Prijeđi na sadržaj

Posljednji Stipančići/X

Izvor: Wikizvor
IX Posljednji Stipančići —  X.
autor: Vjenceslav Novak
XI


Stipančić je iza loše prospavane noći i proti nagovoru Valpurge ustao oko devet sati izjutra. Bio je porušen, tjelesno nemoćan, a trpko stisnuta usta i sumračan pogled odavao je i njegovu duševnu klonulost. Bilo mu je gotovo žao što je i Valpurgi odao sramotu svoga sina koji je svojim ciničkim pismom prijetio da razori nesmiljeno sve sjajne nade što ih je o njem gojio. Tako što doživjeti! - Da je na to mogao kada pomisliti, od te misli pomutila bi mu se bila pamet u mozgu; a sad je, gle, to užasna istina u koju kao da nema odvažnosti te bi se otvorenim očima zagledao... Juraj - Juraj! Ta je li to istina? - pitao on sebe upirući čelo o staklo prozora na koji je ulazio u sobu puno svjetlo krasnog majskog dana. - Je li to istina te bi se njegov Juraj tako ponizio? Juraj?

Dugo se prokuhavala ta misao u njegovoj duši, a on je odbijaše sve odlučnije od sebe: Ne, ne, tako neće biti... Nešta je drugo tu posrijedi, nešta s čime se Jurju neće na vidjelo. Kakav mladenački posrtaj, grijeh, u koji može mladost lako da upadne... Dašto, bit će to prevejanština njegova, dosjetka energičnoga mladoga čovjeka koji ne stoji ni pred kojom zaprekom skrštenih ruku, nemoćan i neuputan, koji se ne žaca ni jednoga sredstava... Čekaj ti, prevejanče!

I njegovo tvrdo lice htjelo je da se smije:

Pošto je našao put da sinu namakne traženu svotu sakrivši sebe iza Valpurge, javlja se druga briga: On nije imao novaca... Bilo bi se dašto lako pomogao za tih pet stotina gdje u gradu, ali i da nije bilo u njem ponosa koji ne bi dopustio da ikome od sugrađana otkrije svoju neimaštinu: on je računao i na to da bi ga građani o čijoj je eto naklonosti visila sjajna budućnost njegove kuće, mogli lako odbjeći.

Nakon duga promišljanja sjeti se on nekog Cincara Marka koji se bogzna otkuda doselio u Senj i živio od lihve. Bio je poznat u gradu i okolici samo po svom krsnom imenu; prezime mu nije izim oblasti valjda nitko ni znao. Bio je to čovjek od sedamdeset i pet godina, ali jak: onizak, krupna lica, niska čela, velikog nosa i debelih usnica. Gledao je sveđ zamišljeno svojim malim žmirećim očima, a bio je škrtica, da mu nije bilo daleko ravna. Hranio se petak i svetak posoljenim grahom, začinjenim samo octom, a ribe, kad se i za krajcar funt prodavao, nije kupovao jer se bojao troška na ulje. Njegov do peta dugački kaput prešao je bio u poslovicu; kad bi poradi zamazanog kaputa korila koja mati sina ili žena muža, rekla bi: - Kaput ti je kao na Cincaru Marku.

- A znalo se opet da Marko ima novaca i da ih posuđuje uz dobru jamčevinu i masne kamate.

K tomu Marku odlučio je bio poći i Stipančić. Mislio je s razlogom da Marko neće ni živoj duši pripovijedati o tom zajmu, jer je sam hinio pred svijetom bokčiju, kako to već rođeni skupci rade.

Cincar Marko stanovao je u vlastitoj kućici što se naslanjala na istočnoj strani grada o gradski zid. Kućica je bila na jedan sprat i imala je izim prostrane i tamne konobe u prizemlju samo dvije sobice u prvom katu s prozorčićima - toliko da kroz njih glavu provučeš. Stari ljudi nisu uopće kod svojih gradnja razmišljali puno o higijenskim zahtjevima; više im je bilo do štednje na gorivu, a domaća bura vršila je i previše dužnosti vjetrenja i ventilacije.

