Posljednji Stipančići/XI

← X

Posljednji Stipančići —  XI. autor: Vjenceslav Novak

XII →

Major Benetti bio je rodom Tršćanin, čovjek od četrdeset i pet godina, onizak, crnomanjast, mrka koščata lica i crnih, pronicavih očiju. Od svog mnijenja i svojih nakana nije pred mlađima odstupao ni pod kojim uvjetom, u tome bio je silnik, sudio je baš kao da siječe sabljom. Ćutio je te može takav da bude jer mu je to dopuštao položaj i vlast. Grad ga se bojao, mnogi su bili uvjereni te bi on mogao i posjeći čovjeka koji bi se usudio da mu protuslovi. Predstavke i tužbe grada protiv sebe i svojih činovnika primao je s posmijehom; jedno, što je znao da su ti dobrijani jaganjci u vučjoj koži i onda kad se najviše uzviču, a drugo, jer je ono što je radio bilo u volji njegovoj višoj oblasti. Bio je neženja, veseljak i rado se kartao, ali pio je malo; drugi časnici onog doba nisu ni pred frontu dolazili trijezni. - Baratanje s građanima olakšavali su mu i doušnici od kojih je bio glavni Fabijan Martinčić. Takve pomagače znao je on držati u strahu i na uzdi što plaćom a što grožnjom. Martinčiću je rekao primajući ga u svoju službu:

- Ne tražim od vas nego posluh i pokornost. Ako opazim da mi niste vjerni kao pseto, dat ću vas objesiti noću u podzemlju ispod kasarne.

Građansku političku slogu razbio je bez zrna baruta, ali uspjeh nije bio siguran. Kanonik Vukasović koji se prije svagda lukavo u tajanstvenoj daljini držao i neopažen radio, stupio je sada na vidjelo s otvorenom izjavom da želi sam kandidirati kao zastupnik u sabor. A Vukasović je imao velik upliv u gradu i po svojoj časti i po sposobnostima; držalo ga se općenito kao najučenijega svećenika u biskupiji. - Benettiju je sad bilo žao što je potajice dao razglasiti gradom rezervat gospićkoga generala; htio je prestrašiti građane, a ovamo podjario je Vukasovića koji se možda ne bi bio bez izazova toliko razmahao. - Posjete Vukasovićeve Stipančiću koji se već toliko vremena od svega svijeta odbio, svađao je dašto u savez s predstojećim izborom. Do samoga Stipančića nije puno držao. Smatrao ga je naduvenim čovjekom koji je iza oca vinara i neugledne majke koja je sama svoje goste vinom dvorila, htio skočiti na stepen aristokrata te u toj obmani puhao u svijet kao pun mijeh. Ali u ovim prilikama mogao bi mu baš takav čovjek mnogo da škodi. Ljudi koji su obaviti koprenom tajanstvenosti i koji se nikada ne spuštaju do kruga običnih smrtnika, rijetko kada da ne uživaju u širokoj masi puka glas za kojim u sebi idu: glas neobične genijalnosti, učenosti i gospodstva. Pa kad se dadu za koji poziv krenuti i oni, onda se masa dade lako zavesti glasom: "Vidite li, i on je za to!" Pa takav glas djeluje uspješno u širokoj i nesvjesnoj masi puka. - Dobio je Vukasović na svoju stranu i gradskoga suca Ćolića, čovjeka koji je po sebi i o tradicijama svoga roda uživao u gradu velik ugled. Ta tri čovjeka zadavala su Benettiju velikih briga, i on je upotrijebio svu svoju političku i strategičnu mudrost da se dosjeti kako bi razbio trijumvirat: Vukasović - Stipančić - Ćolić.

