Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Ban Juraj Zrinski

81. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Ban Juraj Zrinski

Kad je Nikola Frankopan doznao zaključak hrv. sabora od 10. svibnja 1622., zamolio je biskupa Domitrovića, neka na saboru u Šopronu obavijesti kralja, da on daje ostavku na banskoj časti. Frankopan nije naime htio, da »njegova parnica možda donese kakvu štetu« Hrvatskoj. Domitrović je o tomu obavijestio kralja, koji ipak nije banovu ostavku odmah primio. Uz to je kralj primio i pred­stavku, kojom hrv. sabor 10. svibnja, odlučno traži, da ukloni bana Frankopana. Tečajem saborovanja zatražio je kralj u tome pogledu mnijenje ugarskih kraljevih savjetnika, koji su boravili u Šoprunu. Ovi mu 5. srpnja 1622. savjetovahu, neka hrv. nuncijima odgovori, da zbog nekih razloga mora ovu stvar nešto odgoditi. Iza toga neka kralj pozove Frankopana, da osobno dodje u Šoprun. Ovdje ga neka kralj po posrednicima upozori, da sam u kralja zatraži otpust od banske službe. Tako se neće povrijediti »ugled vašega veličanstva«.

Pod jesen g. 1622. imenovao je kralj Ferdinand banom hrvatskim kneza Jurja Zrinskoga. Otac novoga bana bijaše istoimeni Juraj Zrinski, sin junaka sigetskoga. Poput oca svoga bio je novi ban u svojoj mla­dosti pristaša Lutherove nauke. On je g. 1617. u Čakovcu zajedno sa svojim bratom Nikolom proslavio 100-godišnjicu početka crkvene reformacije. Na saboru pak u Požunu g. 1619. tuže se katolici, da su Nikola i Juraj Zrinski udarili globom od 12 for. sve one svoje kmetove, koji su polazili pavlinski samostan u sv. Heleni kod Čakovca, da ondje pribivaju katoličkoj misi. Drugdje u Medjimurju obavljahu službu božju sami pro­testantski pastori, jer je knez Juraj Zrinski stariji dao iza g. 1570. pro­tjerati sve katoličke svećenike. Medjutim se kasnije desilo, da je knez Juraj Zrinski mladji pošao drugim putem. Ivanu Bakicu, prioru pavlin­skoga samostana u sv. Heleni, podje za rukom, te je mladoga Jurja od­vratio od luteranstva. Knez je u samostanskoj crkvi javno položio kato­ličku vjeroispovijest, te se na zagr. biskupa Domitrovića obratio s mol­bom, da mu u Medjimurje pošalje oveći broj katoličkih svećenika. Ali upravo u to doba nije biskup imao dosta svećenika. Zato se Zrinski isprve poslužio Pavlinima. Po Medjimurju se razidje 12 Pavlina, koji za kratko vrijeme gotovo sav narod privedoše natrag u katoličku crkvu, jer je Zrinski iz Medjimurja tjerao protestantske učitelje i propovjednike. Juraj Zrinski bijaše tek u 24. godini, kad ga je zapala banska čast i služba. On se naime u Čakovcu rodio 31. siječnja 1599. Jurjev brat Nikola morao je biti oko 15 godina stariji, jer se već 17. travnja 1605. vjenčao s Anom, kćerkom grofa Franje Nadaždija.

Kralj je zagr. biskupu Petru Domitroviću povjerio zadaću, da sazove hrv. sabor, na kojemu će Jurja Zrinskoga staležima kao novoga bana predstaviti i svečanim ga načinom uvesti u bansku službu. U tu svrhu pozove Domitrović hrv. staleže, neka 15. stud. 1622. dodju na sabor u Varaždin. Tamo je Zrinski »svečano s kr. banderijem« instaliran za hrv. bana. Običajnu bansku prisegu položio je u franjevačkoj crkvi sv. Ivana Krstitelja. Prvi dan saborovanja bijaše posvećen samo banovoj instalaciji. Sutradan izvijestiše nunciji o svome radu na prošlom saboru u Šopronu. U prisutnosti generala Trautmansdorfa i krajiških kapetana pročitana je krunidbena zavjernica, koju je Hrvatskoj 17. lipnja 1618. napose izdao kralj Ferdinand II., a zatim kraljevo pismo, kojim 12. srpnja 1620. upućuje biskupa Franju Ergeljskoga, kako da Vlahe na Krajini podredi hrv. vla­steli. Oba spisa staviše medju ostala »privilegija kraljevine« u »čuvalište«. (To je »čuvalište« zametak hrv. drž. arkiva.) Za uzdržavanje zem. ha­ramija na Kupi, za plaću čuvarima krune sv. Stjepana, te za krunidbehi dar kraljici Eleonori doprinijet će po 7 ug. for. svaka porezna jedinica zvana »dim«. Ovaj porez ima se u 2 obroka isplatiti do 24. lipnja 1623. Tko pravodobno ne isplati, morat će platiti dvostruko. Za nastavak čiš­ćenja zamuljenih graba oko tvrdje u Koprivnici doznačuje sabor kmetove cijele var. županije i 1 kotara križ. županije. Drugi kmetovi moraju obnav­ljati ruševine petrinjske tvrdje. Mnogi ljudi neće primati njem. novce, kojima je kolanje u Hrvatskoj dozvolio hrv. sabor 8. stud. 1621. Zato se bira odbor od 7 plemića, koji će u Hrvatskoj nadzirati, da li se njem. novci primaju i da li se roba prodaje uz pravednu cijenu. Prekršitelji gube svu robu, koju doniješe na prodaju. Tečajem posljednjih 25 godina nastade nekoliko novih sela istočno od Križevaca, a mnoga stara sela opet se pomladiše. Ipak je narod u onome kraju mnogo trpio zbog nesigurnosti svoga imetka i života. Onamo su naime često u malim četama provaljivali Turci i Vlasi iz okolice Pa­kraca, Sirača, Palešnika, Vočina, Cernika i Gradiške. Ove su razbojnike vodili harambaše, koji dobro poznavahu šume, putove i mostove. Harambaše bijahu sami Vlasi, kako svjedoče njihova imena: Grujica, Njegovan, Jovica, Dejan, Milija i Vukman. Ova imena izazivahu užas kod bijednog našeg naroda jer se harambaše skrivahu po šumama, odakle nenadano napadahu pastire na paši, ljude na polju i na cesti, a najradije djecu u selu. Jasnu sliku tadanjega stradanja podaje nam izvještaj, što ga je 30. stud. 1622. podnio križ. podzapovjeđnik Adam Forlug. On poimence nabraja, koliko je ljudi, konja i svinja koji harambaša tečajem g. 1621. pohvatao u 16 sela (Gjurgjic, Trema, Sv. Petar-Čvrstec, Rovišće, Sv. Ivan-Žabno, Topolovac, Pavlin Kloštar, Praščevac, Bolč, Prgomelj, Narta, Domankuš, Klokočevac, Čazma, Bosiljevo i Plavnice). Pojedine čete zadjoše i u šume oko Kalnika, odakle su hvatali žitelje iz Potoka i Gornje Rijeke, dapače triput dopriješe i do Varaždinskih Toplica. Sličan izvještaj podnio je 6. prosinca 1622. veliki kapetan iz Koprivnice. U Podravinu naime pro­valjivahu male čete Turaka iz Virovitice, Breznice i Sigeta. Najviše gra­djana koprivničkih pohvataše Turci kod rada na poljima, livadama i vi­nogradima. Mnogo stradahu seljaci iz Sigeca, Rastaje, Ludbrega, Poganca, Mučne, Drnja, Kunovca, Repaša, Virja i Plavšinca. Tkogođ je od kuće po­šao u mlin ili na pašu,, nije bio siguran, da će se vratiti kući. Ova nesigur­nost bijaše razlogom, da je »turski strah« zahvatio tolike ljude.

