Parlamentarna povjest 1860.-1880. (M. Polić)/Poslje sabora 1861.

Izvor: Wikizvor
Skoči na: orijentacija, traži
Osvrt na sabor od godine 1861. 1860.-1880. Parlamentarna povjest Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije — 
Poslje sabora
autor: Martin Polić
Sabor od godine 1865.-1867.

prema Archive.org, u izvornom pravopisu. Paginacija u vitičastim zagradama.


Poslje sabora[uredi]

U Ugarskoj pobudiše obće odobravanje razni saborski zaključci, stvoreni prema koncu saborske periode a odišući simpatijama za Ugarsku i za njezin vladajući narod; naročito pak zaključak sabora, neka se Njeg. Veličanstvo zamoli, da blagoizvoli razpušteni ugarski sabor iznova sazvati. Kada se je s toga vraćala iz Beča kroz Budimpeštu deputacija hrvatskoga sabora, sastojeća iz Kušlana i Miroslava Kraljevića, koja bješe podastrla prev. mjestu saborsku adresu, dočekaše ju u Budimpešti odlučujući magjarski narodni krugovi s velikim ovacijama. U narodnom kazalištu priredjena je u čast gostima predstava; tečajem predstave iznesena je na pozornicu hrvatska zastava, koju obćinstvo pozdravi frenetičnim uzklicima. Izmedju županija izticahu se svojimi simpatijami za Magjare, virovitička, varaždinska i sriemska. Virovitička županijska skupština zaključi nepouzdanicu dvorskomu dikasteriju i namjestničkomu vieću radi protuustavnih naredaba oblastih o porezu i novačenju te duboko sažaljenje radi ugušivanja javne sviesti u Ugarskoj i radi razpuštanja tamošnjih županija i županijskih skupština. Premda je biskup Strossmajer bio još velikim županom, na kojoj se je časti do skora zahvalio, vodili su većinu skupštine veliki bilježnik Ante Stojanović i podbilježnik Ignjatija Brlić. U varaždinskoj županiji zahvališe se oba podžupana Bedeković i Petar Horvat uz izjavu, da nemogu podnašati neustavna postupka bečkih oblastih proti hrvatskim i ugarskim županijama, no skupština izjavi jednodušno povjerenje Bedekoviću a negodovanje skupštinaru kanoniku Maricu, koji je Bedekovićev postupak nazvao vjerolomstvom. S tim u savezu stajahu nekoje promjene u vrhovnoj upravi nekojih županija. Na mjesto grofa Jankovića dodje u Požegu za velikoga župana Miroslav Špun; uprava županije varaždinske bude povjerena Miroslavu Pisačiću a velikim županom sriemskim imenovan Svetozar Kušević. U Osiek dodje, poslie odstupa biskupa Strossmajera, Ladislav Delimanić. Važni su razlozi, s kojih biskup Strossmajer odstupa kao veliki župan, jer razsvietljuju nutarnje odnošaje županijskih {118}municipija. Biskup se nemože složiti sa strujom, koja za županije traži gotovo republikansku samoupravu a niti sa birokratičnom strujom, koja želi županije lišiti starih municipalnih prava. Stojeći posred ovih dvijuh nepomirljivih struja voli odstupiti. Sve ove promjene imale su osobito slomiti upliv unionističke stranke na čelu županijske uprave a potekle su, naravno, na predlog predsjednika dikasterij a Ivana Mažuranića. Od unionističke stranke očekivao se je odpor proti svim odredbama iz Beča, koje su doskora, netom se je zaključio sabor, imale proizvesti pravu buru u županijskih skupštinah. Jamačno nije dvorski dikasterij još slutio da neće proteći niti nekoliko mjesecih te će obje stranke, narodna i unionistička, koje su se o razlazu sabora razišle neizmirene, stajati u zemlji složne proti tim odredbama. Kada je pod konac godine proglašena u županijskoj skupštini zagrebačkoj naredba novačenju, podnieše Bogović, Vrbančić, Aurel Kušević i Dutković, dakle članovi obijuh stranaka, predlog, „da se izvršenje naredbe odgodi do budućega sabora, koji je jedino vlastan razpola- gati sa krvlju naroda.“ Proti tom predlogu primljen je drugi predlog, da se naredba izvrši no da se sabor ogradi za buduće proti takovim neustavnim odredbama. Tako je glasio zaključak i ostalih županijskih skupština. Ovo bijahu prvi simptomi odpora, koji se je doskora razvio do odlučne ustavne borbe proti centralističkoj austrijskoj vladi i hrvatskoj dvorskoj kancelariji. Pod konac godine bude ustrojena dvorska kancelarija za Hrvatsku i Slavoniju, Mažuranić imenovan kancelarom te mu podieljena čast tajnoga savjetnika.

Ustavni pokret.[uredi]

Na novu godinu 1862. razvija „Pozor“ kao glasilo narodne stranke, koja se takodjer nazivlje narodno-liberalnom strankom svoj program o budućem preustrojstvu monarkije. Tuži se na Magjare, jer da neće poštena saveza sa Hrvatskom pa se radi toga mora izjaviti proti dualističkomu a u prilog federalističkomu preustrojstvu monarkije. Za to se u prvom redu ište, da se ukloni Schmerlingovo ministarsvo. To je dakle programatična izjava narodnoliberalne stranke, koju u dalnjim člancima pobliže razjašnjuju članovi stranke Mirko Hrvat i Franjo Rački. Kao skupne poslove sa monarkijom označuje Hrvat vanjske poslove, ministarstvo rata i financijalne i trgovačke poslove. Glede zemljištne cjelokupnosti zahtjeva, da se trojednoj kraljevini pridruže, osim već od prije poznatoga teritorija, naročito još Medjumurje, koje se u saborskom zaključku ob odnošaju prema Lgarskoj samo uzgred spominje; hoće, da se uzpostavi srbska Vojvodina, koja bi se sa trojednom kraljevinom imala spojiti u jedno političko tielo. Isti tema razpravlja Rački u {119} nizu članaka, nastojeći da dokaže, kako se monarkija može preporoditi i spasiti samo kroz federativno preustrojstvo. Sve ove autoritativne izjave muževa te stranke dokazuju, da stranka, koja je stvorila saborski članak 42; koja još u Pricinoj izjavi i u saborskoj adresi zagovara stanovište solidarnosti s Ugarskom, sada napušta to stanovište te otvoreno stupa pod zastavu federalističnoga programa.

No ovaj program neprieči, da unionistička i narodno-liberalna stranka stupe u složan dogovor, kako da vode zajedničku borbu proti Scbmerlingovu ministarstvu, koje počima u monarkiji provadjati centralističke težnje. Obje se stranke slažu za sada samo u negaciji proti centralizmu, dok jedna stoji uz program dualistički a druga federalistički. Medjutim se iz Beča nastoji oko toga, da se oni življi u Hrvatskoj, koji se počeše kupiti oko Ivana Mažuranića, organizuju u stranku. Barunu Ambrozu Vranyczany-Dobrinoviću, jednomu od najodličnijih muževa zemlje, prijatelju Josipa Jelačića i Ivana Mažuranića podieljuje se barunstvo a pošto neima mužkih odvjetaka prenaša se ta čast na njegovu braću Jurja, Matiju, Nikolu i Ivana. Ta stranka, koja se je kasnije prozvala imenom narodne samostalne stranke, počela se je u to vrieme zbilja organizovati pa se je izmedju nje i njezinih protivnika odmah i rodila oštra politička borba.

————

„Narodne Novine“ od 24. siečnja donose vrlo zanimivu bilježku javnom prihodu Hrvatske i Slavonije. Da pobiju neistinite tvrdnje o tobožnjoj pasivnosti Hrvatske i Slavonije konstatuju na osnovu autentičnih podataka sliedeći njihov prihod u god. 1861; od izravnih poreza for. 2,306.460; od neizravnih poreza for. 4,239.810: ukupno dakle for. 6,546.270. Od ove svote troši se na političku i pravosudnu upravu, na bogoštovje, nastavu i oružničtvo for. 1,771.000 a ostatak od 4½ milijuna forinta teče u državnu blagajnu.

————

Da se dolično osvietli borba stranaka mora se posvetiti pažnja sgodama tadašnjega društvenoga života u Zagrebu, u koliko stoje u svezi sa političkim pojavima. Takova jedna sgoda, kojoj se je čitave mjesece vodila najživahnija razprava i u štampi i u javnih skupštinah, s kojom su imale posla sve upravne molbe čak do dvorske kancelarije i koja je do kraja zaoštrila napete odnošaje izmedju po- litičkih stranaka, odigrala se u zagrebačkoj „Dvorani“, sastajalištu najotmjenijih krugova grada, a dao joj je povoda njemački ples „valcer“. Raznateljstvo družtva, kojemu stajaše na čelu gradski načelnik Frigan, član narodne samostalne stranke a uz kojega bijahu {120} njegovi jednomišljenici, izmedju tih i Nikola Krestić, kasniji mnogogodišnji predsjednik hiratskoga sabora, dade u plesni red jedne zabave uvrstiti i taj njemački ples. Proti tomu ustadoše Friganovi protivnici u gradskom zastupstvu, koje tomu posveti čitavu jednu sjednicu; „Pozor“ napisa o toj sgodi više članaka, u kojih nazva ples bestialnim i nepristojnim a napokon dogovoriše se Friganovi protivnici u družtvu, da njega i ravnateljstvo svrgnu sa časti. Kolo je vodio Matija Mrazović, komu podje za rukom srušiti ravnateljstvo te sebe i svoje političke prijatelje postaviti na čelo družtva. Parnica izmedju obijuh stranaka tekla je kroz više mjesecih; napokon je vrhovna upravna oblast u Beču dokinula taj novi izbor te odredila, da prijašnje ravnateljstvo ima i dalje ostati na čelu družtvene uprave. Po čitavoj zemlji diže se agitacija proti valceru, koji se nije nigdje više plesao a u Sisku malo da nije došlo do javne sablazni. U to vrieme otvoren je u Sisku novi most preko Kupe pa se je na plesu, priredjenu u čast gostima, imao plesat i valcer. Da predusretne sablazan dade poduzetnik gradnje Guido Pongratz izostaviti valcer iz plesnoga reda.

U družtvu „Dvorani“ rodio se je „Crni kabinet“, koji je bio vrst eksekutivnoga odbora hrvatske centralističke stranke, te je sliedećih godina mnogo zahvaćao u javne poslove.

Uslied razpusta sabora ostaju još županijske skupštine, da brane svoja i ustavna prava naroda. Županijska skupština zagrebačka zaključi 15. ožujka, da se županijama u smislu prev. listopadske diplome povrati podpuna autonomija te izabra deputaciju, da tu predstavku podastre prev. mjestu. U županijskoj skupštini dižu se žestoki prigovori proti jednoj odredbi namjesničkoga vieća, kojom se iz razloga štednje ukida više mjesta municipalnih častnika, što ih skupština bješe ustrojila kod preustrojstva te ujedno budu zamoljene ostale županijske skupštine, da se pridruže tomu zaključku. Izmedju velikoga župana Kukuljevićaijake struje u županijskoj skupštini nastaje nepovjerenje, koje će se tečajem vremena izvrći u otvoreno neprijateljstvo.