Stipančić je došao pred kućicu naumice u samo podne kad je znao da su susjedi Cincara Marka posjedali k objedu. Nije nikako htio da tko u gradu sazna o tom njegovom posjetu. Ali kad se blizu kućice obazreo, učinilo mu se da je vidio Fabijana Martinčića kako je žurno u jednu od susjednih ulica zamakao. Stipančiću pade na um što je pripovijedao kanonik Vukasović o majorovim uhodama, i bude mu neugodno. Ali ulica je bila inače mrtva; sunce je pripicalo, i kud je dosegao okom, nije bilo nikoga od koga bi se žacao da zađe u tu neugodnu kuću. U dnu ulice klonulo je na sunčanoj pripeci privezano graničarsko kljuse tužno oborenom glavom od vrućine i umora a još više od žeđe i gladi. Stipančić zamakne hitro u kuću i stane se uspinjati oprezno po neravnim i uskim stubama. U tijesnom predsoblju vodila su otvorena vrata u tamnu i hladnu kuhinju iz koje je zaudarao vonj po staroj čađi, a druga niska i zatvorena vrata vodila su valjda u Markovu sobu. Kad je htio da pokuca, začuje iznutra mrmoreći Markov glas i nekakvo kuckanje po zidu. U prvi mah dođe mu neugodna misao da Marko nije sam. No prođu dva i tri časa, a ono se nije doli slabog kuckanja čulo ništa. Stipančić pokuca odlučno pa otvori vrata i uđe.

Marko je stajao na drvenoj stolici uza zid, i nagnut poradi niskog stropa, tražio nešta i tuckao štapićem po zidu. Kad je ušao Stipančić, okrenuo se, koliko se poradi sigurnosti na uskom podnožju okrenuti smio, i upita nimalo prijaznim glasom:

- Tko je to? Ah vi, milostivi gospodine? - reče zatim smjerno i pokuša da se pokloni sa stolice. - Ubijam stjenice, da oprosti vaša milost. Pokle je zagrijalo, ne mogu od toga gada da spavam. Moja Uršula neprestano dokazuje da ih u krevetu nema, ali ja joj ne vjerujem. Danas sam čuo da se te bestije dovuku po zidu nad krevet pa se spuste ondje gdje ćute toplinu ljudskoga tijela.

Dok je Marko oprezno silazio sa stolice, promatrao je Stipančić kukavno uređenu sobicu; tu kao da su zastori na prozorima i prostirači na krevetu bili zato da pokriju blato. Na neprostrtom stolu bilo je nešta kuhana graha, drvena žlica i zemljani vrč vode; bez dvojbe ostaci Markova objeda. Čitava sobica sa svojim namještajem sjećala je Stipančića na vojnički zatvor gdje je kao kadet poradi nekog obijesnog mladenačkog čina probavio nekoliko dana.

Međutim je Marko otvorio vrata druge sobe. Kad je opazio da Stipančić možda i nehotice promatra ostatke njegovog objeda, pokaže na zdjelu s grahom:

- Ja vam, milostivi gospodine, drugo ne jedem. Osvjedočio sam se da je to najzdravija hrana: kruh, sočivo i zelenje. Ja slijedim u tom prirodu koja je naša najbolja učiteljica: janje koje pase travu nije još nikomu zla učinilo; a vuk koji se hrani mesom kolje nedužnu ovčicu. Meni je pripovijedao jedan gospodin koji je to čuo od samoga nekoga liječnika, da od zelenja, sočiva, kruha i vode dobiva čovjek laganu krv, a od lagane krvi da dolazi sve zadovoljstvo. I ja vam velim: to je istina.

Druga je sobica bila svjetlija i već poradi toga prijaznija od prve. U nju su zalazili rijetki smrtnici, a još rjeđi sjedali u starinsku od slame pletenu dvostolicu. Izim običnoga pokućstva bilo je sve prenatrpano kojekakvom galanterijskom porculanskom robom. - Gospodine Marko - reče Stipančić kad se Marko naprama njemu u drugo sjedalo dvostolice spustio - ja sam čuo da vi imate novaca koje uz dobre kamate sigurnim strankama uzajmljujete.

Marko se ukoči na svom sjedalu, otvori usta poput lijevka i javi se vrlo dugačkim glasom "a".

- Da ne otežemo, ja trebam pet stotina i došao sam k vama da mi ih uzajmite, razumije se, uz dobre kamate.

- Ah, da biste vi, milostivi gospodine, trebali novaca kojih ja nemam?