O toj nesigurnosti bijaše govora i na hrv. saboru, koji se na poziv bana Jurja Zrinskoga sastao 24. svibnja 1623. u Zagrebu. Sabor je stvorio ove zaključke:

1. Pošto se u to dvojbeno i pogibeljno doba mira naokolo šire različite vijesti o namjeri neprijatelja, odredjuje se, da svi prelati i duhovne osobe, koje imaju posjede, zatim baruni, velikaši, plemići, armaliste i plemići jednoselci moraju — na poziv g. bana u vrijeme nužde — osobno pridoći k banu uz kr. banderij; povrh toga ima svaki dim poslati 1 pješaka, a 4 dima još 1 konjanika.
2. Za one, koji ne bi došli, vrijedi kazna, kako je ustanovljena »u člancima kraljevine g. 1609. i 1620«.
3. Osim već odredjenih radnja mora svaki »dim« dati po 2 težaka, koji će obnavljati Petrinju, odnosno iskapati zemlju iz graba oko tvrdje u Koprivnici.
4. Mnogi plemići i velikaši tuže krajiške kapetane, da su Vlasima nametnuli nove poreze. Vlasi naime ne smiju goveda, svinje i žito proda­vati bez dozvole kapetana, kojemu za tu dozvolu moraju platiti veliku pri­stojbu. Kapetani čine to zato da oni sami uzmognu jeftinije kupovati i s dobitkom prodavati. Zato treba u ime Hrvatske pisati vesprimskom bi­skupu Franji Ergeljskomu, kao predsjedniku »Vlaške komisije«, neka sa svojim drugovima što prije dodje, da Vlahe izbavi ispod vlasti kraj. ka­petana i da ih predade hrv. vlasteli. Za podmirbu troškova ove komisije daje Hrvatska iz prihoda daće 200 ug. for. Drugo se obvezao predujmiti biskup Domitrović, komu će kasnije novac vratiti interesovana vlastela.
5. Njem. novci imaju se primati u cijeloj Hrvatskoj. Tko se tomu usprotivi, izgubit će robu, koju prodaje.
6. Hrvatska ima 2 poreznika, od kojih je­dan sabire porez u varaždinskoj, a drugi u zagr. i križ. županiji, dakako preko plemićkih sudaca, koji u svojim kotarima ubiru izravno od vlastele, a vlastela od kmetova. Poreznici će imati godišnju plaću od 100 ug. for.

Biskup Ergeljski dodje na poziv hrv. sabora u Varaždin, gdje se na vijećanje sastadoše članovi »Vlaške Komisije«. Onamo su u srpnju g. 1623. pozvali vlaške prvake, da se s njima dogovore, koliko će daće davati vla­steli, na čijim posjedima stanuju. To je uzbunilo Vlahe, koji dodjoše na dogovor u Rovišće. Čim je tamo bilo pročitano pismo biskupa vesprimskog, počnu Vlasi vikati i psovati. Dignuvši u vis 3 prsta, prisegoše Vlasi, da će prije umrijeti, nego li se podložiti popovima i vlasteli. Uz to zaključiše, da svaka kuća ima dati groše u iznosu od 1 for. S tim novcem poslat će Vlasi kralju u Beč svoje poslanike. Dok se oni ne vrate s boljom odlu­kom, ne smije nitko obradjivati polja. U Varaždin pred komisiju ne smije poći nitko. Ako »carski povjerenici« imaju što Vlasima javiti, neka iz Va­raždina dodju u Krajinu. Sve to javlja križ. kapetan Ivan barun Wechsler 29. srpnja 1623. generalu Trautmansdorfu u Varaždin. Podjedno dodaje, da se Vlasi spremaju poći natrag u Tursku, jer da je sultan naložio po­žeškom begu, da mora Vlasima dati više slobode, nego li su imali prije; Peašinović već pregovara s Turcima o povratku 40 vlaških obitelji. Op­ćenito se govori, da će Turci učiniti Peašinovića begom u Cerniku, gdje je umro beg Svetački. Pobunjeni Vlasi poslaše deputaciju generalu Trautmansdorfu. On ih je prilično umirio i utješio, kako to 11. kol. 1623. piše štajerskim staležima u Graz. Podjedno javlja, da su Turci spremni za provalu, pa samo čekaju na mig od Betlena. Vlaško je odaslanstvo zaista došlo u Beč, da se prituži kralju. Ferdi­nand bijaše sav sretan, što ne će trebati ispuniti svoje obveze prema Hr­vatima. Zato on 7. kolovoza 1623. biskupu Ergeljskomu nalaže, neka rad »Vlaške komisije« obustavi i odgodi na zgodnije vrijeme, kada će se moći raditi »bez pogibelji«. Istoga dana piše kralj i »Vlasima kraljevine Slavo­nije«. On im obećaje svoju zaštitu, te će se pobrinuti, da ih nitko ne bude smetao u njihovom domu. Ferdinand nije ispunio niti one obveze, što ih je prema Betlemi pre­uzeo mirom u Mikulovu. Nije mu naime odstupio vojvodine Opeln i Ratibor niti mu je isplatio obećanih 50.000 for. od »turskoga poreza«., što ga je Ferdinand ubirao u Njemačkoj. Uz to je Ferdinand od Betlena tražio, da mu izruči grofa Thurna i druge češke bjegunce. Zato je Betlen odlučio ponovno započeti rat s Ferdinandom. U tu je svrhu 15. travnja 1623. sklopio s Turcima ugovor, kojim Turci obećaše, da će mu pomagati s vojskom. Istodobno su Engleska, Nizozemska i Mlet. republika obećale Betlenu mjesečnu pripomoć od 40.000 talira. Betlen je 15. kolovoza 1623. u Kološvaru sabrao 80.000 vojnika, većinom Turaka, Tatara i Rumunja te je provalio u sjev. Ugarsku. Tamo je gotovo bez ikakova otpora osva­jao županije i gradove, a pustošio imanja katoličkih velikaša, osobito palatina Turzoa i Nikole Esterhazija. Mladi ban Juraj Zrinski jedva je do­čekao priliku, da se tuče s Turcima. On je u Medjumurju sastavio lijepu četu, u kojoj se nadjoše njegovi prijatelji: Ivan Drašković, Sigismund Ratkaj, te Nikola i Sigismund Keglević. Zrinski je četovao oko Kaniže, gdje bijaše sjedište paše turskoga. Kad se Zrinski s plijenom vraćao u Medji­murje, napade ga turska vojska na lijevoj obali Mure. Tamo dodje do boja, u kome se velikim junaštvom istaknuo plemić Ivo Vojković iz Pokupskoga. Turci bijahu posve potučeni. Na hrv. sabor, koji se 10. list. 1623. sastao u Zagrebu, došao je general Trautmansdorf kao povjerenik kralja Ferdinanda. On je dobio zadaću, da Hrvate nagovori na opći ustanak, ako bi u Hrvatsku provalili Turci ili Betlenovci, koji se opet počeše buniti. Staleži izjaviše da »su pripravni protiv svakog napadaja toli naravnog (turskog) koli domaćeg neprijatelja osobno prema svojim silama ustati uzi presv. g. bana«. Kralja mole, da ne bi u slučaju, ako bukne rat, izvodio krajišku vojsku iz Hrvatske, kao što je dosele činio, već »da se zajednički neprijatelj odbije složnim silama i oružjem zajedno s krajišnicima i s Vlasima; neka se nadalje brzo pobrine za topove, barut i olovo, što je u ovim krajevima veoma skupo radi novca. Napokon neka se u staroj smjesi kuje novac, koji se u Krajine ovih kra­ljevina šalje« za isplatu vojnika. Na molbu biskupa Domitrovića sabor dozvoljava, da se iz Hrvatske u Beč izveze 25 volova za siromašne djake u hrv. kolegiju. Ban je pročitao pismo, kojim ga palatin Stanislav Turzo moli, neka u Hrvatskoj proglasi opći ustanak. Sabor zaključuje, da će se to učiniti onda, kada i Hrvatskoj zaprijeti otvoren rat.