Stol sedmorice.[uredi]

Iz Beča dolazi radostna viest, da se prev. odredbom Nj. Veličanstva ustraja u Zagrebu za kraljevine Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju vrhovno sudište: stol sedmorice. Predsjednikom mu je ban. „Narodne Novine“ konstatuju, da Hrvatska od vremena svojih narodnih kraljeva nije nikada imala vlastito vrhovno sudište. Tako ovo ustrojenje vrhovnoga sudišta kao što i ustrojenje dvorske kancelarije priobćeno je zastupstvu glavnoga grada Zagreba naročitim kraljevskim odpisima, u kojima se ono pozivlje, da se pokorava nalozima tih oblastih. Gradsko zastupstvo zaključi oba puta predstavku {121} na Nj. Veličanstvo, u kojima, izjavljujući podaničku odanost, zahvaljuje za premilostive odredbe, učinjene na boljak domovine.

Dan 25. svibnja imao je da do kraja zaoštri odnošaje izmedju zemlje i grada Rieke. Toga dana osvečena je na historičkom grobničkom polju zastava županije riečke, kojoj kumovaše uz suprugu velikoga župana biskup Strossmajer. Kada se je odlično družtvo, koje prisustvovaše slavi na Grobničkom polju, vraćalo pod večer na Rieku, dočeka riečka svjetina, više hiljada ljudih, Hrvate po gradskim ulicama, prosu na kočije tuču kamenja te navali i na kočiju, u kojoj se je vozio biskup Strossmajer. Ban izasla odmah na Rieku velikoga župana Vukotinovića, da povede iztragu a civilni kapetan grada svrgnu gradski magistrat sa službe. Nekoliko dana iza toga sastade se na Rieci županijska skupština, da traži zadovoljštinu proti riečkomu magistratu i redarstvu, jer da su te oblasti skrivile izgrede. Proti tomu predlogu ustade veliki bilježnik Starčević, koji reče, „kako nije dostojno jedne oblasti, da denuncira drugu i kako se ti izgredi imadu samo upisati u grieh austrijanskoj vladi, koja je Hrvate od vajkada medjusobno svadjala.

Željeznica Zemun-Rieka.[uredi]

Medjutim nastade u zemlji najživlji pokret za izgradnju željezničkih pruga, naročito pruge Zemun-Rieka, Zagreb-Budim, Zagreb-Beč i drugih nekojih pruga. Na čelo pokretu stupa sam ban i namjestničko vieće, te ban sazivlje u Zagreb konferenciju najodličnijih muževa iz čitave zemlje. Pruga Zemun-Rieka smatrala se najživotnijim pitanjem za čitavu zemlju i glavnim uvjetom, da grad Rieka procvate do velikoga trgovačkoga emporija. Kako je ta željeznica kasnije projektovana po jednom belgijskom družtvu, imala je ona teći iz Zemuna sredinom Slavonije na Djakovo, onda dolinom Orljave u Sisak i Zagreb pak preko Karlovca na Rieku. čitava zemlja posvećivaše tomu pitanju pažnju, kojoj neima primjera ni prije ni poslie kod nijednoga drugoga željezničkoga ili ekonomičkoga pitanja; svatko je osjećao eminentnu važnost pruge, koja je imala prosjecati najplodnije krajeve Hrvatske i Slavonije, spojiti sva njezina glavna tržišta te tako obje kraljevine svezati izravnim putem sa čitavim prosvietljenim svietom. Danas se već nemogu dogledati sve blagotvorne posljedice toga projekta. Najtriezniji muževi, prvi ekonomički pisci zemlje i narodni ekonomi idjahu tomu projektu u susret upravo oduševljenim interesom, držeći, da će ta pruga preobraziti i preporoditi čitavu Hrvatsku i Slavoniju. Ivan Vončina vidi u svojem govoru u konferenciji grad Rieku na najvišem stepenu razvoja, hrvatski Liverpol i Marsilju. Volosko, udaljeno 1 i pol ure od grada, {122} biti će do koje godine predgradje Rieke. Biskup Strossmajer smatra gradnju te pruge, kada bude izvedena, najvećom ekonomičkom stečevinom, koja će neslućenim načinom podići ekonomički razvoj zemlje. Biskup zagovara Zagreb kao centralnu točku kulturnoga i gospodarskoga napredka, u kojem treba usredotočiti sve vrstne elemente, dati mu onu veličinu i znamenitost, koja dolikuje Zagrebu, gledeći na njegovu budućnost i na budućnost čitavoga naroda. Ban dade u konferenciji pročitati list maršala Lavala grofa Nugenta, koji ležaše na smrt bolestan na svojem imanju Bosiljevu te u kojem maršal predlagaše, da bude izhodna točka željezničke pruge povrh grada Bakra, jer bi se tako mogle najbolje svezati sa željeznicom tri primorske luke, Bakar, Kraljevica i Rieka. Tri dana poslie toga umre maršal. Nekoliko dana iza toga izdade Nj. Veličanstvo odredbu, u kojoj, izjavljujući Svoju želju, da se taj važni željeznički projekt čim prije oživotvori, nalaže dvorskoj kancelariji, da dade izvesti sve predhodne radnje. Kasnije se je u tom pitanju još jedanput sastala konferencija pod banovim predsjedanjem a u povodu prev. kraljevske odredbe na dvorsku hrvatsku kancelariju obavljena je skoro za tim i traca pruge. Na žalost nije došlo do gradnje.

Gospodarski pokret.[uredi]

No nije to gospodarsko pitanje bilo jedino, kojemu javno mnienje posvećivaše pažnju. U zemlji se nije razvijalo ni gospodarstvo ni obrt ni trgovina, jer nije bilo jeftine vjeresije. Obje glavne banke u Beču: austrijska narodna banka i kreditna banka imale su prema Hrvatskoj i Slavoniji tako malo obzira, da nisu uzprkos svim zahtjevima domaćih čimbenika htjele privoliti, da u Zagrebu ustroje podružnice. Ta nevolja potaknu ugledne muževe na misao, da se u Zagrebu ustroji na dionice, sa temeljnom glavnicom od 2 milijuna for. vjeresijska banka, koja bi gospodarstvu, obrtu i trgovini imala pružati jeftinu vjereslju. Nadjoše se mnogi uglednici, koji izjaviše, da će podpisati dionice: biskup Strossmayer za svotu od 40.000 for., grof Julijo Janković za 50 do 60.000 for. Kao začetnik koji je te ruke zavode pokretao i svojim bogatim znanjem podupirao, ima se naročito spomenuti barun Lazar Hellenbach, koji je u to vrieme igrao znamenitu ulogu te se mal ne svaki dan s njim susretamo u „Pozoru“, gdje zastupa političke i ekonomičke težnje javnoga mnienja. Na žalost nije se ni ta osnova oživotvorila.

Starčević i Kvaternik — osudjeni.[uredi]

U mjesecu srpnju zanimahu političko obćinstvo zemlje dvie sudbene parnice proti Anti Starčeviću i Eugenu Kvaterniku. Potonji bijaše obtužen, da je svojim poznatim djelom „Politička razmatranja“ počinio smetanje javnoga mira. Iz Kvaternikova razlaganja pred {123} sudom doznaje se, da je do godine 1858. živio u Hrvatskoj a onda izselio u Rusiju, gdje je stekao državljanstvo, po tom živio u Italiji, Francezkoj i Švajcarskoj, gdje ga je zatekla viest, da je izabran narodnim zastupnikom. Kvaternik, koga je branio Lavoslav Šram, osudjen je na 6 tjedana zatvora. Odsjedivši zatvor odputovao je Kvaternik u inozemstvo, na što je namjestničko vieće izdalo za njim naredbu, da mu se, pošto nije austrijski državljanin, zabrani povratit se u Hrvatsku i Slavoniju a ako bi se povratio, da se ima preko granice odpremiti. Starčević bude takodjer osudjen na kraći zatvor. „Narodne Novine“ od 10. studenoga 1862. priobćuju naredbu dvorske kancelarije, koja odredjuje, da se službeni jezik za područje svih škola u Hrvatskoj i Slavoniji ima odsele zvati hrvatski te se ujedno dokidaju dosadanji nazivi za taj službeni jezik kao hrvatsko-srbski, ilirski, jugoslavenski i slavonski.

————

Godina 1862. protekla je prilično mirno; javno mnienje u zemlji sprema se na borbu proti centralističnim težnjama Schmerlingova ministarstva, koje bivaju svakim danom očitije. Opaža se, kako se obje stranke, narodna i unionistička, u oči zajedničke pogibelji sve to više približuju te se naročito prvaci unionističke stranke, Hellenbach, Bogović i drugi, neimajući vlastita glasila, utiču pod okrilje „Pozora“. I centralistički elementi u zemlji, videći sve to jasnije preokret, nastoje obrazovat se u stranku a glasilo im je „Agramer Zeitung“, u koje već počima pisati moralna glava centralističkih živalja, stožernik Haulik.

————

Gaj uzkrisuje ilirizam.[uredi]

Pod tim znakovima otvara se nova godina 1863. „Pozor“ nedvoji u članku, objelodanjenom na novu godinu, kako će Schmerlingova vladavina odsele još življe nastojati, da dokinuvši ustavne stečevine listopadske diplome, otvoreno zapliva centralističkom strujom. On se te struje neboji, vjerujući u životnu snagu hrvatskoga naroda, koji se ima nadati velikoj i slavnoj budućnosti, članak je pun patriotičnih izjava bez svake konkretne jezgre. Federalistički program, na kojem je list godinu dana prije toga osnivao svoj publicistički rad, nespominje se u članku ni s jednom rieči. Tim je zanimiviji članak Gajev u njegovu listu. Začetnik ilirskoga pokreta nije rado gledao novi politički pokret, nastavši godine 1860., u kojem se probudiše posebne narodne misli, koje prelažahu na dnevni red preko njegove ilirske ideje. Bio je ozlovoljen i ogorčen, videći, kako te misli, naročito hrvatska, pokapaju njegov ilirizam i kako će one {124}raztočiti slogu južnoslavenskih plemena. Vidio je, kako ga ostaviše njegovi najbolji nekadašnji prijatelji, koji se podieliše na razne stranke navaljujući jedan na drugoga kao da su krvni neprijatelji. Vidio je Bogovića u unionističkoj stranci, Šuleka u narodnoj, Andriju Brlića kako prijanja srbskoj stranci: Kukuljevića i Vukotinovića u visokim častima te kako naginju Beču a svi ti ljudi bijahu nekoč složni, oduševljeni kao prava braća za ilirsku ideju pod njegovim Vodstvom. Sudbina mu bješe dosudila da stvori epokalno, bezsmrtno djelo za hrvatski narod a on je mogao misliti, kao svaki veliki čovjek, koji je činom oživotvorio veliku ideju, da će epigoni sve pokvariti. Onako veleumna glava dobro je shvaćala značaj i domašaj hrvatske misli no Gaj nije iz mnogih razloga mogao na tom novom polju ubrati nikakove slave. Vidio je, da je osudjen na podpuni nerad, koji ga mora živa zakopati ili mora nastojati, da u oči toga trvenja izmedju hrvatskih stranaka, izmedju Hrvata i Srba, koje je uzimalo sve to većega maha, uzkrisi staru ilirsku ideju. U njemu, premda udarcima udesa težko izkušanu, radi moralne osamljenosti u narodu težko ogorčenu, bilo je još stare vatre i zanosa i Gaj ozbiljno pokuša u svojoj „Danici“, koja je izlazila kao prilog „Narodnih Novina“, da uzkrisi ilirizam. Gaj pozivlje „Hrvate, Slavonce, Dalmatince, Dubrovčane, Istrane, Medjumurce, Sriemce, Bačvane, Banaćane, Srbije, Bošnjake, Hercegovce, Crnogorce i Bugare, da stupe pod barjak ilirskoga jedinstva“. Kao što se je moglo predvidjeti, nenadje Gaj nikakova odziva. Hrvatski listovi niti nespominju Gajeva poziva, dočim mu se srbski listovi otvoreno opiru. Uvaženo za onda srbsko glasilo „Vidovdan“ poručuje Gaju, da se Srbi neće i nemogu odreći svojega imena, a jamačno se ni Hrvati neće odreći svoga slavnoga hrvatskoga imena. „Vidovdan“ kaže, da je ta zlosretna ideja već jedanput zavadila Hrvate i Srbe, a drugi put to nesmije da bude. Tako Gaju nepreostade drugo, nego da se baci u vrtlog polemike sa „Pozorom“, koja se je dan na dan ponavljala te koju je otac Ilirstva vodio doduše umno i vješto no ogorčenim tonom i zlovoljnim čuvstvom.

