Osman/8. pjevanje
| ← 7. pjevanje | Osman — PJEVANJE OSMO autor: Ivan Gundulić |
9. pjevanje → |
Ljepota je od naravi
dar čestiti, slavno blago,
gdi se sabra, skupi i stavi
sve što je ugodno, milo i drago.
Od svjetlosti višnje zraka,
cvijet od raja pun uresa,
dobro u kom su dobra svaka,
bistri izgled od nebesa.
Najizvrsnije Božje djelo
u kom svijetu raj se otvara,
gdi pram sunce, istok čelo,
zvijezde su oči, lice zora.
Od radosti i razbluda
skup izbrani, skladna mjera,
slatka od srca svih požuda,
mila od oči svih zamjera.
Med prislatki, ki tko kuša,
čemer mu se sladak čini,
blizu i dalek od svijeh duša
želja i pokoj drag jedini.
Nu moguća ova lipos
s svijetlom krvi kad se združi,
dvakrat veću kaže kripos
da ju dvori svak i služi;
u velikoj tere slavi
leti svuda glasovita
i neznane puke travi
u najdaljijeh stranah svita.
O česarska kćeri izbrana,
u porodu okrunjena,
ti sva vedra, sva sunčana
s ljepote si i s plemena.
Rajski ures lica tvoga,
ki moć izrit nije besjedom,
Vladislava prije slavnoga
zanije glasom neg pogledom.
Tim on želeć da bi stekô
dragu milos prid tvim licom,
kraljicom te svôm narekô
i ljubljenom vjerenicom.
Ali dočim nî daleče
namijenjeni tvojoj sreći,
iz sjevera ter ti istječe
sunce bijeli dan noseći,
tva ljepota rajska prosti,
mala ptica s tanke hvoje
ako istočnoj tvôj svjetlosti
iz dubrave pjesni poje.
Kraljeviću vjereniku
veće istočni car zavidi
pleme i lipos tvu veliku
neg svu dobit s ke još blidi:
steć bo može on na svitu
izgubljenu slavu u boju,
nu lipotu plemenitu
ne vik naći kako tvoju.
Pod zvjezdami tvoga uresa
nije bilo ni će biti:
jedno je sunce vrh nebesa,
jedna je lipos tva na sviti.
Otmanović tim zaludu
poslô je iskat svuda sebi
dad caricu naći budu,
o kraljice, sličnu tebi.
S tvojijem drazijem natjecati
u svem se ište; ali neće
u ljubovcah on imati
neg u oružju bolje sreće.
Sila mu je da izgubi,
i inako moći nije:
tako u lijepoj sada ljubi
kako u vrlom boju prije.
Jur je došô Kazlaraga
k Smederevu bijelu gradu
za iznaći kćer Ljubdraga,
Sunčanicu lijepu i mladu.
Svijetla je ova djevojčica
od koljena despotskoga:
vid žuđeni i zenica
slijepa starca, ćaćka svoga;
ki se unukâ unuk zove
Đurđa despota i Jerine,
od kih ime i sad slove
niz slovinske pokrajine.
Zasveda su Turci hudi
gospostvo mu staro oteli,
gosposke se kaže ćudi,
plemenit se djelim veli.
Prut kraljevski, njekad ki je
u rukah mu djedim bio,
njemu je sada štap na ki je
tešku staros naslonio.
Države one gdje njekada
vlas despotska sterala se,
kratka mu je sad livada,
vrhu koje stado pase.
Straža mu su psi uzdani,
krotke ovce puk podložni,
a pastiri i gorani
prijatelji najuzmnožniji.
Priprosta mu je kućarica
mramornoga mješte krama,
a raskošna svim ložnica
trava uvehla, suha slama.
Šatori su izvezeni
zelenoga dubja kitje;
jestojska mu je sat medeni,
voda i mlijeko slatko pitje;
a od zlata čaše izbrane,
slatke piće u kih stoje,
ruke bijele i snježane
milostive kćerce svoje.
Dobri ovako starac traje
najpokonjih dana dio,
ki od dvanaes sinova je
čestit otac nekad bio.
Ali njemu smrt nemila
kroz namjeru hudu i priku
svih je ubrzo polomila,
da ne osuši lica vîku.
Tim je on sada ostô veće
jak opsječen dub u gori
komu vihar s plahe smeće
grane skrši i obori.
Vuk i Đurađ, kih slovijaše
glas s istoka do zapada,
s puške ognjene mrtvi ostaše
u podstupu Praga grada.