Ferdinand je skrivio, što u to doba nije bilo mira u nekim njegovim državama. On je g. 1620. iza bitke na Bijeloj gori uništio političku samo­stalnost kraljevine češke, koja postade jednostavnom provincijom Austrije. Ferdinand je 21. lipnja 1621. dao okrutnim načinom smaknuti 27 čeških prvaka. Mnogi drugi Česi bijahu osudjeni na batine i tamnicu, a 728 velikaša i plemića izgubilo je sav svoj imetak. Ferdinand je pro­testante u Češkoj sustavno i neprekidno progonio dotle, dok se nije 36.000 obitelji odselilo u Njemačku, Švedsku, Švicarsku i u Nizozemsku. Zaplije­njena imanja prodavao je i darivao Ferdinand katoličkim Nijemcima. Tako je uspio da protestante u Češkoj gotovo zatre. To mu zamjeravahu protestanti u drugim zemljama. Ovi se dapače spremahu, da s oružanom silom spriječe Ferdinandovo strahovanje. Tako je i Betlen početkom li­stopada g. 1623. s Rumunjima, Turcima i Tatarima provalio u D. Austriju i u Moravsku. U Njemačkoj pak bijesnio je rat izmedju katoličke »lige« i protestantske »unije«. Tamo je grof Mansfeld svojih 20.000 vojnika uzdr­žavao samo time, što je pljačkao katolička sela i gradove. Isto je radio Kristijan od Braunschweiga, koji je kao pustolov sa svojim četama pu­stošio katoličke krajeve. Bolji ne bijaše ni grof Tilly, koji je vodio »liginu« vojsku. Mnogo zla počiniše protestantima Španjolci pod vodstvom Spinole. Tilly je u svojoj vojsci imao i Hrvate. (To bijahu valjda krajišnici ili plaćenici iz Hrvatske.) Oni se g. 1622. velikom hrabrošću odlikovahu kod opsade Heidelberga, Mannheima i Frankenthala. U Heidelbergu bijahu kal­vini, koje je vodio nizozemski general Van der Merven. On je odbio 3 ju­riša na tvrdju. Nato Hrvati preplivaše rijeku Nekar, te iznenada provališe u predgradje, koje zapališe. Odavle je Tilly prodro u tvrdju, gdje je kr­vava borba potrajala puna 4 sata, dok se kalvini predadoše.

Početkom g. 1624. izgubila je Hrvatska tada najodličnijega sina svoga. U Krapini je naime 17. siječnja umro bivši ban Tomo grof Erdedi u 66. go­dini života svoga. S njegovim je imenom vezana povijest posljednjih 40 godina, kada je on odlučno i neprekidno djelovao u javnom životu Hrvat­ske. Iza njega ostadoše 3 sina (Sigismund, Ivan i Stjepan) i 3 kćerke (Ana, Suzana i Elizabeta), dok je već prije izgubio sina Krstu i kćerku Julijanu. Mrtvoga »Bakač bana« izložiše tjedan dana u Krapini, odakle ga uz veliku pratnju odvezoše u Samobor. Ovdje je Erdedi bio pokopan samo privre­meno, dok se ne dovrši grobnica u stolnoj crkvi zagrebačkoj. Banovi si­novi prirediše svome ocu takav sprovod, kakvoga još nikada nije bilo u Zagrebu. Već 25. lipnja 1624. obavijestiše oni gradsko poglavarstvo na Griču, da će se tijelo bana Tome Erdeda sahraniti 29. srpnja u stolnoj cnkvi. Pogrebna svečanost počet će 27. srpnja, kada neka grad svoje de­legate pošalje u samoborsku tvrdju. Iz Samobora dopremiše banov lijes 28. srpnja na Grič, gdje ga izložiše u crkvi sv. Marka. Sutradan krenuo je veličanstven sprovod iz Griča u stolnu crkvu. Na sprovodu bijaše toliko ljudi, da su prvi bili već u crkvi, a posljednji još na Griču. Biskup Domitrović služio je zadušnice i držao žalobno slovo. Kada su lijes spustili u grobnicu, polomilo je 300 kopljanika svoja koplja o zidove, da narodu po­kažu, kako je slomljen život slavnoga junaka hrvatskog. Hrvate je zabrinulo, što se ne sastaje »Vlaška komisija«, koju je kralj 7. kolovoza 1623. odgodio na neizvjesno vrijeme. O tomu je raspravljao hrv. sabor, koji se 16. travnja 1624. sastao u Varaždinu. Sabor je odredio, da u Beč podju: barun Gašpar Konjski, kanonik Benko Viniković i plemić Tomo Mikulić, pa da kralju iznesu želju hrv. staleža, da se jednom već riješi vlaško pitanje. Podjedno neka ovi poslanici kralju tuže krajiške ka­petane u Koprivnici i u Križevcima, koji razne štete i nasilja čine gradu Koprivnici, Ladislavu Orehovačkomu, grofovima Erdedima, udovici Petra Draškovića i drugim plemićima. Još je sabor stvorio ove zaključke:

1. Utvrdjivanje Petrinje i kopanje graba oko tvrdje u Koprivnici ima zapo­četi 4. svibnja 1624. U tu svrhu mora svaki »dim« dati po 2 ručna težaka, a 4 »dima« daju 1 podvoz. Tko od kmetova ne dodje, ima platiti 1 for. za svaki dan.
2. Za uzdržavanje zem. haramija na Kupi i za plaćanje čuvara krune sv. Stjepana mora svaki »dim« u g. 1624. platiti 7 ug. for. poreza.
3. Posebno povjerenstvo, koje čine plemići: Toma Mikulić, Nikola Tompa, Ivan Kovačevečki, Grga Druškoveaki i protonotar Stjepan Patačić, ima što prije obići cijelu Hrvatsku, te savjesno ustanoviti cijenu za svakovrsnu robu, koja se prodaje. Ovakovu procjenu, providjenu pečatom kraljevine, proglasit će plemićki suci u slobodnim gradovima i na tjednim sajmovima. Tko se toj odredbi ne pokori, izgubit će robu i platiti 100 ug. for. globe.