Kad mu je javio Martinčić da je Stipančić posjetio Cincara Marka, njega stane uvelike zanimati pitanje: po što je išao Stipančić k lihvaru Marku? U stvarima izbora? Benetti se, pomislivši na pojavu Marka, morao sam nasmijati. Da uzajmi od njega novaca? Nije vjerojatno: Stipančića je držao imućnim čovjekom, barem se je ovaj sam takvim gradio, a živi eto bez ikakova posla koji bi mu što nosio. No čemu razbijati glavu pitanjem: po što je išao netko k lihvaru Marku? Što ne bi on koji ima u ruci vlast, mogao doznati od čovjeka škrca koji se pored te slaboće bavi i lihvom? Pa dok je Marko još sveđer tro zadovoljno ruke što mu je pošlo za rukom te se nije dao nasamariti od Stipančića koji je tražio od njega novaca bez svjedoka, eto mu na vrata vojnika sa zapovijeđu:

- Gospodin major poručuje da dođete smjesta k njemu u magistrat. - Marko protrne. Prvo što mu bijaše palo na um, bile su obveznice dužnika. Njemu su drhtale pod koljenima noge, a u mozgu šumila jedna misao: "Tužio me Stipančić!"

- Nitko nego on, ubila ga puška! - proslijedi misliti Marko. - Što sad? Tajiti, dašto, nijekati: "Nemam, nemam, nemam!" Ali kamo dotle s obveznicama? Dok me major bude držao pred sobom - umovao on dalje - poslat će amo vojnike da pretraže kuću pa nađu i odnesu moje obveznice. - Na tu misao smračilo se Marku pred očima. - Eto, u koliko je on mene zlo bacio poradi osvete! Je li to gospodski? Je li to kršćanski? Eto, to su ta gospoda, siromah mi ne bi toga uradio... Ali kuda s obveznicama? Vidiš li malu tu nenadanu nepriliku!

Marka stao oblijevati sve krupniji znoj. Tri je puta pošao do ormara kojemu je u dnu bio tajni pretinac, popostao pred njim zamišljen i obilazio opet sve uzrujaniji po objema sobama: "Vidiš ti malo tko bi se bio tomu nadao!" Napokon klekne pred ormar, otvori ključem tajni pretinac i izvače ispod nekakvih požutjelih knjiga dvije stare cipele kojima bijaše povjerio čuvanje svojih dragocjenih papira. - Kamo bih s tim cipelama? - pita se jadnik vraćajući se s cipelama u ruci iz jedne sobe u drugu i tražeći žalostivim pogledom sretno mjesto gdje da sakrije te stare cipele. - Eto što je on mene siromaha učinio! - reče on glasno i kao sileći sama sebe da mu glas bude što plačljiviji. Onda stane pred krevet, zamisli se pa reče tiho: - Tu! - Brzo nadigne gornju posteljinu i utisne u raspor slamnjače obje cipele. Činilo mu se da se po nutrini kreveta miču nekakve crne točke, ali sad nije bilo kada da se na to obazire. I već je bio čisto smiren kad mu dođe na pamet misao: "A gdje će pustahije prije poći da traže nego u krevetu? Ta tu bi znalo da sakrije svako dijete." I opet su bile cipele u njegovim rukama. "Kamo? Kamo!?" Činilo mu se da mu malakše pamet baš u ovoj nevolji kad bi je najviše trebao. "Dakle kamo?" "U drvarnicu među drva!" javi se u njem kao tuđi glas, i on klikne veselo: - Bravo, Marko! - Već htjede da skine sa zida ključ od konobe, ali tu naglo stane, a ponešto veselo lice bude opet od poništenosti dugačko: "Tamo bi se lako mogli zavući u cipele miševi i izglodati papire." A vrijeme leti... - Kamo? Kamo?! Ha, to je misao! U kuhinju s cipelama, u lonce, pa ih zasuti do vrha pepelom. I čisto sretan poteče u kuhinju, naše dva zgodna lonca, ali pepela na ognjištu ni prstoveta da ga šmrkneš u nos. Na njegovom ognjištu nije bilo već davno vatre; ono malo jela što ga je za sebe trebao, skuhala bi mu dvorilja Uršula kraj svoje vatre... Ništa dakle! O bože, a vrijeme leti!... Marko se vrati u sobu i spusti se na stolac, skršen od nagle slabosti. U krilu je pred sobom držao cipele, a glava mu žalosno klonula na prsi... - Zar hoće da me ubiju siromaha? - pitao se on, a glas mu sada dolazio sam od sebe toliko plačljiv te ga se i sam uplašio. Pričinilo mu se da je major alarmirao svu posadu u gradu i da čuje vojničku komandu pred svojom kućom. Pa digne glavu. Tišina. Svibanjsko popoldašnje sunce uprlo u prozor gdje je iza crvenoga zastora zujila po staklu muha: "Kamo? Kamo?!" Marko digne naglo glavu: - A gdje će biti sigurnije nego kod samoga tebe? - upita se živahno onemogli čovjek. - Eto tu! - skoči on sa stolice i stane utiskivati cipele pod kaput. Koliko god je htio rukama ravnati izbočine, poznale se one ipak pod tankim kaputom. Ako major opazi pa upita: - Što je to, Marko?! - Njega probije znoj. - Da metnem na se deblji kaput? - upita se i stane se odijevati u zimsku kabanicu. Tu su pristajale cipele bolje. On pritisne rukama dragocjenu imovinu i spremi se napokon da pođe.

