Opančareva kći/I

← Naslovnica

Opančareva kći —  I. autor: Josip Eugen Tomić

II →

Je li od vas već tko bio u Požegi, šijačkoj metropoli? Grad taj leži u prekrasnoj dolini koju već Rimljani zvahu zlatnom dolinom: "vallis aurea". Poslije ljutih turskih ratova, i poslije kuge što je pod konac minuloga vijeka bjesnjela u Požegi, spade taj grad na kojih 700 kuća, premda je u svom cvijetu bivši brojio 50.000 kuća, kako neki kažu. I na tom dakle gradu ispuni se ono što pjeva Gundulić: "Mru kraljevstva, mru gradovi i njih plemstvo trava krije." Stari grad požeški, u kom su sjedili toliki otmjenici hrvatski, gdje su za turskoga jarma stolovale ljute paše i serašćeri turski, posve je sada razvaljen tako da se još samo jednoj ozidici trag vidi. Još u početku ovoga vijeka stršile su njegove kule nebu pod oblake, nu jer ne mogaše, bud ne htjede županija da plaća dva pandura što bi pazila na grad, dozvoli poglavarstvo gradsko u početku ovoga vijeka da se taj spomenik slave i jada ovoga kraja ruši. I zbilja, uskoro bude razorena ta stara gradina. Građani razvezoše krasnu opeku i kamen sve na jagmu kad je god tko hotio šta graditi. Sada kad već zidova ne ima, kopa se kamen iz brda na kom je bio grad sagrađen.

S južne strane gradu dižu se nebu uvis vinorodne gore Sokolovac, Vranovac i Garevica, a o te je grad upro slaba svoja leđa, dočim je bezbrižno pružio noge u hladnu Orljavu koja mu čini među sa sjevera.

Vrhunci gora okićeni su lozom vinovom, a što je niže dolje, to je obraslo lijepom šumicom koja u proljeće odjekuje od biglisa slavulja.

Divna okolica, a i prošlost ovoga grada nije ostala bez upliva ni na svijet koji u njem živi. Požežani su manje-više melankolici, a uz to blage ćudi. Mlađemu naraštaju nema milijega nego u prvi suton skupiti se, pa ili sjedeći pred kućom ili prolazeći ulicom pjevati ljubovne pjesme, uz tamburu il onako samo.

A crnooke požeške djevojke kako rado tada poskoče i s postelje kad čuju glas pjesme ili tamburica, kako li željno poviruju na kapke da vide je li im i dragi šeta u toj snatrećoj družbi.

Pa kad prođu dalje pjevači, koliko se tu otme za njimi uzdaha, koliko se ne zaroji misli u glavi uzrujanih ljepotica?

Pjesma i tamburica najviše se vazda gojila u ulici Vučijaku. Ulica ta pružila se kao rukav na najjužnijoj strani grada u jednu krasnu prodol. Kroz ovu teče potok Vučijak od kojega je i ulica ime dobila. Potok taj nabuja kadikad tako silno da mnoge kuće i mostove odnese, kao što bijaše zadnji put godine 1868. Stanovnici ulice većim dijelom jesu opančari. Oni u Vučijaku kožu kvase i stružu, a onda ju razapnu kao cehovski barjak na prutove, pa ju suše u dvorištu, na suncu. Kao uopće većina požeških građana, tako i vučijački opančari ne bi mogli živjeti samo od svoga zanata. Ono malo novca što dobiju na sajmovih u Kutjevu na Malu Gospu, u Požegi na Tominje, u Pleternici na Nikolje, nije dosta da se opskrbi sva obitelj. Zato svaki "striko" (tako mlađi naraštaj zove majstore u Požegi, dočim se majstorice zovu "tete") imade po jedan, dva ili više još vinograda, a uz to šljivik, oranica, livada itd., pa to pomaže da prehrani sebe i obitelj kako se pristoji vrijednu majstoru.

I Bono Lukinović bijaše opančar u Vučijaku. Kad mislim o njem pripovijedati, živio je u prvom početku ovoga vijeka. Bijaše to ugledan majstor opančarski i glava toga ceha. Zanat mu je išao bolje nego ikojemu opančaru - držao je kadikad po 6-7 kalfa. Osim toga imao je dva krasna vinograda, jedan u Sokolovcu, u blizini fratarskoga vinograda, a drugi tamo u Pamenu. Nosili mu vinogradi kakvih 100 vedara vina, a bogami kapljica bijaše tako dobra da je uvijek prošla za lijep novac od kojega je teta Reza, žena Bonina, dobila svaki put šamiju u ime kamata. A i ostalih zemljišta posjedovao je naš vučijački opančar.

