Posljednji Stipančići/XV
| ← XIV | Posljednji Stipančići — XV. autor: Vjenceslav Novak |
XVI → |
Započeto dopisivanje potrajalo je nekoliko mjeseci. Svako Lucijino pismo otvorila bi mati i pročitala pa dala mladomu Tintoru. A on je odgovarao u ime drugoga, ali pisao o sebi. Prve noći iza Valpurgina posjeta nije on spavao: od same sreće! Ljubio je prvi put, ljubio najčistijom, najidealnijom ljubavi, onako kako može siromah da zaljubi patricijsko dijete: bez nade na odvraćaj ljubavi, ropski, da smije ponizno doći do nje oči, da može snivati o njoj lijepe, neizvedive snove. U sjemeništu je neprestano plakao poradi sebe i poradi majke i ispovijedao iskreno svoju tešku kušnju, pa savjesno vršio nauku svoga duhovnoga oca: molio, postio, dozivao božju pomoć i razmišljao nad svetim knjigama. Ali uzalud. Bio je očaran njezinom pojavom, nije mogao vidjeti nego nju, ni misliti nego o njoj, ni srcem željeti nego nju... Onda je pošao k majci i rekao bez straha da neće biti pop, premda je mislio da bi staricu mogao tom izjavom ubiti. Ali nije mario: on je znao da ljubi bez nade a ipak je morao ljubiti. Dojadio mu radi nje sav svijet i sam sebi: pa neka bude što hoće... A sad joj se najednom tako naglo, tako iznenada smio približiti, smio joj je otkrivati svoje srce i znati slobodno njezino uzdisanje, nade i žaobe. Nije htio ni misliti na to da njezina ljubav i čeznuće hrli k drugomu; plakao je, ali je bio sretan. Kad bi joj pisao, bio je zaboravljen onaj čije će ime potpisati. Mislio je da ga ona sluša, da joj smije slobodno govoriti o svojoj ljubavi - u tom se sastojala njegova sreća... Večerima bi čitao ljudima Vitezovićevu kroniku i Kačićevu pjesmaricu, a danju slagao račune i pisao narudžbe nekojim trgovcima i od toga je hranio sebe i staricu majku. - Lucijina nada i vjera da će doći Alfred i osloboditi je okrutne tamnice kakva joj se pričinjala ta tamna i tijesna sobica u mrtvoj ulici, sa starinskim pokućstvom što bi gdjekada oživjelo i drijemajući gledalo Luciju dosadnim, pospanim očima i prestarim obličjem kao da govori: - Ah, dosadno je tu, dosadno i nama, a što bi ti rekla tako mlada, tako lijepa i željna života! - Tada bi njezina strpljivost bila naglo ugrožena: nešto kao da bi se dizalo iz same utrobe njezine, dizalo prema prsima i prema glavi da je omagli i da u nekakvom opojnom stanju provali iz nje bijesom i kletvom proti istomu onomu bogu kojemu bi se u suzama poslije molila da joj oprosti...
Mati ju je čuvala od dodira sa zrakom, bojala se za njezino zdravlje i možda još više toga, da kako ne otkrije tu varku što ju je u času teške brige za njezin život zamislila i dosada sretno provađala. Ni sama Gertruda nije smjela tobože na poštu nositi Lucijina pisma nego ih je morala izručiti Valpurgi i držala dašto i to tajnom. Da i nije bilo Lucijine teške bolesti, da i nije bilo njezine nesreće, jadnoj bi Valpurgi bilo dosta da bdije nad čuvanjem tih tajna i varanja kojim je okružila Luciju i čuvala tako njezin život. Ali Lucija je stala najednom da sumnja. Jednog ju je dana našla mati pred cijelom hrpom pisama što joj ih je pisao mladi Tintor. Čitala je pomno jedno za drugim i vraćala se opet k pročitanima da jedna s drugima ispoređuje.
