Olga i Lina/V.

← IV.

Olga i Lina V. autor: Eugen Kumičić

VI. →

V.

Osvanuo rođendan dražesne barunice Line, a Alfred bio posve miran i bez svake brige, jer mu je provizor poslao pet tisuća forinti.

Brojeći svoj novac, čekao je baruna Artura Steinera koji mu je u noći obećao da će doći k njemu oko jedanaest sati.

Artur što obreče, ne poreče.

Iskreni prijatelji odoše k trgovcu koji im je vrlo uljudno pokazao svoj dućan.

— Čim mogu služiti, vaša gospodstva? — duboko se nakloni trgovac.

— Molim — reče Artur — vi ste pred nekoliko dana bili izložili lijep niz bisera koji se neizmjerno sviđa jednoj gospođici. Jeste li ga možda već prodali?

— Zli posli! Otkad sam ovdje nisam ma nijedan takav biser prodao. — Draguljar donese niz i reče da ga ispod tri tisuće i petsto forinti ne može iz dućana dati. Popuštao je desetaču za desetačom, forint za forintom. Barun Artur prividno se rasrdio na trgovca. Nikako nije htio dopustiti Alfredu da dade više od tri tisuće. Htio ga je, štoviše, i silom iz dućana odvući, no Alfred je bio strasno zaljubljen u dražesnu Linu. Trgovac popusti napokon obalivši cijenu na tri tisuće, što Alfred dobre volje odmah izbroji.

Otiđe s Arturom koji ga doprati do parka gdje ga i ostavi, veleći mu: — Vi možete sad kući da se malko uredite. Međutim, imate još vremena — reče, pogledavši na zlatan sat. — Ja idem da vidim jesu li kite cvijeća pripravne. Sretne li Line!

Alfred ode kući, a Artur k trgovcu. Stupivši naglo u dućan reče:

— Evo me, moj gospodine!

— Odmah, odmah — odvrati mu draguljar i stane brojiti Alfredove stotinjače. Nabroji tisuću, zatvori lisnicu, a tisuću uruči Arturu Steineru.

— Molim! Molim! Nemam li dobiti još dvije stotine?

— Milostivi barun dobije tisuću... Lijepa svotica!... Lijep posao! Milostivi barun neće gledati na takvu malenkost — progovori draguljar, slatko se smiješeći.

— Ne ide, ne ide! Molim, svakako još dvije stotine. Tako smo se pogodili. — Evo, evo, milostivi barune, znate što? Na pô, na pô! Meni sto, a milostivom barunu sto.

— Dobro! Dajte amo stotinu forinti! — reče ljutito Artur.

Trgovac se rastane teška srca sa stotinjačom. Barun spremi novac, ode naglo i ne pozdravivši trgovca koji mu se duboko klanjao, preporučujući se njegovoj milosti.

Tačno u jedan sat stupi Alfred u Lininu sobu gdje nađe Artura. Barunica je bila izvanredno lijepo odjevena, te je, mašući lagano dragocjenom lepezom, slušala dostojanstveno iskrene Alfredove riječi koji zaključi svoj govor:

— Barunice, oprostite što se moja malenkost usuđuje da vam pokloni ovu malu uspomenu za koju se nadam da će vašu milost kadgod sjetiti vama najodanijeg sluge.

Lina zahvali, primi taj maleni darak i reče da će je taj biser na najljepše dane njene mladosti uvijek ugodno i milo sjećati. Izustivši te riječi, pruži mu svoju desnicu koju on učtivo poljubi, zahvali mu još jednom i nakloni se kao u znak da je ceremonija gotova.

Alfred je već bio kod vrata kad k njemu pritrči Lina i metne mu svoju ljevicu na desno rame. Alfred nagne glavu, a ona, sakrivši lice otvorenom lepezom, šapne mu nešto u uho.

Ostavši sama s Arturom, razgleda lijepi biser, pa reče:

— Arture, uzmi pero, papira, sve što treba da se pismo napiše. Gledaj ovu kuvertu, dobila sam danas u njoj neko pismo iz Beča. Pazi dobro što ću govoriti i gledaj da što bolje oponašaš rukopis koji vidiš na kuverti.

Artur sjedne, uzme pero u ruke i gledajući s udivljenjem Linu reče:

— Gotov sam, govori!