Stranke.[uredi]

Već je gore spomenuto, kako su se pod konac prošle godine narodna i unionistička stranka jedna drugoj približile, da mogu zajednički braniti ustavno načelo i individualitet trojedne kraljevine. Zanimiv je jedan članak Lazara Hellenbacha u „Pozoru“. Hellenbach zagovara slogu i savez s Ugarskom, pa se pozivlje na govor, kojim je ban Jelačić otvorio godine 1848. hrvatski sabor. Ban reče: „Ali budući da je po želji naroda, koja je i moja želja, savez sa {125} zemljami ugarske krune izrečen, koja kruna jest i naše domovino kruna, jer ukrasuje glave onih kraljeva, koji su vladali i vladaju nad hrvatskom, slavonskom i dalmatinskom zemljom. Zato sam dužan pozvati vas i opomenuti, da se prema Magjarom postavimo na načelo, po kojem se ima uzdržati savez sa rečenom ugarskom krunom, no ipak načinom, da pojedinim narodom, živućim pod ugarskom krunom, ostanu zajamčena prava i slobodni narodni razvitak. Mi ćemo se prema Magjarom staviti na temelj slobode, jednakosti i bratinstva, jer ne možemo proti njima uvjek s neprijateljskim oružjem stajati, osamstogodišnji bratski i susjedni savez jamči nam za to, da ćemo vladajuće medju nama razpre prijateljskom rukom urediti moći“. Na ovaj govor bana Jelačića pozivati će se u saboru godine 1865./66. pojedini govornici unionističke stranke. Uz Hellenbacha ustaju Bogović, Mirko Hrvat i drugi, izjavljujući, da trojedna kraljevina neće i nesmije podnipošto ići u carevinsko vieće. Na čelo centralističkih elemenata stupa stožernik Haulik, koji povodom dvadesetpetodišnjice svoga biskupovanja izdaje na svećenstvo nadbiskupije okružnicu, u kojoj otvoreno zagovara, da se izašalju zastupnici u carevinsko vieće. Kardinal izbraja sve stečevine, koje su Hrvatskoj i Slavoniji u posliednje vrieme pale u krilo, kao što je ustrojenje dvorske kancelarije, stola sedmorice i izključiva poraba narodnoga jezika kod oblastih i ureda. U oči tih stečevina ne može on sumnjati u dobru volju visoke vlade; nova nam vlada ne može ono povratiti, što je dokinuto sasvim novimi okolnostmi monarkije i duhom vremena, i što se ne može dopustiti bez velike štete za čitavu monarkiju“. U „Agramer Zeitungu“ izlazi kardinal na poprište borbe doduše anonimno no tako, da čitavi politički sviet poznaje pisca, a napokon se i sam odaje, U „Pozoru“ pobija kardinalove nazore drugi jedan visoki dostojanstvenik, jednako čuven, a može se misliti, kojim intenzivnim zanimanjem prati javno mnienje tu publicističku borbu. Paralelno teče polemika izmedju hrvatskih i srbskih glasila, koja se na čitavoj liniji hvataju u koštac. Brutalan je članak proti Hrvatstvu u Vidovdanu od 21. veljače, koji Gaj kao i još nekoje oštre članke srbskih listova pretiskuje na čelu „Narodnih Novina“, bez svake primjetbe. Srbskim listovima neostaju dužni hrvatski pisci u „Pozoru“ a sve češće pojavljuje se u stupcima lista Josip Miškatović, svraćajući na sebe pažnju javnoga mnienja svojim oštrim logičkim dedukcijama, prekrasnim slogom i jezikom i zadivljujućim mirom, što no zadahnjuje njegovo pisanje. „Pozor“ u jednom članku, koji pobudjuje živo zanimanje u javnom mnienju, razlaže proti Vidovdanu načela, koja ga {127} vode u borbi za Hrvatstvo. Doslovce se kaže: „Kao što su Ivan Mažuranić, Ivan Kukuljević i Bogoslav Šulek bili najveći zatočnici Ilirstva, tako su oni danas odlični branitelji Hrvatstva. Prije g. 1848. gojili smo izvjestne misli o narodnom jedinstvu, a danas tražimo izvjestne oblike narodnoga razvitka. Može li nam tko zamjeriti, što u borbi tražimo čvrsti temelj narodnoga obstanka, osnovana u historičkom državnom pravu, koje je nekoč obstojalo, a nije nikada pravnim načinom zanijekano. Uzalud si Vidovdan utvara, da dan danas zaprašene pergamene ništa nevriede, kada vidimo, da ono, što je do sada prašinom pokrito bilo, sve se to više i jače u životu pojavlja. Hrvati se sve to više uvjeravaju, da njihova narodnost neima obstanka bez državnoga temelja“. U toj polemici javlja se Danilo Medaković u svojem listu „Napredku“, donoseći pomirljiv članak, u kojem se kaže: „Bez sloge ne mogu obastati hrvatske stečevine niti se Srbi mogu ičemu nadati. Sve što su Hrvati dosele dobili mogu izgubiti, ako ne bude sloge, da se stečeno uzdrži. Srbi u Austriji ne imaju budućnosti bez podpore Hrvata“. Vrlo je zanimiv članak u „Pozoru“, u kojem se historički razjašnjuje postanak obijuh stranaka prije godine 1848., ilirske i staro hrvastke. U tom se članku veli: „Izprvine bijahu svi Hrvati glede Ilirstva složni, a poslie se razdieliše. Jedni pristadoše uz ideju Ilirstva, drugi sjećajući se ilirskoga imena još iz francezkih vremena, kad smo sva prava izgubili, prigrliše hrvatsku misao te potražiše pomoć u Magjarah; oni prvi u Slavenah. Tako budu Hrvati prozvani Magjaronima. Magjari budu agresivni tražeći, da se mjesto latinskoga jezika uvede magjarski, no tomu se oprieše svi pametniji muževi magjaronske stranke. Iliri ne nadjoše takodjer u Slavenah podpore, a Srbi počeše tjerati srbsku agitaciju. Na koncu izjavljuje članak nadu, da će staro-hrvatska stranka raditi složno sa mlado-hrvatskom na korist otačbine“. Ovim se člankom udara pečat na slogu unionističke i narodne stranke. Zato „Narodne Novine“ nazivlju „Pozor“ magjaronskim listom.

Borba stranaka.[uredi]

Izmedju kardinala Haulika i muževa narodne stranke razvija se žestoka polemika. Kardinal napada na „Pozor“, tvrdeći, da taj list brani svaku revoluciju, da je žestoki neprijatelj katoličke crkve, pa da piše i proti svjetovnoj vlasti papinoj. U „Pozoru“ izlazi proti kardinalu članak, podpisan od kanonika djakovačkoga kaptola i profesora djakovačkoga sjemeništa, u kojem se očituje, da svjetovna vlast papina nije neobhodno potrebita za obstanak katoličke crkve. „Vi uzoriti gospodine“ hoćete da nas protivnike upropastite, mi pak hoćemo da vas samo razlozi pobijamo“. Skoro po tom upravlja {127} kardinal oštru poslanicu na svećenstvo, naperenu proti „Pozoru“. U poslanici se kaže: List „Pozor“ nije nikada izjavio sažaljenja, a ni sinovske privrženosti prema glavi crkve, sv. otcu, koga su krivično orobili za najveći dio njegova zakonitoga posjeda. Naprotiv pokazivao je taj list znakove mrzosti, a pokazuje ih još uviek, dočim pobunu, proti svetoj stolici najpodlijim načinom potaknutu, dočim počinjena svetogrdja, razbojničke i na uništenje sv. stolice smjerajuče zlobne čine i urote povladjuje, a začetnike te urote i zaklete dušmane sv. stolice kanoti Gavoura, Bicasolia, Garibaldija, što može jače hvali i njihove nevjere podupire. Taj se list usudjuje biediti biskupe sa čina spadajućih u njihov svećenički djelokrug te izlagati vlastitoga svoga biskupa ruglu. Taj list neima traga kakovoj zahvalnosti prema našemu zakonitomu vladaocu, apostolskomu kralju, koji je domovini našoj toliko blagodati podielio već običaje skoro sve, što dolazi od vlade, kroz tumačenje na zlo izvrći, a tako širiti sumnju i nepouzdanje prema vrhovnoj vlasti“.

Polemiku proti kardinalu prenose „Pozorovi“ pristaše neizravnim načinom u županijsku skupštinu zagrebačku, te zahtjevaju kroz velikoga bilježnika Kušlana, kao glavnoga govornika, da se zagrebačkim poluslužbenima novinama, u kojima Haulik zagovara centralističke težnje, uzkrati svaka zemaljska podpora, pošto taj list piše proti najsvetijim interesima hrvatskoga naroda, proti našem državnom sustavu, kao i proti ustavu, utemeljenom na državnom pravu. Uslied te i sličnih izjava dolazi skupština u žestok sukob sa velikim županom Kukuljevićem, koji izjavi, da će s mjesta zabraniti skupštinu, budu li se formulisali zaključci, napereni proti načelima vlade Njeg. Veličanstva“. Skupština privoljuje na blažu formulaciju velikoga župana, „da se mjesto „Narodnih Novina“ i zagrebačkih novina, koje neka se dokinu, ustroji oglasnik na trošak zemlje. U skupštini stoji na čelu opozicije proti velikomu županu Kukuljeviću, koji odriešito ustaje proti „prevratnim“ težnjama opozicije, veliki bilježnik Kušlan, koga doskora stiže odpust od službe. Sgoda, radi koje se Kušlan odpušta, osvietluje upravo drastično odnošaje te pokazuje, kako čitava županijska uprava nemože da obavlja uspješno svoje upravne poslove. Kukuljević izjavljuje, kako mu je pošlo za rukom ustanoviti, da je Kušlan upotriebio županijski službeni pečat na okružnici, koju je samostalno razaslao na obćinstvo županije te u kojoj izvrgava ruglu podžupana Petra Očića i potiče na odpor proti već primljenim zaključcima županijske skupštine. Proti županijskoj skupštini, koja je dvorskoj kancelariji podnesla predstavku, moleći, da bi se čim {128} skorije sazvao sabor, upravlja kancelarija odpis, u kojem oštro kudi županijske činovnike, koji sami krše ustanove o ustrojstvu županije. Drugom odredbom poziva dvorski kancelar Mažuranić činovnike i učitelje, neka ne čitaju „Pozor“. Ban izdaje kroz ravnatelja redarstva dvije opomene proti „Pozoru“, u kojima se veli o listu, „da svojim pisanjem uzbudjuje nepovjerenje prema prejasnoj vladajućoj kući u narodu, koji je vazda stajao uza prev. dom, da predstavlja vladu kao zadahnutu strašću neprijateljstva prema narodnostim. Ove dvije opomene upozoruju „Pozor“, neka prestane pisati dosadašnjim načinom, ne će li, da mu se sa trećom opomenom obustavi izdavanje“.

