Povelja kneza Trpimira

Povelja kneza Trpimira autor: kapelan Martin, prijevod: Wikizvor

Tekst je preuzet iz djela Nade Klaić, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, Zagreb, 1972., str. 20.-21. Povelja se tradicionalno datira 4. ožujka 852. godine. Nije sačuvana u originalu, već u ovjerenim prijepisima od kojih je najstariji onaj iz 1568. godine kojeg je zapisao splitski javni notar Danijel Terzagus. Povelja je poznata i kao Trpimirova darovnica.

U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Za vladanja vrlo pobožnog franačkog kralja Lotara u Italiji, indikcije XV, 4. ožujka. Dok s pomoću uma shvaćamo i s pomoću vjere spoznajemo kako sve ono što je od početka svijeta tijekom vremena nastalo jedno za drugim postaje i nestaje, tjelesnim osjetilima ne možemo ništa drugo vidjeti i čuti nego ono što nam se pokaže ili pročita. Zato ja Trpimir, potpomognut milošću božjom knez Hrvata, iako sam grešnik, budući da ne znam (kad bude došao) posljednji dan (tj. sudnji dan) i čas, za koji čovjek ne zna, veoma zabrinut za spas svoje duše,posavjetovao sam se sa svima svojim županima i sagradio sam samostan i onamo doveo zbor redovnika. Potaknut njihovim usrdnim molbama (i želeći) da nas njihova česta molitva oslobodi od grijeha, stao sam razmišljati da za crkvu tog samostana nabavim neke potrepštine. A kako nije bilo dovoljno srebra da se završi izrada posuđa, prepustio nam je Petar, nadbiskup salonitanske crkve i dragi kum, jedanaest srebrnih libra. Stoga smo mu kazali: "Vesela vam srca dajemo sve što god (zahtijevate) i ništa nećemo odbiti vašoj ljubeznosti." Na to on odgovori: ´"Gospodine i kume, hoću prvo da za vazda ostane vlasništvo spomenute svete salonitanske crkve sve ono što sam kupio ili što je od nekretnina i pokretnina darovano svetoj majci crkvi i to u Lažanima i u Tugarima - (sa servima i ancilama Stjepušom, Gojkom i Gortinom) - i da (sve) to (potvrdite) vašom ispravom. A zatim usrdno molimo da (u korist) rečene majke crkve koja je metropola sve do obale Dunava i gotovo po čitavom kraljevstvu Hrvata, za spas duše vaše, vaših pređa i vjernih, i za ustupljeno srebro obdarite crkvu blaženog Jurja u mjestu koje se zove Putalj, sa svim što je primila od posjeda, također servima i ancilama, koje je sama crkva dobila kad je, čini se, bila u vrijeme kneza Mislava posvećena i od gore spomenutog vladara nadarena. I sve to (molimo) da na sličan način učvrstite privilegijem."

I tako, davši pristanak na ugodan prijedlog, obećasmo i da uzmogne pravo (stanje) stvari ostati, zapovjedili smo da se o ovoj našoj odluci napiše isprava. I to tako da već spomenuta sveta crkva posjeduje nesmetana bilo od koga kao vječno darovanje sve ono što je kupljeno unutar naših granica u spomenutim mjestima. Napokon, rado smo poklonili rečenoj crkvi (dio) kraljevskog teritorija s istočne i zapadne strane- od stijena u brdu do mora- (koji je teritorij) s obje strane omeđen kamenim mađašima i unutar kojih se granica ne nalazi ničija zemlja. I predajući ovo na korist svete salonitanske crkve, potvrđujemo da se svake godine iz našeg dvora koji se zove Klis predaju spomenutoj crkvi desetine od svega što rodi zemlja, koje je desetine počeo davati naš predšasnik Mislav. I što god smo od gore rečenih (stvari) što smo ih po božjem nadahnuću i prožeti ljubavlju prema svetima odanim srcem poklonili, dopuštamo da i ubuduće ostane netaknuto i čvrsto crkvi svetih mučenika Dujma, Staša (Anastazija), Kuzme i Damjana. Pokuša li netko (darovane stvari) oteti ili uzeti ili se silom suprotstaviti, neka je sve do sudnjega dana žigosan nerazrješivom vezom izopćenja i prokletstvom 318 otaca; i neka se onaj koji se drsko usudi oduzeti svetoj majci crkvi ovo naše učinjeno darovanje po božjoj osudi odijeli od roda i domovine, žene i djece. Stoga neka milost vladara štiti svete namjesnike koji se u toj stvari budu parničili s njim (tj. s prijestupnikom). Onaj koji počini takvo nedjelo- (koji je kao) onaj koji zaboravlja na umrle i trne svjetlo njihovih duša- neka na posljednjem danu velikog suda bude nagrađen đavlom i njegovim sramotnim anđelima i Judom Iskariotom, Kristovim izdajicom, u paklenom bezdanu gdje se vatra ne gasi i crv bezbožnika ne umire.

Učinjeno u mjestu koje se zove Bijaći, u gore spomenuto vrijeme i osnaženo znanjem, prisutnošću, zajedničkom željom i voljom svjedoka. Znak mojom rukom koji gore: Trpimir, vladar, darovatelj ovoga i izdavač. Znak rukom: Komičaj, župan, svjedok; Z.r.: Precilja, župan, svj. Z.r.: Nemistl, župan, svj. Z.r.: Zašata, ž. svj.; Z.r.: Ljudevit, ž. svj. Z.r.: Vitolja, ž. svj. Z.r. Ozamil, njegov brat, svj. Z.r.: Njeguča, komornik, svj. Z.r.: Žulj, svj. Z.r.: Potehan, svj. Z.r.: Žutomistl, svj. Z.r.: Damnana, svj. Z.r.: Dominik, svećenik, kapelan, svj. Z.r.: Ciprijan, kapelan, svj. Ja svećenik Martin, kapelan, napisao sam zamoljen (ovu ispravu) po zapovijedi svog gospodara, spomenutog kneza, i vlastitom rukom sam djelo završio i stavio znak rukom.