Parlamentarna povjest 1860.-1880. (M. Polić)/Do sastanka sabora

Izvor: Wikizvor
Skoči na: orijentacija, traži
Uvod 1860.-1880. Parlamentarna povjest Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije — 
Do sastanka sabora
autor: Martin Polić
Sabor od godine 1861.

prema Archive.org, u izvornom pravopisu. Paginacija u vitičastim zagradama.


Radovi u tijeku!
Radovi.png

Јеdan suradnik upravo radi na ovoj stranici.
Моle se ostali suradnici da ne uređuju ovu stranicu dok je ova obavijest prisutna.
Kоristite stranicu za razgovor аko imate komentare i pitanja u vezi stranice.
Kada radovi budu gotovi, оvaj predložak će biti uklonjen.
Hvala na razumijevanju!


Predložak će biti uklonjen ako kroz 14 dana od datuma postavljanja nema izmjena na stranici.

Do sastanka sabora[uredi]

{7} Godina 1860. ostati će do vieka znamenita u povjesti hrvatskoga naroda. Ona otvara novo razdobje njegova ne samo ustavnoga već i kulturnoga života; ona je izhodište velikim, sudbonosnim dogadjajima, pa se čitavi kasniji razvitak narodnoga javnoga života ne može pravo ni shvatiti ni ocieniti, ako se nedovede u uzročnu svezu sa tom epokalnom godinom. Poslie one burne godine, koja je izpisala nekoliko krvavih no i slavnih stranica narodno-povjestnoga života, stenjaše narod prieko jednoga desetgodišta pod jarmom sustava, neprirodna njegovoj prošlosti, njegovu ustavnomu duhu, jednako ubitačna za njegovu slobodoumnu kao i narodnu sviest. No upravo ta godina pokaza, da je to neprirodno stanje moglo samo na vrieme pritisnuti tu narodnu sviest, al je nije moglo ni sasvim ugušiti a ni izkorjeniti. Ona je, razgalivši na očigled cielomu svietu sav trulež toga sustava, ujedno rodila i njegovom likvidacijom. Po riečih biskupa Strossmayera, izrečenih u pojačanom državnom vieću, koje je imalo udariti prvi temelj novomu preustrojstvu monarkije, nije se u nijednom dielu monarkije „narodni elemenat tako bezobzirno” potiskivao u svakom području državnoga života kao što upravo u Hrvatskoj i Slavoniji”. Možda je istina, da je narod, u kojemu živa ustavna sviest nije nikada prestala kucati, jače od drugih osjećao to breme, jače osjećao i nestrpljivije podnašao od drugih naroda, koji nisu kao on u svojoj prošlosti navikli slobodnomu ustavnomu životu. To se vidi i od tuda, što je ta godina, otvorivši nove ustavne vidike, našla u narodu odlične i umne muževe, spremne po narodnih tradicijah i po individualnih sposobnostih na ustavnu borbu, koja se je u njoj zametnula za njegova starodavna, nikad neproigrana ustavna prava. Narodna će povjest morati neodvisno od svakoga uspjeha ili neuspjeha u borbi, tim muževima priznati, da su svoj zadatak shvatili osbiljno a što ga nisu do kraja proveli, da tomu nisu krivi oni, koliko sila okolnostih, jača od volje pojedinacà i od volje čitavih narodà. Tko hoće da objektivno prosudjuje njihovo djelovanje, mora zaroniti u duh i prilike onoga vremena, pa će mu se stvoriti pred očima jasna slika čitavoga onoga stanja, u kojem su se toliko oprječne sile borile za vlast i pobjedu. Neda se tajiti, da su ti muževi, {8} pripadajući raznim političkim strankama, pokazali liepih duševnih sposobnostih, no koje nisu ni u svezi sa najboljim vrlinama značaja dosegle, da slome silu okolnostih, ali su bar polučile jedan veliki moralni uspjeh, odkrile su čitavomu svietu, koli je žilav i sviestan, koliko još ima u sebi životne snage, taj, tolikim udarcima u povjesti ošinuti, udesom toli težko izkušani hrvatski narod. Ovo će zabilježiti i svietska i domaća narodna povjest, a potonja ima još naročito taj zadatak, da se neda zavesti na prenagli sud o radu muževa, koji su preduzeli posao, nadilazeći njihovu kao što i snagu od njih zastupana čitavoga naroda, čuvajmo se, da budemo prestrogi u prosudjivanju narodne prošlosti, čuvajmo se, da u narodnu povjest i u javni život unosimo ostracizam, pa da sa jednostranoga gledišta udaramo na čelo žig izdajstva svakomu, koji se nije slagao ili se ne može složiti s našim posebnim nazorima. Budimo radje pravedni, pa ćemo, polazeći sa toga gledišta, naći u svakoj stranci te znamenite godine muževa, koji po svojih sposobnostih, po vrlinah uma i značaja, zaslužuju, da budu uvršteni u Panteon zaslužnih hrvatskih muževa. Ovako radi svaki kulturni narod, a ovako neka radi i hrvatski narod, koji se s ponosom broji u red prosvietljenih naroda.