Stari Bono, kao i mnogi drugi majstori požeški, bijaše čovjek pismen. Svršio je on šest latinskih škola, pa istom onda, izučen "rhetor", otišao je na zanat. Zato se je on često znao hvalisnuti da je gledao na prozor prvomu katu gimnazije gdje naime bijaše smješten peti i šesti razred, i onda dvorana gimnazije u kojoj je pred čitavim "consesom", dobio jednom šest korbača jer se je proti zabrani kupao u Orljavi. To bijaše jedini crni list Bonin u povijesti njegova đačkoga života, ali o tom nije nikad nikomu riječi pripovijedao. Od svega onoga, međutim, što je učio Bono kroz šest godina u gimnaziji, malo mu je šta ostalo u glavi. Jedva nešto latinštine, a to si može svatko misliti kakova bijaše ta latinština u Boninih ustiju. Kad bi koji put zakasnio podvečer kod prijatelja uz čašicu vina, obično bi se preporučio ovako: Bonam noctem, amice, debeo pergere domum; mea baka sola sedet penes fornacem! Takav mu bijaše i drugi latinski govor.

Obitelj opančara Bone broji samo tri glave. On, žena mu Reza i kći Marica, to je sva svojad. Marici bijaše kakovih 18 godina. Djevojka bijaše krasna, vrijedna i poslena. U nje bijaše golubinje srce i iskrena, poštena duša. Mnogi požeški mladić gizdelin ili đak prošetao bi ispred prozora gdje je Marica uz švelo sjedila, i sretan je bio kad bi ova makar slučajno digla svoju crnokosu glavicu i pogledala ga onim lijepim crnim okom. Zavidjele su njoj doduše s toga mnoge njezine drugarice, nu lijepa Marica slabo je marila za to - ona osim svoje majke, ne imaše nijedne pouzdanice.

Osim ovoga trojega, bijaše u kući Boninoj stalan ukućanin kalfa Tomo Dragović. Kad bi, zbog pomanjkanja posla, striko Bono otpustio sve kalfe, Tomo je ipak ostao u kući kao stalan majstorov kalfa. Kad mu je bilo 10 godina, bijaše već siroče bez oca i matere; a jer je Bono bio drug i prijatelj oca Tomina, uze dijete sebi u kuću da uči opančarski zanat. Već kao šegrt bijaše tako vrijedan, da nije nikada kažnjen bio ni riječju ni tjelesno; pa zato ga je majstor Bono poslije osam godina šegrtovanja oslobodio, tj. učinio ga kalfom. Tako sretan ne bijaše nikada siromah Tomo kao u dan svoga oslobođenja, Stari Bono kupio mu novu novcatu opravu od modroga sukna, naime špencer, prsluk s gumbi od olova, i uske hlače s gajtani, pa onda velike čizme od korduvana da je sve škripalo kad bi ulicom išao. Pa tko bi se onda usudio bio ismjehivati kalfu Tomu jer je onako gizdavo, s lulom u ustiju, koračao ulicom, misleć da nema većega gospodina na svijetu od njega. No tko u vrijeme cehovske cvatnje ne bijaše kalfom, taj i ne može prosuditi što je kalfinski ponos. Što bijahu nekoć u Zagrebu jurati, u nekih gradovih vojnički časnici, to bijahu u Požegi, pretežno obrtničkom gradu, kalfe. Djevojke požeške, naročito majstorske kćeri, otimahu se za milost kalfa. Znale su one da će od kalfe postati s vremenom vrijedan čovjek, majstor, a takav može vazda usrećiti svaku poštenu djevojku.

Kad je dakle tko u kojoj kući majstorskoj postao kalfom, bijaše tad uvijek taj čin proslavljen domaćom svetkovinom, ili kao što Požežani kažu: čašću.

Tako je i teta Reza priredila malu čast kad se je Tomo oslobodio.

Zaklala ona par pilića, ispekla masnicu (gužvaru), pitu i nešto pijanaca, pa onda navečer sjelo njih četvero uz stol da blaguju. Starac Bono izvuko teglicom oku sokolovca, pa natočio najprvo sebi, a onda Tomi čašu rujna vina. "Sinko dragi", uzeo je starac govoriti, "evo sada si postao kalfom. Od sirote ja napravih čovjeka koji će danas-sutra i sam moći šta privrijediti i drugoj siroti pomoći; budi pošten i raden, pa moja vrata bit će ti uvijek otvorena!" Tomo bijaše na to ganut do suza; i Marici sinule oči suzami; a teti Rezi briznuo iz očiju čitav potok na šalatu koju je s piletinom jela. Ovakova šta malo će koji kalfa za svoga vijeka zaboraviti. I Tomi bijaše ova mala čast vazda najmilije spominjanje.

