Opančareva kći/II
| ← I | Opančareva kći — II. autor: Josip Eugen Tomić |
III → |
Susjed Lukinovićev bijaše neki Franjo Plavšić. Otac mu bijaše pošten i imućan trgovac sitnom robom. Po svojoj smrti ostavi sinu lijepo uređen dućančić i nešto gotovine. Nu sinak, bivši u Osijeku u nauku trgovačkom, naučio i ono što mu nije trebalo a što mu je otac najmanje znao. Naučilo se momče trošiti uvjetar, a što je najgore, poludjelo za kartanjem. Gdje je danas ona na ključ zidana kuća, pod starim gradom, sa kipom sv. Ivana Nepomuka, tu je u ono doba imao krčmu neki doseljeni Poljak Javorski. Ovdje je Franjo Plavšić do kasno u noć na vino i karte trošio ono malo novca što je danju zaslužio. Koje čudo onda ako je zapao u dugove, kako se je pročulo. I zbilja se bio Franjo Plavšić zadužio, a trgovina propadala mu dan na dan sve to više. Da nadomjesti ono što je lakoumno protepao, gulio bi i varao neuki svijet što na cijeni, što na vagi. A to je kupce tjeralo od njega. Više puta je uzeo bio misliti kako da se okrpa, i tada bi vazda mislio da bi najbolje bilo kad bi se oženio lijepom svojom susjedom, Maricom. "Bono ne ima više djece osim Marice, i kad umre, ostat će vas lijepi imutak Marici, a s njom i meni ako ju isprosim." Tako je Plavšić računao sam sobom, pa si je već unaprvo tro glavu kako će bolje porasprodati Bonine zemlje i kućicu da poisplati dugove. Da se dovine svomu cilju, dolazio bi on često na razgovor pod prozor Marici, ali slabo je vazda uspio. Maričini odgovori bijahu vazda kratki, a kad bi izdaleka počeo govoriti o ženidbi, činila se Marica kao da ga ne razumije, pa bi uvijek na šta drugo svrnula govor. Staromu Boni nije ni riječce još bio kazao o svojoj nakani. Mišljaše, kad bude s djevojkom načistu, lako je sa starim Bonom. Ali da, Marica nije se još raskrstila s pameću. Znao je dobro Plavšić da se Tomo i Marica dobro gledaju, pa zato mu bijaše prva briga da budi po što mu drago krene Tomu iz kuće. On mu je nakanio skuhati poparu, pa je odlučio zato upotrijebiti svaku zgodu da samo postigne gadnu svoju svrhu. Dok se je ono Tomo pregovarao s Maricom zbog đaka, dimio je Plavšić lulu na prozoru i čuo svaku riječ koju su njih dvoje govorili. I zato kad su đaci proći htjeli mimo njegove kuće, sustavi ih on govoreć: - Hej studiosi, viri generosi, šta se je ono stari Bono razvikao na vas?
- Šta mi znamo! - odvrati jedan između njih. - Reče da bitandžimo, a mi iđasmo mirno pjevajući.
- Kad vi ne znate - poče Plavšić - a ja ću vam reći. Tomu vam je svemu kriv kalfa majstora Bone. Čini mi se da je zaljubljen u Maricu, pa plane kad vidi koga gdje šara oko njezine kuće. Čuo sam kako je navalio na majstora Bonu da vas pošteno ispsuje.
- Tako! - uzavri Marčin - pa zar je ovo njegov sokak, da ne bi smjeli ovuda prolaziti? Kažite vi, gospodaru, tomu kalfićku neka se pazi, jer drugačije mi ćemo mu pokazati kako se koža struže. Neka samo dira u đake.
- Kažite mu nek se sjeti kako je bilo kalfam lani na Mladi Uskrs, na ciglanah - dodade jedan iz hrpe.
- Ta ne bi mu ništa škodilo da mu malo isprašite leđa - potaknu Plavšić.
- Ako to traži, dobit će! - zaprijeti Marčin i ode sa svojom družbom.
Iduć đaci dalje zakleše se da će se Tomi ljuto osvetiti. A đaci su obično držali svoju riječ. Osramoćeni su bili javno na ulici, a to je mnogo.
