Pjesan XXIV

Izvor: Wikizvor
Skoči na: orijentacija, traži
Pjesan XXIV
autor: Ignjat Đurđević



Piktogram oznake javnoga vlasništva Ovo je djelo u javnom vlasništvu svugdje u svijetu jer autorska prava istječu nakon 100 godina od autorove smrti.


   U zelenoj sjeđah sjeni,
kôj se okolo vir izvija,
kad Miljena dođe k meni,
od svijeh vila najstarija,
   i reče mi: "Žudim sada 5
čut tvâ mudros što me svjeti,
pokli mislim Zorka mlada
za dragoga vojna uzeti.
   Zaludu je gora gusta,
kad bez ploda, znaj, boravi;10
bez pritke je loza pusta,
pusta 'e vila bez ljubavi.
   Ni se sramim, mladijeh ljeta
što moj ures nejma u sebi:
star je mjesec, dika od svijeta,15
staro 'e sunce, čâs od nebi.
   Prizrivati ja počinam
i prihodi doba moje,
nu se kućam i baštinam
a ne ženam ljeta broje.20
   Pogled ima vila svaka
svako u doba drag i mio,
i stare smo ljepše paka,
kad je ures naš sazrio.
   Milo 'e vidjet kad najprije 25
sja na dubu cvijetje bijelo,
nu je vele gizdavije
ubirati voće zrelo.
   I zemlja je stara mati,
nu ne gubi tezijem scjenu,30
i lijepo je nju gledati
s mladijem ljetom sadruženu.
   Strmi potok gnusna tijeka
malo dana prije se rodi,
a pribistrijem davnja rijeka 35
priko polja stupom hodi.
   Gvozdje, koje licu u svomu
tamni mrakom nemilijeme,
grabi svjetlos srebru istomu,
kad ga izliže dugo vrijeme.40
   Staros resi a ne hara
lijepu diklu; ali opeta
nijesam, vjeruj, tako stara,
er još nejmam peset ljeta."
   Još veljaše, Ljubdrag kada,45
kî se nađe tuj po sreći,
nerazbora i nesklada
bijesne vile ne trpeći,
   nasmija se, pak trikrati
krivo 'e pazeć i opako 50
u rasrdžbu smijeh obrati
ter se osjeknu na nju ovako:
   "Gled' izjedi, kâ združiti
s pastijerom se mladijem ima,
da celove vavoliti 55
ustim bude bezubnima!
   Od svijeta se svrha čeka
jur prispjela u naravi,
kada staros kukurijeka
zanesena u ljubavi;60
   er tko neće rijet pravedno
da 'e sva narav u neredu,
videć s ljetom zimu ujedno
a s mladićom diklu sijedu,
   snijeg od prama, prsi od leda 65
gdi plamena trpe silu
i noć sjedi tamna i blijeda
nedorasla sunca u krilu?"
   Reče ovako, a Miljena
Ljubdragove čujuć riječi,70
jak lavica ubodena
na njega se ljuto izbeči,
   govoreći: "Nije potrebe
da se ozivam ludos na tu:
hoću Zorka, neću tebe,75
još da sivaš vas u zlatu."
   Hitru stavnos tad u lice
dozva pastijer vuhoviti,
k zemlji obrati svo'e zenice
i sta dvorno besjediti:80
   "Ah smiluj se i prosti mi,
o nakazni od ljepote,
i u dobro, gospo, primi
što proć tebi rijeh nehote.
   A odsad ću ti u spijevanju 85
hvalit ljepos, kud god stupi,
i činit ću da se na nju
kô na čudo vas svijet kupi.
   Tebi narav pribogata
rad ljuvezni poda i scjene 90
prame od srebra, lice od zlata,
oči rusam nakitjene;
   ravne prsi, usta bijela,
čvrste bedre na te stavi;
luk je tijelo, nos je strijela,95
pogled čemer od ljubavi.
   Pače 'e čudna stvar veoma
tvo'ih naprava da s pomoći
kako sunce sivaš doma -
jutrom zračna, bijeda u noći.100
   Tijem s tolike tve svjetlosti,
kâ mi poraz i smrt prijeti,
ja ne mogu tve ljeposti
smislit, gospo, ni vidjeti.
   I ako svakom ljubovniku 105
opći ljubav svijes zanijeti,
tko god ljubi tvoju diku
potpuno je van pameti."
   Tako izreče, a ja u smijehu,
taj razgovor, da ne izgine,110
vas udjeljah na pospjehu
ovdi stare vrh česvine.