- Ako nemate, onda je šta drugo - reče zlovoljno Stipančić i namršti lice pa se opre rukama o sjedalo kao da će ustati.

- Nemam, to jest imam, ali što? Par groša, da me poslije smrti dostojno pokopaju, to je sve.

Marko ušuti, stisne usta i zamisli se uvukavši glavu među ramena. Stipančiću se činilo da mu Marko ima još nešto kazati, no on ustane da će poći.

- Hm - reče Marko zamišljeno. - Izim!... U mene, to jest ima novaca, ali, milostivi gospodine, nijesu moji... Ja ne znam bi li se to smjelo učiniti bez dozvole vlasnika? Neka mi je naime sirota izručila svoju imovinu da joj čuvam. Ako bi se moglo od toga s kakvom malom korišću za nju? Vi se, milostivi gospodine, razumijete bolje u zakone... Što sudite vi?

- Izvolite se samo brzo odlučiti, ja trebam danas, a sutra, prekosutra mogu imati vlastite novce u ruci.

- Pet stotina, velite, milostivi gospodine? A na koliko vremena?

- Na osam, petnaest, no recimo na mjesec dana.

- Na mjesec dana - opetova Marko zamišljeno.

- Hm... Ali ja se sam ne usuđujem. Morao bih pitati... A opet, novac se daje u sigurne ruke, pa bi onoj siroti donio i koristi... Što vi mislite, milostivi gospodine? Hoću li ja to moći bez njezinog znanja učiniti? Možda bi pričekali do sutra, toliko da ja vlasnicu pitam te ne bi u kojem slučaju, razumijete li...

- Neću čekati - prekine ga Stipančić. - Čemu trošimo riječi? Ja sam vam rekao po što sam došao, a vi izvolite odgovoriti: Da ili ne. Svako je drugo raspravljanje suvišno.

Marko se zamisli.

- Pa dobro, dobro, milostivi gospodine! - reče on naglo. - Vama ću dati, a njoj ću reći: "Dao sam jednoj vrlo uglednoj osobi, u sigurne ruke." Je li tako dobro?

- Ja držim da jest.

- Dašto, dašto! - nasmijao se Marko. - Samo ću moliti, naravno vi ćete znati i nećete mi zamjeriti, nešto se mora imati u ruci... Malu pismenu potvrdicu... To je običaj, vaša milosti... Ja to radim ovako: ono što ćete dobrostivo namaknuti siroti, odbit ćemo odmah od svote.

- Možemo i dodati - reče Stipančić.

- Pa možemo - reče nakon stanke Marko. - Napisat ćemo dakle pet stotina i... koliko ćemo reći?

- Kako običajete - reče s gospodskim nehajem Stipančić.

- Recimo pet od stotine na mjesec dana, neće možda biti mnogo? Svega skupa dakle pet stotina i dvadeset i pet... Tako izvolite napisati i, da na mene ne padne kakva odgovornost, imat će vaša milost dobrotu da potraži dva svjedoka koji moraju također potpisati.

- Dva svjedoka! - prene se Stipančić. - A čemu to?

Marko uvuče opet glavu među ramena i metne preda se ruke:

- Običaj je takav, vaša milosti!... Danas jesmo, sutra nismo.

- Pa dobro - namršti Stipančić lice. - Potpisat će moja žena.

- Milostiva gospođa Valpurga?

- Da...

- Hm... Milostiva gospođa Valpurga, naravno, to je zakonita drugarica vaše milosti ili, kako se u prostom narodu kaže, vaše milosti žena: Žena i muž, to se uzima, kako vaša milost izvolijeva znati, kao jedna duša u dva tijela, to jest kao jedan čovjek. Dakle ja sudim da bi uz milostivu gospođu morala potpisati dva svjedoka... Novci su tuđi, a bog zna dokle smo i dokle nismo... Kakva dva svjedočića, moj bože!

Stipančić je mijenjao boje u licu.

- Znate li šta? - reče on oštro - Ja ću vam jamčiti svojom kućom... i sa obje kuće, svojom i kućom moje žene.

- To je dugačak put, milostivi gospodine, jer bi se moralo obaviti putem oblasti, a ovako, kako ja velim, bilo bi mnogo kraće.

