O upravljanju carstvom/Gl. XXX. Priča o provinciji Dalmaciji

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Gl. XXX. Priča o provinciji Dalmaciji[uredi]

Ako je znanje za svakoga dobra stvar, onda ga mi postižemo upoznavajući događaje. Iz tog razloga mi dajemo, za dobrobit onima koji dolaze poslije nas, sasvim jasno oboje od ovoga, i nekih drugih stvari vrijednih pozornosti i tako nastaje dobro koje može biti dvostruko. Dakle, oni koji žele saznati način osvojenja Dalmacije, kako su je zauzeli slavenski narodi, mogu to naučiti iz onoga što slijedi, ali najprije se mora reći sve o njenom geografskom položaju. U stara vremena Dalmacija je počinjala na granicama Drača, ili Antibarosa (Bara), i protezala se sve do planina Istre, a širila se sve do rijeke Dunava. Cijelo to područje se nalazilo pod vlašću Rimljana, a ta je provincija bila najslavnija od svih zapadnih provincija, pa ipak su je slavenski narodi zauzeli i to na slijedeći način. Blizu grada Splita nalazi se grad zvan Salona, koji je sagradio car Dioklecijan, a i sam Split je također sagradio Dioklecijan, a i njegov dvor je bio tu, ali su u Saloni živeli njegovi velikaši i veoma mnogo običnog naroda. Taj grad je bio glavni grad cijele Dalmacije. Tu se svake godine skupljala konjica iz drugih gradova Dalmacije, pa bi se upućivali iz Salone, brojem do jedne tisuće, i oni bi čuvali stražu na rijeci Dunavu, zbog Avara. Naime, Avari su imali svoja boravišta na onoj strani rijeke Dunava, tamo gde su sada Turci (Mađari), a živjeli su nomadskim životom. Ljudi iz Dalmacije, koji su tamo dolazili svake godine, često su vidjeli životinje i ljude na drugoj obali rijeke. Oni su jednom prilikom, dakako, odlučili prijeći preko rijeke i istražiti tko su oni ljudi, koji tamo žive. Tako su oni prešli rijeku i našli samo djecu i žene Avara, ljudi i mladići su bili u bojnom pohodu. Iznenada su ih napali i, naravno, zarobili, i vratili se neometani, i odnijeli su sav taj plijen u Salonu. Poslije, kad su se Avari vratili natrag sa svog bojnog pohoda i iz svojih gubitaka shvatili što se dogodilo, bili su zbunjeni jer nisu znali ni s koje strane je došao taj udarac na njih. Stoga su odlučili da se neko vrijeme suzdrže i sačekaju, te da na taj način saznaju istinu.

