Najnovije doba hrvatske povjesti (R. Horvat)/Ponovni savez s Ugarskom

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Prelom s Ugarskom Najnovije doba hrvatske povjesti
autor: Rudolf Horvat
Dodatak


IV. PONOVNI SAVEZ S UGARSKOM. 22. Povratak ustava. EH>oraz u Italiji uvjerio je kralja Franju Josipa, da se krutim * ^apsolutizmom ne može uspješno vladati. Treba ipak i narodu dati neka prava! Prvi je na to kralja upozorio mi¬nistar financija barun Bruck. Ovaj prikaže kralju kukavne državne financije. Državni je dug već god. 1857. iznosio 2.400 milijuna forinti, a znatno se povećao god. 1859. uslijed nesretnoga rata s Francuskom i Sardinijom. Kamati na taj golemi dug bijahu toliki, da Austrija nije mogla redovitim pri¬hodima pokriti svoj proračun. Država je imala godimice 280 milijuna forinti deficita, pa je upravo jurila u susret ban¬krotu. Kako je Austrija uživala slab kredit, najbolje pokazuje činjenica, da je u ožujku god. 1860. država raspisala zajam od 200 milijuna forinti. Takav je raspis najbolje mjerilo, koliko povjerenja ulažu novčari u koju državu. Ako su državne fi¬nancije uredjene, jagme se novčari za državnim obveznicama, te redovito potpišu znatno veću svotu, nego li država traži. No Austrija nije god. 1860. mogla ni najvećim naprezanjem smoći više od 76 milijuna forinti zajma! Manifestom od 15. srpnja 1859. javi car i kralj Franjo Josip, da želi promijeniti zakonodavstvo i upravu. Ljudi su prstom pokazivali, da bi najprije trebalo maknuti ministra

173 Bacha, kojega držahu poglavicom čitavog apsolutizma.1 Kralj se toj želji brzo odazove, te Bach ode u Rim za austrijskoga poklisara na papinskom dvoru. Na Bachovo mjesto dodje 22. kolovoza 1859. grof Agenor Goluchowski. Na to je kralj htio, da u svima svojim krunovinama sazove zemaljske sabore; ovi bi imali svoje zastupnike poslati u carevinsko vijeće, koje će raspravljati o državnom proračunu. No u Beču se ništa ne poduzimlje bez oklijevanja! Tako je i sada ministarstvo svje-tovalo vladara, neka pokuša novim silama osvježiti dosadašnje carevinsko vijeće. I doista javi car svojim patentom od 5. ožujka 1860., da će carevinsko vijeće pomnožati sa 38 novih članova. Sam vladar imenuje nove vijećnike. Iz Hrvatske ode u Beč vitez Ambroz Vranicani, iz Slavonije biskup Strosmajer, a iz Dalmacije knez Borelli. Bojao se kralj, da se njegovu po¬zivu ne će odazvati Magjari, naročito grofovi Andraši, Aponji i Sečen. Zato 19. travnja ukine razdiobu Ugarske u 5 namje-sništva, te obeća, da će uspostaviti stare županije i sazvati sabor ugarski. Ipak su Magjari odmah u prvoj sjednici care-vinskoga vijeća (31. svibnja) izjavili, da se ne smatraju iza¬slanicima Ugarske; oni dodjoše lih u svoje ime, ne bi li tako pospješili, da se Ugarskoj vrate njezina historijska prava. Slično izjaviše za svoje kraljevine Hrvati, Česi i Poljaci. To je mnogo vrijedilo, jer su tako Slaveni i Magjari već od prvoga časa imali većinu u carevinskom vijeću. U sjednici od 21. lipnja oborio se biskup Strosmajer na germanizaciju u Hrvatskoj i Slavoniji. Odlučno zahtijeva, neka se hrvatskomu jeziku vrati oduzeto pravo. Svaki narod ima pravo, da se razvije u na¬rodnom pogledu. „Jednake dužnosti, jednaki tereti, jednaka prava!" Hrvati pogotovo nose velike terete, jer u Krajini ot¬pada jedan vojnik na svakih 9 stanovnika, dočim u ostalim krunovinama jedva 142 stanovnika daju jednoga vojnika.2 1 Zato se apsolutizam god. 1852.—1859. i zove „B&chov apsolu¬tizam".

  • Cepelić-Pavić: „Josip Juraj Strossmaver", str. 431.—435.

174 Strosmajer je u carevinskom vijeću puno poradio na korist Dalmacije. Zauzeo se i za braću Slovence.1 No glavni svoj govor][izreče Strosmajer u sjednici od 25. rujna. Tada se ras¬pravljalo o prijedlogu, što su ga Slaveni i Magjari zajednički iznijeli 22/rujna. Evo toga znamenitoga prijedloga, koji traži, neka se hapsburška monarkija uredi federativno, t. j. kao savez ravnopravnih država. ,,Ojačanje i uspješni razvitak monarkije zahtijeva, da se prizna historijsko-politički indi¬vidualitet pojedinih zemalja; unutar ovoga neka se razne na¬rodnosti primjereno razvijaju i napreduju, ali u savezu s in¬teresima i potreboćama cjelokupne države. Načelno se svima zemljama u monarkiji priznaje jed¬nakost; dosljedno im se priznaje autonomija u njihovoj upravi i unutarnjem zakonodavstvu, kao što i pravo zastupa¬nja zajedničkih interesa cijele države." Strosmajer je sjajnim govorom preporučio, neka taj prijedlog carevinsko vijeće primi. U svome govoru ističe, kako Hrvatska ima po zakonu biti neodvisna država. ,,Naši su pradjedovi znali samostalnost uzdržati u svako doba javnoga narodnoga života, kod kuće i proti [ tudjini. Ovdje se (t. j. u carevinskom vijeću) već više puta govornici pozivahu na pragmatičku sankciju. No i mi Hrvati imamo svoju pragmatičku sankciju, koja dokazuje, da smo neodvisni. Našu vjerno3t i lojalnost prema sjajnoj vladaj ućoj kući zasvjedočuje pred cijelim svijetom to, što smo pragmatičku sankciju prihvatili već god. 1712., dakle deset godina prije nego li Ugarska."2 Iza Strosmajera ustade Ambroz V r a n i c a n i. I on je uspješno dokazao hrvatsko državno pravo. Vranicani je pri¬kazao, kako su Hrvati slobodnom voljom sebi birali kraljeve 1 Strosmajerova je riječ djelovala, te se već na jesen god. 1860. uveo na celjskoj gimnaziji slovenski jezik kao školski predmet, čega do tada nije bilo. 8 J. J. Strosamaver, str. 436.-438.

175 svoje. Zadnji put se to dpgodilo god. 1527., kad su Hrvati sebi na saboru u Cetinu — posve neodvisno od Ugarske — izabrali kraljem Ferdinanda habzburškoga. Lijepo je Vranicani raz¬ložio, kako su prava Hrvatske u suglasju sa cjelokupnošću habzburške monarkije, dapače i od velike koristi po monar-kiju. Zato bi trebalo, da se Hrvatskoj p r.i p o j i Dal¬macija, i to onim putem, koji je označen u kraljevskom ot¬pisu od 7. travnja 1850. — Sutradan (26. rujna) govorio je za prijedlog većine takodjer knez Borelli. Kao zastupnik Dalmacije obazre se Borelli na Vranicanijevu želju. ,,Neka znadu svi slavenski puci", veli Borelli, ,,da velika većina Dal¬matinaca ljubi jugoslavensku braću, svoju". U Dalmaciji do¬duše vlada talijanska prosvjeta; ali priznaje, da tamo imade kud i kamo više Slavena, nego li Talijana. Ipak još nije vrijeme, da se Dalmacija pridruži Hrvat¬skoj! Borelli dapače odriče Hrvatskoj pravo na Dalmaciju; ova treba da ostane autonomna* krunovina carstva austrij¬skoga. — Protiv toga ustade odmah biskup Strosmaj er. Lako mu bijaše iz povjesti dokazati, da je Dalmacija pripa¬dala Hrvatskoj. Mlečani su Dalmaciju oteli novcem i voj¬ničkom silom. No time nije propalo hrvatsko pravo na Dal¬maciju. ,,Nikada se hrvatski i slavonski banovi ni jesu nazivali drukčije, nego: Bani Croatiae, Slavoniae et Dalmatiae". Stros¬majer predvidja, da će slijedeći dalmatinski sabor zauzeti stanovište protiv sjedinjenja s Hrvatskom. No to će biti zato, što kod izbora u sabor ima 15.000 Talijana po gradovima više prava nego li 400.000 Hrvata, koji stanuju većinom po se¬lima dalmatinskim. — Rasprava o prijedlogu glede federativnog ustrojstva monarkije završi se 27. rujna. Tada se pristupilo glasovanju, te su 34 člana glasovala za prijedlog, a 14 protiv ♦ Borelli je u Dalmaciji udario zametak t. zv. autonomnoj stranci, kojoj pripadahu svi Talijani, dapače i neki Hrvati. Današnji knezovi Borelli dobri su Hrvati i pristaše sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom.

176 njega. Prijedlog postade dakle zaključkom, te se^imao predat vladaru uz mnijenje, da Austrija ne može napredovati, ostane li ovako uredjena, kakova je sada. Car i kralj Franjo Josip primi vijećnike carevinskoga vijeća 29. rujna 1860. u oprosnu audijenciju.1 Dok je još vijećalo carevinsko vijeće, dogodi se promjena na banskoj stolici. Kao tudjinac nije ban Coronini imao srca za Hrvate. Osobito mu bijahu zazorni hrvatski profesori. Njima se usudio u lice reći, da su „revolucijonarci". Da ih odi¬jeli od hrvatske mladeži, predloži Coronini na proljeće g. 1860. bečkomu ministarstvu, neka premjesti neke od profesora. Tako j(T primjerice prof. Veber imao biti premješten čak u Brixen (u Tirolskoj).2 No mjesto profesora odselio se iz Hrvatske ban Coronini! Kralj je naime uvidio, da treba umiriti nezadovoljne Hrvate, pa im na preporuku biskupa Strosmajera za bana dade podmaršala baruna Josipa Sokčevića. Njegovo imenovanje izadje 19. lipnja 1860., a već 21. lipnja eto u Beču hrvatske deputacije, da pozdravi novoga bana. Rodoljubi se njegovomu imenovanju radovahu, jer ga poznavahu od prije, kad je Sokčević zamjenjivao bana Jelačića u vojničkoj službi njegovoj. Sokčević bijaše rodom Hrvat iz Vinkovaca, dakle ,,naše gore list", kako lijepo reče biskup Strosmajer, koji mu je predveo deputaciju hrvatsku. Novi se ban zahvali narodu hrvatskomu posebnim proglasom od 24. lipnja. U proglasu iz¬javi Sokčević, da želi poći putem slavnoga bana Jelačića, koji mu je uzorom. Zato je razumljivo, da su Hrvati novoga bana dočekali velikim ushitom. Sokčević udje u Zagreb 12. srpnja i donese radosnu vijest, da se kraljevom do¬zvolom ima odmah u škole i urede uvesti hr¬vatski jezik mjesto njemačkoga. Nema dvojbe o tom, da se taj uspjeh ima pripisati biskupu Strosmajeru, 1 Strossmaver, str. 439.-442. a Spomeaknjiga „Matice Hrvatske", str. 317.

177 koji je nekoliko dana prije toga u carevinskom vijeću onako odlučno zagovarao pravo jezika hrvatskoga.1 Ovaj preokret u Hrvatskoj bijaše smrtan udarac omra¬ženoj birokraciji. Na vrat na nos letjeli su iz Hrvatske njemački činovnici, profesori i učitelji, da ustupe mjesta domaćim si¬novima. Isti ravnatelj Premru morao se odseliti u Celj, a upravu zagrebačke gimnazije predati prof. Veberu! Na zabavama je narodna surka istisnula frak, a na ulicu nije nitko smio izaći sa cilindrom na glavi. Gradsko zastupstvo zagrebačko naloži gradskomu mjer¬niku, neka dade po svima ulicama poskidati dvojezične nat¬pise (njemačko-hrvatske). „Narodne Novine" moraju od 1. si¬ječnja 1861. izlaziti bez dvoglavoga orla, te ga zamijeniti grbom tro jedne kraljevine. Hrvate je samo boljelo, što se kazalište zagrebačko na jesen god. 1860. opet iznajmilo njemačkomu društvu. No i tu dodje do odlučnoga časa. U subotu dne 25. studenoga rasplamti se hrvatska mladež, te počne u kazalištu fućkati, kad se predstavljao njemački komad „Peter Zapari". Predstava bude obustavljena, a njemačkomu kazalištu od¬zvoni u Zagrebu za uvijek. Zaslužni Demeter postaje drama¬turgom čisto hrvatske pozornice, koju mu pomogoše urediti braća Josip i Franjo Freudenreich.2 Slavoljub Vrbančić počne 1. listopada izdavati novine „Pozor". Tomu listu bijaše Ivan Perkovac glavni suradnik, a biskup Strosmajer pokrovitelj. Naskoro se oko „Pozora" okupiše odlični ljudi, koji nastaviše rad bivše ilirske ili „n a-rodne stranke". Prvi brojevi „Pozora" upravo obi¬luju krasnim političkim i historijskim člancima. U „Pozor" pišu: Kukuljević, Vukotinović i Šulek od starijih, a dr. Franjo Rački, Matija Mrazović, dr. Marijan Derenčin, Lavoslav Sram, 1 Strossmaver, str. 432. i 434.

  • Mažuranić: Životopis D. Demetra, str. XLIV. i XLV. Milan: „Začetak i razvitak hrvatskoga kazališta", star. 124.

Horvat: Najnovija hrvatska povjest. 12

178 Ivan Vončina, Mirko Hrvat i Franjo Žužel od mladjih rodo¬ljuba. Može se slobodno reći, da je „Pozor" bio glasnik ta¬dašnjega javnoga mnijenja.1 Veliko veselje zavlada u Hrvatskoj, kad je car i kralj Franjo Josip 20. listopada 1860. objelodanio t. zv. list o-padsku diplomu. Ovom diplomom vraća vladar svojim narodima ustav, a ukida devetgodišnji apsolutizam. Sve kru¬no vine dobit će svoje sabore. 0 zajedničkim poslovima za čitavu monarkiju raspravljat će carevinsko vieće u Beču. Ovo će vijeće brojiti 100 članova, kad u njemu budu takodjer vijećnici iz Ugarske i Hrvatske. Bez ovih biti će t. zv. uže ca¬revinsko vijeće, kojemu pripada pravo, da stvara zakone za sve zemlje, izuzevši Ugarsku i Hrvatsku. „Živjela konstitucija!" zaori po čitavoj monarkiji, a osobito u Hrvatskoj. Listopadska se diploma slavila kao velika narodna pobjeda nad apsolu¬tističkom vladom. U slavu te pobjede dade karlovački na¬čelnik Vončina narodu gozbu, te se „more patrio" (po sta¬rinskom običaju) na ražnju pekao vol. Hrvatski se rodoljubi radovahu budućemu saboru hr¬vatskom. Da se on uzmogne što prije sastati, treba ustanoviti izborni red. Zato već 29. listopada pozove ban Sokčević k sebi na dogovor neke ugledne političare. Ovi ga nagovore, neka po starodavnom banskom pravu sazove bansku konfe¬renciju (vijeće). I doista bude na konferenciju pozvano 55 muževa iz svih staleža. Naravno da na toj konferenciji nije manjkao biskup Strosmajer, koji se odlično isticao uz druge prelate. Prisutni su hrvatski književnici: Kukuljević, Ivan Mažuranić, Vukotinović i Bogović, zatim političari: Metel Ožegović, Herman Bužan, Ambroz Vranicani, grof Julije Janković, Josip Bunjevac i Avelin Cepulić, pa trgovci: Gjuro Crnadak, Naum Mallin i Franjo Lovrić. Prvu sjednicu banske 1 Martin Polić: „Parlamentarna povjest kraljevina Hrvatske, Sla¬vonije i Dalmacije", str. 13.

179 konferencije otvorio je Sokčević 26. studenoga. Na prijedlog grofa Jankovića zaključi konferencija, neka se odmah u Beč pošalje deputacija, koja će kralju podastrijeti želje naroda hrvatskoga. — Odnosnu predstavku sastavio je Ivan Mažu-ranić, tadašnji državni nadodvjetnik. Predstavka traži: 1. Neka se u s v e javne poslove uvede hrvatski jezik, koji je već priznat carskim patentom od 7. travnja 1850., kao poslovni jezik kod zemaljskih oblasti. 2. Neka se Hrvatskoj pripoji čitava Dalmacija, a od Istre: kvar¬nerski otoci (Krk, Cres i Lošinj) i tri istarska od starine hr¬vatska kotara: Volovsko, Labin i Novigrad ili Podgrad; ove zemlje neka budu po svojim zastupnicima zastupane već na budućem saboru hrvatskom. 3. Neka se pri državnom mini¬starstvu u Beču mjesto postojećega hrvatsko-slavonskog od¬sjeka odmah ustroji hrvatsko-slavonska kance¬larija poput one ugarske; našoj kancelariji neka se predadu svi poslovi, koji se sada nalaze kod državnoga ministarstva, te kod ministarstva za pravosudje, za prosvjetu i za re¬darstvo. 4. Neka se odmah izmedju domaćih sinova imenuje hrvatsko-slavonski kancelar, koji će dobiti nalog, da što prije kralju na imenovanje za velike župane predloži osobe, kako će ih označiti banska konferencija.1 Ova predstavka bude primljena u sjednici od 28. stu¬denoga. Odličnu deputaciju povede ban u Beč, gdje ju 2. pro¬sinca kralj milostivo primi. Kralj dapače Hrvatima dozvoli, da 3. i 4. prosinca prisustvuju u ministarskom vijeću, gdje je naročito biskup Strosmajer sudjelovao u raspravi o hrvatskoj predstavci. Već 5. prosinca dade kralj Hrvatima odgovor na predstavku. Kralj pristaje na to, da se u državnom ministar¬stvu postojeći odsjek za Hrvatsku i Slavoniju izluči i uredi kao samostalni privremeni „dvorski dikasterij". Pred- 1 Stro8smayer, str. *43.—445.

180 sjednik dikasterija imat će u ministarskom vijeću prednašati i zastupati sve važnije poslove kraljevina Hrvatske i Slavonije. Djelovanje toga dikasterija „obuhvatat će tri grane državne uprave, naime: unutarnje, pravosudne i bogoštovno-nastavne poslove". Kralj odredjuje, da hrvatski jezik ima od¬sada vladati kao službeni i uredovni jezik t a k o d j e r kod banske stolice i kod namje-s~n i š t v a, i to ne samo u nutarnjoj službi, već i u općenju s ostalim političkim i sudbenim oblastima. Ban će putem di¬kasterija predložiti kralju zaključak banske konferencije o uredjenju županija i o imenovanju velikih župana. Kralj je pripravan, da Hrvatskoj pripoji Dalmaciju. U tu svrhu ,,na-redjuje, neka se na bansku konferenciju pozovu takodjer po¬slanici iz Dalmacije", da se riješi pitanje sjedinjenja.1 Kraljev odgovor pročitao je Šokčević u sjednici banske konferencije, držanoj dne 10. prosinca 1860. Nastade opća radost, što će se ispuniti bar neki narodni idejali. U tome sve¬čanom času progovori na konferenciji biskup Strosmajer žarku besjedu, koja će mu ime zlatnim slovima upisati u kulturnoj povjesnici naroda hrvatskoga. Strosmajer naime razloži po¬trebu jugoslavenske akademije, u kojoj će se moći „sjediniti svi bolji umovi hrvatski, srpski, slovenski i bugarski". Za osnutak jugoslavenske akademije daruje biskup odmah 50.000 forinti. Podjedno preporuča akademiju „blagodarnosti drugih imućnih prijatelja narodne knjige na čitavom slaven¬skom jugu". Vijest o tom činu poznatoga već Mecene hr¬vatskoga brzo preleti čitavom Hrvatskom. U „Pozoru" mu Šulek 14. prosinca posvećuje zanosan članak pod naslovom „Slava Strosmajeru!" Rodoljubni gradovi biraju Strosmajera začasnim gradjaninom. Isto čine i neki gradovi u Češkoj. Po 1 Sbornik zakona i naredaba valjanih za kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju, tečaj I. broj 154.

