Oprava/II.

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
I. Oprava, II.
autor: Josip Kozarac
III.


II.[uredi]

Što se bliže primicao čas povratku, tim bljeđa bivala u duši Vučetićevoj slika žene mu, tim tiša bivala su ona uzburkana čuvstva, te on rekao bi naočigled gledao, kako je ono, što nam je milo i drago, tim ljepše, čim je dalje od nas... A kada je napokon na maloj štajerskoj željezničkoj postaji uzeo kartu i na njoj pročitao svoje milo slavonsko selo, kamo putuje; kada se je smjestio u onaj vjekovito isti kupej, onda mu je bilo kao da je već kod kuće... I eto već sopti željeznica, a ona beskrajna praznina, koju letimice prevaljuje, slegne se putniku na dušu, te se čini sâm sebi i tupim i nijemim. Što god Vučetić i htio da misli i čuvstvuje, svaka ga misao odbjegavala upravo onako, kao što nas odbjegava na željeznički prozor bačeni predmet.

Nakon jednodnevne vožnje, ugledao je napokon poznati mu domaći kolodvor, okićen bagrenovim i kestenovim stabaljem; pa kada je u isti čas opazio onoga istoga trhonošu, onoga istoga prodavača novina, koga je još prvo devet godina tude zatekao; kada je vidio onu kolodvorsku žurbu i tišinu, koja se za jedan čas stvori i za jedan čas opet nestane, tada mu je bilo, kao da je tek jučer otputovao...

Već izdaleka je vidio, gdje ga žena na prozoru izgleda, baš kao i lanjske godine, pa mu je opet bilo, kao da se nije ništa dogodilo, kao da on nije ni bio u Gleichenbergu.

Eto ga napokon i na kućnom pragu!

Žena mu zavirila duboko u oči, kao da ga nešto nijemo pita, a on se umoran od dalekoga puta tek objesio njojzi o ruku, tek se dodirnuo njenih usana, izlanuv teškom mukom dvije, tri riječi. Baš na vlas kao i lane što je bilo; dapače i na istu opravu je zaboravio.

Dušan razbacivao stvari iz kovčega, tražeći novih igračaka, te mu pritom pripovijedao, da on ne strijelja samo vrapce, nego i susjedske piliće; u tu svrhu da je otrgnuo jedan proštac iz plota, kako bi se susjedska živad mogla u njihovo dvorište provlačiti, a on onda iz svoga skrovišta puca na nju i uživa, kada se kokoši na njegov hitac raskokodaču i širom se razlete...

Čudnovato, da ga ni to sinovljevo pripovijedanje nije osobito razdragalo; sve, što god je oko sebe i gledao i slušao, sve mu je dolazilo nekud oporije, nego si je on bio predstavljao.

Ni Dušanovo naklapanje ni ženino brižljivo ispitkivanje, kako mu je sa zdravljem, ništa se nije slagalo sa duševnim mu raspoloženjem. Nekakovo nesuglasje između gleichenberških, maštom dočaranih čuvstava i sadanje zbilje razlilo se po Vučetićevoj duši; činilo mu se, da ga žena nije dočekala s onom toplinom, kako se je on nadao; u njenim očima nije viđao onoga blaženstva ljubeće žene, već kao da od časa do časa zabrinuto i pritajeno pozire na nj. On je u prvi mah držao, da je ona zabrinuta radi njegova zdravlja, no kasnije se dosjetio, da je ona dosada uvijek nastojala, kako bi njemu samomu bolest njegovu prikrila, trseći se, da i iste misli njegove odvrati od te bolesti... Uostalom, možda se njemu ta tobožnja promjena na njoj samo pričinja, možda on još preveć stoji pod dojmom onih gleichenberških čuvstava pa traži sada nešto od nje, što uopće niti ne postoji.

Napokon utješio se je time, da je to samo danas tako, a sutra, dok otpočine, dok se ispava, sve će se to promijeniti, i on sâm i sve, što je oko njega.