- Majko, ja počinjem sumnjati o Alfredu - reče naglo odlučnim glasom i pogleda smjelo, gotovo izazivajući majku.
Valpurga problijedi.
- Što to govoriš? - reče joj glasom u kom se nije dalo ne opaziti straha.
- Sumnjam, kako ću drugačije reći?
- A zašto, Lucijo?
- Zašto?... Jerbo naprosto ja ne vidim u tim pismima čovjeka koji me mora smatrati svojom ženom, a ne četrnaestogodišnjom djevojčicom kojoj kakvi đak očituje svoju ljubav
- Ah, to će biti da ti se čini - nasmiješi se silom Valpurga - ta bit će ti muž... a ne uzima te poradi imutka...
- Ne, ne majko. To su pjesme kojima on mene zaljuljava u san; to su riječi, lijepe ali prazne riječi u kojima mi se čini da čitam: "Vjeruj samo! Ta što me to stoji da ti napišem lijepo pismo? Nadaj se i umri s nadom..."
- Hajde, Lucijo! Ti ćeš opet nešto sebi utvoriti i onda u to vjerovati kao da ti je žao da budeš zdrava i sretna...
- Zdrava i sretna?! - Lucija se nasmije porugljivim smijehom.
- Zadovoljna - ispravi se mati.
- I zadovoljna još? Dakle sve kako si čovjek samo poželjeti može: zdrava, sretna i zadovoljna!... Vi ste, majko, više puta vrlo mudri, vrlo domišljati! A ja sebi utvaram!... Recite zašto ste spalili ono pismo što mi ga je poslao... ta znate... s onom pošiljkom...
- Dijete moje, da ne dođe u čije ruke.
- Ah, tako!... Hoćete li čitati ova pisma? Evo uzmite... Sjećate li se kako je tamo pisao?... O svem je znao pisati mirno: i o mojoj nesreći i o tome da se poradi svijeta sakrije njegova prijevara dokle tobože ne bude vrijeme da me uzme... A o ljubavi samo to, ako se sjećate: "Ti znaš da te ja neću zaboraviti." A čitajte ova pisma... jedno dugomu naliči kao jaje jajetu, a ni o čem drugom nego o boli i čeznuću ranjenoga srca, o mjesecu i zvijezdama, o cvijeću i slavujima... A to sve na moje neprestano pitanje: "Reci mi napokon kad ćeš doći, kad ćeš me izvesti iz ovog tamnovanja? Reci barem: Doći ću za godinu, dvije, tri godine, pa ću čekati! A ne uvijek: Kad ozdraviš..." Kako ću ozdraviti, recite, kako u ovoj tamnici, u ovom grobu sama, ostavljena, zaboravljena... To, to hoću da znam, majko, to neka mi piše! Ovo mi je dosadno čitati, ovo rađa u meni sumnju da me vara i dalje, da me zavađa i drugi put, da čeka moju smrt...
- Lucijo, zaboga, smiri se, ti ćeš opet... - molila je Valpurga.
- Opet ću vikati se jače, tući ću si glavu i prsa, evo gledajte... Pustite me! Kakva ste mi mati? Da vam je do moje sreće, vi biste pošli k njemu, vi biste k njemu poveli i mene pa mu rekli: "Vidiš li što si od nje učinio? Je li ovo djevojka kojoj su minule dvadeset i dvije godine? Jesu li to djevojačke ruke? A ta suha prsa! Ti si ih ispio! Zar nije i ona gospodskoga roda? Uzmi je, razbojniče, jer ću te..." Da, majčice, vi biste digli na nj pištolj, jer ste mi mati, a jer nemam ni oca ni brata koji bi me branili.
- Pa sve se to može učiniti, sve - reče joj mati tresući se.
- Učinite. Sutra odlučite: idemo! Idemo još večeras, tako učinite!
- Zaboga, tako slaba na put, a tvoja vrućica...