181 Hrvatskoj se marljivo sabire za akademiju. Sama „narodna čitaonica" na Rijeci sabere u jednom danu 7100 forinti. Za 11 mjeseci naraste glavnica akademije na 160.000 forinti.1 23. Prilike u monarhiji. Od 18. prosinca 1860. do 15. siječnja 1861. nije vijećala banska konferencija. U to vrijeme trebala je Dalmacija odaslati svoje zastupnike za bansku konferenciju. No sada se čitava Dalmacija podijeli u dva tabora. Jedni bijahu za sje¬dinjenje s Hrvatskom, a drugi protiv sjedinjenja. Prvi se po talijansku nazivahu „aneksijoniste", t. j. prijatelji aneksije (sjedinjenja), a drugi ,,autonomaši", t. j. borioci za autonomiju (samoupravu) Dalmacije. S autonomašima držao je i sam feldzeugmeister barun Mamula, koji bijaše tada namjesnik dalmatinski. On je u Dubrovniku govorio: „Dalmacija se doduše mora osloniti na Hrvatsku; ali pri tom treba da sebi sačuva posebni svoj gubernij, koji ne će primati naloge iz Za¬greba, nego iz Beča". U Splitu pak reče Mamula, da imeno¬vanje poslanika za bansku konferenciju nema druge svrhe, nego da umiri hrvatske nezadovoljnike. Zato Split 23. pro¬sinca prosvjeduje proti svakomu, tko bi ga htio zastupati pri poslu sjedinjenja. Kad su pak Ivićević, Buratti i Milinović htjeli da kao odabrani poslanici kotara splitskoga podju u Zagreb na konferenciju, dobiše u Splitu naputak, neka počekaju kod kuće, dok im od oblasti dodje naredba; ove naravno nikada ne dočekaše. Debele brošure pišu autonomaši proti sjedinjenju s Hrvatskom. Slavodobitno ih u brošurama pobijaju: Vinko Milić, Košta Vojnović, Ivan Danilo, otac Matas, Ignjat Ba-kotić i Sime Ljubić. U „Pozor" pišu za sjedinjenje grofovi Medo i Niko Pucić, pa idealni Miho Pavlinović, Kazimir Ljubić i Vladislav Vežić. Na čelo svih pristaša sjedinjenja stupa mladi 1 Strossmaver, str. 447.-449.

182 profesor dr. Miho Klaić. Malo po malo razvila se u Dalmaciji „narodna stranka".1 Ivan Mažuranić bude 27. prosinca 1860. imenovan „pred¬sjednikom dvorskoga dikasterija za Hrvatsku i Slavoniju". Sad je svatko očekivao, da će biti uspostavljene takodjer stare ustavne županije, koje su Hrvati smatrali najčvršćim bede¬mom ustava svoga. I doista je kralj 5. siječnja imenovao svih 7 velikih župana. Ivan pl. Kukuljević postade župan zagre¬bački, Ljudevit pl. Vukotinović križevački, Ivan Nepomuk grof Erdedi varaždinski, Bartol vitez Smaić riječki, Julije grof Janković požeški, a Petar grof Pejačević srijemski. Virovi¬tičkim velikim županom imenovao je kralj — biskupa Stros-majera, da mu iskaže svoje povjerenje i odlikovanje.8 Banska je konferencija u prosincu god. 1860. izradila osnovu, kako da se ustavno urede županije i gradovi. Kao posebna muni¬cipija (oblasti) smatra osnova: županije, slobodne i kraljevske gradove, slobodne kotare (n. pr. Turopolje), povlaštena trgo¬višta i seoske općine. Ova osnova dobije 16. siječnja 1861. kraljevsku potvrdu, te odmah stupi i u život. Županije budu uspostavljene u svome opsegu od godine 1848.8 Premda su ove promjene bile u Hrvatskoj lijepo prim¬ljene, ipak se članovi banske konferencije 15. siječnja 1861. ne sastadoše bez teških briga. Žalostilo ih je, što na konferen¬ciju ne dodjoše poslanici iz Dalmacije. Vrijedjalo ih je pak, što su vidjeli, kako Madjari hoće Hrvatskoj oteti M e d j u-m u r j e. Dok nije na red došlo pitanje o Medjumurju, slaganu se Hrvati s Magjarima. Združila ih je naime zajednička mržnja na Beč, odakle su i Hrvati i Magjari za apsolutizma puno tr¬pjeli. Jedni i drugi nastojahu, da izglade neugodnu uspomenu 1 Dinko Politeo: ,,Dr. Miho Klaić" u „Viencu" god. 1896., str. 73., 89. i 90. Strossmaver, str. 450. i 451. 2 Strossmayer, str. 459. 8 Sbornik zakona i naredaba, I. broj 171.

185 na god. 1848. Kad je na proljeće god. 1860. u Hrvatskoj vladao glad, sabirahu Magjari prinose za nastradale Hrvate.1 Mjeseca srpnja god. 1860. došlo je u Zagreb magjarsko kazalište (drama i opera), pa gle: kroz 2 mjeseca biva kazalište kod svake pred¬stave rasprodano.2 Kad je grof Antun Sečen bio u listopadu god. 1860. imenovan ministrom ugarskim, čestita mu grad Zagreb, a Sečen odgovara, da ima dvije domovine: Ugarsku i Hrvatsku. Sam Košut radi o prijateljskom savezu izmedju Ugarske i Hrvatske. U prosincu god. 1860. izdade grof Ed. Karolv brošuru, u kojoj prikazuje, kako bi se Ugarska mogla na principu federalizma združiti ,,s posestrimom Hrvatskom". Karolv priznaje, da je Hrvatska sasvim „ravnopravna" Ugar¬skoj. On predlaže, neka kraljevina Hrvatska ostane glede svoje domaće autonomije posve neodvisna; „zakonodavstvo pak, porezovanje i svaki drugi ustavni posao mora obavljati za¬jedno s Ugarskom, ali i to ravnopravn o". Hrvatska neka posve slobodno bira svoga bana, kao što Ugarska bira palatina. Ban ne smije biti palatinu podložan, nego ravno¬pravan. Ugarska će dapače sa svoje strane nastojati i oko toga, da Hrvatska postigne „cjelokupnost", ali samo onda, ako se time ne budu „okrnjile ugarske županije".8 Očevidno je, da Karolv ovdje misli na zaladsku županiju, od koje bijaše god. 1848. otrgnuto Medjumurje. Sada počnu Magjari sve glasnije zahtijevati, neka se Medjumurje vrati Ugarskoj. Ovaj zahtjev iznese grof Antun Sečen u ministarskom vijeću bečkom. Sečen dapače izjavi, da će položiti svoju čast, ako zaladska županija ne bude „iscijeljena" pripojenjem Medjumurja. Ministarsko je dakle vijeće moralo pristupiti rješenju pitanja o M e d j u-murju. I doista pozove kralj ručnim pismom od 7. siječnja 1861. bansku konferenciju, neka „izvede pravo, koje Hrvat- 1 Parlamentarna povjest, sv. 1. str. 9. s Milan: „Začetak i razvitak hrvatskoga kazališta", str. 123. 8 Strossmaver, str. 453.

184 skoj pripada na Medjumurje". 0 tom se pozivu na konferen¬ciji raspravljalo 15. siječnja. Ban Šokčević predloži, neka pi¬tanje o Medjumurju prouči poseban odbor. No konferencija zaključi, da će kralju odgovoriti posebnom predstavkom. ,,U toj će predstavci konferencija najvećom smjernosti opaziti, da ona — nemajući nikakva mandata od naroda — ne može nipošto sebe smatrati nadležnom niti vlasnom, da izjavi ikakvo mnijenje o takvim pitanjima, koja se tiču teritori¬jalnih granica, dakle cjelovitosti domovine, a još manje, da se upliće u takva pitanja, koja rade o tomu, da se od domovine otkine koji dio njezin. Zato će konferencija zamoliti Njegovo Veličanstvo, da se rasprava o pravnim naslovima Hrvatske na Medjumurje ostavi saboru, kao zakonitomu organu trojedne kraljevine, a u Medjumurju da ostane ,,status quo" (sadašnje stanje). Konferencija se živo nada, da će dotle mi¬rovati i Ugarska, ako joj je doista stalo do iskrenoga ustavnoga sjedinjenja s Hrvatskom".1 Ban je konferenciju raspustio 17. siječnja 1861. Medjutim nijesu Magjari ni čekali, kada će i kako Hr¬vatska izvesti svoje pravo na Medjumurje. U ministarskom vijeću Sečen jednostavno zatraži od. Mažuranića privolu, da se Medjumurje pravno i faktično odcijepi od Hrvatske. Ma-žuranić se volio odreći svoje službe, nego li da pristane na taj zahtjev, koji su podupirali i drugi ministri. Na to je ministarsko vijeće udovoljilo zahtjevu magjarskomu. Već 12. siječnja 1861. javljaju Deakove novine „Pesti Napio", da je Medjumurje pripojeno Ugarskoj. I doista počne županijska oblast zaladska Medjumurje uredjivati, kao da je već njezino. Uzalud se biskup Strosmajer 25. siječnja posebnim pismom obratio na austrij¬skoga ministra predsjednika Rechberga, moleći ga, neka Hr¬vatskoj spasi Medjumurje, gdje stanuju sami Hrvati. Rech- 1 Cepelić-Pavić: ,,J. J. Strossmayer, biskup bosansko-djakovački i sriemski", str. 464. i 455.

185 berg nije mogao više ništa učiniti, jer je već 5. veljače položio službu svoju.1 Veliko ogorčenje pobudi u Hrvatskoj varaždinska župa¬nija, koja je na svojoj skupštini 28. siječnja 1861. otvoreno izjavila, da Hrvatska nije dosada Medjumurja zakonito po¬sjedovala. Ovu izjavu osudila je županija virovitička u svojoj skupštini od 12. veljače, kada se biskup Strosmajer instalirao kao veliki župan. Ona pošalje pouzdanicu Ivanu Mažuraniću radi njegovoga od važnoga držanja u ministarskom vijeću glede Medjumurja; podjedno ga zamoli, neka povuče svoju ostavku, što je Mažuranić doista i učinio. Sve naše županije (osim va¬raždinske) mole bana, neka Medjumurja ne odstupa. Stros¬majer dapače krene 18. ožujka u Beč, da pred kraljem zagovara pravo Hrvatske na Medjumurje. Ipak mu bijaše sav posac uzaludan: Medjumurje ostade Ugarskoj!2 Za Hrvate nijesu bile utješljive ni vijesti iz Rijeke. Ondje počnu Talijanaši tražiti, neka se Rijeka bezodvlačno i neposredno sjedini s Ugarskom. Nahuckana je svjetina više puta napadala na hrvatske rodoljube i činovnike. Radi toga proglasi ban Sokčević (kao riječki guverner) nad Rijekom op-sadno stanje.8 No time je Hrvatskoj više škodio, nego li ko¬ristio. Riječani se naime neugodno sjećahu pritiska apsolutne vladavine, a sad eto slično sredstvo upotrebljava hrvatska vlada! Magjari su jedva dočekali ovakvu političku nespretnost. Peštanska županija 18. veljače 1861. zatraži, neka se na Rijeci za guvernera postavi rodjeni Magjar, jer da Rijeka pripada Ugarskoj. Isti zahtjev ponavljaju redomice i druge županije ugarske. Magjarski historičar Ladislav Salaj uze dokazivati, da je Rijeka ugarska; no sjajno ga je pobio dr. Franjo Rački. Magjari postadoše na jednom agresivni. Njihove županije stva- 1 Ibidem, str. 453.-456. 8 Strossmaver, str. 467.-472. 8 Parlamentarna povjest, str. 16.

186 raju zaključke, neka se čitava Hrvatska i Slavonija jednostavno poput Medjumurja priključe Ugarskoj. Od ovoga šovinizma liječi Magjare njihov tada već priznati vodja Franjo D e a k. U svojim novinama „Pesti Napio" od 24. ožujka 1861. svo¬jata doduše i Deak našu Rijeku i Medjumurje; no za Hrvatsku i Slavoniju priznaje, da se mogu po svojoj volji pridružiti Beču ili Pešti. „Mi držimo trojednu kraljevinu za našu družicu, koja je iz samoga svoga nagona i slobodnom voljom već prije vijekova svoju sudbinu spojila s našom". Deak s negodovanjem odbija naziv „partes adnexae", kako neki Magjari nezakonito zovu Hrvatsku i Slavoniju. Ove su kra¬ljevine doduše spadale na krunu ugarsku, ali nikada ne bijahu zemlje ugarske. Izmedju Ugarske i Hrvatske postojala je dapače personalna unija, koja je istom od god. 1790. pre¬lazila u realnu uniju. Ipak su i kasnije Hrvatska i Slavo¬nija uvijek imale odijeljen svoj teritorij, posebnu svoju političku narodnost i posebna prava svoja.1 Još 11. prosinca 1860. odstupio je državni ministar Go-luchowski. Naslijedio ga je vitez Schmerling, koji od prvoga časa ima na umu, da centralizira čitavu mo-narkiju habzburšku. U tu svrhu izradi, da je car i kralj Franjo Josip 26. veljače 1861. izdao t. zv. veljački patenat, koji ima da služi kao „tumač i provedba" listopadske diplome. Po tom patentu postojat će i nadalje u Beču središnje mini¬starstvo i parlamenat za čitavu monarkiju. Schmerling je slutio, da će Slaveni, Magjari i Talijani imati u novom care¬vinskom vijeću prema Nijemcima većinu, kao što su imali u pojačanom carevinskom vijeću. Zato naredi, da će se parla¬menat sastojati iz dolnje i gornje kuće. U dolnju kuću ili ca¬revinsko vijeće birat će pojedine zemlje svoje zastupnike, i to znatno više, nego li odredjuje listopadska diploma. Na¬protiv će gornju ili gospodsku kuću sastavljati nadvojvode, 1 Strossmayer, str. 475. i 476.

187 biskupi i od cara imenovani članovi. Pošto svaki zakon, što ga prihvati dolnja kuća, ide najprije na potvrdu pred gornju kuću, moći će ova služiti kao sredstvo protiv eventualnoga federa¬tivnoga zaključka carevinskoga vijeća. Veljački patenat odre-djuje, kako će austrijske pokrajine biti zastupane u carevin¬skom vijeću, ali ugarskomu i hrvatskomu saboru ostavlja pravo, da sami ustanove način, kako će Ugarska i Hrvatska birati zastupnike na carevinsko vijeće. Za Dalmaciju kaže patenat ovo: „Pošto još nijesmo izrekli konačnu odluku o državopravnom odnošaju Naše kraljevine Dalmacije prema kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, ne može za sada još pot¬punu valjanost steći zemaljska uredba, izdana za Našu kra¬ljevinu Dalmaciju".1 Kralj Franjo Josip još nije bio krunjen krunom sv. Stje¬pana. Da uzmogne pristupiti k tomu činu, treba da se prije svega pomiri s narodom magjarskim. U tu svrhu otpisom od 14. veljače 1861. sazove kralj državni sabor, koji se ima sa¬stati 2. travnja u Budimu. To bijaše iza 3 vijeka prvi čisto ugarski sabor, u kojem nije bilo hrvatskih za¬stupnika. U kraljevski je doduše otpis utjecajem ugarske dvorske kancelarije ušao stavak, da se pozivaju takodjer za¬stupnici iz pripojenih strana („partes adnexae"); no Hrvati ne htjedoše taj, poziv shvatiti kao da je upravljen na kralje¬vinu Hrvatsku i Slavoniju. Na ugarskom saboru podigoše Ma-gjari teške tužbe protiv politike dvora bečkoga. Većinom gla¬sova bude dapače odlučeno, da caru Franji Josipu ne pripada niti naslov „kralj", već jedino „najprejasniji gospodin nadvoj¬voda". Sabor sastavi adresu, u kojoj odlučno odbije listopadsku diplomu i veljački patenat. U adresi se naime kaže, da je izmedju Ugarske i nasljednih zemalja austrijskih od uvijek postojala samo personalna unija. Zato će sabor zakonodavno svoje pravo i nadalje dijeliti samo s ugarskim kraljem. Ugarska 1 Polić: „Parlamentarna povjest", I. str. 16.

188 nipošto ne će sudjelovati u carevinskom vijeću, a s ustavnim oblastima nasljednih zemalja općit će samo od slučaja do slu¬čaja, i to uz čuvanje potpune neodvisnosti. Ako se kralj želi kru¬niti, neka prije odstrani sve posljedice apsolutne vlade, naročito neka 1. s Ugarskom sjedini „nuzzemlje", 2. neka obnovi stare temeljne zakone, naročito ugarski ustav i 3. neka imenuje ugarsko ministarstvo. —* Ova adresa bude kralju predana 8. srpnja 1861. Po Schmerlingovom savjetu odgovori kralj 21. srpnja, da je Ugarska revolucijom od god. 1848. izgubila sva predjašnja svoja prava, te se sada mora poput drugih zemalja zadovoljiti ustavom, kakav joj pružaju listopadska diploma i veljački patenat. — Kraljev odgovor uzbijesni Ma-gjare. Deak ih je mirio i nagovorio, da se zadovolje umjere¬nijom odresom, koju je on sam sastavio. Ipak se i u toj adresi od 8. kolovoza kralju spočitava, da je onemogućio svaki spo-razumak; Ugarska je spremna na nove kušnje, premda od pra¬vednosti svoje stvari očekuje bolju budućnost. Kralj je na ovu adresu odgovorio 21. kolovoza 1861. raspustom ugarskoga sabora. 24. Hrvatski sabor od god. 1861. Banska je konferencija predstavkom od 17. siječnja 1861. zamolila kralja, neka ,,što prije sazove hrvatski sabor, i to na temelju izbornoga reda od god. 1848." Hrvati se bojahu, da im sabor ne bi bio možda potpun. Zato u predstavci izri¬jekom mole kralja, neka na saboru bude zastupana takodjer vojna Krajina, kao što i ,,novo-ustrojena županija riječka" i Medjumurje. Napose mole, neka se ,,D a 1-m a c i j a odmah i u istinu sjedini s tro jednom kraljevinom kao cjelokupni njezin dio". Neka se nadalje na prvi dojdući sabor u Zagrebu — kao na sabor dalmatinsk o-h r-vatsko-slavonski — pozovu i zastupnici iz Dalmacije; ovi bi podjedno sa zastupnicima ostale trojedne kraljevine

189 imali — uz odobrenje Njeg. Veličanstva — ustanoviti način, kako da se naš ustav protegne i na Dalmaciju". Predstavka govori takodjer o instalaciji bana Sokčevića. „Ako ban po starodavnom ustavnom običaju namjerava predsjedati u sa¬boru, morao bi se instalirati pred licem budućega zakonito sakupljenoga sabora".1 Na ovu je predstavku kralj Franjo Josip odgovorio svojim otpisom od 26. veljače 1861. Kralj dozvoljava, da se sazove hrvatski sabor, kojemu odmah od-redjuje i glavni posao. Sabor će najprije obaviti svečani uvod (instalaciju) bana, te izabrati prabilježnika (protonotara) i vrhovnoga kapetana Hrvatske. Zatim će sabor ,,uzeti u pre¬tres pitanje o odnošaju Naših kraljevina Hrvatske i Slavonije prema Našoj kraljevini Ugarskoj." Glede ugarskoga sabora kaže kralj ovo: ,,U svrhu Našega kraljevskoga pomazanja i svečanoga krunisanja, te u svrhu izručenja kraljevske Naše inauguralne diplome (krunidbene zavjernice) sazvali smo na dan 2. travnja ove godine u slobodni i kraljevski Naš grad Budim sabor, koji ćemo božjom pomoću osobno upravljati. Pošto se pako krunisanje kralja ugarskoga i dalmatinsko-hrvatsko-slavonskoga obavlja jednim te istim činom, pozi¬vamo Vas (t. j. članove sabora hrvatskoga), da k nastajućemu krunisanju iz svoje sredine izaberete i za doba u Budim ot¬pravite zastupnike ovih kraljevina'". 0 Dalmaciji kaže kralj: ,,Mi smo već opetovano izjavili Našu sklonost, da ćemo uvažiti predložene Nam želje kraljevina Hrvatske i Slavonije radi sjedinjenja Dalmacije. U tu smo svrhu Našim rješenjem od 21. veljače o. g. odredili, da dalmatinski sabor, koji se ima naskoro sastati, prije svega izabere izaslanike, koji će s hr-vatsko-slavonskim saborom raspravljati pitanje glede sjedi¬njenja Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. Zato Vas po¬zivamo, da u sporazumku s izaslanicima dalmatinskim uz¬mete u pretres pitanje glede sjedinjenja Dalmacije s Hrvat- 1 Cepelić-Pavić: Strossmayer, str. 454. i 455.

