Prijeđi na sadržaj

Posveta (Priče iz djetinjstva)

Izvor: Wikizvor
Sadržaj Priče iz djetinjstva —  Posveta
autor: Vladimir Nazor
Zmija


Posveta

[uredi]

[3] Tebi, koji spavaš pod čempresom u malom groblju istarskoga gradića, posvećujem ovu knjigu.

Posvećujem je tebi, oče, koji si svršio svoju duboku, jadnu starost i život pun briga i samoće daleko od naše male luke na ostrvu, vučen od mene u varoši i u gradove, gdje je nama bilo - možda nešto bolje, ali tebi - svakako - uvijek gore.

Nema od tebe nigdje ni pomena u mojim dosadašnjim stihovima i pričama, ali ako je u njima zaromonio ikada. i po koji svježiji, bistriji mlaz: on mi je samo od tebe došao, - o izvore moje krvi!

I ako ima u tvari, što je iz sebe vadim, da je mijesim i kalupim, i po koja nježnija fibra, po koja tanja žilica, što kuca, željna plemenitije i čistije hrane: ona mi je samo od tebe, - o vrelo moje puti!

Ako i jest u meni nešto čvrsto, što se lomi ali se ne savija, i o čemu se drži sve ono, čijom snagom ustrajem u tom neprestanom hodanju i penjanju: i to mi je od tebe, - o stvoritelju mojih kosti!

Samotnik i šutljivac, ti nisi, kao škrtac, ponio sa sobom u grob svoje blaJgo: ostavio si ga nekome koji žive također uvijek sâm, ali nije htio - ili nije znao - da i šuti.

*

[4]O ti, koji spavaš pod čempresom u groblju, s kojega se sa visoka vidi More i Planina: tebi posveću­jem ove uspomene iz naše male luke na dnu drage na ostrvu.

Hoću da načinim čudo: da uskrsne prošlost, pa da dođe preda te ono tvoje divlje, mučaljivo dijete bez igračaka, bez drugova i bez škole, kojemu si jednom metnuo ruku na glavu, i primio ga za oštre crne rude, i rekao mu:

- Nemoj da mi postaneš kao i naš »Paša«!

Hoću da sjedim opet u staroj kući, stisnut s bratom i sestrama uz knjigu, rasvijetljenu svijećom na stolu, dok se jesenja večer crni u luci, gdje su sve kuće prazne, i nema u njoj nikoga do nas.

I hoću, oče, da zacvrče opet cvrčci u ljetno podne, dok seoski derani silaze, željni borbe, pjevajući k moru, a tvoj mali »David« vadi iz njedara praćku, kojom će oboriti »Golijata«.

I hoću - a to najviše - da iznova čujem zvuk kamena pod dlijetom klesarovim, jer je on onda bio pravi glas naše drage: jak, zvonak glas, što zveknu u nečemu, što je tvrdo a bijelo, pod udarcem nečesa, što je još tvrđe, a crno.

I ja hoću, oče, da opet slušam iz tvojih ustiju priču o Čovjeku, koji izgubi dugme.

Oh, kako je sada razumijem! A razumijem po njoj i tebe i sebe.

Ti si bio našao svoje izgubljeno dugme, pa si davao nebu ono, što je nebesko, a zemlji, što je zemaljsko. Ostao si neznani samotnik, vječni siromah, [5]ali su nebesa bila otvorena pred tvojim očima, a proljetni kukci i crvići miljeli su u šikari uz tvoje prste.

A ja svoga dugmeta još ne nađoh. I tražim ga, oče, tražim neprestano... ali ne znam, u koji mi je ponor pao. Idem okolo upirući u sve oči. A ljudi se čude i govore o meni koješta.

Možda bi bilo bolje, da ga nisam izgubio, da sam i nadalje gledao samo u oblake i u zvijezde, posrćući preko kamenja, padajući u grabe, ranjavajući lice i ruke u trnjacima i u šikarama.

Al ti ono reče:

- Sine, samo traži!

*

I ja tražim.

Jer htio bih naći blago, kojim se najbolje pomaže; htio bih ga iskopati iz sebe... ne znam i sâm iz koje neslućene dubine.

Htio bih, jer se naše gnijezdo već rasulo. I troje je ptića već palo iz njega, a dvoje od njih u trnje i na kamenje. I jedno je od ovih bilo pogaženo. A ja ne pregradih naše stare trošne kuće u luci, kako je od mene »stric« htio. Ostala je onaka, kakva je onda bila; a i ona je sada prazna i šutljiva.

Al ja nemam mira. Tražim još uvijek.

Pa i ova je knjiga vraćanje u jedno doba i jedno mjesto, gdje sam nešto izgubio.

Dvojemu se još nadam.

Jedno je ostalo u onoj maloj divljoj dragi na ostrvu; drugo su mi, možda, vjetrovi ili valovi baš u nju ponijeli.

[6]I ja idem tamo, da oboje potražim.

Jer hoću, oče, - kao i onaj čovjek u tvojoj priči - svoje izgubljeno dugme!

I hoću onaj mali prsten od srebra, što mi ga djevica dade, a djevojčura ukrade!

Canal di Maltempo,
u decembru 1923.