- Eto, opet moja bolest: dobar vam je izgovor kao i njemu. Dogovoreni ste s njime, pa me oboje varate... Stidite se!... Ali jao, čujete li, jao vama i njemu ako je istina to što sumnjam. Sebe ću mučiti samo da vas mučim. Ja već nemam srca, nemam straha ni od boga ni od ljudi; nije li mi oteto sve? Nema li pravo svatko pljunuti na me? Ja nemam već stida ni straha... odakle, čemu? Ja sam žrtva podloga čovjeka, a vi mu idete na ruku.
- Lucijo, mila Lucijo - šaptala bi Valpurga sklapajući pred njom ruke.
- Ostavite me samu, čujete li!
- Lucijo!
- Zapovijedam vam: hoću da budem sama.
- Sve, sve ću ti učiniti, samo se smiri, slatka moja Lucijo!
Lucija bi pogledala za majkom koja je tiho zatvarala vrata, sakrila lice rukama, onda najednom zaplakala: - Majko!
Valpurga bi se smjesta našla u sobi.
- Nemojte mi oprostiti, nemojte, ja nijesam vrijedna vaše dobrote i ljubavi - govorila bi joj sada plačući i ne otkrivajući ruku s lica:
- Ah, Lucijo, što za me... Ali tebi škodi, tvomu zdravlju, kad ćeš se oporaviti ako budeš takova?
- Za vas je, majko, za vas, a nije za me... Oh, da znate koliko trpim poradi toga... - šaptala bi sada čas ljubeći a čas gladeći suhu i nabranu majčinu ruku.
No već slijedećega dana ponovio bi se gotovo navlas taj prizor. Prirođena sumnjičavost sušičavih ljudi bila je samo začas prigušena, a slijedećeg je dana imala Lucija opet pred sobom istu hrpu pisama i došla nekako na misao da ispituje na biljezima udareni poštanski žig. Ni na kojem omotu nije taj žig bio jasan, dapače nije se dalo pročitati ni jednoga slova. Samo na jednom kao da su se dala iz crne pruge razabrati dva slova: gg... Nakon dugog okretanja pisma na sve strane učini joj se najvjerojatnije da su to dočetna pismena na žigu. A to joj pobudi novu sumnju da na tom pismu nije udarena žigom riječ Agram, nego Zengg.Sad pođe tražiti u jednu škatulju gdje su među mnogim pismima pokojnoga oca bila i nekoja poslana iz Senja. Nakon dugoga traženja nađe jedno takovo pismo i isporedi pomno poštarski žig sa onim na svojem pismu. Slova gg bila su ista.
- Majko - zovne sada na vrata, a Valpurga se nađe iz kuhinje u sobi sa svojim vječitim izrazom straha na licu.
- Otkud dolaze ova pisma? - pokaže joj Lucija na rastresena pisma po svom stolu.
- Koja pisma? - reče Valpurga kao kroz tijesno grlo, a pod koljenima osjeti kao da su joj obumrle noge. U Lucijino lice već je udarilo ono plamenasto crvenilo kojega se toliko bojala; njezin je mukli glas drhtao.
- Vi me varate! Govorite, ne lažite mi barem vi! Jer eto - i Lucija kao da se nije usudila doreći svoju grožnju.
- Ta ja... kako bih, bože, ja tebe mogla varati? - ustrajala je Valpurga u laži dok se nije činilo da joj Lucija vjeruje. Završilo se kao svaki put: plačem, zagrljajem, molitvom i obećanjem: - Više nikada!