190 skom i Slavonijom, pa da zajedničke zaključke u tome obziru podnesete kraljevskoj Našoj potvrdi".1 Mjeseca ožujka 1861. obavljahu se u Hrvatskoj i Slavo¬niji izbori, i to (po kraljevoj odluci od 21. veljače 1861.) na čisto demokratskoj podlozi od god. 1848. „Pozor" dade geslo neka se u sabor izaberu najodličniji hrvatski političari, knji¬ževnici i rodoljubi, da se tako Hrvatska pred stranim svi¬jetom pokaže u što ljepšem svjetlu. Narod se zbilja držao toga gesla, te mi doista u saboru od god. 1861. vidimo toliko uglednih lica, koliko ih nije bilo na okupu ni u kojem kasnijem saboru. Od književnika udjoše u sabor: Kukuljević, Bogović, Vuko-tinović, Veber, Ivan Mažuranić, Luka Botić, dr. Eugen Kva-ternik, Matija Mesić, dr. Franjo Rački, Ivan Perkovac, dr. Ante Starčević, Josip Torbar, Andrija Torkvat Brlić i dr. Stje¬pan Ilijašević. U Zagrebu je dra. Ljudevita Gaja kod izbora pobijedio dr. Mirko Šuhaj. Na sabor je 15. travnja 1861. došlo 135 zastupnika i vi-rilista. Banskomu se pozivu ne odazvaše 54 velikaša i 3 prelata. Srijem je poslao 2 kolektivna zastupnika mjesto 15 redo¬vitih, jer županija srijemska još nije bila upravno pripojena Slavoniji, premda se već (na zahtjev Magjara) ukinula srpska vojvodina. Po kraljevoj odluci od 21. veljače 1861. nije bio u Krajini obavljen izbor zastupnika. Medjumurje bi¬jaše već dio zaladske županije, te je biralo zastupnike za ugarski sabor, a ne za hrvatski. Na R i j e c i bijaše izbor raspisan i po¬stavljena 4 kandidata. No riječki Talijanaši razviše velik po¬kret protiv sabora hrvatskoga. Od 1222 izbornika riječkih dodje na biralište njih 870, ali s namjerom, da zapriječe izbor. Zato je 840 izbornika glasovalo riječju ,,Nessuno" (Nitko). Postavljeni kandidati dobiše samo 30 glasova, radi čega se ne smatrahu izabrani*. Iz Dalmacije nije na sabor došao ~Šulek: „Naše Pravice", str. 344.-346. 8 Strossmaver, str. 479.

191 nijedan zastupnik. Ovdje je ministar Schmerling rovario protiv sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. U tu svrhu dade on u Dalmaciji nepravedan izborni red i provede izbore tolikim nasiljem, da su od 43 zastupnika dobili Hrvati i Srbi samo 12, a Talijani 31.l Većina u saboru dalmatinskom ne oda¬zove se kraljevu pozivu od 21. veljače 1861., te zapriječi izbor izaslanika, koji bi s hrvatskim saborom raspravljali o sjedi¬njenju. Naprotiv je ta većina odaslala 5 svojih delegata u bečko carevinsko vijeće. Rodoljubi dalmatinski potraže zaštitu kod samoga kralja. Grof Medo Pucić pokrene akciju u južnoj Dal¬maciji, te je iz Dubrovnika i Kotora otišla u Beč deputacija Hrvata i Srba, da kralja zamole, neka Dalmaciju pridruži Hr¬vatskoj. Deputaciju predvede pred kralja grof Niko Pucić. Kralj primi Dalmatince veoma ljubezno. Pucić u „Pozoru" javlja, da mu je kralj odgovorio:8 „Ja držim, da će sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom koristiti i Dalmaciji i svima pokra¬jinama carevine. Znadem, da je narod u Dalmaciji slavenski, pa da je budućnost Dalmacije u Slavenstvu. Osamljena ne će se moći razviti! Zato želim i brinem se, da to sjedinjenje po¬stane djelom". Da, brinuo se kralj; ali je zato ministarstvo njegovo igralo dvoličnu ulogu!

  • v Odmah u prvoj sjednici bio je Sokčević svečano instalovan kao ban hrvatski. Kralj je svojim povjerenikom za taj čin ime¬novao zagrebačkoga nadbiskupa Haulika. U njegove ruke položi ban Sokčević istu prisegu, koju je god. 1848. izgovorio ban Jelačić. Sjajnim govorom predstavio se novi ban saboru hrvatskomu. Spomenuo je, da sabor ima po kraljevoj želji sklopiti nove državopravne odnošaje izmedju Hrvatske i Ugarske. „Ove odnošaje imamo po javnomu pravu našemu riješiti posve po nezavisnoj volji i odluci našoj. Prijateljski naime savez leži u želji i koristi i jednoga i drugoga naroda.

« Dinko Politeo: ,,Dr. Miho Klaić" u „Vienou" od god. 1896. 8 „Pozor" od 23. ožujka 1*61. ■:' ' <- IS :: ~' j

192 Ali savezi slobodnih naroda jesu izvori sreće i blagostanja samo onda, ako su osnovani na temelju ravnopravnosti i bratimstva; inače lako bivaju izvorom medjunarodnih svadja i raspra, a po tomu i medjunarodnih nesreća. Mi niti smijemo niti možemo sami poderati stara naša prava i temeljne državne ugovore naše. Morala bi usahnuti ruka, koja bi to pokušala! Nadamo se od razboritosti i mudrosti naših susjeda, da oni toga od nas ne će niti zahtijevati ".* Iza rasprave o saborskom poslovniku i o verifikaciji za¬stupnika izabere sabor grofa Julija Jankovića i baruna Dra-gojla Kušlana potpredsjednicima sabora. Oni će zamjenjivati bana Šokčevića, koji je već po svomu dostojanstvu predsjednik sabora. U sjednici od 29. travnja odluči sabor, da će se radi povrede cjelokupnosti hrvatskih zemalja obratiti na kralja posebnom predstavkom. Ovu je predstavku izradio poseban odbor (Kukuljević, Rački, Veber, Kušlan i Suhaj), a sabor ju prihvatio 1. svibnja 1861. U njoj se kralju kaže8: „Vaše Veli¬čanstvo! Sadašnji naš sabor ima riješiti toli važne predmete, da se punim pravom može usporediti sa saborima od godine 1527. i 1712. Da ga ne bude moglo potomstvo obijediti, do¬stojno je i potrebno, da u njemu (saboru) bude zastupano svekoliko pučanstvo čitave trojedne kraljevine. Radi toga pristupa u taj par sabor hrvatsko-slavonski k očinskomu pri¬jestolju Vašega Veličanstva preponizno moleći, da Vaše Velič. izvoli što skorije premilostivo odrediti, da hrvatsko-slavonska Krajina već na sadašnji naš sabor pošalje svoje zastupnike, izabrane slobodnim načinom na temelju izbornoga reda od god. 1848., pa da se na istu Krajinu odmah protegne staro¬davni ustav hrvatsko-slavonski; neka se grad Senj bezod-vlatoo odcijepi od vojničke oblasti i ustavno ustroji kao slo¬bodni i kraljevski grad; napokon neka se — polag zadane 1 Strossmajrer, str. 478. »Šulek: „Naše Pravice", str. 369.—371.

riječi — s kraljevinama Hrvatskom i Slavonijom združe: kra¬ljevina Dalmacija, Dubrovnik, Kotor i Kvar¬nerski otoci. K Hrvatskoj spadaše nekada pokrajina Metlika (u Kranjskoj) i dio Štajerske s one strane Sutle (ne¬kada čest županije zagorske), a isto tako i velik dio Istre. Prvi kralj dalmatinsko-hrvatsko-slavonski iz prejasnoga doma Vašega Veličanstva — Ferdinand I. — obećao je, da će u zgodno vrijeme Hrvatskoj utjeloviti ove prijedjele, tada već pridružene nasljednim pokrajinama austrijskim. Dosada još nije ispunjeno ovo obećanje, a ovaj se hrvatsko-slavonski sabor nada, da će ga Vaše Veličanstvo ispuniti, čim to dopuste za sada postojeći medjunarodni ugovori,1 u koliko oni vežu ove austrijske prijedjele. Vaše Veličanstvo! S one strane rijeke Une i Save (u Bosni i Hercegovini) živi narod, koji je nekada dijelio istu sudbinu s trojednom kraljevinom, te ima istu i u buduće dijeliti ne samo po svezi prošlosti, nego i po svezi zemljopisnog položaja i jedne krvi. Kad se ondje počne rušiti, što nije osnovano na pravdi i na istom temelju, na kojem stoje ostale kršćanske države, Vaše će Veličanstvo steći velike zasluge za naš narod, za čovječanstvo i za svoj dom, ako nit narodne i dinastijske politike, — od koje se žalibože od nekoga doba odstupilo, — nastavi ondje, gdje bijaše pre¬kinuta, pa ako opet sjedini, što bi po pravcu povjesti i naravi imalo biti sjedinjeno". Ovu predstavku ponese u Beč velika deputacija (25 čla¬nova sabora), koju kralj primi 8. svibnja. Već sutradan izadje kraljevski otpis, kao odgovor na predstavku.2 Kralj ,,uva-žuje, da se državopravna pitanja, — koja tomu saboru nadleže, te koja se jednako tiču tako provincijalnoga kano i krajiškoga teritorija kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Sla- 1 Istra, Kranjska i Štajerska pripadahu god. 1861. jošte „savezu njemačkih ^država". ; £* 2 Sulek: „Naše Pravice", str. 371. i 372. Dr. R. Horvat: Najnovija hrvatska povjest. 13

194 vonije, — ne mogu pravovaljano rijeSiti bez sudjelovanja vojničke Krajine, koja spada na cjelovitost ovih kralje¬vina. Zato smo premilostivo obnaSli dozvoliti, — i u tom smislu izdati shodne naloge na ratnoga ministra Našega, — da se u tu svrhu zastupnici dotičnih teritorija vojničke Krajine bez odvlake pozovu na sakupljeni već hrvatsko-slavonski sabor, i to u smislu izbornoga reda, koji bijaše u porabi god. 1848. Po dovršenom pretresivanju ovih državopravnih pitanja ne će zastupnici vojničke Krajine sudjelovati kod dalnjih vije¬ćanja sabora hrvatsko-slavonskoga, nego će se povratiti u svoj zavičaj. Kako smo naime u ručnom Našem pismu od 21. veljače 1861. na bana baruna Josipa Sokčevića izrijekom očitovali, ne mogu se zaključci provincijalnoga sabora — pogledom na posve ino vrsni značaj uprave u vojničkoj Krajini — protegnuti na ovaj teritorij, a da se ne bi (prije toga) uki-nulo vojničko njegovo ustrojstvo; sa druge pak strane ne može pučanstvo vojničke Krajine uzeti odlična upliva na po¬litičku djelatnost, ako rezultati ove (djelatnosti) nemaju za nj valjanosti. Nalazimo dakle Vašim vjernostima premilostivo naložiti, da u spomenutim državopravnim pitanjima smatrate i primite zastupnike vojničke Krajine kao cjelovite članove sabora hrvatsko-slavonskoga". Ovakav je odgovor razočarao čitav sabor. Zastupnici se doduše radovahu, što će Krajina biti na saboru zastupana; no zato su glasno dali izražaja svome nezadovoljstvu, što kralj nije riješio pitanje o Senju i Dalmaciji. Suhaj se 15. svibnja potužio na „onu tradicionalnu bečku politiku, koja je od Hr¬vata kroz 300 godina tražila fizične i materijalne sile, a kada se radilo o pravednoj želji ili nagradi, onda je davala malo ili ništa". Medjutim su već u saboru sjedili hrvatski pr¬vaci iz Dalmacije. Kad se naime 29. travnja na sa¬borskoj galeriji pojaviše grof Medo Pucić i Stjepan Ivićević, sabor im na prijedlog Roberta Zlatarovića i biskupa Stros-

195 majera jednoglasnim zaključkom dade časno mjesto u samoj sabornici blizu predsjedništva. Jednakim načinom stupiše kasnije u hrvatsku sabornicu kao gost ovi: Vinko Milić, Mihovil Pavlinović, Tripković i dr. Miho Klaić. Naprotiv su dva Dalmatinca sjedjela u hrvatskom saboru kao zakonito birani zastupnici. Grof Niko Pucić bijaše naime izabran u Križevcima, a pjesnik Luka Botić u Djakovu. Prvi od dal¬matinskih Hrvata progovorio je (22. svibnja 1861.) u hr¬vatskoj sabornici Mihovil Pavlinović On je „poslije žalosnoga rastanka od više vijekova" pozdravio braću s ove strane Ve¬lebita. Živom riječi opisao je Pavlinović dalmatinski sabor, u koji po tadašnjem nepravednom izbornom redu 15.000 Ta¬lijana, koji su većinom trgovci i obrtnici po gradovima, imaju pravo birati 23 zastupnika, dočim bi 410.000 Hrvata moglo poslati najviše 20 zastupnika, kad ne bi bilo kod izbora na¬silja.1 Hrvatski je sabor o kraljevskom otpisu od 9. svibnja mnogo raspravljao. Kralju bude napokon poslana krasna adresa, u kojoj se dokazuje potreba, da na taj sabor dodju i zastupnici iz Dalmacije. Ako je naime na hrv. sabor pozvana Krajina, da raspravlja o državopravnim pitanjima tro jedne kraljevine, i to jedino zato, što spada na cjelovitost njezinu, — onda treba da se na sabor pozove takodjer i Dalmacija, jer i ona spada na cjelovitost trojedne kraljevine. Sabor moli kralja, neka za Dalmaciju odobri onakav izborni red, kakav je Hrvatska dobila 21. veljače 1861. Ovaj se izborni red na¬ravno mora primijeniti broju pučanstva i drugim prilikama u Dalmaciji. Glavno je, da izbori budu obavljeni posve slobodno.8 No kralj nije uslišao ni ove predstavke. U sjednici od 1. svibnja 1861. priopći ban Sokčević hrvat¬skomu saboru, da je od našega dikasterija u Beču dobio poziv- 1 Cepelić-Pavić: ,,Strossmayer", str. 482.-488. * Strossmayer, str. 488.

196 niče, kojima kr. ugarska dvorska kancelarija poziva 28 hr¬vatskih velikaša na ugarski sabor u Peštu. Radi ove vijesti uzrujao se čitav sabor. Hrvatska je od god. 1848. posve odi¬jeljena od Ugarske; medju njima treba da istom sabori ugo¬vore nov državopravni savez; a gle: Magjari hoće da hrvatske velikaše jednostavno odmame onamo, kamo za sada još nikako ne spadaju! Prisutni velikaši hrvatski odmah izjave, da ovih pozivnica ne će primiti, dok se zakonitim putem ne riješi dr¬žavopravni odnošaj izmedju Ugarske i Hrvatske. Ban dade pozivnice preko hrvatskoga dikasterija povratiti kr. ug. dvorskoj kancelariji. No sabor se ne zadovolji ni s time. Eugen Kva-ternik predloži, neka se izdajicom domovine proglasi svaki onaj, tko bi bez dozvole hrvatskoga sabora išao sudjelovati u strano zakonodavno tijelo. Velikim odobravanjem prihvati sabor Kvaternikov prijedlog. Za izdajice pak domovine odredi sabor kaznu od 1 do 5 godina tamnice.1 Kralj je u svome otpisu od 26. veljače 1861. bio hrvatskomu saboru javio, da ga je prijestolje zapalo uslijed toga, što je kralj Ferdinand „položio krunu", a Franjo Karlo odrekao se prava nasljedstva. No hrv. sabor nije bio zadovoljan s ovom jedno¬stavnom obavijesti, nego upravi kralju 29. travnja molbu, neka hrvatskomu saboru priopći odnosne državne isprave, t. j. tako zvane abdikacijorialne spise, kao što ih je priopćio ugarskomu saboru. I doista pošalje kralj 11. svibnja hrvatskomu saboru zatražene prijestolne odreke uz obavijest: ,, Ovime nalazimo dostaviti Vam spomenute državne isprave u prijevodu, legalizovanom po Našemu kr. hrvatsko-slavonskom dvorskomu dikasteriju. Ujedno dozvoljujemo, da sabor, ako bi to želio, izašalje deputaciju i s legalizovanim prijevodom sravni njemački izvornik rečenih isprava, koji se nalazi u Našem kućnom, dvorskom i državnom arkivu".2 1 Šulek: „Naše Pravice", str. 39&—400. 2 Šulek: „Naše Pravice", str. 397.

197 0 tima državnim spisima raspravljao je hrvatski sabor 10. kolovoza u tajnoj sjednici, na sto bude u javnoj sjednici jednoglasno primljen i proglašen ovaj zaključak: ,,Sabor tro-jedne kraljevine dalmatinsko-hrvatsko-slavonske uzeo je u pretres abdikacijonalne isprave Njeg. Veličanstva kralja Fer¬dinanda I. od 2. prosinca 1848. i prejasnoga nadvojvode Franje Karla od 1. prosinca 1848., te priznaje, da poslije odreknuća Njeg. Veličanstva kralja Ferdinanda i prejasnoga nadvojvode Franje Karla — po glasu pragmatičke sankcije, primljene god. 1712. po trojednoj kraljevini, — pripada sada vladajućemu kralju Franji Josipu Prvomu pravo nasljedstva na prijestolje Austrije i s njom personalno sjedinjene tro jedne kraljevine. No sabor mora i nehotice opaziti, da bi se spomenute abdika¬cijonalne isprave imale po propisu članka 3. od god. 1790./91. u roku od 6 mjeseci predložiti saboru kraljevine Ugarske i sa¬boru trojedne kraljevine, a isto tako preduzeti i krunisanje kraljevskoga nasljednika. Pošto je ovo propušteno, položio se temelj desetgodišnjemu apsolutizmu, koji je državu doveo gotovo do skrajne propasti".1 Hrvatski je dakle sabor i u tome slučaju sačuvao staro svoje pravo, da sudjeluje kod važnih dinastijskih pitanja. Na prijedlog Ljudevita Vukotinovića bude „jugoslavenska akademija" 29. travnja (člankom 12.) stavljena pod zaštitu sabora hrvatskoga. Tom prigodom reče Strosmajer sjajan govor, kojim preporuči, neka se u Zagrebu uz akademiju po¬digne takodjer sveučilište.8 Sabor izabere poseban odbor, koji je 7. rujna podnio osnovu, kako bi se pravoslovna akade¬mija zagrebačka mogla pretvoriti u pravnički fakultet; uz taj fakultet mogli bi se podići takodjer fakulteti mudroslovni i bogoslovni, a mjesto skupoga medicinskoga fakulteta služilo bi privremeno samo veterinarsko i primaljsko učilište. Sabor 1 Parlamentarna povjest, str. 74. Šulek: „Naše Pravice", str. 423 2 Dnevnik sabora od god. 1861., ste. 74.-77.