U ovoj godini ima se zabilježiti još jedan žalostan dogodjaj, koji potresa srdca rodoljuba. U Djakovu umre, navršiv jedva tridesetu godinu života hrvatski pjesnik, splitski Hrvat Luka Botić. koji bijaše narodnim zastupnikom na saboru god. 1861. Luka Botić, drug Mihovila Pavlinovića, stajaše tih burnih godina u prvim redovima muževa, koji se borahu za ustavna i narodna prava. Bijaše i darovit hrvatski pjesnik te mu je „Matica Hrvatska“ ovjekovječila uspomenu, izdavši prije nekoliko godina njegove pjesničke umotvore medju svojim izdanjima. Odlikovaše se čvrstim značajem te velikom požrtvovnošću u borbi za svoje ideale a čitava zemlja oplakivaše, kako se to čita u tadašnjim javnim glasilima, preranu smrt Botićevu, u kojega se istom bješe počeo pravo razvijati pjesnički dar a koji je svojom značajnošću obećavao, da će znati muževno zastupati svoja načela. Grad Spljet, koji u njem slavi svojega najboljega pjesnika novijega vremena, spremao se prije više godina, da mu prenese kosti iz Djakova u Spljet a ta nakana gradjanstva Zvonimirova grada još uvjek obstoji.

„Pozor“ obustavljen. Proslava slavenskih apostola.[uredi]

Već prvih dana godine 1864. zadesi narodnu stranku i s njom u opoziciji proti sustavu sdruženu unionističku stranku težak udarac. List „Pozor“, dobivši 11. siečnja i treću opomenu, bude obustavljen najprije na tri mjeseca a poslie na neizvjestno vrieme; proti uredniku lista Ivanu Perkovcu i izdavatelju Anti Jakiću bude povedena iztraga te Perkovac na konačnoj razpravi osudjen na tri mjeseca zatvora a Jakić na novčanu globu. Tako su obje stranke ostale na duže vremena bez publicističkoga glasila, sabornica bijaše zatvorena a ostajahu još jedino županijske skupštine, gdje je opozicija mogla bar donekle dati izraza svojemu mišljenju. No i tu je morala biti vrlo oprezna, da nenagazi na odpor i protimbu javnih oblastih, koje nisu bile voljne, da trpe iole oštriju kritiku svojega djelovanja. Već {129} u siečnju počeše se sastajati županijske skupštine, prva na redu skupština županije zagrebačke. Ta kao i ostale županijske skupštine važne su i u jednom drugom pogledu; u njih se prvi put u novoj ustavnoj eri podiže glas, da se u katoličku crkvu u Hrvatskoj i Slavoniji uvede slavensko bogoslužje. Pokret započe već godine 1863. Dne 5. srpnja te godine bude po čitavoj zemlji proslavljen tisućgodišnji blagdan slavenskih apostola Cirila i Metoda. Najveličajnija bijaše slava u Zagrebu. U zoru toga dana navjesti 101 hitac iz topova početak svečanosti. Službi božjoj u prvostolnoj crkvi, koju obsluži stožernik Haulik, prisustvovaše ban na čelu svih vojničkih i gradjanskih oblastih. Poslie podne bijaše u Maksimiru pučka svetčanost, na koju dodjoše ban, stožernik i sva najotmjenija lica glavnoga grada. Od toga dana nastade u zemlji pokret, da se u crkvu ovede slavensko bogoslužje a županijske skupštine bijahu mjesto, u kojem ta težnja nadje svoju javnu tribunu. Prva stvori o tom zaključak županija virovitička a za njom zagrebačka. Matija Mrazović predlagaše, da se zaključak skupštine izravno priobći papinskomu nunciju u Beču a nipošto preko kardinala Haulika, pošto je vrlo vjerojatno, da on te želje neće podupirati. Jovan Živković navede još kao glavni razlog u prilog zaključku, što bi se kroz to uvedenje slavenskoga bogoslužja u katoličku crkvu približile obje crkve u zemlji te bi se onda vidilo, da izmedju njih neobstoji razlika. Živkovićev govor pozdravi skupština burnim uzklicima a na predlog velikoga župana Kukuljevića zaključi skupština, da se zaključak podastre nunciju no da se kardinal ima zamoliti za posredovanje. Kardinal nebijaše nipošto sklon toj težnji, koju diecezansko glasilo „Katolički list“ osudi a i sam se kardinal proti njoj odlučno izjavi. — Kada ga je naime skupština županije sriemske zamolila, da podupre taj zaključak županijskih skupština odgovori kardinal, da on nipošto nemože podupirati takovih novotarija u katoličkoj crkvi. Da je županijska skupština sriemska, u kojoj ogromna većina skupštinara bijaše iztočno-pravoslavne vjere, poduprla tu težnju katoličkoga pučanstva zemlje, ima se pripisati čuvstvu sloge i solidarnosti, koja u to vrieme spaiaše sljedbenike obijuh vjeroizpovještih u zemlji te su se svuda tražile nove niti, koje bi taj sporazum imale još bolje učvrstiti. Od ovud se vidi, da novinarska polemika hrvatskih i srbskih javnih glasila, i koliko oštra, nije još bila raztočila solidarnih čuvstava hrvatskoga i srbskoga plemena.

Ivan Kukuljević.[uredi]

Još drugi važan predmet zanimaše županijske skupštinare a razprave o njem bijahu burne. Sgoda velikoga bilježnika Kušlana, o {130} kojoj je već bilo govora te odporna, iz ustavne samosviesti potječuća ćud municipalnoga činovničtva, koje se smatraše braniteljem ustavnosti ma bilo i proti velikim županima; izkustvo, da županijske skupštine, dieleći nazore činovničtva, koje je odvisilo od njihova izbora i njihove disciplinarne vlasti, nisu nipošto bile voljne vršiti tu vlast odviš strogo proti municipalnomu činovničtvu — uvjeri dvorsku kancelariju, kako je tu nuždna refoilna. Kancelarija izdade odredbu, da se disciplinarna vlast proti činovničtvu prenese od skupštine na velike župane. U svojem govoru, kojim otvori skupštinu, izjavi Kukuljević, da će skupštine, budu li sliedile dosadašnji pravac i zakidale u tudji vlastni djelokrug, same sebi izkopati grob. Od vajkada, reče veliki župan, bila je kruna zakonito vlastna, izdavati zakone i naredbe, kad o kojem god predmetu nije obstojao pozitivni zakon a županijska municipija imala su samo to pravo, da podignu svoj ustavni glas proti takovim naredbama, koje su uticale u pravo ustava ili sabora. Predloži, da skupština prihvati tu naredbu dvorske kancelarije, no skupština nebijaše nipošto voljna da to učini, a videći veliki župan, da odpor i uzrujanost radi naredbe sve više raste, razpusti skupštinu. Ostale županijske skupštine zaključiše, da se izvršenje naredbe ostavi in suspenso do sastanka sabora. Položaj velikih župana na čelu županijskih municipija bivaše sve teži, a naročito je to osjećao Ivan Kukuljević. Još prije nekoliko godina jedan od najpopularnijih muževa u zemlji, čije kulturne zasluge priznavaše čitavi narod oduševljeno, imao se je sada boriti proti jakoj struji u javnomu mnienju, koja nije shvaćala njegova položaja i njegove odgovornosti na čelu županijske uprave. Dolazio je neprestano u sukobe sa življima, koji stvarahu zaključke, nepoćudne i protivne vladinim namjerama a on se smatraše organom državne uprave pa je takove zaključke morao obustavljati i skupštinu razpuštati. Okolnosti se prema prijašnjemu stanju nebijahu znatno promjenile; zemlja se je kao i prije inaugurirane ustavne ere upravljala naredbama; ustav bijaše više na papiru a županijske skupštine mogle su proti odredbama vlade jedino zaključivati nemoćne prosvjede, u kojih se je odrazivao duh odpora al ti zaključci nisu mogli imati praktična uspjeha. Na dnevnom redu bijahu neprestana trvenja i sukobi izmedju toga duha i izmedju državnih organa na čelu županijskih municipija; Kukuljevićev položaj bijaše moralno tim teži, što je i sam želio, da se djelokrug municipija uredi ustavnim putem, on je uslied svoje koncilijantne naravi i narodne sviesti zazirao od sukoba sa muževima, s kojima se je prije borio za ustavna prava naroda.

{131} Sada je njegova nepopularnost od dana do dana rasla; velike njegove zasluge u prošlosti bijahu javnomu ronienju, zaokupljenu svagdanjim pojavima, koji u zemlji stvarahu stanje ogorčenosti, sasvim iz pameti izčezle. U tom položaju bijahu i ostali nekoji njegovi drugovi, naročito Vukotinović na čelu križevačke županije.

Vuk Karadžić umro.[uredi]

Iz Beča stiže glas, da je ondje 8. veljače umro naglom smrću veliki književnik pobratimskoga naroda srbskoga, uzkrisitelj njegove novije književnosti i čuveni skupljač hrvatskih i srbskih narodnih pjesama, Vuk Stefanović Karadžić. Narodni jezik, dotjeran do savršenosti kroz nebrojene hrvatske i srbske pisce, Vukove učenike, koji se klanjaju tomu umnomu velikanu, živ je spomenik njegovih zasluga za narod i njegovu književnost. U njemu se odražava umna potencija, do koje se može uzdići narodni genij; u njem i u narodnim pjesmama po njemu skupljenim, koje su jamačno najljepši biser čitave naše narodne prošlosti. Vuk stajaše u svezi s prvim umovima prosvietljenih naroda a najveći njemački historičar ovoga vieka, Leopold Ranke, izjavljuje, da mu ima zahvaliti jedno od svojih najboljih historičkih djela „Povjest srbskoga prevrata na početku ovoga vieka“, koje mu je Vuk u pero kazivao. I to sve postiže počevši istom u zrelijoj dobi učiti azbuku. Na predlog dvorskoga kancelara Ivana Mažuranića dozvoli Njeg. Veličanstvo Vukovoj udovici znatnu novčanu podporu, koja ju je spasila od najveće materijalne biede. U zagrebačkoj pravoslavnoj crkvi obslužen je parastos a Jovan Subotić reče u spomen uman govor, u kojem kao velik prijatelj Hrvata pozva Hrvate i Srbe, da uztraju u ljubavi i slozi. Namjeravalo se takodjer Vuku podići spomenik te je izmedju ostalih i biskup Strossmajer poklonio u tu svrhu 1000 for., a Metel Ožegović 500 for. no sakupljen novac ostade njegovoj udovici u ime podpore. — Jovan Subotić zauzimaše u to vrieme važnu poziciju u javnom i prosvjetnom životu. Stajaše na čelu hrvatskomu narodnomu kazalištu kao njegov vrhovni upravitelj a štampa mu priznavaše velike zasluge za unapredjenje kazalištne umjetnosti. Baš u to vrieme zavlada u Primorju glad i zagrebački pravnici, na čelu im Milan Makanec, prirediše u korist stradajućega pučanstva kazalištnu predstavu. Prikazivala se Subotićeva drama „Nemanja“ a ovo najbolje pokazuje pravac mišljenja i čuvstava, koja Hrvate zadahnjivahu prema Srbima. Upravo tih dana posjetiše Zagreb u družtvu Jovan Sundečić i veliki preporoditelj hrvatskoga naroda u Dalmaciji Mihovio Pavlinović a zagrebački pravnici prirediie obadvojici ovaciju.

