Olga i Lina/IV.

Izvor: Wikizvor
III. Olga i Lina IV.
autor: Eugen Kumičić
V.


IV.[uredi]

Gospodin kapetan Smidt razvalio se u nekoj zagrebačkoj kavani, pa pije šljivovicu. Po njegovu mišljenju bila je to najbolja stvar u barbarskoj domovini još posve divljih Hrvata. Uzevši "stručne" novine u ruke, čitao je pomnjivo o iznašašću nekakve tajne puške. Dosadi mu napokon čitanje, jer nije mogao da shvati taj novi stroj u koji su se polagale najveće nade. Tako mu je bilo dosadno u Zagrebu, da se osjećao nesretnim u tom gnijezdu! Poslije vježbe nikad nije znao što da radi. Čitati štogod ozbiljno, ludo mu se činilo. Šetao je lupajući sabljom o ploče sokaka, zureći za ženama i pušeći svoju virđinku. Cijele se božje dane protezao u kavani, a noću je pio i kartao.

Ispivši nekoliko čašica šljivovice, ustade kapetan Smidt i pođe dva puta Ilicom, no ne znajući kako da prikrati vrijeme, otiđe gospođi Klari koju je svaki dan posjećivao. Udovice nije bilo doma. Moglo je biti deset sati ujutro. Olga je bila sama u svojoj sobi. Zabavljala se prevodeći neke stihove iz Gundulićeva Osmana na njemački jezik. Prijašnjeg dana našla ju je majka gdje čita Osmana, te je strogo ukorila, pitajući je kako može čitati takve stvari kad ima dosta njemačkih knjiga u ormaru. Olga joj umiljato rekla da su i hrvatske pjesme lijepe, no ona joj se nasmijala da ne razumije ništa, da je prava guska. Olga odluči na to da prevede nekoliko krasnih kitica iz Osmana, da ih dade Dragutinu na popravak, a onda da ih pokaže majci. Nadala se da će joj se majka začuditi kad bude vidjela te krasne misli, i na taj se način htjela nedužno osvetiti.

Smidt stupi u njezinu sobu, a ona htjede naglo sakriti što je već bila napisala.

— A, a! — reče kapetan — zatekoh vas! Ljubavno pismo, je li? A tko je taj sretnik?

Olga pocrveni i odvrati:

— Varate se, gospodine. Ja pišem takva pisma samo onda kad mi ih majka diktira.

— Pa što bi bilo da ih i potajno pišete? Ta vi niste više dijete. Vi ste krasna djevojka, jest, prekrasna djevojka! — reče kapetan i uzme je za ruku.

— Molim vas, gospodine! — htjede umiljato Olga i pokuša izvući ruku iz kapetanove desnice, no on ju je čvrsto držao.

— Zašto ste, Olga, uvijek tako sjetni, tako žalosni? Vidi vam se na licu da nekoga ljubite. Jest, jest, nemojte mi tajiti, vi ste zaljubljeni.

— Molim vas, gospodine — šane Olga i porumeni jače.

— Recite mi, dakle, zbog čega ste uvijek tako turobni?

— Ja nisam, gospodine, turobna.

Olga silno problijedi. Htjela se osloboditi, ali joj kapetan još čvršće stisne ruku.

— Božanstvena Olgo, ja vas neizmjerno ljubim! Sretan sam što mi se sad pružila prilika da vam to mogu kazati. Jest, mila Olgo, ja vas obožavam.

Izgovorivši to, približi se njezinu licu i htjede je poljubiti. Olga istrže naglo ruku, skoči za dva koraka natrag, blijednu, osovi se, oko joj sijevnu.

— Vi ste bezobrazan čovjek! — istisne djevojka.

Kapetan se začudi neobičnoj smjelosti te mirne djevojke...

Olga ode Milki, baci joj se u zagrljaj i zajeca. Prijateljica je napokon utješi. Dragutin nije bio kod kuće.

Smidt ostavši sam, pogleda Olginu postelju i glasno, bezobzirno i hladnokrvno reče: — Dumme Gans!

Čekao je još neko vrijeme udovicu, pa otiđe u kavanu, videći da nitko ne dolazi. Uze u neke stručne vojničke novine, pa stane opet čitati o novoj vojničkoj puški...

