Parlamentarna povjest 1860.-1880. (M. Polić)/Sabor 1865.-1867.

Izvor: Wikizvor
Skoči na: orijentacija, traži
Poslje sabora 1860.-1880. Parlamentarna povjest Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije — 
Sabor od godine 1865.-1867.
autor: Martin Polić
Od bana baruna Raucha do odstupa Ivana Mažuranića

prema Archive.org, u izvornom pravopisu. Paginacija u vitičastim zagradama.


Sabor od godine 1865.-1867.[uredi]

{147} Napokon se sabor, koji se je uslied prvobitnog kraljevskog odpisa imao sastati već u srpnju, bivši iza toga tri puta odgodjen, nastade istom u kasnu jesen, 12. studenoga. Malo ima u povjesti hrvatskih sabora, koji su imali najvažnija za zemlju i narod pitanja razpravljati uz teže okolnosti, uz veći pritisak sudbonosnih izvansaborskih dogadjaja, kao što upravo ovaj sabor od g. 1865. i 1867, Ovo će se najbolje vidjeti iz samoga tečaja saborskih razprava, koje su započele uz nutarnji nesklad i oštre razmirice izmedju saborskih stranaka, hotećih da jedna drugu nadvlada, a svršile uz zajedničke prosvjede obijuh najjačih saborskih stranaka, koje su se na početlfu zasjedanja najljuće zavadile. Važni dogodjaji, sustižući se naglo, svaki su čas brisali razlike i nutarnje oprjeke izmedju stranaka, prijatelji od jučer pretvarali se tako rekući kroz noć u protivnike a jučerašnji protivnici znali su se u tren oka naći složni na okupu. Ovdje se. mora iztaknuti okolnost, koja nemalo otežčava točan opis razprava. Sabor od godine 1861., prije nego će se razići, ovlastio je dva svoja umna i ugledna člana, Mirka Šuhaja i Dragutina baruna Kušlana, da uz saborski dnevnik, koji sam po sebi pruža jasnu sliku razprava, nakupe sve ostale spise, koji bijahu saboru predloženi pa imamo uz dnevnik četiri omašna svezka saborskih spisa, koji nas najtočnije upućuju svakom predmetu, iznešenu pred sabor. Ovaj nam put manjkaju takovi saborski spisi a i sam saborski dnevnik dosti je manjkav. U njem neima ni svih kraljevskih odpisa, neima adresa saborskih, kojima se je odgovaralo na prev. odpise pa bismo se uz takove okolnosti našli u najvećoj neprilici, da donesemo preglednu sliku te saborske periode. Na sreću imamo novine iz toga vremena „Narodne Novine“, „Pozor“, „Domobran“, „Agramer Zeitung“ i „Sviet“, koje donose u najautentičnijem obliku sve te važne spise a uz to bilježe, prema svojem stranačkom stanovištu i dogodjaje u krilu pojedinih stranaka tako, da nam izlazi vjerna i plastična slika čitavoga političkoga pokreta tih vremena. Možda će već iz ovoga razloga i ovaj naš opis imati neku trajniju vriednost te poslužiti onima, koji se žele obavjestiti o pravom stanju ovoga razdobja narodne političke povjesti.

Previšnji odpis.[uredi]

{148} Pošto je najstariji veliki župan Ivan Kukuljević pozdravio prisutne članove sabora, izasla kuća deputaciju banu barunu Josipu Šokčeviću, da dodje otvoriti sabor. Dopraćen u sabornicu bude pozdravljen klicanjem, na što pročita sliedeći prev. kraljevski odpis:

Mi Franjo Josip Prvi, po božjoj milosti cesar austrijski, kralj ugarski i češki, kralj lombardezki i mljetački, dalmatinski, hrvatski i slavonski, galički, vladimirski i ilirski, arkivojvoda austrijanski itd. itd.
Častni, poštovani, poglaviti i velemožni, ugledni i plemeniti, mudri i obzirni, ljubljeni vjerni Naši!
Sastavljajuć sada po drugi put sabor kraljevine Naše Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, rado se poslužujemo prilikom ovom, poručiti Vam svimkolikim kraljevski Naš pozdrav.
A ćutimo i potrebu od god. 1861. ovamo uvjeriti Vas sada i opet, da, kó što Nam je iskreno na srcu napredak i razvoj moći ove po providnosti Nam povjerene države i narodah, isto Smo tako iskreno i toplo osvjedočeni o tom, da uzvišena ova svrha ne samo neprieči organičnoga, naravi shodnoga razvitka i jačanja pojedinih njezinih sastavinah, nego dapače da svrha ta bez ovih nije ni moguća, i da uprav one imadu joj biti najčvršća i najsilnija podpora.
Starodavne, od djedovah nasljedjene naredbe, zakoni i zakonski običaji kraljevine ove, kao što i njezin način mišljenja, jezik i narodnost — bitna su sastavina najnutarnjije joj naravi, a podjedno i temelj politične, umne i družtvene zgrade.
Naravski ovaj temelj prigrljujemo rado i sa svom odvažnošću kao izhodište daljemu obrazovanju.
Ovo dakle, što je historično, neima Vam valjati kao svrha, skrajnja, nego samo kao zemljište, buduć zakonito zato i najprikladnije, koje jedino trajno, kako za zemlju samu, tako i za državu ukupnu, uroditi može plodom novom vremenu shodnim.
Kao što smo sigurni, da ćete Vi, koji ste zastupnici naroda darovita, priznati ovo načelo istom onom iskrenošću i prostodušjem, kojom Mi obnadjosmo izreći ga naprama Vam: isto smo tako osvjedočeni, da se Vi nećete oglušiti onim uvaženjem, koja Mi glede najvišjih poslovah državnih, jednako tičućih se svihkolikih zemaljah monarkije Naše, izjavismo u prvom dielu kraljevskoga Našega reskripta od 8. studenoga 1861.
Neobhodna je u istinu potreboća vremena, da u buduće pri zakonotvorstvu ne samo pojedinih kraljevinah i zemaljah cesarevine {149} Naše, nego i monarkije ukupne kao takove zaključujuć sudjeluju zastupnici naredah.
Koji se poslovi pri tom razpravljati imadu kao poslovi zajednički, odredismo Mi u cesarskoj Našoj diplomi od 20. listopada 1860.; forma razpravljanja ovoga bi naznačena u temeljnom zakonu, proglašenu patentom Našim od 26. veljače 1861.
Saobćujuć vam dakle u prilogu oba ova državna spisa, kao što glase od rieči do rieči, pozivamo Vas ovim, da ih prihvatite.
Ovo je prvi Naš kraljevski predlog, o kojem dakle — prije svih inih pitanjah — očekujemo zaključke sakupljena zemaljskoga sabora.
Riešivši posao ovaj, Vaše će vjernosti kao dalje Naše kraljevske predloge, u redu, kao što su ondje navedeni, preduzeti ostale one predmete, koji su u kraljevskom Našem reskriptu od 8. studenoga 1861. naznačeni kao neriešeni.
Povodom zaključka posljednjega zemaljskoga sabora o odnošajih naprama Našoj kraljevini Ugarskoj, izjavljujemo živu želju, da riešenje pitanja ovoga, o kojem će i ugarski sabor viećati, putem sporazumka izmedju oba zemaljska sabora podje do skora za rukom.
Sabor ugarski, koji će se sastati na dan 10. prosinca o. g., bit će, kao i onaj od godine 1861., namienjen poglavito tomu, da krunjenje Naše kao kralja od Ugarske, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije priugotovi, pak, primiv diplomu krunitbenu (inauguralnu), da božjom pomoćju krunjenje sad u istinu i ovrsi. Pozivamo Vjernosti Vaše, da se pobrinete za dobe, da ova Naša kraljevina u onom zemaljskom saboru bude zastupana.
Što se tiče Dalmacije, pozivamo se na izjave, sadržane u kraljevskom Našem reskriptu od 8. studenoga 1861., po kojih će se pitanje o sjedinjenju konačno riešiti moći stopram, pošto uredjeni budu državo-pravni odnošaji Hrvatske. Čim ova pitanja sretno budu riešena, neće smetati ništa, da Vjernosti Vaše predju na pretresivanje ostalih Naših kraljevskih predlogah.
Kao takov označujemo odavna jurve viseće u kraljevskom Našem reskriptu od 30. srpnja 1861. zemaljskomu saboru predloženo, nego na žalost neokončano pitanje o vremenu shodnom uredjenju zemaljskoga sabora i o izradjenju nova zakona izbornoga.
Dotične osnove zakonske, prilagodjene, koliko moguće, potreboćam sadašnjim, Naša će vlada odmah, čim završeno bude viećanje o predmetih predidućih, predložiti Vjernostim Vašim na razpravljanje ustavno.
{150} Na koncu zemaljskoga sabora očekivamo pouzdano, da će Vjernosti Vaše zaključke saborske, priredjene po običaju kao članke zakonske, podnieti Nam kraljevske potvrde i izdatbe radi.
Ljubezni vjerni!
Velike i važne su zadaće, o kojih Vam je viećati, koje Nam je zajednički riešiti.
Pouzdanjem, umjerenošću i zrelim, mirnim razsudom učinit ćete, Vi sinovi vitežkoga naroda, da Nam, zakonitomu Vašemu kralju, moguće bude, učvrstiti temelje narodnomu Vašemu obstanku i osigurati ih za sva buduća vremena.
I sad uzdajuć se u Boga i u Vaše domoljublje, proglasujemo, da je sabor otvoren.
U ostalom ostajemo Vam Našom cesarskom i kraljevskom prijazni i milosti blagonaklonjeni.
Dano u cesarskom Našem glavnom i prestolnom gradu Beču u Austriji na drugi dan mjeseca studenoga godine spasa tisuću osam sto i šestdeset i pete, vladanja Našega godine sedamnaeste.
Franjo Josip. s. r.                 Milan barun Kussevich s. r.
Po previšnjoj zapovjedi Njeg. posvećenoga cesarskoga i kraljevskoga apoštolskoga Veličanstva       Ivan Daubachy s. r.