Mirko Lentulaj umro.[uredi]

Još je jedan muž umro tih dana u Zagrebu, koji ostavi častno {132} ime u narodnoj povjesti, Mirko Lentulaj, namjestnik banske časti a burnoj godini 1848. „Narodne Novine“ bilježe u pokojnikovu vjekopisu, da su ga stališi i redovi županije zagrebačke birali kroz pune 23 godine svojim prvim podžupanom a sabor godine 1848. izabra ga namjestnikom banske časti, da upravlja zemljom u odsutnosti bana Jelačića. Iztiču kao njegovu osobitu zaslugu, da je u to burno vrieme znao stišavati i miriti razjarene duhove. Kao osobit znak njegove čednosti navode, da je već od godine 1806. imao pravničku doktorsku diplomu, a da to nebijaše poznato ni njegovim najboljim prijateljima. Sprovod, koji je od njegova stana na Kapucinskom trgu išao na Jurjevsko groblje bijaše sjajan; u znak žalosti vijahu se na kucah crne zastave i gorahu plinske svietiljke, a iza liesa stupaše ban Sokčević na čelu čitavoj narodnoj inteligenciji. Lentulaj umre u visokoj starosti od 86 godina.

Novine nepropuštaju javiti, da je Petru Preradoviću, koji bijaše u to vrieme pukovnik glavnoga stožera, vraćeno plemstvo, koje je jošte godine 1626. stekao njegov pradjed Ivan Preradović.

Javni život bijaše u to vrieme dosta skučen. Narodna i unionistička stranka, koje zastupahu narodnu opoziciju proti centralističkim težnjama, nisu imale publicističkoga glasila, a tih dana zavori oblast i narodnu čitaonicu u Zagrebu, u kojoj se opozicionalni življi sastajahu na dogovore. Odnošaj prema Ugarskoj nezanimaše više javno mnienje u prijašnjoj mjeri, jer je svaki dan postajala preče pitanje, kako da Trojedna kraljevina udesi svoj odnošaj prema austrijskim zemljama. Namjestnik dvorskoga kancelara Franjo Žigrović Pretočki objelodani na njemačkom jeziku razpravu, u kojoj, pledirajući za zajedničke interese s Austrijom, dokazivaše, da je Trojedna kraljevina „bila u povjesti pravno mnogo nezavisnija, nego bi to mogli kazati i najveći Ugrologi.“ Gaj nepropušta u svojem listu konstatirati, da je do takova zaključka došao i Eugen Kvaternik u svojoj, prije više godina izdanoj razpravi a ovo suglasje u toj točki tih inače antipoda služi Gaju za dokaz, da je taj nazor historički podpuno izpravan. Drugi jedan javni muž, dubrovački knez Medo Pucić, koji uživaše u narodu velik ugled, naročito kod dalmatinskih Hrvata, objelodani takodjer svoje mnienje o načinu, kako bi se taj odnošaj Trojedne kraljevine prama Austriji imao za buduće udesiti. Za njega je to najživotnije pitanje, a može se riešiti samo susretljivošću Trojedne kraljevine prema faktoru, koji jedini može oživotvoriti nekoje najhitnije narodne težnje. „Ostavimo na stranu, kaže Medo Pucić, virtualna prava, koja nam nehasne mnogo kao što {133} Austriji nehasni njezino jeruzolimsko kraljevstvo. Tražimo od Austrije ono, što nam ona može dati. Može nam dati vojničku Krajinu a od Dalmacije samo Mletačku Dalmaciju, nemože nam pako dati ni Kotora ni Dubrovnika, jer Trojedna kraljevina neima bez Ugarske diplomatički dokazanoga prava. Neka dakle Austrija najprije povrati Trojednoj kraljevini zemljište, koje je po pravu i historiji njezino a onda neka Trojedna kraljevina stupi u ustavne odnošaje s austrijskim zemljama onim obrazom, kojim je prije stajala u zajednici s Ugarskom.“ Iz te težnje, da se naime dodje do sporazuma s austrijskim zemljama rodi se i nov list „Domobran“, koji poče 14. svibnja izlaziti u Zagrebu a urednikom mu je Gjuro Deželić. Prema Ugarskoj stavlja se list na stanovište članka 42 od g. 1861. a prema Austriji na stanovište saborske manjine toga sabora, izraženo u svojoj bitnosti u poznatoj Pricinoj izjavi. Trojednoj kraljevini ima se zajamčiti i oživotvoriti njezina zemljištna cjelokupnost i njezina ustavna prava a ona će onda stupiti u realnu svezu s austrijskim narodima bez obzira na Ugarsku, s kojom Trojedna kraljevina netreba sklapati nikakove tiešnje sveze. Trojedna kraljevina ima sebi u prvom redu osigurati narodnost, dočim ustavnost i gradjansku slobodu može najbolje očuvati u zajednici sa ostalim narodima i zemljama austrijskim. Pitanje o odnošaju prema Austriji, kao najpreče pitanje, smatraše se životnim pitanjem te djelovaše svom težinom na mnoge duhove, koji se nemogahu oteti uvjerenju, da Trojedna kraljevina, stojeći skrštenih rnkuh izmedju Austrije i Ugarske, mora napokon podleći jednoj ili drugoj, ako se blagovremeno neodluči na djelotvornu akciju, koja ju ima dovesti u bliži doticaj s austrijskim narodima i zemljama.

Prva hrvatska izložba.[uredi]

Dan 18. kolovoza 1864. ostati će trajno zabilježen u kulturnoj povjesti naroda; toga se dana otvara prva hrvatska gospodarsko-obrtna izložba u zgradi, u kojoj je danas smješteno hrvatsko sveučilište. Zanimanje za izložbu bijaše u narodu svestrano i najintenzivnije; izložba stajaše pod prev. pokroviteljstvom kralja; predisjednikom odboru bijaše grof Miroslav Kulmer, pbdpredsjednikom Mirko Šuhaj, a tajnikom Josip Ferdo Devidé. Izložbu otvori glavom ban Šokčević, koga pozdravi grof Kulmer, zahvalivši kralju, što je blagoizvolio uzeti ju pod svoje previšnje okrilje. Koliko se vidi iz novinskih izvještaja bijaše učešće sa strane izložitelja znatno a izložbu posjeti prvih 20 dana preko 12.000 osoba. Nju je stvorila patriotična sviest i neugasiva težnja za napredkom, koja je u ono {134} vrieme velik agens kulturnoga pokreta. Narod se radovaše uspjehu koji je po tom znatan i značajan u kulturnom pogledu, što je proizišao iz naprezanja samih družtvenih i ekonomičkih sila naroda. Potvrdjuje to i dvorski kancelar Ivan Mažuranić, koji kod zaključka izložbe, konstatovavši liep uspjeh, reče: „Vlada nemože nijednom narodu pomoći u nikojem smislu, ako si on sam nepomogne; vlada je nu'odnomu radu i poslu samo ono, što je usjevima prijatan zrak; ona može samo pospješiti i unapredjivati plodove narodnoga truda ali sam taj narodni trud nemože stvoriti.“ Vanjsko novinstvo, naročito ono austrijske priestolnice, bilježi uspjeh izložbe a ruga se neznanju ljudih, koji neumiju cieniti žilavosti u borbi i životne snage hrvatskoga naroda. Hrvatski narod, koji je u stoljetnoj borbi sačuvao vjeru u sebe i svoju budućnost, krči sebi žuljevima svojih rukuh put kulturnomu napredku a izložba je samo živ izraz njegove volje i odluke, da na toj stazi napreduje uzporedo sa drugim narodima. Ovako se ima shvatiti značaj te izložbe, koja kao proizvod patriotične samosviesti naroda ima svoju veliku kulturnu i moralnu vriednost, neodvisno od samoga vanjskoga uspjeha, koji ne može biti osobito znatan radi nepovoljnih prilika, koje spriečavaju narodni duh i na tom polju.

Pripreme za sabor.[uredi]

Godina 1865. znamenita je u političko-parlamentarnoj povjesti Hrvatske. U njoj se opet sastaje sabor, kojeg nije bilo mal ne četiri godine. Već 17. siečnja proglašuje se prev. kraljevski odpis na bana Šokčevića, koji radi predstojećega saziva sabora odredjuje, da se izradi izborni red, po kojem se sabor ima sastaviti. U to se ime poziva ban, da sazove bansku konferenciju pa da joj predloži na razpravu sliedeća pitanja: Imadu li se velikaši pozvati na sabor osobno ili pako putem zastupnika, dakle u ograničenom broju? Kako da se smanji broj narodnih zastupnika s obzirom na. znatne troškove, s tim spojene? Kako da se ustanovi broj izabranih izbornika i poglavarstveno osigura nadziranje izbora u županijah i gradovih?

I sabor od godine 1848. i onaj od godine 1861. sastali su se na temelju izbornih redova, stvorenih izvan samoga sabora po naročito sazvanih banskih konferencijah. Da se uzmogne sastati sabor od godine 1848. trebalo je stvoriti sasvim nov temelj, da se u sabor uvede treći, demokratički elemenat, koji ne bijaše zastupan u prijašnjih saborih, osnovanih na pravu i zastupanju stališa i redova. Taj izborni red usvojen je s nekim malim preinakama i u banskoj {135} konferenciji od god. 1860. i sankcijoniran po Njeg. Veličanstvu kralju uz naročitu ogradu, da ima samo dotle vriediti, dok se zakonotvomim putem nedonese izborni red. Po tom izbornom redu brojio je sabor ukupno 219 članova; 120 narodnih zastupnika, onda prelate jedne i druge crkve, 79 magnata i još nekoje virilne glasove. Ovdje nisu uračunani zastupnici iz vojničke Krajine. Kako se vidi iz prev. kraljevskoga poziva na bana, imala je konferencija povesti razpravu o tome, da se broj velikaša smanji i svede u pravi razmjer prema broju narodnih zastupnika, zatim da se obali broj narodnih zastupnika. Na temelju prev. kraljevskoga odpisa sazva ban 4. veljače bansku konferenciju. U tu konferenciju pozva ban sve prelate rimokatoličke i iztočno-pravoslavne crkve, sve velike župane i mnoge druge odlične ličnosti u zemlji. Pozivajući ban u konferenciju odlične ličnosti iz ove posliednje kategorije, uzima obzira na njihovo političko uvjerenje obzirom na odnošaj trojedne kraljevine prema Austriji. Kako će to biti glavni državopravni predmet, koji će se predstojećemu saboru predložiti na razpravu i zaključak, proizlazi već ovdje jasno intencija, da se u bansku konferenciju ne pozovu takovi muževi iz velikoga broja narodne političke inteligencije, koji se iztiču u redovih opozicije proti vladinom sustavu. Načelno su dakle izključeni pristaše narodne stranke, koji u to vrieme vode složnu opoziciju proti centralnoj vladi u Beču i proti hrvatskoj vladi Mažuranić-Šokčevićevoj. Nepozivlju se ni Rački, ni Perkovac, ni Sulek ni ostali korifeji stranke, a pozivlje se jedini iz toga kola Mato Mrazović no taj takodjer neće da prisustvuje razpravama banske konferencije. Od unionističke stranke pozivlju se grof Janković, bar. Juraj Rauch i veliki bilježnik županije virovitičke Ignjat Brlić, no ni ovi nedolaze u konferenciju. Od pozvanih prelata nedolazi u bansku konferenciju biskup Strossmajer. Nasuprot imenuju se članovima banske konferencije Vončina, Veber, Ćepulić i još nekoji muževi, o kojih je notorno, da podupiru intencije Mažuranić-Šokčevićeve vlade i naginju odlučno izmirenju sa Bečom. U konferenciji nema dakle prvaka opozicije, pošto nedolaze ni ona nekolicina, koja je u nju pozvana, te je konferencija zadahnuta jednim mišljenjem.