——————

Premda su dogadjaji, koji su se pol godine pred tim sbili na talijanskih ratnih poljanah, te mnogi drugi pojavi, koji su za tim sliedili, odkrili čitavomu svietu sav nutarnji trulež absolutističkoga sustava, po svojih germanizatornih težnjah dvostruko ubitačna za sve nenjemačke narode monarkije; premda su u duhovima bile sasvim dozrele ideje, koje navještahu preokret javnoga stanja, trebalo je ipak duže vremena, da se pokažu jasni znakovi toga preokreta. U Hrvatskoj vladaše mir groba: Narodnu dušu obuzimaše još uvjek bol, koju Joj zadade tragična, uslied uticaja raznih nepovoljnih okolnostih, smrt velikoga junaka iz burne godine, bana Josipa Jelačića. čitavi narod, sakupljen u glavnom gradu Zagrebu po svojih odličnih predstavnicih bješe pol godine prije osvitka te godine izpratio do posliednjega počinka ostanke svoga bana, čija smrt kanda naslućivaše još teža vremena od onih, koja su poput more pritiskivala grudi naroda. S banom, koga je ubila narodna žalost, propadoše u grob tolike narodne nade, a u času njegove smrti nepokazivahu se još od nikud znakovi boljega stanja.

No neprodje ni pol godine, a narodni se duhovi prenuše na novi rad i život. Kroniku onih vremena bilježe nam oba cesaro-kraljevska službena lista „Narodne Novine” i „Agramer Zeitung”. {9} „Narodne Novine” izdavahu i uredjivahu dva čvrsta stupa iz ilirskoga doba, sam njegov duševni otac Ljudevit Gaj i vjerni mu suradnik Dimitrija Demeter. I ako su „Narodne Novine” bile službeno glasilo protunarodne vlade, koja je jednako zazirala od političkoga kao i od kulturnoga pokreta naroda, opaža se ipak, kako službene novine doduše oprezno no s nepritajenom radošću bilježe svaki pojav, koji navješćivaše novo doba, naročito svaki pojav na narodno-kulturnom polju. Već iz prvih brojeva lista saznajemo, da se ozbiljno radi tom. kako da se izdavaju pučke knjige za narod, a bijaše jedna žena, vrla i plemenita rodoljubka, Jelisava Prasnička, u narodno-kulturnom razvoju poznata ličnost, od koje poteče zdrava numisao i kojoj ona znatnim novčanim darom udari temelj. Sa svih strana pritjecahu novčani prinosi, pače i od velikaša, a na čelo dobrotvora stade biskup Strossmayer, poklonivši znatnu svotu u tu svrhu. Službene novine, bilježeći gotovo svaki dan koji novi biskupov dar za unapredjivanje narodne prosvjete, svraćaju pozornost javnoga mnienja na toga neobičnoga muža, komu da je dobar udes namienio toli prevažan zadatak u narodnom životu. Tu se vidi, kako je duševna sveza izmedju muževa ilirskoga doba ostala čvrsta i nepromienjeua i onda. kada su nemili dogodjaji pretrgli niti tiešnjega drugovanja.

Dne 28. veljače javljaju službene novine, da je grofovski naslov i čast prenesen na braću pokojnoga bana, pođmaršale Jurja i Antuna Jelačića. U svibnju odslužene su u svim gradovima zemlje na godišnjicu banove smrti svetčane zadušnice a najsvetčanije bijahu u Novih dvorih. Značajna je činjenica, koja zasvjedočava solidarnost narodnih čuvstava prema pokojnikovu spomenu te koja se je imala i za vrieme saboriijoš eklatantnije iztaknuti, da su zadušnicama u Novih dvorih prisustvovali i mnogi odlični velikaši zemlje, izmedju inih grof Erdödy, nasliedni veliki župan županije varaždinske, onda baruni Levin i Juraj Bauch te mnogi drugi.