Čitanje prev. kraljevskoga odpisa pozdravi kuća uzklicima: „Živio kralj!“

Prvi sukob.[uredi]

Već u sliedećoj saborskoj sjednici zametnu se izmedju bana — predsjednika i članova opozicije prepirka o važnom načelnom pitanju, iz kojega se rodi čitav niz razmirica. Ban predloži, da se po poslovniku odmah izaberu četiri privremena bilježnika; tomu se uzprotiviše Mrazović, Aurel Kušević, Kušlan, Petar Horvat i drugi, koji izjaviše, da se ni taj posao ne može obaviti, dok u saboru sjede prisjednici banskoga stola, njih 14 na broju, kojima je sabor od god. 1861. oduzeo pravo mjesta i glasa u saboru. Ban izjavi, da taj zaključak neima nikakove pravne valjanosti, pošto nije sankcijoniran po drugom zakonotvornom faktoru. Bilježnici budu ipak izabrani, a glede prisjednika banskoga stola zaključeno, da će se o tom povesti rieč kad bude govora o verifikaciji. U sliedećoj sjednici dodje na red verifikacija, a medju banom i opozicijom porodi se živa oprjeka. Pošto saborski odjeci nebijahu ovjerovili prisjednika banskoga stola, nehtjede ban dozvoliti, da se sabor proglasi konstituiranim. Mrazović i Perkovac, oba žestoka banova protivnika napadahu oštro njegove izjave te mu Mrazović doviknu : „Ja mislim, da će se toliko štovanja {151} za zakon naći u hrvatskih krugovih, da će prije krajnja sredstva poprimiti, ma ne bilo sabora pod banom Šokčevićem nikada... (Živio, buka.) Razprava o tom predmetu tekla je kroz dvije sjednice, a bez svakoga uspjeha. Iz treće sjednice izostadoše svi članovi opozicije, te se uputiše u Beč, da se prituže Njeg. Veličanstvu „radi banove samovolje“. U deputaciji bijahu saborski članovi Benjamin

...

Adresa.[uredi]

Zatim kuća predje na izbor odbora za adresu, uslied prev. kraljevskoga odpisa. U odbor budu izabrani uslied kompromisa izmedju stranaka članovi sabora: Rački, Vranicani Josip, Mrazović Mato, Ćepulić, Veber, Trnski, Prica, Subotić, Šuhaj, Stojanović i Ivan Kukuljević. Dok je ovaj najglavniji saborski odbor viećao, iznese biskup Strossmayer predlog, neka se sabor obrati na Njeg. Veličanstvo predstavkom, da blagoizvoli potvrditi pravila jugoslavenske akademije ili ako ima glede tih pravila kakovih opazaka, da ih blagoizvoli priobćiti saboru radi ustavnoga razpravljanja. Biskup potaknu u svojem govoru i ustrojstvo jugoslavenskoga sveučilišta. Biskup požali, što odlični i plemeniti muževi (misli Ivana Mažuranića), koji su po svojoj prošlosti i po svojem književnom radu prvi bili pozvani, da podupiru ovakove zavode, nisu, imajući vlast, to učinili“. Istina je toliko, da je Mažuranić, bivši u vlasti, stajao u živoj oprjeci sa političkim muževima, koji smatrajući biskupa Strossmayera svojom moralnom glavom vodjahu opoziciju proti njemu i težnjama austrijske vlade, pa se nije onako toplo zauzimao za tu želju biskupa Strossmayera, kako se je to od njega očekivalo. No sve da je to htjeo učiniti, ne bi valjda Schmerlingov kabinet bio na to pristao jer je tiesnogrudna bečka politika nazirala u ustrojstvu toga zavoda i nekakove opasne političke težnje. Biskup Strossmajer pročita odmah predstavku na Njeg. Veličanstvo, po njemu sastavljenu, koju kuća jednoglasno usvoji. Poslie božićnih praznika dodje na red razprava o adresi. U odboru se pojaviše tri struje. Većina odbora pristade na nacrt adrese, izradjen po izvjestitelju Račkomu; proti toj većini stajaše manjina, sastojeća iz članova samostalne stranke a proti obim strankama, Ante Stojanović, zastupajući krajnje krilo unionističke stranke. Izvjestitelj Rački razjasni načela, koja su većinu odbora vodila, kada je sastavljao nacrt. „U krajiškom pitanju mislio je odbor, da mora uvažujući okolnosti, koje su se razvile tečajem vremena, odustati od zahtjeva strogoga prava te netražeći, da se Krajina odmah dokine, bar zamoliti Njegovo Veličanstvo, da se ona odmah spoji u zakonotvorstvu i upravi sa materom zemljom. Glede pitanja o Dalmaciji, odbor, naglašujući zemljištnu cjelokupnost {153} i pogledom na tu zemlju, moli Njeg. Veličanstvo, neka blagoizvoli dokinuti one zaprieke, koje su dosada bile na putu, da Dalmacija, kao cjeloviti dio trojedne kraljevine, ne može uživati skupnoga ustava.

Ovdje moramo prekinuti Račkoga da razložimo, zašto i odbor i čitavi sabor, izuzamši Antu Starčevića i njegove jednomišljenike odustaju glede Krajine od strogoga prava pa zašto nemole ni sjedinjenje Dalmacije ni Krajine onako kategorično, kako je to molio sabor od godine 1861. Glede Dalmacije uvidjahu hrvatski javni muževi ov i onkraj Velebita, da se neda izvesti pače ni pokušati s nadom na uspjeh sjedinjenje sa Hrvatskom i Slavonijom, dok u Dalmaciji obstoje takove zaprieke, koje se nemogu naprečac ukloniti. U dalmatinskom saboru imala je većinu protuaneksionistička stranka, koju bečka vlada podupiraše na sve moguće načine. Zato Bački predlaže molbu na Njeg. Veličanstvo, neka se uklone te umjetne zaprieke sjedinjenju. U tom se slaže čitava kuća pa i oba u saboru prisutna vodje dalmatinske narodne stranke, Klaić i Pavlinović. Ni glede krajine nepostoji velika razlika u mnienju raznih saborskih stranaka, izuzam Antu Starčevića i njegove prijatelje, koji nepomično stoje na osnovu svojih načela. Muževi raznih saborskih stranaka kanda uvidjahu, da je u tom času upravo nemoguće zahtjevati dokinuće krajiškoga vojnoga sustava. Vanjski odnošaji monarkije, naročito prema Italiji i Pruskoj, počimahu već dobivati osbiljan i opasan značaj, iz kojega se je nekoliko mjesecih za tim rodio rat s objema državama. Za to ograničiše svoju molbu glede krajine na to, da se, nedirajući u krajiški vojnički sustav, Krajina sa materom zemljom stopi u zakonotvorstvu i upravi.

Glede oba ova petita adrese neopažaju se u kući velike načelne razlike, nazori se počinju razilaziti i stranke počinju naglasi vati svoje posebno stanovište istom kod onih alineja nacrta, gdje se odgovara na prev. kraljevski odpis pogledom na državopravni odnošaj trojedne kraljevine prema ukupnoj monarkiji s jedne a kraljevini Ugarskoj s druge strane. Ovdje Rački razloži načela, koja su vodila odbor. „Odbor je, kaže, mislio, da se ovdje u načelu priznadu vrhovni državni poslovi, koji se tiču svih kolikih zemalja i kraljevina ukupne monarkije i da samo u kratko naznači formu njihova razpravljanja. On se nije mogao upustiti u razpravljanje listopadske diplome i veljačkoga patenta već radi pitanja ob odnošaju trojedne kraljevine prema kraljevini Ugarskoj, za koje odnošaje služi nam za mjerilo članak 42. god. 1861. Odbor adresni, držeć se strogoga tumačenja ovoga članka mislio je i misli, da potanje {154} opredieljenje državnih ovih poslova kao i opredieljenje forme, u kojoj se imadn ovi državopravni poslovi rješavati, može se tek onda izvesti, kada prispije očitovanje ugarskoga sabora na članak 42. Zato on predlaže u svojoj osnovi, neka se Njeg. Veličanstvo zamoli, da ovo očitovanje ugarskoga sabora podnese ovoj visokoj kući i da tek onda, kada ovo očitovanje prispije, i ako bude ono, kako se nadamo, odgovaralo državnim i narodnim potrebam trojedne kraljevine, da se tek onda zajedno sa kraljevinom Ugarskom naznače potanje ovi državni poslovi pak i forma njihova razpravljanja. Za Račkim ustade Ćepulić, takodjer član adresnoga odbora, koji izjavi, da se manjina odbora — a tu manjinu sačinjavahu članovi samostalne stranke — nije mogla s većinom složiti pogledom na shvaćanje o zajedničkih poslovih s monarkijom i o odnošaju trojedne kraljevine s Ugarskom. Izjavi, da će tu oprjeku iztaknuti tečajem specijalne razprave o adresi.

