Osman/7. pjevanje
| ← 6. pjevanje | Osman — PJEVANJE SEDMO autor: Ivan Gundulić |
8. pjevanje → |
Pri moru uprav srpskih strana,
u pržinah pusta žala
leži Troja ukopana,
od grčkoga ognja pala;
slavna Troja, ka je svime
njegda Istokom gospodila,
a sad ino nije neg ime
nakon sebe ostavila.
Gdi su miri, gdi su dvori?
Nije zlamenja od ničesa:
što ognju osta, vrijeme obori
i pohara i poplesa.
Samo jošte nedaleče
Simeonte rijeka sama
s malo vode jedva teče
i ona usahla s davnijeg plama;
a polak nje gora Ida
u vidjenju svome zdrži
uspomenu od Parida,
koga oganj Troju sprži.
Ah, kud, plahi mlače, poje,
na ki li se put poteži,
kroz gorjenje neka tvoje
u pepelu Troja leži?
O mladosti, bez razloga
i razbora, viđ, tko hodi,
na što plahos tvoja mnoga
dovodi ga i navodi!
Biješe danica objavila
jur svanutje dana bijela,
i istekla zora mila
s vijencem rusa oko čela,
kad za brodit sinje more
s djevojčicam ke ga slide
Kazlaraga u istok zore
na korablju zlatnu uzide.
Šlje otole na sve strane,
da se otok svaki ophodi,
s druzijem plavim crnce uzdane,
a on uprav more brodi.
Gleda k stranam sjevernime
tijesna mora val nablizu
komu Ele poda ime,
kad na očiju zginu Frizu,
i kojemu još njekada
posluh uči Kserse smioni,
vrhu njega bjena kada
môs veliki on nasloni.
Ah, nesvijesna oholasti,
kud se nijesi ti prostrla!
Da li scijeniš tvojom vlasti
srdžbe ukrotit mora vrla?
Vrla mora ki gradove
i kraljevstva cijela ždere,
kada skoči na valove
i izide iz sve mjere.
Leandro mladac zatravljeni,
gizdav mimo sve ostale,
slideć sve vil zrak ljubljeni
njegda plova ove vale;
nu srditi val zaklopi
njegove oči plahom silom,
usred puta kad ga utopi
prikom vlasti i nemilom.
On se molit za slobodu
vjetru i moru tad ne krati,
da prinese u pohodu
a utopi ga u zavrati.
Ali ušto molit uze
gnjevno more, vjetre plahe
prolijevajuć grozne suze,
podirajuć česte uzdahe,
uzdasi mu vjetar veći
a suzami more uzrasti;
tim on, ištuć smrti uteći,
sam ju srete svojom vlasti.
Iza otoka od Teneda
crni se aga uto izvaža,
ki skri grčke plavi i ne da
da ih trojanska vidi straža.
Leno i Lezbo mimohodi
i upravlja put na Šio,
ki doskora u slobodi
sam je sebi gospodio.
Šlje po otocih na sve strane
djevojčice da izbiraju
s druzim plavim crnce uzdane,
a on brodi željnom kraju.
Na otok slazi, u grad ide;
plaču matere, oci blijede,
ušto način nać ne vide
da im djece ne odvede.
Ter slobodu izgubljenu
naricati svak počinje,
veleć: „Da li carskom plijenu
rađaćemo mi robinje?
Ah, sve imanje nije li dosta,
ke se od nas za inih stjeca,
teža sila da ne posta
od ke nam se grabe djeca?
O žalosti plačna svima!
Vaj, nevolje gdi su ove:
svoju istu, jaoh, druzima
djecu rađat za robove;
i pun vaja i pun smeće
bit usiljen s teške službe
u porodu im činit veće
negli u smrti plače i tužbe!
Može li se s huđe zgode
ginut gorom smrti kojom,
neg živeći bez slobode
ne bit voljan dušom svojom?
O slobodo slatka i draga,
izvrsno te vik ne ljubi,
ni poznava tvoga blaga
tko te ovako ne izgubi!“
Vodi iz plijena turska sila
djevojčicâ množ izbranu
od kih svaka lijepa i mila
u svijetlu se rodi stanu.
Rodjaci ih i rodice,
pune tužbe, plača i vaja,
skubuć vlase, grdeć lice,
do samoga slijede kraja.
Udaraju s teške muke
pokraj žala odsvudije,
put korablje, steruć ruke
ka im porode slatke krije.
Srce od smeće i od jada
razabrati njih ne more
imaju li im željet sada
blage vjetre, mirno more.
Gnjev i milos sveđ u sebi
pamet vrte, svijes im viju;
što bi htjeli, što li ne bi,
da odlučit ne umiju.
Ne ljubovce neg robinje
scijene da će caru biti;
huda misô tim počinje
u srcih se njih buditi.
