Posljednji Stipančići/XVI

Izvor: Wikizvor
XV Posljednji Stipančići —  XVI.
autor: Vjenceslav Novak


Gospođa je Valpurga preživjela Luciju blizu dvije godine. Živjela je kako je još nedavno živjelo mnogo svojim mlađim suvremenicima skroz nepoznatih gospođa u tihim uličicama gornjega grada, u kućama sa starinskim balaturama i s kamenim grbovima nad vratima za znak da su te kuće gradili sebi stari plemići i patriciji senjski. Novo doba nije ih trpjelo, ili možda nijesu oni podnašali to novo doba kojemu nije bilo po ćudi da sami grade svoje zakone, da si sami sude, da oružani vlastitim oružjem, odjeveni u svojim starinskim krojevima smjelo i ponosito stupaju po neravnom pločniku grada, kako stupa čovjek koji se osjeća na svojemu svoj... Tih je ljudi nestajalo, iščezavali su malo-pomalo, jer je novo doba umjelo da od njihovih potomaka stvara nove, sebi poćudne ljude. Posljednji im potomci koji se budi s kojih razloga nisu mogli da poistovete s duhom modernoga doba, bili su potisnuti u sve niže, siromašnije i neuglednije slojeve gradskih stanovnika, a na njihova ugledna mjesta dođoše većinom stranci. - Njihove osamljene žene nisu tako lako mogle da zaborave starinski ponos i dugovjeku porodičnu tradiciju; one su se i u zadnjim danima svoje bijede uporno pozivale na slavu i bogatstvo svojih porodica. U svojim istrošenim svilenim odorama nisu se ni za što dale na dnevno svjetlo, a bog bi znao od česa su i živjele. Veliki biskup pomagao ih je potajnim darivanjem, a valjda bi im i još koja dobra duša u gradu namaknula od samilosti za šalicu kave od čega su živjele. Izlazile bi iz svojih stanova samo ranim jutrom, išle k ranoj misi, išle tiho i zamišljeno ko pojave s drugoga svijeta, išle dostojanstveno s licem ni prijaznim ni mrkim kao da dolaze iz groba te ne imaju nikakvih računa s novim ljudima kojih i ne poznaju... Čini se da su do danas poumirale do posljednje... a u starinskim patricijskim i plemićkim kućama nastanila se većinom sirotinja grada.

Valpurga je pisala sinu dva puta, ali nije dočekala odgovora. Nju je više boljela neimaština i što ne može od njega da utjera dug nego to što je izgubila sina. On je za nju živio do svoga odlaska u Beč, a otada kanda je lagano umirao. Kad ju je bio posjetio kao gotov čovjek, ona je sa žalošću ćutjela da je to stranac kojega s njome ne veže ništa.

Svršilo je žalosno. Bio onda još običaj da bi te gradske sirote uoči uskrsnih blagdana na osobit način prosile milostinju. One bi se - muški i ženske - na Veliki petak prije svanuća zore omotale u bijele plahte da ne budu prepoznate, pa polijegale na brdu Nehaju uz put kojim bi k slici Kalvarije prolazile procesije. Na okrajak plahte bacali bi im pobožni ljudi milostinju koju bi one mrakom pokupile i odšuljale se neprepoznate svojim kućama. Na takvu je prosjačiju pošla bila i Valpurga pred drugim Uskrsom iza Lucijine smrti. Kad su se večerju ti bijeli prosjaci izgubili s Nehaja kao duhovi u mraku, ostala je Valpurga na svom mjestu mirno ležeći. Napokon je netko odgalio njezinu plahtu i našao je ukočenu; dovršila je od svoje bolesti srca.

Malu kućicu nekada slavnih, uglednih i bogatih Domazetovića kupio je svojom prištednjom mladi postolar Gašpar i šivao dalje obuću i fićukao - ali ne više melodije iz talijanskih opera. Nova melodija: Još Hrvatska ni propala, svidjela se mladom majstoru premda nije mogla nikako da se probije do starih gnijezda domaće aristokracije nad kojom je krilila željezna krila vlast austrijskoga vojnika. Istom kad su te starinske kuće dale utočišta najsiromašnijemu i najneuglednijemu stanovništvu grada, čuli su se u njihovim zidinama njezini skromni zvuci. I mladi je Gašpar sebi još nejasnom simpatijom zavolio melodiju pjesme što su je kroz ulice pjevala vesela senjska djeca: Još Hrvatska ni propala... .