- Sad tražite, neznabošci! - umiri on sebe, ali pođe s dušom punom straha iz kuće: - Neka ti bog sudi, Stipančiću, što si od mene danas učinio!

Sav uparen i okupan u znoju nađe se slabih nogu pred oštrim majorom te mu nakon kratkog razgovora izjavi sav sretan da ga Stipančić drži imućnim čovjekom te da je htio od njega uzajmiti novaca.

- A, Stipančić treba dakle novaca! - pomisli u sebi major. - A baš danas došla je dozvola da se izgradi magistratska zgrada koja je nedavno izgorjela bila. K dozvoli bila je priložena uputa da se dozvoljeni trošak za gradnju upriliči tako te će se i time povoljno uplivisati na građane u pogledu predstojećih saborskih izbora. Baš zgodno! - zaključi radosno major i otpusti Marka koji je okupan u znoju žurio kući.

- Gle, što vi, Marko u zimskom kaputu, a sunce grije kao o Petrovu? - nagovori ga na putu Fabijan Martinčić.

- Nazebao sam - reče Marko i učini se kao da mora kihati pa pobjegne sretno od napasnika kući.

Nakon nestrpljivog čekanja dočekao je Stipančić točno u devet i četvrt majora Benettija. Pošto se major udobno smjestio u širokom naslonjaču, srknuo izvrsnoga Stipančićevoga vina i napalio cigaru, reče iza kratkoga razgovora o indiferentnim stvarima:

- Iza zreloga razmišljanja odlučio sam da se obratim na vas, gospodine Stipančiću, u vrlo važnom pitanju.

- Milo mi je - reče mu Stipančić sa nešto patosa.

- Vi ćete dozvoliti da govorim skroz otvoreno; složimo li se, dobro, ne složimo li, pa opet dobro; mi to nećemo shvaćati onako tjesnogrudno kao što naši malograđani shvaćaju.

- Tako je - odvrati samosvjesno Stipančić turajući rukom bliže k majoru srebrnu školjku za pepeo.

- Gradom se čuje opet stara pjesma: "Nećemo vojničke vlasti." Ludorije - doda major i nasmije se porugljivo, no Stipančićevo lice nije na tu primjedbu popustilo nimalo od svoga dostojanstvenoga izražaja.

- Ludorije! - reče još jednom major - Uzviču se kao dijete pred noćnim lijeganjem: "Neću spavati", a dokle još viče, stisne mu san oči i ono usne. Hoće im se promjene, ljudi su već takovi: ljeti vape za zimom, a zimi za ljetom. Samo ne ovako kako je, a što bi bilo onda da se promijeni, to dakako ne pitaju. Ne bi bilo vrijedno o tome ni govoriti... Ali eto među te nesvjesne i lude vikače stali da se miješaju i ljudi od kojih se dalo očekivati više razbora i takta. Ne mislim popa Vukasovića. Bez dvojbe darovit čovjek, nekoji pače hoće i genijalan. Moguće. Ako jest, onda doista graniči genijalnost s ludošću, kao što sam negdje čitao.

- Vukasović? Ne bih rekao da je lud - reče hladno Stipančić.

- Nijesam to rekao, Vukasović je nemiran duh koji se pošto-poto kopa iz stega zakona; takva mu je narav, temperament: vječni malcontento. Sam sebe zavađa i, što nije dosada stradao, ja držim da ima zahvaliti samo slučaju, a možda još i više tuđoj obzirnosti. On zatvori oči, pa leti... leti... Ne mari što udara glavom o zid. On hoće naprijed, kako si je umislio, ne obazirući se ni lijevo ni desno, samo naprijed bez cilja, bez pitanja: "Što hoću? Što kanim?"