Istog je dana navečer bio jour fixe kod gospođe Klare. Sastalo se tu malo, odlično društvo, otmjeno, sve bližnji znanci bogate udovice.

Najprije dođe krasna udova Irena Ostalinski, najbolja prijateljica domaćice. Irena je bila još mlada, a vidjela je mnogo svijeta, upoznala mnogo predrasuda i mnogo ljudi, putujući sa svojim mužem koji je već nekoliko godina počivao u hladnoj zemlji. Bila je to fina dama, kazivala je da govori više jezika. Kao nehotice miješala je francuske riječi s njemačkima, a hvalila se da je jednom izvrsno glasovirala.

Živjela je dosta udobno, te ne imajući u Zagrebu nikakva posla, najviše je bila u Ilici da se naužije svježega zraka. Bila je veoma krasna plavka, a malo je svijeta bilo koji je nije dobro, naravno samo od viđenja poznavao. O njezinim sjajnim krepostima nije valjda nitko sumnjao, osim nekoliko zlobnih usidjelica. Njena jedina strast bila je da je rado putovala, promjene je u životu voljela...

Gospođica Elvira Majer, rodom iz Pešte, i mila joj tetka gđa Matilda Staraner, dođu odmah za udovom Irenom. Gospođa Staraner bijaše jaka, krupna tijela. Moglo joj je biti pedeset godina. Znala bi se opiti kao kakav kanonir, te joj je i odviše crveno bilo veliko i okruglo lice. Imala je i male sijede brkove, a i pod donjom usnom, po strani, izraslo joj na jednoj bradavici nekoliko sijedih, dugačkih dlačica.

Ne imajući nikoga na ovom širokom svijetu, dozvala je nećakinju iz Pešte. Stanovale su same. Elviri je već bila svanula dvadeset i peta jesen, no uza sve to bila je vrlo "živahno dijete". Bila je lijepa i dražesna Mađarica, puna i jaka stasa. Elviru su poznavali svi gizdelini, a i cijeli časnički zbor neke pukovnije koja je bila u Zagrebu, i to s toga što je znala vrlo vješto plesati i vrlo zamamno govoriti. Elvira je imala nesretnu ćud: bila je neizmjerno nagla, naprasita. Već u petnaestoj godini bila se strastveno zaljubila u mladog i vatrenoga domaćeg kočijaša, a to da je i smrt zadalo njezinu ocu koji je bio dao izbatinati Pištu, a kćerku u manastir zatvoriti. U dvadesetoj godini počini Elvira grozan zločin, umorivši plod nedopuštene ljubavi. Poslije dvogodišnje tamnice bila je otišla u svijet gdje se za tu njezinu malenu nesmotrenost valjda nije znalo.

Za gospođama dođu muškarci, kućni prijatelji. Kapetan Smidt prvi. Silan, brkat.

Mirko Grabić uniđe u sobu nešto nespretno. Bio je bogat, posjednik više kuća, a stoga i vrlo uvažen u štovanoj obitelji Staraner. Za svoje godine, po prilici dvadeset i pet, odviše debeo. Kosa mu bila žućkasta, čelo nisko, usne nadute, oko mutno, ni najmanje pogibeljno. Najradije je šutio.

Gospodin poručnik pl. Schleifer bio je mlad, od kojih dvadeset godina. Irena Ostalinski, ona krasna udovica, uvijek mu je riječ prekidala govoreći: šuti, ti si još dijete! No on se nije ni najmanje srdio. Bio je sin bogate obitelji. Kao ljubljen, sretan ljubavnik, bio je uvijek za petama svoje obožavane Irene.

Neki gospodin Ferdinand bio je, bez sumnje, najvažnija muška glava u cijelom društvu. Visoka stasa, uvijek se dostojanstveno držao. Bilo mu to u krvi. Po svjetskom zanimanju bio je mali činovnik kod gruntovnice. Dugo je vremena kandidirao za to mjesto, a bio bi sigurno propao, da se nije za nj zauzeo neki ugledni i moćni obiteljski prijatelj.

