, Trsat, Jablanac i Starigrad. Kralj će odsada i grad Senj pozivati na sabore, a brinut će se, da tkogod ne otudji koji dio hrv. Primorja. Po 53. članku ne smiju više krajiški kape­tani bez banova znanja dovoditi Vlahe iz Turske. Kralj će, se pobrinuti, da hrv. gradovi i vlastela natrag dobiju zemlje, koje im oteše krajiški kapetani. Da se riješe privatne tužbe protiv Krajišnika, bira sabor po­sebnu komisiju, kojoj će biti članovi: grof Ivan Drašković, protonotar Petar Znika i plemić Petar Špoljarić, a predsjedat će gjurski biskup Juraj Drašković ili vesprimski biskup Juraj Jakušić.

Premda je Hrvatska dala već odviše vojnika za rat u Njemačkoj, ipak je Ferdinand III. nastojao, da izvede još nove ljude. Tako su u svib­nju g. 1638. žumberački Uskoci dobili poziv, da svaka zadruga mora na svoj trošak poslati 1 pješaka ili konjanika.

Kada se Martin Bogdan, Juraj Petričević i Gabrijel Črnkovečki vratiše iz Požuna, sazove ban Sig. Erdedi za 19. srpnja 1638. u Zagreb hrv. sabor. Ovdje su nunciji izvijestili o svome radu i predali knjižicu, u kojoj bijahu zabilježeni zakoni, primljeni na zajedničkom saboru u Požunu. Kako jedan od tih zakona zajamčuje nastavak »Vlaške komisije«, poslan je Ivan pl. Zakmardi u Beč, da od kralja Ferdinanda III. ishodi nalog i naputak za članove te komisije. Pošto su umrli zagr. podžupan Grga Jagatić, križ. podžupan Gašipar Gotal i Mijo Mikulić, plemićki sudac zagr, županije, izabrani su njihovim, nasljednicima: Ivan Ručić, Sig. Domjanić i Nikola Polčić. Ponovno je zagr. podžupanom izabran Juraj Malenić, koji se vratio iz rata u Njemačkoj. Mjesto Ivana Puškadije, koji se zahvalio, izabrao je sabor Jurja Pucinića za plemićkoga suca zagr. županije. Svi ovi položiše na hrv. saboru službene prisege. Da se konačno isplati dug Hrvatske trgovcu Martinu Kovačiću, odredjuje sabor, neka mu zem. bla­gajnik dade 1000 ug. for. Ostatak će dobiti od Danijela pl. Raucha na račun one povišice tridesetine, koja pripada Hrvatskoj, a ne kralju.

Hrvati su i g. 1638. živo ratovali u. Njemačkoj. Oni su pod Ivanom Werthom 28. veljače oslobodili tvrdju Reinfelden od Francuza, koji ju opsjedahu. No već 3. ožujka zadesi Hrvate nesreća, jer je vojvoda Bernhard Weimarski nenadanim napadajem potukao Wertha, pa uhvatio njega i 3000 vojnika njegovih. Kardinal Richelieu dade Wertha u triumfu vo­diti kroz franc. gradove u Pariz. Silan je narod dočekao toga mladoga junaka, koga su prozvali »Hektorom«, te pred kojim su g. 1636. drktali gradjani pariški. (Richelieu je Wertha u počasnom ropstvu držao do g, 1642., kada ga Francuzi izmijeniše za švedstkoga generala Gustava Horna, koji bijaše zarobljen g. 1634.)

Na proljeće g. 1638. počela je glasovita opsada tvrdje Breisach u Badenu. Opsadu je vodio Bernhard Weimarski s franc. i švedskom voj­skom, a u tvrdji bijaše general Reisach s Hrvatima. Posada se hrabro branila, te je često i provaljivala iz tvrdje, Švede i Francuze uznemirivahu izvan tvrdje hrvatski konjanici, koje su vodili general Gotz i vojvoda od Lotaringije. Ovi su Hrvati omogućili carskoj vojsci, da je mogla u Breisach dovesti hranu. Kad je u tvrdji opet zavladala glad, opskrbiše ju hranom 19. rujna 1638. sami Hrvati, i to vanrednom vještinom. Za potpune tmine dopuzalo je 300 Hrvata četveronoške kroz neprijateljski tabor do gradskih zidina, noseći na. ledjima vreće, pune brašna. Nepri­jatelji ih opaziše tek onda, kad su Hrvati već braniteljima predali brašno. Na povratku poklaše Hrvati sve Francuze i Švede, koji im se usprotiviše. Ova smionost i spretnost hrv. vojnika zadivila je i neprijatelje njihove.