Gojko i Uroš sred zasjeda
od turske su sablje pali,
ki su ognju priko leda
za česara vojevali.
Mikleuša i Stjepana
more utopi na pučini,
a dopade smrtna rana
Vlatka od guse u planini.
Glavu izgubi Grgur svoju
s prijateljskih zlih privara,
a u rdeljskom stignu boju
smrt Miloša i Lazara.
Janko i Lauš od svih bijehu
samo ostali jošte živi
za razgovor i utjehu
ćaćku u teškoj suprotivi;
ki svu ljubav složi i stavi
od dvanaes u dva ova,
i kô oči dvije u glavi
i gleda ih i milova.
Ali huda nad sve ine
dobrzo mu sreća uzroči
da mu ujedno zrak pogine
i od dva sina i od dvije oči.
Janka ne može uzdržati
da se na boj ne uputi;
u bogdanskoj tim ga rati
pogubiše Turci ljuti.
A Lauša u isto vrime
srete prika smrt na domu,
ki ćaćkovo zovuć ime
umrije u rukah ćaćku istomu.
Tad toliko plakat uze
od dvanaes probjen strila
tužni starac, da ga suze
oslijepiše s grozna cvila;
i svršio još bi u plaču
dni kroz teške nepokoje,
razgovara da ne začu
od jedihne kćerce svoje.
Sunčanica mlada i lijepa,
od ke slovu svud kriposti,
svijetlo ufanje ćaćka slijepa
i štapak je u starosti.
Mile unuke on viditi
želi od drage kćerce ove
i u njih opet ponoviti
sebe i mrtve sve sinove.
Ali je zaman da itko sada
nje lipotu dvori mnogu,
zašto djevstvo ona mlada
zavjetova višnjem Bogu.
Mudri ćaćko s biljeg veće
pozna ovu nje odluku
i, što obljubit kćerca neće
vjerenika, ćuti muku.
Nu u sebi opet sudi
da od djetinjstva plaha ishodi
taj nje misô, s koje žudi
da dni tako sama vodi.
Tim neka u njoj od ljubavi
probudi se časna želja,
on razlike igre stavi
od radosti i veselja.
Od bugarskih mlados sela
na igre se kupi ove,
i ljuvena i vesela
sjediljkam ih milim zove.
Lijepe djevojke i gizdave,
i seljani mladi š njima
na nje idu, i vrh glave
svak od cvijetja vijenac ima.
U tanac se svi hitaju,
svi začinju slatke pjesni
i razlike igre igraju
u pokoju i u ljuvezni.
Vrh livade mlad uz mlada
sjedi u cvijetju razlikomu,
i riječ s riječim hitro sklada
na uho šaptom ovi onomu.
Natječu se svi pastiri,
i ukazat svaki uživa
da skladnije dipli sviri
i da u slađi glas popiva.
Zatjecat se još ne taže
pastirice najmilije,
ka začinja pjesni draže,
ka li vjenčac ljepše vije.
Sjediljke ove skupio bîše
starac Ljubdrag na svom stanu,
jeda srce tvrdo odviše
od sve kćerce one ganu:
ter od mladih, kih ustrili
slavna lipos nje velika,
kigodi joj tuj omili
i obere ga vjerenika.
Tad kon lijepe Sunčanice
na sjediljke sej ljuvene
odsvud mlaci i mladice
skupiše se nebrojene.
Ona mlada, zasveda je
mučna u srcu cića toga,
poslušna se kazat haje
zapovijedim ćaćka svoga.
Sve najlijepše gube ime
prid uresom nje uresa
jak prid suncem istočnime
jasne zvijezde od nebesa.
Čisti zlatni pram od kosi
na vjetric je tih rasplela,
a od razlika cvića nosi
vjenčac vrhu vedra čela.
U pogledu ljuvenomu
razbludna joj sja danica,
a u rajskom licu svomu
capti trator i ružica.
Na ustijeh joj od veselja
rumena se rusa smije;
koprenica snijega bjelja
bjelje od snijega prsi krije.
Tako ona milo hodi
i toliku svjetlos ima
da u jedno vrime izvodi
tančac stupom, dan očima.
Pače, cijeneć da je zora
što su oči nje ljuvene,
rumena se rusa otvora
i razliko cvijetje zene.
Bijelim rukam po livadi
s drugam ga ona brat počinje;
seljani se dižu mladi:
kolo okolo njih začinje.