Ali ni sutra ni prekosutra ništa se nije promijenilo. On doduše nije mogao nikakove razlike između lanjskoga i sadanjega dočeka naći; on nije mogao ništa neobično u ponašanju i govoru svoje žene otkriti, ona ga je cjelivala u oči i u usta, ona mu je tepala iste slatke riječi, ona se kao i dosada brinula za svaku njegovu željicu — ali ipak se njemu neprestance činilo, da je među njih dvoje pala nekakova tanka magla, nekakova paučina, kroz koju si oni doduše ruke pružaju, koja ih u ničemu ne priječi, ali koja se ipak odstraniti ne da.

On se je upinjao da prodre u to svoje neobično duševno raspoloženje, no nikako ga razgaliti nije mogao. Je li njegova bolest, je li Dušan, je li žena ili je možda ona oprava tomu kriva? On nije mogao pravo razabrati, je li jedno ili drugo, ili je sve skupa tomu krivo. Skoro da se je zastidio, pomisliv na opravu; što je njemu stalo do oprave, do te svagdanje stvari; bilo bi žalosno, kada bi se on samo radi oprave veselio svojemu povratku, kao da njemu nije svejedno, bila ona ovako ili onako obučena. No koliko se je i trsio da ni ne misli na tu opravu, ipak se i početak i konac njegova nepojmljivoga mu raspoloženja hvatao za tu opravu i za ono nešto neprozirno, što se krije iza te oprave; ono nešto nevidljivo, što je prouzročila ta oprava u njegovoj — a ako se ne vara, i u njezinoj — duši; ono nešto, što mu ne da, da ju zapita: »Kako ti se dopada oprava?«; ono nešto, što nju priječi, pa ne može da kaže: »Oh! kako si me iznenadio i razveselio!«; ono nešto, što on još nijednim svojim ćutilom nije kadar definirati, a kao da već osjeća gorčinu toga nečega... I koliko je nastojao da se otme tome neugodnome nečemu, ipak se ono vraćalo natrag, kao rasplašena ptica svojemu gnijezdu...

Sve to događalo se u njegovoj nutrinji, a da se je ikakova vanjska promjena u svakidanjem njegovu životu opaziti mogla. On je bio tihe, šutljive naravi, te što je manje govorio, tim većma je maštao i trapio dušu umišljenim razgovorom i događajima. Takovi su ljudi kadri iz neznatne malenkosti raspresti najstrašniju dramu, i to tako živahno, da proćute sav život te umišljene drame, kao da se uistinu događa: oni se srde, oni se prijete, oni se smiju i plaču... Razlika je samo u tom, da ta umišljena razlika ne ima onih prirodnih zakona i stupnjeva kao ona u ozbiljnom životu, nego se razvija i raste do skrajne skrajnosti, koju čuvstvo srdžbe, boli, tuge uopće doseći može. Takovi ljudi stvaraju si još jedan drugi svijet, svijet svojih čuvstava, koji im je više puta puno bliži od ovoga zbiljskoga.

I Vučetić je spadao među te ljude, a otkako je obolio, postalo je to njegovo čuvstvovanje još tanje i živahnije; i njegova ljubav i njegova mržnja bila je za jedan stupanj dublja, negoli je kod običnih, normalnih ljudi. On je u jednom te istom trenutku zarnrzio svoju ženu — radi kakva umišljenoga grijeha njezina — tako, da je smišljao najstrašnije muke, a da ju s njima kazni — i u takovu bi času on pozelenio i drhtao, kao da već izvršava kaznu; jedan trenutak kasnije, kada bi si opet umislio, da je ona nekriva i nevina kao lijer, tada bi ju skrušeno molio za oproštenje, milovao ju svim imenima, a sa njegovih očiju otisle se uistinu dvije suze...


Sljedeća stranica