Lina ozbiljno počne:

"Mila prijateljice! Vrlo žalim što sam prisiljena da te uznemirujem. Poznavajući tvoje plemenito srce, uzela sam pero da se na te s najtoplijom molbom obratim. Moj je suprug, kako znaš, blagajnik kod jedne banke. U blagajni se našao manjak od pet tisuća forinti, no za tu nesretnu okolnost zna dosad samo ravnatelj te banke.

Ako se ne nađe za nekoliko dana taj, na tajnoviti način iščezli novac, bit će ravnatelj prisiljen da mi muža preda sudu. Četiri tisuće imam, no ostalo mi manjka. Podnijeti tu sramotu ja ne mogu. U mutnim valovima Dunava naći ću mir i zaborav. Lino, spasi me, pošalji mi tisuću forinti! Lino, plemenita Lino, znam da ćeš mi to učiniti! Mila Lino, ja poznam tvoje srce. Ne govori ništa. Kad pročitaš pismo, baci ga u vatru.

Zbogom, Lino! Tvoja nesretna

Anna Braun Beč, 24. kolovoza 18.."

Lina svrši i smijući se upita:

— Jesi li gotov?

— Jesam — odvrati mirno Artur.

— Razumiješ?

— Razumijem!... Jučer je dobio Alfred pet tisuća... A ja? — upita Artur.

— Dat ću ti stotinjaču, ne mogu više, trebam sama.

— Kad dolazi k tebi Alfred?

— Još danas.

— Lino, samo oprezno!

Još su se dugo razgovarali. Lina se smijala. Artur joj se divio. On je poznavao hire i želje te mlade i požudne žene.

* * *

Dugo se vrtjela Lina na divanu da legne što dražesnije, da što zamamnije razgrne svoje divote.

Bilo je popodne.

Kroz spuštene zastore na prozorima dopirali su sunčani traci u sobu i titrali po sagovima na podu. Ta je polusjena bila Lini veoma mila i zanosna. Sobom je kružio jak miris sapuna i vode s umivaonika, pomiješan mirisom kojim je odisala bujna djevojka. Kao da je cvala njezina mlada put. Lina je ležala na meku divanu crvene boje. Odmarala se kao da ne čeka nikakav posjet. Bila je odjevena posve u bijelo.

Vide joj se ramena i oble ruke. Prekrižila je noge, u bijelim jako nategnutim čarapama, i ispružila ih preko divana. Ruke je podvila pod zatiljak. Leži na leđima. Fino izvezena košulja bila je na ramenima ukrašena crvenim vrpcama. Crna valovita kosa prosula joj se na ramena i bijele jastuke, a bijela pothaljina, rastegnuta nad ubavim tijelom što se jasno pod njom ocrtavalo, pala je na sag pred divanom u naborima. Jake grudi, kao dvije tvrde grude snijega, nepomično su napele nad sobom izvezeni rub košulje.

Nije dugo tako ležala, a na vratima pokuca barun Alfred. Ona mu bila šapnula u uho da dođe k njoj oko četvrtog sata. Lina se saneno odazva, a barun uđe, opazi je u polusjeni na divanu i zablenu se. Htio se ispričati te nešto promuca. Lina mu reče:

— Sad je već prekasno kad ste me već vidjeli u ovom neredu. Spavala sam, mislila sam da ću se probuditi. Jesu li već četiri sata?...

Lina je trla sanene oči. Barun kao prikovan o pod stajao je posred sobe i plaho gledao. Njegove su oči pohlepno bludile po njezinu tijelu, po bezimenim i raskošnim crtama nogu, ramena, grudî. Jedrina i punoća djevojke omamila ga, krvave mu se oči izbuljile, pa svuda puze po onom toplom tijelu, on čezne i umire za nepoznatim, skapava za novim dražestima što se gube u polusjeni, a pogledi mu se nigdje ne mogu zaustaviti po onim bujnim oblinama, nego gmižu i plaze po onom mramoru, ližu ga i upiru se u sjene, dok mu se slatki otrov slijeva u srce, dok mu krv zalijeva oči... Htio bi zagristi u ono uznojeno tijelo, dah mu gine, sav dršće, blijedi, krv mu se zapalila kao da je pao u žeravicu, srsi ga prolaze, a Lina ga zove k sebi milim djevičanskim glasom. Kako nedužno zvuči taj glas...

— Molim... molim, barunice — ispričava se Alfred, stojeći u sredini sobe.

— Ali, molim vas, barune! Ta vi ste mi kao brat! Pa ionako je vruće, silno vruće! Molim vas, dođite amo k meni, dođite, no zaključajte najprije vrata — zvala ga i mirila Lina.