Uslied nerodice, koja je godine 1859. snašla nekoje krajeve zemlje, naročito županije: varaždinsku, zagrebačku, riečku i požežku, zavlada u tim krajevima na proljeće god. 1860. glad a novinski izvještaji rišu najtamnijim bojama nevolju toga pučanstva. Po čitavoj zemlji prinose ugledniji i imućniji sinovi naroda darove za stradajuće pučanstvo, a na glas toj nevolji javljaju se u Ugarskoj najživlje simpatije za hrvatski narod. Najotmjenije ličnosti magjarskoga družtva stupaju na čelo odborima, koji skupljaju prinose za stradajuće Hrvate; najodličnije gospodje magjarskih boljarskih krugova priredjuju u tu svrhu koncerte i ine javne zabave, a koncem ožujka {10} dolazi u Zagreb odaslanstvo magjarskoga odbora, sastojeće iz trojice velikaša, da osobno uruče sakupljene prinose te biva u kazalištu za predstave hrvatskoga komada dočekano sa gromkim uzklicima.

Svuda se medjutim opaža, kako je u zemlji na prosvjetnom polju zavladao življi pokret, preludirajuči dogodjajima, koji su skoro za tim imali preobraziti lice javnoga života. Ustraja se inicijativom pojedinih rodoljuba glasbena škola u Zagrebu te gospodarsko i šumarsko učilište u drevnomu Križevcu. Po čitavoj zemlji raste svakim danom nesklonost i ogorčenost proti sustavu, koji se stade s temelja rušiti, a iz Beča dolaze već glasovi, javljajući, da se ozbiljno razmišlja i radi o promjeni javnoga stanja. Prvi jasniji znak preokreta ogleda se u sazivu pojačanoga državnoga vieća, u koje se iz Hrvatske pozivlju biskup Strossmayer i Ambroz Vranyczany, poznati iz godine 1848. upravitelj zemaljskih fmancijalnih posala. Obadvojici pruža se prilika, da podignu autoritetni svoj glas u obranu nezastarivih prava trojedne kraljevine, kako se zemlja zove svojim diplomatičnim povjestničkim imenom. Biskup Strossmayer naglašuje u državnom vieću ponovno „historičko-politički individualitet kraljevine, njezino pravo na autonomne uredbe, potvrdjeno cetinskim izborom i pragmatičkom sankcijom od godine 1712.” Dne 19. lipnja pronese se zemljom radostan glas, navještajući narodu veliku, radostnu promjenu, da je, naime, ban grof Coronini, odstupio, a banom imenovan podmaršal barun Josip Šokčević, Hrvat, Vinkovčanin. Imenovanje Josipa Šokčevića primljeno je po zemlji neobičnim uzhitom. Novoga bana poznavaše zemlja i najširi krugovi naroda, još iz vremena, kada je za banovanja pokojnoga bana zamjenjivao ovoga u njegovoj vojničkoj časti. Veliki uzhit, odajući staru sangviničku ćud naroda, bijaše ipak na osvitku nove ere sasvim naravan i suglasan sa novim javnim položajem. Novoga bana preporučaše narodu njegovo narodno porjeklo, vitežka ćud, otvoren vojnički značaj i neka neobična lahkoća, kojom se je znao snaći u novom položaju na čelu zemlje. Dne 21. lipnja pozdravi ga u Beču velika deputacija narodnih odličnika, koju mu privede biskup Strossmayer, a 24. lipnja upravi novi ban proglas na narod, izjavljujući, „kako je njegova najživlja želja, da podje putem, kojim su koracali njegovi slavni predšastnici, naročito ljubimac naroda, bezsmrtne uspomene ban Jelačić”. Već sam čin, da se je na narod obratio proglasom, morao mu je steći simpatija u svim narodnim krugovima, koji u njem već vidješe nasliednika, dostojna Šubić-Zrinjskoga, Bakača i Jelačića, kako ga je narod u svojem uzhitu odmah i prozvao. Uz to izjavi ban, kako ima nalog od Njeg. {11} Veličanstva cara i kralja, da nečaseći uvede hrvatski jezik u javne urede, a ova stečevina imala je zadati smrtni udarac omraženoj tudjoj birokraciji, kojoj bijahu naročito za njegova predšastnika krila porasla. Grad Zagreb, hiteći, da zaprednjači zemlji, imenova novoga bana začastnim gradjanom, a za njim se povedoše i ostali gradovi zemlje. Kada je početkom srpnja došao u Zagreb, dočeka ga pučanstvo oduševljeno. Jednake ovacije, odišuće najvećim povjerenjem prema novoj glavi zemlje, ponoviše se i po ostalim gradovima, koje je skoro za tim posjetio. Velikim ovim nadama, što ih narod polagaše u bana Sokčevića, nije bilo sudjeno da se obistine. Ipak mora povjest priznati banu Šokčeviću, da je imao svojstava, koja su ga mogla učiniti slavnim hrvatskim banom kao što će mu priznati, da je ozbiljno shvatio svoj položaj na čelu narodu, kojemu je bansko dostojanstvo svmbol narodne časti i moći. Kada je 38 godina poslie toga, zaboravljen od svieta i naroda, barun Josip Šokčević umro u Beču, nisu još bile u narodu sasvim utrnule simpatije, koje su se rodile u tim prvim časovima njegova banovanja, a pošto je svoje ime nerazriesivo spojio sa znamenitim razdobjem u narodnoj povjesti, ostaje mu u njoj i vječan spomen.