Ante Stojanović.[uredi]

Ivan Perkovac.[uredi]

Jovan Živković.[uredi]

Mihajlo Polit.[uredi]

Svetozar Miletić.[uredi]

Ivan Vončina.[uredi]

Biskup Strossmajer.[uredi]

Ante Starčević.[uredi]

Robert Zlatarović.[uredi]

Poslie Starčevića progovori Robert Zlatarović, čiji govor jasno precizira načelna gledišta unionističke stranke. Ta su načelna gledišta sliedeća: Moje je stajalište vruća želja, da sredstvom adrese pospješimo sporazumljenje sa svietlom krunom i savez sa kraljevinom Ugarskom. Od predloženih osnova nemogu se složiti niti s onom većine a niti manjine, dočim se Stojanovićev nacrt najviše približuje mojemu načelnomu stajalištu ma da ni taj nesadržaje dovoljna poručanstva za postignuće one svrhe, koju ja želim postići. U pogledu cjelokupnosti nemožemo naš sabor smatrati podpunim, dok na njem nisu zastupane Dalmacija i petrovaradinska krajina. Ja glasujem za to, da se pravedna naša tegoba u pogledu protuzakonito nam uzkraćene zemljištne cjelokupnosti i još sveudilj neuslišanoga postulata ob uvedenju ustavnih naredaba u vojničkoj Krajini podastre pred posvećenim prestoljem Njeg. Veličanstva, no potanje formuliranje i obrazloženje toga zahtjeva odgodio bi ja na vrieme, gdje ćemo razpravljati državopravna pitanja prema Austriji. Mi priznajemo zajedničke poslove no nemožemo se upustiti u potanki način razpravljanja tih poslova iz razloga ustavnoga položaja i iz razloga probitačnosti. Pragmatičnom sankcijom nije samo osjegurana cjelokupnost kraljevina i zemalja ciele monarkije nego i napose kraljevina i zemalja spadajućih k ugarskoj kruni. Zastupnik rumski (Miletić) tvrdio je, da je ovo državno pravo jednako svim zemljam, spadajućim k ugarskoj kruni, no nipošto zajedničko nego da trojedna kraljevina ima posebno javno državno pravo. Ovo što je rečeno, nije dokazano. {165} Javno državno pravo osniva se na pozitivnih zakonih. Do g. 1848. bili su svi zakoni nam i Ugarskoj jedni te isti, to jest zajednički, dosljedno je i državno pravo, budući da se na ovih zakonih osniva, nerazdieljiva svojina naša i kraljevine Ugarske. No i članak 42. neopire se toj tvrdnji; dapače naročito priznaje, da svi zajednički poslovi, koji nadmašuju autonomiju trojedne kraljevine, mogu sačinjavati predmet užega saveza s kraljevinom Ugarskom, da po glasu toga članka postoje njeki poslovi, koji se u zajedničtvu s Ugarskom izvršavati mogu a da u vrst tih posala spada upravo pitanje o uredjenju državopravnoga odnošaja prema Austriji, proizlazi to iz same naravi stvari. Kada bi se dakle mi ili Ugri sami za sebe upustili u razpravljanje i rješavanje ma kojega državopravnoga pitanja iznevjerili bismo se ustanovi pragmatičke sankcije, koja je zajamčila cjelovitost ugarske krune i zajedničtvo državnoga prava zemalja njoj spadajućih. Ja želim, da se po predlogu zastupnika Živkovića izabere novi adresni odbor, koji bi imao sastaviti adresu po sliedećih načelih: „da se napomene zahtjev naroda za sdruženje Dalmacije i ustavno uredjenje vojničke Krajine; da se izvedenje cjelokupnosti trojedne kraljevine nepostavi kao uvjet dogovaranja u pogledu državopravnih pitanja; da se u smislu pragmatičke sankcije uzdrži velevlastni položaj Austrije; uslied toga da se izjavi, da je narod naš spreman pristupiti uredjenju zajedničkih državnih posala no da se ovi poslovi rieše samo u zajedinstvu s ugarskom krunom; da za sada bude trojedna kraljevina zastupana na ugarskom saboru kolektivno kroz odbor; čim budu tim načinom riešena državopravna pitanja i opredieljen državopravni položaj zemalja krune ugarske naprama ostalim zemljama; imao bi se savez kraljevina ovih sa kraljevinom Ugarskom ustanovit medjusobno porazumkom obijuh odbora na temelju čl. 42. od godine 1861.; uspjeh toga sporazumljenja služit će temeljnim zakonom ovih kraljevina te se imade uvrstiti u krunitbenu diplomu.“ Na koncu izjavi Zlatarović, da ugarski zakoni od god 1848., kako su to već naglasili govornici njegova mišljenja, nas nevežu, budući nisu nikada proglašeni na hrvatskom saboru, no zato ih on neosudjuje en bloc radi mnogih liberalnih ustanova, što ih sadrže; ti bi se zakoni imali s toga shodno preinačiti.

Avelin Ćepulić.[uredi]

Dok svi dosadašnji govornici naglasuju, koji jače, koji slabije stanovište državnoga prava te svoje razlaganje upiru o povjestne činjenice, sliedeći govornik, Avelin Ćepulić, braneći izpravak manjine odbora, koji ćemo na sgodnom mjestu priobćiti, stavlja se strogo na stanovište politike i političkoga utiliteta. „Ja držim, reče Ćepulić, da {166} u ovom momentu više odlučuje politika nego pravo samo. Ja držim, da nam je kao zastupnikom naroda gledati u ovih okolnostih više na to, što možemo od toga prava spasiti u ovih okolnostih. Zato ja nepitam: quid juris? nego quid consilii? Mi svi želimo, da postignemo glavnu svrhu: sreću domovine. To je i moja glavna svrha; sve ostalo, i zajedničke poslove i formu, u kojoj se imadu rješavati, pače i čitavu monarkiju držim ja za sredstvo, da postignem svoju svrhu.

Gdje je ta trojedna kraljevina? Na papiru, odgovaram ja. Dakle naravna stvar, da mi mora najprije do toga stajati, da trojedna kraljevina bude i sbilja trojedna kraljevina. Mi moramo učiniti kompromis. Od koga da tražimo cjelokupnost i našu autonomiju? Od onoga, u čijoj vlasti to stoji: Od vladara austrijskoga. A kojim načinom treba dakle da to tražimo? Ili kompromisom ili silom. Nemislim fizičnom silom već moralnom ili presijom, koja se osobito sa njeke strane preporuča, po kojoj zaudara ciela politika njekoje gospode, jer ono pregnantno jedinstvo sa Ugarskom ja nedržim za drugo nego za takova presiju naprama austrijskoj vladi, da se prisili da popusti.” Ćepulić hoće, da se za sada traži samo ono, što se u obće može polučiti, ono pako što se nemože tražiti, neka se nežrtvuje nego pridrži za bolja vremena, Ćepulić je uvjeren, da je najvažnije, najteže i najškakljivije pitanje: naš odnošaj prema Ugarskoj. Evo što tom doslovce kaže: „Mi moramo ovdje vrlo mudro i obzirno postupati. Austrijska vlada, dočim paktira s nami, paktira pod jedno i sa kraljevinom Ugarskom. Mi trebamo da svrnemo okom na one okolnosti, koje su austrijskoj vladi date povod, da je stupila suda evo već treći put na političko poprište sa svojimi predloži. To je najviše prouzročila vanjska presija. Čitava Europa gleda sada, što će Austrija dovršiti s Ugarskom, a nitko se neobazire na to, što će ona sa Hrvatskom. Pazimo, da se glede glavnoga pitanja nesklopi prije kakav ugovor, nego budemo mi gotovi. Zato sam Ja proti onomu zaključku adrese većine, da se trojedna kraljevina neće tako dugo upustiti u potanje pretresivanje i označivanje tih zajedničkih posala, dok Ugarska neodgovori na naš članak 42. Ja to držim za veoma pogibeljno, jer mi kao da tim načelom priznajemo, da naša samostalnost zavisi od nekog privoljenja ugarskoga sabora. (Oho) Naš se je narod godine 1848. sasvim razkrstio sa kraljevinom Ugarskom te medju nama i Ugri neima ništa zajedničkoga. Zato ja neshvaćam, kako se još može govoriti o kakovom zajedinstvu i solidaritetu. Odnošaj trojedne kraljevine prema Ugarskoj treba još samo suditi po {167} pravilih medjunarodnoga prava. Zato ja nedopuštam nikakov sastanak parlamentaran s Ugarskom; mi moramo raditi po načetih javnoga prava, po načelih diplomatičkih, to jest: kroz odbore. Zato ja kažem u svojem izpravku, da želim raditi „sporazumno s Ugarskom a nipošto solidarno.”