198 je 10. rujna prihvatio ovu osnovu, a 28. rujna donio 101. za¬konski članak ,,o oživljenju jugoslavenskoga sveučilišta i o trošku za njega". Posebnom predstavkom od 11. studenoga 1861. zamolio je sabor kralja, neka bi potvrdio spomenuti zakonski članak.1). Vrhovnim kapetanom kraljevine Hrvatske izabere sabor 15. lipnja bana Šokčevića. Ovaj imenuje 22. srpnja potkape-tanom grofa Gjuru Jelačića, brata pok. bana. Podbanom pak i svojim namjesnikom kod banskoga stola imenuje ban 23. srpnja po starom pravu Ivana Zidarića. Izbor prabilježnika (protonotara) odgodio je sabor za kasnije vrijeme. Potkapetan Gjuro Jelačić stupi 10. kolovoza u sabornicu, gdje ga zastupnici primiše oduševljeno. Jelačić je u pozdravnom govoru naglasio, da bi „volio svoj narod vidjeti skučen pod turskim jarmom, nego li pod isključivim uplivom drugih naših izobraženih susjeda. Turci se naime zadovoljavaju imetkom, a katkada i tijelom ugnjetenih naroda; izobraženi pak narodi traže — od onih, nad kojima vladaju, osim imetka i tijela — takodjer dušu, t. j. narodnost". Ove riječi nadju oduševljen odziv, jer je svatko znao, da Jelačić šiba germanizaciju. No Jelačić bijaše tada još aktivni c. kr. podmaršal. Zato ga ratni ministar pozove na odgovornost i umirovi. Jelačić bude dapače zatočen u Celovcu, i to u istoj tvrdji, gdje je tada bio zatvoren Artur Gergej, magjarski general iz god. 1848.8 Hrvatski sabor od god. 1861. ne smije se prispodabljati sa današnjim saborima našim. Danas dolaze vlade u svima ustavnim državama pred - sabor sa gotovim prijedlozima i osnovama, te zastupnici imaju zadaću, da ih podvrgnu ustav¬nomu raspravljanju. Rijetki su prijedlozi, što ih iznose sami zastupnici, pa i takvi prijedlozi obično služe kao manevar proti vladi. No hrvatski sabor od god. 1861. imao je u pravom 1 Spomenica na otvorenje sveučilišta, str. 20. t", svezak I. str. 73. ^ ,^'^^i

199 smislu riječi „organizatorni" zadatak. Zastupnici nadjoše či¬tavu zemlju razrovanu apsolutizmom. Mjesto zakona stajahu c. kr. patenti. Nova vlada nije dospjela, da spremi osnove, te je gotovo sva inicijativa morala poteći od strane sabora. Zastupnici brzo i dobro shvatiše svoj zadatak. Oni su duboko zaronili u narodne potrebe, te pošteno uznastojali, da una¬prijede narodnu prosvjetu i gospodarstvo.1 Zato je sabor stvorio zaključke o uredjenju županija, slobodnih kotara, kr. slobodnih gradova, povlaštenih trgovišta i seoskih općina; nadalje naučne osnove za gimnazije, realke, trgovačke, obrt¬ničke, učiteljske i pučke škole, te zakon o gospodarsko-šu-marskom učilištu u Križevcima; napokon o uredjenju zadruga i seljačkih dioba i t. d. Sabor je (85. zakonskim člankom) 10. rujna ustanovio pravila i ustrojstvo „narodnoga muzeja" u Zagrebu. Da se za uvijek osujeti njemačko kazalište u Zagrebu, sabor je 77. zak. člankom primio pod svoju zaštitu „jugosla¬vensko kazalište", uredivši ga kao „narodnu imovinu". Od sada je kazalište dobivalo mjesečnu potporu od 1500 forinti. Na¬ravno, da je sabor stvorio i posebni (58.) zakonski članak, po kojem se narodni jezik uvodi kao služben jezik u sve po¬litičke oblasti, u sve sudove i škole, te kod svih crkvenih oblasti, kada ove opće izvan crkve. Zastupnici su uopće hvalevrijednom brigom mislili na sve. Za svako pitanje našlo se u saboru spremnih ljudi. Sred zasjedanja saborskoga bijaše Srijem pripojen Sla¬voniji, te se u županiji srijemskoj obaviše izbori za sabor. Izabrani budu većinom Srbi, koji se na saboru lijepo slagahu s Hrvatima. Srbima za ljubav dopuštaju Hrvati 10. kolovoza, da se službeni narodni jezik nazove „jugoslavenskim", a sva¬komu stavlja na volju, hoće li se kod oblasti služiti latinicom ili ćirilicom. U ime pak Srba izjavljuje 30. rujna dr. Mihajlo Polit, da kao što su u Švicarskoj tri narodnosti (njemačka, 1 Ibidem, str. 78. i 79.

200 francuska i talijanska), a samo jedan „politički narod švicarski", tako i svi stanovnici trojedne kraljevine sačinjavaju „poli¬tički narod hrvatski".1 Sredinom svibnja god. 1861. bijahu obavljeni izbori u vojnoj Krajini. Gradovi su poslali 15, a općine 40 zastup¬nika. Veliko veselje zavlada u sabornici 28. svibnja, kada u nju udjoše krajiški zastupnici. U ime sabora pozdravio ih je rodoljubni župnik Franjo Zužel. Njemu je odzdravio Andrija Torkvat Brlić, koji u ime krajišnika istakne: „Prisutnost naša svečani je dokaz jedinstva našega!" Krajiški zastupnici sastave krasnu molbenicu, koju su 5. srpnja upravili izravno kralju. U toj molbenici navode krajišnici sve tegobe, koje iz¬viru iz vojnog uredjenja Krajine. Lijepo tumače, kako jedini izlaz nalaze u sjedinjenju s provincijalnom Hrvatskom i Sla¬vonijom. Sabor je u 42. sjednici dne 15. srpnja jednodušno posvojio krajišničku molbenicu. Podjedno stvori 74. zakonski članak ,,o ukinuću hrvatsko-slavonske Krajine i o njezinom uredjenju na ustavno", da ne bude Krajina nekakova „neu¬stavna oaza u ustavnoj državi". Prema tome članku trebalo bi u Krajini osnovati tri županije: krbavsku, slunjsku i petrinj-sku. Krizevačka i gjurgjevačka pukovnija imale bi se pridati županiji križevačkoj, gradiška pukovnija županiji požeškoj, brodska virovitičkoj, a petrovaradinska pukovnija županiji srijemskoj.* Na žalost nije kralj 8. studenoga uvažio molbu krajiških zastupnika, pa nije potvrdio ni 74. zakonski članak sabora hrvatskoga, jer da je Krajina nužna za „jakost ukupne države". 25. Državopravni odnošaj prema Ugarskoj i Austriji. Sabor je odmah na početku zasjedanja birao „osrednji odbor", koji će iznijeti prijedlog, u kakav državopravni odnošaj 1 Parlamentarna povjest, str. 93. 2 Šulek: „Naše Pravice", str. 373.-396., te 417. i 449.

201 ima Hrvatska stupiti s Ugarskom i s Austrijom. Istom u 21. sjednici (dne 17. lipnja 1861.) mogao je Ivan Vončina, kao izvjestitelj osrednjeg odbora staviti pred sabor prijedlog ,,ob odnošaju trojedne kraljevine naprama kraljevini i kruni ugarskoj". Ovaj prijedlog bi¬jaše za pravo djelo Ivana Mažuranića, koji se o tom pitanju (8. srpnja) izrazio ovako:1 Hrvatska je god. 1848. ne samo faktično nego i pravno prekinula svaku svezu (za¬konodavnu, upravnu i sudstvenu) s kraljevinom Ugarskom. No zato nije Hrvatska ni pravno ni faktično odcijepljena od jedne te iste krune s kraljevinom Ugarskom. Mi smo dakle još i danas u savezu s Ugarskom u pogledu krune i krunisanja. Ako bude u monarkiji opet uveden dualizam, kakav bijaše god. 1848., onda će Hrvatska morati dijeliti udes Ugarske, s kojom ju veže zajednička kruna. No za taj slučaj treba da od Ugarske tražimo priznanje samostalnosti i neodvisnosti kraljevine Hrvatske. Svakako treba „izjaviti, da nipošto ne damo iz šaka ono, što već imamo (t. j. autonomiju u pogledu bogoštovlja, nastave, uprave i sudstva), jer je to naš narod krvavo zaslužio". I doista je prijedlog osrednjeg odbora izjavio,' da je trojedna kraljevina pripravna „stupiti s kraljevinom Ugarskom u bliži državopravni savez, čim od strane kraljevine Ugarske bude bezuvjetno i u svoj valjanoj formi priznata neodvisnost i samo¬stalnost trojedne kraljevine, te njezin realni (t. j. faktični) i virtualni8 teritorijalni opseg". Razloga užemu savezu s Ugarskom nalazi trojedna 1 Strossmaver, str. 517. ' Ibidem str. 493. 3 Pod „virtualnim opsegom" Hrvatske razumijevahu se one zemlje (n. pr. Krajina, Dalmacija, Istra, Kvarnerski otoci i Medjumurje), koje još nijesu pod banskom vlašću (kao što bijahu tada: Hrvatska, Slavo¬nija i Primorje s Rijekom), ali koje po historiji i državnom pravu pri¬padaju Hrvatskoj.

202 kraljevina u tome, što „uvažuje zajedničku prošlost i prijašnji zajednički ustavni život". Time se Hrvati „odazivlju na izjav¬ljene im bratske simpatije". Prijedlog osrednjeg odbora ističe, da Hrvatskoj „osim njezinih posebnih i temeljnih prava pristoje jošte i sva — do konca god. 1847. u općeniti hrvatsko-ugarski zakonik uvrštena — ustavna, državna i temeljna prava, koja (pripadaju) i kraljevini Ugarskoj". Drugi prijedlog izniješe zagrebački zastupnici: Mirko Bo-gović, Vjekoslav Frigan, dr. Mirko Suhaj, Robert Zlatarović i Josip Žuvić. I oni pridržavaju Hrvatskoj „potpuno pravo na sve pokrajine i prijeđjele, koji se sada nalaze u tudjem posjedu". Ističu, da je trojedna kraljevina god. 1848. razrije¬šila „državopravni savez, što ga je god. 1102. dobrovoljno sklopila s kraljevinom Ugarskom". Hrvatska se pri tom „po¬služila svojim pravom, koje proističe iz naravi narodno-po-litičke autonomije" njezine. Učinila je pak to zato, što su ,,u to doba u kraljevini Ugarskoj zavladala takova politička načela i težnje, koje su uštibom prijetile narodnim i državnim interesima trojedne kraljevine". God. 1848. prestala je izmedju Ugarske i trojedne kraljevine „svaka ina realna — budi zakono-tvorna, budi administrativna, budi sudstvena — sveza, izu¬zevši svezu jedne te iste krune". Hrvatska je ipak pripravna, da uz naročito priuzdržanje starodavnih svojih temeljnih prava — opet stupi u uži državopravni savez s kraljevinom Ugarskom, pa da u tu svrhu s njom sklopi novi savezni ugovor. Učinit će to „obzirom na zajedničku korist, koja smjera na postignuće, učvršćenje i ujamčenje ustavne i narodne samo¬stalnosti i državne neodvisnosti". Kraljevinski odbori (regni-kolarne deputacije) birat će se, „čim kraljevina Ugarska iz¬javi, da je ona sa svoje strane takodjer pripravna, da — u smislu prenavedenih načela — sklopi savezni ugovor s trojednom kraljevinom dalmatinsko-hrvatsko-slavonskom".l 1 Polić: „Parlamentarna povjest", sv. I. str. 38 i 39.

203 Svatko će razabrati, da je prijedlog zagrebačkih zastupnika sličan prijedlogu osrednjeg odbora, jer obadva prijedloga zahtijevaju isti realni i virtualni zemljišni opseg Hrvatske. Samostalnost i neodvisnost Hrvatske ipak jasnije ističe prijedlog osrednjeg odbora. Glavna je razlika medju prijedlozima u tome, što prijedlog osrednjeg odbora traži, da Ugarska prije svakoga dogovaranja bez¬uvjetno prizna samostalnost, neodvisnost i cjelokupnost Hrvatske, dočim toga ne traži priedlog zagrebačkih zastupnika. Ovi naime držahu, da Hr¬vatskoj toga priznanja ne treba, a niti će Ugarska ikada bez¬uvjetno priznati samostalnost i cjelokupnost Hrvatske. Sutradan (18. lipnja) podnio je dr. Eugen Kvaternik, samostalan svoj prijedlog. Kvaternik nazrijeva pogibelj u tome, ako Hrvatska sklopi državopravni savez s Ugarskom. Ovim bi savezom ojačala samo magjarska sloboda i ustav; hrvatski bi pako narod izgubio svoju slobodu. Kriva je pretpostavka, da Hrvatska mor$ pasti pod Beč, ako se ne očituje za savez s Ugarskom. Neka se Hrvati najprije upuste u dogovaranje sa samim kraljem svojim, jer će nas u zagrljaju svome ugušiti i Nijemci i Magjari, pošto su jedni i drugi jači od nas! Zato Kvaternik stavlja ovaj prijedlog:1 „Narod trojedne kraljevine hrvatsko-slavonsko-dalmatinske stavit će se iz nazočnoga sabora svoga u ustavni dogovor s vladajućim kraljem svojim. Ovim će načinom svoje odnošaje prema Ugarskoj i Austriji — shodno svojim koristima i probicima — urediti i novim državno-temeljnim zakonima posvetiti na temelju starodavnih svojih ustavnih prava i državno-temeljnih zakona, kako odgovaraju duhu i za¬htjevu vremena. Da se ova svrha uzmogne postignuti, stavljam ja kao temelj bolje budućnosti: 1. slobodno uredjenje odno- - Dnevnik sabora od god. 1861.

204 šaja krune i države hrvatske prema Austriji; 2. savez obrane s ugarskom državom". Nikada još nije bilo hrvatskoga sabora, u kojemu bi hr¬vatski zastupnici o kojem predmetu raspravljali toliko i toli ozbiljno, kao što su god. 1861. raspravljali o uredjenju državo-pravnog odnošaja prema Ugarskoj. Generalna je debata o tom predmetu trajala od 17. lipnja do 12. srpnja, a speci¬jalna do 23. srpnja. U to je vrijeme govorilo 106 zastupnika! Opet se u sabora pojaviše dvije stranke: narodna i unionistička. Narodna je stranka nastavila svoj rad, prekinut god. 1848. Zato u njenim redovima vidimo gotovo sve Ilirce, koji god. 1861. udjoše u sabor. Oni podupriješe prijedlog osrednjeg od¬bora. Za nj je govorilo 58 zastupnika, medju ostalima: biskup Strosmajer, Ivan Mažuranić, Ivan Kukuljević, Juraj Haulik, dr. Franjo Rački, Stjepan Ilijašević, Ljudevit Vukotinović, biskup Soić, Luka Botić, Ivan Perkovac, Andrija Brlić, Ma-tija Mesić, Franjo Zužel, Ivan Vončina, Adolf Veber, Matija Mrazović, Slavoljub Vrbančić, Svetozar Kušević, Mirko Hrvat, Janko Gvozdanović, Mirko Kršnjavi, dr. Pavao Muhić, Josip Vranicani, dr. Ante Stojanović, Ljudevit Slamnik, Lavosla\ Sram i Ante Jakić. Neki članovi narodne stranke (n. pr. barun Dragutin Kušlan, Josip Torbar, Makso Priča, Avelin Cepulić i Vinko Pacel) nijesu govorili, ali zato su glasovali za prijedlog osrednjeg odbora. Unionističkaje stranka čeznula za savezom s Ugar¬skom, a zazirala od Beča i od carevinskoga vijeća. Zato uz nju pristadoše ostatci stare magjaronske (ili „horvatsko-ugarske") stranke, n. pr. Koloman Bedeković, barun Levin Rauch, JosipJSrigljević, grof Ivan Nepomuk Erdedi i Ljudevit Salopek. Našlo se dosta i novih pristaša. Ovi se bojahu, da će se vratiti apsolutizam, ako Hrvatska svoj ustav ne osigura državoprav-nim savezom s Ugarskom. Neki zastupnici stupiše u ovu unio-nističku stranku, n. pr. Mirko Bogović, iz mržnje protiv

205 Nijemaca, premda se prije god. 1848. isticahu takodjer mržnjom protiv Magjara. Svi unioniste podupiranu prijedlog svojih sumišljenika: zagrebačkih zastupnika. Za taj prijedlog govorilo je 38 zastupnika, medju ostalima: grof Julije Jan-ković, barun Lazar Hellenbach, Aleksander Fodroczv, Jovan Zivković, Petar Horvat, Janko Car, Mijo Košćec i Aurel Ku-šević. S unionistima držahu takodjer naši aristokrate: grof Stjepan Drašković, grof Rikard Sermage, grof Miroslav Kulmer, grof Hinko Khuen, barun Gustav Prandau i barun Sigismund Ottenfels. Prijedlog dra. Eugena Kvaternika smatra se začetkom kasnije stranke prava. Ovaj su prijedlog poduprla go¬vorom svojim samo 2 zastupnika: dr. Ante Starčević i Franjo Lovrić. Mnogi govornici narodne stranke otvoreno izjaviše svoje simpatije za Kvaternikov prijedlog. Oni bi ga rado pri¬grlili, kad ne bi bili uvjereni, danijeizvediv. Ta eto mi¬nistar Schmerling ne daje Hrvatima ni Dalmacije, premda ju je kralj obećao! U ostalom nije Kvaternik ni pokušao, da dokaže izvedivost ide jala svojih, kako to spomenuše neki govornici. Starčević pristaje uz Kvaternikov prijedlog, jer ne vjeruje ni Austriji ni Ugarskoj. Najmanje pak vjeruje bečkoj vladi, koju sujjedino teške neprilike sklonule, da narodima dade pri¬vidan ustav. Tristogodišnji život Hrvata dokazuje Starčeviću, da „bečke vlade ne mogu promijeniti svoj karakter". One su uvijek radile proti Hrvatskoj i Ugarskoj; a sada eto bečka vlada poziva Hrvate i Magjare, neka se nagadjaju! Star-čević drži, da hrvatsku državu mogu stvoriti samo „Bog i Hrvati". Iz raznih govora prigodom generalne rasprave moglo se razabrati, da je „narodna stranka" za personalnu uniju s Ugarskom, dočim unioniste hoće realnu uniju. Tako se n. pr. biskup Strosmajer u dugom i krasnom govoru (5. srpnja) izjavio, da želi samo „federalni savez s narodima ugarskim",

206 jer Hrvatska ima na temelju dvojakih ugovora od god. 1527. i 1712. pravo na državnu samostalnost. Naprotiv je grof Julije Janković ustvrdio, da je u interesu Hrvatske, ako „obnovi savez s Ugarskom, i to ne samo personalni, već realni savez". Glasovalo se 13. srpnja. Unioniste uvidješe, da će ostati u ma¬njini. Zato njih 35 izadje iz sabornice, u koju se neki vratiše naskoro, a drugi istom poslije 14 dana. Za prijedlog osrednjeg odbora glasovalo je u načelu 120 zastupnika; trojica se uzdržaše od glasovanja, dočim je 47 zastupnika bilo odsutno. Na to bude prijedlog osrednjeg odbora u specijalnoj debati proširen i upravo državnički dotjeran. Sabor ga je 23. srpnja primio kao 42. članak od god. 1861., koji doslovce glasi ovako:1 „Povodom kraljevskoga prijedloga od 26. veljače 1861. broj 152 i na temelju podnesenog po osrednjem odboru prijed¬loga u pogledu odnošaja trojedne kraljevine naprama kruni i kraljevini ugarskoj, iza višenedjeljnog vijećanja — te iza predbježnog za uščuvanje narodne svoje slobode stvorenog zaključka, da se svaki na ustanovljenje ovog odnošaja smje¬rajući zaključak ima smatrati za ništetan i kao neučinjen, ako bi se nenadanim nu ipak mogućim raspuštenjem ili odgodjenjem sabora prepriječila potanja rasprava o specijalnim pitanjima i ispravcima, koji se odnose budi na prijedlog osrednjeg odbora, budi na onaj zagrebačkih zastupnika ili zastupnika Eugena Kvaternika — zaključio je sabor trojedne kraljevine što slijedi: §. 1. Trojedna kraljevina Dalmacija, Hrvatska i Slavonija u današnjem svom teritorijalnom opsegu, — brojeć ovamo žu¬panije: riječku sa gradom Rijekom, njegovim kotarom i ostalim Primorjem, zagrebačku, varaždinsku, krizevačku, požešku, viro¬vitičku i srijemsku, te sadašnju vojničku Krajinu, to jest osam hrvatskih i tri slavonske pukovnije, imenito: ličku, otočku, ogulinsku, slunjsku, prvu i drugu bansku, križevačku i gjur-vačku, zatim gradišku, brodsku i petrovaradinsku, — tako isto 1 Sulek: „Naše Pravice", str. 400.—403.