Na same Duhove g. 1624. oko 9 sati na večer bijesnila je nad Zagre­bom oluja. Grom je udario u krov stolne crkve, ali se požar opazio tekar 2 sata kasnije, kada je vatra prodrla u nutrinju crkve i na drveni biskupov dvor. Biskup Domitrović nije mario spašavati pokućstvo u dvoru, već je bosonog i poluobučen pohrlio u crkvu, gdje je uz pogibelj života na glav­nom oltaru spasio monstrancu (pokaznicu) i ciborij (kalež) s euharistijom, pa je to odnio u franjevačku crkvu. Kralj je odaslanstvo hrv. sabora primio, a 23. srpnja 1624. dade i ne­kakav odgovor. Time ipak nije bilo jasno, što kralj namjerava učiniti s Krajinom i s Vlasima. Hrvate je zabrinula i činjenica, da je kralj kasnije imenovao drugoga predsjednika i nove članove »Vlaške komisije«. 0 tomu se 4. rujna 1624. raspravljalo u Zagrebu na hrv. saboru, koji je ponovno poslao u Beč kanonika Vinkovića, da ovu stvar izvede na čistac. Još je sabor stvorio ove zaključke:

1. Kmetovi križ. i zagr. županije moraju po­dići novu tvrdju u Brkiševini, dok će kmetovi varažd. županije i nadalje iskapati grabe oko tvrdje u Koprivnici.
2. Pošto se novac kuje u prijaznoj smjesi, uslijed čega je dobio opet pravu svoju vrijednost, dozvoljava sa­bor izvoz stoke u susjedne države i pokrajine, što bijaše zabranjeno prošlih godina radi promjene u kovanju i radi male vrijednosti novca.
3. Opaža se, da mnogi velikaši bez ikakova opravdana razloga ne će osobno dolaziti na hrv. sabore, a mnogi se ne dadu niti zastupati. Pošto velikaši posjeduju veći dio kraljevine Hrvatske, odakle dobivaju mnoge koristi i dohotke, dužni su svojim savjetima doprinositi općoj koristi. Zato se odredjuje globa od 200 ug. for. za one velikaše, koji bez pravedne i dovoljne isprike izo­stanu iz hrv. sabora. Od ove globe pripadaju 2 trećine banu, a 1 trećina protonotaru.

Još 17. stud. 1623. sklopio je Betlen s kraljem Ferdinandom primirje; a 8. svibnja 1624. dodje medju njima i do pravoga mira. Betlen se naime bojao, da će ga Ferdinand uništiti, čim dovrši vjerski rat u Njemačkoj. Zato se Betlen odrekao svoga prava na Opeln i Ratibor. Mjesto ovih vojvodina dobio je veliko imanje Ečed u sjev. Ugarskoj. Zrinski je g. 1624. iz Petrinje poduzeo vojnu na Kostajnicu, da zastraši tamošnje Turke, koji često uznemirivahu hrv. sela uz Kupu. Iz Kostajnice izadje banu u susret beg sa 600 Turaka, ali bude potučen. U tome se boju hrabrošću svojom proslaviše hrv. plemići: Vuk Križanić, Ivo Vojković i Vuk Mrnjavčić. Malo iza toga podje ban Zrinski iz Petrinje na Jasenovac. I tu dodje do boja s Turcima, koji pretrpješe osjetljiv poraz. U tome se boju uz bana odlikovao grof Vuk Erdedi. U Varaždinu se 5. ožujka 1625. sastao hrv. sabor. Tu je najprije ka­nonik Vinković izvijestio, da je kralj gjurskoga biskupa Nikolu Daloša, kao novoga predsjednika »Vlaške komisije«, uputio, neka u zgodno vri­jeme započne s radom. Nato je sabor stvorio ove zaključke:

1. Neka se što prije pošalje 500 ug. for. čuvarima krune sv. Stjepana.
2. Kmetovi zagr. županije utvrdjivat će g. 1625. mjesta na Kupi, kmetovi varažd. žu­panije iskapat će grabe oko tvrdje u Koprivnici, dok će kmetovi križ. žu­panije obnavljati ograde oko Gjurgjevca, te popravljati kaštele u Virju i u Sigecu.
3. Dolazak neprijatelja u Krajine treba objaviti pucanjem iz to­pova. Odmah mora ustati narod susjednih kotareva, te pohrliti onamo, gdje je potreba, da se neprijatelj suzbije.
4. Kraljica je krunidbeni dar, koji joj je obećan iz Hrvatske, namijenila obnovi požarom nastradale stolne crkve u Zagrebu. Pošto je zem. blagajna iscrpljena, isplatit će se ovaj novac od narednih prihoda tečajem 3 godina.

Medjutim se kralj Ferdinand spremao za novi rat u Njemačkoj. On je tamo namjeravao uništiti ili barem još više oslabiti protestantske kne­zove. To se vidjelo već na saboru u Regensburgu, gdje je Ferdinand 7. siječnja 1623. falačkom izborniku Fridriku V. oduzeo izborničku čast i cijelu državinu (gornju i dolnju Falačku) da ga tako kazni, što je g. 1619. i 1620. podupirao ustanak Čeha. Ferdinand je naprotiv morao nagraditi bavarskoga vojvodu Maksimilijana, koji mu je pomogao u ratu protiv Čeha, te koji je u tu svrhu potrošio 13 milijuna for. Zato mu Ferdinand 23. veljače 1623. mjesto gornje Austrije dade gornju Falačku (uz planinu Češku Šrnavu). Dolnja pak Falačka (na rijeci Rajni) ostade Španjolcima, koji ju osvojiše. Da se Habsburgovcima kao predstavnicima katolika osi­gura njem. carsko prijestolje, dade Ferdinand bavarskom vojvodi izbor­ničku čast, koju je dotle imao falački knez. Nato je car poveo u Nje­mačkoj oštru protureformaciju, obnavljajući katol. biskupije i samostane. To su prijekim okom gledali protestanti u Njemačkoj, Švedskoj, Danskoj, Engleskoj i u Nizozemskoj. Protestantski knezovi u dolnjoj Saskoj zabrinu se za svoj opstanak. Zato u svibnju g. 1625. održe skupštinu u Braunschweigu, gdje zaključe, da će za svoju obranu uzdržavati zajed­ničku vojsku. Oni izaberu svojim »okružnim kapetanom« danskoga kralja Kristijana IV. To je značilo, da će se naskoro u Njemačkoj obnoviti vjer­ski rat, koji će se lako prometnuti u politički rat.