Hrvati i Srbi.[uredi]

Ovako je tekla ta glavna razprava pak se prešlo na glasovanje. Da parlamentarna praksa još nije bila ustaljena te daje saborski poslovnik još uvjek bio dosta nejasan, vidi se najbolje po tome, što seje sada porodilo pitanje, kako da se formulira predlog za kuću. Napokon se kuća složi u ovom pitanju: Uzima li visoki sabor osnovu adrese, predloženu po većini odborovoj za temelj i podlogu specijalne debate? Na ovo pitanje odgovori 140 članova sa da, 7 sa ne, a 76 njih neglasovahu. Sa da odgovoriše svi članovi stranke Mrazović-Perkovac-Račkove pa i biskup Strossmayer, onda svi članovi narodno-samostalne stranke pa i Ivan Mažuranić kao što i Ćepulić; sa ne Ante Starčević i još šestorica članova; od glasovanja se pako uztegoše svi članovi unionističke stranke. Uslied ove formulacije pitanja ostavljena su nekoja načelna gledišta, glede kojih se ni ista većina sa da glasujućih članova kuće nije mogla sporazumjeti za specijalnu razpravu, u kojoj su se stranke kod konačnoga glasovanja napokon tako grupirale, da se ova prvobitna većina nije mogla prepoznati. Već kod prve alineje potaknu Jovan Subotić važno pitanje, o kojem se u kući zametnu živa razprava. Predloži naime, neka se u prvoj alineji, gdje se kaže „naš narod“, te rieči izprave u hrvatsko-srbski narod. Kukuljević hoće da se kaže: narod imena hrvatskoga i srbskoga. Za Subotićev predlog govori obširno Svetozar Miletić. „Srbski narod, reče, kojega ima u monarhiji jedan milijun, neima nigdje mjesta ni stanovišta. Nedadu mu srbske vojvodine te stoga misli, da je trojedna kraljevina ono mjesto, gdje se ima podići glas u obranu srbskoga naroda. Mi smo istina jedan narod no historija dala nam je u prošlosti dva različita politička života, dva imena. Daj Bože, da postanemo po vremenu jedan narod ne samo po poreklu i imenu već i po historiji. Dotle pako priznajmo, da ima ovdje narod, koji je sa hrvatskim jednoga plemena i jedne krvi, ali nosi drugo ime pa zato dajmo mu njegovo ime srbsko.“

Za njim progovori još čitav niz govornika a značajno je, da su želju zastupnika srbske narodnosti zagovarali članovi narodne samostalne stranke, dočim su joj se odlučno oprli članovi Mrazović-Perkovčeve stranke, poimence Perkovac, Jakić, Josip Vranyczany, Mrazović, barun Kušlan. Jakić reče, da je to sa strane srbske {168} upravo provokacija; u adresu, koja je skroz političke naravi, nemogu še uplitati pitanja genetičke naravi pa ako bi u adresi imalo već biti kakova spomena o narodnosti, imala bi se spomenuti politička narodnost zemlje, a to je hrvatska. Mi za volju sloge nehtjedosmo spomenuti rieč „hrvatska“ no braći Srbom nije ni to dosta. Odbijam izpravak. Avelin Ćepulić, glavni govornik samostalne stranke reče: Ja sam Primorac (smieh i glasovi: aha!) molim gospodo, nego ako Primorac arkadički argumentira, ja u Arkadiji nisam rodjen. Sasvim arkadički način argumentiranja bio bi, kad bi ja kao primorski zastupnik zahtjevao, da se u adresu umetne primorski narod. Budući je predlog učinjen, s kojega razloga, to je meni svejedno, pa iz razloga, što je meni najviše stalo do sloge, glasujem za to, da se Subotićev izpravak primi.“ Josip Vranyczany završi svoj govor sliedećom izjavom: „Srbi svojim imenom tjeraju upravo agresivnu politiku, a mi stojimo u defenzivnom položaju; da je sbilja tomu tako, dokazuje nam to, što su s početka uzeli za oznaku Srbstva vjerozakon, zatim štokavštinu tako, da po njihovu umovanju nebi bilo Hrvata izim možda u primorju. Naravno je, dakle, da mora popustiti onaj, koji agresivno postupa, ako u obće hoće da bude ravnopravnost.“ Mrazović misli, da se tim predlogom želi samo proizvesti smutnja i osujetiti svako uspješno djelovanje sabora. Srbom je već godine 1861. priznata ravnopravnost sa hrvatskim narodom; što se dakle još od nas traži? Mihajlo Polit reče: „Ja nisam poznavao hrvatskoga naroda, dok nisam došao ovamo u njegovu sredinu, pa me nekako boljelo, kad mi se reklo, da sam Hrvat, jer sam bio uvjek naučen jezik, kojim govorim, nazivati srbskim jezikom i narod kojemu pripadam, srbskim narodom. No imao sam priliku iskusiti, kad mi se kaže, da sam Hrvat, da se to misli u najboljoj namjeri, pa nisam, razgovarajući ovih dana sa g. Starčevićem, ni njemu zamjerio, kad je sve Srbe okrstio Hrvatima. On to sve smatra kao jedan narod, no neka onda Starčević nezamjeri ni Srbinu, kada on svakoga, koji govori tim jezikom naziva Srbinom, pa neka si to komentira, kako tko hoće; to spada u historiju i u filologiju. Mi neželimo ništa osvajati, mi znademo, da našoj narodnosti neprieti ovdje nikakova pogibelj no vidimo, da Hrvatstvo i Srbstvo nije još sasvim izjednačeno. Ovdje bih mogao još obširno govoriti o tom, što je narodnost, no neću, jer sam već o tom mnogo pisao, samo moram izjaviti: da je jezik samo substrat narodnosti, te da osim toga treba još jedna povjest, poseban način odgojivanja, političan pravac itd. Dok Hrvatstvo i Srbstvo u tom izjednačeno nije, dotle ja kao Srbin {169} ištem, da se to ime prizna kao diplomatičko a svaku drugu težnju moram smatrati težnjom za supremacijom.“ Najodriešitije stanovište proti Subotićevu predlogu zauze Dragutin Kušlan. Pošto se je osvrnuo na spor izmedju Hrvata i Srba počamši od ilirske dobe te konstatovao, da su Hrvati, hoteći da budu popustljivi prema Srbima, svoj jezik nazvali hrvatsko-srbskim, i to u ono vrieme, kada je Vuk Karadžić posvetio svoj poznati „kovčežić“ Srbima svih triuh zakona, iztočne, zapadne i muhamedanske vjere, reče: „Ja sam vazda mislio, da bi valjalo u nas Hrvata jezik, kojim Srbi govore, krstiti hrvatskim a narod naš bud iztočne, bud zapadne vjere, u koliko stoji u granicah trojedne kraljevine, nazivati hrvatskim. Ja mislim, da netreba izmedju dva plemena ljepšega znaka sloge i ljubavi nego kada se ovako izmienjuje jedno ime za drugo i da se upravo tim na najsjajniji način konstatuje istovjetnost jednoga i istoga naroda i jezika. Tako se stvar ima na polju književnom ali drugačije na polju državo-pravnom i javnom, u krugu diplomatičkom. Ovu državu našu, koja se naprama vladaocu, naprama ostalom diplomatičkom svietu nazivlje izključivo hrvatskom, niti se drugačije nazvati može, mi nikakovoj slozi za volju s nikim na svietu dieliti nemožemo. Zato neka braća toga od nas i neištu, jer time ištu našu smrt, pošto sumnje neima, da braća Srbiji, koji, ostajući vjerni svom dosljednom postupku, danas traže, da se u javnom diplomatičkom svietu mjesto naziva hrvatskoga upotrebi hrvatsko-srbski, neće propustiti, za koju godinu tražiti, da se naziv hrvatski izpusti i da ostane samo srbski. Što smo mogli sa srbskom braćom podieliti, to podielismo; time mislim, da bi se imali zadovoljiti i netražiti od nas, što im dati nemožemo, ako nismo radi sami sebi grob izkopati. Država, kruna, javno pravo, to su osebine, koje si Hrvat pridržati mora, pa dok jedan pravi Hrvat živi, ja mislim, da će voljeti umrieti, nego podnositi, da se dira u ove njegove svetinje.“ Jovan Subotić, u svojem zaključnom govoru zahtjeva, da se kaže hrvatski i srbski narod, jer takav naziv proizlazi iz zaključka, što ga je stvorio sabor od godine 1861., priznavši srbski narod za ravnopravan hrvatskomu.