Đuro Marčin stanovaše i sam u Vučijaku, i zato kad je došao do svoga stana, oprosti se sa svojom družbom i ode na počinak. Svu noć mislio je kako da se osveti ubogomu kalfi. Siromah Tomo nije ni znao da je duhnuo vjetar koji će mu satjerati nad glavu guste oblačine.
Od te zgode prošao podrugi mjesec. Bio baš zadnji dan mjeseca travnja. Marčin se vratio poslije škole kući. Gospodar njegov Janko Petrić, također opančar, ne bijaše doma, već sama jedinica mu Marga; žena mu bijaše davno umrla. Marga bijaše vršnjakinja Maričina, nu ova se je slabo s njom družila, a i kako će ? Ne bijaše baš Marga ružna ili nepoštena, ali bijaše dozlaboga granuta, ili kao što u Požegi kažu luckasta, a uz to blebetuša poput one saragoške. Marčin uniđe naglim korakom u kuću, kad je baš Marga nosila lonac da pristavi k vratri večeru. Mora se znati da se u Požegi rano večera; čim prva koka prhne na šljivu da otpočine kroz noć, već se loži vatra i lonci oko nje redaju. Tako se rano ide i na počinak, a ne budi za grijeh rečeno, rano se i ustaje. Čim prvi oroz zakukuriče, već se tete izvlače iz svojih postelja i tapaju po kući.
- Kud tako žurno srljate? - reći će Marga ulazećemu Đuri Marčinu - kao da gori!
- Manite me se! - odvrati nabrzo Đuro. - Imam posla; danas me ne čekajte s večerom, jer ću se kasno vratiti. Ostavite samo vrata otvorena.
- A kamo ste nakanili! - upita znalično Marga.
- Imao bi baš i komu kazati - odgovori Marčo - da pružite jezik po svem sokaku! Dajte mi majstorovu sjekiricu!
- Zar ćete komu "majbaum" usjeći? - upita još znaličnije Marga i nasmiješi se, tobož da podmiti Marčina.
- Neću to, već bi rado da odsiječem komadić od vaše jezičine - odvrati uštipno Marčin.
- Eh, ne šalite se - uze moljakati Marga - kažite mi zbilja komu ćete napraviti "majbaum"
- Kad hoćete da znate: staroj Birđi kolačarki!
- Idite k vragu (Bog mi prosti grijehe) i s vašom Birđom. Bez sve šale, kažite mi, Đuro, ja neću nikomu reći ako je vaša volja.
- Hoćete li večeras na Fratrovicu po vodu? - upita Marčin.
- Hoću, pa onda?
- Tamo ćete se valjda sastati s Maricom Lukinovićevom?
- Čekat ću ju makar do pol noći.
- Eh dobro, onda joj recite da je od mene "majbaum" što će biti na stupu od kapije.
- Što mi vi to kažete, pa hoćete li ga iskititi?
- I te kako, kupio sam pet rifi vrpaca.
- Isuse! - začudi se Marga - taj će biti zaista najljepši.
- Pa to Marica i zaslužuje - primijeti Marčin. - Al to je sve još ništa. Vidite ovo što još ima doći na "majbaum". I pođe u sobu, a Marga hrupi za njim kao da će joj sad na sv. Petar otvoriti vrata rajskih čudesa. Otvori sada Marčin svoju škrinju i izvadi iz nje papir sa zlatnim rubom u obliku srca na kom je napisano zlatnimi slovi: "Lipoj Marici!"
- Vidite li to! - reče ponosno Marčin.
- Joj, čekajte samo dok si otarem ruke, - uzvrpolji se Marga, i otrvši si muzgave ruke u još muzgaviji fertun, uze na dlanu gledati to čudovište. - Kakva su to slova, kao da su štampana? Tako vam boga, Đuro, jeste li vi to sami pravili? - čudila se Marga.
- Valjda Stevo licitar! - odvrati Marčin ponešto uvrijeđen.
- O, pa to će gore visjeti! - govoraše Marga vraćajući Marčinu papir. Onda se uhvati objema rukama za glavu i zavapi skoro na plač. - Ej kukavna Margo, a za tebe nigdje nikakova đerza, da ti okiti kuću grančicom!
- Ta eno tamo u dvorištu dosta granja što je ostalo od lanjske procesije na Sv. Filipa i Jakova! Ako baš želite, ja ću vam jednu granu zataći za kapiju - podrugivaše se Marčin Margi.