Kako je Tomo već kao dijete došao u kuću opančara Bone, može si svatko misliti da je s Maricom zajedno uzrastao i da među njima dvojma bijaše neprestano drugovanje. Jedno drugomu bijaše iskreno odano, i čim stariji, tim su to jedno drugomu sve to više pokazivali. Osobito otkad je Tomo postao kalfom, gledao bi da, kad uzmogne, ugodi Marici. Ako je bio na sajmu, donesao bi joj medenjaka ili grovnjaču, ako je nedjeljom u crkvi bio, kupio bi joj voća koje je najvoljela jesti. Prve ljubice i prve jagode dobivala bi Marica od Tome. A kako su mu sjale oči kad je svoj dar predavao lijepoj djevojci, a kamoli je još sretniji bio ako je ona dar za uspomenu koji dan čuvala. Nu i Marica vraćala je Tomi milo za drago; svaki čas znala ga je skrovce čim iznenaditi, sad komadom pečenke, sad tjestenine, a koji put i čašicom dobra vina ako se odviše namučio poslom. Ovo bijahu, u ono nepokvareno doba, očiti znakovi uzajamne ljubavi među momkom i djevojkom. Nije onda momak djevojki naustice ljubav očitovao, već joj ju je evo onakvimi darovi, ili porukom po kom trećem, najviše ženskom, a napokon i pismom očitovao, nu to bijaše već nešto najsmjelijega. Kolika bijaše u ono doba nepokvarenost, može se suditi po tom što danas još neke stare bake požeške pripovijedaju da se je držalo za grijeh u nebo vapeći ako se je dragi s dragom cjelivao na rupu od kućnih vrata koju je ljuti domaći pas progrizao. Pa ipak bijaše draga u dvorištu a dragi na ulici, a medu obojima kućna vrata, ili kao što Požežani ljube reći kapija.

Svaki kalfa morao je da ima ljubovcu, svaki si je izabrao jednu koja bi mu se najbolje dopala. Kalfa Tomo izabro si Maricu Lukinovićevu. Ne bijaše to bogzna kakova pretjerana ljubav, nu baš zato jer bijaše tiha, mogla je biti jača i trajnija od one prve. Međutim bijaše ipak Tomi uvijek potijesno oko srca ako nije Marice bar jedan dan vidio, a to bi se dogodilo onda kad je bio ili na sajmu s majstorom Bonom, ili kad je s ovim radio u vinogradu. Onda je Tomo malo življe osjećao kako mu je Marica srcu prirasla. Najviše pako poznalo se je da ju voli kad bi se prenula ljubomornost u njegovu srcu. Ništa ga jače nije moglo razljutiti nego kad bi đaci pjevajući prolazili mimo kuće Maričine. A kako i neće: tada bijaše đak u Požegi najpogibeljniji nuzljub svakomu, a i kalfi, pa zato se đaci i kalfe gledahu kao pas i mačka. Čuti da su se ovdje ili ondje potukli kalfe s đacima ne bijaše ništa nova. Bijaše tad i krvavih glava, tako da su direktor gimnazije i cehmeštri imali vražjega posla dok su svoje ljude za kratko vrijeme u red natjerali. I najneviniju stvar znala je jedna ili druga strana izvrnuti na uvredu.

Bijaše uvečer na Grgurovo god. 18**. U požeških vinogradih plamte silni kresovi, puca se iz pušaka, klikuje se da sva vinogora ječi. Požežani slave dan kad su im djedovi pod fratrom Lukom Imbrišimovićem, koga je narod zbog hrabrosti prozvao sokolom, potukli zadnji put Turke na gori koja se danas od njega zove Sokolovcem. Na toj gori imadu još i sada požeški fratri lijep vinograd koji rodi tako plemenitim vinom da se isti provincijal države kapistranske u Budimu njim pred gosti diči kad mu ga pošalje gvardijan požeški. Uvečer na Grgurovo krene skoro sve što može hodati na goru u vinograde, i tu se slavi pobjeda djedova koji su se sa tih brdina borili proti Turkom.

U kući opančara Bone ostala je taj večer Marica i Tomo. Stari Bono s tetom Rezom uzeo je odmah poslije objeda na rame čuturu i pušku, a teta Reza strunjaču torbu koja bijaše puna kojekakova jela. Pozdravljenje bijaše već odzvonilo u vučijačkoj crkvi sv. Filipa i Jakova, nu majstor se Bono ne bijaše još povratio doma.