Žele s misli hude ove
da plah vjetar dme s planina,
da more udre na valove
i da proždre svih pučina.
Ali od želje hude ovako
bježi opeta srce ureda,
i, ako razlog hoće tako,
milos brani, ljubav ne da.
Crni se aga diže iz Šija,
i nalijevo čim se vozi,
Samo, Andro, Ikarija
i otoci mu stoje mnozi -
slavni otoci, od kih hvalâ
čte se puna pisma stara,
sad neznana mjesta ostala
s malo stada odizgara.
Delo svijetli, otkli svitu
danja i noćna svjetlos usta;
tamni diku glasovitu
prazan otok, zemlja pusta.
Vrhu mjesta suha i gola
obilježja crkve nije,
na zavjete boga Apola
gdje iđaše vas svijet prije;
neg što na glas prazne jame
iz pustoši k svakom kraju
zamnivaju, i one same
odgovore mukle daju.
Među otocim k lijevoj strani,
od kih aga množ zamijera,
udalek su raspršani
Naso, Paro i Čitera -
Naso, gdi svu crkvu imaše
njegda Bako bog veseli;
Paro, otkle resijaše
carske dvore mramor bijeli;
Pafo i Gnido jur božici
od ljeposti posvećeni,
a u otočnoj jedva slici
sad neplodni svim kameni;
Čitera, ka od ljubavi
lijepoj majci ime poda,
sad sve u grmu i u travi
stijenje obraslo usred voda.
Gdje stan pucim bi vrijednime,
tuj sad pastir ovce svraća;
ah, koliko može vrime
ke s godištim sve privraća!
Slidi i obraća crnac veće
mimo Širo jedra bila,
gdi man kriše ženske odeće
domišljatom Grku Akila -
silna Akila, kom svi puci
ime u slavnu čuše glasu,
a njegovi sad unuci
zemlju težu, stada pasu.
Tako sreća svim puziva
u promjeni vječnijeh doba
promjenivat sveđ uživa
roba u kralja, kralj u roba.
Jedri hadum i ostaje
na desnu mu Gora Sveta,
od starijeh Etos ka je
bila u davna zvana ljeta.
Kon Olimpa jošte gleda
Peleo i Osa gdi se izmiče,
od kojih se pripovijeda
da u nebo vrh im tiče.
Brda priklona i nizoci
brijezi su ovo svekoliko,
glasovitu nu pisôci
uspeše ih na toliko.
U pismijeh uzrastiše
male ovako stvari u sebi;
a velike se izgubiše,
er ko će od njih pisat ne bi.
Riječ je kô se bijehu ljudi
gorostasni jur propeli
pod oružjem, u požudi
da bi nebo Jovu oteli.
Oni od ovih postaviše
jednu vrhu druge goru,
neka uzidu na najviše
od nebesa strane goru.
Ali Jove, za strt njima
svim nesvijesno ovu misô,
ognjevitijem treskovima
oni čas je satarisô.
Na veliko svačije smjenje
osta u temu izgled tada:
tko visoko prem se penje
da nizoko sasma pada.
Nu dočime sinje vale
crnac brodi mora ovega,
od njegove družbe ostale
sve korablje sretoše ga,
ke otoke nebrojene
mora Edžea prošle bijehu
i jur k njemu put Atene
vraćahu se u pospjehu.
U staroga luku grada,
koga davnje slave rese,
š njima svijem združen tada
Kazlaraga uveze se.
S djevojčicam na kraj side,
i u malo opet danâ
sve države on obide
od razlicijeh grčkijeh strana,
pazeć mjesta oko sebe
gdi u stara bi vremena
Atene, Argo, Sparta i Tebe
i Korinto i Mičena.
Sedam slavnih razumnika
države ove porodiše,
od kih ufat nije dovika
dohititi znanjem više.
Svako mjesto ovo poda
još za vječnu diku svoju
množ hrabrenijeh vojevoda,
nedobitnijeh sveđ u boju.
Od kriposti stare ostalo
ni imena sad tu nije:
s gradovima je znanje palo
i sva slava ka bi prije.
O bjeguće sasma vrime!
o nekrepka srećo odveće!
Koja stvar se pod vašime
promijeniti silam neće?
Ah, jesi li ti, o slavna
grčka zemljo, ona mati
plod čestiti ka odavna
od razuma dat ne krati?
Porodi li njegda one
ti mudrace glasovite
ki nauke i zakone
ostaviše plemenite?
Sinovi li tvi se glase
vitezi oni i junaci
ki Istok stavit vas poda se
s malijem vojskam biše jaci?
Ti li si ona puna hvale
koja cića znanja tvoga
zvaše puke sve ostale
bez razbora i razloga?
Ah, obrati sad se na te
i nevoljno bitje pazi:
nevjerstvu su starom plate
sadanji ovi tvi porazi.