Kralj je hrv. staleže zamolio, da pruže pomoć za obnovu tvrdje u Karlovcu. Tim povodom sastade se u Zagrebu 12. list. 1638. hrv. sabor, koji je stvorio ovaj zaključak: Popravak Karlovca — počevši od njegova osnutka — spada u dužnost Kranjske i Koruške. Hrvatska uslijed dugo­trajnih ratova ima premalo radnika za tvrdje na Kupi, koje su toliko ruševne, da ih neprekidno treba popravljati. Ipak sabor za obnovu Karlovca doznačuje sve kmetove, koji stanuju na desnoj obali Kupe. Karlovački general neka izvoli banu saopćiti, kada i koliko težaka treba. — Pod-ban Gašpar barun Konjski položio je čast radi bolesti. Pošto je Konjski 10 godina pohvalno vršio podbansku službu, osjećaju Hrvati dužnost, da priznadu zasluge njegove za domovinu. Zato sabor zaključuje, da se njegova imanja Konjščina i Žumberak opraštaju od plaćanja poreza dotle, dok bude živio Gašpar Konjski. — Mjesto Ivana Ručića bira sabor za zem. blagajnika Martina pl. Kovačića, zagr. trgovca. Pošto Kovačić nema imanja, koje bi Hrvatskoj služilo kao jamstvo za njegovu službu, jamčit će za svaku štetu i pronevjerenje novca podžupani Juraj Petričević i Gabrijel Ćrnkovečki. Za g. 1638. ima svaki »dim« do Gjurgjeva g. 1639. platiti 8 ug. for. u ime poreza. Carska je vojska triput pokušala osloboditi tvrdju Breisach u Badenu, ali ju potukoše Francuzi i Švedi. Kad je napokon u tvrdji ponestalo hrane, predade se 19. pros. 1638. vojvodi Bernhardu Weimarskomu. Fran­cuzi se veoma radovahu padu Breisacha, koji im je osigurao posjed Elzasa. Bernhard se nadao, da će njemu Francuzi dati čitav Breisgau, t. j. okoliš Breisacha od Rajne do Schwarzwaida, a uz to i obećani Elzas, od čega bi on sastavio samostalnu kneževinu. Ali već 18. srpnja 1639. umre Bernhard navršiv jedva 36 godina. Hrv. ban Sigismund Erdedi umro je 3. ožujka 1639. u 43. godini ži­vota svoga. Smrt ga stiže na imanju Verešvar u Ugarskoj, kamo je po­šao, te se na putu razbolio. Mrtvoga bana prevezoše u Hrvatsku, te ga 28. lipnja 1639. uz velike počasti sahraniše u franjevačkoj crkvi, koju je sagradio u Klanjcu. Erdedi je troškom od 7000 for. podigao glavni oltar u zagr. isusovačkoj crkvi, kojoj je nabavio i prve orgulje i darovao golem čilim turske izradbe. Erdedi bijaše oženjen s Anom Marijom, kćerkom baruna Ivana Keglevića, ali nije imao djece. Savremeni hrv. historičar Ratkaj piše, da je Erdedi bio visoka stasa, tamna lica, a živahnih očiju, kojima je često žmirkao. Brada mu bijaše crna i nešto već prosijeda, a "tijelo odebelo i nezgrapno. Po naravi bio je Erdedi sklon srčbi i osveti, a odviše je vjerovao laskavcima. Hrv. sabor zahvalno se sjeća za­sluga, što ih je za dobrobit domovine stekao Sig. Erdedi, koji je nepre­kidno 12 godina banovao: ističe velik gubitak, koji je Hrvatsku snašao banovom smrću, te u saborski zapisnik uvrštuje zahvalnu spomen na platiti 8 ug. for. u ime poreza.


Prethodno poglavlje: Povijest Hrvatske I. (R. Horvat) Sljedeće poglavlje:
Ban Juraj Zrinski Ban Ivan Drašković II.

Bilješke / izvori

[uredi]
Dobavljeno iz "https://hr.wikisource.org/w/index.php?title=Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Ban_Sigismund_Erdedi&oldid=45065"