Ferdinand je bio dosta lijep čovjek. Blijedo mu lice bilo urešeno žutom bradom, no samo po strani, blizu ušiju. Izraz toga lica nije bio baš zanimljiv, ako je i nosio na svojem tankom nosu "cviker", s lećama kojima je bila jakost označena brojem četrdeset. Imao je na sebi lijepi crni kaput i prsluk, no hlače su bile malo izlizane oko peta, ali to nije mogao nitko opaziti, jer se Ferdinand odviše vješto znao okretati. Bio je uvijek u svim odborima za plesove i prvi aranžer četvorki. Jednom riječi, došao je na svijet sa svima jokey—klubskim sposobnostima.

Još prije nego što je Klara otišla u toplice šetao se Ferdinad pod njezinim prozorima, bacajući joj strelovite poglede. Udovica je bila čula o njemu mnogo govoriti, a sama je vidjela da je krasan mladić. Ferdinand je imao izvrstan, silno razvijen njuh, a oko peta izlizane hlače! Upoznao se bio kao slučajno s lijepom i bogatom udovicom, te je već po treći put došao u njezin salon. Smidt ga je prezirao, no sa svim tim vladali su se jedan prema drugomu kavalirski. Ferdinandova "svestrana" naobrazba srdila je kapetana koji mu ni u kakvoj raspravi nije bio "dorastao". U posljednjoj svjedodžbi koju je Ferdinand u svom životu dobio kad je svršio treći gimnazijalni razred, bilo je pet trećih redova. Kasnije je upotpunio te raširio svoju naobrazbu i učenost čitanjem njemačkih romana.

Društvo je bilo izvanredno veselo. Najviše su govorili Elvira i Ferdinand. Gospodin je Smidt najvolio piti. Isto tako i gospođa Staraner. Gospodin je Grabić neprestano brisao znoj sa čela. Irena Ostalinski, razvaljena u naslonjaču, koketno prignu glavu prema g. Schleiferu, te je pušeći mirno svoju cigaru, slušala slatke njegove jade.

Ferdinand je sjedio do Klare i pušio cigare kapetana Smidta, jer je zaboravio da ih nekoliko kupi. Tako se bar ispričao kapetanu. Klara sa razgovarala s njim i gledala mu neprestano u oči, žmireći.

— Vi ste, dakle, milostiva gospođo, izvoljeli reći da je još mnogo svijeta u kupkama bilo kad ste vi odanle otišli? — upita Ferdinand.

— Jest, veoma mnogo — odgovori Klara.

— Uvjeren sam da su mnogi žalosno osjetili vašu odsutnost, milostiva gospođo!

— Vi ste veliki laskavac! Ah!

— Ja, milostiva gospođo? Ja velik laskavac? Nije li i to laskanje možda laž? Pa vi možete pomisliti milostiva, da bih se ja mogao samo i usuditi?...

— Ali molim vas, Ferdinande! Kako da svijet žalosno osjeti moju odsutnost gdje je onoliko mladih ljepotica?

— Milostiva izvoljeva da se šali — reče Ferdinand, naklonivši se učtivo.

— Klaro, gospodin Schleifer sve mi nešto o svojoj vjernosti govori; reci, molim te, da li ti do toga što držiš? — upita udova Irena Ostalinski.

— Do čega?

— Do vjernosti muškaraca — ponovi krasna Irena.

— Ni najmanje! — odvrati Klara nehajno.

— A, a do vjernosti žena? — upane ujedljivo Smidt.

— Još manje! — odsiječe Klara, smijući se.

Cijelo se društvo grohotom nasmije. Grabić otkopča dva gumba na prsluku.

— Milostiva se gospođa samo šali — primijeti Ferdinand.

— Što vi, gospodo, uistinu mislite da mogu žene vjerno ljubiti? — upita Elvira Mayer, ona iz Pešte.

— Gospođice, dopustite mi da budem o tom duboko uvjeren — odvrati odlučno Ferdinand.

— Sretna li čovjeka! — začudi mu se Elvira samo iz šale.

— Zbilja, gdje je draga Olgica? — upita gospođa Staraner, ispivši pol čaše vina i oblizujući gornju usnicu donjom.

— Pa što da tu radi taj "bakfiš"? — Poslala sam je spavati — odvrati gospođa Klara.

