Parlamentarna povjest 1860.-1880. (M. Polić)/Sabor od godine 1861.

Izvor: Wikizvor
Skoči na: orijentacija, traži
Do sastanka Sabora 1860.-1880. Parlamentarna povjest Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije — 
Sabor od godine 1861.
autor: Martin Polić
Osvrt na sabor od godine 1861.

prema Archive.org, u izvornom pravopisu. Paginacija u vitičastim zagradama.


Radovi u tijeku!
Radovi.png

Јеdan suradnik upravo radi na ovoj stranici.
Моle se ostali suradnici da ne uređuju ovu stranicu dok je ova obavijest prisutna.
Kоristite stranicu za razgovor аko imate komentare i pitanja u vezi stranice.
Kada radovi budu gotovi, оvaj predložak će biti uklonjen.
Hvala na razumijevanju!


Predložak će biti uklonjen ako kroz 14 dana od datuma postavljanja nema izmjena na stranici.

Sabor od godine 1861.[uredi]

Članovi Sabora.[uredi]

{22}Napokon svanu radostno izgledani dan, izpuni se zahtjev javnoga mnienja, koje je kroz javna glasila zahtjevalo, da u saboru koji čekahu najzamašniji zadatci, unidju prvi muževi naroda a izbornici zadovoljiše tomu zahtjevu. Uz narodne izabranike sakupiše se vrhovni predstavnici crkava osim srbskoga patriarha Josipa Rajačića. koji ležaše bolestan i senjskoga biskupa Mirka Ožegovića, komu visoka starost ne dade, da prisustvuje tomu svečanom činu. Uz bana. koji bijaše ujedno zakoniti predsjednik sabora, sakupiše se vrhovni ustavni dostojanstvenici, zatim najugledniji članovi domaćega boljarstva, potomci slavnih porodica, koje u narodnoj povjesti ostaviše najsjajniji spomen. Stožernika nadbiskupa Haulika, metropolitu katoličke crkve, okruživahu biskup Strossmayer, koji bijaše upravo počeo stvarati bezsmrtna djela na kulturnom polju; sufragan senjskoga biskupa biskup Venceslav Soić, onda vranski prior biskup Kralj, koga narod poštivaše radi njegovih plemenitih težnja za njegov boljak. Od dostojanstvenika pravoslavne crkve bijahu u toj prvoj sjednici pakrački vladika Kragujević, koji već u banskoj konferenciji pokaza najživlje zanimanje za javne poslove; karlovački vladika Jovanović te križevački biskup Gjuro Smičiklas. Medju velikim županima vidimo Ivana Kukuljevića, u naponu duševne snage, koji i u tom času pored svih službenih i javnih posala obradjivaše omiljele mu polje narodne povjest; druga mu iz slavnog ilirskog doba Ljudevita Vukotinovića, ogrijana žarom svih velikih mislih iz tih blagosovnih vremena; umnoga i požrtvovnoga grofa Julija Jankovića, u koga već svi gledahu kao u glavu jedne od stranaka, koje su se na tom saboru imale vidljivo iztaknuti; potomka slavne obitelji Bakača grofa Ivana Erdödyja i vitežkoga Bartola Zmajića. Od virilista iz kola domaćih boljara bijaše zastupan samo manji dio no to bijahu upravo oni, koji stalno prebivahu u zemlji te se živo zanimahu za njezin udes. Od braće blagopokojnoga slavnoga bana dodje grof Antun; od razgranjene obitelji Pejačevića grof Ladislav, budući nosilac banske časti i podgoračkl grof Pavao; od trakošćanskih Draškovića grof Gjuro. U tom odličnom kolu vidimo baruna Lazara Hellenbacha, koji svojom visokom inteligencijom obraćaše na sebe javnu pozornost: baruna Levina Raucha {23} koji je svoje ime imao tiesno spojiti sa jednom od najvažnijih epoka u našem narodno-državnom životu. Medju svojim jednomišljenicima nije se izticao govorničkim darom al mu se obćenito priznavalo staro hrvatsko rodoljubje, državnička svojstva i odlučnost u obrani načelnoga stanovišta: vidimo baruna Gustava Prandau-a. najbogatijega magnata zemlje, koji je poslie u jednom važnom trenutku narodne historije s uspjehom zahvatio u javne poslove; člana odlične i patriotične porodice Kulmera grofa Miroslava, te barune Emila Cavaignaca i Šišmana Ottenfelsa. U nizu narodnih izabranika stajaše na okupu cviet narodne inteligencije, muževi raznoga zvanja i položaja, odlični sa svojih duševnih sposobnostih i sa parlamentarne rječitosti, koja se je u tom saboru imala razviti do