I tako, kad je po redoslijedu smjene straže, vojna posada bila poslana iz Salone, ali ne isti ljudi koji su prije bili tu nego drugi, oni su odlučili uraditi isto što su uradili i njihovi prethodnici. Tako su oni prešli preko rijeke protiv onih tamo, ali su ih našli skupljene, zajedno, a ne raštrkane naokolo kao što je bilo prijašnjom prilikom, pa zapravo nisu ništa uspjeli nego su stvarno pretrpjeli najgori poraz. Neki od njih su poginuli, a ostali su zarobljeni, i ni jedan nije izmaknuo neprijateljskim rukama. Ovi drugi ispitivali su one prve o tom tko su i odakle su došli, te su saznali da je zlo koje im je naneseno bilo od istih, kako je već rečeno, te ispitivanjem ustanoviše kakve je prirode njihova domovina, pa zamislivši tu zemlju prema onom što su čuli, zadržali su preživjele zarobljenim a sebe su obukli u njihovu odjeću upravo na način kako su se oni sami oblačili, i zatim, uzjahali konje pa su uzeli u svoje ruke koplja sa zastavama i ostale znakove koje su oni donijeli sobom, pa svi oni krenu u vojničkom redu prema Saloni. A kako su oni iz ispitivanja saznali i za vrijeme u koje se posadna straža vraćala s Dunava (to je bila Velika i Sveta Subota), oni su sami stigli upravo na taj dan. Kad su oni prišli blizu, glavnina vojske se skrila, a njih do jednu tisuću, i to oni koji su uključeni u prevaru, koji su dobili konje i odjeću Dalmatinaca, odjahali su ravno naprijed. Oni u gradu, prepoznali su znakove i odjeću, a tako isto i dan, jer je upravo toga dana bio uobičajeni red njihovog povratka, otvorili su im sva vrata i primili ih s veseljem. Ali oni, odmah čim su bili unutra, zauzeli su ulaze i znakovima javili svoj uspjeh glavnini vojske, i dali su im znak da pojure te udu zajedno s njima. I tako su oni sve u gradu stavili pod mač i time su se napravili gospodarima cijele Dalmacije i naselili su se u njoj. Samo se građanstvo na obali održalo protiv njih, i nastavili su živjeti u vlasti Bizantinaca, budući da su mogli živjeti pomoću mora. Tada Avari, vidjevši da je to najbolja zemlja, naselili su se u njoj. Ali, Hrvati su u to vrijeme živjeli iza Bagibareje, tamo gdje su sada Bjelohrvati (Belohrobatoi). Od njih se odijelio jedan rod od petoro braće, Kloukas i Lobelos i Koseniz i Mouhlo i Hrobatos i dvije sestre, Touga i Bouga, i došli su sa svojim narodom u Dalmaciju i našli su Avare kao gospodare zemlje. Pošto su jedni s drugima ratovali nekoliko godina, Hrvati su nadvladali i pobili neke od Avara a ostale su prisilili na podložnost. I tako je od tog vremena ova zemlja zaposjednuta po Hrvatima, a u Hrvatskoj (Hrobatia) još postoje potomci Avara, i njih se prepoznaje kao Avare. Ostali Hrvati su ostali kod Franačke i sada se nazivaju Bjelohrvati, to su bijeli Hrvati, i oni imaju svoga vlastitoga kneza, oni su podložni Otonu, velikom kralju Franačke, ili Saksonije (Saksias), i oni su nekršteni, i oni se uzajamno žene s Turcima i prijateljuju s njima. Od Hrvata, koji su došli u Dalmaciju, jedan se dio odvojio, i zaposjeo Ilirik (Illurikon) i Panoniju (Pannonian), oni su također imali svoga neovisnoga kneza, koji je obdržavao prijateljske sveze, i to samo putem poslanika, sa knezom Hrvatske. Hrvati u Dalmaciji bili su niz godina podložni Francima, kao što su ranije bili u svojoj vlastitoj zemlji, ali su njih Franci ugnjetavali takvom okrutnošću tako da su ubijali i dojenčad te su ih bacali psima. Hrvati nisu više mogli trpjeti takvo ponašanje Franaka, zbog toga su se pobunili, te su pobili one Franke koje su imali za svoje poglavare. Zbog toga na njih je krenula iz Franačke velika vojska, pa iza kako su ratovali sedam godina, konačno su Hrvati uspjeli nadvladati te razbiti Franke zajedno s njihovim vođom kojemu je bilo ime Kotzilin (Kocil). Od toga vremena su oni neovisni i samoupravni, i, oni su zahtijevali sveto krštenje od biskupa Rima, i bili su poslani biskupi koji su njih krstili, u vrijeme njihovog kneza Porinou. Njihova je zemlja bila podijeljena u 11 županija a to su: Hlebiana, Tzenzena, Emota, Pleba, Pesenta, Parathalassia, Brebere, Nona, Tnena, Sidraga, Nina, a njihov ban (boanos) ima (u vlasti) Kribasan, Litzan, Goutzeska. Sada, rečena Hrvatska i ostale slavenske zemlje ovako su raspoređene: Duklja je susjedna dračkim tvrđavama, mislim na Elis (Lješ) i Elkunion (Ulcinj) i Antibarin (Bar), te se proteže sve do Dekatere (Kotor), a na strani planine, zemlja je susjedna Srbiji. Od grada Dekatera počinje područje Travunija, te se proteže sve do Raguse (Dubrovnika), a na strani planine zemlja je susjedna Srbiji. Od Raguse (Dubrovnika) počinje kneževina Zahumlje i proteže se sve do rijeke Orontion (Neretva), a na strani morske obale susjedna je Paganima, ali na strani planine zemlja je susjedna Hrvatima na sjeveru a naprijed Srbiji. Od rijeke Orontion počinje Paganija i proteže se sve do rijeke Zentinas (Cetine), ona ima tri županije, Rastoka i Mokro i Dalen. Dvije od ovih županija odnosno Rastoka i Mokro, leže na moru, i imaju brodove, ali Dalen je udaljen od mora, i oni tamo žive od poljoprivrede. Njima su susjedna četiri otoka, Mljet, Krk, Brač i Hvar, najpogodniji su i plodni, s napuštenim gradovima na njima i s mnogo maslinika, na kojima su oni naseljeni i drže svoja stada, od kojih žive. Od rijeke Cetine započinje zemlja Hrvatska i proteže se uzduž, na strani obale sve do granica Istre, a to je do grada Labina, a na strani planine, na neki način, prelazi preko provincije Istre, a u području Cetine i Hlebena postaje susjed Srbiji. To je zato što zemlja Srbija leži pred drugim zemljama, ali na sjeveru ona je susjed Hrvatskoj a na jugu Bugarskoj. Dakle, pošto su se rečeni Slaveni naselili, oni su zaposjeli sve zemlje oko Dalmacije, ali su Bizantinski gradovi zauzeli otoke za obrađivanje i živjeli su od toga, otad su, svakako, svakodnevno bili zarobljavani i uništavani od Pagana, pa su napustili one otoke i odlučili obrađivati zemlju na kopnu. Ali njih su zaustavili Hrvati, i to zato što još nisu bili plaćali danak Hrvatima, a redovno su plaćali vojnom zapovjedniku ono što sada plaćaju Slavenima. Spoznavši da im je tako nemoguće živjeti, oni su pobjegli caru Baziliju te mu rekli sve ovo. I zato je slavni car Bazilije odredio da sve ono što je do tada plaćano strategu, oni od tada treba da plaćaju Slavenima i s njima da žive u miru, a tek malo plaćanja treba da daju strategu, kao sasvim jasan dokaz podređenosti i podložnosti caru Bizantinaca i njegovom strategu. I od tog vremena svi su ovi gradovi postali dužni danka Slavenima, i oni su njima plaćali točno određene iznose: grad Split 200 nomizmata, grad Trogir 100 nomizmata, grad Diadora (Zadar) 110 nomizmata, grad Opsara (Osor) 100 nomizmata, grad Arbe (Rab) 100 nomizmata, grad Bekla 100 nomizmata, što daje sveukupan iznos od 710 nomizmata, osim vina i drugih dobara, koja su davanja veća od plaćanja u novcu. Grad Ragusa (Dubrovnik) smješten je između dvije zemlje, Zahumlje i Travunije, oni imaju svoje vinograde u obe zemlje, pa oni plaćaju arhontu (knezu) Zahumljana 36 nomizmata, a arhontu (knezu) Travunije 36 nomizmata.


Prethodno poglavlje: O upravljanju carstvom Sljedeće poglavlje:
' O upravljanju carstvom/Gl. XXXI. O Hrvatima i zemlji u kojoj sad stanuju