- Oblasti? I to još?! - Stipančić ustane naglo i pogleda oštro Marka te se siromah povukao od straha dublje u svoje sjedalo.

- Ja sam imućan čovjek koji nije još nikada ni od koga što posuđivao. Slučaj hoće te trebam tih pet stotina na kratak čas. Pitam vas još jednom: hoćete li mi dati taj novac pod uvjetima koje ste sami označili a bez ikakvoga svjedoka?

- Milost -

- Da ili ne?

- Oh, da ja imam! Oh, da ja imam! - vapio je Marko tužnim glasom i lamao rukama ustajući sa svoga sjedala.

- Dakle ne?

- Ta vi ste, milostivi gospodine, učena glava. Smilujte mi se, vi možda mislite da ja -

U Stipančiću je kipjelo, i on se bezobzirno oborio na bijednoga Marka:

- Govorite već jednom otvoreno, kako se pristoji čovjeku vaših godina: Da ili ne?

- O bože, na koliko me evo muke vrgoste!... Kako bih ja vama uskratio, ali sirotinjski novci... A što bi to vama teško bilo da nađete dva svjedoka?

Marko nije ni dorekao, kad je već Stipančića bilo nestalo iz sobe. Sad se Marko nasmiješio i, gledajući u vrata kud je iščeznuo Stipančić, tro zadovoljno ruke:

- Ipak nije bio čist posao... Da zašto bi se bojao svjedoka ako pošteno misli?

Kad je Stipančić sašao na ulicu, sakrila se hitro nečija glava iza zida susjedne ulice. Stipančić je bio uvjeren da je to bila Martinčićeva glava. - Ovladao ga zloban gnjev i briga i stid. Putem do kuće držao je u ruci veliku crvenu svilenu maramu i otirao njome neprestano s čela krupan znoj. Grudi mu je burkala teška i gorka misao: "Eto, što sam počeo da doživljujem..."

Drugi dan iza toga dovršivao on svoj govor izbornicima premda je bio neprestano pod teretom trudnih misli o svom sinu i jučerašnjem doživljaju kod Marka. Bio je uvjeren da se Jurju mora ipak smjesta pomoći. Sada nije već vjerovao sve ono što mu je Juraj pisao; ali, umovao on, ovaki mladi, genijalni ljudi mogu se na svašto odvažiti... Povrijeđen Juraj u svom ponosu mogao bi zbilja iz osvete, iz lakoumlja ili iz mladenačke nepromišljenosti da pođe među konobare... Bog zna ne bi li otupio i postao ravnodušan prama karijeri što mu je otac namijenio. A može od misli da ga je zanemario otac, biti i gore... Mogao bi od stida, od boli u mladenačkoj naglosti da kidiše sam na sebe, kao što u svom pismu i napominje... Nema dvojbe, mora mu se pomoći.

Napokon je zaključio da će još sutra odnijeti svoj govor Vukasoviću i umoliti ga da mu za koji dan uzajmi pet stotina. Isprva mu je ta misao bila tuđa; no kad je razmišljao da bi uskratom svoje pomoći mogao oboriti sve sjajne kule što ih je Vukasović u pogledu idućeg izbora snovao, sprijateljio se s tom mišlju i požalio opet svoj sramotni korak k Marku.

Podvečer donese mu Valpurga pisamce; predao ga je neki vojnik koji da čeka na odgovor.

Stipančić prereže omot i pročita na posjetnici ime: K. k. Major Karl Benetti, Bürgermeister.

Pismo je sadržavalo malo redaka: "Želim s vama razgovarati o vrlo važnoj stvari. Izvolite mi poručiti jeste li sporazumni da vas večeras poslije devete ure posjetim?"

Stipančić uzme svoju kartu i napiše odgovor: "Bit će mi čast da vas primim u svojoj kući, kako izvoljeste naznačiti."

Predavajući Valpurgi listić, reče joj ponešto uzbuđenim glasom:

- Večeras će me posjetiti major Benetti, no neka se to drži tajnom. Priredit ćeš nešta u mojoj sobi da ga se dočeka.

- Major? - reče očito veselo iznenađena Valpurga. Nju je radovalo što vidi Stipančića opet u saobraćaju s gospodom koja su odlučno utjecala na javne poslove i među kakvom su Domazetovići odvajkada veliku ulogu u gradu igrali.