U listopadu izadje znamenita diploma, u kojoj vladar izjavljuje, da će odsele dieliti zakonotvornu vlast sa narodima monarkije, a već 26. studenoga sastade se u Zagrebu glasovita banska konferencija, koja je svojim viećanjem i zaključcima imala prokrčiti put novomu ustavnomu stanju, naročito sazivu i sastanku sabora, članovi konferencije bijahu najvidjeniji muževi zemlje, a njezini zaključci, temeljito pretresani, pokazuju pravac, u kojem se taj čas kretahu narodne težnje. U predstavci na prejasnoga vladara iztiče se dvostrani ugovor izmedju prejasne dinastije i naroda te se doslovce moli: „da se narodni jezik hrvatsko-slavonski uvede u sve javne urede; da se ustroji hrvatsko-slavonska dvorska kancelarija; da se nečaseći imenuju veliki župani; da se sa Hrvatskom i Slavonijom sjedini Dalmacija sa otocima Krkom, Osorom, Cresom i Lošinjem te istarski kotari: novigradski, volovski i labinski. Na tu predstavku odgovori Njeg. Veličanstvo kralj svečanim pismom, upravljenim banu Sokčeviću, u kojem privoljuje, „da se ustroji hrvatsko-slavonski dvorski dikasterij, kojega će djelovanje obuhvaćati tri grane državne uprave, naime, unutarnje, pravosudne i bogoštovno-nastavne poslove. Pogledom na sjedinjenje Dalmacije „pripravan je kralj pristati na želje, koje su došle do Njegova znanja te odredjuje, da se izaslanici iz Dalmacije pozvu u bansku konferenciju. Kraljev odgovor pobudi živo {12} zadovoljstvo i konferencija podastre Njeg. Veličanstvu zahvalnicu. Sjednica konferencije od 19. prosinca ima veliku historičku važnost za kulturni život naroda po izjavi, koju je u njoj učinio biskup Strossmajer i koja je narodu donesla znatnu kulturnu stečevinu. U toj sjednici izjavi biskup, koji već onda bijaše os, oko koje se je kretao duševni život naroda, da poklanja 50.000 forinta za učeno družtvo u Zagrebu, koje bi imalo (ovako glasi doslovce izjava po bilježkah „Narodnih Novina”) postaviti temelj jednomu književnomu jeziku za sve Jugoslavene. U darovnici na bana Sokčevića označuje biskup to učeno družtvo imenom akademije, dodajući, da bi se u njoj imali sjediniti svi bolji umovi četiriuh jugoslavenskih plemena.

