Pjesma nad pjesmama (Šarić)/Glava 7.

¹ Zbor: Kako su lijepi koraci tvoji u papučama, kćeri kneževska! Okret bedara tvojih kao đerdan oko vrata, djelo ruke umjetničke.

² Krilo ti je kao zdjela dragocjena - nikada u njoj neka ne us fali vina! - Tijelo ti je kao stog pšenice, ljiljanima ograđen.

³ Prsa tvoja: dva blizanca srnčeta!

⁴ Vrat tvoj: toranj od slonove kosti! Oči tvoje: jezera u Hešbonu pred vratima batrabimskim. Nos je tvoj kao toranj libanonski, koji gleda prema Damasku.

⁵ Glava tvoja na tebi kao Karmel, kosa na glavi tvojoj kao grimiz kraljevski, u pletenice spletena.

⁶ Zaručnik: Kako si lijepa, kako ljupka, ti draga, kćeri puna miline!

⁷ Uzrast tvoj kao palma, prsa tvoja kao grozdovi.

⁸ Obuze me zelja: popet ću se na palmu, dohvatit ću plodove njezine: tada će mi njedra tvoja biti grožđe s vinove loze. Dah je nosa tvojega kao miris jabuke,

⁹ Usta tvoja kao najbolje vino, što mi slatko kvasi grlo lije se preko usana i zuba.

¹⁰ Zaručnik: Ja sam posve dragoga svojega! I srce je njegovo puno čežnje za mnom.

¹¹ Dođi, dragi moj, pođimo van u polja! Pod grmljem ciprovim legnimo na počinak!

¹² Rano u jutro poći ćemo u vinograde da vidimo, zameće h se već vinova loza, otvaraju li se cvjetovi, cvatu li šipci. Tamo ću ti posvetiti ljubav svoju.

¹³ Mandragore dišu već svojim mirisom. Vrata naša kriju svakojakoga krasnog voća: novoga i staroga, za tebe sam ga sačuvala, Dragi moj!

← Glava 6.

Pjesma nad pjesmama (Šarić)

Glava 8. →