No Valpurga se zgražala od njezine probuđene sumnje i podvostručila svoje straženje nad tajnom. Ali je zato i Lucijino sumnjičenje raslo. Među Lucijom i Valpurgom nastao je potajni, sakriveni rat i obrana. Jedna je sav dan istraživala pisma i uporno htjela otkriti bilo otkuda dokaze svomu sumnjičenju, a druga očajno bdjela nad svojom varkom i drhtala nad svakim slijedećim časkom da će joj otkriti istinu. Obje su to osjećale i počele ćutjeti da jedna pred drugom taji nešto odlučno što će najednom provaliti na vidjelo... Lucija je čekala odvažno taj čas, njoj se činila katastrofa, pa kakva bila, spasom iz neprekidnoga sumnjičenja što je bilo nalik mučenju koje se napokon ne može dovršiti nego njezinom propašću... Valpurga se nadala, nadala nesvjesno u pomoć, a da nije znala ni mogla znati odakle bi mogla ta pomoć doći. Htjela ju je sačuvati u životu iz plemenite sebičnosti materinske ljubavi. Strepjela je dan i noć nad njezinim životom i s bolju što dolazi iz nemilosrdno kršene nade otirala u noći obilat znoj s njezinoga čela. A strepjela jednako nad varkom što ju je splela oko nje i što ju je sada Lucija svojim sumnjičenjem počela trgati.
Sad bi znala gdjekada zaskočiti Lucija Gertrudu pitanjem:
- Komu ste predali moje pismo?
Gertruda je bila dobro upućena od Valpurge te se nakon malog iznenađenja snašla:
Na pošti sam ga predala, da kamo bih s njime?
Kad je jedne večeri donio opet Marko pismo i po navadi, kopajući po svojoj torbi, laskao šaljivo Lucijinoj ljepoti, upita ga Lucija pogledavši poštarski žig:
- Molim vas, zašto se ni na kojem pismu što mi ga nosite ne može pročitati Agram, kao što npr. evo na svim starijim pismima.
Starac se smete, a Valpurga problijedi. Tad se stara zakašlje, bez dvojbe da dobije vremena da razmišlja, i reče:
- E, frajlice, Zagreb je velika pošta gdje se prima i otprema svaki dan na hiljade pisama, pa gdje bi se dospjelo udariti na svako pismo žig da bude čitljiv?
- Ali na ovom pismu eto dva sloga: gg, a toga nema u riječi Agram.
- Dašto da nema - reče starac okrećući pismo daleko od očiju pod svjetiljkom; - dašto da nema, frajlice. A znate li kako će to biti? Ima ih pet-šest koji udaraju žigove da dospiju otpremiti pisma, pa će biti da gdjekoji uzme drugi kakvi žig ako nema dosta pravih.
- Dašto! - potvrdi i Valpurga, ali joj Lucija baci postrance pogled koji joj je dopro do mozga.
- Ona sumnja o svem - reče u kuhinji sama sebi Valpurga. - O dobri bože, što će od toga biti!
Kad je jednom našla Luciju da drži u jednoj ruci Petrarkine sonete s potpisom M. T. u prostrijeljenom srcu, a u drugoj pismo i očevidno ispoređuje rukopis, prođe joj neugodna, mrtvačka hladnoća tijelom. - Ne koristi, njoj se ne da sakriti - pomisli u sebi, i učini joj se da bi joj bilo najbolje reći: - Lucijo, ja te varam... Sad si već ne znam pomoći... ja te izručam božjoj milosti. Smiluj se barem na me, ta vidiš da sam nesretna...
Bilo joj je taj čas kao čovjeku koji se našao nad ponorom na strmoj litici... Mora pomaknuti nogom da pokuša saći... spasio se ili strovalio u ponor. Tu čekajući, mora da pogine gledajući dugo i neprestano u svoju smrt...
No opet počeka nukana prirođenom nadom ljudske duše. Odgoditi katastrofu... Bog zna odakle može doći pomoć... A mladoga je Tintora molila neka joj u budućem pismu napiše da mu je otac odobrio vjenčanje i da će za tri mjeseca doći po nju...
To je djelovalo. Da zametne povod njezinomu sumnjičenju, stala je mati naoko pripravljati njezinu rubeninu i druge sitnice za vjenčanje, a mladom je Tintoru davala upute što će pisati o tobožnjim Alfredovim pripravama za vjenčanje.