„On nemisli, da je ovo pitanje zato potaknuto, da se sabor razbije nego se u tom potaknutom pitanju odaziva glas iskrenoga prijatelja hrvatskomu narodu.“ Kod glasovanja primljena je većinom glasova redakcija, da se kaže „naš narod.“ Za Subotićev predlog bijahu mnogi članovi samostalne stranke, zatim Polit, Miletić i samo nekolicina unionista. Kada se razmotre svi razlozi, u ovoj razpravi izneseni, nemože se čovjek oteti uvjerenju, da je većina sabora {170} držala taj predlog potaknutim iz vana, s namjerom, da se Hrvati i Srbi radi njega zavade. Nitko naravno neće sumnjati o pomirljivoj težnji onih, koji su u adresu uvrstili naziv „naš narod“, jer ta namjera proizlazi odviš jasno iz samoga toga indiferentnoga naziva. Odriešitost baruna Kušlana, koji zastupaše mnienje većine, može se lahko shvatiti. Sabor je nastojao, da pribavi priznanja i poštovanja pravima naroda i zemlje, osnovanim na njegovom historičkom životu; ovakav sabor ili nemože u svojem najsvetčanijem spisu, kao što je odgovor na kraljevsku poruku, odstupiti od narodnoga naziva, koji je na tom povjestničkom životu utemeljen ili ako već odstupa za volju sloge sa srbskom braćom, nemože ga zamjeniti takovim nazivom, koji može dati povoda najvećim nesporazumcima stvarajući novotarije ondje, gdje takove pomućuju sam pravni izvor i slabe snagu narodnoga prava. Ovako je to pitanje shvaćao godine 1861. Polit, priznavši, da u zemlji može biti samo jedinstveni politički narod, koji se ima nazivati historičkim hrvatskim imenom. Da je Polit od toga svoga uvjerenja odstupio može se požaliti, al zato njegovi tadanji razlozi negube svoju načelnu vriednost. No napokon Polit, Živković i Miletić mogu kao srbski rodoljubi nešto zahtjevati u interesu svoje narodnosti, pa im se to neće upisati u grieh al je grieh, kada čitava jedna saborska stranka, kao što je samostalna stranka, podupire takav zahtiev, pokazujući se sasvim ravnodušnom prema jedinstvenom imenu naroda. Može se shvatiti ali se nemože nipošto odobriti Ćepulićeva ravnodušnost prema imenu; neka je narod samo sretan i zadovoljan, briga onda mene, kakovim će se on imenom nazivati; tako misli Ćepulić. Ovaj nazor može nešto vriediti, kada se ima pred očima sreća i blagostanje naroda, al je taj naziv lahbouman ondje, gdje se traži povrata narodnih prava na temelju takovih povjestnih činjenica, koje to pravo vindiciraju imenu i narodu hrvatskomu. Ćepulić je bio prototyp oportunističkoga političara ne samo u dnevnim političkih pitanjima, gdje se svaka transakcija može lasno opravdati, nego je on, pokazujući svoju neodvisnost od starodavnoga ustava, taj svoj oportunizam protezao i na takove stvari, gdje transakcije nisu opravdane niti sa gledišta onoga utiliteta, kojemu se je on toliko klanjao. Samostalna stranka imala je u toj stvari pred očima izvjestnu stranačko-političku svrhu i ona je išla za tom svrhom, puštajući s vida, kakova će sve načela i interese povriediti svojom stranačkom taktikom. Vriedno je znati, kako su o tome pitanju sudili uvaženi krugovi izvan sabora. Dva za onda uvažena glasila u prestolnici srbske kneževine, Vidovdan i Svetovid, govoreći o tom {171} hrvatsko-srbskom sporu, žale razdor al niti jedan niti drugi neodobravaju niti jednom riečju težnju zastupnika srbske narodnosti: pače ih uvaženi za onda „Svetovid“ otvoreno osudjuje. On doslovce piše: Južna slavenska plemena neće doći do prave zajednice, ako nebudu jedno drugomu poštovali ime kod kuće. Srbin mora ostati Srbin u državi svojoj a isto tako i Hrvat i Bugarin i Slovenac, a svi skupa sačinjavaju jugoslavensku zajednicu. Ako se jedan doseli drugomu u kuću nemože zahtjevati, da u kući promjeni ime. To su naše misli o pravu plemenstva u narodnoj zajednici i nebojimo se, da nam ih tkogod može oprovrgnuti. Hrvat mora dakle ostati Hrvatom u državi, koja je starimi hrvatskimi kraljevi osnovana a do danas se je održala. On može priznati genetično, da u toj državi ima žitelja i drugoga plemena ali nikada diplomatično. U našoj Srbiji mi priznajemo genetično, da ima i Bugara i Vlaha ali diplomatički mi kažemo narod srbski a ne bugaro-vlaški narod. Zašto se nekoji bacaju kamenjem na Hrvate i podmeću im dušmanluk na Srbstvo za to, što oni hoće da budu Hrvati kod svoje kuće? Zašto u Hrvatskoj zahtjevaju ono, što u Srbiji nebi nikada dopustili? Hrvati su pristali uz Srbe u jeziku, Hrvati su priznali u saboru godine 1861. da i jedan dio srbskoga plemena živi u njihovoj državi, Hrvati su na ovogodišnjem saboru, iz obzira na to hrvatsko pleme, zatajili u jednom od najvažnijih diplomatičkih akta svoje sobstveno ime te umjesto što su mogli punim pravom kazati, „hrvatski narod, kazali su „naš narod“ pa nam još Hrvati nisu prijatelji........

Gaj žali u „Narodnih Novina“ taj razdor obćenitima izrazima al se neizjavljuje ni za jednu ni drugu stranu. I „Pozor“ izbjegava, da kaže svoje mnienje o toj razpravi. Ante Starčević neutiče nikako ni u tu ni u nijednu sličnu razpravu, a jamačno neutiče stoga, što je on tome izvan sabora izjavio svoje mnienje te smatra to pitanje riešenim. Pa ipak i ta sama razprava u saboru pokazuje donekle utješnu sliku. I koliko se nazori s jedne i s druge strane sukobljuju, nepada ipak nijedna uvriedljiva rieč, ništa, što bi moglo povriediti čuvstva bilo hrvatskoga bilo srbskoga naroda. Kušlan, najodrešitiji od svih govornika u obrani svojega nazora, moli i zaklinje kuću, neka odustane od razprave, kojom se samo protivnici zemlje i njezinih prava mogu nasladjivati; Subotić, braneći svoj predlog, apelira na bratska i prijateljska čuvstva te nedopušta, da se odtuda mogu roditi ma kakova neprijateljska čuvstva izmedju oba plemena. Varao bi se lakodjer, tko bi držao Kušlana za šovinistu po običnom pojmu te rieči. On se je sgražao nad neslogom i neskladom, koji je mogao {172} uzdrmati glavni temelj, na kojem je zemlja osnivala svoje pravo, a Srbe je iskreno volio kao pravu, rodjenu braću, kako je to dokazao tolikim svojim govorima. No Kušlan, koji je bio odviše osbiljan čovjek, nije mogao dopustiti, da ova nonšalansa inače plemenitoga i čestitoga Ćepulića zarazi čitavu kuću, pa da ova sama ide razklimavati onaj historički hrvatski temelj, na osnovi kojega traži povratu državnih prava. Čestiti Kušlan bio je već onda boležtjiv te mu nije bio sudjen dug viek, pa kada je jednu i pol godine iza ove razprave predsjednik Šuhaj, u težko i kritično za narod vrieme, objavio sa predsjedničke stolice preranu smrt toga odvažnoga i neustrašivoga narodnoga borca, proznavši svojemu političkomu protivniku sve vrline čovjeka i rodoljuba, čitava je kuća stajala poražena pod utiskom toga velikoga gubitka, a nije se našlo oko, iz kojega nije kanula suza na svježi grob Dragutina Kušlana.

No da Ćepulić i njegovi prijatelji nisu sa svojim nazorima stajali u kući osamljeni, svjedoči najbolje činjenica, da se je s njima donekle slagao veliki hrvatski patriota — Mihovio Pavlinović. U razpravi, koja se je povela o alineji glede Dalmacije, predloži Pavlinović, da se u toj alineji jače naglasi pravo na sjedinjenje. Pavlinović je ustao poslie stožernika Haulika, koji predloži, da se pasus o Dalmaciji neumetne u adresu, nego da se sabor obrati glede cjelokupnosti posebnom predstavkom na Njeg. Veličanstvo. Kardinal naglasi, da valja u tom pitanju postupati tim opreznije, što mu se čini, da ogromna većina dalmatinske inteligencije više naginje talijanskomu nego li slavjanskomu elementu te mi ne možemo silom izvesti sjedinjenje, dok se tomu protivi većina intelektualnih živalja u Dalmaciji. Na to izjavi Pavlinović: „Ne mogu se slagati u tom, kada se kaže, da je inteligencija u Dalmaciji otudjena narodnomu duhu. Tu potalijančenu inteligenciju predstavlja samo birokracija....... Braćo Srblji, koji u Hrvatskoj uživate svoju narodnost i naviknuste ustavnomu životu, vam se čini, da je došlo vrieme, da se borite za ime, a mi Hrvati u Dalmaciji, vjerujte mi, da bi se dali zvati po diplomatičkom svietu Bošnjaci, Hercegovci, Crnogorci, a nekmo li slavnim imenom srbskim, samo da se nauživamo naše narodnosti i bar neke mjere ustavne slobode“. Pavlinović se samo donekle slaže sa Ćepulićem, jer u njegovom govoru ima stavka, u kojoj očituje, kako politička narodnost mora imati svoj teritorij, pa kako se i Srbi kao takovi ne mogu uzdržati van samo na takovom sjedinjenom zemljištu. On naime kaže: Pitanje o cjelokupnosti prvo je i glavno naše pitanje u Austriji — ono je pitanje života ili smrti. Neka braća Srbi {173} promisle, kakova pogibelj odasvud prieti našoj zajedničkoj narodnosti, našemu obstanku i srbskomu i hrvatskomu u domovini, ako na udarcu dvijuh civilizacija, što sve razoni jednače, nestane sastavne trojedne kraljevine. Uzmite nam zemljište, nestat će Hrvatske, ali ne će biti ni Srbske. Premda će na slovinskom jugu ostati po svuda i Srba i Hrvata, sviet neće znati za najplemenitije plodove hrvatske i srbske narodnosti“.