Eto veće nigdje u tebi
osobita nije vladanja;
sama ostaješ ti pod nebi
bez oružja i bez znanja.
Porušena u crnilu
veći dio ležiš pusta,
izgubila buduć silu
i od ruka i od usta.
Sloboda se tva ponizi,
dobro ti je svako oteto;
za vrat drži te u verizi
samosilje tursko kleto.
Ali sva zla ova huda
koja trpiš sužna tako
od višnje su pravde osuda
na živjenje tve opako.
Nevjerstvom se tvojijem boli
i nariči š njega jade,
jer pedepsa s neba, koli
lakše ide, teže páde!
Jezdit crnac ne pristaje
priko ravne Livadije,
i slijeva mu more ostaje
od Korinta zvano prije,
koga kraju nadaleče
od Priveze vali stoje,
Zapad i Istok gdje doteče
na pomorske dvakrat boje.
Tuj u doba starijeh ljeta
Markantonija razbi Agusto,
čim za dobit carstvo od svijeta
svaki od njih biješe ustô -
Markantonija, ki se obrati
svôm korabljom i pobježe,
kad s ognjene odsvud rati
najvećma se more užeže.
O istočni vojevoda,
ti ne bježa tad neg slidi
tvoj plam slatki priko voda
ki nadalek letjet vidi.
Rimskijeh plavi množ moguća
nije tebe pridobila
nego tvoja pobjeguća
Kleopatra lijepa i mila.
Pri carici srca tvoga
svega svijeta carstvo ostavi,
ter ljubovnik bolji stoga
neg vojevoda ti se objavi.
Na istom mjesti s mnogom vlasti
skoro vitez španski izbrani
turskom krvi more omasti
i krstjanstvo sve obrani;
on na moru Turke pobi
i ima dobit vječne slave,
a na kopnu ti ih pridobi,
o prislavni Vladislave.
Nu glas više s bojne zgode
od imena leti tvoga,
jer on carske vojevode
a ti razbi cara istoga.
Ali crnac, kô sve prođe
grčke strane bliže i dalje,
uputi se prešno i dođe
na ravnine od Farsalje,
gdi u vremena njegda stara
boj veliki oni posta
od Pompea do Čezara,
svemu svijetu štetan dosta.
Velikoga ovdi Rima
vijeće i Istok vas ujedno
carstvu od svijeta među njima
učiniše grlo jedno,
da slobodi rodna grada
silni Čezar glavu odsiječe,
ki tu s pucim od Zapada
na domaći boj isteče.
Ovdi pobjeni i dobiti
Rimljani oni slavni biše
ki narode sve na sviti
i pobiše i dobiše.
Njih sloboda š njih poginu;
i to nesklad hudi uzroči,
kad zet svekru, otac sinu
a brat bratu protiv skoči.
Njima nijedna vlas pod nebi
vik ne može doći vrha:
oni od raspa sami sebi
početak su bili i svrha.
Tako davnji dub, ki žile
utvrdi odvik sred planina,
krepak stoji na sve sile
plasih vjetâr, zlih godina;
usred njega ali kade
malahan se crv zavrže,
podgrize ga i, da pade,
tegota ista svâ ga vrže.
Ah, da je proklet tko zameće
u rodnomu nemir gradu
i domaće vriježi smeće
u zavadi i neskladu.
Ali ovako Kazlaraga
jezdeć začu glas pun slave
od uresa lijepa i draga
Sunčanice prigizdave;
i kako se biješe ova
djevojčica svijetla i mila
sred bijeloga Smederova
plemenito porodila.
Tim čas ne hteć od umora
duga puta počinuti,
priko poljâ, priko gora
k raškoj zemlji on se uputi,
a poć mnozim crncim čini,
da iznahode ljepos novu,
po bosanskoj kraljevini
i gospostvu hercegovu,
veleći im da otprije
put država tih ne idu,
dokli od bližnje Arbanije
mjesto svako ne obidu.
A on s družbom svoga dvora
diže se uprav put Dunava,
priko polja, priko gora
kud najpreči put poznava.
Priko mjestâ, priko selâ
mačedonskih uprečiva;
zdesna ostaje grad mu Pela,
Filipova polja sliva -
Filipa, ki jaram stavi
najprije grčkoj jur slobodi,
ali većma se on proslavi,
što Lesandra sina rodi,
koga oružje i desnica
prostriješe se dokraj svita
priko grčkijeh svih granica
i Istoka pridobita.
Aga i ostala družba svoja
na Kosovo dođe paka,
glasovito polje od boja
gdi ubi Miloš cara opaka.
Ne ustavlja se na Kosovu
negli uprav kroz Toplicu
svrće k bijelom Smederovu
za nać slavnu Sunčanicu,
od ke, igdje put obrati,
ču zamjerne i velike
od liposti spovijedati
jednim glasom sve jezike.