- Vukasović? - reče Stipančić opirućim se tonom.

- Ne vjerujete? Možda govorim i krivo. Ili možda nije vama sve poznato što se zbiva u gradu? Vi ste se s nekom gorčinom u duši odrekli davno javnih poslova; ako je sve onako, kako sam čuo, s pravom. Znate li: Vukasović se nudi sam građanima da ga pošalju u sabor.

- Znam - reče Stipančić.

- I vi to odobravate ako vam je naime poznat i program s kojim će stupiti pred svoje izbornike?

- Znam to sve.

- I odobravate?

- Odobravam. Vi, majore, ne poznate prošlosti ovoga grada i bez dvojbe ne znate kako su se bezobzirno pogazile njegove pravice što ih je grad stotine godina uživao a stekao velikim svojim zaslugama za državu i za dinastiju po saborima i milošću careva. Mnoge od tih povlastica stoje u zakonu napisane i danas, ali u praksi ih nema. Ja ih neću nabrajati, bit će gospodinu majoru barem nekoje iz samih tužaba građana poznate.

- Dakako, dakako - uleti živahno major. - A mislite li vi, gospodine Stipančiću: Vukasović će na saboru izvojevati sve što se drži sa strane građana povodom da dođe tu i tamo do nesuglasja između njih i gradskih oblasti?

- Izvojevati možda ne, ali će bez dvojbe uspjeti toliko da se već jednom stanu ozbiljnije obazirati na tužbe grada.

- A ja, vidite, nisam toga mnijenja; ponajprije ima tu stvari što ih građani zahtijevaju a one se kose s namjerama i s nužnom opreznošću oblasti. Kad dođe vrijeme, popustit će se, ali sada nikako. To se navlastito tiče nekih zastarjelih privilegija grada u pogledu dovoza trgovačke robe u gradsku luku, a ti su privilegiji nepravedni s obzirom na druge luke i trgovačka mjesta zemlje. Ima tu nadalje stvari koje spadaju u djelokrug same vojne oblasti i koje u onom obliku, kao što to građani zahtijevaju, neće niti mogu nikada doći u njihove ruke. To se tiče tobožnjih povlastica grada da sami, neodvisni ni od koga, biraju svoje oblasti, upravu, nadzor i tako dalje. Molim vas, ta to naliči zahtjevima da grad upravlja sam sobom na način kakve republike! Ima tu napokon stvari i prijepornih, osobito što se tiče gradskog posjeda i prava na stanovite novčane dohotke koji uistinu spadaju državi. Uostalom, meni se čini da se tu ide po načelu koje prelazi u smiješnost: tražimo mnogo, tražimo i što jest i što nije naše. To je, vidite, načelo upravo razlog da se mirnim putem ne namakne gradu ono što ga bez dvojbe ide. Ali takvoga puta Vukasović ne pozna, on huška neuke ljude, a iz toga rađa se između oblasti i građanstva ona neprekidna napetost koja oteščava razborit sporazumak i odmiče blagonosan rad oblasti oko probitaka grada. Ovo sve, vjerujte vi meni, znade i Vukasović. Drugo je nešta njemu pred očima, a to se "gore" znade...

Benetti tu stane i zagleda se dugim, značajnim pogledom u Stipančića. A onda nastavi:

- Žalibože već mu je pao netko na lijepak, a Vukasović... što može on da izgubi? Te tobožnje gradske pravice u koje ni on sam ne vjeruje samo su kukuljica pod koju on skriva svoju glavu. A u Vukasovićevoj glavi - reče žestoko Benetti - kriju se druge misli, misli, ja se ne žacam reći, buntovničke. Ne vjerujete? - nasmije se trpko major kad je Stipančić nijekao glavom, i pokaže ispod crnog brka svoje bijele zube. - Nije Vukasović - nastavi opet laganije - čovjek bez razuma te ne bi znao da će sabor raditi samo sporazumno s višom oblašću pod kojom je uprava grada. Te tobožnje pravice grada njemu su deveta briga, a glavno nešto drugo. Ja bih se čudio, gospodine Stipančiću, kad ne biste to i vi svojim pronicavim okom već prije otkrili bili.