Ovdje nam se valja još dotaknuti promjena ili bolje rekući razkola, koji se je tečajem tih godina do sastanka sabora god. 1865. sbio u narodnoj stranci, koja je na saboru godine 1861. bila kompaktna te postupala složno u državopravnim pitanjima. Od matice stranke, koja seje kupila oko „Pozora“ odciepiše se mnogi ugledni članovi, koji sada sastavljahu grupu muževa, naginjućih izmirenju s {136} Austrijom. Vidjeniji izmedju tih muževa jesu Kukuljević, Vukotinović, Vončina, Ćepulić, Veber, Ambroz barun Vranyczany i drugi, koji ne samo nemaju više nikakova doticaja sa svojim starim prijateljima, nego se bore proti njima te ih pače smatraju odmetnicima stare narodne stranke, jer su se fuzijonirali u opoziciji sa unionističkom strankom, starom protivnicom narodne stranke. Ova je tvrdnja historički opravdana u toliko, što je narodna stranka u saboru godine 1861. krštena kao takova u vatri i borbi proti unionističkoj stranci, pobjedivši ovu u razpravi o odnošaju prema Ugarskoj. Ovako stoji taj odnošaj u oči sastanka sabora no u samom saboru mienjati će se konstelacija svaki čas i kod svakoga načelnoga glasovanja. Na početku saborske periode biti če unionistička i narodna stranka još složne proti onim elementima, koji naginju Beču, no neće proteći dugo vremena pa će se potonji elementi složiti sa svojim starim prijateljima negdašnje narodne stranke a unionistička stranka ostat će prema njima u znatnoj manjini. Ove će evolucije, mienjajući se naglo kao slike u kaleidoskopu trajati, dok se nepojavi na vidiku nagodba s Ugarskom, a onda će se ti elementi narodne stranke stopiti u jednu stranku pod imenom narodne opozicije, koja će povesti borbu proti unionističkoj stranci, revidirati nagodbu i postati saborska većina za banovanja Ivana Mažuranića. Sada se u oči sabora i izbora stranke nazivlju posebnim imenima. Unionistička stranka ostaje unionistička stranka, idući nepomično za svojim ciljem, za obnovom realne snage s Ugarskom. Ona si nadjene ime ustavno-narodne stranke. Krilo negdašnje kompaktne narodne stranke, koje vode Mrazović. Rački, Perkovac M. Hrvat i dr, a smatra i prije i poslie biskupa Strossmayera svojom moralnom glavom, nazivlje se narodnom ili narodno- liberalnom strankom; oni drugi prijatelji Beča, da ih nazovemo tim imenom, nehoteći time nimalo, da im poričemo samostalno shvaćanje položaja, ti prijatelji Beča zovu se samostalnom narodnom strankom.

Banska konferencija. Senzacijonalno »odkriće«.[uredi]

Ovo je u glavnim crtama stranačka konstelacija u zemlji u oči sastanka banske konferencije i novih izbora za sabor. Sastavši se banska konferencija u prvu sjednicu, izabra odmah odbor, da izradi odgovor na pitanja kraljevskoga odpisa. Odbor predloži konferenciji, da se za temelj izbornomu redu uzmu načela izbornoga reda od god. 1848. i 1861. uz neke promjene. Na prvo pitanje glede zastupanja velikaša, odgovara, da samo oni velikaši imadu pravo mjesta i glasa u saboru, koji su uvršćeni medju domaće velikaše i punoljetni, koji stalno prebivaju u Hrvatskoj i Slavoniji, posjeduju u zemlji {137} imanje, s kojim je do godine 1848. bilo spojeno pravo jurisdikcije. Po predlogu odborovu ima broj saborskih članova iz magnatskoga stališa spasti od dosadašnjih 79 na 24 člana. Uvaži li se, da su ti magnati najpretežnijim dielom članovi unionističke stranke i protivnici vladinoga sustava, vidi se odovud, koliko bi ta stranka numerički izgubila članova kod predstojećih saborskih razprava. Nadalje se po odborovu predlogu ima broj narodnih zastupnika iz područja županijskih municipija, gradova i trgovišta smanjiti od 120 na 74; broj prelata jedne i druge crkve na 10. U svem se predlaže 129 članova sabora, iz tih kategorija prema 219 u godini 1861. Glede Krajine predlaže odbor, da se takodjer obali broj krajiških zastupnika. Konačno se još predlaže, neka se Njeg. Veličanstvo zamoli, da se u sabor pozovu zastupnici kraljevine Dalmacije. Konferencija usvoji sve ove predloge odbora te ih podastre prev. mjestu u obliku adrese. I predloži odbora i adresa potiču iz pera člana konferencije Jovana Subotića, koji spada u najuglednije muževe narodne samostalne stranke. Oim je ova adresa podastrta prev. mjestu i objelodanjena u javnosti, prenuše se velikaši iz kraljevine Hrvatske i Slavonije, pristaše unionističke stranke te se obratiše na Njeg. Veličanstvo molbom, da ne blagoizvoli potvrditi tih predloga, nego neka se ostavi budućem saboru, da on dovede u sklad načelo o zastupstvu velikaša sa demokratskim načelom o zastupstvu naroda. Ova predstavka ostade bez uspjeha. Kruna odobri samo neke predloge banske konferencije no i opet uz naročitu ogradu, da se od tuda nemogu za budućnost izvadjati nikakove posljedice, koje tangiraju pravo krune. I glede Krajine privoljuje kruna na to, da se reducira broj narodnih zastupnika, a njihovo sudjelovanje kod saborskih razprava ograničuje kao i g. 1861. lih na državopravna pitanja. Sabor bude sazvan na 17. srpnja, no uslied promjena, koje skoro za tim nastadoše u krilu austrijske centralne vlade na čelu ugarske i hrvatske dvorske kancelarije, odgodjen je ovaj rok tri puta tako, da se je sabor sastao istom 12. studenoga. Prema toj konstelaciji, stvorenoj sazivom sabora, zauzeše političke stranke svoje stanovište. U glavnom gradu izlaze još samo glasila, zagovarajuća izmirenje s Austrijom, neodvisno od historičkoga odnošaja Hrvatske prema Ugarskoj. Iz tih glasila vidimo pače, kako ona tumače smisao toga članka §. 42., sasma u prilog aktualne politike muževa, koji zagovaraju realnu svezu s Austrijom, tvrdeći, da je taj zaključak upravo potekao iz nastojanja, da se otežča taj savez s Ugarskom te Hrvatskoj ostave slobodne ruke prema njoj. Narodna stranka, koju podupire unionistička, neima još uvjek svojega {138} glasila, koje bijaše obustavljeno početkom godine 1864. te su obje stranke prisiljene, da se utiču pod okrilje listova izvan domovine. Kao glavno glasilo služi im u Pragu na njemačkom jeziku izlazeće glasilo češke narodne stranke „Politik“. U potonjem listu izadje tih dana jedno od onih senzaeijonalnih odkrića, kojima se stranke, vodeće opoziciju proti svagdanjem sustavu, znadu često poslužiti u svrhu, da kompromituju svoje prijatelje iz prijašnjih vremena, koji su se poslie od njih odmetnuli te pristali uz vladajući sustav. Zastupnici češke narodne stranke bijahu upravo izstupili iz carevinskoga vieća, a sad još gledahu, da sasma uzdrmaju temelj vladajućega u Austriji sustava. Počelo se u to vrieme najviše o tom nastojati, da se kompromituju oni hrvatski muževi, koji imahu u rukama kormilo hrvatske vlade te zagovarahu transakciju s Bečom, pa da se tako u protivničke redove unese metež i razdor. „Politik“ objelodani naime nekakav program o sdruženju „Hrvatske i Slavonije s Ugarskom“, o kojem uztvrdi, da su ga za vrieme prve banske konferencije od godine 1860. i 1861. uglavili hrvatski političari Kukuljević, Vukotinović, Mirko Bogović, grof Janković i Ivan Mažuranić, sa magjarskim državnikom Deakom. To odkriće o tajnom dogovaranju sa magjarskim državnikom imalo je u prvom redu da kompromituje Mažuranića, koji je u to vrieme, kada je taj program tobož dogovoren, bio već predsjednik dvorskoga dikasterija. Mažuranić proglasi tu tvrdnju osnovanom na prostoj neistini, no Bogović uztvrdi uzprkos tomu dementiju, daje Mažuranić doista znao za taj program te i uticao u njegov sastavak. Mažuraniću priskočiše u pomoć najprije grof Janković, koji oprovrgnu tvrdnju svojega prijatelja, a onda i sam Deak, koji izjavi da on nije sa Hrvatima dogovarao nikakova programa, a on da Mažuranića osobno i ne poznaje. Kao gola činjenica može se jedino ustanoviti da su gore spomenuti muževi osim Mažuranića, taj program izradili, no da nije došlo s Deakom do nikakovih meritornih razprava. Ne čini se, da pada ikakova ljaga na Bogovićev značaj. Mažuranić je znao za taj program, još dok nepostade predsjednikom dikasterija, pošto su mu sastavljači priobćili njegov sadržaj, no nije na njegovu izradbu nimalo uticao. To jamačno nije bilo poznato Bogoviću te je on odmah i umuknuo...

Saborski izbori.[uredi]

Stranke se spremaju za izbore, koji se po čitavoj zemlji ovršuju u drugoj polovici lipnja i prvoj polovici srpnja. Najprije budu obavljeni izbori u Krajini, koja izasla u sabor oko 60 zastupnika. Fuzijonirana narodna i unionistička stranka očekuje s opravdanom bojazni rezultat tih krajiških izbora, o kojih ne može biti dvojbe, {139} da će poslati u sabor odriešite ili kako ih ta stranka zove komandirane pristaše narodne samostalne stranke, tražeći u prvom redu izmirenje sa Bečom. Tako se i sbude, Veći dio izabranih spadaše častničkom stališu krajiške vojske, a i ostali, osim nekoliko sporadičnih glasova, broje se u red bezuvjetnih pristaša programa vladi prijazne stranke. Markantna je izmedju njih ličnost, pukovnik Gedeon Zastavniković, koji je poslie u saboru mnogo uticao u razprave te se smatrao vodjom krajiških zastupnika. Koja ogromna razlika izmedju saborskih izbora, obavljenih u Krajini godine 1861. i sada. Muževi, izabrani godine 1861. u Krajini, bijahu bezuvjetni protivnici svakoga nagadjanja s austrijskim narodima i zemljama o zajedničkih poslovih te bje i s pomoćju njihovih glasova stvoren u tom saboru jednodušni zaključak, da se u carevinsko vieće neizašilju zastupnici. U samom starom provincijalu pobjedi kod izbora fuzijonirana opozicija dobivši dvije trećine zastupnika. U koliko su dakle ti izbori obavljeni slobodnim sudjelovanjem izbornika, zastupa sjedinjena opozicija većinu javnoga mnienja, a samo manji dio sliedi narodnu samostalnu stranku. No ova stranka ima za sebe sve prelate jedne i druge crkve, izuzamši jedino biskupa Strossmajera; sve velike župane, nekolicinu članova boljarskoga stališa. Grad Zagreb, ostajući u glavnome vjeran i načelu i muževima od godine 1861. izabire opet Bogovića, Zlatarovića i Suhaja, a ovimi dodaje Antu Jakića, pristašu fuzijoniranih opozicijonalnih stranaka. Peti izborni kotar zagrebački izabire Antu Starčevića, koji po svojih načelih i uvjerenju znači podpunu političku antitezu i vladinoj i opozicionalnoj stranci. Još i drugi jedan kotar, kotar vrbovski u županiji riečkoj, izabra Antu Starčevića.