- Srdite vi samo mene; ako se pravo naljutim, neću ići na Fratrovicu - zagrozi se Marga.
- Nekate zaboga! - moljaše Marčin smijući se. - Idite vi samo po vodu onamo, i kažite još Marici da ću ju uzeti ako će me čekati dok postanem gospodinom, ako ne, onda idem u crne đake.
- Zar ju baš toliko volite? - upita Marga.
- Kao sunce kad izlazi.
- Teško da ćete se vi grijati na tom suncu.
- Kako to? - osupnu se Marčin.
- Sve mi se čini da će kalfa Tomo sušiti na tom suncu volovske kože.
- Šta, onaj kalfa?
- Baš on!
- Pa ona da voli kalfi nego đaku?
- Ne znam pravo, al ja ću već govoriti s njom. Možda će ju vaš "majbaum" predobiti - dodade Marga.
Djevojke požeške mnogo drže do "majbauma". Ova njemačka riječ isto je što su i maje u seljačkom puku. Prvoga svibnja očekuje svaka požeška djevojka od svoga milosnika da joj okiti kuću majom, lisnatim stabalcem, iskićenim vrpcami. - Koja djevojka dobije ljepšu maju, to joj veća dika. Obično po noći, kad sve spava, kite se kuće djevojačke majami. Znao bog, da li i djevojke tada spavaju? Kad je Marčin čuo one riječi Margine da bi njegova maja mogla predobiti Maricu, reče joj poufano. - Ako je samo do toga, onda sam siguran da mi neće onaj kalfa preoteti Marice!
- Tko zna - nadoveže Marga - kalfa je kalfa; od kalfe postane majstor; a đak ostane vragoljak, pa šene kuda mu volja. Teško curi koja mari za đaka!
- Ako ćete na to - uze Marčin umovati - onda je još gore curi ako se je zagledala u kalfu; ode li u vandrovku, već je sve zaboravio - splete se s kimgoder, oženi se i ostane gdje je tu je.
- Ah! - uzdahne Marga - nemojte mi o tom spominjati; tako je i mene nasadio naš kalfa Florko (Cvjetko). Otišao u vandrovku do Đakova, pa se tamo i oženio. Da bi s kime, ne bih ni žalila, al uzeo nekakovu staru oklapinu lončarsku sa petero djece! Mislite si! - nastavi plačljivo - a kako mi je govorio na polasku: Margo! neće proći ni godina i ja ću se vratiti. Ako bog dotle primi vašega tatu, evo mene umah da preuzmem posao. Dotle mogu postati majstorom, pa onda samo u crkvu na vjenčanje. Lijepo li je održao riječ; bog dao, polupali mu se svi lonci kad pođe u sela. A nije drugo ni zaslužio bitanga, kad je ostavio svoj zanat!
- Eto vidite, Margo, to su vam kalfe! - primijeti Marčin. - Kad znate kakovi su, a vi govorite Marici za mene!
- To i hoću! - odsiječe Marga. - Nek se večera kuha, a ja idem odmah sada na Fratrovicu. Dotle će i otac doći; samo da vam još dam sjekiricu! - Ode i donese iz komore sjekiricu te ju dade đaku, a on ju spremi pod kaput i žurno izađe na kućna vrata - Sutra imamo rekreaciju; ne škodi ako danas malo kasnije dođem! - reče Marčo na vratih. - Sutra imamo mi stariji đaci majales! - nadoveže i nestane ga.
