Pokoli, jaoh, ljubav, moj cvite, hoće toj

Izvor: Wikizvor
Pokoli, jaoh, ljubav, moj cvite, hoće toj
autor: Marin Držić


Pokoli, jaoh, ljubav, moj cvite, hoće toj



Pokoli, jaoh, ljubav, moj cvite, hoće toj,
   da za te ne pristav uzdišem ovakoj
i da ino s istoči, jaoh, ne sja sunačce
   na plačne me oči neg rajsko tve lice;
ne moj mi zazirat, molim te ljuveno,
   toj slatko pozirat tve ličce rumeno;
er kada ličce toj ne budem tve pozrit,
   jaoh, smrtni nepokoj hoće me umorit;
i mene tamnosti obujme sve tada
   bes tvoje liposti, ka život moj vlada.
Oto tebe izbavi i uze i strila,
   moj cvite gizdavi, ljuvena taj sila;
oto ti slatki goj u srcu uživaš,
   a što je nepokoj ljuveni, jaoh, ne znaš;
ljubav ti u prsi, kim nje vlas satireš,
   tih plamak uvrzi u sebi da čuješ,
ljuveno što 'e mriti i ki je nepokoj
   dragoga želiti, izbrani cvite moj!
Ružice rumena, taj svitli tvoj ures
   i gizda ljuvena slave te do nebes;
gdino si kraj rika u vrime prolitja,
   sva si čas i dika izbranoga cvitja;
svitle se tva lica prije danka u gori
   jak zvizda danica prid suncem o zori;
mladosti tim mile ubrat te sve žude,
   tobom da pribile njih prsi uljude;
vrhu svih ma mlados sve smagne, ružice,
   za gizdu i rados da združi tve lice;
ma njeka prem huda protiva meni čes
   brani mi od svuda združiti tvoj ures.
I rijeke duboke i drače i grane
   tej tvoje visoke k tebi mi prit brane,
ter takoj tvoj obraz, ružice, želeći
   skončam se jak no mraz na suncu kopneći.




Piktogram oznake javnoga vlasništva Ovo je djelo u javnom vlasništvu svugdje u svijetu jer autorska prava istječu nakon 100 godina od autorove smrti.