Razprava o Krajini.[uredi]

Ne može biti naša zadaća, da pratimo specijalnu razprava kroz sve njezine, često puta vrlo sitne faze. no moramo se ipak, ako i kratkim osvrtom obazrieti na nekoje načelne razprave, koje ne samo razjašnjuju položaj u saboru nego nam olakšavaju, da bolje shvatimo sliedivše iza toga dogodjaje. Dugotrajna i živa razprava zametnu se kod alineja, koje govore o vojničkoj Krajini. U ono vrieme imala je ta razprava svoju veliku aktualnu važnost, a stanovište pojedinih stranaka prema tom pitanju smatralo se je gotovo mjerilom, po kojem se je prosudjivala snaga njihove patriotičke sviesti. Već je spomenuto, kako je sam izvjestitelj Rački naglasio, da je odbor, uvažajući okolnosti, koje su se u monarkiji razvile tečajem vremena te iz obzira na obranbenu snagu monarkije, morao odustati od zahtjeva strogoga prava te je morao Njeg. Veličanstvu predložiti molbu samo za one mjere, za koje misli odbor, da bi se imale i mogle poprimiti. Odnosna alineja nacrta odborove većine glasila je: Glede krajiškoga smo pitanja izjavili, da se vojnički sustav u hrv. slav. Krajini nemože opravdati ni glede ustavnoga uredjenja monarkije ni glede sadašnjosti i budućnosti naše domovine i da bi se po strogom pravu imalo u Krajini s mjesta dokinuti iznimno stanje faktično, no ako se Vaše Veličanstvo odazove našoj molhi te učine odredbe, da već jednom nestane stogodišnje tegobe glede Krajine, pa ako odredi, da se Krajina u prelazno doba u upravi, sudstvu i zakonotvorstvu sjedini sa materom zemljom, pripravni smo sporazumiti se i prije, nego se sastavi krunitbena zavjernica o tom, da se obziri na sadanju obranbenu snagu carevine dovedu u sklad sa zahtjevi našega državnoga prava i uvjeti našega narodnoga i političkoga razvitka“. Proti ovoj alineji ustala je u odboru manjina, sastojeća iz članova samostalne stranke te je u ime njezino Ivan Vončina predložio u javnoj sjednici izpravak, koji donekle preinačuje smisao odborova predloga. Vončina predloži: „Glede krajiškoga pitanja sa zahvalnošću primamo izjavu Vašega Veličanstva, sadržanu u kr. odpisu od 8. studenoga g. 1861. kojom V. V. po primjeru slavnih Svojih predšastnika i po vlastitih više puta ponovljenih asokuracija, zemljište današnje {174} hrvatsko-slavonske vojničke Krajine izrekom priznaje cjelovitim dielom trojodne kraljevine; jer se nadamo, da ee Vaše Veličanstvo prema zahtjevom državnoga prava i narodnoga razvoja trojedne kraljevine i glede te strane ove zemlje što prije u istinu oživotvoriti cjelovitost trojedne kraljevine i to se tim više nadamo, što scienimo, da će trojedna kraljevina biti napredna i sretna, i da će djelovati na susjednu braću po jeziku i krvi, kada se njezine razcjepkane česti sdruže u jedno državno tielo i kada se sav u njoj stanujući narod prosvieti u narodnom duhu. U tu svrhu, ako se Vaše Veličanstvo odazove našoj smjernoj i pravednoj želji te učini shodne odredbe, da se za prelazno doba Krajina u zakonotvorstvu i upravi sjedini s materom zemljom, pripravni smo upustiti se u zakonotvorni dogovor“.

Obrazlažuć ovaj izpravak reče Vončina, da se njim nipošto nedira u načelo o cjelovitosti zemlje, nego se hoće, da se načelo glede te cjelovitosti nešto blaže formulira i da se izbjegnu toliki povjestnički podatci i dedukcije Bačkovljeva nacrta, koji koliko toliko zaudaraju po rekriminaciji. Vončina naime traži, da se desetak i više alineja odborova nacrta, u kojih se ti podatci nabrajaju, svede na ono nekoliko njegovih stavaka. Sto se tiče razlike izmedju jednoga i drugoga predloga, sastoji ona u tome, kako to tečajem razprave naglašivahu protivnici Vončinova izpravka, što se tim izpravkom očituje, ako i dosti prikriveno, želja, da se urede državopravni odnošaji trojedne kraljevine prema Austriji i Ugarskoj, makar se Krajina prije toga i nesjedinila u upravi i zakonotvorstvu sa materom zemljom, dočim odborov predlog postavlja kao predhodni uvjet, da se to sjedinjenje provede u zakonotvorstvu i upravi i da se vojnički sustav dovede u sklad sa državnim pravom zemlje, svakako prije, nego se ima pristupiti uredjenju državopravnih odnošaja. Kako su odnošaji izmedju obijuh stranaka narodno-liberalne i narodno-samostalne bili još uvjek napeti te je medjusobna ogorčenost eruptivno provaljivala, ne može se protivnicima samostalne stranke na rieč vjerovati, da su oni izpravno tumačili njezine namjere, a u dvojbi valja smatrati izpravnim ono tumačenje, kako ga je tomu izpravku dao sam njegov predlagač Vončina.

Razprava, koju su stranke vodile naprezanjem duševnih sila i svoga parlamentarnoga upliva, pruža sliku žalostne razcjepkanosti te se ima smatrati najneutješnijim momentom čitave te saborske periode, koja obilovaše takovim momentima. Krajiški zastupnik Gedeon Zastavniković, koga smatrahu tako rekući vodjom krajiških zastupnika a bijaše i inače poznata i u krajiškim krugovima uvažena ličnost tih vremena, izjavi kratkim suhoparnim govorom, da Krajina {175} želi, da ostane kako stoji i kako leži, a njezini se zastupnici i nesmiju upuštati u nikakovo riešenje krajiškoga pitanja. Za njegova govora pokazivaše kuća nemir a iz grudijuh pojedinih članova kuće izvijahu se uzklici, odajući začudjenost i zlovolju. Na pitanje nekojih članova kuće, upravljeno Zastavnikoviću, da li on smije tako govoriti u ime svih krajiških zastupnika, zaoriše sa krajiških klupa glasovi: svih, a ovo bijaše malne doslovce istina. Izmedju krajiških zastupnika bijaše i takovih panegirika, koji pjevahu slavu krajiškomu sustavu a izrugavahu se siromaštvu provincijala, gdje da pučanstvu takodjer necvatu ruže. Nekoji smatrahu velikom krajiškom stečevinom, da narod ima bar dosta soli, što pobudi Mrazovića na izjavu, da se čovjek sa tako minimalnim zahtjevima nimalo nerazlikuje od životinjskoga stepena. Mrazović i Perkovac smatrahu za nuždno, da u dugačkim govorima pobijaju ovakove hvalospjeve krajiškomu sustavu te da preporuče predlog odbora. Kod glasovanja pade predlog odbora; zanj glasovahu 94 a proti 96 članova. Za predlog glasovahu svi članovi unionističke onda Mrazović-Perkovčeve stranke, koji se tako opet nadjoše složni proti samostalnoj stranci.

Iza toga razprede se dosadna, duhove umarajuća razprava o tom, da li se ima glasovati o svakoj alineji posebice ili pak da se govori i glasuje u isti čas o svih alineja odborova nacrta te o Vončinovu izpravku, koji predlagaše, da se umjesto svih tih alineja uvrsti u adresu njegov kratki pasus. I tu pobjediše protivnici odborova nacrta zaključiv, da se odmah uzme u razpravu više alineja. Kod konačnoga glasovanja bude primljen Vončinin izpravak.