- Majales i majbaumi! A sirota Marga nema od svega toga ništa! - Uzdahne i uzevši u ruke testiju ode žurnim korakom na Fratrovicu. Fratrovica zove se krasno vrelo tik do groblja sv. Elizabete. Ne zna se zašto je prozvano baš Fratrovicom. Možebiti da su fratri imali nekoć svoj posjed ondje gdje izvire, ili su možda fratri uredili to vrelo, a možda je to ime i otud dobilo što su ga fratri često polazili. Bilo kako mu drago, voda je ta krasna i zdrava, i sveudilj jednako obilno na točak teče. Ujutro, a osobito podvečer dolazi ovamo ženskad po vodu i da se malo prodivani. Kako je već kazano, tik Fratrovice leži na jednom obronku groblje sv. Elizabete, iznad kojega se opet odmah dižu vinogradi s plemenitom lozom. Na tom groblju obično pokapaju muške mrtvace na gornjoj strani što međaši s vinogradi, valjda zato da i u grobu mogu čuti šuštanje vinove lozice koju su živi toliko ljubili. Nasuprot, ženske i stare bake zakapaju na donjoj strani tik Fratrovice, da se mogu naslušati divana i razgovora po vodu dolazećih teta i seka. Svakomu svoje! Došavši Marga na Fratrovicu ne nađe još nikoga ondje. Sjede zato na čimen i uze čekati. Od groblja lahorio je topli vjetrić, dočim je uokolo sve ječalo od pjesme slavulja. Zamalo zazvoni Pozdrav Gospi. Marga se prekrsti i počme poluglasno - nije bo znala što je tih govor - moliti: "Anđeo Gospodnji!" Onda izmoli još tri Očenaša za pokojnu svoju mater koja bijaše na groblju zakopana. Završivši molitvu nije se Marga pravo ni prekrstila, kad začuje da netko ide. Okrene se i vidi Maricu.
- Baš mi je dobro došla, sad smo same! - govoraše Marga sama sobom i pođe u susret Marici. - Dobar večer, Marice, otkada već čekam na te!
- Na me, a zašto?
- Ej da ti znaš što ti sve imam kazati!
- A kada ti nemaš šta pripovijedati? - našali se Marica.
- Dobro, dobro; sve ćeš si prste lizati!
- Idi zbogom; valjda ćeš mi dati trešanja? - šalila se i opet Marica.
- Da na vrbi rastu, dala bih ti od srca rado! - odvrati u istom smjeru Marga. - Ali prođimo se šale. Znaš li, Marice, što je sutra? - Ta srijeda, bog te vidio!
- Ta da, srijeda, al još nešto: prvi maj, seko! Znaš li sada?
- Pa onda? - upita Marica.
- Pa onda? Čudim ti se; ne znaš li da će sutra biti "majbauma"?
- Šta to na me spada; neka si ih meće svatko kako komu hoće, ja ga ne trebam - reče Marica.
- Eh, da si ne prekosneš jezika; pazi malo što govoriš - uze zanovijetati Marga. - Da ti samo kažem od koga ćeš dobiti sutra kićenu granu!
- Ne treba mi znati - odgovori Marica nakratko.
- To ti samo tako kažeš - prihvati Marga - al evo da znaš: sutra ćeš dobiti "majbaum" od našega đaka Marčina; ma znaš takav kakvoga još nije bilo u Požegi.
- Zar si ga vidjela? - upita bezbrižno Marica.
- Nisam drugo, al on mi je rekao da je kupio pet rifi vrpaca; pa to još nije dosta: napisao je na papiru zlatnimi slovi: "Lipoj Marici", Znaš, takovih slova nisam nikada vidjela što živim.
- Pa čemu sve to, šta ja trebam "majbauma" od đaka? - poozbilji se Marica.
- Nemoj tako, sestro. Ta evo kunem ti se na zdrave oči: danas mi reče da će te uzeti ako ćeš ga čekati dok izuči škole i postane gospodin. Ako nećeš, onda će ići od žalosti u crne đake.
- Ne treba se žalostiti! - hoće nato Marica. - Al ako misli samo mene uzeti, nek ide odmah u crne đake.
- Pa zar je kalfa Tomo što bolji od našega Marčina? - upita Marga i upre u Maricu svoje žacave oči.
- Šta buncaš o Tomi? - porumeni Marica nešto od ljutine, nešto od srama. - Tomo je kod nas u kući kalfa, pa što zato?
I bogami pokunji se Marga: - Ta ne ljuti se, Marice, šta ja znam, al nekoji govore tako!
- Tko tako govori, s njim ja ne govorim! - odvrati Marica, pograbi svoju testiju i metnuvši ju pod točak napuni ju vodom i ode kući.
- Zbogom! - reče Marica polazeći.
- Zbogom! - odvrati Marga.