dostojne visine. Tu je kancelar Ivan Mažuranić, prvi posrednik izmedju naroda i vrhovnih faktora monarhije; Makso Prica, uman i učen pravnik, koga javno mnienje smatraše pozvanim, da se iztakne medju prvim činbenicima narodnoga sabora; Franjo Rački, sloveči sa svoje velike učenosti i predestiniran po veledušnomu utemeljitelju akademije, da bude prvi njezin predsjednik; barun Dragutin Kušlan, jedan od prvih duševnih korifeja sabora, krasan talenat i značaj; Ante Stojanović, veliki bilježnik županije virovitičke, muž pronicava duha i velike parlamentarne okretnosti; Pavao Muhić, ravnatelj pravoslovne akademije, skroman no odličan i uztrajan radnik na polju narodne prosvjete; Franjo Žužel, simpatičan i neumoran borioc za narodne pravice, koji je rado i stradao za svoja načela; Marko Šuhaj, na glasu pravnik i nastavnik, koga očekivahu velike časti i velika odgovornost u razvitku narodnoga života; Luka Botić, pjesnik „Biedne Mare“, zastupnik hrvatske Dalmacije, koga je nemili udes u cvietu mladosti a na veliku žalost naroda shrvao u prerani grob; Mirko Bogović, pjesnik, dramatičar, politik, pravi tip značajna, radina i oduševljena Hrvata; Mirko Hrvat, koji se već u to doba odlikovaše rodoljubivim i publicističkim radom; Ante Jakić, temeljit poznavalac linancijalnoga i gospodarskoga stanja zemlje; Adolfo Veber, uzgojitelj mladeži, fina filozofski obrazovana glava, stojeći već onda u prvom redu hrvatskih stylista; Slavoljub Vrbančić, izdavalac uplivnoga javnoga glasila, žestoki, bezobzirni zastupnik radikalne struje u narodnoj politici; Ambroz Vranyczany, borac iz godine 1848., odlikovan povjerenjem prvih narodnih muževa, utemoljitelj odlične porodice baruna Vranyczanyja; Ivan Perkovac, jedan od najumnijih narodnih publicista, čuven sa svoje nesebičnosti i požrtvovnosti; Aleksandar Fodroczy, darovit, oštrouman muž, jedan od najodličnijih članova unionističke stranke; Koloman Bedeković, {24} koji će se kasnije popeti do najviših častih u narodu i državi: Mojsija Baltić, utemeljitelj gospodarsko-šumarskoga učilišta u Križevcih: Aurel Kušević, vjeran i požrtvovan drug svojih političkih jednomišljenika, unionista staroga kova i katonskoga značaja; Frigan Vjekoslav, prvi načelnik glavnoga grada u obnovljenoj ustavnoj eri; Mato Mrazović, vodja jedne velike i moćne stranke u narodu, izdavatelj i urednik prvoga pravničkoga lista u narodnoj književnosti, prvi taktičar izmedju narodnih političara; Vončina Ivan, prvi podžupan županije riečke, uman, odvažan, neustrašiv, najokretniji agitator u stranačkoj borbi; Kraljević Miroslav, budilac narodne sviesti u kraljevini Slavoniji; Vakanović Ante, namjestnik banske časti u kritično narodno doba; Kušević Svetozar, nekoliko mjesecih iza toga vrhovni ustavni dostojanstvenik županije sriemske; Modić Ladislav, komeš historičkoga Turovapolja, uvažen kod svojih drugovah radi svoje načelne stalnosti; grof Medo Pucić, knez Dubrovački, muž odličan po rodu i po inteligenciji, član obitelji, koja je narodu dala prokušanih boraca: Pacel Vinko, uvažen nastavnik: Vranicani Josip, vlastelin grada Severina, pravnik i govornik na glasu, koga je na žalost smrt pokosila u ranoj muževnoj dobi; Mesić Matija, historičar i učenjak izmedju prvih, muž čeličnoga značaja, kasnije prvi rektor hrvatskoga sveučilišta; Jovan Živković, podžupan županije sriemske, muž riedkih parlamentarnih sposobnostih i već u tom saboru jedan od prvih govornika; Polit Mihajlo, mlada, darovita sila, koju čekahu odlični zadatci u narodu; Šram Lavoslav, pravnički kapacitet i plemenit značaj; Brlić Andrija Torquat, uvažen književnik ilirskih vremena, a napokon izmedju prvih po umnih sposobnostih, čistoći načela i odriešitosti značaja oba dioskura Ante Starčević i Eugen Kvaternik, koji će u saboru razviti svoj program i postati utemeljitelji jedne velike i jake stranke, predstavnici osjećaja i mišljenja u jednom, znatnom dielu hrvatskoga naroda.