— A kad se udaje gospodična Olga? — usudi se bojažljivo gospodin Grabić.

Elvira ga strogo pogleda.

— Ne znam, no nadam se da će još ove zime.

— Tako, tako! Oprostite, milostiva gospođo, oprostite — promuca gospodin Grabić.

— Sretnih li mladenaca! — uzdahne gospođa Staraner i ispije drugu polovicu čaše.

— A i ja sam presretna bila u svojem braku! — uzdahne duboko udova Irena Ostalinski.

Staraner natoči i reče:

— Klaro, tvoje je vino izvrsno!

— Izvrsno! — potvrdi Smidt, pa ispije čašu.

— Elviro, ti ostaješ još dulje vremena u Zagrebu? — upita Irena, taj "uzor" naobražene žene.

— Ta da! Jest, naravno! — odvrate Staraner i nećakinja joj istodobno.

Grabić bolno uzdahne.

— Zašto bih otišla? Meni se sviđa u Zagrebu — reče Elvira.

— Gdje vam se sviđa? U Zagrebu vam se sviđa? — hoće opet Irena.

— Naravno, u Zagrebu. Ta ne da li se možda ovdje lijepo živjeti? — upita Elvira zirnuvši u Grabića, obožavatelja Irenina.

— Jest, jest, lijepo se dade ovdje živjeti — odvrati Grabić, pogledavši je po strani s kiselim posmijehom na debelim usnama.

— Gospođice, ne vjerujem vam da iskreno govorite — usudi se pl. Schleifer Elviri. — Ta kako može čovjek da u ovom gnijezdu živi? Ja bih sutra otišao da nema nečega što mi srce...

— Ha, ha, ha! — nasmije se Irena Ostalinski.

— Gle, gle! Kako se vi dražesno smijete — primijeti joj laskavo Ferdinand.

— O, vas poznam dobro, Klaro! — opomene Irena udovicu Klaru, pogledavši je važno, kao da joj hoće reći: — Čuvaj se Ferdinanda!

— Kako to, milostiva gospođo? Što ste htjeli s tim usklikom reći gospođi Klari? — upita Ferdinand Irenu. — Prije ste rekli da ne vjerujete u vjernost muškaraca, no nadam se da vjerujete bar u krepost krasnih udovica...

— U krepost udovica! — začudi se Elvira tako kao da joj odgovora ne treba.

— Na službu, gospođice, da, u krepost krasnih udovica — ponovi Ferdinand smiješeći se kavalirski.

— Molim vas, Ferdinande, što vi razumijevate pod tim izrazom? — upita važno Klara.

— Ja... ja razumijevam pod tim izrazom, milostiva gospođo, sva vaša prekrasna svojstva! — odvrati i duboko se nakloni s nekim zadovoljstvom na licu.

Klara se malko pridigne s divana, odvrati naklon i reče:

— Hvala vam lijepa, hvala lijepa...

Sjedne opet i grohotom se nasmije. Ferdinanda smete i zabuni taj smijeh lijepe i dražesne udovice.

Pilo se veselo i šalilo. Irena se nježno nagnula na rame presretnoga poručnika Schleifera komu je lice izvanredno jako porumenjelo. Dražesna je Klara pritiskala svojom finom cipelom nogu Ferdinandovu. Gospodin kapetan istrusio je već ne zna se koliko čašica. Sjedeći mirno i duboko zamišljen, pušio je svoju virđinku. Gospođi Staraner valjale se oči od jedne na drugu stranu, a Elvira se odmakla od Grabića koji je prsluk sasvim otkopčao. Soba je bila puna dima. Vrijeme je prolazilo, čaše su se naglo praznile. Svatko je htio nešto pripovijedati. Uz smijeh i masne opaske, razgovarali su se najviše o tajnama zagrebačkih budoara, dižući bezobzirce zavjese polutamnih alkova.