j

207 razumijevajuć ovamo pravo na Medjumurje i ostala virtualna i teritorijalna prava ove kraljevine: izjavljuje i očituje putem svoga sabora, koji rokuje u glavnom gradu Za¬grebu, daje uslijed dogodja j a od god. 1848. iz-medju trojedne kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i izmedju kralj evine Ugarske pravno posve prestala svaka druga ma kakva budi za-konotvorna budi administrativna budi sudstvena sveza, osim što se Njegovo Veličanstvo zajednički njihov kralj po njihovima do god. 1848. zajedničkim zakonima — nakon ugovorenih za trojednu kraljevinu i za kraljevinu Ugarsku posebnih krunidbenih diploma — ima kruniti za kralja dal-mat nsko hrvatsko-slavonskoga, i to po slobodnoj volji naroda trojedne kraljevine, jednom te istom krunom i jednom te istom krunidbom, kojom i za kralja ugarskoga; i što ovoj trojednoj kraljevini — osim njezinih posebnih temeljnih, državnih i ustavnih prava — pristoje još i sva ona javna prava, koja pripadahu kraljevini Ugarskoj do konca god. 1847., u koliko se ona posredno ili neposredno ne protive gori izjavljenoj sa¬mostalnosti i neodvisnosti njezinoj. §. 2. No uvažavajući zajedničku s ugarskom kraljevinom prošlost svoju i prijašnji s njom zajednički državni život, a tako isto uvažavajući zajedinstvo interesa glede uzdržanja i raz¬vitka ustavne slobode: tro jedna kraljevina Dalmacija, Hr¬vatska i Slavonija — pretresivajuć previšnji kraljevski prijedlog od 26. veljače 1861. broj 152, kojim je pozvana, da izjavi svoje želje i misli glede odnošenja svojega prema kraljevini Ugarskoj, — krijepošću ovoga svojega saborskoga zaključka očituje, da je ona prema zajedničkoj koristi i potreboći pripravna stupiti s kraljevinom Ugarskom u još užu državopravnu svezu, čim od kraljevine Ugar¬ske budu pravovaljano priznati: gori naznačena neodvisnost i samostalnost, a tako i gori spo-

208 menuti realni i virtualni teritorijalni opseg tro-jedne kraljevine. §. 3. Navedena državopravna sveza izmedju trojedne kra¬ljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije imala bi — na temelju potpunoga starodavnog ustava njihovoga, te na temelju spo¬menute neodvisnosti trojedne kraljevine i njezine državne ravnopravnosti — osnovana biti na skupnom zako-narstvu i prema tomu ustrojenoj upravi, stegnutoj na one dr¬žavne poslove, koji će se potanje opredijeliti saveznim ugo¬vorom. §. 4. Zakonarstvo i vrhovna uprava u političkim, nastavnim, vjerozakonskim i pravosudnim poslovima, kao i sudbenost u svima molbama, — ne mogu biti predmetom uže sveze medju trojednom kraljevinom i kraljevinom Ugarskom, te u pitanju medjusobnog odnošaja ovih kraljevina i ne dolaze u pretres. §. 5. Cim se sabor kraljevine Ugarske izjavi za načela ovoga zaključka, bit će od jedne i druge strane odredjeni jednako-brojni od saborskih članova sastojeći odbori u tu svrhu, da — sastavši se na osobitom, medjusobnim dogovorom odredjenom, mjestu — izrade potanki ugovor o toj državopravnoj svezi, pa ga dotičnim saborima predlože na odobrenje. §. 6. Obzirom na previšnji otpis Njegova Veličanstva od 20. listopada 1860. na bana baruna Sokčevića, kao što i na medjusobno sedamstogodišnje drugovanje, imat će se taj za¬ključak znanja radi priopćiti ugarskomu saboru; isto tako podnijeti će se Nj. Veličanstvu prigodom podastiranja ovo-saborske adrese uz molbu, da ga poput kraljevskoga prijedloga blagoizvoli dostaviti ugarskomu saboru na vijećanje; ili ako bi isti sabor, po pripadajućem si pravu, poprimio inicijativu, nje¬govu predstavku radi dalnjeg pretresanja blagoizvoli dostaviti ovomu saboru".

209 Kralj je još 26. veljače 1861. bio pozvao hrvatski sabor, neka za njegovo krunisanje izabere zastupnike i neka ih za vre¬mena otpravi u Budim. Na taj poziv odgovorio je hrvatski sabor kralju svome ovako1: „Sabor trojedne kraljevine obradovao se radi izjave, koju je tom prigodom učinilo Vaše Veličanstvo, da će se naime Vaše Vel. u smislu ustavnih zakona krunisati za kralja ugarskoga a ujedno da matinsko-hrvatsko-slavon-skoga, pa u tu svrhu ponajprije ugovoriti i izručiti inauguralnu diplomu (krunidbenu zavjernicu), i to za trojednu kraljevinu poseb ce u smislu članka 49. od god. 1622. No krunisanje Vašega Veličanstva moglo bi se preduzeti samo uz izdanje krunidbene zavjernice, a ova bi se mogla izdati tek poslije povratka ustava i zemljišne cjelokupnosti, koja pripada trojednoj kra¬ljevini. Zato mi Vaše Veličanstvo opet na j pokorni je molimo, da trojednoj kraljevini blagoizvoli i potpunu ustavnost i zem¬ljišnu cjelokupnost povratiti, pa time odstraniti zapreke, koje sve do sada nemogućim čine toli željeno krunisanje Veličanstva Vašega. Za slučaj pak, ako se iz kojegagod uzroka ne bi mogla krunidba obaviti zajednički s Ugarskom, pridržava sebi tro-jedna kra'jevina pravo, da Vaše Veličanstvo — na temelju svojih državopravnih ugovora i vlastite svoje pragmatičke sank¬cije — uz gore spomenute uvjete posebice okruni kao kralja svojeg a". Odmah iza toga zaključka došla je u saboru 24 srpnja na dnevni red rasprava o odnošaju Hrvatske prema Austriji. Kralj je naime svojom propozicijom od 12. ožujka 1861. pozvao hrvatski sabor neka „iz svoje sredine izabere i na carevinsko vijeće (u Beču) pošalje 9 sposobnih i miro¬ljubivih zastupnika"; podjedno neka sabor ustanovi način, kako će se u buduće birati na carevinsko vijeće pošiljati za¬stupnici iz Hrvatske i Slavonije. Većina osrednjeg odbora pred¬loži, neka se o tomu pitanju vijeća istom onda, kada sabor ~ Sulek: „Naae Pravioe", str. 424. i 426. D-. K. Horvat: Najnovija hrvatska povjest 14

210 bude na čistu glede odnošaja trojedne kraljevine prema Ugar¬skoj; pa i (ada neka o tom pitanju odluči sporazumno i za¬jedno s Ugarskom. Manjina pak osrednjeg odbora predloži, neka se hrvatski zastupnici ne odašalju na sadašnje „oktroi¬rano" carevinsko vijeće, jer se to protivi temeljnim ustavnim zakonima 'hrvatskim, pa i s toga razloga, što još nije ustanovljen naš odnosaj prema Ugarskoj. Ipak nema dvojbe, da je „više¬stoljetna sudbina ustavnoga naroda našega s inim narodima austrijskim u pogledu općih interesa usko spojena i tako za¬mršena, da se ustavnim putem riješiti i razmrsiti može samo medjusobnim dogovoro m". Zato manjina osrednjeg od¬bora predlaže, da „narod naš ne bude već radi same svoje ko¬risti protivan, da se — kada to bude moguće — stavi u ustavni dogovor o tomu, kako da se ovi medjusobni odnošaji usta¬nove i za buduće rješavaju s narodima austrijskim66. Ovu ustavnu pripravnost trebao bi sabor kralju očitovati, pridržavši sebi pravo, da način ustavnoga dogovora kasnije označi pobliže. U savezu s ovim prijedlogom predan je saboru državo-pravni spis, što ga je sastavio zagrebački odvjetnik Makso Priča.1 U tome spisu naglašuje Priča državopravnu samo¬stalnost Hrvatske, Slavonije i Dalmacije; no podjedno priznaje, da su izmedju nas i drugih zemalja austrijskih tečajem 300 godina faktično nastali zajednički interesi i doticaji obranbene, gospodarstvene i financijalne naravi. ,,A ne smije se tajiti ni to, da je svakolika monarkija dosele vazda i neprekinuto prema inostranim državama — t. j. u internacionalnim (medjuna-narodnim) odnošajima i doticajima — predstavljala jednu je¬dinu cjelinu, pa da se tako izvanjska politika ukupne monarkije upravljala jedinstveno i jednim pravcem. Odatle se izmedju nas i ostalih naroda i zemalja monarkije zajedno s jedne strane, a izmedju inostranih država sa druge strane, razviše osobiti 1 Dnevnik sabora od god. 1861., knjiga II. str. 242.—251.

211 doticaji, osnovani na načelima medjunarodnoga prava. U ovim doticajima utemeljen je i opet jedan daljnji odnošaj izmedju nas i onih ostalih zemalja i naroda ukupne monarkije, jer su po onim internacionalnim odnošajima ukupne monarkije gdješto nametnute nama u zajedinstvu s ostalim zemljama i narodima takodjer .dužnosti, kojima se mi već iz obzira na svetinju internacijonalnoga prava ne možemo ustegnuti". Sama od sebe nameću se pitanja: „Kako da se ov' interesi u buduće poravnaju i dovedu u medjusobni sklad? Kako da se time zajamči daljnji njihov mirni razvitak bez povrede našega državnoga prava, koje postoji od vijekova?" Na ova pitanja odgovara Priča ovako: ,,Ovo ne može — bez uštrba državnoga i ustavnoga prava našega — uslijediti inako, nego li onim putem, koji odgovara ovomu pravu našemu, t. j. putem kon¬vencije (ugovora), dakle putem, koji je naznačen historijskim precedencijama i tečajem povjesnog razvitka državopravnoga našeg odnošaja k ostalim zemljama i narodima monarkije. Time, što smo slobodnim izborom svojim predali prejasnoj vladajućoj kući žez'.o ovih kraljevina — uz uvjet, da ostane netaknuta državopravna samostalnost istih kraljevina, dakle putem ugovora, sklopljena sa skupnim vladaocem, — stupil smo u odnošaj s ostalim zemljama i narodima monarkije. Isto tako mislimo, da bi već sama povjesna a i pravna dosljednost sa sobom donosila, da se sada, — pošto se iz onog odnošaja, osnovanoga na istovjetnosti vladaoca, tečajem vijekova raz-više ini skupni doticaji i interesi izmedju nas te ostalih zemalja i naroda monarkije; pošto se nadalje ova monarkija preustro¬jila na ustavnu, te pošto su po tom takodjer ostali narodi i zemlje pozvani, da odlučuju o svojoj sudbini, — ovi skupni odnošaji i doticaji, koji se tečajem vijekova faktično razviše izmedju nas te ostalih naroda i zemalja monarkije rasprave i urede putem slobodnoga medjusobnog dogovora i putem medjusobne konvencije, pa da se ovim putem ustanovi način,

212 kako bi se u napredak imali oni skupni interesi rukovati i po-ravnjivati bez uštrba državopravne autonomije pojedinih kra¬ljevina i zemalja". Poslije „Pričine izjave" predloži dr. Ante Stojanović, veliki bilježnik županije virovitičke, neka „sabor trojedne kra¬ljevine Njegovomu Veličanstvu putem adrese odgovori, da on — bez povrede starodavnoga, prisegom toli sjajnih kraljeva po-tvrdjenog ustava, — ne može na carevinsko vijeće izabirati zastupnike od strane kraljevina Hrvatske i Slavonije, a ne može niti u pretres uzeti način budućeg izabiranja". Kako se vidi, svi prijedlozi idu za tim, da hrvatski sabor ne pošalje svojih zastupnika u carevinsko vijeće. Pa ipak se u hrvatskoj javnosti napeto očekivalo, što će sabor odlučiti. Prvaci narodne stranke podupirahu prijedlog manjine osrednjeg odbora i s'mpatizovahu s Pricinom izjavom Znali su, da će' izmedju raznih zemalja u monarkiji morati doći do nekog ugo¬vora, kako treba u buduće rješavati zajedničke interese. Uz to se bojahu, da će kralj raspustiti hrvatski sabor, ako se većina sabora stavi na polje puste negacije, kako predlaže Stojanović. Lijepo su to razlagali: Mrazović, Kukuljević, Perkovac, Veber, Zužel, Ilijašević, Vončina i Vrbančić. Dobro je u budućnost vidio i dr. Eugen Kvaternik. On se oborio na sve prijedloge, pa nije štedio ni Stojanovića. „Tko nam jamči", pita Kvaternik ,,da ne će naš sabor biti već sutra raspušten, ako danas primimo Stojanovićev prijedlog? Tko nam jamči, da će se opet novi su¬stavni (sabor) sazvati? Puka negacija u sadašnjoj krizi naše domovine isto je tako pogibeljna, kao što bi pogibeljno bilo i načelo onih, koji bi izravno kazali: hajdmo birati 9 po¬slanika na sadašnje carevinsko vijeće". Kvaternik podvrgava sudbinu Hrvatske jedino slobodnomu dogovoru izmedju sabora i kralja.l 1 Polić: „Parlamentarna povjest", I. str. 69. i 70. Strosmajer, str. 522.-624.

213 ^ Javno mnijenje u Hrvatskoj bijaše (radi nedavno minulog apsolutizma) tako ogorčeno na Nijemce, da se nitko nije usudio zagovarati savez s Austrijom. Tkogod je htio steći popularnosti, 1£ trebao se jednostavno u saboru oboriti na Beč. Stojanović po- n stade radi svoga prijedloga najpopularniji čovjek. Naprotiv se u Zagrebu oštro udaralo na Priču, Mrazovića i druge rodo- fr ljube, koji su vidjeli, da — hoćeš ne ćeš — faktično po- lfl stoje neki odnošaji izmedju Hrvatske i Austrije, pa su htjeli, B da se ovi odnošaji urede ustavnim putem, t. j. ugovorom. Čuvstvo je kod naroda bilo jače od razuma! Mnogi članovi

  • „narodne stranke" bijahu se s unionistima složili protiv Beča

f i carevinskog vijeća. Za Stojanovićev prijedlog — odnosno protiv priznanja zajedničkih posala s Austrijom — govorili • su: Josip Brigljević, Mijo Košćec, Tito Babić, dr. Ante Star- 1 čević, Vjekoslav Kristijanović, Lavoslav Sram, Josip Akša- mović, Ladislav Balog, Uheraik i Batagliaiini, dakle pristaše raznih stranaka. Hrvatski je sabor 3. kolovoza 1861. jednodušno glasovao, da „Hrvatska i Slavonija ne udioničtvuju na care¬vinskom vijeću". Sada bi se imalo vijećati o prijedlogu ma¬njine osrednjeg odbora, odnosno o Pricinoj izjavi. Sabor se imao očitovati, hoće li Hrvatska ugovorom urediti svoje sveze s ostalim zemljama austrijskim. No Stojanović ustade odlučno protiv toga, te predloži, neka se zaključi rasprava o odnošaju prema Austriji. 0 tomu je trebalo odlučiti poimeničnim glasovanjem. Mnogi zastupnici zatvoriše oči pred faktičnom istinom! Za nastavak vijećanja glasovalo je 5. kolovoza 46 zastupnika, a protiv toga 69; medju ovima bijahu svi unioniste, zatim većina Srba i krajiških zastupnika, pa takodjer Kvaternik i Starčević. Time je eto hrvatski sabor — u protuslovlju sa zaključkom hrv. sabora od god. 1848. — većinom glasova izjavio, da ne priznaje nikakovih zajedničkih odnošaja s Austrijom. 0 tomu govori sabor u adresi na kralja ovako:

214 „Gojeći što tvrdje osvjedočenje, da je trojedna kraljevina glasom državopravnih ugovora od god. 1527. i 1712. te zakona od god. 1790/1. od ,cvake druge kraljevine i pokrajine ne¬odvisna i glede zakonarstva i glede uprave; držeći se zatim toga, da starodavni ustav trojedne kraljevine, koja s ostalim kraljevinama i zemljama monarkije stoji samo u perso¬nalnoj uniji, nije nikada pravno prekinut; obzirući se napokon i na to, da se ne samo prava naroda, nego i (prava) prijestolja osnivaju na tome ustavu, kojega, sve kad bi i sto-jala neka ovamo spadajuća pogubna načela, nikada nije iz¬gubio barem narod trojedne kraljevine, — ne mogosmo izjaviti ino, nego da ne možemo zastupnika š i 1 j a t i u oktroirano i već radi toga svemukolikomu našemu ustavno-zakonitomu životu toli pogibeljno carevinsko vijeće. Ovaj naš zaključak ne protivi se ni najmanje našoj toliko puta tako sjajno posvjedočenoj podaničkoj vjernosti i lojalnosti. Jer kao narod, vjeran i svomu ustavu i kralju svome, držasmo i držimo za najsvetiju dužnost: braniti prava, ustavom i za¬konom podijeljena kako vladaocu tako i narodu. Znademo, da svaka pogibelj, koja nam prijeti ustavu, prijeti takodjer pravu ne samo naroda, nego i prijestolja Stojeći uz ustav svoj, stojimo mi uz vladaoca. Braneći svoje pravo i zakon, branimo ujedno najčvršće takodjer pravo Vašega Veličanstva, kralja našega".1 26. Schmerlingov centralizam. Kralju je hrvatski sabor adresom od 24. rujna 1861. pri¬općio zaključke svoje. Na ovu je adresu 8. studenoga 1861. uslijedio kraljevski otpis. Kralj je odgovorio raspustom sabora hrvatskoga, kako su to naslućivali oni naši rodoljubi, kojima je pogled dopirao u budućnost. U svome 1 Šulek: „Naše Pravice", str. 427. i 428.