Alfred pomisli napokon:

— Divne, bezazlene li djevojke! — i dođe k Lini koja sjedne odbacivši jastuke na pod i reče nježno, djetinjski:

— Evo, amo, amo! Sjednite do mene. Tako, tako! Sad je dobro!

Alfred je smeten i uzbuđen zahvaljivao. Nehotice padne mu pogled na njezine grudi kad se prignula. Sav zadršće.

— Barune, čekajte malko, čekajte, dajte mi mjesta! Ja vam ne znam sjediti kao drugi ljudi. Nestašno, prokšeno sam dijete! — izgovori Lina, legne potrbuške, pa se nasloni bradom na debelo stegno Alfredovo komu probije čelo vruć znoj.

— Ali, barunice, barunice! Što će reći gospodin barun, vaš otac, ako slučajno dođe kući? — bojao se Alfred.

— Što može reći? Ta mi valjda ne činimo nikakva zla. Pa što da i dođe? Valjda mislite što nisam sasvim odjevena? Ha! ha! ha! Ne osjećate li i vi da je silna sparina? Ja sam učila da ima ljudi u toplim krajevima koji idu sasvim goli. Sve smo se u školi smijale, te nismo to htjele vjerovati, dok nam nije gospodin kateheta potvrdio, rekavši nam da o toj stvari ne smijemo više govoriti, jer da se to ne pristoji.

Alfred ne može da se prečudi.

Lina je nastavljala:

— Ta ja sam najposlije odjevena! No, barune, zašto me ne gledate? Nemojte se bojati! Poljubite me kao sestru. Lijepo, tako, još jednom, još jednom, barune!...

Alfred je bio sad manje smeten, no mnogo više uzrujan. Grlo mu je bilo suho.

— Znate što?.. — reče Lina.

— Molim, barunice?

— To mi se čini tako glupo...

— Što vam se, barunice, čini glupo?

— No, taj smiješni "barunice" i "milostiva barunice". Ja to ne volim! Vi ste za me Alfred, a ja sam za vas Lina. Je li da je tako?

Barun opet pomisli: Kako je naivna, kako bezazlena!

— Jeste li zadovoljni s mojim prijedlogom? — slatko će Lina...

— Barunice, molim, hvala... bar... Lino — mumljao je Alfred.

— Sad me, Alfrede, poljubi. Tako, još jednom! No, sad čekaj, čekaj, umorila sam se, ne mogu više ovako ležati. Pomakni se amo, još, još, sad je dobro!

Lina ustane, sjedne mu na koljena i ovije mu ljevicu oko vrata.

Alfred nije znao gdje je. Divno tijelo na njegovim koljenima!

— Poljubi me, Alfrede! Još, još deset puta.

Barun ju je poljubio dvadeset puta, a ona je bila vesela i nestašna, ljubila ga i grlila i pritiskala na svoje pune grudi. Bio je u devetom nebu. Sav je drhtao od radosti.

— Barunice, vi ste...

— Pst, ja se zovem Lina! — ukori ga smiješeći se.

— Lino! Ti si danas vrlo vesela!...

— Ja vesela?.... Jest, Alfrede, vesela sam, a... ne bih smjela biti...

— Pa zašto ne? Zašto da ne budeš vesela? — upita je ganuto presretni barun.

Izraz Linina lica postane turoban. Obori glavu i umukne gledajući u pod.

— Ali, molim vas, bar... molim te, Lino, što je? Reci, što se dogodilo, molim te, govori!

— Uzmi ono pismo, eno na stolu. Dobila sam ga danas iz Beča od iskrene i vrijedne prijateljice. Ja se smijem kao luda, a ona... ona možda nije više... živa! — izgovori i sakrije lice u ruke, pa zajeca.

Alfred uzme pismo što je Artur napisao, a Lina diktirala, naglo ga pročita, pa reče:

— Žalosno! Žalosno!...

Lina zajeca jače.

— Ne plači, Lino, pošalji joj novac, svemu se dade pomoći — govorio je Alfred i požudno promatrao njene grudi.

— Jest, jest, ti dobro govoriš, ali pomaži ovomu, pomaži onomu, čovjek ne može. Teško mi je, Alfrede! Ionako sve razdijelim što mi otac za haljine daje. Jučer sam također u Beč poslala novaca nekoj nesretnoj obitelji.