Usred kola od sviralî
i od diplî na glas mio,
da zabave sej pohvali,
zače ovako mlad Radmio:
„Družbo lijepa i vesela
od mlađahnijeh pastirica
kim sred oči zora bijela
a sunačce sja sred lica,
pridružite u ljuvezni
s našijem vaše skladne glase,
da pojući slatke pjesni
biće ovo proslavja se!
Pojmo, pojmo, družbo, draga!
Bježi mlados, leti vrime;
od prolitja doba blaga
uživajmo prije zime!
Ne čekajte svijetla prama
zlato u srebro da se obrati,
a bez svitlosti i bez plama
lijepijeh se oči pogled skrati.
U mlađahna svoja lita
svaka od vas, lijepe moje,
grli rados, ljubav hita',
želje ispunjaj slatke svoje!
Čestitos je ovo živa,
blaženstva su ovo prava;
ovako se lijepa uživa
mlados i nje dika i slava.
Što se pita, da se ima;
što se žudi, da se stječe;
što je lijepo blizu očima,
da i od srca nî daleče;
da dva mlada jedno žele
u životu stravljenomu
i da vode dni vesele
živeć jedan u drugomu.“
Radmio prista, i tajčas se
š njim u tanac svi hitaju;
dva začinju, u sve glase
skladno ostali otpijevaju.
U šapte se igra obrati,
kô se u tancu dozačina,
pak uzeše popijevati
četr mlada seljanina.
Prvi poče kô njekada
od hercega od Stjepana
ugrabi se ljubi mlada,
ka mu sinu biješe dana;
i ki je ona jad i smeću
i ćutila i podnila,
čim na starcu svim mrzeću
draga je mlaca promijenila;
i kô paka cića toga
sin mu se je poturčio,
i iz gospostva herceg svoga
s djecom inom prognan bio.
Zapopijeva drugi opeta
kô Biogradu pomoć poda
prema silam Muhameta
Ugrin Janko vojevoda;
i kako se ispod mirâ
grada toga car oholi
ljuto ranjen tad istira
veće mrtav živ negoli.
Kô se iz grada Dubrovnika,
kliče tretji, k Zadru uputi
Đurađ despot za na prika
zeta Ugre podignuti;
i od Sibinja kô ban slavni
i ugarska sva gospoda
tad ustaše na boj spravni,
neka mu se pomoć poda;
i kô s vojskom iz Budima
kralj Vladislav sam se otpravi,
ter Murata s neizmernima
silam razbi na Muravi.
A četvrti kliknuo biješe
kô ugarske skladne volje
Matijaša kralja uspeše
iz tamnice na pristolje;
i kô utruđen kralj hrabreni,
rvuć vojske od Turaka,
na kopju se često odmijeni
od despota Vuka paka.
Bugarkinje jur pristale
i pjevanja bijehu draga,
kad smete igre sve ostale
svojim došastjem Kazlaraga.
Pokli iska svud po gradu
Smederevu on zaludu
Sunčanicu lijepu i mladu
ukazati da mu budu,
brži nego brza strijela
otole se s družbom dijeli,
bivši čuo da se u sela
Ljubdrag otac š njom priseli.
Tu je nađe u zabavi
od veselih sjediljaka,
i u pogledu nje objavi
tajčas mu se sunčja zraka.
Pače bijelijem danom svanu
crnom agi noćno lice
na ljepotu rajsku izbranu
od sunčane Sunčanice.
Zapažene odsvud vidi
u nju jednu svačije oči
i cvijet sunce gdi ju slidi
pored suncem od istoči.
Ali crnac kô se ugleda,
ne zna od straha nitko gdi je:
sjemo tamo svak ureda
hoće bježat, a ne umije.
Sunčanica i š njom lipa
družba od straha i od srama
cvitje iz skuta na tli isipa
ko za zlatnih braše prama.
Poniknute lijepe vile
zamukle su mramorkome,
cijeneć da su tako skrile
same sebe sjenim svôme.
Odsvuda su vrhu lica
vlase od kosa raspustile,
ali između zlatnijeh žica
sjahu im većma oči mile.
Hitri hadum svijem objavi
veseo pogled, sliku dragu;
sprijed na prsi ruku stavi
i u besjedu kliče blagu:
„Družbo mila, dni čestite
ki trajete sred dubrave,
uživa'te i slidite
lijepe igre i zabave!