- Ja vas, gospodine majore, ne razumijem posve - reče Stipančić a u njegovom licu bijaše izvjedljiv upit: Šta taj misli? Možda Vukasovićev ilirizam?

- Govorit ću jasnije. Vukasoviću je na umu da se istrgne grad ispod vojničke oblasti, te ga on, njegov zastupnik, dovede kao suborca, onomu nemirnomu dijelu civilne Hrvatske što se danas digao proti uvađanju mađarskoga mjesto latinskoga jezika u javne urede. Ima li, recite, to smisla? Ovdje se boriti protiv jezika najkulturnijih naroda, protiv talijanskoga i njemačkoga jezika koji vladaju svijetom, da se onamo primi za javni i uredovni saobraćaj mrtvi latinski jezik? Nije li ta borba luda? Jer što se tiče uprave reda i zaštite gradskih životnih pitanja, ne može grad doista zahtijevati ni od svoje vladavine šta bolje nego ima danas. Latinski jezik! Može li biti Austrijancu bližeg jezika nego što je njemački? Ne dopisuje li se s oblašću grada slobodno i talijanski? Dakle ne to čime se svaki inteligentan čovjek ponosi, nego mrtvu latinštinu kojoj danas nema u javnosti već života doli u školskim i crkvenim knjigama. Zar se ne pojavljuje onamo, kamo teži Vukasović, i druga smiješnost? Zar se ne čuje i glasova: Nećemo ni latinski ni njemački, ni talijanski, ni mađarski; neka se u škole i urede uvede jezik kojim govore hrvatski seljaci! Vjerujete li vi da se u civilnom dijelu Hrvatske, kamo se naklanja Vukasović, čuje i takovih glasova. Uostalom, ja Vukasovića razumijem; inteligentan čovjek koji se usudio otvoreno izjaviti da žali što smo protjerali Francuze, takav čovjek može da zamisli i da prione i uz druge bolesne ideje.

Stipančić je bio u neprilici što da reče majoru. Vukasović mu se isto tako činio koliko lukav toliko i neobuzdan, strašću zaslijepljen čovjek.

- Vukasovića, kako rekoh, shvaćam - nastavi major. - Nemiran duh koji neće mirovati nikada. Ali da se ozbiljni i trijezni ljudi, ljudi koji imaju nauka, koji imaju svoju prošlost, da se i takvi dadu povući u ludo kolo sa zanesenim i strastvenim popom, toga ja razumjeti ne mogu! Znate li, koga mislim?

Stipančiću se činilo da mu se zarumenjuje lice, a major nastavi iza kratke stanke:

- Našega suca Ćolića! Vukasović ga je opojio, i on je stupio otvoreno u njegovo društvo... Priznajem, mene je Ćolić metnuo u nepriliku. Da službuje zajedno s oblašću proti kojoj javno radi, to dakako ne može da bude, a nije niti moralno. Ja dakle tražim suca i, dozvolite da govorim otvoreno, ja sam na vas prvoga pomislio. Kad sam došao ovamo i dao se bio upućivati o građanima i gradskim prilikama, mnogo mi se spominjalo vaše ime, a ono malo stvari gdje sam vas vidio javno raditi, utvrdilo me je u svemu što sam o vama čuo. Imponiralo mi je vaše bistro shvaćanje, vaš samostalni i svagda zreli sud, a povrh svega: vi se umijete dignuti nad one sitnice u kojima se naši malograđani i kod većih pitanja gube. Kad sam slagao u misli ljude koji bi mi mogli savjetom pomagati, vaša bi se glava među svima građanima izvisivala vazda na prvo mjesto. Mogu vam reći otvoreno da sam mnogo puta požalio što ste se povukli iz javnosti. No nadam se da ovo mjesto koje sam vam namijenio, nećete odbiti.

- Gospodine majore - reče Stipančić glasom koji je podrhtavao - ja tu čast koju ste mi izvoljeli namijeniti, sa zahvalnošću odbijam.

- Vi nećete? - upita živo major ne tajeći svoje iznenađenje.