- A kako to - upita je jedne večeri Lucija - da mi Alfred nije poslao zaručnoga prstena?
- Bit će da tamo nemaju običaja kao kod nas; doduše i kod nas si dadu zaručnici prstenje kod proslave samih zaruka.... On to misli obaviti valjda kada dođe amo... Svakako mu piši o tom i kaži kakvi ovdje vladaju običaji.
Lucija se očevidno podala vjeri da će za tri mjeseca doći po nju Alfred. Njezina je doduše tjelesna snaga od dana u dan padala, ali ona je naprotiv tvrdila da se osjeća svaki dan bolje. No zato je Valpurga strepjela sve više što je treći mjesec bliži bio. Kad je Lucija pri kraju toga roka primila tobožnje Alfredovo pismo da će se na neizvjesno vrijeme morati vjenčanje poradi smrti jedne tetke odgoditi, nije htjela Valpurga ni da se u sobi nađe da ne bi pogledom ili nespretnim odgovorom na kakovo iznenadno pitanje Lucijino odala zamišljenu varku.
Kad je došla u sobu, nije je htjela Lucija ni da pogleda.
- Što ti piše? - upita je tihim, nesigurnim glasom.
Lucija ne htjede odgovoriti.
- Što je, zaboga, opet? Zašto si tako nevesela? Da ne javlja opet šta neugodno? - prečinjala se mati.
Lucija je pogleda dugim ispitujućim okom i reče mirno:
- On neće doći na vjenčanje.
- Neće... A što je, zaboga opet? Zašto neće doći?
- Jer mu nije stalo za me... Sad je izmislio smrt nekakve tetke... ne preostaje drugo... ako nećete vi, ja ću sama k njemu putovati. Mati je pogleda, i čisto joj bijaše ugodna ta odvažnost Lucije koja bi se jedva i s materinom pomoći iz svoga naslonjača dovukla krevetu. - Samo kad vjeruje pismu - tješila se Valpurga.
- Ići ćemo, zašto ne, idemo na izliku u posjete, samo da se ojačaš...
- Sad je već ljeto - reče Lucija - izdržat ću putovanje a bolesti ne osjećam baš ništa.
- Bogu hvala! - pouzda se i Valpurga u njezine riječi.
Bilo je to već u mjesecu svibnju kad bi Valpurga dozvolila da se pokoji časak otvori prozor njihove sobice. Akoprem je vidjela da bi Lucija s požudom udisala svojim kratkim dahom svježi vanjski zrak, opet je to zračenje bilo njezina iznimna dozvola, jer je uporno držala da je svima bolestima zarodak u prehladi. Doduše Lucija bi - držana od svoje bolesti kao pod staklom - osjećala vrlo brzo svaku i najmanju promjenu temperature.
Taj je mjesec Valpurga svakog popodneva polazila u crkvu k svibanjskoj pobožnosti, a dotle bi sjedila u sobi s Lucijom Gertruda s najstrožom uputom da gospodičnu ni na časak ne smije ostaviti samu.
Jednog takvog popodneva sjedila je Lucija blizu otvorenog prozora i gledala turobnim pogledom u mrtvu stisnutu uličicu kojom nije prolazila živa duša. Izdaleka dopirao je u uličicu žamor ljudski i vesela krika dječjih grla iz neke nedaleke ulice. Na ulici popločenoj velikim okruglim kamenom čuli se nečiji koraci, a Lucija primakne glavu bliže k prozoru. Prama kući prolazio je ulicom mlad čovjek, odjeven u dugačkom crnom kaputu do koljena. Mladi je čovjek pogleda i pocrveni kao rak, onda skine šešir, nakloni joj se nespretno i duboko i obori oči kao zastiđeno djevojče k zemlji.
- Tko je to? - upita Lucija Gertrudu.