Irena je već ovila ruku oko vrata gospodinu Schleiferu, a Klara je stiskala Ferdinandovu desnicu, igrajući se po njegovu dlanu svojim bijelim, u tom trenu pogibeljnim noktima. Kapetan je Smidt spavao naslonjen na stolu. Elvira je bila nemirna i zlovoljna, a Grabić škiljeći u nju, odmotao je ovratnik i otkopčao košulju pod vratom da olakša disanje. Gospođa Staraner bila je jaka i krupna dama, no njen je želudac brzo postao žrtvom njene lakomosti, te nije bilo druge, nego da se udalji od društva s neke pristojnosti, zbog tankih živaca ostalih gospođa. Malo se zatim rastane to "otmjeno" i najbolje razigrano društvo. Svi odoše da potraže počinka, a kod Klare ostade samo Ferdinand koji je htio valjda da probudi kapetana Smidta i da ga kući odvede. Kapetan zamoli, međutim, udovicu Klaru da mu dopusti spavati bilo gdje u njezinu stanu, jer da on ne može kući, da je odviše pio, da se ne može ni maknuti.

U Klarinu je stanu bilo šest soba. U prvoj, na desnoj strani, gledajući pročelje kuće iz Ilice, spavala je udovica, a u zadnjoj, na lijevoj strani, njezina kćerka Olga.

Klara i Ferdinand odvuku kapetana u sobu koja je bila u sredini stana, te ga polože na divan da tu mirno spava.

Kapetan je bio dosta napit, ali da je htio, mogao je do svog stana. Klara i Ferdinand su mislili da je posve pijan.

Oko tri sata poslije ponoći ustane lagano kapetan s divana. Stan mu je bio poznat u svakom kutu. U sobama je bila mjesečina. Ni na jednom prozoru nisu bili spušteni zastori. Ustane i uputi se, što je opreznije mogao, prema Olginoj sobi. Dođe do vrata, popostane pa ih otvori, lagano uđe. Sve je tiho, čuje se samo pravilno i mirno Olgino disanje.

Kapetan pristupi djevičanskoj postelji.

Olga je ležala nauznak, glavom nagnuta prema desnom ramenu. Raspletena, zlatna kosa prosula joj se po punanim ramenima i oko snježna vrata. Bajni sjaj mjeseca mirno se prelijevao po modru svilenu pokrivalu, obasjao je dvije grude snijega, jedno rame i donju polovicu uznojenog i prekrasnog lišca. Polusjena prikrila je blijedo čelo, nježno svedeno tjeme i meko uzglavlje. Olga je spavala mirno, blaženo.

Kapetan je požudno upro svoje mutne oči u tu nevinu i krasnu djevojku. Rajski posmijeh pomoli se na Olginim usnama. Snivala je valjda o Dragutinu.

Kapetan se dotakne rukom djevičanskih grudî i poljubi je u čelo. Olga se na pô probudi i tiho upita u snu:

— Što želiš, mamice?

— Pst, pst, šuti, Olgo! Ja sam, ja...

Ona prepozna glas kapetanov, otvori posve oči, prepane se grozno, grčevito stisne joj se blijedo lice, cijelo joj tijelo zadrhta i ona vrisne:

— Majko! Majko!

— Pst, pst, šuti, Olgo! Šuti, šuti! — reče kapetan i uhvati je čvrsto za rame, zatvori joj rukom usta.

Olga se trgne natrag, dohvati desnicom teški srebrni svijećnjak, te silom udari kapetana po čelu. Smidtu se zamagli pred očima, pa se strovali poleđice u sredini sobe.

Olga skoči s postelje, te bježeći kao izvan sebe kroz sobe, udari glavom o brid ormara, bolno izlane: "majko!" i sruši se na pod.

Klara se probudi, trgne se iz zagrljaja Ferdinandova i doleti u sobu, gdje opazi Olgu na podu, mjesečinom obasjanu, i do nje mladu joj sobaricu. Polože je onesviještenu na divan. Mati, klečeći na mekanu sagu uz divan i misleći na svoga Ferdinanda, gledala je svoju jedinicu, čisteći joj blijedo i okrvavljeno lice ručnikom, nakvašenim hladnom vodom...

Drugoga dana dođe Olga k Milki s povezanim čelom. Kroz suze joj ispripovjedi sve, ali njoj samoj. Ona je kasnije ozdravila, ali joj je ostao uvijek znak na čelu gdje se udarila o brid ormara.

Kapetan Smidt, osvijestivši se, otiđe od Klare i nije se nikad više vratio u njezinu kuću.



Sljedeća stranica