Oprava/I.

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Naslovnica Oprava, I.
autor: Josip Kozarac
II.


I.[uredi]

Gleichenberg u kolovozu, 189...

Draga moja Jeleno!

Danas ću valjda udovoljiti tvojoj želji, da ti pišem što dulja pisma; ovo će možda i predugo biti, samo ako ne bude i dosadno... Neki dan došao je amo tajnik Barić iz Zagreba, mislim, da ćeš ga se još sjećati iz vremena, kada smo skupa bili pristavi kod sudbenoga stola i kada me je on neko vrijeme zamjenjivao. On je naše gleichenberško društvance malko oživio, samo ne znam, hoće li ta oživljujuća snaga dugo potrajati — jer on je još uvijek onaj vatromet, sjajan i krasan, ali samo začas. Što se vanjštine tiče, ostao je skoro nepromijenjen: lice mu je još uvijek puno i rumeno, plavi brčići još uvijek pomno i graciozno zafrkani, zubi kao i negda veliki i bijeli, jedino mu se je kosa, kraj svega umjetnoga priglađivanja, prilično prorijedila. I inače je ostao isti: smije se neprestance, zbija šale, pogleđe u ženske drskim pogledom, govori dvolično, tako da nikad ne znaš pravo, misli li ozbiljno ili ti se podruguje... I sada još uvijek otima ženama i djevojkama lepeze, pa riše na njima kitice cvijeća i grčke bogove; i sada još prepisuje kajde najnovijih arija, samo da ima kakva takva uzroka uvući se u tuđi obiteljski život. Ne trebam ti ni kazati, da je još uvijek neoženjen; glavni mu je razgovor: nevjerna žena i prevareni muž; Guy de Maupassant mu je uvijek u ustima, te neprestance miješa svoje doživljaje sa onima iz Maupassantovih pripovijesti.

Dvije, tri ovakove »zanimljive« pričice čovjek rado sluša, ali kada se često ponavljaju, postaju dosadne, a junak im još dosadniji — barem meni. Međutim, on kao da je siguran, da se ženama njegove pikantne priče dopadaju, pa se ne da nikako sa svoga šarenoga Pegaza zbaciti.

Potanko me ispitivao za tebe i za našega Dušana; čak ga je i to zanimalo, da li je Dušan plav ili crn, kakove oči ima, je li visok ili nizak — tako da me se je to ispitkivanje upravo neugodno dojmilo.

Kada smo jutros bili u bazaru, te mu gospođa N... , koja prekosutra odilazi, spomenula, da kao neženja ne ima brige sa kupovanjem igračaka i inih darova kao ona i ostali svijet, odvrati on, da bi doduše već imao komu kupovati igračke, ali da je on tu brigu prepustio drugima dobrima očevima.

— Nekomu je što Bog udijelio — odgovori na to gospođa N. — nekomu lažne djece, nekomu ordene i šprije u leđa.

— Na te riječi se g. Barić samo nakašlja i bez pozdrava ostavi naše društvo.

Meni je to njegovo ponašanje bilo nerazumljivo, no gospođa N. ubrzo mi ga razjasnila. Barić ima naime nekakav kneževski kućni red, no zašto ga je dobio, veli se, da ne zna ni sâm. No zlobni jezici pomogli su mu u toj neprilici, te pripovijedaju, da je taj red dobio onom prilikom, kada je bježao kroz prozor sa domjenka sa dražesnom gospođom X. te pri tom bijegu dopao nekoliko puščanih zrna, koja je dotični gospodin suprug za njim opalio... Veli gospoda N., da mu samo valja tu zgodu makar izdaleka natuknuti, odmah će oponašati samoga sebe prigodom onoga bijega i ostaviti društvo.

Oprosti, draga moja, ako sam te dugočasio s tim piskaranjem, no nečim sam morao ispuniti velike stranice tvoga listovnoga formata; mislim, da će ti biti i to ugodnije negoli ona vječita gleichenberška meteorološka opažanja.

Napokon moram ti spomenuti, da mi je malko bolje, ali krv još uvijek ponešto izbacujem; liječnik me doduše tješi, da će za dvije nedjelje, što ću ih još ovdje proboraviti, posve prestati; no tako isto govorio je on i lane — pa mu zato sada slabo vjerujem.

Što radi naš nevaljalko? Koliko je vrabac već ustrijelio iz nove puške, koju sam mu odavde poslao? Čudnovato, ja sam kao dijete uživao u pticama, a on ih strijelja; ja sam bježao od puške, a njemu je igračka. Molim te, pripazi na njega, da ne bude nesreće, i onako smo se već dosta s njime napatili.

Ah! kada će već proći i ovo četrnaest dana, da vas uzmognem podignuti u naručaj i tisuć puta poljubiti.

Vaš gleichenberški sužanj


— — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — —


Otpremiv to pismo, lati se kotarski sudac Vučetić iz puke znatiželjnosti jednoga sveska Maupassantovih pripovijesti, za koje je dosada čuo, ali ih još čitao nije.

