Sramovat se meni 'e sila
što te ljubih verno dosti,
o nakazni bez milosti,
o prikore svijeh od vila.
Ja te uvrijedih (rijet ću istinu),5
nu grijeh plakah dugo vrijeme
i s suzama neizmjernijeme
prosih milos na krivinu.
Zasve oholu, ja te ljubih,
da ti udvorim pomnju stavih,10
za steć tebe mene ostavih,
za nać tebe mene izgubih.
Ali ti se ne smilova,
neg tve lice kriješ meni,
lice u kom se još rumeni 15
biljeg mojijeh od celova.
Prem se oholas tvâ ponosi
svo'om ljepotom, bivši očito
za oholit se razložito
da se vele hoće i prosi.20
A tvoj ures nije te vlasti,
da božica njim se činiš,
er što lijepom tebe sciniš,
gubiš scjenu s oholasti.
Tijem ja nijesam vik ljubio 25
ljepos nego ljubav tvoju, -
za rijet bolje štetu moju
i moj poraz, kî sam htio.
A i sa mnom si ti hinila,
znam, po tvojoj nestavnosti;30
ah pod cvijetjem tvo'ih milosti
smrtna zmija skrovna 'e bila.
Zato od tebe grem nazada,
er plam drugi mâ 'e zahvala;
s istijem mirom i ti ostala,35
s kijem ja smeten bježim sada.
Nijesi, nijesi već za mene,
o nevjerno srce od hridi!
mâ ljuvezan vile slidi,
ne lavice nesmiljene.40