- Martin Tintor, frajlice... Pa vi ga ne poznate? A kako vas on rado ima... sirota... Ta, bože moj, tko vam je pošiljao tolike pjesmice nego on? Pa to zna sav grad da je radi vas ostavio sjemenište...
- Kako se, velite, zove?
- Martin Tintor iz varoša; pa ga vi nijeste poznali?
Luciji se pred očima javi narisano prostrijeljeno srce i u njemu slova M. T.
Dugo je stajala zamišljena; to što joj je kazala Gertruda, slagalo se s pogledom kojim ju je mladi čovjek gledao i s njegovim promijenjenim licem: jedno i drugo mogla je potpuno obnoviti pred svojim očima, jer je onaj njegov pogled što se malo prije sastao s njezinim očima bio dug, morala ga je nehotice održati poradi nesvjesnoga pitanja: - Što taj hoće? - Dugo je mislila te nije razabirala smisla onomu što je neprestano Gertruda govorila. Istom kad ju je Gertruda povukla nježno rukom: - Ta zar ne čujete, gospodično, sunce zalazi, moramo zatvoriti prozor - prenula se iz svojih misli. Kad je čula da dolazi kući majka, rekla je tiho i brzo Gertrudi:
- Ne kažite majci da sam vidjela Tintora... Ne bih rado da ona znade tko mi je pošiljao pjesmice. Gertruda porumeni. Sad se istom sjetila da joj je tako i Valpurga rekla neka zaboga ne kaže Luciji tko joj pošilja pjesmice, što je Gertruda kao neka Tintorova rođakinja prva doznala i kazala Valpurgi.
Dok je te večeri pripravljala Valpurga večeru, ispoređivala je opet Lucija pojedina pisma s pjesmicama; no čim je mati ušla, turila je vješto pjesme i pisma pod ostali papir.
Drugi dan, kad je majka otišla u crkvu, pisala je Alfredu:
Gospodine!
Držim da je suvišan svaki uvod na slijedeći upit na koji vas obavezujem vašim poštenjem da mi otvoreno, kako se muškarcu, pa da i nije odlična roda ni dolične naobrazbe, pristoji, odgovorite.
Ima tu mlad, vrlo inteligentan i bogat trgovac koji prosi moju ruku. Reći ću otvoreno, meni se sviđa, i ja bih mu već odgovorila povoljno da me ne veže napram vas... Odgovorite mi najdulje za deset dana: Smatrate li me slobodnom s vaše strane te smijem da odlučim o svojoj budućnosti?
Šest je dana držala to pismo umujući badava da ga povjeri rukama koje bi ga ravno predale pošti. Ona već nije sumnjičila od Gertrudinog otkrića. Bila je uvjerena da je oko nje spletena varka poput mreže.
Sedmog dana kad je opet sama s Gertrudom sjedila u svom naslonjaču do otvorenog prozora, došla su se u malu uličicu igrati nečija djeca. Među njima bila je plavokosa i bosonoga djevojčica od dvanaest godina. - Ta bi mi to mogla učiniti - pomisli Lucija i pogleda Gertrudu. Kako bi se nje prije riješila?
Uto je prolazila ulicom i neka žena i nosila na tanjuru krasnih crvenih jagoda.
- Pitajte je gdje se dobivaju jagode. Kako mi ih je srce zaželjelo! - reče brzo Gertrudi, a Gertruda se nagne kroz prozor i dozna od žene da ih tu nedaleko prodaje neki čovjek i, ako želi kupiti, da se požuri.
- Brzo, Gertrudo, brzo... dok ne rasproda - ponuka je Lucija dajući joj novce. A čim je zamakla Gertruda za prvu kuću, zovne Lucija kroz prozor prstom malu djevojčicu, a ona poteže brzim, rumenim nogama uz stube kao srna.
- Dušice, znaš li ti gdje je pošta? - upita je Lucija.
- Znam - reče zaduhana djevojčica.