U taj čas hrupiše tri-četiri tete s testijami i udariše s Margom u divan. Dok su ove najbolje žugale, bijaše Marica već doma. Ušavši u sobu, metne testiju pod postelju svoga oca. Starac Bono imao je naime običaj da je po noći, kad god bi se prenuo, nagrcao se vodice iz testije, osobito ako je od vina malko zagorio, ili kao što je sam običavao reći, ako mu se je birsa uhvatila želuca.
Maricu napao nekakav nemir, a nije si sama mogla rastumačiti otkuda dolazi. Otijesnilo joj oko srca i jedva je čekala dok joj otac reče: "Hajdemo u ime božje u krevet!"
Noć je. Noćobdija, udariv kopljem o tlo pred varoškom kućom, zapjeva baš običajnu svoju pjesmu: "Hvaljen Isus! Gospodari i gospodarice" itd., kad al se došuljaju do Bonine kuće njih jedno četvorica. Jedan od njih, a to bijaše Marčin, nosi iskićeno lisnato stabalce na ramenu. Došavši do kućnih vrata Boninih reče drugovom potiho: - Sad samo polako, da nas nitko ne čuje, dignite me da utaknem stablo u stup od kapije. - I digoše ga dvojica na ramena, a Marčin u tren utače dolje zašiljenu maju u stup od kapije. Bijaše ju i po noći lijepo vidjeti. Spuste ga dolje i sad sva četvorica oglednu si malko "majbaum" i zadovoljni raziđu se. Sve to bijaše tako tiho obavljeno da je jedva malo samo zamrčao stari kućni pas Vezir koji je spavao na kućnom pragu. Nu jedva što odmače Marčin sa drugovi, otvore se kućna vrata na koja iziđe kalfa Tomo. Pogleda gore ulicom, nu već nikoga ne opazi.
- Tako li je! - škripnu Tomo zubi. - Dobiva od drugoga "majbaum"; neka bude, a ja ću s mojim za plot! Ej Marice, Marice! - uzdahne nato duboko. - Neću se ja zbog tebe ovdje dugo izjedati. - I rekav to uniđe u kuću i pritvori za sobom vrata. Uljezav u svoju sobu, a to je bila radionica, zgrabi kao pomaman svoju maju, koju bješe pripravio za Maricu, potrga s nje vrpce, prekine ju na polovicu i baci za plot u vrt. Krv mu bješe tako uzavrela da nije cijele noći pravo usnuo. A kad bi ga san prividno i svladao, to je u snu odmah rvao se s Marčinom. Na ovoga bo jedinoga je sumnjao da je majom počastio Maricu.
Osvane prvi svibnja. Već u prvi cik zore da si prolazio ulicom, mogao si vidjeti kako se pomaljaju kuštrave glave djevojačke, željne znati je li ih se tko sjetio majom. Oko četiri sata ujutro prođe do trideset đaka mimo kuće Bonine. Među njima bijaše i Marčin. To su oni đaci koji će danas slaviti prvi svibanj na Vrhovcih, selu kod Požege. Pjevaju oni pjesmicu:
Za onom gorom zelenom
Naraslo cvijeće crveno
Crveno cvijeće i modro;
Brala ga seka Marica,
Metala majki u krilo itd.
Onaj redak: Brala ga seka Marica udariše baš pjevati pred Maričinim prozorom.
Skoči nebogi Tomo s postelje da vidi tu družbu. Stojeći na pragu, vidio je preko kućnih vrata i vidio na svoju srdžbu i opet đaka Marčina među ostalimi.
- Dat ću ja tebi Maricu! - zaprijeti se Tomo zgrčenom pešću. - Ti ćeš mi platiti kiriju! - I ljutit kao zmaj vrati se u sobu, umije se i obuče, pa uzev zemljani tanjur, pođe u mesnicu da donese funt govedine za objed.
Mesnice su požeške na lijepom glavnom Trgu sv. Trojstva, tik fratarske crkve. Ni do danas još nije se duša našla koja bi zahtijevala da se ova nakaza glavnoga trga smjesti u zabitnu ulicu. Ali tko bi se zamjerio mesarom, pa još u Požegi?
Kad je Tomo došao pred mesnicu, nađe silu božju svijeta pred njom. Tu viče jedan: dajte meni, majstore, onaj opet viče na drugoj strani to isto, da bi oglušio. Majstor mesar siječe, da sve kosti frcaju i namiruje kupce. Došao red i na Tomu. Sastao se baš s Margom Petrićevom. Dok im je mesar sjekao meso, gurne Marga Tomu i potiho mu reče:
- Imam vam nešto kazati!