Nitko ne ima' strah ni čezni,
er došastje moje neće
razvrć vaše tance i pjesni
ni donijet vam gorke smeće.
Pače u družbu vašu, ka je
mnoge sreće, mnoge česti,
gdi u miru svak dni traje,
i ja ću, za nać mir, uljesti.
Tim, gizdava družbo mlada,
ovdje gdi ste vi skupljeni,
ne budi vam mučno sada
dat zamalo mjesto i meni!“
Kô izreče sej besjede,
gdi sjen velik dub prostira,
sam bez družbe Turčin sjede
sred seljana i pastira.
Milostivo na staroga
Ljubdraga se pak obrati,
tere poče ovako ga
s tvrdim kletvam uprašati:
„Ah, tako ti Bog s visine
vratio očima vid žuđeni,
vrijedni i dobri domaćine,
pleme tvoje spovjeđ meni.
A po carsku slavnu glavu,
tako ne pô sabljom mojom,
kad istinu skažeš pravu,
neć me uvrijedit riječi tvojom.
Stari tvoji tko su bili?
Rec' slobodno bez ozira:
jesu li oni gospodili,
i iz gospostva ko ih istira?“
Na ovo, u srcu smućen svomu,
kliče starac pun žalosti:
„Spomenjivat nevoljnomu
mučno je prednje čestitosti:
er koljeno plemenito
od pomoći tomu nije
koga uboštvo vjekovito
pod teškijem ropstvom krije.
Nu gospodar taki kada
zapovijeda blago i milo,
pod zakletvu ter mi sada
od oči se toj stavilo,
od ničesa neću predat:
sve ću kazat, nu, jaoh, bolje
naricaću neg spovijedat
od starijeh mojih nevolje.
Diže se iskat u svom dvoru
Lazar, despot od Servije,
dva junaka po izboru,
da uda za njih kćeri dvije;
lijepu i mladu Vukosavu
da Milošu Kobiliću,
a ponosnu i gizdavu
Maru Vuku Brankoviću.
Od Mare se i od Vuka
slavni despot Đurađ rodi,
vrh raškoga svega puka
nakon svekra ki gospodi.
Od Đurđa se i od Jerine
Mara opet kći rodila,
cić lipote nje jedine
ku obljubi carska sila;
nu se od cara bijehu silna
obljubile većma tada
plodne strane, mjesta obilna
gdi s Jerinom despot vlada.
On na dvore kô njegove
za caricu im kćer odvede,
posla im konje po sinove
i primami ih da ga slijede.
Podiže se pak da stječe
pod oružjem njih države,
i jedva despot živ uteče
isprid sablje sve krvave;
a Jerina, iz bijeloga
Smedereva izagnana,
za nać Đurđa vojna svoga
put ugarskijeh pođe strana.
Ovake mu pak da glase,
u Budimu kad ga srete:
Trgaj, trgaj sijede vlase,
tužni starče, s hude štete!
Gospostvo ote i isposijeca
tvoje vojske car ognjeni;
Grgur, Stjepan, naša djeca,
robovi su oslijepljeni.
Čuj ke mi su sinci mili
po jednomu sad glasniku
plačnoj majci poručili
trudne glase, zgodu priku;
Srce će se tve napola
rascijepati, majko tužna:
tva dva sinka, dva sokola,
dva slijepca su i dva sužna.
Ti po svakoj svijeta strani
gledaj, majko, na dan bio:
nami se je zrak sunčani
mlađahnijem ugrabio.
Razlog biješe mi dvojica
da smo štapak ćaćku i tebi:
s ćaćkom starcom ti starica
da nas vodiš sad je trijebi.
Ali slišaj svu nezgodu
i naš teški jad nemili:
s očima smo i slobodu
slatku i dragu izgubili.
Carica nas, majko draga,
sestra naša, kćerca tvoja,
prid Muratom ne pomaga,
komu ljubi bit dostoja;
pače i ona, vajmeh, ista,
da nam kuću iskorijepi,
vrlom caru na svjet prista:
zajedno nas š njim oslijepi!
Ni joj ganu srce tada
tvrđe od stijene, vrlje od zviri,
ljubav od dva braca mlada
hudu misô da ne tiri.
Zato, ako taj put slidiš
ti da, lijepe sve gospoje
u Budimu kad razvidiš,
dvije nevjeste nađeš tvoje;
kada budeš, majko, tamo
među ugarskijem gospojami,
tužna majko, smisli samo
ke ćeš hvale podat nami!