Za ove prilike u Njemačkoj znalo se tada i u Hrvatskoj. Svatko je naslućivao, da će u takav rat zaci i Betlen. Kako je on pak saveznik Tu­raka, postoji pogibelj, da bi Turci mogli provaliti u Hrvatsku. Zato hrv. sabor u Zagrebu 12. lipnja 1625. stvara ove zaključke:

1. Pošto se u to vrijeme dvojbenoga mira šire razne vijesti o namjerama Turaka, odredjuje se, da su svi staleži i redovi kraljevine po prijašnjim člancima dužni na prvi poziv g. bana osobno ustati, ako Turci štogod pokušaju.
2. Pod-ban Krsto Mrnjavčić i zem. kapetan Sigismund Erdedi preuzimaju nad­zor nad kmetovima, koji obnavljaju ruševne tvrdje na Kupi.
3. Doznačuje se biskupu Domitroviću 1000 ug. for. za troškove »Vlaške komisije«, koja će svoj posao dovršiti. Ovaj novac imaju zemaljskoj blagajni vratiti interesovana vlastela, kada dodju do svojih posjeda.
4. Porez za g. 1625. iznosit će 7 ug. for. od svakoga »dima«. Prva polovica poreza ima se platiti do 8. rujna, a druga do 11. stud. 1625. Sav porez trošit će se za uzdržavanje haramija na Kupi i za komisije.
5. Plemićima jednoselciima potvrdjuje se staro njihovo pravo, da su oprošteni od plaćanja poreza,, malte i tridesetnice.

Kralj je htio da svomu 18 godišnjemu sinu Ferdinandu osigura pri­jestolje u Hrvatskoj i Ugarskoj. Zato je 10. srpnja 1625. pozvao Ugre i Hrvate, neka 8. rujna dođju na zajednički sabor u Šoprun. Tim povo­dom sastao se 27. kolovoza 1625. u Zagrebu hrv. sabor, koji je za hrv. nuncije izabrao kanonika Benka Vinkovića, protonotara Stjepana Patačića i varažd. podžupana Grgu Peteva. Poseban odbor, u kome bijahu biskup Domitrović, barun Gašpar Konjski, te plemići Nikola Tompa i Tomo Mikulić, dobio je zadaću, da što prije izradi i s »pečatom kraljevine« providi naputak za rad i držanje nuncija u Šoprunu. Zrinski je na hrv. saboru izjavio, da je pred kraljem zbog stanovitih razloga položio bansku službu. Sabor je u zapisnik stavio banu Jurju Zrinskomu »zahvalu za vjernu i dobru upravu«. Podjedno je zaključio, da će kralja po posebnim poslanicima zamoliti, neka se sa Zrinskim sporazumi o dalnjem bano­vanju. Biskup Domitrović izradio je »katalog zem. daće«, gdje je točno označio, koliko se ima plaćati za razne stvari, ikoje se izvoze ili uvoze. Sabor je ovaj projekat odobrio, te je na katalog stavio »pečat kraljevine« i pečat protonotara. Još je sabor izabrao biskupa Domitrovića, podbana Mrnjavčića, baruna Gašpara Konjskoga i Tomu Mikulića u povjerenstvo, koje će ustanoviti, gdje se ima osnovati nova tvrdja petrinjska. Kralj je Zrinskoga sklonuo, da i nadalje zadrži bansku službu. Podjedno mu je 20. rujna 1625. povjerio čast »meštra konjušnica«, koju je imao nedavno umrli grof Franjo Bacan. Pošto je 1. svibnja 1625. umro palatin Stanislav Turzo, izabrao je sabor u Šoprunu 25. list. 1625. novim palatinom sa 150 protiv 60 glasova grofa Nikolu Esterhazija, koji bijaše vodja ug. katolika. Isti je sabor 26. stud. nadv. Ferdinanda izabrao, a 8. pros. 1625. i okrunio za kralja ugarskoga i hrvatskog. Tom prigodom potvrdio je novi kralj Hrvatima onu istu krunidbenu zavjernicu, koju im je g. 1618. izdao njegov otac. Sabor je Ferdinandu III. odredio krunidbeni dar (1 ug. for. od svakoga »dima«). Podjedno je dozvolio porez od 3 ug. for. po »dimu« ali samo za 2 godine.

Na poziv staleža dolnje Saske udje danski kralj Kristijan IV. koncem g. 1625. sa svojom vojskom u sjev. Njemačku. Kristijanu su Engleska i Francuska obećale novčanu pomoć za rat s Ferdinandom. Već prije toga htjede engleski kralj Jakov I. pomoći svomu zetu Fridriku V., da opet stekne Falačku. Zato je Engleska spremila 15.000 vojnika, koje će voditi grof Mansfeld, Istodobno će u Njemačku provaliti poznati Kristijan od Braunschweiga, komu je 12.000 vojnika oboružala i uzdržavala Fran­cuska. Tako su njem. protestanti sabrali veliku vojsku (od 72.000 ljudi), kojoj ne bi mogao odoljeti grof Tilly, jer je katolička »liga« mogla u rat poslati najviše 30.000 vojnika. Uslijed toga dodje car Ferdinand II. u po­gibelj, da g. 1626. u Njemačkoj izgubi sve, što je u 5 godina stekao. U ne­prilici svojoj zamoli Ferdinand pomoći izvan Njemačke. Iz Češke mu u pomoć dodje bogati Albreht Wallenstein, knez od Friedlanda, koji je obećao, da će na svoj trošak oboružati 40 do 50 hiljada vojnika. Iz Hr­vatske mu je pomoć spremao ban Juraj Zrinski, koji bijaše željan bojne slave. Banu je 23. ožujka 1625. brat Nikola Zrinski umro bez potomaka. Imajući u Hrvatskoj velike posjede, lako je mogao mladi ban sabrati i oboružati konjaničku četu, s kojom će poći ratovati u Njemačku. On je to već početkom g. 1626. ugovorio s kraljem Ferdinandom koji 8. ožujka 1626. podbanu Krsti Mrnjavčiću i protonotaru Stjepanu Patačiću javlja da će oni — za vrijeme banove odsutnosti — voditi u Hrvatskoj upravu, sudstvo i vojne poslove.

Prije svoga odlaska iz Hrvatske sazove ban Juraj Zrinski za 23. ožujka 1626. u Varaždin hrv. sabor. Ovdje najprije nunciji izvijestiše o svome radu na saboru u Šoprunu. Zatim predadoše tamo prihvaćene za­konske članke, providjene kraljevim pečatom i potpisom. Iza toga stvo­rio je hrv. sabor ove zaključke:

1. U povjerenstvo za osnutak nove tvrdje u Petrinji biraju se: biskup Domitrović, grof Sigismund Erdedi, Nikola Mlakovečki, Nikola Turoc, Gašpar Konjski, protonotar Patačić, podban Mrnjaveić, Grga Petev, Tomo Mikulić i Nikola Medjurečki.
2. Za izgradnju tvrdje u Virju odredjuju se oni Vlasi u križ. županiji, koji stoje pod jurisdikcijom hrv. vlastele. Grabe oko tvrdje u Koprivnici iskapat će kmetovi iz 3 kotara. Svi drugi kmetovi moraju graditi novu tvrdju u Pe­trinji. Svaki »dim« ima dati po 2 težaka, i to dvaput u 1626. godini.
3. Od­sada moraju kraljev porez (dicam regiam) plaćati i posjedi zem. činov­nika, t.j. podbana, protonotara, podžupana, plemićkih sudaca, zem. ka­petana i zem. poreznika. Ovima su dosada porezi, što ih plaćahu kme­tovi na njihovim imanjima, ostali kao plaća za njihovu službu državi Hr­vatskoj.
4. Podban i protonotar nijesu dosele primali nikakove nagrade za svoj posao. Ne bi bilo pravedno, da bez plaće služe i odsada, kad im ne će ostati ubrani porezi od njihovih kmetova. Zato sabor odredjuje, da će i podban i protonotar dobivati 100 ug. for. na godinu.
5. »Pošto će presv. g. ban s vojskom otputovati iz ove kraljevine na službu njeg. ve­ličanstva u njemački rat«, predlaže sabor kralju, neka grofu Sigismundu Erdedu povjeri »upravu banske službe« dotle, dok se ne vrati ban.
6. U Beč se šalje kanonik Benko Vinković, da kralju razloži razne tegobe Hr­vatske, naročito pak potrebu, da kralj odmah izdade već gotov naputak za »Vlašku komisiju«.
7. Bira se odbor, koji će ispitati i odrediti cijene za prodaju razne robe.

Vinković je uspio kod kralja, koji 6. travnja 1626. javlja hrv. saboru,, da će »slavonska komisija« naskoro započeti svoj rad oko predaje Vlaha. Istoga dana šalje kralj »pozdrav i milost svim našim vjernim Vlasima i njihovim prvacima, koji borave u našim kraljevinama Hrvatskoj i Slavo­niji«. Podjedno im nalaže, da se imaju odazvati pozivu komisije, koja će naskoro početi djelovati. Kralj je 15. svibnja 1626. grofa Sigismunda Erdeda imenovao svojim savjetnikom. Hrvatskom pak saboru javlja kralj 20. svibnja 1626., da će odsutnoga Jurja Zrinskoga u banskoj službi za­mjenjivati grof Sigismund Erdedi i protonotar Stjepan Patačić. Ako u Hrvatsku provali neprijatelj ili ako nastane kakva pogibelj, onda se ima dići pučki ustanak na poziv Sig. Erdeda. Napokon je kralj 24. svibnja 1626. hrv. sabor obavijestio, da će u Hrvatsku poslati posebno povje­renstvo, koje će pregledati sve tvrdje na Krajini; osobitu pak brigu po­svetit će obnovi i utvrdjivanju Petrinje.

Kao zamjenik bana Jurja Zrinstkoga sazvao je grof Sigismund Erdedi hrv. sabor za 8. srpnja 1626. u Zagreb. Tu je najprije kanonik Vinković izvijestio o svome poslanstvu kod kralja, te je predočio i pročitao kra­ljeva pisma od 6. travnja, 20. svibnja i 24. svibnja 1626. Zatim je proči­tano pismo, što ga je sa bojišta pisao ban Juraj Zrinski. Ovim pismom javlja Zrinski saboru, da plemića Tomu Mikulića od Brokunovca ime­nuje hrv. podbanom mjesto Krste Mrnjavčića od Brezovice, koji je umro, nakon što je pohvalno mnogo godina vršio ovu službu. Mikulić je na sa­boru položio svečanu prisegu, te je odmah preuzeo službu hrv. podbana i s njom spojenu čast župana križ. i zagr. županije. Nato je hrv. sabor stvorio ove zaključke:

1. Pošto su za osnutak nove Petrinje imenovani povjerenici od kralja, te od pokrajina Štajerske, Koruške i Kranjske, bi­raju se »od strane ovih kraljevina« (Hrvatske i Slavonije) u to povje­renstvo: biskup Petar Domitrović, grofovi Sigismund, Nikola i Tomo Erdedi, baruni: Gašpar Konjski, Nikola Turoc, Gašpar Ratkaj i Franjo Keglević, novi podban Tomo Mikulić, te plemići: Janković i Nikola Medjurečki. Ovi povjerenici imaju 21. srpnja 1626. doći u Petrinju. Da se što prije postave temelji nove tvrdje Petrinje, mora onamo po 2 težaka poslati svaki »dim« iz Dužice i s imanja, koja spadaju pod tvrdje Sisak, Želin i Novigrad.
2. One povjerenike, koje šalje kralj za predaju Vlaha, primit će biskup Domitrović i plemić Mijo Drženić.
3. Za g. 1626. ima svaki »dim« platiti u ime poreza 7 ug. for. i 50 denara, i to 1. polovicu do Miholja, a 2. polovicu do Božića g. 1626. Od ovog poreza isplatit će se 500 ug. for. čuvarima krune sv. Stjepana. Ostatak novca služit će za uzdržavanje 450 zem. haramija.
4. Za prošlu g. 1625. nije nitko htio pre­uzeti službu zem. blagajnika. Da ne zapne rad, vršio je dobrovoljno ovu službu protonotar Stjepan Patačić od Zajezde. On je haramijama isplatio plaću za 10 mjeseci i dao sukno. Povrh toga platio je hrv. nuncijima 600 ug. for. za putni trošak i boravak na saboru u Sopranu. Još je 100 ug. for. doznačio čuvarima krune sv. Stjepana, a svi podžupani i plemićki suci dobiše svoju plaću. Pošto Patačić ima dosta posla kao protonotar, izabran je za zem. blagajnika plemić Petar Znika, bilježnik zagr. kaptola.
5. Za iskapanje graba oko tvrdje u Koprivnici odredjuju se kmetovi 3 ko­tara. Svi ostali kmetovi moraju graditi novu Petrinju.
6. Oni kmetovi, koji zbog raznih razloga nijesu g. 1625. podmirili svoju dužnost u pogledu jav­nih radnja, moraju doći u Zagreb, gdje će Isusovcima dati podvoze i te­žake za gradnju crkve sv. Katarine, a Kapucinima za gradnju samostana.