- Skoči, odnesi tamo ovo pisamce... Tu ti je novac za poštu, a ovo tebi da si kupiš trešanja... Samo brzo... i da nisi nikomu pokazala pismo.
- Neću - reče djevojčica, i začas je ugleda Lucija s prozora kako je s pismom u ruci prebirala hrlo rumenim nožicama po neravnom pločniku ulice.
- Hvala bogu - šapne Lucija, a njezine se oči zakrijese zadovoljstvom.
Već osmi dan stigao je Alfredov odgovor. Listonoša Marko donio ga je kao svagda već kasno uvečer. Lucija je sjedila u svom naslonjaču, s druge strane stola plela je čarapu Valpurga, a sred sobe stajala je Gertruda i pripovijedala im gradske novosti.
- Tko je? - prestrašila se nevična posjetima Valpurga kada je listonoša pokucao na vratima.
- Marko, milostiva gospođo - reče ulazeći svojim običnim smijehom starac. - Ovaj pute neće reći gospodična da se ne da čitati poštanski žig; evo: Agram.
Lucija uzme pismo, a Valpurga se snebivala: Kako je došlo to pismo? Dobre i zle slutnje križale se njezinom dušom dok je Lucija otvarala pismo. Nasta časak mrtve tišine koju se nije usudio da prekine ni sam veseli starac; on je izvjedljivo gledao problijedjelu Valpurgu i njezine ukočene oči što ih bijaše uprla u Luciju.
Lucija se nasmiješi turobno, pogleda majku, a onda se njezinim licem prevuklo nešto kao siva sjena. Časak se borila kao da ne može progovoriti, a onda reče sumornim, tihim glasom:
- Ovo piše pravi... Al...fred...
- Što je?... - upita je mati stisnutim grlom.
- Čitajte - šapne nemoćno Lucija, njezino se lice uzalud trudilo da se nasmije... Ruke joj bijahu klonule u krilo, a njezino maleno tijelo utopilo se nemoćno u širokom naslonjaču...
Valpurga uzme čitati:
Velecijenjena gospođice! Od moje strane ne može biti zapreke vašoj sreći, ja sam još pred godinu dana stupio u sretan brak. Valpurgu stisne kod srca stara bolest, ali kad je Gertruda rekla tiho: - Gospođici nije dobro - svlada njezinu bol strah, i ona pođe k Luciji.
Lucija bijaše klonula sasvim u naslonjač; po prebijelom, mrtvačkom licu osuo joj se krupan znoj, a debela pletenica bujne kose rasula joj se niz nježna ramena, oči i usta bijahu joj napo otvoreni, a oko njih lebdio joj još uvijek onaj gorki smiješak od kojega je njezino lice dobivalo lik uzvišene patnice. Ležala je kao mrtva, slomljena kao ljiljan kojemu je oluja pretrgnula struk. - Lucijo! - zovne je tiho mati i prijeđe joj rupcem po uznojenom čelu.
Lucija otvori oči i nasmiješi se ljubezno majci:
- Ta slutila sam to... Zašto mi niste prije kazali? Ovako je bolje...
Gospođa je Valpurga sakrivala svoje suze: još nikada nije poćutjela ovoliko bolne samilosti poradi Lucije koja joj se sad pričinjala da je poput svetačke mučenice podnijela strašni udarac. - Ona se još više podavala nadi u noći kad ju je Lucija gotovo neprestance ispitivala o mladom Tintoru. Morala joj je potanko pripovijedati kako je zamislila i provađala varku s pismima; Lucija je s velikim zanimanjem nekoliko puta pitala da li joj je mladi Tintor zbilja tako rado pisao.
Lucijin je život bio na kraju. To je znala Gertruda i po njoj sve susjedstvo, samo nije opažala opasnosti Valpurga koja bi svaki dan rekla Gertrudi: - Ona se već ne tuži ni na kakve boli... Bog zna što ju je pomoglo. - A u sebi bi na ovo pitanje pomislila uvijek na mladoga Tintora o kojem je Lucija najradije govorila i gdjekada kao u šali spomenula da bi se rado s njime razgovarala.