Marica sjedila pri otvorenom prozoru i zamišljeno gledala kroz kresove što su plamsali po gori. Pred kućom na klupčici sjedi Tomo pa tiho pjeva uz tamburicu najmiliju svoju pjesmu: "Jedno samo želim u mojoj mladosti: što srce miluje, da je u mojoj vlasti." Marica ga sluša, pa kadikad i uzdahne.

Uto najedanput čuje se gdje se primiče više pjevajućih glasova.

- To su đaci! - promrmlja Tomo, i čelo mu se smrče.

I zbilja bijahu đaci. Rhetor Đuro Marčin, najobjesniji od svih đaka, vodi njih jedno osam na broju. Idu i pjevaju: "Sinoć kasno strada djevojčica mlada, susrela se s đakom, mlađanim junakom itd." Kad su bili spram Maričina prozora, uzmu jače pjevati i okrenu svi glave na prozor kao vijoglavke.

Marica međutim ni ne mače glavom. Tomo je škripnuo zubi od jeda.

Ne bijahu ni dva koraka od kuće, prestanu pjevati.

- Ej moj Đuro pa da te je baš samo i pogledala! - reče jedan od đaka.

- A zašto bi - prihvati drugi - daj zapjevaj koju gdje se njezino ime spominje, pa da vidiš neće l' nas svih osam pogledati.

- Bene dicit - opet će onaj prvi - hajdemo joj zapjevati: - Lijepa Mara večerala! - Ergo incipe! - turne nato prvoga pjevača da zapjeva. I zapjevaše đaci, nu kad vidješe da se Marica za njih ne brine, odoše pjevajući gore ulicom.

- Skotovi, da mi nije zamalo, ja bi im pokazao kud se izlazi iz sokaka! - promrmlja Tomo kad odoše đaci.

- A što vam je, Tomo? - proviri Marica na prozor.

- Ta čuli ste valjda - otrese se ponešto Tomo.

- Pjevanje, a tko je pjevao, nisam baš ni gledala - reče Marica akoprem je već po glasovih razabrati mogla da su đaci.

- Ta opet onaj prokleti đak Đuro Marčin, uvijek obija ovuda, kao lisica oko tora, dok jedanput ne nagrajsa.

- A šta vam to smeta; svakomu je slobodno pjevati - dodade mirno Marica.

- Može pjevati - odvrati ljutito Tomo - ja ne kažem; al zašto baš pjeva uvijek samo oko ove kuće, pa se zbija šala hoćete li ga pogledati ili ne. Sunca mi, ja to ne trpim. - Marica mučaše na to; znala je koliko je sati.

- Dobar večer, djeco! - ču se nato glas majstora Bone koji se bješe s tetom Rezom vratio iz vinograda. - Dobar večer - odvrate Tomo i Marica. Sjedne nato Bono s Rezom na klupu i metnuv pušku među noge upita zijevajući: - Šta si vas dvoje pripovijedate?

- Ama baš kažem Marici kako me srdi što đak Marčin s drugimi đaci uvijek ovud prolazi pjevajući pa zbija šalu hoće li ga Marica pogledati ili ne. Što oni misle da je majstorska kći? - doda Tomo, a tim je dirnuo u živac starcu Boni koji je mnogo držao do svoga majstorskoga ponosa. - Dobro, dobro, nek se samo vrate, ja ću ih učiti mores, i ja sam bio rhetor, nek ne misle. - Ne prođe dugo, i bogme vratiše se đaci. Pjevaju i opet: Lijepa Mara večerala! - čujete li, majstore - potaknu Tomo - uvijek samo njezino ime spominju! - Uto dođoše đaci do kuće Bonine. - Quaemaribus i simplicia - viknu starac - a ne bitandžiti po ulici. Pozdravljenje je već davno odzvonilo, po vaših legeših morali bi biti kod kuće. I ja sam bio rhetor. Ako vas još jednom vidim, imat ćete posla s consesom! - Đaci umukoše. Onda se je starost više štovala i slušala negoli sada, a uz to su pucketali i korbači. Tomo se je smijao u srcu od zadovoljstva, a i majstor Bono bijaše posve umiren uspjehom svoje opomene.

- Bože, bože! - uzdahnu teta Reza - i današnja mladež slabo za ikoga mari.

- Sa mnom bogme nek se ne šale! - primijeti Bono ustajuć - ja ne razumijem šale. Hajdemo sad pomoću božjom na počinak. - I odoše sve troje u dvorište.