U to doba zaprijetila je kralju Ferdinandu nova pogibelj od Betlena. Još 13. svibnja 1622. umrla je Betlenova žena Suzana Karolji. Betlen je g. 1624. uzalud molio kralja Ferdinanda, da mu za ženu dade stariju svoju kćer Anu Mariju. Ferdinand mu je tada odgovorio, neka se prije svega odrekne protestantizma. U srpnju g. 1625. pošalje Betlen svoje poslan­stvo u Wiener-Neustadt, gdje se tada nalazio kralj Ferdinand, te zamoli ruku njegove mladje kćeri Cecilije. Kralj je poslanike zadržao na dvoru 5 tjedana, a onda ih otpravi s isprikom, da se Cecilija ne će udati prije starije svoje sestre. Nato je poslanstvo otišlo u Berlin, gdje je stanovao braniborski izborni knez Juraj Vilim, prvak dolnjosaskih protestanata. Iz vjerskih i političkih razloga pristade Juraj Vilim, da se njegova mladja sestra Katarina zaruči s Betlenom (starija sestra knezova bijaše već udata za švedskoga kralja Gustava Adolfa.) Vjenčanje se obavilo 8. ožujka 1626. u Kožicama, kamo je k Betlenu došla Katarina iz Berlina. Čini se, da je već tada kralj Ferdinand uvidio pogibelj, koja mu prijeti od ove bračne veze. On je to mislio otkloniti time, što je Betlenu prigo­dom vjenčanja čestitao i poslao sjajne darove. Ali već koncem travnja g. 1626. sklapa Betlen ugovor s Engleskom, Nizozemskom, dolnjom Saskom i s danskim kraljem Kristijanom IV. Betlen se obvezao, da će na bojište dovesti 15.000 konjanika. Zato će mu saveznici plaćati mjesečno 40.000 talira tako dugo, dok bude ratovao. Engleska se obvezala, da će Betlenu dati unaprijed svotu od 60.000, a Danska i dolnja Saska po 30.000 talira. Budimski paša Murteza dobio je od sultana nalog, da Betlenu pomaže protiv cara njemačkoga. Rat je u Ugarskoj imao početi već u lipnju g. 1626., kada će onamo iz Njemačke preko Šleske provaliti grof Mansfeld s 25.000 vojnika. Medjutim su Wallenstein i ban Juraj Zrinski 25. travnja 1626. hametom potukli Mansfelda kod grada Dessau. Weimarski princ Ivan Ernest dovede kasnije Mansfeldu 5000 vojnika, kojima se još pridružiše 2000 Danaca i 1000 Škota. Tako je Mansfeld mogao koncem lipnja nastaviti put u Šlesku, kamo su ga slijedili Wallenstein i ban Juraj Zrinski.

Da sebi u slučaju potrebe sačuva pomoć Hrvata, odlučio je kralj Fer­dinand, da će im popustiti u pitanju krajiških Vlaha. Zato je 6. kol. 1626. »Vlaškoj komisiji«, — kojoj bijahu članovi: naslovni pečuvski biskup Pavao David, general Sigismund Fridrik Trautmansdorf, kr. personal Mojsija Ciraki i protonotar Stjepan Patačić, — izdao ovaj naputak:

1. Vlasi se nastaniše u opustošenim krajevima, koji bijahu izloženi turskim pro­valama, gdje uz veliki strah i pogibelj obradjuju zemlje. Zagr. biskupu doduše po crkvenom pravu pripada desetina od priroda svih posjeda. Ali povjerenici neka biskupa nagovore, da od Vlaha ubire samo 15. ili 20. dio priroda.
2. Tkogod od hrv. vlastele tvrdi, da mu pripada posjed, na koji se doseliše Vlasi, mora svoje pravo pred povjerenicima dokazati zakonitim i dovoljnim ispravama.
3. Gdje takovih dokazala ne bude, — ili gdje je izumrla obitelj, kojoj pripadahu takvi posjedi, — tamo neka po­vjerenici vlasnikom zemljišta proglase-kr. fisk (erar).
4. Vlasteli treba protumačiti, kako se Vlasi u Hrvatsku doseliše zato, što vole služiti kršćanstvu, nego li Turcima. Iskustvo pokazuje, da su Vlasi zaista po­služili sačuvanju Krajine. Zato neka hrv. vlastela svoje interese podrede »općoj koristi kraljevine«, pa neka od Vlaha traže umjerene daće, kako će ih shodnima pronaći i ustanoviti kr. povjerenici.
5. Da na to lakše pri­stanu hrv. vlastela, neka povjerenici odredjivanje umjerenih daća i po­reza započnu na onim posjedima, koji pripadoše kr. fisku.
6. Vlasi će pod vlast hrv. gospode doći samo u pogledu gradjanskih posala, dok će u voj­ničkom pogledu i nadalje ostati pod vlašću krajiških kapetana.
7. Već i dosada obnašahu Vlasi u Krajini stanovite službe (vojvode i haramije), za koje dobivahu stalnu plaću. Zato neka povjerenici nagovore Vlahe, da plaćaju neki porez takodjer za uzdržavanje krajiških službenika.
8. Vlasi su »takav narod, koji običaje nositi oružje«. Neka im dakle ostane oružje za lakšu obranu od Turaka.
9. Hrvatima neka povjerenici obećaju, da će kralj odsada vodati brigu o imenovanju sposobnih Hrvata za krajiške časnike, kapetane i generale.
10. Prema informaciji, koju je kralj dobio od generala Trautmansdorfa, izgladjena je dugogodišnja opreka glede kmetova, koji spadaju pod tvrdju u Koprivnici. Ako je u tome pogledu ipak preostao kakav spor, kralj će poduzeti sve, što je nužno za njegovo riješenje.
11. Povjerenici neka nastoje Hrvate uvjeriti o štetnosti njihova zahtjeva, da se njem. vojnici maknu iz Erdedove tvrdje u Varaždinu. Naj­više bi štete otuda imao upravo grof Sigismund Erdedi, jer bi u tome slu­čaju morao na svoj trošak uzdržavati vojnike, koji bi davali straže u spomenutoj tvrdji. Kralj će se pobrinuti, da odsada više ne će njem. voj­nici u Varaždinu nanositi štete i nasilja gradjanima, susjednoj vlasteli i kmetovima. Neka se u gradu Varaždinu nadje prikladno mjesto za ze­maljsku municiju i živež, što se sada čuva u tamošnjoj tvrdji. Ako Hrvati nikako ne bi htjeli, popustiti u pogledu njem. vojnika, tada mogu povje­renici pristati na odlazak Nijemaca iz tvrdje u Varaždinu, ali samo uz uvjet, da će se onamo vratiti, zaprijeti li Varaždinu tečajem vremena po­gibelj od neprijatelja.
12. O povratku onih imanja grofova Erdeda, koja su pripojena posjedima tvrdje u Koprivnici, dobio je kralj uputu, da će se Erdedima vratiti, kada oni doprinesu dovoljne dokaze o svome pravu vlasništva.
13. Kralju se mnogi Hrvati pritužiše proti Vlasima zbog »raz­nih nepravda, šteta, ubojstva, ozleda i razbojstva«. Povjerenici neka

tu­žitelje upute, da se u pogledu takvih nasilja obrate na nadležne oblasti, kojima je kralj ozbiljno naložio, da tužbe pomno ispitaju i da tužiteljima dadu zadovoljštinu.

1. Pošto je tvrdja u Petrinji ruševna, te postoji pogibelj, da posve propadne, neka povjerenici upute Hrvate, da će kralj pribaviti novaca i vješte radnike za obnovu tvrdje, a hrv. sabor neka dade potrebite težake i podvoze.

Kada se sastade »Vlaška komisija«, dodjoše pred nju zastupnici hrv. staleža. Ovi ne bijahu nimalo zadovoljni s naputkom, što ga je kralj Fer­dinand dao povjerenicima svojim. Odmah sutradan izjaviše Hrvati, da se taj naputak kosi s kraljevim obvezama, koje izviru iz dosadašnjih obe­ćanja, pa iz krunidbenih zavjernica i po kralju potvrdjenih zakona. Hrvati odbijaju i priopćenu im ponudu, da kralju prodadu ili zamijene posjede, na koje se doseliše Vlasi. (Time bi Hrvatska izgubila čitav onaj teritorij.) Hrvati odlučno traže:

1. da im kralj predade Vlahe;
2. da njem., vojnike makne iz varoša i tvrdje u Varaždinu;
3. da bansku vlast protegne na Krajinu;
4. da Erdedima vrati imanja oko Gjelekovca;
5. da kmetove, koji pripadaju tvrdji u Koprivnici, podvrgne teretima kraljevine i da riješi sve druge toliko puta već iznesene tegobe. Povjerenici ne će moći otvoreno raspravljati s Vlasima, dok su ovi podredjeni vlasti krajiških kapetana, jer se Vlasi ništa ne usudjuju činiti bez njihove privole. Zato treba, da se Vlasi najprije izuzmu ispod jurisdikcije krajiških kapetana kako to odredjuju zakoni i kako je za taj slučaj obećao kralj.