- Hvala vam, neću - reče s jednakim glasom Stipančić.

- Vaša volja, gospodine Stipančiću. Mislio sam, čast je to među prvima u gradu, posao nije nimalo tegoban, a dohoci, ali ne veliki, a ono pristojni. Nužno je samo da gradskim sucem bude čovjek naobražen, nepristran i ugledan: zato sam računao na vas.

- Sve mi to laska, gospodine majore, ali namijenjene mi časti ja primiti ne mogu.

- Smijem li pitati zašto ne?

Stipančić se malko zamislio.

- Ponajprije, dragi gospodine majore, ja sam se nedavno još za vašega načelnikovanja natjecao za mjesto koje mi izvolijevate nuditi. - Molim! Zar sam ja kriv da niste bili izabrani?

- Ne znam - reče trpko Stipančić - ne znam.

- Molim! General je svom silom htio Ćolića, a ja ću vam evo reći, premda je službena tajna, proti vama su bili gotovo bez iznimke svi senjski plemići, patriciji i građani. Čini mi se neću lagati ako kažem da je i sam Vukasović potajno proti vama radio. Stipančić problijedi i drhtne, ali se opet brzo sabere.

- Svejedno. Ja se na to ne obazirem, mene vode drugi, viši razlozi: Čuli ste da se u pogledu obrane pravica i povlastica našega grada koje su danas zgažene slažem s Vukasovićem. Poradi toga potpisao sam uz Vukasovića i Ćolića i ja program s kojim ćemo stupiti pred građanstvo da bira svoje poslanike u sabor. Vidite dakle da s istih razloga, s kojih ne može da ostane Ćolić u službi gradskog suca, ne mogu ni ja da primim tu čast.

- To nisam znao - reče major s neprirodnim iznenađenjem. - Oprostite!... Ah, tako! Dakle i vi, gospodine Stipančiću?... Da, silno sam iznenađen, to vam moram priznati... Meni je štovati svačije uvjerenje... Neću ni da pokušam da vas nagovaram, ali velim: vrlo sam iznenađen...

Stipančić slegne ramenima. Oni umuknu. Ćutjeli su neko vrijeme da su jedan drugome na nepriliku. Njihov je daljnji govor zapinjao, a onda se negdje oko ponoći stao major opraštati.

- Oprostite, ja sam se zadržao preko reda. Ne bi čovjek mislio kako u razgovoru s pametnim čovjekom brzo prolazi vrijeme. Čudnovato, ja vam iskreno ispovijedam, s vašim se građanima ne umijem ovako ugodno zabaviti kao s vama pa makar smo protivnici. Meni je gdjekada da zdvojim od dosade u moje slobodno vrijeme kad bih morao da se odmaram. Vjerujte - reče major pripasujući si mač - ja jedva čekam da me maknu. A žao mi je, otvoreno kažem, vrlo mi je žao što sam u vama našao svoga protivnika.

- Molim, ne ličnoga - reče dostojanstveno Stipančić držeći majorovu ruku.

- Svejedno. Vi znate kakve su malograđanske prilike; politički neprijatelj ne da se gotovo ni pomisliti bez ličnoga neprijateljstva... No ipak, ja ne mogu da vam nešto prešutim. Držao sam, jamčim vam svojom riječi, da ćete me izvući iz neprilike. Jedna promjena vuče za sobom mnogo posljedica. Veli se: ruka ruku pere, a ja sam imao za vas još nešto. Nedavno je stigla dozvola da se magistratska zgrada koja je pred dva mjeseca izgorjela potpuno obnovi. Prethodno je doznačeno deset tisuća, a gradnja će se dati u ruke privatnomu poduzetniku. Mislio sam na vas. Posao poduzetnika nije gotovo nikakav, a zaslužba može da bude lijepa. Poduzetnik ne treba da ulaže niti novčića svoga novca, može pače predujmiti od doznačene svote za gradnju. Naravno ne isključuje se mogućnost, ako se budete izvoljeli natjecati, da dobijete taj posao. Ali ovako bi išlo lakšim putem: ruka ruku pere... Nama je glavno da se zgrada do stanovitoga roka dogradi, a vi ćete razumjeti da se najprije podupire svoga... Buona notte! - porukuje se još jednom major sa Stipančićem koji ga je dopratio do vrata. Tu se major okrene:

- Možda je suvišno da to spominjem, no molim neka ovaj moj posjet ostane tajna.