Jeda rićeš: „Imam živa
ja dva sina, dva junaka,
u kih stoji i pribiva
moga srca rados svaka?
Dva sina imam - moć ćeš rijeti -
nu dva slipca, nu dva roba:
oteše mi ih Turci kleti
i sada mi ih drže oba.“
S nesrećnoga segaj glasa
ki mu poda plačna ljubi
starac despot pun poraza
smrtno ublijeđe, riječ izgubi.
U žalosti i u bolesti
stanovit se omramori,
ali kô se pak rasvijesti,
jedva ovako progovori:
„Otkada smo izgubili
sva ina dobra mi na sviti,
nastojmo se turskoj sili
sužni u staros ne učiniti!
Verna drugo, sa mnom hodi
put slavnoga Dubrovnika,
gdi se gostu u slobodi
drži vjera svim velika!“
Ali Murat buduć slišô
Đurađ despot sa svim blagom
u Dubrovnik da je otišô
slobodom se štiti dragom,
prešno otpravi poklisare
k Dubrovniku svijetlu gradu,
knezu i vijeću šljući dare,
da mu u ruke Đurđa dadu;
ili inako on zaprijeti
u krvavu ljutu boju
da će na njih grad podrijeti
carsku ognjenu sablju svoju.
Nu Dubrovnik, sred pokoja
ki od slobode krunu steče,
s mita od zlata, s prijetnje od boja
od vjere se ne poreče;
tako da isti car oholi
čudeći se tada kliče:
„Cjeć tve vjere krepke toli
vik ćeš živjet, Dubrovniče!“
I tako se prem dogodi!
još Dubrovnik s davnjom krunom
stoji cjeć vjere u slobodi
među Lavom i Drokunom.
Ah, da bi uvik jakno sade
živio miran i slobodan,
Dubrovniče bijeli grade,
slavan svijetu, nebu ugodan!
Krune ugarske veći dio,
svu bosansku kraljevinu
i, gdi je herceg gospodio,
vlas poda se turska ukinu;
još sred usta ljuta Zmaja
i nokata bijesna Lava
oko tebe s oba kraja
slovinska je sva država.
Robovi su tvoji susjedi,
teške sile svim gospode;
tve vladanje samo sjedi
na pristolju od slobode.
U slobodnu gradu ovomu
od zetovih tako ruka
sačuva se despot, komu
ja sam unuk od unukâ;
i od našega svega traga
ne nahodi nitko se ini
razni ova kćerca draga,
ka je razgovor moj jedini“.
Kô ču ovo crnac, skide
zlatnu mahramu iza pasa,
Sunčanici ter otide
i u način ju blag prikaza,
veleć: „Tva je sreća sada
i velika i čestita:
istočnom si caru lada,
o djevojko plemenita!“
Sunčanica tada svrnu
oči od srama i poniknu,
a svu ostalu družbu crnu
crni hadum k sebi viknu.
Nu š njim ne hteć da se dili
djevojčica časna i lijepa,
ugrabi ju on po sili
isprid skuta ćaćka slijepa.
Otet bi se mlada uzela
strašnom crncu ki ju hvata
golubica jakno bijela
crnom orlu iz nokata.
Ali Ljubdrag, u sljepilu
tužni starac nad sve ine,
čuvši grabit kćercu milu
uhiti se za sjedine,
i ne ufajuć da ju obrani,
zaupi u glas pun žalosti:
„Na ovo li me, jaoh, dohrani,
teška i trudna mâ starosti?
Da li dosta, srećo huda,
djedinstvo otet me ne bi ti,
i od despota slavnih svuda
pastirim nas učiniti,
i ljubljenim sinovima,
ki biše oči mojih zenice,
da moj život spravljat ima
i kolijepke i grobnice?
Ti me sada sasma ovako
slijepa starca još pokosi,
čim se moje dobro svako,
mâ jedihna kćerca odnosi.
O mâ kćerce! - Nije je, nije! -
Sunčanico, kćerce mlada,
tvoj sunčani ures gdi je?
Jaoh, tko mi te grabi sada?
Ozovi se, kćerce mila!
Viđ koja me boles cijepa!
Ah, komu si ostavila
ćaćka tvoga stara i slijepa?
Za ovo li, smrti prijeka,
gluha mi se vazda kaza,
mâ nesrećna staros neka
mre s huđega sveđ poraza?