215 otpisu veli kralj, da listopadska diploma traži one za cijelu monarkiju zajedničke poslove, koje bijaše kao takove označio hrvatski sabor od god. 1848. „Kada s pouzdanjem i bez pri-uz^ća budu rasudbi podvrgnuti pravni i faktični odnošaji, možemo se stalno nadati", veli kralj, ,,da nikada više ne ćemo čuti one posvema bestemeljne tvrdnje, da trojedna kraljevina nije nikakvim skupnim interesima i poslovima skopčana s ostalim kraljevinama i zemljama Našim, nego jedino sred¬stvom previšnje Naše osobe, kao skupnoga svih njih vladara". Prelazeći na druge zaključke sabora hrvatskoga, većinom im kralj podjeljuje sankciju svoju. Tako je potvrdio gla¬soviti 42. članak. Kralj obećaje, da će ovaj članak „pr¬vomu budućemu saboru ugarskomu predložiti na raspravljanje', kao kraljevski svoj prijedlog. Jednako obećaje kralj, da će „privremeni kraljevski dvorski dikasterij hrvatsko-sla-vonski definitivno pretvoriti u kraljevsku hrvatsko-slavonsku dvorsku kancelarij u". Za „sudbene stvari, rasprav¬ljene u Hrvatskoj i Slavoniji, postavit će se osobita vrhovna sudbena instancija". Kralj priznaje cetinski sabor od god. 1527. i hrvatsku pragmatičku sankciju od god. 1712., a hrvatsko državno pravo hoće dovesti u sklad s potrebama cjelokupne monarkije. Glede krunisanja veli kralj: „Nije Nam mo¬guće: dati Našu privolu na moljeno od Vas posebno krunisanje za kralja ovih Naših kraljevina". ,,U obziru Vaše želje, da Vam po primjeru starijih sabora bude dozvoljeno danom prigodom predložiti kruni sposobnih za bansko do¬stojanstvo osoba, nijesmo u stanju, da zadovoljimo vjernostima Vašim. No u onim slučajevima, kada sabor bude sakupljen upravo u doba ispražnjenoga dostojanstva banskoga* ne nalazimo ništa prigovoriti proti tomu, da mu bude prosto: podobnih za tu čast muževa kruni — istim na¬činom kaojoekada — samo preporučiti (commendare)"-Kralj ne dozvoljava, da ban saziva sabor hrvatski po volji'

216 nego samo ,,s predbježnom dozvolom kraljevskom". Hrvatsku i slavonsku Krajinu priznaje kralj „sastavnim dijelom trojedne kraljevine"; ali je joS ne može administrativno pri¬pojiti „materi-kraljevini", jer je vojnički sustav u Krajini nuždan ,,u pogledu jakosti ukupne države". Sjedinjenje P a 1-m a c i j e s Hrvatskom i Slavonijom provesti će se odredjenim već putem, t. j. slobodnim sporazumkom.l Pune 4 godine ostade Hrvatska bez sabora. Nije u to vrijeme ni Ugarska imala svoga sabora. Državni je kancelar vitez Schmerling otvoreno ispovijedao, da je ovo neustavno vladanje posljedica negacije zajedničkih posala s Austrijom. Schmerling je tvrdi centralista. On hoće da stvori jedinstvenu Austriju, ali ne s federalističkim uredjenjem. Zato će neumorno na¬stojati, da provede listopadsku diplomu, pa da prema ustanovi veljačkog patenta čitavu monarkiju dovede u carevinsko vijeće. Bude li monarkija centralizovana u glavnim državnim poslo¬vima (vojska i vanjsko zastupstvo), porasti će njezin ugled u inozemstvu. Ne treba zaboraviti, da se Austrija sve do god. 1866. nalazila u savezu njemačkih država. Habzburška je di¬nastija kroz šest stoljeća vodila carstvo njemačko Ona hoće da i nadalje zadrži prvenstvo u Njemačkoj. No već od god. 1740. diže se u Njemačkoj dinastija Hohenzollern protiv kuće habz-burške. Pruska je postala ozbiljan takmac Austrije. Ona je već i prostorom gotovo jednaka austrijskim i češkim zemljama. Zato Schmerling naumi uz Austriju nekim zajedničkim po¬slovima privezati Ugarsku i Hrvatsku. Takva bi Austrija bila onda jaka, da u njemačkom savezu vodi prvu riječ. No ovu je politiku dobro vidio pruski državnik Bismark. Zato će on težiti upravo za protivnim: da istočnu polovicu monarkije odijeli od zapadne polovice. Uz to će se i Magjari i Hrvati svom snagom svojom opirati nastojanju, da preko carevinskoga vijeća dopru u njemačko more, gdje bi se mogli i potopiti. Strah pred nje- 1 Šulek: „Naše Pravice", str. 439.-466.

217 mačkim jezikom odvraćao je Magjare i Hrvate od realnoga saveza s Austrijom, koja još uvijek teži za obnovom carstva njemačkoga. Schmerling je isprvice mislio, da će Hrvate predobiti za savez s Austrijom na taj način, ako im ispuni bar neke želje. Ove se u prvom redu ticahu državne uprave. Tako smo vidjeli, da je Schmerling 16. siječnja 1861. obnovio stare ustavne županije hrvatske. Vidio je i to, da ustavnim načelima ne od¬govara onakvo ,,c. kr. namjesništvo", kakvo bijaše u Hrvatskoj i Slavoniji uredjeno god. 1854., dakle za vrijeme apsolutizma. Zato 14. ožujka 1861. izadje kr. otpis, kojim se u Hrvatskoj osniva nova zemaljska vlada pod imenom: „kraljevsko namjesničko vijeć e". U tome otpisu javlja kralj sa¬boru hrvatskomu ovo1: „Nastojeći, da primjerno očinskoj Našoj skrbi za vjerne nam podložnike sve ono pospješujemo i unapredjujemo, što nalazimo korisnim za sreću i blagostanje istih; pa želeći radi toga, da milim Nam nasljednim kraljevi¬nama Našim Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji opet podijelimo starodavnu uglednost: odlučismo premilostivo za iste kraljevine — na način kraljevskoga Našega ugar¬skoga namjesničkog vijeća — ustrojiti i umjestiti politički dikasterij pod imenom kraljevskoga namjesničkoga vijeća kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavon je. Ovo će (namjesničko vijeće) imati, da — za uvijek podložno Nama i zakonitim nasljednicima Našim — pod predsjedanjem bana istih kraljevina i njegovih nasljednika u banskom dostojanstvu rukovodi i obavlja upravu zemaljskih političko-eko-nomičkih posala u smislu zakona i naredaba Naših". Ovo je kr. namjesničko vijeće bilo odmah privedeno u život, te će sve do god. 1869. voditi upravne i gospodarske poslove u Hrvatskoj i Slavoniji. Vijeću je na čelu bio ban, kojemu je kr. odlukom od 14. ožujka 1861. pridijeljen: 1 dvorski savjetnik, 1 Sbornik zakona i naredaba od god. 1863., svezak I. broj 182.

218 kao doglavnik, zatim 6 savjetnika, 6 tajnika, 6 perovodja i primjeren broj pomoćnog osoblja. Tako je eto Hrvatska u pogledu zemaljske vlade postala ravnopravna Ugarskoj. No Schmerling je dobro znao, da Hrvati žele takvu ravnopravnost i kod samoga ministarstva. Ugarska je imala svoju dvorsku kancelariju, a Hrvatska samo dvorski dikasterij. Zato je hrvatski sabor god. 1861. stvorio 44. zakonski članak,1 koji traži, da se naslov dvorskoga dikasterija zamijeni naslovom „kraljevske dalmatinsko-hrvatsko-slavonske dvorske kancelarije". Ovoj kancelariji neka se „opredijeli isti djelokrug, koji je do god. 1848. imala ugarska dvorska kancelarija". Na¬ročito pak neka joj se „povjeri i vrhovna uprava primorsko-hrvatskih luka i morskoga penzionoga fonda, što je sada pod vlašću tršćanske gubernije". Schmerling izradi, te je Ivan Ma-žuranić 20. studenoga 1861. bio imenovan hrvatskim kance¬larom i tajnim savjetnikom. A 17. travnja 1862. potpiše kralj otpis, kojim se hrv. namjesničkomu vijeću javlja, da je pre-višnjim rješenjem od 3. veljače 1862. uredjena ,,k r. d v o r s k a kancelarija za kraljevinu Dalmaciju, Hr¬vatsku i Slavoniju". Evo toga kr. otpisa2: „Kao što Mi uvijek i neprestance nastojimo, da ispunimo sve pravične i pravedne želje Našega ljubljenoga kraljevstva dalmatinsko-hrvatsko-slavonskoga u obziru unapredjenja blagostanja nje¬gova, isto tako dali smo tomu vjernomu kraljevstvu Našemu sada nov dokaz očinske Naše brižljivosti, pošto smo Našim rješenjem od 3. veljače 1862. konačno potvrdili uredjenje po¬sebne —za vrhovnu upravu spomenute kraljevine namijenjene — dvorske kancelarije, koja je u smislu dotičnoga zaključka sa¬borskoga u načelu dozvoljena već u kraljevskom Našem otpisu, izdanomu dne 8. studenoga 1861. na sabor ove Naše kraljevine. Dajući ovo na znanje namjesničkomu vijeću, pozivamo ga ovim 1 Sulek: „Naše Pravice", str. 403.—405. 2 Sbornik zakona i naredaba od god. 1863., svezak I. broj 266.

219 i zapovijedamo mu, da ovu Našu — naslovom: kraljevska dvorska kancelarija za kraljevinu Dalmaciju, Hrvatsku i Sla¬voniju — nazvanu dvorsku oblast kao takovu priznaje i da joj ne uskraćuje zakonite poslušnosti". Kr. hrvatska dvorska kan¬celarija počela je kao takova djelovati 9. ožujka 1862. Ona je za pravo posebno hrvatsko ministarstvo u Beču. U djelo¬krug hrv. dvorske kancelarije spadahu svi poslovi, koji se od¬nose na Hrvatsku i Slavoniju u pogledu bogoštovlja, školstva, uprave i pravosudja. Hrvatski je dvorski kancelar stajao u drugom dnevnom razredu. Na pomoć mu bijahu 4 dvorska savjetnika, 3 dvorska tajnika, 4 perovodje, 2 perovodna pristava i manipulacijom) osoblje.1 Hrvatski je sabor god. 1861. zamolio kralja, neka bi u Za¬grebu „osnovao kr. stol sedmorice kao vrhovno sudište kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije". Ovu je molbu sabor motivirao „obzirom na prošlost, u kojoj je trojedna kra¬ljevina imala vlastito svoje sudstvo u svima granama i pri¬zivnim molbama"; zatim obzirom na to, što se parnice — kao što uopće svi parbeni i izvanparbeni poslovi u trojednoj kra¬ljevini već sada vode i rješavaju posve u narodnom jeziku, . . . te bi se tako u trećoj molbi mogli suglasno s pravom i pravicom rješavati samo po sucima, koji su posve vješti jeziku i zakonu trojedne kraljevine".'2 Kralj je ovoj želji udovoljio, te 30. lipnja 1862. u Zagrebu osnovao stol sedmorice, kojemu će predsjed¬nikom biti ban hrvatski. Zakonskim člankom 58. od god. 1861. proglasio je hrvatski sabor narodni jezik jedinim službenim jezikom u Hrvatskoj. Tom prilikom vodila se u saboru rasprava: kakvim da se imenom nazove narodni jezik. Danas nam se dakako čini nenaravnim raspravljanje Jo tom imenu. Ta narodni jezik u Hrvatskoj ne može službeno nositi drugo ime nego li hrvatsko! No onda 1 Ibidem, broj 252. i 253.

  • Šulek: „Naše Pravioe", str. 405. i 406.

220 se išlo za političkim ciljevima. Hrvati su još uvijek mislili, da će doći do narodnog jedinstva izmedju južnih Slavena. U toj nadi zagrijao se dr. Ljudevit Gaj god. 1836. za ime „ilirsko". Kada to nije uspjelo, iznese Ivan Kukuljević1 god. 1850. ime „jugoslavensko". Dugo je hrvatskim rodoljubima jugoslavensko ime služilo kao uzor. Strosmajer daje god. 1860. novce za osnutak „jugoslavenske" akademije, a hrv. sabor stvara 28. rujna 1861. zakonski članak o „jugoslavenskom" sveučilištu. Tako je eto na hrv. saboru niknula misao, da se i narodni jezik u Hrvatskoj prozove imenom „jugoslavenskim". Ipak je kancelar Mažu-ranić uvidio, da je takav naziv nenaravan. Kad je dakle po¬četkom god. 1862. izradio kraljevu potvrdu 58. članka, onda se pobrinuo, da narodni jezik u Hrvatskoj dobije i pravo svoje ime: „hrvatsko". Kraljevska je potvrda pobudila u Hrvatskoj veliku radost, jer je sada posve odzvonilo njemačkomu jeziku. Još jedno pitanje uspirilo je u Hrvatskoj lijepu nadu. Ban Sokčević sazove naime 20. kolovoza 1862. odlične rodo¬ljube hrvatske na bansku konferenciju. Južno je društvo gradilo prvu željezničku prugu u Hrvatskoj: od Siska preko Zagreba u Zidanimost. Kada bude ova pruga otvorena, oslabit će trgo¬vina na Rijeci i na Lujzinskoj cesti (od Karlovca do Rijeke); slavonski će naime proizvodi putovati ladjama po Savi do Siska, a dalje željeznicom ravno u Trst. Hrvati se bojahu, da će im ovakova prometna politika stvoriti na Rijeci još više ne¬prijatelja. Zato je u Hrvatskoj niknuo pokret, neka se gradi velika željeznička pruga od Zemuna preko Rume, Vinkovaca, Djakova, Požege, Siska, Zagreba i Karlovca na Rijeku. 0 tom je raspravljala banska konferencija u Zagrebu. Sam kralj naloži hrvatskoj dvorskoj kancelariji, neka dade izvesti prethodne radnje. Kad je zbilja došlo i do trasiranja pruge, mnogi se Hrvati nadahu, da će u Hrvatskoj pomoću Austrije procvasti promet i trgovina. 1 U poznatom imenu svoga „društva za povjesnicu jugoslavensku".

221 Sve ovo bijaše razlogom, da se u Hrvatskoj našlo iskrenih rodoljuba, koji ne će više Austriji biti tako protivni, kao što bijahu prije godinu dana. Mažuranić se bojao, da će Hrvatska — stojeći skrštenih ruku izmedju Austrije i Ugarske — podleći jednoj ili drugoj. Jao Hrvatima, ako se Ugarska pogodi s Au¬strijom, pa obnovi dualizam, makar i u drugom obliku, nego li je postojao do god. 1848. Tada će se odlučiti ,,de nobis" (o nama), ali i „sine nobis" (bez nas)! Sada bi se naprotiv dalo s kraljem pogadjati o „uvjetima", uz koje će Hrvati unići u carevinsko vijeće. Glavni bi dakako bio uvjet: sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom; ovo ne će biti teško polučiti, ako Hr¬vatska sklopi realni savez s Austrijom mjesto s Ugarskom. Za ovu se politiku izjave: Ivan Kukuljević, Ljudevit Vuko-tinović, barun Ambroz Vranicani, Ivan Vončina, dr. Jovan Subotić, Adolf Veber, Makso Priča, Avelin Cepulić, Nikola Krestić i još neki članovi narodne stranke. Centraliste je svom energijom podupirao kardinal Haulik, nadbiskup zagrebački. No protiv takove politike ustane veći dio narodne stranke, naročito: biskup Strosmajer, dr. Franjo Rački, Matija Mra-zović, Ivan Perkovac, Slavoljub Vrbančić, Mirko Hrvat, Bo-goslav Sulek, Lavoslav Sram i Ante Jakić. Dakako da su protiv saveza s Austrijom bili unioniste, a takodjer dr. Eugen Kva-ternik i dr. Ante Starčević. Svi neprijatelji Schmerlingova cetralizma u Hrvatskoj započnu borbu u županijskim skupštinama, kada već nije bilo sabora. Vlada je 14. studenoga 1861. poslala žu¬panijama naredbe o novačenju i o porezima. To bijaše protu¬ustavni čin, jer je poreze i novake mogao dozvoliti samo sabor. Zato se podigne velika bura u županijskim skupštinama. Viro¬vitička županija šalje nepouzdanicu dvorskoj kancelariji i na-mjesničkomu vijeću. Zagrebačka županija zaključuje, da će naredbe izvršiti, ali zato prosvjeduje proti neustavnim odred¬bama. U varaždinskoj županiji polažu oba podžupana (Bede-

222 ković i Petar Horvat) svoju čast, jer da ne mogu izvršiti ne¬ustavne naredbe. Naskoro se dogadjaju takodjer promjene u vrhovnoj upravi nekih županija. Tako je Ladislav Delimanić, kao župan virovitički, naslijedio (21. travnja 1862.) biskupa Strosmajera, Miroslav Spun grofa Juli ja Jankovića, Miroslav Pisačić grofa I. N. Erdeda, a Svetozar Kušević grofa Petra Pejačevića.1 Najvide je neprilika ministru Schmerlingu u Hrvatskoj zadavao „Pozo r". Ovaj list bijaše još uvijek glas javnoga mnijenja. U „Pozor" pišu protivnici austrijskoga centralizma. Uredjuje ga Perkovac, a stalni su mu suradnici Josip Miška-tović i Blaž Lorković. Premda je tada izlazio beletristički časopis „Naše gore list", ipak nalazimo i u „Pozoru" lijepih književnih radnja od Janka Jurkovića, Vatroslava Jagića i drugih književnika hrvatskih. Vlada je naskoro počela pro¬goniti „Pozor" i „pozoraše". Miškatović izgubi suplenturu na gimnaziji zagrebačkoj. Lorkoviću bude kao slušatelju pravo¬slovne akademije zabranjeno suradjivanje kod „Pozora". Kan¬celar Mažuranić pozove činovnike i učitelje, neka ne pomažu „Pozora". Jednako je nadbiskup Haulik 18. listopada 1863. pozvao svećenstvo, neka ne čita „Pozora". Treba spomenuti, da je Haulik god. 1863. u „Agramer Zeitungu" napisao nekoliko članaka, u kojima zagovara pristup u carevinsko vijeće. Hau-lika je u „Pozoru" pobijao biskup Strosmajer krasnim član¬cima, koji se odlikuju bujnim slogom. Biskupi se nijesu pot¬pisali svojim imenom. Haulikovi članci nose potpis „visoko-položene osobe", a Strosmajerovi „sa Vuke" rijeke. Schmerling naloži banu Šokčeviću, neka „Pozoru" što prije zakrene vratom. Radilo se po Bachovom tiskovnom zakonu, koji je odredjivao, da se novine moraju obustaviti, ako dobiju tri opomene. Sok-čević je zbilja „Pozor" prvi put opomenuo 6. prosinca 1863., drugi put 17. prosinca, a treći put 11. siječnja 1864. Toga dana 1 Polić: Parlamentarna povjest, I. str. 117. i 118.

223 bude obustavljeno dalnje izlaženje „Pozora" najprije na 3 mje¬seca, a onda trajno. Tako je hrvatska opozicija ostala bez svoga glasila. No Perkovac uze pisati u češke novine „Politik", koje su izlazile u Pragu na njemačkom jeziku. Radi toga dobila je „Politika" mnogo pretplatnika u Hrvatskoj. Ivan Perkovac bude 8. ožujka 1864. radi 4 članka u „Pozoru" osudjen na 3 mje¬seca zatvora, jer da „buni" hrvatski narod.1 U to je doba već bilo u Hrvatskoj i drugih političkih mu¬čenika. Barun Dragojlo Kušlan, veliki bilježnik županije zagre¬bačke, bijaše kao protivnik centralizma 6. rujna 1863. otpušten od službe. Kušlanov drug Ante Starčević, veliki bilježnik županije riječke, dospio je u zatvor. I Eugen Kvaternik bude optužen, da je svojim djelom „Politička razmatranja" počinio „smetanje javnoga mira". Zato odsjedi 6 tjedana u zatvoru; a kad se poslije toga zaputio u inozemstvo, zabrani mu na-mjesničko vijeće povratak u Hrvatsku, jer je Kvaternik slu¬čajno god. 1858. stekao rusko državljanstvo.9 Nije bolje bilo nidalmatinskim Hrvatima. Oni vode tešku borbu s autonomašima, koje predvode: Bajamonti, Duplancich, Celio Čega, Lapena, Cor. Civ. Lučio i dr. Talijanaška birokracija upotrebljuje sva moguća sredstva na štetu „na¬rodne stranke" i uopće na štetu hrvatske misli. Ipak je svake godine bila brojnija ona četa, koju vodi dr. Miho Klaić. Na¬rodna stranka osnuje u Zadru i svoje novine ,,I1 Nazionale" (današnji „Narodni List"), da lakše suzbija protivnike svoje. Profesor Natko Nodilo ostavlja službu na spljetskoj gimnaziji, pa ide u Zadar, da uredjuje ,,I1 Nazionale". Odmah u prvim brojevima sukobi se mladi Nodilo sa glasovitim talijanskim književnikom Nikolom Tommaseom. Radilo se dakako o pi¬tanju sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom, jer je to pitanje vazda bilo na dnevnom redu. Nodilo porazi Tommaseova 1 Dr. Ivan Zahar: „Ivan Perkovao" (izd. ,,M. H."), str. LV.—LXIII. Parlamentarna povjest, str. 122. i 123.