Hrvatska prema Ugarskoj i Austriji.[uredi]

Puno zanimivija i važnija razprava, koju čitava kuća izgledaše nestrpljivo, za koju stranke stajahu podpuno spremne za borbu, povede se pitanju, kako da se, u smislu kralj. odpisa, urede državopravni odnošaji Trojedne kraljevine prema cjelokupnoj monarkiji a napose prema Ugarskoj. Doduše bješe u odboru za adresu pošlo nekako za rukom, kompromisom izmedju stranaka, sastaviti odgovor na to pitanje no taj dogovor izmedju stranaka bijaše više formalne i prelazne naravi, a nije vezao nijedne od triuh stranaka, sačinjavajućih kuću. Potekavši osnova adrese iz Račkova pera, ona je u tom svojem dielu približno odgovarala težnjama i mišljenju Rački-Mrazović-Perkovčeve stranke, no ta stranka bila je u samoj kući u takovoj manjini, da se je samo uslied kompromisa sa jednom od obijuh drugih stranaka mogla nadati, da u adresu protisne bar nekoja od svojih glavnih načela i gledišta kompromisu sa samostalnom strankom, u kojoj bijaše najugledniji član Ivan {176} Mažuranić, nije još moglo biti govora. Muževi obijuh stranaka, pošto su godine 1861. u zajedničkoj slozi izradili glasoviti članak 42., stajahu poslie toga pet godina jedni proti drugima kao otvoreni protivnici a to protivničtvo trajalo je još do toga časa u neoslabljenoj snazi. Mnogi od javnih razloga, koji to neprijateljstvo stvoriše, bijahu doduše već prestali djelovati no još uvjek postojahu takovi motivi, koji su priečili slogu. Ma koliko je samostalna stranka još uvjek težila za tim, da se izravna sa Austrijom, utanači savez i nagodba o zajedničkih poslovih s monarkijom, nije se ipak ni ona mogla varati i tom, da ta težnja nije više u skladu sa zahtjevima čitavoga položaja u monarkiji, koji je silio sve stranke u Hrvatskoj, da i te svoje zajedničke poslove sa monarkijom i svezu s Ugarskom urede u zajednici sa osamstogodišnjim saveznikom hnatskoga naroda. Beč je već sasvim očito naginjao nagodbi s Ugarskom, a austrijski su državnici smatrali Hrvatsku sredstvom i orudjem, kojim se još htjedoše poslužiti proti Ugarskoj, nebi li ju tako sklonuli na popustljivost No muževi samostalne stranke neobazirahu se na sve te znakove preokreta te stajahu uz Austriju vjernošću, koju ti austrijski državnici nisu zasluživali od jedne hrvatske stranke. Njihovi protivnici prekoravahu ih s toga sa kruhoborstva, tvrdeći, da se boje izgubiti svoje časti i službe pa da jedino radi toga produžuju ovo nesnosno i nesigurno javno stanje. Da je u samostalnoj stranci bilo i takovih kruhoboraca, o tom nemože biti sumnje, no da ti i slični žalostni motivi nisu čitavu stranku vodili u njezinoj politici, moramo predpostavljati, nećemo li da se nanese sramotna uvreda ne samo značaju te stranke nego i značaju samoga naroda. U istinu je ta stranka brojila u svojim redovima pored pljeve, koja se nalazi u svakoj poličkoj stranci, toliko intelektualnom snagom i značajem odličnih muževa, da se imaju za njezino držanje tražiti drugi razlozi, nego li ih pruža riečnik grdnja i potvora, što ih na te muževe sasuše njihovi nepomirljivi protivnici. Oni stajahu uz Beč, držeći, da će se podpora Hrvatske dati skupo prodati u borbi, koja se je izmedju Beča i Pešte vodila o mjeri državne autonomije, što se je imala dati Ugarskoj. Oni bijahu po svojem uzgoju, po svojem načinu mišljenja i po svojih tradicijah veći prijatelji neposrednom sporazumku sa Austrijom nego li sporazumku s Ugarskom; nekoji izmedju njih kao Mažuranić, Čepulić, Vončina, bijahu upravo načelni protivnici Ugarske a ti bijahu ujedno i najumniji članovi stranke. Iz njihovih govora, rečenih u ovoj razpravi, razabiro se njihova glavna težnja; oni su mislili, da će Hrvatska u trvenju izmedju Beča i {177} Pešte moći uzdržati svoje posebno, samostalno stanovište te prisiliti i Ugarsku i Austriju, da se natječu za prijateljstvo i sklonost Hrvatske. Ovako oni javno pred licem naroda opravdavahu svoje držanje; pa ako netko misli, da se nesmije držati za golu istinu sve ono, što su ti muževi sebi u prilog govorili, nemogu im se ipak podmetati nečisti ili osobni motivi ondje, gdje je obća konstelacija još donekle podupirala ovo njihovo stanovište.

Izmedju tih muževa i onih stranke Mrazović-Perkovčeve bio je puno naravniji savez obzirom na odnošaj Hrvatske prema Ugarskoj nego li savez, što ga Rački, Mrazović i Perkovac sklopiše kod te razprave o adresi sa unionističkom strankom. Taj je savez faktično i sklopljen poslie nekoliko mjesecih, no taj čas bio je i radi javnih i radi ličnih motiva još nemoguć. Videći se tako Mrazović-Perkovčeva stranka u oči te razprave osamljena i potisnuta u položaj manjine, potraži savezničtvo sa unionističkom strankom. S njom ju još uvjek spajahu uspomene na prijateljstvo prošlih godina, učvršćeno u zajedničkoj borbi proti austrijskim vladama; s njom se ona slagaše donekle u glavnom načelu, da se prije svega potraži s Ugarskom izmirenje no svakako na temelju članka 42., što ga ti muževi smatrahu svojim najslavnijim činom, koji već bijaše stekao vrhovnu potvrdu prejasne krune. Obje se stranke sretoše na pol puta. Unionistička stranka prihvati kao temelj dogovoru s Ugarskom članak 42. a njezini saveznici učiniše joj koncesiju u drugom pravcu, kako će se to odmah vidjeti iz predloga, što ga u njihovo ime podnese njihov zajednički govornik Mrazović. Tako pade već prije razprave čitavi odnosni odlomak Bačkove osnove i kuća se nadje u oči dvajuh novih predloga, predloga Mrazovićeva, proizašla iz dogovora njegove i unionističke stranke i Ćepulićeva predloga, koji odgovaraše stanovišta čitave samostalne stranke.

Ovako stajaše u kući položaj, kad se je povela razprava o pitanju, kako se ima urediti taj državopravni odnošaj Trojedne kraljevine prema cjelokupnoj monarkiji i prema Ugarskoj. Sama razprava ima ipak samo prelaznu vriednost; ona nam predočuje političke i duševne motive, koji su taj čas vodili saborske stranke u prosudjivanju javnoga položaja, no njezina vriednost nesiže dalje. Premda je predlog sjedinjene unionističke i narodne stranke konačno kod glasovanja primljen te je prejasnoj kruni podastrta u tom smislu adresa na kraljevski odpis, nije se taj zajednički program obijuh stranaka uzdržao niti dva mjeseca; slogu izmedju obijuh stranaka razbili su sliedivši iza toga dogodjaji a kada se je imao birati kraljevinski {178} odbor, da sa ugarskim kraljevinskim odborom povede pregovore o konačnom sporazumu, nije taj dogovor više obstojao. Unionistička stranka izjavi prigodom toga izbora, da ona nemože sudjelovati kod toga akta, jer da se naputak, izdan kraljevinskomu odboru, nalazi u najočitijem protuslovju sa samom adresom. Unionistička stranka okrivi svoje saveznike od narodne stranke sa vjerolomstva a koliko je ovaj prikor istinit pokazat će kasniji razvitak dogodjaja.

Prije nego predjeiho na samu tu razpravu, moramo još zabilježiti sasvim nova imena, kojima su se saborske stranke u to vrieme nazivale. Samostalna stranka zvala se dvoranaškom strankom, a to ime zadobi od tuda, što je svoje sastanke držala u družtvu Dvorani; unionističku stranku prozvaše druge stranke kazinaškom strankom, jer se je sastajala u družtvu kazina; napokon narodna stranka nadjenu sebi ime izložbenoga kluba, jer je svoje sastanke držala u izložbenoj, sadanjoj sveučilištnoj zgradi. U razpravi, koja je kratko potrajala, uzeli su rieč prvi duševni kapaciteti kuće, a na temelju tih govora dobivamo vrlo povoljno mnienje o umnih i parlamentarnih sposobnostih tih muževa. Najprije bude pročitan izpravak Avelina Ćepulića i drugova, u kojem se poslie kratkoga uvoda kaže: „Izjavljujući sa svoje strane pripravnost, stvar tako udesiti, da uzmognemo u sporazumku s Ugarskom, upustiti se u potanje preciziranjc zajedničkih državnih posala monarkije i ustanovljenje forme njihova razpravljanja preponizno molimo Vaše Veličanstvo, da bi blagoizvoljelo ugarski sabor o tom ubavjestiti ter pozvati, da sa svoje strane odredi povjerenstvo, koje će sa sličnim povjerenstvom ovoga preponiznoga sabora stupiti u slobodno ugovaranje o gori naznačenom pitanju. Ali ujedno izjavljujemo, da pri svoj pripravnosti na sporazumno djelovanje u ovom predmetu sa kraljevinom Ugarskom nemislimo odstupiti od prava samostalno riešavati najviše državne poslove, a napose ovo državopravno pitanje — pravo, koje saboru trojedne kraljevine pripada iz samostalnosti naše i koje je i Vaše Veličanstvo istomu saboru priznalo u prev. proglasu od 20. rujna 1865.

Pošto je Vaše Veličanstvo blagoizvoljelo ugarskom saboru predložiti zaključak sabora trojedne kraljevine (ob odnošaju trojedne kraljevine prema Ugarskoj) od god. 1861. nadamo se, da će ugarski sabor što skorije zadovoljiti dotičnim narodnim i državnim zahtjevom trojedne kraljevine te da će prihvatiti pomirljivu ruku, koja mu ona ovim zaključkom pruža; a onda ćemo u onom duhu pristupiti uredjenju odnošaja izmedju naše i ugarske kraljevine, koji priliči kroz više vjekova prijateljskom odnošaju izmedju jedne i druge kraljevine {179} i odgovara velikodušnoj nakani Vašega Veličanstva, koja na to smjera, da našemu zakonitomu kralju moguće bude, učvrstiti temelje narodnomu i državnomu našemu obstanku i osigurat ih za sva buduća vremena“.