Banova prisega.[uredi]

Trenutak bijaše historičan, pa kad je ban stupio u sabornicu, da u ruke kraljevskoga povjerenika, stožernika Haulika, položi svetčanu prisegu, članovi sabora osjetiše, da vrše prevažan zadatak, što im ga udes namieni u narodnoj povjesti. Prisega je ona ista, na koju se je ban Jelačić zakleo u saboru god. 1848. te glasi:

Ja Josip Sokčević, ban kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, prisižem na živoga boga, blaženu dievu bogorodicu Mariju, i sve svete i izabrane božje, te tvrdu vjeru zadajem i oboćajem, prejasnomu, premoćnomu i nepredobitnomu principu Franji Josipu I., po božjoj milosti cesaru austrijanskomu, kralju apoštolskomu {25} Ugarskomu i Češkomu, Dalmatinskomu, Hrvatskomu, Slavonskomu, Galičkomu i Vladimirskomu, kralju Lombardezkomu, Mletačkomu i Ilirskomu, kralju Jerusolimskom itd., arhivojvodi austrijskomu, velikomu vojvodi Toskanskomu i Krakovskomu, vojvodi Larenskomu, Salcburžkomu, Štajerskomu, Koruškomu, Kranjskomu i Bukovinskomu, velikomu knezu Erdeljskomu, margrofu Moravskomu, vojvodi Gornjo- i Dolnjo-Sležkomu, Modenskomu, Parmanskomu, Praćenskomu i Guastalskom, Ošviecinskomu i Zaharskomu, Tešinskomu, Furlanskomu, Dubrovačkomu i Zadarskomu, pokneženomu grofu Habsburžkomu, Tirolskomu, Kiburžkomu, Goričkomu i Gradiškomu, knezu Tridentinskomu i Briksenskomu, margrofu Gornjo- i Dolnjo-Lužičkomu i Istarskomu, grofu Hohenemskomu, Feldkirchskomu, Bregenčkomu i Sonnenberzkomu itd., gospodaru Trsta, Kotora i Krajine Slovenske, velikomu vojvodi vojvodine Srbske itd., itd., nasljednomu države principu i gospodinu našemu premilostivomu; da ću Njegovomu posvećenomu carsko-kraljevskomu Veličanstvu vazda vjeran, poslušan i odan biti, Njegovih baštinikah i nasljednikah čast, dostojanstvo i korist vazda paziti i promicat nastojati, štetu pako po mogućnosti odvraćati. U ostalom za njegovim Veličanstvom hoću po svetoj dužnosti mojoj, kao iskreni domovine ove sin i kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije ban, ove kraljevine, i vas narod, koji u njih prebiva, u njegovoj slobodi, i njegovih pravicah, za tim ustav zemaljah ovih kao što i moram, u svakoj prilici, bez ikakvoga obzira, proti svakomu nasilju, nepravdi i uvredi, i proti svakomu neprijatelju kriepko braniti, štititi i čuvati. Izvan toga ću zakone državne obdržavati, i svim, koji bi preda mnom pravdu tražili, kao i u svakom poslu, koj će na moju dužnost spadati, neglcdeć na osobu, bogata i siromaka kao i na razliku stališa i vjere, i zametnuvši molbe, mito, darove, nagnuće, strah, mržnju, ljubav i odpadnuće, kako po koga i pravdi njegovoj pronadjem, da činiti moram, pravedan i istiniti sud po mogućnosti mojoj učiniti, i kao što sada nijednomu tajnomu družtvu ili pobratimstvu, niti medju granicam državah Njegovoga carskoga Veličanstva niti izvan njih nepripadam, tako niti od sada u buduće u kakovo god takovo tajno družtvo, pod kojom god izlikom upustiti se ne ću, tako mi Bog pomogao, blažena dieva Maria i svi sveti i izabrani božji“.

Zatim prihvati sabor poslovnik, iz kojega proviruje težnja, da se samom saboru uzdrže sva prava, koja inače sabor dieli sa predsjednikom kao voditeljem saborskih razprava.

Kraljevski odpis.[uredi]

Zatim se je sabor konstituirao; za prvoga podpredsjednika bude {26}izabran grof Julijo Janković, a za drugoga barun Dragutin Kušlan. Da je grof Janković izabran proti tako opasnomu protukandidatu, kakav bijaše Ivan Kukuljević, dokazuje, kolik je ugled u tom času uživao u saboru i javnom mnienju. Pošto je zatim pogledom na abdikacijonalne spise blagopokojnoga cara i kralja Ferdinanda I. te nadvojvode Pranje Karla zaključeno zamoliti Njeg. Veličanstvo, da se ti spisi predlože saboru, budu saboru priobćeni kraljevski odpisi, koji označuju glavni program njegova rada. Kraljevski odpisi pozivlju sabor,

„da ponajprije uzme u pretres pitanje o odnošaju kraljevine Hrvatske i Slavonije prema Ugarskoj; nadalje, pošto je sabor ugarski, sazvan na 2. travnja u svrhu krunjenja kralja ugarsko-hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga, koje se krunjenje obavlja jednim krunitbenim činom, poziva se sabor, da tomu krunisanju izabere iz svoje sredine zastupnike“.

Zatim kraljevski odpis nastavlja:

„Pošto smo glede sjedinjenja Dalmacije odredili, da dalmatinski sabor izabere zastupnike, koji će sa hrvatsko-slavonskim saborom razpravljati glede sjedinjenja, pozivamo vas, da pitanje o sjedinjenju uzmete s njimi u pretres te nam zajedničke zaključke kraljevske Naše potvrde radi podnesete“.

U drugom kraljevskom odpisu poziva se sabor

„da izašalje devet zastupnika u carevinsko vieće te da se uredi način, kako da Hrvatska i Slavonija budu unapred u carevinskom vieću zastupane“.

Sada dodje na red verifikacija saborskih članova. Govorilo se mnogo, bez pravoga reda i sustava a nekoji zaključci, što ih je sabor usvojio, pokazuju, kako su ga zadahnjivale pomirljive težnje prema tolikim članovima sabora, koji se neodazvaše banskim pozivnicama kao što i prema moralnim korporacijama te pojedinim kotarima, koji navlas nisu izabrali zastupnike. Na predlog odbora zaključi sabor, da se proti velikašima i prelatima, koji su izostali, neupotrebe prisilna sredstva, nego da se ostavi njihovu rodoljublju i plemenitomu pozivu, hoće li za dobro domovine u zajednici sa zastupnicima naroda umne svoje sile upotrebiti. Ovaj rodoljubni poziv proteže se na obje moralne korporacije: doljno-karlovačku konsistoriju i riečki kaptol. Županija sriemska, koja takodjer nije izaslala u sabor svojih 15 zastupnika, neka se upita, zašto toga nije učinila te se neka odredi rok, do kojega se imadu izbori obaviti.