Sada se čekalo, da taj rad i viećanje donese narodu prve stečevine. U kolu odličnih muževa, koji sudjelovahu kod viećanja banske konferencije, iztaknuo se jo znanjem, oštroumjem i ozbiljnošću značaja proslavljeni tvorac narodnoga eposa, Ivan Mažuranić. Kako se razabire iz onodobnih novinskih izvještaja pokloniše se članovi konferencije superioritetu Mažuranićeva uma te mu jednodušnim zaključkom povjeriše, da izradi predstavku i zahvalnicu na Njeg. Veličanstvo kralja. Oba sastavka pokazuju pronicav um, misaona, umjerena državnika, koji sa jezgrovitošću misli spaja strogu odmjerenost izraza i oblika. Mažuranićevo imenovanje za predsjednika nove vrhovne oblasti, proglašeno nekoliko dana prije izmaka godine, dojmilo se je naroda najradostnije pa ga s veseljem pozdraviše i oni, koji inače skeptično prosudjivahu javni položaj. „Narodne Novine” konstatujući ovu obćenitu radost, nazivlju Mažuranića ljubimcem naroda te dodaju „da je to čovjek velika duha, visoka uzleta, obilata znanja, iskrena rodoljublja i skromna značaja". „Agr. Zeitung” piše: Mažuraniću nije u vieće krune utro put ni sjaj roda, ni slavičnost, ni odličan družtveni položaj već jedino njegov snažan duh i darovitost. U narodu uživa Mažuranić obće povjerenje a susreću ga s povjerenjem i drugi narodi, naročito srodna slavenska plemena. Njegovo obsežno znanje, državnički um, plemenit značaj i druga odlična svojstva jamče nam, da će svoje mjesto izpunjavati na boljak naroda. „Pozor”, koji je upravo bio počeo izlaziti, priznaje, da je Mažuranić često puta zasvjedočio, kako mu je stalo do narodne sreće. Mažuraniću priznaje dobru volju no inače sudi vrlo skeptično o uspjehu njegove misije, pošto niti je označen djelokrug dvorskog dikasterija, niti ima njegov predsjednik slobodne ruke.

Ovdje se mora zabilježiti važan pojav na polju domaće publicistike, koji pada u godinu 1860. Oba službena lista, koji su dotle {13} u Hrvatskoj i Slavoniji jedini zastupali političku štampu, neračunajući nekakav mali talijanski listić na Rieci, dobiše 1. listopada novoga druga; toga dana pokrenuše nekoji odlični muževi, koji poslie odlučno utjecahu na razvitak javnih posala, glasilo „Pozor”. Izdavateljem lista bijaše Slavoljub Vrbančić, s kojim čemo se doskora upoznati u saborskih razpravah kao s jednim od najvatrenijih javnih muževa a uredjivaše ga Ivan Perkovac, jedan od najumnijih hrvatskih publicista ovoga vieka. Pokroviteljem lista bijaše biskup Strosmajer. Doskora se skupi oko njega čitava Plejada javnih muževa, koji uzeše javna pitanja te sav prošli život naroda osvjetljivati sa gledišta filozofskoga, povjestnoga, političkoga. Imajući vlastito publicističko glasilo, oko kojega se skupljahu, mogoše i pisci, da se sjedine u stranku, koju prozvaše narodnom strankom a toj organizaciji, kojom pretekoše ostale političke skupine, imadu se dielom pripisati uspjesi, koji su ih već u prvo vrieme pratili na javnom parlamentarnom polju. Moć javne štampe riedko se je kada očitovala tolikom snagom, koliko upravo u to doba u Hrvatskoj i to upravo u „Pozoru”. Oko toga lista okupiše se, da samo napomenemo nekoja glavnija imena: Franjo Rački, Ivan Kukuljević, Ljudevit Vukotinović, Bogoslav Šulek, Matija Mrazović, Lavoslav Šram, Vladislav Vežić, Miho Pavlinović, Mirko Hrvat, Ivan Vončina, Franjo Zužel a izmedju mladjih pomalja se puno obećavajući talenat Marijana Derenčina. Ime Josipa Miškatovića, koji će se koju godinu iza toga vinuti na čelo svih hrvatskih publicista, nenalazi se još nigdje zabilježeno.

——————

Kronika ovih dana bilježi, da je grad Karlovac, koji javno mnienje ovoga vremena prozva, radi patriotičnih vrlina njegova gradjanstva, najdomorodnijim gradom, dao u slavu listopadske diplome more patrio izpeći vola. Načelnikom grada bijaše Ivan Vončina. Vriedno je takodjer zabilježiti prvo boycottiranje „Pozora”. koji javlja, da mu je zagrebački gostioničar k ruži u Zagrebu Janko Karaš vratio list, jer se njegovi gosti neslažu s pravcem lista.