- Šta, meni? - upita ju Tomo.
- Baš vam - odvrati Marga. Kad su bili gotovi i pošli kući, stade Marga govoriti:
- Boga vam, Tomo, jeste li vidjeli onaj "majbaum" što ga je dobila Marica?
- Kako ne bih vidio, ta nisam ćorav - odvrati smrknuto Tomo.
- Ma znate li od koga je?
- Šta se ja brinem - škripne Tomo zubi.
- Ja ću vam sve kazati! - uze Marga pouzdano govoriti s Tomom. - To je od našega đaka Marčina; kupio je pet rifi vrpaca i sam napisao ona zlatna slova na papir.
- Kakva vražja slova? - otrese se srdito Tomo.
- Ta zar niste vidjeli onaj papir na "majbaumu" sa zlatnim rubom, na kom je napisano zlatnimi slovi: "Lipoj Marici!"
- Još i to! - reče muklo Tomo, a oči mu sinu od gnjeva.
- Pa zar vi toga niste vidjeli? A, moj Tomo, ta on vam je zaljubljen u Maricu; kaže, ako će ga čekati dok postane gospodin, da će ju uzeti; ako ne, onda veli da ide u crne đake!
- E pa neka ju uzme! - promrmlja Tomo. - Šta to na me spada?
- Meni se ipak čini da vam nije pravo što Marčin rado gleda za Maricom - primetne lukavo Marga.
- Neka gleda dok mu ne presjedne.
- Pa zar bi mu vi mogli šta nažao učiniti?
- Kako on meni, tako ja njemu - reče Tomo nakratko.
U to dođu njih dvoje do gradske kuće, pa se oproste. Marga udari lijevo, a Tomo, samo da sakrije svoju smetnju, pođe nadesno, kako se preko mosta prelazi na drugu stranu Vučijaka.
Kad se je Tomo vratio kući, već su bili svi doručkovali. Starac Bono otišao u vinograd. Teta Reza otišla malo u potkućnicu, a samo Marica ostala u kući da dočeka Tomu s doručkom.
- Evo, Tomo, založite malo! - ponudi mu zdjelu Marica.
- Hvala vam za danas! - odvrati Tomo, ni ne pogledav Marice - danas sam se već dosta najeo jeda!
- Šta vam je opet? - upita ga Marica.
- Ta ništa; ostavite ako hoćete do Petrova onaj "majbaum" na kapiji. Imate se čim i dičiti, ta Marčin ga je metnuo - dodade uvredljivo Tomo.
- Tomo, to nije od vas lijepo! - primijeti Marica dršćućim glasom. - Zar ja mogu komu kratiti da ne metne "majbaum" na kapiju?
- Al zašto je baš Marčin to učinio? Imena mi, ja se neću duže da izjedam, bolje je da odem u vandrovku, pa da na sve zaboravim. - Rekav to ode u radionicu. Siromah moralo mu je i zbilja biti teško na duši kad je već pomislio na vandrovku. Malo tko osjeća toliku bol za zavičajem kao Požežani. Kad se je koji kalfa spremio u vandrovku, išao je obično u društvu. Pa kad su putnici došli do gradske šume Padeža, već su ogladnjeli i sjeli vaditi iz torba majčine kolače i natakati vino iz čuturica. Pa se je tu jelo i pilo dok je šta bilo; a onda bi svladala bol nebogu "dičicu" i ona se vratila navečer kući sa vandrovke majci u krilo. Odotud postalo i ono prirječje: "Pojeo Mile majčine kolače, i vratio se sa vandrovke." Sad možete znati kako Tomi kad je pomislio na vandrovku.
Čuvši Marica zadnje riječi Tomine, plane od ponosa djevojačkoga, i namjestivši uz kapiju klupčicu, istrgne sama maju iz stupa, i baci ju u kut. Materi je sve kazala, a ova joj dade pravo.
Kad je Tomo to opazio, bijaše spokojniji; nu peklo ga je opet što je Marici nažao učinio, pa zato je još više odlučio osvetiti se drzovitomu đaku.