Moja slijepa staros ova
ka mi u licu smrt svjedoči,
bez gospostva, bez sinova
i bez drazijeh, vajmeh, oči,
i bez tebe, slatko ufanje,
kćerce mila, u koj meni
i sinovi su i vladanje
i od oči vid žuđeni!“
Starac Ljubdrag tuži ovako:
ali što mu toj pomaga?
S kćercom mu se veće odmakô
podaleko crni aga.
Sunčanica sprva od straha
učini se mrazna stijena,
blijeda, nijema, bez uzdaha,
iščeznuta, zapanjena.
Pram razvezan u slobodi
lice plačno obletiva;
nosi se ona, a ne vodi,
veće mrtva nego živa.
Nu kô malo razabra se
ter pogleda, tere vidi
strašne i grde crnce uza se,
opet vene, čezne, blidi.
Gorka je boles opet smeta,
opet zavrć riječ ne može;
priuze teški strah ju opeta
i opet se prinemože.
Ali kô se njoj zatime
pobjeguća duša vrati,
kliče glasom žalosnime
u ovi način naricati:
„Gdje sam, tužna? Ah jaoh, koja
ugrabi me ovo sila?
O žalosna majko moja,
na što me si porodila?
Od koga sam, jaoh, vođena?
Robinjica gdi ću mlada,
nemilosno zaplijenjena
u ćaćkovu skutu sada?
Sinoćka sam omrknula
ja u ćaćka kći jedina,
a jutros sam osvanula
u crnoga Arapina.
Komu, ćaćko mili, komu
jedihna te kćerca ostavi
ka je životu trudnu tvomu
sveđ nosila pokoj pravi?
Ah, čijeme ćeš jade i smeće
teške tvoje samiriti?
Ko li ti će uzdan veće
slijepu u staros štapak biti?
Silnu caru od Istoka
mlađahna se vodim sužna
i, što je huđe, s toga uzroka
časti môm se bojim tužna,
dragom časti, ku odavna
ja prikazah Višnjem goru
i za ku sam podnijet spravna
svaku muku, smrt najgoru.
Ali ako me ti oteti
nijesi jaki, ćaćko mili,
ni imaš silâ za oprijeti
mogućoj se turskoj sili,
dođi, dođi, na smiljenje
jeda ganeš skup oholi,
tere tvoj plač i cviljenje
za mene se tužnu umoli.
Jeda za otkup me mladosti
mješte zlata u ke vrime
od nesrećne tve starosti
grozne suze Turci prime;
jeda kako oči slijepe,
jaoh, i stare tve sjedine
iz njih srca iskorijepe
nemilosti i vrline.
Ali nigdje nije nikoga
ko bi mene pomoć htio!
Ćaćko, ufanje srca moga,
i ti li me si ostavio?“
Htijaše slidit plač svoj ljuti
Sunčanica još naprijeda,
kad se oštri crnac smuti
srčno na nju ter pogleda,
„O djevojko, vapeć, mlada,
dosta si se plakat čula;
ah, umukni veće sada,
kamenito zamuknula!“
Ali dočim pute slidi
k Carigradu on najpreče,
eto se ulak jedan vidi
gdi uprav njega tijekom teče.
Ovi, potom prida nj doje,
lis mu carski prikaživa;
on ga prima i vrh svoje
glave stavlja, pak celiva.
Mlad car, trpeć mučno odviše,
od istočnijeh sprava sknjenje,
agi u tom listu bîše
otkrio srca svoga htjenje.
Pisaše mu da put strane
carigradske naglo grede
i da veće izabrane
djevojčice sve dovede;
veljaše mu još da svudi
Sokolicu pošlje iskati
i da joj skaže kô car žudi
da ga u Istok i ona prati.
Biješe lijepe zatočnice
mladi se Osman uželio,
ke ga zani drago lice
a ustrili pogled mio.
Uzô bi opet nagledati
rajskoga se nje uresa
i očî svijetlijeh u kih sjati
sunce vidi se od nebesa.
Pače on puta ne umije
naći u Istok kim će poći,
dokli Istočno Sunce prije
ne isteče svojoj noći.
Ali ova misô svoja
neće druzim da se objavi,
krijuć željom ljuta boja
slatku želju od ljubavi.
Nu se hitri hadum stavlja,
i jednoga crnca uzdana
po bojnicu lijepu otpravlja
put poljačkih ravnih strana,
buduć imô glase tada
da još po toj kraljevini,
za osvetit cara mlada,
s drugami ona rasap čini.