Izpravak ili predlog M. Mrazovića i drugova glasio je: „Koliko god ovaj sabor usvaja živu želju Vašega Veličanstva, da uredjenje državopravnoga odnošaja trojedne kraljevine naprama kraljevini Ugarskoj podje doskora za rukom putem sporazumka izmedju oba zemaljska sabora; koliko je god ovaj sabor pripravan upustiti se u uredjivanjo državopravnih odnošaja naprama ukupnoj monarkiji u zajedinstvu sa loraljevinom Ugarskom, to mu je sveta dužnost očitovati, da će trojedna kraljevina samo onda pristati na ovo zajedinstvo, ako se sabor ugarski, na 10. prosinca po Vašemu Veličanstvu u Peštu sazvani, uslied ovoga našega očitovanja izjavi, da je uredjenje državopravnoga našega odnošaja medju trojednom kraljevinom . i kraljevinom Ugarskom na temelju članka 42. od god. 1861. ostavljeno uzajamnomu i obostranomu sporazumljenju medju oba sabora kao dva jednaka i ravnopravna faktora.

Ako sabor ugarski,, odazvavši se blagomu pozivu svietle krune na uzajamno popuštanje i obazrievši se na zajedničku prošlost obijuh kraljevina, prihvati našu pomirljivu ruku ter uvaživši sadašnji u život i sviest naroda trojedne kraljevine prošli politički položaj ove kraljevine, svojom izjavom njezinim narodnim i državnim potrebam zadovolji, kako se od vitežkoga naroda ugarskoga punim pravom nadamo; onda ne ćemo propustiti k ovoj velevažnoj zadaći slovom i djelom odmah pristupiti ter predtečno iz svoje sredine izaslati odbor u Peštu, koji bi se s jednakim odborom ugarskoga sabora dogovorio o načinu zastupanja trojedne kraljevine u onom organu, koji bi imao zajednički riešiti državopravni odnošaj zemalja krune ugarske naprama ukupnoj monarkiji, koji bi se isto tako dogovorio podjedno i o medjusobnih državopravnih odnošajih obijuh kraljevina, uspjeh pako svega toga priobćio obim saborima radi dalje odluke. Predpostavivši, da će se na ovaj način medjusobni odnošaji trojedne kraljevine i Ugarske urediti još prije krunitbe Vašega Veličanstva i da će se utanačeni ugovor uvrstiti u krunitbenu zavjernicu te prisegom zajedničkoga nam vladara učvrstiti ter temeljnim zakonom ovih kraljevina postati, s radošću će ovaj sabor pri krunisanju Vašega Veličanstva za kralja Ugarske, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije učestvovati na ugarskom saboru načinom, koji bude ustanovljen uzajamnim sporazumkom obih sabora, jer je podpuno osvjedočen, da će tim izpuniti jednu od {180} najvrućih želja Vašemu Veličanstvu vazda vjernoga naroda trojedne kraljevine“.

Prvi uze rieč Ćepulić. Iz njegova govora proizlazi jasno, kako si je njegova stranka umišljala taj odnošaj prema Austriji i Ugarskoj. Govornik riše dvostruku pogibelj, koja prieti zemlji iz Beča i Pešte, stoga neka bude naša zadaća, da jednu pogibelj paraliziramo drugom. „Opasnost, koja prieti iz Beča, može se najbolje paralizirati time, ako se ostane u savezu s Ugarskom na temelju starodavnoga odnošaja prema toj kraljevini. No podjemo li mi u tom savezu predaleko, može za nas nastati ona ista pogibelj, koja prieti od bečke centralizacije, pa se stoga ne smijemo odviš tiesno vezati s Ugarskom. S Ugarskom neka bude takav savez, po kojem trojedna kraljevina ima s njom jednu te istu krunu, jedan te isti symbol krune, jedan te isti krunitbeni čin i buduć su sve ovo diplomatički faktori, ima se taj savez nazvati diplomatičkim. S toga mi predlažemo odbor, koji bi sa sličnim ugarskim odborom imao ustanoviti naše zajedničke poslove sa ukupnom monarkijom, kao i naše medjusobne zajedničke poslove; mi to predlažemo, nečekajući kao naši protivnici, da Ugarska prije odgovori na naš članak 42., jer bi se moglo dogoditi, da se ona medjutim sporazumije s Austrijom, a od tuda bi mogla za nas nastati velika šteta. Ćepulić odlučno poriče mnienje protivnika, da imamo mi s Ugarskom jedno te isto javno pravo obzirom na najviše poslove ciele monarkije. Ako se to načelo prihvati, onda bi se naravno morao priznati zajednički organ (sabor), u kojem bi se ti najviši poslovi rješavali, a u takovu organu bili bismo do vieka majorizirani od ugarske većine. Ćepulić nepriznaje, da ima Hrvatska ikakov zajednički državni posao s Ugarskom; njegovo je razlaganje u tom pogledu absurdno, no na temelju postavljenih premisa duhovito. Što imademo, pita on, zajedničkoga s Ugarskom? Neimamo zajednički teritorij, neimamo pače ni zajedničkoga kralja (Gromovit smjeh u kući) po ugarskih bo zakonih od godine 1848. ima kralj samo onda suverena prava, kada stanuje u Ugarskoj, jer inače ta prava pripadaju palatinu; kralj pako hrvatski ima ta prava i izvan Hrvatske, to je dakle sasvim različita osoba. Mi dakle neimamo nikakovih medjusobnih zajedničkih poslova, a zajednički su nam poslovi samo oni naprama ukupnoj monarkiji, poslovi krvi i novca, no te zajedničke poslove neimamo samo s Magjari, nego i sa Mljetčani, Poljaci i sa svimi drugimi narodi Austrije. Moj predlog stavlja se dakle na stanovište podpune državne autonomije prema Ugarskoj“.

...

Glasovanje o adresi.[uredi]

Izjava s previšnjeg mjesta.[uredi]

Dne 22. veljače predade saborska deputacija Njeg. Veličanstvu kralju adresu u budimskom dvoru. Na pozdrav predsjednika Mirka Šuhaja blagoizvolio je kralj odgovoriti:

„Ja ću želje i prošnje, koje zastupstvo Moje trojedne kraljevine u adresi izušćuje, najpomnijem uvaženju podvrći. Moje su namjere poznate zemlji, koja toli blizu uz moje otčinsko srdce stoji, a da se one izpune to očekujem od slobodnoga vlastitoga razbora, kojemu se vjerni narod kod domorodnoga svoga nastojanja i nestrastvenoga promišljavanja oduprieti neće. Sva pitanja, koja se tiču interesa zemlje, nadmašuju u ovaj par važni i neizbježivi zahtjevi, da se na pravu osnovani uzajamni odnošaji pod krunom Sv. Stjepana sdruženih zemalja urede i da im se čvrst nerazdieljivi savez s Mojom ukupnom carevinom obezbiedi na način, koji odgovara potrebam vremena. Zato i gojim čvrstu nadu, da se od strane hrvatskoga sabora učine {185} bez otezanja priredjujući koraci, koji će do sporazumijenja Moje ugarske kraljevine dovesti.“

Saborski i izborni red.[uredi]

„Narodne Novine“ javljaju, da su magjarski krugovi glavnoga grada primili hrvatsku deputaciju najsrdačnije a mnogobrojne ovacije, priredjene članovima deputacije, odisahu pravim simpatijama za Hrvatsku. Dovršivši ovako najglavniji svoj zadatak predje kuća na drugi, takodjer važan posao, na koji je već bio pozvan sabor od g. 1861. al ga u množini drugih posala nije mogao dovršiti: na viećanje ob osnovi glede uredjenja sabora te ob osnovi o izbornom redu. Čim se je kuća sastala, izabra odbor, kojemu povjeri izradbu tih osnova, i obje dodjoše na stol kuće, pošto su u odboru najzrelije pretresane i razpravljene. čitava kuća osjećala je najživlje potrebu obijuh osnova, da se učini kraj ubitačnom provizoriju te novomu, g. 1848. oživotvorenu ustavnomu životu udari stalan zakoniti temelj. S ovom željom sabora slagala se je i želja prejasne krune, koja je, potvrdjujući oktrojirani izborni red, što ga je na potvrdu predložila banska konferencija, naročito izjavila, da taj može imati valjanost samo za ovaj sabor pa da se sam sabor ima nečaseći o tom postarati, da stvori stalan izborni red, kao što i osnovu o uredjenju sabora. I koliku je sabor posvećivao pažnju državopravnim pitanjima, koja izcrpljivahu i vrieme i umne sile njegovih stranaka, nije ipak ni jedan časak smetnuo s vida ovaj svoj zadatak, na koji ga pozivahu mutna i kritična vremena te uvjerenje, da se mora već jednom izaći iz stanja provizorija, koji je tištio ustavnu sviest naroda. Stoga kuća pozdravi s pravom radošću predsjednikovu objavu, da će sada početi razprava o tim osnovama.

Značaj Ivana Perkovca.[uredi]

Perkovac kao izvjestitelj.[uredi]

Razprava.[uredi]

Pojedini govornici.[uredi]

...