Promjene u Beču.[uredi]

Dok se u Hrvatskoj obavljaju saborski izbori, sbivaju se u Beču najzamašnije promjene u krilu centralne austrijske vlade i ugarske dvorske kancelarije, koje naglo mienjaju čitavu političku situaciju te skoro za tim zahvaćaju i hrvatsku dvorsku kancelariju. Veljački ustav, već od prije uzdrman u svojem temelju, poče se sada naglo rušiti. Državni ministar Schmerling odstupa, a zamienjuje ga na čelu vlade Belcredi, koji odmah i obustavlja valjanost toga ustava. Carevinsko vieće nije bilo od prvoga časa podpuno, jer nebijaše u njemu zastupnika iz Hrvatske i Ugarske. Posle ostaviše centralni parlamenat i češki zastupnici, koji se, zadobivši tim slobodne ruke, sjediniše sa ugarskom i hrvatskom opozicijom u ustavnoj borbi proti Schmerlingu. U Beču prevlada mnienje, da valja iznova pokušati izmirenje sa Ugarskom i Hrvatskom na liberalnijem temelju, nego ga je mogao pružati veljački ustav, i listopadska diploma od godine 1860. dodje opet {140} do ugleda i važnosti. Schmerlingov nasliednik na čelu centralne au- strijske vlade postade grof Belcredi, koji pruži ruku pomirnicu i Ugarskoj i Hrvatskoj i Českoj. Naročito poče sada rasti upliv konservativne magjarske stranke i njezin najvidjeniji član, grof Gjuro Majlath, bude imenovan ugarskim dvorskim kancelarom. Dne 20. rujna izadje prev. manifest, u kojem Njeg. Veličanstvo izjavljuje uz prema podpis odgovornih savjetnika krune „pošto se velik dio cesarevine (Ugarska i Hrvatska), susteže od skupnoga zakonotvornoga poslovanja odlučio sam stupiti na put sporazumka sa zakonitimi zastupnici iztočnih zemalja cesarevine (Ugarske i Hrvatske) a radi toga obustavljam kriepost zakona o zastupstvu cesarevine, da prije čujem mnienje sabora iztočnih zemalja glede eventalnih promjena zakona“. Liberalniji način vladanja opaža se i u Hrvatskoj. Najprije izadje amnestija za sve štamparske prekršaje te se Ivanu Perkovcu, bivšemu uredniku „Pozora“ praštaju posljedice, proiztičuće iz njegove osude radi tiskovnoga prekršaja, a tako i Anti Starčeviću, koji radi svojega govora držana u županijskoj skupštini riečkoj bijaše osudjen radi smetanja javnoga mira. I Eugen Kvaternik vraća se u domovinu, no zatečen u Zagrebu, bude iznova odpravljen iz zemlje te se istom kasnije vraća konačno u domovinu. Županijske skupštine, koje bijahu duže vremena obustavljene, sazivlju se iznova te im se vraća pravo disciplinarne vlasti proti županijskomu činovničtvu, koje imadu odsele vršiti u zajednici sa velikim županom. Po čitavoj zemlji obustavlja se prisilno utjerivanje poreza.

Mažuranićev odstup.[uredi]

Sada već neima nikakove sumnje, da je položaj Mažuranićev na čelu hrvatske dvorske kancelarije osbiljno potresen te se očekuje njegov odstup. Mažuranićev odstup ište čitava situacija i u Beču i u domovini. U Hrvatskoj ima proti sebi najjaču stranku, unionističku i narodnu, koje taj čas postupaju najsložnije te nastoje iz svih sila, da ga pomognu srušiti. Mažuraniću ustaje jak i uplivan protivnik u ugarskom dvorskom kancelaru, grofu Majlathu, koji ga smatra najosbiljnijim protivnikom svakom savezu izmedju Hrvatske i Ugarske.

O tom ga najviše uvjerava hrvatska opozicija, koja smatra Mažuranića glavnom zaprekom i savezu s Ugarskom i — ovo jamačno u čudnovatoj opozicionalnoj idiosjinkraziji — svakom preokretu na bolje u samoj domovini. Nije mu prijatelj niti austrijski državni ministar grof Belcredi, koji ne može ni u Hrvatskoj ništa izvesti sa toli ne popularnim mužem. I njegovi bliži politički prijatelji u Hrvatskoj, narodna samostalna stranka, nepokazuju za nj nikako vih osobitih simpatija ili ih ne će da javno očituju te se Mažuranić u toj borbi {141}stranaka i oprječnih nazora smatra gotovo osamljenim. Ivan Mažuranić odstupa 3. studenoga.

Kada se sjetimo, kojim je oduševljenjem najpretežniji dio hrvatskoga naroda pozdravio Ivana Mažuranića, najprije na čelu dikasterija, a poslie na čelu dvorske kancelarije, a kada vidimo, kako poslie 5 godina odstupa sa svojega mjesta uz znakove nepovjerenja u velikom dielu naroda, a one ravnodušnosti i u onom dielu narodne inteligencije, koja se načelno slaže sa njegovim političkim pravcem, dužni smo, da potražimo razloge ovoj historičkoj činjenici, koja je jedna od najznačajnijih u ovoj političkoj periodi naroda. Mažuranić je došao na čelo uprave, kada se je držalo, da je listopadskom diplomom inaugurirana prava, ustavna era u monarkiji, a jedva bi se u čitavom narodu bio taj čas našao čovjek (osim jednoga, koga mu smatrahu takmacem, naime Metela Ožegovića Barlabaševačkoga) koji je po svojih umnih sposobnostih imao veee pravo na dostojanstvo dvorskoga kancelara. Slavljen do tada od čitavoga naroda kao njegov pjesnički veleum, pokaza Mažuranić u banskoj konferenciji takovih državničkih sposobnostih i takovu patriotičnu samosviest, koja zadivi čitavi narod. Ima li Mažuranić na čelu hrvatske dvorske kancelarije zasluga za narod? Već u prvo vrieme iztriebi Mažuranić iz domaće uprave tudji činovnički elemenat i tudji jezik, a i namaknu zemlji nekoje stečevine u političkoj upravi, sudstvu i školah, koje mu u kulturnoj i političkoj povjesti trajno zajamčuju častan spomen. Dokle je sezala njegova vlast i upliv, ograničen obćim državnim ustavom i uplivom inih daleko od njega jačih faktora. Mažuranić je prvih godina svoga kancelarskoga djelovanja nastojao, da izpuni narodne želje, naročito njegove želje narodno-kulturnoga značaja. Prema prijašnjem stanju od samih nekoliko godina, obilježenu svevlašću tudjih elemenata u školah i u uredu, bijahu to u istinu znatne kulturne stečevine pa se opaža, da strogo kulturni elementi u zemlji, baveći se znanošću, knjigom i naukom, koji tek u drugom redu bijahu narodni političari, priznavahu Mažuraniću ove zasluge te ga iskreno poštovahu. Njegovo djelovanje na javnom političkom polju nebijaše naravno uspješno. Mažuranić je želio i htjeo — da Hrvatska sudjeluje kod razpravljanja zajedničkih posala u centralnom parlamentu i to sasvim neodvisno od Ugarske, no nije htjeo to ni bezuvjetno ni na uštrb historičkib prava naroda. On je valjda mislio, da se ta prava mogu oživotvoriti kroz takovo sudjelovanje narodnih izaslanika sa ostalim austrijskim narodima i zemljama, naročito sa slavenskim narodima, koji u jedinstvenoj monarkiji imahu većinu. Sabor godine 1861. pokaza, da {142} se toj težnji opire barem devet desetina naroda, a kraljevski odpis od studenoga 1861., kojim je sabor razpušten, najbolje dokazuje, kako se te nade odgovornoga dvorskoga kancelara nisu izpunile. Opozicija u zemlji proti centralističkim težnjama bivafie od toga časa sve jača; nepomirljivi elementi počeše dobivati maha i u opozicionalnom novinstvu i u županijskih skupštinah, a obje stranke, narodna i unionistička, nadjoše se u toj opoziciji složne te se napokon i fuzijoniraše u jaku opozicijonalnu stranku. Centralna austrijska vlada udaljivaše se sve više od načela izraženih u listopadskoj diplomi te nastojaše, da upravu i čitavu vlast centralizira kroz svoje organe u zemlji, u svojih ruknh, a tomu se Mažuranić nije mogao ni htjeo oprieti. Ni najveći Mažuranićev štovatelj ne će tvrditi, da je on po svojem značaju i po svojoj duševnoj naravi bio stvoren za borbu, a protivnici ustavnih narodnih prava, prozrievši do dna tu njegovu slaboću, mogli su griešiti proti narodu na njegov račun te je na Mažuranića pala sva kletva nepopularnosti i za tudje griehe. Ovakav sud može o njemu i o toj eri stvoriti objektivna povjest, no Mažuranićevi protivnici u zemlji, ogorčeni radi samovlastnoga postupka, naperena proti ustavnim institucijama, nisu mogli biti objektivni. U zemlji zaredaše progoni jedinoga za onda opozicijonalnoga no vrlo u narodu uplivnoga glasila, razpuštanje županijskih skupština i obustava i onako minimalnoga ustavnoga života, koji se je u obće dozvoljavao.

Rane, zadane absolutističkom vladavinom, koje nebijahu nipošto zacielile, počeše opet otvarat se i krvariti; pritisak vlasti, koji izazivahu i sami domaći ljudi svojom kadšto neobuzdanom i nepromišljenom opozicijom, poče rasti; kod većine narodnih ljudih zavlada uvjerenje, da će narod moći samo u slozi i solidarnosti s Ugarskom, starom historičkom saveznicom, slomiti snagu centralističkoga sustava, koji se je pod Schmerlingom stao sve to osornije šepiriti. Schmerling je jamačno mislio, da je i Mažuranić donekle kriv, što mu u Hrvatskoj tako slabo uspievaju njegove namjere. Videći Mažuranić nesklonost ogromne većine naroda proti svakomu sudjelovanju u centralnom parlamentu i proti centralističkim težnjama vlade, stajaše pasivan i skrštenih ruku te je nekim fatalističkim mirom čekao svršetak i razplet težke krize, koja je i njega imala progutati. Mažuranić je u zemlji imao ipak dosta političkih prijatelja i privrženika. V njoj se nadje muževa, koji se odciepiše od matice narodne stranke te se nazvaše narodnom samostalnom strankom. I ta stranka imah je u svojem kolu muževa, odličnih položajem, znanjem i značajem.