Kralj je 20. kol. 1626. poslao »Vlaškoj komisiji« daljnji naputak. On upućuje svoje povjerenike, neka oprezno postupaju s Vlasima. Ne valja raspravljati s njima u velikom zboru, jer onda Vlasi lako čine smutnje. Bolje je, da se pozove nekoliko imućnijih Vlaha, koji će onda na svoj na­čin razložiti stvar ostalima. Najviše umjerenosti treba pokazati u pitanju plaćanja desetine zagr. biskupu, jer su Vlasi »šizmatici«. Tečajem rasprave nabaciše kr. povjerenici misao, da se pitanje Vlaha tiče samo po­jedinih Hrvata, a ne cijele hrv. države. Protiv toga odlučno ustadoše pri­sutni zastupnici hrv. staleža. »Onaj teritorij, na kome stanuju Vlasi, čini veći dio križevačke županije. Ako tamošnji državljani (vlastela) ne budu zajedno s banom imali vojničku i ratnu jurisdikciju (vlast), tada će biti lišeni velikog općeg dobra i pomoći«. Štajerci nastoje, da sebi prisvoje onaj teritorij, na kome stanuju Vlasi. Oni tvrde, da su štajerski »generali i kapetani izveli Vlahe iz Turske i nastanili na onom zemljištu. Upućeni od kapetana izjaviše to često i sami Vlasi, pa i javno prigodom pregovora s hrv. staležima«. Zato su štajerska gospoda pripravna, da hrv. vlasteli plaćaju one daće, koje budu nametnute Vlasima. »U zamjenu pak Vlasi obećaše vječnu podredjenost Štajercima«. Sve bi to bilo na veliku štetu Hrvata, a protivno i krunidbenoj zavjernici, kojom se kralj Ferdinand ob­vezao, da ne će dopustiti »otudjivanje granica kraljevine Ugarske i s njom spojenih zemalja«.

»Vlaška komisija« nije god. 1626. dovršila svoj posao. Ipak je kralj Ferdinand obradovao Hrvate time, što je g. 1626. grofa Vuka Frankopana imenovao generalom hrvatske Krajine, kojom su dosada, uprav­ljali kranjski velikaši. Tako je kralj izvršio barem jedno svoje obećanje. Turci su iz Bosne u listopadu g. 1626. provalili preko Kupe, ali ih kod Male Gorice dočekaše Hrvati iz Petrinje, Bresta, Siska, Dužice i Male Gorice. Tamo dodje do ljutoga boja, u kome budu Turci potučeni i ve­ćinom pohvatani. O tomu je »hafcu« ili »razboju« petrinjski kapetan grof Vuk Erdedi iz svoga grada Zelina 14. list. 1626. hrvatski pisao biskupu Domitroviću.

Pod konac kolovoza god. 1626. stiže grof Mansfeld do prevale Jablunka, kuda se iz Šleske prelazilo u sjev. Ugarsku. Čim je za to doznao Betlen, odmah započne rat s kraljem Ferdinandom. Betlen stiže 13. rujna u Debrecin, a 25. rujna u Filek. Ovdje doznade, da je grof Tilly 27. ko­lovoza 1626. hametom potukao danskoga kralja Kristijana IV. kod mjesta Lutter am Barenberge. Istodobno potrese Betlena i druga vijest: da su naime Wallenstein i ban Juraj Zrinski doprli u sjev. Ugarsku, gdje im se pridružio palatin Nikola Esterhazi. Prestrašen ponudi Betlen 26. rujna palatinu mir. Premda je budimski paša Murteza 29. rujna u Betlenov tabor doveo 18.000 Turaka i Tatara, ipak se Betlen povukao natrag u Sečenj, gdje se konačno sastao s Mansfeldom i s princom Ivanom Ernestom. Medjutim se u Wallensteinovoj vojsci pojavila pošast, od koje po­gibe 25.000 vojnika. Zato se Wallenstein zaputio prema Požunu. Putem dodje kod turske tvrdje (palanke) do boja, u kome je Zrinski — na oči­gled vojske — svojim mačem odsjekao glavu nekomu odličnomu Turčinu. Veseo zbog toga uspjeha pokaže mladi ban ovu glavu Wallensteinu uz riječi: »Ovako treba kazniti careva neprijatelja!« Wallenstein, koji bi­jaše vrstan vojvoda, ali se nije odlikovao osobnom hrabrošću, odgovori banu: »Vidio sam već mnogo odrubljenih glava!« Nato Zrinski dodade: »Vidio si doduše mnoge odrubljene glave, ali sam nijesi mnoge odrubio!« To je povrijedilo Wallensteina, koji je odsada čekao zgodu, da se banu osveti. Savremeni zagr. kanonik Gjuro Ratkaj piše, da je Wallenstein dao otrovati rotkvu, koju je rado jeo Zrinski. Bolesnoga bana odvezoše u Požun, gdje mu ipak nije mogao liječnik pomoći. Juraj Zrinski umre 18. prosinca 1626. u Požunu. Odmah je glasnik pošao u Beč, da ovu tužnu vijest javi kralju Ferdinandu. Kralj bijaše upravo kod objeda, kad mu javiše smrt hrv. bana, koji još nije navršio ni 28 godina. Nenadana vijest o smrti mladoga junaka, koji bijaše na daleko poznat kao golem i jak čovjek, duboko je potresla kralja Ferdinanda.

Ban Juraj Zrinski ostavio je iza sebe udovicu Magdalenu rodjenu groficu Seči i dva nejaka sinčića: Nikolu i Petra. (Nikola bijaše tek u sedmoj, a Petar u šestoj godini.) Mrtvoga bana privremeno pokopaše u Požunu; odanle su njegov lijes u lipnju g. 1627. dovezli u Čakovec, te ga uz velike počasti sahraniše u crkvi pavlinskoga samostana u Svetoj He­leni. Prije bana Jurja Zrinskoga poginuše njegovi neprijatelji: grof Mansfeld i princ Ivan Ernest. Mansfeld naime htjede preko turskog dijela Ugarske i Hrvatske poći u mletački grad Zadar, ali je putem umro 20. studenoga 1626. u selu Rakovici. S njem. vojskom htjede se princ Ivan Ernest vratiti u Šlesku; no 4. pros. 1626. stiže ga smrt u turčanskom Sv. Martinu. Betlen je 28. prosinca 1626. sklopio mir s kraljem Ferdinandom, protiv kojega se nikada više nije dizao.

Prethodno poglavlje:	Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)	Sljedeće poglavlje:
Ban Nikola Frankopan Tržački		Ban Sigismund Erdedi