- Molim - nakloni se Stipančić, otprati majora do kućnih vrata i ostane zamišljeno slušajući kako je major tiho silazio niz kamene stube.

Kad se vratio u svoju sobu, ćutio se skroz budan. Osjećao je u sebi neko vanredno zadovoljstvo što je dolazilo od toga razgovora s majorom. Same ugodne, odlučne misli rađahu se jedna za drugom, bile su podobne da ih složi kao veliku glavnicu iz koje će moći da izbije sebi i svomu imenu veliku dobit. - Usnuo je ipak prije nego što je mogao da pročisti i složi te zamašne misli. Misli na sina stajala je sutradan s jedne strane misao na Vukasovića, a s druge misao na noćašnji razgovor s majorom Benettijem. Glavni je njegov osjećaj bio da mu je i pred vlastitim očima porasla vrijednost, a iz toga se osjećaja rađahu ugodna čuvstva u kojima je bilo jakoga poticaja da odlučno stupi na javno poprište... Kako je samo mogao još jedan dan pred time da se toliko ponizi te pođe glavom u neuglednu kuću škrtoga Cincara? Pred njim se otvarao opet svijet, opet se ćutio te ima pravo da stupi na prvo odlučujuće mjesto odakle će podići svoju obitelj a navlastito otvoriti put u sjajnu budućnost svomu sinu Jurju. Njemu mora da to javi: "Čut će me Beč i Pešta, i mene će se pitati kako da se riješe pitanja što su stala da tresu carevinom." Velebna pobjeda dizala se pred njim s nejasnim još konturama u nedalekoj budućnosti. Misao na tu pobjedu kao da mu je vraćala osjećaj snage; on se već od ranog jutra dao na posao da izglađuje i uči govor kojim će stupiti pred svoje izbornike. Dok je radio, vraćala mu se misao na Benettijevu ponudu koja je u ovom času morala biti za nj zamamna. No dobit kojoj se nadao kad digne svoj glas u požunskom saboru, bila je daleko veća.

Oko podne posjetio ga Vukasović i razgovarao s njime o nekim podrobnostima u izbornim poslovima. Pripovijedao mu je veselo da se građanstvo sve više zanima za izbor i da njihova stvar izvrsno stoji.

Kod objeda nije bilo opet Lucije, no na to nije imao kada da misli. Poslije podne nastavio je opet marljivo raditi, a donio mu je po uputi Vukasovićevoj mladi Martin Tintor Vitezovićevu kroniku da se pri sastavljanju govora okoristi navodima što ih je sam Vukasović crvenom olovkom potcrtao. Taj ga se mladić nije sa nimalo simpatije dojmio. Neugledan, ovisok, nespretnih kretnja, od same nevolje na gospodsku odjeven, široka lica, ovelika nosa i usta i jedino očiju ne doduše umnih, ali ugodnih tamnih očiju iskrena izražaja. Sve što mu se još na tom mladiću svidjelo, bilo je duboko klanjanje i strahopočitanje kojim mu je pri dolasku i odlasku poljubio ruku. Kad se podvečer šetao po sobi, vidio je kroz prozor Luciju, neku njezinu drugaricu i auditora Friedmana; pred kućom se Lucija sa oboje srdačno oprostila i ogledala se svrh stuba prema ulici kamo bijahu zamaknuli.

- Toj rastu naglo krila! - reče Stipančić glasno, a onda nastavi opet misliti o stvari koja je bila u tom času važnija, naime o tom kako će s efektom završiti svoj govor.

Ni kod večere nije bilo Lucije. Stao je poradi toga da Valpurgi naširoko razlaže dužnosti majke naprama ženskomu djetetu. No nije dovršio. Borio se opet u sebi s mišlju koju mu bijaše nametnuo Vukasović; kanonik je naime odlučno zahtijevao da u svoj govor uplete i Štoosove stihove: Vre i svoj jezik zabit Horvati, hote ter drugi narod postati. On im nije umio naći mjesta, a opet ćutio se još sada mnogo odvisan o tom ludom popu. Htio je stoga da te riječi i budu i ne budu u njegovom govoru, a toga nije umio pravo udesiti. - Vukasović je zaista fantast i pretjeranac! - zaključi zlovoljno i odluči da ne prihvati od njegovih prinosa u svoj govor ništa što ne bi bilo u skladu s njegovim vlastitim uvjerenjem.