I premda je on kao sudac mnogomu prepredenomu zločinu zavirio u dušu, ipak su mu novele toga u uživanju slasti i strasti nezasitnoga Parižlije, kraj sve ženijalnosti i umjetničkog prikazivanja, tako teško na dušu pale, da mu je svaki živac odjekivao mukom onih prevarenih muževa i žena. On je takove slučajeve smatrao iznimkama, a sada mu je bilo, kao da i on i cijela njegova okolica diše atmosferom one francuske knjige.

Čisto mu odlanulo, kada je pomislio na svoju ženu, na onu milu crnku sa sjajnim srnećim očima, koje onako dršću nad njegovim zdravljem; kako mu kraj svih svojih zamamnih dražesti, za kojima su se mnoge muškaračke oči otimale, niti jednom riječcom, niti jednim dahom, nije dala povoda, da samo posumnja o njenoj ljubavi i vjernosti.

Proplakao je od radosti, kada se je sjetio, da ona njega više ljubi nego rođenoga sina; premda mu je to osvjedočenje donekle neugodno bilo, da žena jače ljubi muža negoli svoje dijete, morao si je priznati, da je tomu ipak tako. Sada se ta razlika doduše ne opaža tako jako, ali prve četiri godine, kada je Dušan dva mjeseca teško bolovao, ona ga je skoro posve odnemarila, tako da je on, Vučetić, morao noći i noći bdjeti nad djetetom, dok se napokon i sam nije prehladio i obolio na neizlječivoj tuberkuli. Ta je bolesti i uzrokom, da sada mora Gleichenberg polažati...

Njemu je sada prvi put sunulo u glavu, da je nezahvalan naprama svojoj ženi, i divio joj se, da ona njemu te nezahvalnosti nikada ni izdaleka spočitnula nije. A zar ne bi imala potpuno pravo na to? Da je ona slučajno počinila grijeh poput onih Maupassantovih žena, zar bi on imao pravo koriti ju radi toga, zar mu ona ne bi mogla predbaciti, da je baš on tomu kriv, što je njenoj ljubavi tako malo pažnje posvećivao? On si nije mogao zatajiti, da je on s njome tako postupao, kao da ona njega mora ljubiti, kao da ona njega mora njegovati. On nije nigda ni pomislio na to, da bi njegova ljubav naprama njoj mogla nježnija i toplija biti.

Pustiv tako uzde mašti, raznježivo dušu novima čuvstvima, pomutili se Vučetiću posvema dosadanji njegovi nazori o bračnom životu, tako da mu u taj čas nije jasno bilo, da li je današnja njegova logika — nakon što je pročitao onu francusku knjigu — prava i zdrava ili ona, kojom je dosada svoj bračni život promatrao. Je li on krivac pred svojom ženom ili ne? Ljubi li on nju premalo?

Iz tih uzmiješanih čuvstava porodila mu se misao, koja mu nigda dosada u glavu došla nije: da dokaže naime svoju ljubav naprama ženi si, naruči joj opravu kod one bečke tvrtke, koja za nju radi. Da ju još više iznenadi, napiše na posebnom ružičastom papiru sa iskrivljenim rukopisom ove tri riječi: »Od staroga prijatelja«. Ujedno naloži tvrtki, da to pismo pošalje skupa sa opravom na adresu Jelene Vučetićke, a da ne spomene ni riječi, tko je opravu naručio, makar se ona — Jelena Vučetićka — radi toga kod tvrtke priupitala.

Svi su mu živci drhtali, što će ju tako iznenaditi. Premda se je već ponešto oslobodio one logike, kojom ga je opojila lektira Maupassantove knjige, ipak nije mogao zatomiti neki osjećaj zadovoljstva, što će tim činom barem donekle popraviti svoju dosadanju nemarnost naprama krasnoj svojoj ženici.

Nikada mu se ona nije pričinila tako lijepa, tako dobra kao u taj čas; boljelo ga samo, da on to sada tek uviđa.

»I tako mi prolazimo danomice kraj svakojakih prirodnih i inih ljepota,« govoraše on sâm sobom, »a da ih ni ne opažamo, dok nas čudnovat slučaj na njih ne upozori...«

Još desetak dana, pa će se povratiti kući u njen naručaj!

Tu si je dozivao u pamet lanjski svoj povratak iz Gleichenberga, ne bi li si sjećanjem već unaprijed probudio čuvstva, koja će pri sastanku osjećati te već sada s njima zaslađivati dušu; no nije se ni na jedan momenat lanjskoga povratka sjetiti mogao, i dolazak i sastanak pričinio mu se posve običnim, kao da se je iz ureda povratio. Zapanjilo ga je, kako je mogao biti tako hladan, tako tvrd, te ne sačuvati te rijetke časove u srcu, kao negda kitice cvijeća za slatkih dana prve ljubavi... No zato će se prigodom sadanjega povratka nauživati tih rijetkih časova te ih duboko, duboko pohraniti u dušu, da mu još dugo i dugo budu zaslađivali život, kad opet jednom bude daleko od nje... Pa onda tek oprava! Ona će ga sigurno dočekati u njoj, a on će se učiniti kao nevješt! Koliko će to tek uživanja biti, dok mu ona sa tisuću sitnih dokaza ne dokaže i prisili ga, da prizna, da joj je on tu opravu naručio...



Sljedeća stranica