——————

Dne 1. siečnja 1861. osvanuše „Narodne Novine”, koje su dotle imale na glavi lista dvoglavog orla, u novom ruhu, sa grbom trojedne kraljevine a nitko manji nego Ljudevit Gaj pjeva himnu slogi Hrvata, Srba, Slovenaca i Bugara.

Dne 2. lipnja donose listovi proglas banske konferencije na braću Dalmatince, u kojem se „obzirom na ručno pismo Njeg. Veličanstva od 5. prosinca 1860. „da se u obziru ponovljenoga staroga {14} saveza kraljevine Dalmacije sa Hrvatskom i Slavonijom učine potanke naredbe i da se u svrhu potankoga pretresivanja i svestrano zadovoljujućega uredjeiya ovoga pitanja sastanu izaslanici kraljevine Dalmacije na razpravljanje istoga pitanja sa banskom konferencijom” pozivlju Dalmatinci, da stupe u savez sa Hrvatskom i Slavonijom.

Po čitavoj zemlji raste grozničava uzrujanost; narod izgleda sada imenovanje novih velikih župana. Njihova imena osvanuše u službenim novinama od 5. siečnja. Trenutak je histeričan. Županije su starodavni ustavni bedemi: ugalni kamen čitavoga ustavnoga života pa dok županije nebuđu oživotvorene sa svojim historičkim djelokrugom, nitko pravo nevjeruje, da se zaista namjerava vratiti narodu ustav. Na čelu listine čita se ime Ivana Nep. grofa Erdödyja, koji se kao nasliedni veliki župan županije varaždinske imenuje velikim županom iste županije. On je to bio prije god. 1848., kada ga burni dogodjaji te godine potiskoše s toga mjesta. Ivan Kukuljević postaje velikim županom zagrebačke, Ljudevit Farkaš-Vukotinović križevačke, Julije grof Janković požežke, biskup Strosmajer virovitičke. Petar grof Pejačević sriemske i Bartol vitez Zmajić svetoivanski riečke županije. Imenovanja novih velikih župana pobudiše obću radostnu senzaciju u narodu, naročito pak budu izmedju njih s uzhitom pozdravljeni muževi, koji si još u ilirsko doba stekoše velikih zasluga za narod. Biskupa Strosmajera, koji je podupiranjem narodno-kulturnih ciljeva i odvažnim držanjem u pojačanom državnom vieću u Beču, gdjeno je prvi naglasio historičko-politički individualitet i starodavna ustavna prava trojedne kraljevine, sve više začaravao narodnu dušu, pozdravi čitavi narod s uzhitom na čelu virovitičke županije a tako Ivana Kukuljevića i Vukotinovića, koji se neprekidno od ilirskih vremena pa i u gluho doba absolutizma borahu perom u ruci za narodnu prosvjetu i politička narodna prava. Grof Julijo Janković, uman i slobodouman muž, spadajući medju najotmeniju vlastelu u zemlji, koji se je doskora imao vinuti na čelo jakoj političkoj stranci, uživaše u svojoj županiji veliko povjerenje pučanstva. Grof Ivan Erdödy imenovan je obzirom na pučanstvo varaždinske županije, u kojem stajaše na čelu tamošnjoj aristokraciji a jamačno i s razloga, što se je njegovo mišljenje slagalo sa nazorima i mišljenjem većine pučanstva u toj županiji, koje je u skoro za tim sazvanoj županijskoj skupštini svoje unionističke osjećaje prema Ugarskoj otvoreno naglasilo. Bartola Zmajića nošahu primorski Hrvati na rukama. Jedino imenovanje Petra grofa Pejačevića nenadje jednako radostna odziva u pučanstvu županije sriemske. {15} „Pozor” napisa o tom imenovanju: „Mi bi bili vruće željeli, da se je velikim županom za županiju sriemsku imenovao pravoslavni Srbin pa kad se na to nije pazilo, to se neka pazi u buduće, jer netreba, da se vriedja ičije čuvstvo”. Sama ličnost velikoga župana nebijaše, čini se, zazorna no demokratično čuvstvo Sriemaca nije se moglo složiti sa imenovanjem boljara. A u obće narodni obziri svjetovahu, da se zadovolji zahtjevima Sriema, koji je malo prije toga, pošto bješe dokinuta srbska vojvodina, bio podčinjen banskoj vlasti. To se je doskora uvidjelo, te je na čelo sriemske županije došao Svetozar Kušević.