224 državopravna i historijska razlaganja tako, da se Tommaseo nije nikada više pojavio u političkoj borbi dalmatinskoj. Time su bili poniženi i svi autonomaši. Zato idu poglavito za tim, kako će utuci vodje dalmatinskih Hrvata. Lako im je to bilo izvesti, kada mnogi Hrvati bijahu činovnici, pa tako na dohvatu moćne birokracije. Profesori Ivan Danilo i dr. M. Elaić budu god. 1863. jednostavno otpušteni, a profesor Gjuro Pulić poslan za ravnatelja gimnazije u Tridentu! Protiv Nodile podigne birokracija mnogo kaznenih parnica, od kojih ga ipak oslobode 2 opće amnestije. Ništa nije autonomašima pomagalo! „II Na-zionale" izlazi i dalje, te pobjedonosno udara na talijanaše i na birokrate. Hrvatske članke pišu Ivan Danilo i Miho Pavlinović, a talijanske dr. M. Elaić i Niko Pucić. Prvi put se carevinsko vijeće sastalo 1. svibnja 1861. U njem ne bijaše zastupnika iz Hrvatske, Ugarske, Erdelja i Mle¬tačke. Zato je Schmerling morao na zahtjev Poljaka 5. lipnja izjaviti, da je to samo uže carevinsko vijeće za Austriju, a ne za čitavu monarkiju. Bez sudjelovanja Magjara i Hrvata imali su Nijemci na carevinskom vijeću znatnu većinu. Česi i Poljaci vode oštru opoziciju; ali ipak parlamenat plovi Schmer-lingovim putem. Za čitavoga prvoga zasjedanja (do 18. pro¬sinca 1862.) prevladjivao je centralizam. Drugo zasjedanje za¬počne 18. lipnja 1863. opet bez sudjelovanja Hrvatske, Ugarske, Erdelja i Mletačke. Ipak podje Schmerlingu za rukom, te je naskoro u carevinsko vijeće priveo Erdelj. Videć naime, da ga ne slušaju Magjari, složi se Schmerling u Erdelju s Rumunjima i Nijemcima. Ovi dodju na sabor erdeljski, te opozovu uniju, koju je Erdelj god. 1848. sklopio s Ugarskom. Od sada će Erdelj biti 4 godine i pravno odijeljen od Ugarske. Rumunji i Nijemci u Erdelju priznadu veljački patenat, pa iz svoga sabora oda-šalju 20 zastupnika u carevinsko vijeće. Cim su erdeljski za¬stupnici 20. listopada 1863. osvanuli u carevinskom vijeću, proglasi se ovo parlamentom čitave monarkije.

. • _. J

225 Od sada je Schmerling gojio nadu, da će u carevinsko vijeće privesti takodjer Ugarsku i Hrvatsku. U Ugarskoj počne te¬tošiti Slovake, Srbe, Nijemce i Rumunje. Nije on time na¬mjeravao zadovoljiti potlačenim narodnostima, nego samo uči¬niti pritisak na Magjare. U Hrvatskoj pak htjede organizovati pristaše realnoga saveza s Austrijom. Kukuljevića zapade teška zadaća, da u Hrvatskoj stvori novu „narodnu samo¬stalnu stranku". On je to učinio na štetu svoje popularnosti. Kao što je Gaj izgubio ljubav puka u vrijeme Bachovoga apso¬lutizma, tako ju Kukuljević izgubi radi Schmerlingovoga cen¬tralizma. Široki slojevi puka prebrzo zaboravljaju zasluge ve¬likih ljudi; no zato je tu povjesnica, koja bilježi neumrla djela i slavi začetnike njihove. Samostalci uzeše Pricinu izjavu kao svoj program. Oni priznaše, da po hrvatskoj pragmatičkoj sankciji moraju čitavoj habzburškoj monarkiji biti zajednički poslovi: dvor, vojska, diplomacija i dio financija. U carevinsko će vijeće Hrvatska unići samo „uvjetno". — Znala je samostalna stranka, da će svoje misli najbolje širiti, ako u Zagrebu osnuje stranačke no¬vine. Kukuljević je već na jesen god. 1863. tražio zgodnoga urednika. Možda bi se toga posla i sam latio, da nije bio ve¬liki župan zagrebački. Kukuljević zamoli Šuleka, neka cn uredjuje dnevnik. No Sulek mu 31. siječnja 1864. odgovori: „Meni se čini, da bih zanijekao prošlost naroda hrvatskoga, kada bih njegov ustav — utemeljen na hiljadugodišnjim dvo¬stranim ugovorima — osnivao na pukoj oktroiranoj diplomi i patentu veljačkom. Takvoj teoriji naći će se u ustavnoj Hr¬vatskoj malo iskrenih privrženika. Starim našim ustavom osi¬gurano nam je pravo dozvoljavanja poreza i vojnika, kojega prava nema sadašnje carevinsko vijeće. Ako mi tamo podjemo prije nego li se (care\insko vijeće) reformira, odričemo se te¬meljnih ustavnih pravica na korist apsolutizma, a ne (na korist) austrijskih naroda". Sulekov odgovor pokazuje mišljenje ta- 35 Dr. R. Horvat: Najnovija hrvatska povjest.

226 dašnjih pristaša biskupa Strosmajera. Uzalud se Kukuljević obratio i na popa Ivana Danila, koji je tada kao otpušteni profesor uredjivao hrvatski prilog dalmatinskoga lista ,,I1 Na-zionale". Ipak je Kukuljević pomoću Vončine osnovao stranački organ „Domobran". List je počeo izlaziti 14. svibnja 1864., a uredjivao ga Gjuro Deželić. Lijepe članke piše u „Domo¬branu" sam Kukuljević. On ističe, da se Hrvati moraju složno s austrijskim Slavenima braniti od dualizma, koji im kuca na vrata. „Domobran" je izlazio 3 godine. Kancelar Mažuranić i ministar Schmerling htjeli su nagraditi nastojanje Kukuljevi-ćevo. Zato izradiše, da je kralj 2. srpnja 1865. imenovao Kuku-ljevića banskim namjesnikom, koju je čast do tada nosio nad¬biskup Haulik.1 27. Političke promjene. Ministar Schmerling nadao se, da će novine u Hrvatskoj („Domobran", „Narodne Novine" i „Agramer Zeitung") pre-dobiti javno mnijenje za austrijski centralizam. Zato je već koncem god. 1864. pomišljao na to, da sazove hrvatski sabor, koji će vijećati o realnoj svezi s Austrijom. Trebalo je samo još promijeniti izbornired, da samostalna stranka dobije u saboru većinu. U tu svrhu izadje 17. siječnja 1865. kraljevski otpis, koji bana Sokčevića poziva, neka izradi izborni red za predstojeći saziv sabora hrvatskoga. Već 20. siječnja sazove Šokčević bansku konferenciju, kojoj stavi ova pi¬tanja : 1. Da li se imadu velikaši pozvati na sabor osobno (kao viriliste) ili da i oni biraju zastupnike izmedju sebe ? 2. Kako da se smanji broj narodnih zastupnika ? 3. Kako bi se točnije ustanovio broj izabranih izbornika za svaku općinu ? 4. Kako bi se osigurao poglavarstveni nadzor izbora po županijama 1 Smičiklas: „Život i djela Ivana Kukuljevića Sakcinskoga" u „Radu", knj. 110. str. 179. i 180.

U

227 i gradovima ? — Od unionista budu na bansku konferenciju po¬zvani samo : grof Julije Janković, Ignjat Brlić i barun Juraj Rauch, a od narodne stranke: jedino biskup Strosmajer i Ma-tija Mrazović. Pošto nije došao nitko od opozicije, sastanu se u banskoj konferenciji sami pristaše Mažuranićevi. Konferen¬cija je trajala od 4. do 11. veljače 1865. Izborni red od god. 1848. i 1861. bude znatno promijenjen. Mjesto 79 velikaša imat će u buduće virilno pravo glasa samo 24, jer su velikaši hrvatski bili većinom unioniste. Prelata biti će 10, a svi drže uz Beč osim biskupa Strosmajera. Gradovi, trgovišta i sela u Hrvatskoj i Slavoniji birat će samo 74 zastupnika, dočim su prije birali 120. Tako će se broj svih članova sabora iz „provin¬cijala" sniziti za 90, t. j. od 219 na 129. Naprotiv će Krajina i nadalje birati 55 zastupnika, jer se u Krajini može prigodom izbora prilično komandirati.1 Cim se u Hrvatskoj doznalo za ovakovu promjenu iz¬bornoga reda, obrate se velikaši na kralja s molbom, neka taj prijedlog ne potvrdi, već neka budućemu saboru prepusti, da mijenja izborni red. No ta molba ostade bezuspješna. Kralj je naime otpisom od 24. svibnja 1865. odobrio promjenu iz¬bornoga reda, a već 27. svibnja odredio, da se hrvatski sabor ima sastati 17. srpnja. Sad se razvije u Hrvatskoj velika i z-borna borba. Mjeseca lipnja birala je najprije vojna Kra¬jina. Izabrani budu gotovo sami prijatelji Beča. Upravo pada u oči, da je Krajina birala većinom časnike, i to : 6 pukovnika, 4 potpukovnika, 8 majora i nekoliko kapetana. Birani su med ju časnicima i odlični ljudi, n. pr. pukovnici Gedeon Zastavniković i Došen, pa majori: Trnski, Turković i Sašić. Ipak su rodo¬ljubi sa zebnjom a srcu gledali, kako će krajišnici po komandi glasovati za realnu uniju s Austrijom. Tim više pregnuše rodoljubi raditi u „provincijalnoj" Hrvatskoj. Pošto se 1 Cepelić i Pavić: „Josip Juraj Strossmayer", str. 468.

228 narodna stranka koalirala s unionistima, dobila je opozicija kod izbora dvije trećine, a samostalna stranka jedva trećinu zastupnika. Početkom srpnja bijahu izbori dovršeni. Od n a-rodne stranke dodjoše u sabor: dr. Franjo Rački, Ivan Perkovac, Josip Miškatović, Mati ja Mrazović, Mirko Hrvat, Lavoslav Sram, dr. Marijan Derenčin, dr. Miho Klaić (biran u Ribniku), Mihovil Pavlinović (biran u Djakovu), Ante Jakić, Josip Torbar, dr. Josip Vranicani, barun Dragojlo Kušlan, Franjo Zužel i drugi; od samostalne stranke : Ivan Ma-žur&nić, Ivan Kukuljević, Ivan Vončina, dr. Jovan Subotić, Avelin Cepulić, Adolfo Veber, Napoleon Spun, Makso Priča i dr. ; od u n i o n i s t a : Mirko Bogović, Janko Car, dr. Mirko Šuhaj, Robert Zlatarović, Miroslav Kraljević, Jovan Zivković, dr. Ante Stojanović, Aurel Kušević, Petar Horvat, Koloman Bedeković, dr. Ignjat Brlić, Mihajlo Polit, Mavro Broz, La-dislav Kukuljević i većina velikaša; od stranke prava: dr. Ante Starčević (biran u Vrbovskom i u Zagrebu), Erazmo Barčić, Vjenceslav Urpani, Akurti i Antun pl. Vakanović. Rijeka je birala i odaslala u hrvatski sabor 4 zastupnika: Kozulića, Vernedu, Ivana Ciottu i Martinija. Izbori u Hrvatskoj pokazaše, da ministar Schmerling neće uspjeti s namjerom svojom. Ovaj neuspjeh bijaše za njega posljednji udarac. Prvi mu udarac zadadoše češki za¬stupnici iz kraljevine Češke, koji 18. lipnja 1863. ne dodjoše u carevinsko vijeće. Kad su njihov primjer 14. studenoga 1864. slijedili češki zastupnici iz Moravske, ostade carevinsko vijeće „krnje". Protiv Schmerlinga stajahu dakle 3 naroda : Hrvati, Magjari i Česi. To je ozlovoljilo iste Nijemce, koji počnu Schmer¬linga smatrati nesposobnim za provedbu austrijskoga centralizma. Trebalo je samo naći zgodnu priliku, da uklone Schmerlinga. 1 Kvaternik je tada još bio u inozemstvu. On se doduše koncem god. 1864. vratio u Hrvatsku, ali bude odmah kao najopasniji „tudjinao" otpremljen iz Zagreba u Italiju.

229 U ono su doba postojale 3 magjarske stranke ; konser-vativnu je vodio grof Sečen, radikalnu Koloman Tisa, a srednju (umjerenu) Franjo Deak. Može se reći, da je Deak predstavljao javno mnijenje inteligencije magjarske. Đeak je dobro znao za raspoloženje, kakvo vlada u Austriji na proljeće god. 1865. Zato u svome listu „Pesti Napio" napiše, da je sada kucnuo čas, kad bi se Magjari mogli pomiriti s kraljem. U „Honu" pak objelodani 18. travnja 1865. članak, u kojem priznaje, da doista postoje neki zajednički poslovi za čitavu monar-kiju ; o njima bi se moglo u smislu zakonskoga članka 12. od god. 1790. raspravljati putem delegacija (odbora), a ne na carevinskom vijeću. Đeak je dakle našao izlaz iz dosadašnjega darmara. To se općenito primilo veoma dobro. Posredovanje preuze grof Mavro Esterhaz, koji je od god. 1861. bio ugarski ministar bez lisnice. Sam kralj odluči, da Magjarima pruži priliku za pomirenje. On dodje naime 6. lipnja na gospodarsku izložbu u Peštu, gdje ostade 3 dana. Magjari ga dočekaše naj¬većim slavljem, a on im se naskoro odužio. Znao je kralj, da ugarski dvorski kancelar grof L. Zichy ne uživa kod Magjara nikakovih simpatija. Zato 26. lipnja 1865. imenuje ugarskim kancelarom popularnoga rodoljuba i državnika Gjuru Majlata. Odmah iza dovršenih izbora u Hrvatskoj ponudi (10. srpnja 1865.) svoju ostavku hrvatski kancelar Mažuranić. Istodobno je i ministar Schmerling zamolio otpust. Zato bude hrvatski sabor od 17. srpnja odgodjen na 28. kolovoza. Mjesto Schmerlinga postade državnim kancelarom 27. srpnja 1865. moravski velikaš grof Rikard Belkredi. Odmah početkom kolovoza bude u Beč pozvan biskup Strosmajer. Njega je Belkredi kušao predobiti za austrijsku politiku. No Strosmajer mu 7. kolovoza otvoreno izjavi, kako ne može pristati na to, da se ustavna i samostalna kraljevina Hrvatska utopi u „nje¬mačkom savezu" (Deutschbund). Neka se putem federacije vrate zakonita prava svima narodima u monarkiji, pa će se

230 onda lako naći izlaz, kako treba monarkiju upravljati jedin¬stveno. ' Pošto je tako položaj ostao nejasan, odgodi kralj opet hrvatski sabor do 9. listopada. Za to vrijeme izadje 20. rujna 1865. carski manifest na narode. Vladar obustavlja dje¬lovanje carevinskoga vijeća, pa veli: „Pošto se velik dio care¬vine usteže od skupnoga zakonotvornoga poslovanja, odlučio sam stupiti na put sporazumka sa zakonitim zastup¬nicima istočnih zemalja carevine. Radi toga obustavljani krijepost zakona o zastupstvu carevine (t. j. veljačkog patenta), da prije čujem mnijenje sabora istočnih zemalja (Ugarske i Hrvatske) glede eventualnih promjena zakona".2 — Manifest podjeljuje amnestiju političkim osudjenicima, a to su u Hr¬vatskoj : Ivan Perkovac, dr. Ante Starčević i dr. Eugen Kva-ternik. Uopće se odmah opaža u Hrvatskoj veća sloboda. Od 14. studenoga 1865. opet izlazi „Pozor" pod uredništvom dra. Bogoslava Suleka ; listu je vlasnik Perkovac. Hrvatima pro¬tivni dalmatinski namjesnik barun Lazar Mamula bude 2. listo¬pada 1865. umirovljen. Nasljednikom njegovim postade 16. listopada podmaršal barun Franjo F i 1 i p o v i ć. Time po¬raste u Dalmaciji snaga narodne stranke, jer je Filipović vladao pravedno. Profesor dr. Miho Klaić bude opet pozvan u službu, te je kao školski nadzornik počeo u škole uvadjati hrvatski jezik. Dulje se nije mogao održati ni hrvatski kancelar Ivan Ma-žuranić. On je u Hrvatskoj izgubio mnogo od nekadašnje po¬pularnosti svoje. Narod mu je prigovarao, što još nije otvorena jugoslavenska akademija, premda su toliki naši učenjaci svojim radnjama u „Književniku" dokazali, da imaju sposobnosti, koja se traži od članova akademije. Velika je nestrpljivost kod nas bila i radi toga, što kralj još nije potvrdio zakonski 1 Strossmayer, str. 537. 1 Polić: Parlamentarna povjest, I. str. 140.

j

231 članak o sveučilištu. No povjesnica priznaje Mažuraniću, da je rodoljubnim žarom istrijebio u Hrvatskoj njemački jezik i tudje činovnike. Za Mažuranićeve je vlade Hrvatska mnogo stekla na polju prosvjete, uprave i sudstva. Kulturna povjest naroda hrvatskoga bilježi i prvu hrvatsku gospodarsko-obrtnu izložbu, koja se otvorila 18. kolovoza 1864. A da su Hrvati god. 1865. mogli unaprijed vidjeti, što će se dogoditi god. 1866. i 1867., ne bi jamačno Mažuraniću toliko zamjerali ni politiku njegovu* Mažuranić je želio, da se Hrvatska pogodi s Austrijom sasvim neodvisno od Ugarske. Narod hrvatski ne htjede na to nikako pristati. Tako će se dogoditi, da se kasnije sami Ma-gjari pogadjaju s Austrijom, ali ne samo u ime Ugarske, već i za Hrvatsku ! Mažuranić je odstupio 1. studenoga 1865. Hrvati se na¬dahu, da će ga naslijediti barun Metel Ožegović, koji je već god. 1860. bio kandidat za to mjesto. No dogodilo se nešto sasvim protivna: kancelarom hrvatskim postade podmaršal barun Milan K u š e v i ć, rodom Samoborac. a osjećajem uni¬onista. Tako se dakle kod nas dogodila osobna promjena, ali — kako će pokazati budućnost — na gore ! Od sada vladaju nad Hrvatima 3 podmaršala r ban Šokčević u Zagrebu, kan¬celar Kušević u Beču i namjesnik Filipović u Zadru. Dogodila se još jedna osobna promjena : Haulik postade 6. prosinca 1865. opet namjesnikom banske časti mjesto Ivana Kuku-ljevića. 28. Hrvatski sabor god. 1865. i 1866. Hrvatski sabor, koji bijaše i treći put odgodjen, sastade se napokon 12. studenoga 1865. Najprije bude pročitan kr, otpis od 2. studenoga, koji je sastavljen u obliku prijestolne besjede. „Neophodna je u istinu potreba vremena", kaže kralj,1 1 Šulek: „NaSe Pravice", str. 467.-469.