Rieka, Krajina i Dalmacija.[uredi]

{27} Glede grada Rieke povede se posebna razprava, pošto je ogromna većina njegovih birača odklonivši da bira zastupnike u sabor, ignorirala vlast sabora nad gradom. Zastupnik Vrbančić, koji zastupaše žestoku i nepomirljivu struju, predloži, da se na Rieku s mjesta izašalje saborski povjerenik s neograničenom punomoći, koji će odrediti izbor dvojice narodnih zastupnika. Za takovog neograničenog povjerenika predloži velikog župana Zmajića. Biskup Soić predloži, neka se Njeg. Veličanstvu podnese predstavka, da blagoizvoli naložiti, da grad Rieka odmah izašalje svoje poslanike. Svi članovi sabora, koji u razpravi uzeše rieč, složiše se u tom, da valja proti gradu Rieci energično braniti suverenitet sabora. Petar Horvat predloži kao povjerenika grofa Ivana Erdödyja, koji kao nekadašnji gubernator u gradu poznaje ljude i odnošaje; Janković predloži Ivana Kukuljevića. Napokon bude zaključeno, pozvati magistrat riečki, da dade izbor obaviti u roku od osam dana.

Ovako energično nastojaše sabor obraniti svoje vrhovno pravo, al mu ipak konačno zaključci izpadahu blaži, nego li bijahu pojedini govori. Još življa bijaše razprava, kada je došlo na red pitanje o zastupstvu Krajine i Dalmacije te s tim u savezu životno pitanje o cjelokupnosti raztrgane domovine. Prvi ustade vatreni Ivan Kukuljević, dokazujući, kako je bezsavjestna birokracija u Dalmaciji znala osujetiti volju kralja i naroda, a sada se još narodu i ruga, bacajući u zatvor najčestitije rodoljube, koji rade za sjedinjenje s kraljevinom Hrvatskom i Slavonijom. Odriešit kao malo tko bijaše zastupnik Vrbančić, koji predlagaše, da se u pismenoj predstavci na Njeg. Veličanstvo zamoli, da se ministar Schmerling radi njegovih spletaka u Dalmaciji proti naročitoj i jasno izraženoj volji kraljevoj u pitanju sdruženja Dalmacije s Hrvatskom na odgovor pozove. Može se očekivati, kako će ob ovim spletkama austrijske vlade govoriti Ante Starčević. Grof Julijo Janković živo povladjivaše Vrbančiću, koji da je kao slobodan čovjek muževno govorio. „„Ja, zaključi Janković, prosvjedujem proti svakomu tudjemu uplivu pa i proti tomu, što je dalmatinski sabor izaslao zastupnike u carevinsko vieće. Mirko Hrvat predlagaše: „da se Njeg. Veličanstvo kralj umoli, da se kod revizije bečkoga ugovora od godine 1815. uzme obzir na naša prava glede pokrajina nalazećih se pod turskom vlašću, koje su u šištovačkom miru od nas odkinute, turskomu caru protuustavnim, protuzakonitim načinom ustupljene i koje valja, da se našemu narodu povrate; neka se deputaciji, koja ide u Beč, dade nalog, da se ona neima upuštati u dogovor {28} sa nikakovim ministarstvom nego jedino sa kraljem, pošto mi nepoznamo posrednika medju kraljem i narodom.“

Predstavke na previšnje mjesto.[uredi]

Akademija i Sveučilište.[uredi]

U jednoj od sliedećih sjednica ustade Vukotinović, da zahvali biskupu Strossmayeru za utemeljenje jugoslavenske akademije znanostih. Kako je biskupova misao pala na plodnu zemlju vidi se po tom, što je grof Julijo Janković odmah poklonio u tu svrhu 10.000 for.; stožernik Haulik 10.000 for.; a toliko i Gustav barun Prandau te grad Zagreb.

Kuća zaključi takodjer na Vukotinovićev predlog, da se to učeno družtvo nazove jugoslavenskom akademijom. Ni Starčević ni Eugen Evaternik, koji prisustvovahu sjednici nisu ustali da prigovore. Nema sumnje, da se nisu slagali sa označenom po utemeljitelju svrhom zavoda, a niti sa njezinim imenom, no nisu jamačno htjeli da mute jednodušnost i slogu, što ju ostala kuća pokaza u tom pravcu.