U Alfredovim grudima vri krv, držeći na koljenima tu divnu Linu. Ne zna što bi počeo. Napokon reče:

— Lino, ti si pravi anđeo dobrote! Lino, bi li se mogao usuditi?...

— Ne, ne — bit će ti možda teško.

— Ni najmanje, Lino!

— Ali njoj treba cijela tisuća! Neću, Alfrede, neću, nikako neću!

— Tako? To nije lijepo, baru... molim, Lino! Nisam li ja tvoj prijatelj? Molim, uzmi, jer ćeš me drukčije uvrijediti.

— Neću, neću, Alfrede!

— Ali, molim te, Lino!

— Pa dobro! Vratit ću ti za malo dana, ali čekaj, kad si već tako dobar... posudi mi nešto više — reče, ogrli ga i sakrije lice na njegova prsa.

— Dobro, Lino! Čekaj da izvadim lisnicu. Evo ti tisuća da pošalješ u Beč. A tebi koliko treba? Imam kod sebe samo jednu novčanicu od tisuće i maloga novca. Hoćeš još jednu tisuću?

— Pa to je sve isto! Hvala ti, slatki Alfrede.

Barun nije bio nikad u svom životu tako sretan i blažen. Kad je vadio novce iz lisnice, ruka mu se silno tresla, ali ne zato što je posudio Lini, valjda samo za nekoliko dana, dvije tisuće forinti. Njeno teško i puno tijelo, omamni miris ženske puti, njena bujna kosa, sve je to bilo uzrok da mu se krv bila u žilama upalila.

Lina primi novac, ogrli baruna, ne skine mu ruku s vrata, nagne se nauznak, pogleda ga bludno, oko joj plane, zagrize svoju donju usnicu, i opet mu se privine strastveno na grudi.

Alfreda prođu srsi. Poljubi je, zadrhta — a na vrata netko silno pokuca, baš sada!

Lina skoči na noge, odvede naglo Alfreda u drugu sobu, u sobu svog oca i šane mu:

— Evo, kroz ova vrata možete na hodnik. Ja idem u svoju sobu, te kad budem otvorila onomu koji kuca, zakašljat ću, a vi onda pobjegnite. Prekosutra pohodite me! — To progovori i pobjegne u svoju sobu te učini kako je rekla.

Alfred sretno uteče.

Barun Steiner i kćerka mu imali su dvije sobe, a svaka je imala svoja vrata na hodnik.

Lina i Artur bili su u dogovoru. Artur je sve čuo. Kad je vidio da je uspjelo, izađe iz stričeve sobe na hodnik i pokuca na Linina vrata.

— Bravo, Lino, izvrsno, slušao sam pomnjivo!

— Ha, ha, ha! — smijala se barunica.

— A moja provizija?

— Dvije stotine — no molim te, Arture, da dobro zaključaš vrata...

Lina se bila uzrujala...

Dva dana zatim, stojeći pred ogledalom da poravna crni svileni ovratnik, mislio je Alfred: još jedan sat i eto me sretna kod nje! Danas ću biti smioniji!

Artur Steiner uniđe u sobu i sućutno mu javi:

— Barune, nosim vam najsrdačniji pozdrav od Line; otputovala je u Italiju. Bila je sasvim uništena, vruće me je zamolila da vas tješim... da ne očajavate... i da ćete se s njom opet sretno sastati...

Alfred protrnu, krv mu stane u žilama.

— Lina! Otišla, otišla! — uzdahne muklo i držeći se rukom za stol spusti glavu na prsa.

— Jest, otišla! Ni ja se tomu nisam nadao. Došla nam neka stara tetka iz Beča, bogata udova, bez djece, koja je nakanila sve svoje ostaviti Lini. Ta tetka nije htjela nikako bez svoje mile Line u Italiju. Otputovale su danas opodne.

— Lino!... Lino!... — uzdisao je barun Alfred.

— Ta nije umrla! Za nekoliko mjeseci vraća se u Beč. Neće vam biti teško skočiti do nje.

Zora je pucala, a veselo društvo kartalo se u gostionici. Alfred je spavao u kutu u istoj sobi gdje su se ostala gospoda kartala. Spavao je naslonjen na stol. Barun se čvrsto napio.

Bilo još odviše rano, a slikar signor Mario nije bio još valjda ustao, jer ga Artur nije vidio idući kući oko pet sati ujutro...

Tjedan dana poslije Line otiđe i nesretni Alfred iz kupališta. Silno čeznuće gušilo mu srce. On se zaputi u Italiju.

Sljedeća stranica→