Jednom je zatražila da se umije i počešlja, i pošla onda s pomoću majke i Gertrude do svoga naslonjača. Gertruda je jedva iščekala da to javi susjedama: - Vidjet ćete - govorila im onda - da neće dugo; to sam upamtila da se bolesnik prije smrti rado zaželi preodjeti i umiti. - A dok je to govorila, išle su joj na oči suze.
Taj dan oko podneva zvala ju je s balature gospođa Valpurga i dočekala ju uplakana:
- Nije joj dobro... Hoće silom da je posjeti mladi Tintor. Pošaljite, Gertrudo, po nj koje dijete, a vi budite sa mnom.
Malo zatim uspinjao se Martin Tintor nesigurnim nogama uz kamene stube Valpurgine kućice. Jedva je disao. Kad je bio u polovici stuba, vikale su mu sa kućnih vrata barem tri žene:
- Brže... umire...
On ih je vidio kako su im se nejasne slike splinule kao u magli. Ali pobrzao je gore i našao tijesan hodnik pun žena. One su mu se ugibale s puta, a oči su im sporazumno govorile: - Gle, to je on...
Bio je oblačan dan, na mali prozor dolazilo je u sobu skroz tiho svjetlo. Do podnožja kreveta stajala je sa zaplakanim licem Gertruda, a do uzglavlja Lucijinog naslonila se Valpurga i otirala bijelim rupcem Luciji glavu. Još nikada nije vidio takvog lica u živa čovjeka. Bio je to kao umjetnički izdjelan ideal mlade ženske glave od najbjeljeg mramora kojemu je umjetnik udahom svoje duše dao izraz života. Tamna kosa padala je s bijelog uzglavlja i bogato se rasula preko svilenog pokrivača na kojem su mrtvo počivale bijele i malene Lucijine ruke. Sjena poluotvorenih očiju i mali otvor sitnih usta dao se jednako pomišljati kao čas gdje se duh oprašta s krasnim svojim tjelesnim oblikom - i kao otajstveni momenat gdje natprirodna sila ulijeva u savršeno a mrtvo djelo umjetnika duh života. Činilo mu se na taj prizor u najsvečanijoj tišini da od anđeoskog pojava umiruće djevice dolazi nečujna zapovijed: - Pokloni se! - On klekne.
Gospođa Valpurga dođe k njemu i dirne mu se rukom ramena. - On joj pogleda u suho žuto lice i upale modre oči.
- Dođite k njoj, ona to želi - šapne mu Valpurga.
Kad je kleknuo do Lucijinoga uzglavlja, vidio je kao da su mu se nasmiješile te oči u kojima je titrao posljednji ostatak zemskoga života. Neodoljivim nagonom pobuđen, uzeo joj je ruku, sitnu, bijelu, mekanu i hladnu ruku i metnuo na nju svoje usne, a na oči mu skočile suze. Kao da nije to bila žalost od česa je plakao; taj plač kao da je dolazio od velike boli ne čovjeka pojedinca nego od boli što ju je Evin i Adamov grijeh namro čovječanstvu...
U maloj tamnoj sobici planu naglo svjetlost. Svi se uzbude: kad se pokazalo iza oblaka sunce i uprlo punim sjajem u prozor sobice, digao se Lucijin duh u slobodu...
- Hodite - dozivala je Gertruda u hodniku žene - brzo je pogledajte: jeste li već kada vidjeli ovakvoga mrtvaca! Bila je lijepa za života, ali pogledajte je sada: kao da se smije, kao da će progovoriti...
Sutradan javio se mladi Tintor nadstojniku sjemeništa:
- Primite me, reverendissime, opet u svoje stado; sad već ne može biti za me zapreka da ne budem do smrti vrijedan sluga božji...