Poslie Vukotinovića ustade biskup Strossmajer, da još točnije označi svrhu akademije i da ujedno potakne ustrojenje sveučilišta. Glede svrhe akademije reče, da ona ima narodnoj knjizi pribaviti onu slogu i ono jedinstvo, koje jur kod izobraženih germanskih i romanskih naroda vlada, a kod tih je naroda knjiga stenjala pod istim teretom kao i u nas. Još i dan danas više je razlikostih u narječjih kod Germanah i Romanah, nego kod. nas Slavenah na jugu, pa ako su oni tu razlikost i razcjepkauost u knjizi nadvladati mogli, nadvladati ćemo ju i mi. Kako se vidi, hoće utemeljitelj da se stvori jedinstveni književni jezik za sva četiri jugoslavenska plemena. Zatim nastavi:

„S akademijom znanosti uzko je spojen zavod, koji bez dvojbe svakomu domorodcu vruće na srdcu leži i ležati mora. A zavod taj jest jugoslavensko sveučilište u Zagrebu (Živio). Akademija znanostih predpostavlja po mojem mnienju sveučilište, jer da akademija uzmogne procvasti, imade joj se otvoriti u sveučilištu sjemenište mladih ljudih, koji bi se za višu duševnu radnju usposobili“.

Zatim biskup predloži a kuća primi predlog s oduševljenjem, da se istomu odboru, koji ima izraditi osnovu za akademiju, povjeri i izradba osnove za sveučilište. Na predlog Bogovićev zaključi kuća, da se biskupov govor posebice tiska i razdieli medju članove sabora.

Predlog radi izdaje domovine.[uredi]

Krajiški zastupnici.[uredi]

Sjednica od 28. svibnja bijaše osobito svečana, jer su taj dan stupili u sabornicu zastupnici iz Vojne Krajine. Pozdravio ih je u ime sabora s osobitim zanosom Franjo Žužel, a odzdravio mu je Ilirac Andrija Torkvat Brlić. Nekoji članovi sabora u neumornom nastojanju, da krajišnike pritegnu pod gradjansku upravu, tražili su, da se u odbor, koji ima izraditi osnovu za buduće zastupanje rajine na saboru, izaberu i nekoji krajiški zastupnici. Tomu se odlučno opre ban Šokčević — prvi put, Sto razvija eneržiju u obrani svojega zahtjeva — rekav, da toga ne može podnipošto dozvoliti, jer to prelazi zapovjed Njeg. Veličanstva, po kojoj Krajišnici mogu viećati samo u državopravnim pitanjima. Miroslav Kraljević ište, da se drži tajna sjednica. Pošto je Petar Horvat počeo, da u suprot banove izjave govori o predmetu prekide ga ban oštro, na što Horvat izjavi:

„Ja moram Vašoj preuzvišenosti protusloviti glede rieči kraljevske zapovjedi. „Ja štujem Njeg. Veličanstvo kralja, ja sam vjeran {35} podanik ali sabor kao ustavno tielo Njegove zapovjedi nepozna“.

Uz ove rieči Petra Horvata pristade sabor, kako se to konstatuje u saborskom zapisniku toj sjednici, jednodušnim uzklikom. Dragutin Kušlan priobći zatim zaključak, stvoren u tajnoj sjednici, te reče:

Imadem čast vašoj preuzvišenosti izjaviti, „da bi se sažaljenje nad neustavnom izjavom vaše preuzvišenosti samo po vremenu izbrisati moglo, kad bi se vaša preuzvišenost, sjećajuć se svoje na ustav i obranu prava naših prigodom umještenja položene svečane prisege povesti htjela za primjerom svojih slavnih u banskoj časti predšastnika te u napredak ne samo izbjegavala svaki nasrt na našu ustavnu slobodu već ju još pred previšnjim prestoljem krepko proti napadanju zlokobnih naših neprijatelja braniti izvoljela“.

Saboru se javlja, da Njeg. Veličanstvo nije blagoizvoljelo dozvoliti, da petrovaradinska pukovnija bude na saboru zastupana.

Predlog ustrojstva vlade i sabora.[uredi]

Saboru se predlažu nacrti nekojih zastupnika ustrojstvu zemaljske vlade te uredjenju sabora. Ako i jesu te osnove morale naravno ostati puke želje nekolicine zastupnika, one ipak razsvjetljuju pravac, u kojem se je kretalo mišljenje nekojih članova sabora, pa je vriedno da se priobće u izvadku. Predlog podpisaše od muževa, poznatijih u povjesti onih vremena: Muhić Pavao, Hrvat Mirko, Rački Franjo, Pacel Vinko, Botić Luka i Starčević Ante. U prvom se paragrafu kaže, da zemaljska vlada sastoji iz odsjeka za prosvjetu, vjerozakon, domaće financije, trgovinu po kopnu i moru, prometnost, poljodjelstvo, gradjevine i pošte, unutarnje poslove, pravosudje, obranu domovine i vojsku. Predsjednik zemaljske vlade jest ban, imenovan po kralju na predlog sabora. Vojvoda kraljevstva (Supremus Capitaneus regni) izabran po saboru biti će zapovjednik sve zemaljske vojske, uredne kao i neuredne. Zatim dolazi članak o saboru. Iz njega se opaža, da ga je zadahnuo duh Ante Starčevića, jer se u njem vrlo kriepko naglašava pojam „hrvatski“, čega se dosele nije opažalo u saborskim zaključcima ili predlozima. U prvom se paragrafu kaže, da je sabor zakonita volja svega naroda hrvatskog. Zatim se ustanovljuje obće pravo glasovanja, gdje se veli,

„da pravo izbora imadu svi narodni državni gradjani punoljetni i neporočni, koji su rodjeni sinovi domovine, vodeći svoju lozu od otca i matere domaćih i oni inostranci, koji su zakonom pridomaćeni“.