Kasno u noć dovršio je sasma govor, a ujutro pošalje ga Vukasoviću. K sastavku govora priložio je i popratno pisamce. S obzirom na zaključak toga pisma ublažio je svoju odluku da bude skroz samostalan u sastavljanju govora i rekao: - Izvoli ti, reverendissime, po svojoj najboljoj uviđavnosti dodavati, ispuštati i ispravljati, samo da bude bolje i da postigne pred mojim slušateljima svrhu za kojom idemo. - A onaj zaključak glasio je: - Imam nekih neodgodivih isplata, a pošto sam ovaj čas bez gotovine, molim te da mi za par dana uzajmiš pet stotina forinta.

Vukasović je primio Stipančićev odgovor u isti čas kad mu je listonoša uručio pisamce s ovim sadržajem: "Prečasni gospodine! Znam da Ante Stipančić, kojemu ste namijenili čast da zastupa naš grad u saboru, potajno dogovara s majorom Benettijem; ovaj je bio pretprošle noći od devet do dvanaest sati u Stipančićevoj kući. Stipančić treba novaca i traži ih na sve strane u gradu. Pred tri dana bio je u tom poslu u samo podne kod Cincara Marka koji će vam doista htjeti da to posvjedoči. Stipančić je po svoj prilici poradi svoga sina u desperatnim imovnim prilikama. Pazite da nas ne iznevjeri u odlučnom času."

Vukasović je bio u prvi čas uvjeren da ta denuncijacija potječe od majora Benettija. No ipak pozove k sebi Cincara Marka i osvjedoči se da je jedan navod u pisamcu istinit.

Oko jedne ure po podne donio je sakristan Stipančiću Vukasovićev odgovor. U popratnom pisamcu brzo je Stipančić preletio okom retke koji su se odnosili na govor, i ustavio se na zaključku: "Od srca bih ti rado uzajmio što želiš, ali nemam pri ruci. Nedavno sam izdao svu gotovinu."

Stipančić problijedi. - Nema? On nema?! - reče sapetim glasom i poćuti se duboko uvrijeđen u dno duše. - Fuj! - pljune on, a u lice mu navali krv. - Zar me drži kakvom varalicom?

On klone u naslonjač i zagleda se otvorenim očima i ustima u strop. Bio je opet blijed i disao teško i brzo. Lice mu se bolno oteglo, sva sjajna budućnost što ju je netom zamislio raspadala se pred njegovim očima u prah. Činilo mu se da su pritisnuli olovnom pločom njegov duh koji je već plovio u sjajnu budućnost... A Juraj - možda je uistinu konobar... Tad uzme s gorkim i prezirnim smijehom gledati dodatke, precrtavanja i bilješke što ih je pometao bio Vukasović u njegov govor.

- Dašto, dašto, baš kako ti hoćeš! - govorio on prezirno razgledavajući Vukasovićeve ispravke. I ne misleći ni na šta nego da se osveti Vukasoviću, zgnječi objema rukama papir i stane ga trgati na sitne komadiće. Začas pokrile su ispisane hrpice mukom sastavljenoga govora pod. Bacivši još jednom prezirni pogled na svoje rastrgano djelo, pođe odlučnim korakom u magistrat ravno u Benettijevu sobu.

- Predomislio sam se - reče on majoru - nakon trijeznoga promišljavanja došao sam do zaključka da je Vukasović fantastična luda i buntovnik koji hoće da se obori na osnovne temelje naše države; uz takvoga ja pristati ne mogu.

Te je večeri poslao sinu pet stotina uz pismo što ga je već prije bila napisala Valpurga.

A drugi dan sjeo je i sam da piše Jurju:

"Ti si mi ispraznio ruke, da nisi - moj bi se glas bio čuo u Požunu, i ja bih bio otvorio tebi put do najodličnijih mjesta. Sad radi što hoćeš i kako znaš; ubij se, ja sam bešćutan..."