{143}Bilo bi vrlo nehistorički misliti, da su u opoziciji bili sami Katoni, a muževi samostalne stranke sami slabi značajevi. Tu se borahu dvie težnje. Muževi narodne samostalne stranke držahu, da je najpreči posao konsolidovati javne i ustavne odnošaje, gledati oživotvoriti bar nekoja narodna prava, a mišljahu, da će to najprije polučiti, ako traže sporazum sa bečkom vladom. Istina je, vodje i odličniji muževi te stranke bijahu velikim dielom u javnom zvaničnom položaju pa je mogla onda vladati presumpcija u javnomu mnienju proti čistoći njihovih namjera. Protivnici ih nazivahu birokrati i birokratičkom strankom a ova imena podsjećivahu na bachovska vremena te se javnomu mnienju dokazivalo, da ti ljudi snuju samo o tom, kako bi u Hrvatskoj iznova oživotvorili absolutističku eru. No objektivan čovjek nesmije tako suditi. Oni bijahu istina činovnici, naime sudci, profesori, ravnatelji gimnazija, veliki župani, dakle muževi spadajući u najinteligentniji stališ naroda, po svojem znanju i prošlosti pozvani, da govore u vieću narodnih izabranika. Ime birokrat znači samo prazan zvuk, kada se uvaže njihova osobna svojstva. Uzmimo samo nekoje izmedju njih. Avelin Ćepulić bijaše jedan od najumnijih muževa te narodne samostalne stranke a po službenom položaju sudbeni viećnik. Tko bi htio tvrditi, da to nije bio značajan čovjek, uvriedio bi jednoga od čestitih i najslobodoumnijih ljudih našega tadašnjega javnoga života, Ćepuliću se jedino može prigovoriti, kako će se to razabrati iz samih razprava ovoga sabora, da je bio oportunista čudnovate vrsti. No nitko neće tvrditi, da su oportuniste već zato najgori političari, čovjeku se koža ježi ili mu lasi strše u vis, kada sluša bezobzirne oportunističke tvrdnje Čepulićeve, koje čovjeka, zadahnuta mišlju o povjestničkoj veličini naroda, u dušu vriedjaju pa ipak je istina, da je on bio čist kao kristal javni značaj i muž patriotičnih vrlina. U njemu je bila utjelovljena reakcija proti nazorima sabora od godine 1861.; osjećao je, kako taj sabor nija kraj svih tolikih vrlina svojih stranaka i tolike umne potencije svojih pojedinih odličnih muževa mogao na državopravnom polju polučiti nikakovih pozitivnih uspjeha; vidio je, kako i u to vrieme, o kojem je govor, politički dogodjaji počinju prelaziti na dnevni red preko hrvatskoga naroda pa je s toga želio, da se već jedanput učini kraj bezplodnim razpravama i stvori neki temelj za uspješan javni rad. On je bio osvjedočen protivnik saveza s Ugarskom pa je sluteći nepovoljne prilike, sa svoga gledišta i po svojim nazorima, želio, da se Hrvatska čim prije nagodi s Austrijom. Kada bi narod u javnom životu imao same Ćepuliće, mogao bi već sutra likvidirati čitavu svoju {144} historičku prošlost no to nemože nipošto smetati, da mu se priznadu individualne vrline i pronicav politički um. Prošli smo obje saborske periode, u kojima je Ćepulić odlučno sudjelovao pa smo opazili, da su ga sve stranke pazile i pratile s poštovanjem, davale mu u parlamentarnom životu važne i odgovorne časti, na koje ga ovlašćivahu njegove umne i duševne sposobnosti. Najstariji politički muževi u zemlji govore i danas s toplim priznanjem o njegovih parlamentarnih sposobnostih i njegovom javnom značaju a kada je nekoliko godina poslie ovoga sabora umro u najljepšoj muževnoj dobi, ostavio je i u narodu i u svojemu potomstvu glas čestita i poštena čovjeka. Po svojoj inteligenciji pako služio je hrvatskomu narodu na čast i ponos.

U njegovih redovih stajaše drugi njegov primorski zemljak, Bakranin, ženijalni Adolfo Veber, koji je takodjer i u štampi i u parlamentu vrlo kriepko zastupao svoje nazore, smatrajući svoj politički pravac jedino korisnim za narod. Tu bijahu Kukuljević i Vukotinović, dva stupa iz klasičnih vremena, oba u velikom javnom dostojanstvu no oba osjećajući kao i Ćepulić, da se zemlja izlaže velikoj opasnosti, bude li tjerala usque ad finem politiku, kakovu je sliedila opozicija. Jedan od glavnih pobornika samostalne stranke bijaše Ivan Vončina. U političkoj našoj povjesti ovih i kasnijih vremena jedva ima drugi čovjek, koji je od svojih protivnika bio toliko napadan i toliko omražen kao Ivan Vončina. Upravo iz ovoga razloga, što su bili za života toliko napadani, imadu ovakovi muževi neko osobito pravo na zaštitu povjesti a na takovu zaštitu ili na objektivan sud ima pravo i Vončina. Ovdje još nije vrieme, da se ocieni njegovo javno djelovanje te će dostajati samo nekolike crte, da se prikaže u ovom momentu prije sastanka sabora. Bio je po svojem temperamentu čovjek provokatorne ćudi i naravi, nesmiljen u borbi, oštar i žestok no inače po sudu njegovih najboljih prijatelja pa i samih nepristranih protivnika, čuvstvena srdca. Ovo nemože biti nikakova paradoksna tvrdnja za onoga, koji znade, kakovi slavični motivi tjeraju javne političke muževe u strastvenu borbu a takovi ambicijozni motivi djelovahu kod Vončine u većoj mjeri nego kod drugih. Vončina bijaše još u to vrieme podžupan županije riečke, a po svojih materijalnih odnošajih nebijaše nipošto upućen na javnu službu. Novac nije nikada cienio, no zato ga je čarobni pojam vlasti privlačio neobičnom mjerom.

Veliki englezki državnik na početku ovoga vieka, Canning reče o sebi, kada su ga politički protivnici, smetnuvši ga sa premierstva u domovini, poslali za poslanika u Lizabon, da bi za jednu {145} uru vlasti rado žrtvovao pet godina života. I Ivan Vončina nemogaše pravo živjeti izvan te atmosfere. Bijaše u to vrieme čovjek pun života i neobične eneržije, koja je u javnom životu tražila oduška i prilike, da se može prokušati; takovi energični ljudi neobaziru se mnogo na doktrine i načela političkoga života a Vončina je najmanje od svih bio čovjek doktrine i obične političke dosljednosti. Ovo će se najbolje vidjeti u kasnijem razvoju javnoga života, a u ovo vrieme bijaše Vončina uz tolike svoje prijatelje uvjeren, da se Hrvatska mora izmiriti s Austrijom, neće li da dogadjaji učine s njom tabulu rasu. Ovako mišljahu Priča, Subotić i toliki drugi, a vidjet će se doskora u saborskih razpravah, kako se napokon oba krila narodne stranke slažu u priznanju zajedničkih interesa s Austrijom i kako nastoje stvoriti transakciju izmedju zahtjeva političkoga položaja i stanovišta hrvatskoga državnoga prava.

Svi ovi muževi podupirahu Ivana Mažuranića, no Mažuranić bijaše u to vrieme tako nepopularan, da se oni nisu htjeli poistovjetiti s njegovom politikom, nehoteći, da diele njegovu nepopularnost u narodu. Bio je to jamačno samo postulat političke taktike, no i ovaj momenat morao je samo uskoriti Mažuranićev odstup. On je morao postati glavna i najodličnija žrtva Schmerlingove centralističke i neslobodoumne politike proti Hrvatskoj kao što joj je Schmerling postao u Austriji, Majlathov predšastnik u Ugarskoj i kancelar u Erdelju. Ni njegovi najveći protivnici neće jamačno tvrditi, da je za Hrvatsku osim stečevine na kulturnom i upravnom polju mogao što više polučiti, naročito, da je mogao oživotvoriti ustavne i političke zahtjeve naroda. Ovakovih iluzija nisu gojili ni njegovi najžešći tadašnji protivnici a da ih nisu gojili, vidi se najbolje po tome, što su, sklopivši fuziju, očekivali preokret na bolje jedino od pada Schmerlingova te od ostvarenja realne sveze s Ugarskom. Ni onda, da budu posluhnuli Mažuranića pa se htjeli nagoditi s Austrijom i izaslati zastupnike u carevinsko vieće — naravno mnogo prije, nego su za to pokazali volje, — nebi osim efemernih koncesija bili jamačno ništa više postigli. Schmerlingov sustav bio bi se radi svoje nutarnje neiskrenosti i svoje lažne naravi sam raztočio te ga ni glasovi iz Hrvatske nebi mogli spasiti. Mažuranić je dakle morao trpiti radi čitave za Hrvatsku nepovoljne situacije u središtu monarkije a nebi bilo ni čovječno ni pravedno, da mu se i ono upisuje u grieh, što nije skrivio a niti mogao skriviti. A obća je politička istina o državniku, koji ima izvan središta domovine djelovati na njezinu korist, na što je bio upravo pozvan Mažuranić, da mu mora sam narod svojom {146} političkom snagom stvoriti čvrstu podlogu, za da mu djelovanje uzmogne biti ovjenčano uspjehom.

Izjava fuzijoniranih stranaka.[uredi]

Dva tri dana prije nego će se sastati sabor, dogodi se nešto, sto prisili obje fuzijonirane stranke da izdadu u javnost očitovanje, u kojem ustanovljuju svoj zajednički program u oči sabora. Podban Ivan Zidarić bude pozvan u Beč, da u konferenciji nekojih odličnih državnika izvjesti o položaju u Hrvatskoj. U toj konferenciji bijahu državni ministar grof Beleredi i ugarski dvorski kancelar grof Maylath. Zapitan Zidarić, kako se u Hrvatskoj misli o fuziji obijuh stranaka, odvrati: „čini se, da same te stranke neuzimlju tu fuziju ozbiljno; jedna stranka hoće da prevari drugu.“ Može se misliti, kakovu je ova izjava pobudila ogorčenost kod obijuh stranaka; stoga njihovi prvaci izdadoše sliedeću izjavu:

Ona borba, što su ju vodili 20 godina branitelji političke samostalnosti Hrvatske i Slavonije te prijatelji saveza s Ugarskom, osvjedočila je jedne i druge, da se tim napredak zemlje prieči i uništava te s toga smatraju svojom rodoljubivom dužnošću, da se sporazumiju i slože u jednu veliku i narodno-liberalnu stranku, kako bi uništili težnje birokracije. Tu svrhu nepomično pred očima imajući, nadamo se, da ćemo onoj fakciji, koja porabom najgorih sredstava ide za svojom nečistom svrhom, u jedan mah kraj učiniti, ako priobćimo zajednički nam dogovor. Na temelju ustanove pragmatičke sankcije i stožernih naših prava složili smo se u ovih načelih: „da se naši državopravni odnošaji te cjelokupnost državna moraju svakako prije urediti nego se rieši pitanje o savezu s Ugarskom prema članku 42. od g. 1871. da se uredjenje državopravnih odnošaja k ukupnoj državi, koje involvira promjenu našega s Ugarskom zajedničkoga javnoga prava mora u dobro shvaćenom interesu obijuh zemalja smatrati poslom, što ga valja obaviti zajednički s Ugarskom; da ovo s Ugarskom zajedničko uredjivanje odnošaja k ukupnoj državi nesmije prejudicirati podpunu samosvojnost pravnu Trojedne kraljevine pri uredjivanju njezinih odnošaja prema Ugarskoj. Barun Levin Rauch, barun Lazar Hellenbach, barun Dragojlo Kušlan, Dragutin Jelačić, Koloman Bedeković, Ivan Perkovac, Petar Horvat, Mirko Hrvat, Mirko Bogović, Mirko Šuhaj, Matija Mrazović.