O velikaših, crkvenih ili svietskih kaže se,

„da samo oni velikaši imadu pravo uticati u zakonotvorstvo zajedno sa narodnim zastupnicima, koji imadu propisana svojstva za zastupnike, a beru na godinu najmanje dvanaest tisuća forinta čistoga dohodka. Njihov se broj ustanovljuje na jednu petinu svih {36} narodnih zastupnika.

Sabor otvara i samo kad se poslovi dovrše, zatvara sam kralj, ako je u mjestu, a drugačije ban kao zakoniti njegov namjestnik. Sabor se ima držati svake godine, a otvara se svagda bez svakoga pozivanja na prvi ponedjeljak svakoga mjeseca, ožujka u mjestu, gdje stoluje zemaljska vlada. Nacrt govori na koncu i dnevnicah narodnih zastupnika, ustanovljujući iste sa 2000 for. godišnje i sa odnosnom miljarinom. Sabor je te predloge uputio političko-upravnomu odboru no nisu nikad izneseni pred plenum kuće. U to nekoji zastupnici iznesoše novu tegobu, koja se ticala bezobzirnog utjerivanja poreza i drugih javnih podanaka. Pošto se porezi, odredjeni na temelju neustavnih naredaba, smatrahu eo ipso nezakonitimi, bijahu i napadaji u tom pravcu vanredno živi i žestoki, a počamši od velikaša i velikih župana bijahu svi jednoga mnienja, da sabor mora odlučno ustati proti tim mjerama financijalnih oblastih. U toj debati čuje se prvi put krilata narodna rieč, koja vjerno označuje tadašnje ustavno — neustavno doba, a potekla je od jednoga člana unionističke stranke.

„Pod absolutizmom nam se govorilo: plati pa šuti, a sad nam se kaže: plati pa govori koliko te je volja“.

Tadanja neustavna vlast bješe takodjer odredila, da financijalni organi, občeći s narodom, imaju vršiti neku službu tajnih političkih agenata, a ovo je moralo još više uzrujati živu, pače prebujnu ustavnu sviest kuće. Napokon se sabor složi u mnienju, da se upravi predstavka na Njeg. Veličanstvo, odkud se jedino nadaše pomoći.

Hrvati i Srbi.[uredi]

Pošto se je svršila ta razprava stajaše sabor, prvi put, u oči hrvatskoga-srbskoga spora. Srbski patrijarha Rajačić, komu je bolest prečila, da prisustvuje razpravi i koji je nekoliko mjesecih poslie toga i umro, upravi na sabor predstavku, u kojoj spomenuvši neku izjavu Ivana Kukuljevića, „da u Krajini živi goli hrvatski narod“, pobija tu tvrdnju te dokazuje, s velikim aparatom znanstveno-historičkoga iztraživanja, da u Krajini i po ostaloj zemlji živi kompaktan srbski narod. Sabor je saslušao vrlo obsežno razlaganje crkvenoga dostojanstvenika, a zatim Ivan Kukuljević izpravi patrijarhovu bludnju izjavivši, da on te tvrdnje nije izustio, a na koncu svoga govora, u kojem zagovaraše slogu izmedju Hrvata i Srba, predloži, da se ta znanstvena razprava patrijarhova preda odboru za ustrojenje jugoslavenske akademije znanostih.



Hrvatska i Ugarska.[uredi]

Sada je sabor s najvećom nestrpljivošću očekivao, da mu centralni odbor podnese predlog o odnošaju kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije prema kruni i kraljevini Ugarskoj. Znalo se, da će proti tom predlogu ustati stranka, koju već onda drugi nazivahu i sama sebe nazivaše strankom unionističkom, dočim je stranka, zastupana u saboru većinom glasova te imajući u centralnom odboru veliku većinu, nosila ime narodne stranke. Uspomena vriednoj sjednici od 17. lipnja podnese Ivan Vončina, kao izvjestitelj centralnoga saborskoga odbora, odborski predlog, a za njim ustade zastupnik jednoga kotara grada Zagreba, Mirko Šuhaj te u ime zastupnika glavnoga grada podnese protu predlog, koji usvoji čitava unionistička stranka.

Predlog ili po tadašnjoj parlamentarnoj terminologiji, članak centralnoga odbora glasio je:

Trojedna kraljevina Dalmacija, Hrvatska i Slavonija u današnjem svom teritorijalnom obsegu, brojeć ovamo županije: riečku s Riekom, njezinim kotarom i ostalim primorjem, zagrebačku, varaždinsku, križevačku, požežku, virovitičku, sriemsku i sada vojničku krajinu, to jest osam hrvatskih i tri slavonske pukovnije, imenito: ličku, otočku, ogulinsku, slunjsku, dvije banske, gjurgjevačku i križevačku, za tim brodsku, gradišku i varadinsku, razumijevajuć ovamo i virtualna teritorijalna prava ovih kraljevina, izjavljuje i očituje putem ovaj čas u glavnom gradu ročećeg sabora, da je usljed dogodjaja god. 1848., svaka druga ma kakova budi zakonotvorna, budi administrativna, budi sudstvena sveza izmedju trojedne kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i Ugarske pravno posve prestala, osim što se {38}Njeg.. Veličanstvo zajednički njihov kralj po njihovih do godine 1848., zajedničkih zakonih, nakon ugovorenih za trojednu kraljevinu i za kraljevinu Ugarsku krunitbenih diploma jednom te istom krunom i jednim te istim kninitbenim činom po slobodnoj volji naroda trojedne kraljevine ima kruniti i za kralja dalmatinsko-hrvatsko-slavonskoga što ovim kraljevinama osim svojih posebnih i temeljnih prava pristoje jošte i sva do konca godine 1847. u obćeniti hrvatsko-ugarski zakonik uvršćena ustavna, državna i temeljna prava, koja i kraljevini Ugarskoj.
Nu uvažavajuć zajedničku prošlost svoju i prijašnji zajednički ustavni život i odzivajuć se na izjavljene im bratske simpatije, trojedna kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija prigodom pretresivanja previšnjega kraljevskoga predloga od 26. veljače 1861. kojim su pozvane, da se izjave o odnošajih svojih proma kraljevini Ugarskoj očituju kriepošću ovoga svoga zaključka: da su one svaki čas pripravne prema koristi i potreboći zajedničkoj s kraljevinom Ugarskom stupiti u još bliži državopravni savez, čim od strane Ugarske gori naznačena neodvisnost i samostalnost trojedne kraljevine i njezin gore napomenuti realni i virtualni teritorijalni posjed bezuvjetno i u svoj valjanoj formi budu priznati.“

Ovako je prvobitno glasio taj predlog saborskog odbora, koji je faktično tumačio misli velike većine sabora a vidjet će se, kako je tečajem razprave dotjeran i popunjen u duhu glavne težnje, koju je ta saborska većina pred očima imala. Na taj će se saborski zaključak, poznat u našoj parlamentarnoj poviesti pod imenom članka 42. pozivati kasniji sabori i stranke pa će on ostati do vieka znamenit u razvitku odnošaja izmedju kraljevine Hrvatske i Ugarske.

Predlog Mirka Šuhaja, podnesen u ime zastupnika glavnoga grada Zagreba, glasio je:

„Predlog u pitanju uredjenja državopravnih odnošajah trojedne kraljevine dalmatinsko-hrvatsko-slavonske prama kraljevini Ugarskoj.
Trojedna kraljevina dalmatinsko-hrvatsko-slavonska u cjelokupnosti svojoj, pod kojom ona savkolik današnji svoj toli provincijalni koli krajiški obseg, uključivo sa gradom Rijekom, cijelim hrvatskim primorjem i petrovaradinskom pukovnijom razumieva (pridržavajući si podpuno pravo na sve svoje pokrajine i priedjele, što se sada u tudjem posjedu nalaze) uzamši na svom, ovaj čas u glavnom gradu Zagrebu ročećem saboru u pretres pre višnji kralj. predlog od 26. veljače t. j. kojim bi rečena trojedna kraljevina pozvana, da se očituje o odnošenju svom prama kraljevini Ugarskoj, izjavljuje i odnosno zaključuje:
{39} 1. Da je trojedna kraljevina dalmatinsko-hrvatsko-slavonska god. 1848. videć da zavladavša u to doba u kraljevini Ugarskoj politička načela i težnje narodnim i državnim interesom trojedne kraljevine uštrbom prijete, poslužila se svojim iz naravi narodno-političke autonomije proiztičućim pravom, kad je državopravni savez od. 1102. dobrovoljno sa kraljevinom Ugarskom, uz priuzdržanje pomenuto autonomije, više puta i kasnije, naročito god. 1526. i 1712. u najvažnijih državo-pravnih pitanjih izraženo — sklopljen, razriešila tako, da je od to doba, izuzamši svezu jedne te iste krune, prestala svaka ina realna, budi zakonotvorna, budi administrativna, budi sudstvena sveza. Nu
2. da je trojedna kraljevina dalmatinsko-hrvatsko-slavonska, obzirom na to: što se Nj. Veličanstvo kao zajednički kralj Ugarske i trojedne kraljevine nakon predbježno ugovorenih krunidbenih diplomah, jednim te istim krunidbenim imenom krunisa a da njoj osim svojih posebnih pravah pristoje, još i sva do posljednjeg ugarskog sabora god. 1847./8. u obćeniti ugarsko-hrvatski zakonik uvršćena ustavna, državna i temeljna prava, koja i kraljevini Ugarskoj, nadalje obzirom na zajednički prijašnji 700 godišnji ustavni život i stečeno odtuda izkustvo i izjavljene u novije vrieme simpatije i napokon obzirom na zajedničku na postignuće, učvršćenje i ujamčenje ustavne slobodne i narodne samostalnosti, i državopravne neodvisnosti smjerajuću korist, pripravna uz naročito priuzdržanje starodavnih svojih temeljnih pravah sa kraljevinom Ugarskom opet stupiti u užji državopravni savez te u tu svrhu s njom sklopiti novi savezni ugovor.
3. Čim kraljevina Ugarska izjavi, da je ona sa svoje strane takodjer pripravna u smislu prenavedenih načelah, sa trojednom kraljevinom dalmatinsko-hrvatsko-slavonskom savezni ugovor sklopiti, to se ima za ustanovljenje ugovornih uvjetah jednakobrojni odbor sa strane jedne i druge kraljevine izabrati, koj će se na jednom, medjusobnim sporazumljenjem opriedjeljenom mjestu sastati, i usljed podieljenih saborskih naputakah uvjete rečena saveza pobližje utanačiti, i o shodnosti i potreboći, kano i obsegu zajedničkog zakonarstva i vrhovne odgovarajuće uprave, dotičnim saborom svoje predloge podnieti.“

. . .

Članak 42.[uredi]

Sabor se je požurio, da redigira zaključak o odnošaju prema Ugarskoj te je konačno primljen u sliedećem tekstu, kako je zabilježen medju saborskim spisima te godine:

{62}ČLANAK
o odnošenju trojedne kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije prema kruni i kraljevini ugarskoj.
§ 1. Trojedna kraljevina Dalmacija, Hrvatska i Slavonija u današnjem svom teritorijalnom obsegu, brojeć ovamo županije: riečku sa gradom Riekom, njegovim kotarom i ostalim primorjem, zagrebačku, varaždinsku, križevačku, požežku, virovitičku i sriemsku i sadašnju vojničku krajinu, to jest: osam hrvatskih i tri slavonske pukovine, imenito: ličku, otočku, ogulinsku, slunjsku, prvu i drugu bansku, križevačku i gjurgjevačku; zatim gradišku, brodsku i petrovaradinsku; tako isto razumjevajuć ovamo pravo na Medjumurje i ostala virtualna i teritorialna prava ove kraljevine, izjavljuje i očituje putem svoga u glavnom gradu Zagrebu rokujućeg sabora, da je usljed dogodjajah god. 1848. svaka druga ma kakva, budi zakonotvorna, budi administrativna, budi sudstvena sveza izmed trojedne kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i izmedju kraljevine Ugarske pravno posve prestala, osim što se Njeg. Veličanstvo, zajednički kralj njihov, po njihovih do god. 1848. zajedničkih zakonih nakon ugovorenih za trojednu kraljevinu i za kraljevinu Ugarsku posebnih krunidbenih diplomah, ima kruniti za kralja dalmat.-hrvatsko-slavonskoga, i to po slobodnoj volji naroda trojedne kraljevine jednom te istom krunom i jednom ter istom krunidbom kojom i za kralja ugarskoga, i što ovoj trojednoj kraljevini, osim njezinih posebnih temeljnih, državnih i ustavnih pravah, pristoje još i sva ona javna prava, koja pripadahu kraljevini ugarskoj do konca god. 1847., u koliko se ona gori izjavljenoj samostalnosti i neodvisnosti njezinoj posredno ili neposredno neprotive.
§. 2. Nu uvažujuć zajedničku s ugarskom kraljevinom prošlost svoju i prijašnji s njom zajednički ustavni život, a tako isto uvažavajuć zajedinstvo interesah glede uzdržavanja i razvitka ustavne slobode, trojedna kraljevina Dalmacija, Hrvatska i Slavonija, pretresivajuć previšnji kralj. predlog od 28. veljače 1861. br. 152. kojim je pozvana, da izjavi svoje želje i misli glede odnošenja svojega prema kraljevini Ugarskoj, očituje kriepošeu ovoga svojega saborskoga zaključka: da je pripravna prema koristi i potreboći zajedničkoj s kraljevinom Ugarskom stupit u još užju državopravnu svezu, čim od kraljevine Ugarske gori naznačena neodvisnost i samostalnost, a tako i gori pomenuti realni i virtualni teritorialni obseg trojedne kraljevine pravovaljano budu priznani.
§. 3. {63}Navedena državo-pravna sveza izmedju trojedne kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i Ugarske imala bi na temelju njihovoga podpunoga starodavnoga ustava, te pomenute neodvisnosti trojedne kraljevine i njezine državne ravnopravnosti osnovana biti na skupnom zakonarstvu i prema tomu ustrojenoj upravi, stegnutoj na one državne poslove, koji će se saveznim ugovorom potanje opredieliti.
§. 4. Zakonarstvo i vrhovna uprava u poslovih političkih, nastavnih, vjerozakonskih i pravosudja, kao i sudbenost u svih molbah ne mogu biti predmetom užje sveze med trojednom kraljevinom i kraljevinom Ugarskom, te u pitanju medjusobnog odnošaja ovih kraljevinah u pretres i nedolaze.
§. 5. Čim se sabor kraljevine Ugarske za načela ovoga zaključka izjavi, bit će od jedne i druge strane odredjeni jednakobrojni, od saborskih članovah sastojeći odbori u tu svrhu, da, sastavši se na osobitu, medjusobnim dogovorom odredjenu mjestu, potanki o državopravnoj toj svezi ugovor izrade, ter ga dotičnim saborom na odobrenje predlože.
§. 6. Obzirom na previšnji odpis Njeg. Veličanstva pod 20. listopada 1860. na bana baruna Šokčevića kano i na medjusobno 700-godišnje drugovanje, imat će se taj zaključak saboru ugarskomu znanja radi priobćiti, a isto tako Njeg. Veličanstvu prigodom podastiranja ovosaborske adrese podnieti s molbom, da ga poput kralj. predloga ugarskom saboru na viećanje ili ako bi isti sabor po pripadajućem si pravu inicijativu poprimio, njegovu predstavku dalnjeg pretresanja radi ovomu saboru dostaviti blagoizvoli“.