232 „da u buduće zastupnici naroda zaključujući sudjeluju ne samo pri zakonotvorstvu pojedinih kraljevina i zemalja carevine Naše, nego i (pri zakonotvorstvu) ukupne monarkije kao takove. Koji se poslovi pri tomu imađu raspravljati kao zajednički poslovi, odredili smo mi u carskoj Našoj diplomi od 20. listopada 1860. Forma ovoga raspravljanja bi¬jaše označena u temeljnom zakonu, koji je proglašen Našim patentom od 26. veljače 1861. Saopćujuć Vam dakle u prilogu oba ova državna spisa — kao što glase — od riječi do riječi, pozivamo Vas ovime, da ih prihvatite. Ovo je prvi Nas kraljevski prijedlog, o kojemu dakle — prije svih inih pitanja — očekujemo zaključke sakupljenoga zemaljskoga sa¬bora . . . Povodom zaključka posljednjega zemaljskoga sabora o odnošajima naprama Našoj kraljevini Ugarskoj, izjavljujemo živu želju, da rješenje ovoga pitanja, 0 kojemu će vijećati i ugarski sabor, podje doskora za rukom putem sporazumka izmedju oba zemaljska- sabora. Ugarski sabor, koji će se sastati na dan 10. prosinca o. g., biti će kao 1 onaj od god. 1861, namijenjen poglavito tomu, da priugotovi Naše krunisanje kao kralja od Ugarske, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, pa da sada — primiv inauguralnu diplomu — božjom pomoću krunisanje u istinu i ovrsi. Pozivamo vjernosti Vaše, da se za dobe pobrinete, da ovar Naša kraljevina bude zastupana u onom zemaljskom saboru. Sto se tiče Dalmacije, pozivamo se na izjave, sadržane u kraljevskom Našem re- skriptu od 8. studenoga 1861., po kojima će se pitanje o sje¬ dinjenju moći konačno riješiti istom onda, kada budu uredjeni držftvopravni odnošaji Hrvatske. Cim ova pitanja budu sretno riješena, ne će ništa smetati, da vjernosti Vaše prijedju na pre- tresivanje ostalih Naših kraljevskih prijedloga. Kao takav označujemo odavna jur viseće — u kraljevskom Našem re- skriptu od 30. srpnja 1861. zemaljskomu saboru predloženo, ali na žalost nedovršeno — pitanje o vremenu shodnom ure-

233 djenju zemaljskoga sabora i o izradjenju novoga izbornoga zakona*'. Hrvatski je sabor 15. prosinca 1865. izabrao odbor, koji će izraditi adresu kao odgovor na kraljev otpis od 2. studenoga. Mjesec dana iza toga počela je rasprava o toj adresi. Rasprava je trajala do 10. veljače 1866. Na koliko se u adresi govori o zemljišnoj cjelokupnosti, slagahu se u saboru sve stranke. Naprotiv bijaše različito mnijenje o odnosa ju Hrvatske prema monarkiji, odnosno prema Ugarskoj. Unioniste bijahu uopće proti svakomu savezu s Austrijom. Zato se (njih 46) ustegnuše od glasovanja 28. siječnja 1866., kad je adresa bila primljena za podlogu specijalne rasprave. Tom prigodom glasovalo je 140 zastupnika narodne i samostalne stranke sa „da", a 7 zastup¬nika, medju ovima i Starčević, riječju „ne". U specijalnoj raspravi budu prihvaćeni neki ispravci tako, da se konačno samostalci izjaviše protiv adrese, dočim su unioniste bili za nju. Protiv adrese glasovahu ipak samo 22 zastupnika, medju ovima stranka prava i neki narodnjaci sa Strosmajerom na čelu. Od glasovanja se ustegnuše 92 zastupnika (samostalci i krajiški zastupnici). Tako je za adresu glasovalo samo 78 narodnjaka i unionista. Mrazović predloži, neka se uz ovu adresu pošalje kralju kao prilog takodjer prvobitna adresa. Njegov prijedlog bude primljen, te je prilog potpisalo 97 zastupnika, medju ovima i Strosmajer i Starčević. U primljenoj adresi govori se o odnošaju Hrvatske prema Austriji i Ugarskoj ovako:■ „Priznajemo i podupiremo po¬trebite uvjete, da se sačuva i učvrsti jedinstvo monarkije, osno¬vano na pragmatičkoj sankciji i na historičkom razvitku dr¬žavne sveze različitih kraljevina i zemalja, pa da se obrani velevlasni položaj njezin. Mi znamo, da su kraljevine i zemlje, podložene žezlu Vašega Veličanstva, medju sobom združene ne samo posvećenom osobom zajedničkoga vladara, nego i

  • Sulek: „Naše Pravice", str. 468.—470.

234 vezom najviših državnih posala, koji se jednako tiču svih-kolikih zemalja monarkije, jer se tečajem vremena faktično razviie iz nerazdjelive i nerazdružive sveze njihove. Prizna¬vajući mi to u načelu, prihvatismo time i prihvaćamo glavnu misao Vašega Veličanstva, izraženu u listopadskoj diplomi : da se naime velevlasni položaj monarkije ima zajamčiti takvim institucijama i takvim pravnim stanjem, koje jednako od¬govara historičkoj pravnoj svijesti i postojećoj razlikosti kra¬ljevina i zemalja carevine, kao što i zahtjevima njihove ne¬razdjelive i nerazdružive sveze, osnovane na pragmatičkoj sank¬ciji. No Vaše će nam Veličanstvo dopustiti ovu prepokornu primjedbu, da u listopadskoj diplomi — osobito pak u njezi¬nomu zlo udešenom razvoju: u veljačkom patentu — nije naznačena niti jedino moguća niti upravo prikladna forma, u kojoj bi se mogli i imali raspravljati najviši državni poslovi, koji se jednako tiču svih kraljevina i zemalja monarkije. A Vaše je Veličanstvo blagoizvoljelo u proglasu od 20. rujna pr. god. mudro izjaviti, da se formi za volju nema žrtvovati bitnost, pa je zato ustanovljenje ove forme prepustilo slobodnomu sporazumku izmedju krune i naroda. Pošto pak na radost našu i svih naroda ustavna prava uživaju sve kraljevine i zemlje u monarkiji, scijenimo, da je shodno, jerbo sad moguće, da se državni — svima kraljevinama i zem¬ljama skupni — poslovi raspravljaju zajednički i ustavno, pa da ne će biti teško naći takvu formu zajedničkoga ustavnog raspravljanja, koja odgovara dobro shvaćenoj koristi i monar¬kije i njezinih kraljevina i zemalja. Obzirući se ipak na to, što se kod preciziranja najviših državnih posala, zajedničkih svima kraljevinama i zemljama monarkije, te kod ustanovljivanja načina zajedničkoga raspravljanja njihova, radi poglavito o tomu: da se slobodnim sporazumkom točno označe i ustanove granice u g a r s k o-h rvatskoga državnoga prava, koji se posao jednakim načinom tiče svih zemalja krune

235 ugarske, — scijeni ovaj Vašemu posvećenomu Veličanstvu vjerno odani sabor, da on može velevažno ovo državopravno pitanje najshodnije riješiti u zajedinstvu s kra¬ljevinom Ugarskom. Na ovaj ga postupak naravskim načinom upućuje i članak 42. od god. 1861., koga se on drži u rješavanju državopravnih pitanja ; on je izrekao, da trojednoj kraljevini — osim njezinih posebnih temeljnih državnih i javnih prava — pristoje zajednički još i sva ona javna prava, koja pripadahu takodjer kraljevini Ugarskoj do konca god. 1847., u koliko se posredno ili neposredno ne protive njezinoj samo¬stalnosti i neodvisnosti; te je izjavio pripravnost tro jedne kraljevine, da na ovomu — i po Vašem Veličanstvu premilo-stivo prigrljenom — temelju stupi u još užu državopravnu svezu s kraljevinom Ugarskom. No kolikogod sebi ovaj sabor usvaja živu želju Vašega Veličanstva, da uredjenje državo-pravnog odnošaja tro jedne kraljevine naprama kraljevini Ugar¬skoj doskora podje za rukom putem sporazumka izmedju oba zemaljska sabora ; koliko god je ovaj sabor pripravan, da se u zajedinstvu s kraljevinom Ugarskom upusti u uredji-vanje državopravnih odnošaja naprama ukupnoj monarkiji; — ipak mu je sveta dužnost očitovati, da će trojedna kraljevina na ovo zajedinstvo pristati samo onda, ako se ugarski sabor, sazvan po Vašemu Veličanstvu na 10. prosinca 1865. u Peštu, uslijed ovoga našeg očitovanja izjavi: da je uredjenje državo-pravnog odnošaja medju trojednom kraljevinom i kraljevinom Ugarskom na temelju članka 42. od god. 1861. ostavljeno uza¬jamnomu i slobodnomu sporazumku izmedju oba sabora, kao dva jednaka i ravnopravna faktora. Mi dakle zastupnici tro-jedne kraljevine možemo na prvi i drugi previšnji kraljevski prijedlog odgovoriti za sada samo prepokornom molbom, da nam Vaše Veličanstvo blagoizvoli na ovo naše očitovanje ishoditi izjavu ugarskoga sabora, te nam ju premilostivo pri¬općiti".

23(3 -> Odmah poslije glasovanja adrese osta¬više krajiški zastupnici hrvatsku sabor¬nicu. Dva člana sabora — Matija Mrazović i dr. Mirko Šuhaj — pone3u adresu kralju Franji Josipu, koji je tada boravio u budimskom dvoru. Kralj je hrvatsku deputaciju primio 22. veljače veoma Ijubezno, ali i odmah odgovorio:1 „Sva pi¬tanja, koja se tiču interesa zemlje, nadmašuju u taj čas važni i neizbježivi zahtjevi, da se na pravu osnovani uzajamni od-nošaji pod krunom sv. Stjepana združenih zemalja urede, pa da im se čvrsti nerazdjelivi savez s ukupnom Mojom care¬vinom obezbijedi na način, koji odgovara potrebama vremena. Zato i gojim čvrstu nadu, da će se od strane hrvatskoga sabora bez otezanja učiniti shodni koraci, koji će dovesti do spora-zumka ugarske Moje kraljevine". Ovu je misao kralj još jače istaknuo u svome otpisu od 27. veljače 1866. U tome otpisu veli kralj, da je u adresi hrv. sabora „sa zadovoljstvom razabrao", da je hrvatski sabor „ostavio negativno stanovište od god. 1861., te u načelu pri¬znao skupno raspravljanje zajedničkih posala carevine, koje skupno raspravljanje iziskuje velevlasni položaj monarkije, te što je u previšnjoj Našoj diplomi od 20. listopada 1860. iz¬rečeno kao glavna misao. I buduć da Vi, ljubljeni vjerni Naši, nadalje izjaviste potpunu svoju pripavnost: sudjelovati kod rješenja državopravnih pitanja načinom, koji je podoban da obrani moć monarkije ; te buduć držite, da to možete najshod-nije učiniti u zajedinstvu s kraljevinom Ugarskom ; Mi Vas — obzirom na tu Vašu izjavu, pa da se rješenje ovih silnih pitanja ne zategne formalnim preponama — što toplije pozivamo, da pogledom na adrese obiju kuća ugarskoga sabora, koje Vam idu u susret, nepočasiv časa izaberete odbor; ovaj bi s odborom ugarskoga sabora, koji saboruje u Pešti, 1 Polić: Parlamentarna povjest, I. str. 184. 8 Šulek: „Naše Pravice", str. 473.-475

237 imao stupiti u dogovor tako glede medjusobnoga državo pravnog odnošajakao što i glede od-nošaja prema cjelokupnoj monarkiji; stav¬ljamo Vam na volju, da pri tom sebi — uščuvanjem svoje na pravu osnovane autonomije i priuzdržajem privole vlastitoga sabora svoga — stečete dovoljna jamstva za narodne interese svoje. Ovim će načinom prije poći za rukom, da se utanači krunidbena za vjernica, koja će opsizati državopravni odnošaj zemalja krune sv. Stjepana, pa da se pristupi kruni¬sanju, žudjenom koli od Vas toli od Nas". Pitanje o sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom ne može kralj riješiti „prije, nego li se urede državopravni odnošaji Hrvatske i Sla¬vonije s jedne strane prema Ugarskoj, a sa druge strane prema cjelokupnoj monarkiji". Za vojnu Krajinu priznaje kralj, da ,,sačinjava cjeloviti sastavni dio" kraljevine Hrvatske i Sla¬vonije. Ipak mu „obziri na obranbenu snagu cjelokupne mo-narkije ne dopuštaju, da postojeći u vojničkoj Krajini sustav ukine spojenjem Krajine s materom zemljom pod jednu te istu provincijalnu upravu. U očigled naime bezuvjetno po¬trebnog uzdržavanja obranbene snage davalo bi zavedenje civilnih autoriteta samo povoda sukobima, koji bi smetali službi i redu". Ovaj kraljev otpis bio je u saboru pročitan 3. ožujka 1866. Zastupnici bijahu razočarani odgovorom glede sjedinjenja Dal¬macije i vojne Krajine. Zato je sabor 10. ožujka ponovno poslao kralju adresu, u kojoj traži cjelokupnost Hrvatske. Istoga je dana u saboru počela rasprava o uredjenju odnošaja Hrvatske prema Ugarskoj. Poseban odbor, —u kome bijahu Rački, Suhaj, Priča, Vončina, Mra-zović, Kušlan i Cepulić, — predložio je,! neka u tu svrhu hrvatski sabor prema kraljevoj poruci izabere 12 zastupnika kao regnikolarnu deputaciju (kraljevinsko poslanstvo). Ova, 1 Strossmaver, str. 559, i 560. Parlamentarna povjest,!. str. 198.—202.

238 će deputacija ugovarati s jednakobrojnom deputacijom sa¬bora ugarskoga, pa što poslanstva ugovore, to će saborima predložiti na odobrenje. No Magjari se još do tada nijesu iz¬javili, da li prihvaćaju zak. članak 42. cd god. 1861. Zato odbor predlaže poseban naputak, prema kojemu bi imala raditi hrvatska regnikolarna deputacija. Evo toga naputka :L 1. Deputacija se mora držati smisla i duha, iz kojega je potekao članak 42. od god. 1861. Po tomu ima izjaviti, da se državopravni odnošaj trojedne kraljevine naprama kraljevini Ugarskoj ne može niti ustano¬viti niti mijenjati zakonom, nego se može ustanoviti i pro¬mijeniti putem ugovora izmedju oba ova sabora uz sankciju zajedničke krune. 2. Ustanovljujući budući državopravni od¬nošaj trojedne kraljevine prema kraljevini Ugarskoj, ne smije deputacija odstupiti od sadržaja 61. 42. od god. 1861. glede opsega državopravne autonomije, koja za isti opseg pret¬postavlja i uredbu vlastitoga b u d g e t a (proračuna). 3. Usta¬novljujući odnošaj prema ukupnoj monarkiji i način obav¬ljanja skupnih posala, ima deputacija nepomično nastojati o tomu, da trojedna kraljevina bude osebno i neposredno zastupana u onom organu, koji će raspravljati zajedničke po¬slove. 4. Priugotavljajući ovim načinom sadržaj krunidbene zavjernice, ima deputacija nastojati, da se ispuni treća točka krunidbene zavjernice. Zato mu glede cjelokupnosti trojedne kraljevine neka bude neophodnim ravnalom smjer, izražen u adresi od 24. rujna 1861. i od 10. veljače 1866. godine". Prigcdom rasprave o tom naputku raspade se koalicija izmedju unionista i narodne stranke. Unioniste ss žestoko obore protiv naputka. Osobito im je smetala 3. točka, koja traži, da Hrvatska ,,bude osebno i neposredno zastupana u onom organu, koji će raspravljati zajedničke poslove". Unioniste su tvrdili, da taj organ može i mora biti z a j e d- 1 Šulek: „Naše Pravice", str. 482. i 483.

239 nički sabor ugarski; bude li na tome saboru trojedna kraljevina zastupana kolektivno, ustanovit će složno s Ugarskom zajedničke poslove, što ih zemlje krune sv. Stje¬pana imaju s Austrijom. Protivno od unionista tvrdila je na¬rodna i samostalna stranka, da taj organ ne može i ne smije biti zajednički sabor, na kome nijesu dovoljno zaštićeni inte¬resi hrvatski. Glasovalo se 9. ožujka, te je naputak primljen sa 64 protiv 56 glasova. Za naputak glasovahu Strosmajer, Haulik i Mažuranić, te svi samostalci i većina narodnjaka ; a protiv naputka unioniste, stranka prava i neki narodnjaci (Derenčin, Kušlan, Perkovac, Tito Ožegovio, Pavao Kolarić).l Sutradan (10. ožujka) imao se obaviti izbor regnikolarne deputacije. U ime unionista izjavi Koloman Bedeković, da oni ne će kod izbora sudjelovati ni aktivno ni pasivno, jer „da se 3. tačka naputka nikako ne slaže s načelom, izraženim u adresi u pogledu rješavanja državopravnih pitanja". Kod iz¬bora nije sudjelovala ni stranka prava. U njezino ime očituje Starčević, da ,,se tim postupanjem gazi zakonski naš članak 42. od god. 1861., kojim je ustanovljeno, da ćemo se s Magjarima upustiti u dogovaranje samo onda, kada se oni izjave, da su pripravni ugovarati na temelju sadržaja toga č 1 a n k a". U povodu toga bude izbor odgodjen na 11. ožujka. Glasovalo je 75 zastupnika, te je izabrano 7 članova narodne stranke (Strosmajer, Rački, Perkovac, Mrazović, Kušlan, dr. Miho Klaić i dr. Josip Vranicani), 4 člana samostalne stranke (Cepulić, Bartol Smaić, Priča i Subotić), te jedini unionista dr. Mirko Šuhaj, pošto se drugi unioniste nijesu dali birati.2 Rezultat ovoga izbora javilo je predsjedništvo hrvatskoga sabora (dr. Šuhaj) dolnjoj kući sabora ugarskoga u tu svrhu, da i ugarski sabor — prema kr. otpisu i prema izjavama vla¬stitih svojih adresa — izabere jednakobrojnu regnikolarnu de- ' J '. * Parlamentarna povjest, str. 206. 8 Sfcroasmaver, str. 560,

240 putaciju. Gornja (velikaška) kuća izabrala je 21. ožujka 4 člana (grofovi: Antun Sečen i Antun Majlat, te veliki župani: La-dislav Janković i Ladislav Segjenji), a dolnja kuća izabere 22. ožujka 8 zastupnika (grof Julije Andraši, Franjo Deak grof Mirko Miko, barun Josip Eotvoš, Antun Cengeri, Josip Šišković, Koloman Gici i Pavao Somšić).■ Hrvatska je regnikolarna deputacija sebi izabrala Stros-majera predsjednikom, a Perkovca perovodjom. Ugarskoj pak deputaciji bijaše predsjednikom grof Majlat, a perovodjom Cengeri. Predsjedništvo zastupničke kuće ugarske obavijestilo je predsjedništvo hrvatskoga sabora, da je ugarski sabor iza¬brao regnikolarnu deputaciju, koja je spremna na dogovor. Na to se hrvatska deputacija zaputi u Peštu, gdje ostade puna 2 mjeseca (od 16. travnja do 16. lipnja 1866.). Teško bijaše Hrvatima pregovarati s Magjarima. Hrvatska je regnikolarna deputacija tvrdila, da je god. 1848. pravno prestao savez izmedju Hrvatske i Ugarske ; naprotiv je ugarska deputacija izjavila, da su ,dogodjaji od god. 1848. faktično prekinuli onu svezu, koja je postojala od stoljeća". Hrvati su tvrdili, da je ,,trojedna kraljevina vazda ima'a posebno svoje zako-narstvo glede nutarnjih posala" ; Magjari pak priznaše Hr¬vatskoj ,,samo nekakvo statutarno pravo". Ugarska je depu¬tacija dapače nijekala i poznato hrvatsko pravo : da se svi „zakoni, stvoreni na zajedničkom saboru, moraju proglasiti na hrvatskom saboru, ako se hoće, da i nas vežu".1 Velika se borba izmedju hrvatske i ugarske deputacije vodila glede krunidbene zavjernice. Hrvati su tvr¬dili, da se „za trojednu kraljevinu mora u svakom slučaju na¬pose ugovoriti krunidbena zavjernica". Na to odgovoriše Ma¬gjari : „Buduć nam je vladar jedan te isti i buduć da se kruni¬sanje mora obaviti jednom te istom krunom, jednim krunid- 1 Šulek: „Naše Pravice", str. VI. i VII. 8 Ibidem, str. III.


241 benim činom i u isto vrijeme, ne može ni krun:dbena zavjernica biti nego jedna ; nju ne mogu ustanoviti napose birana za¬stupstva pojedinih kraljevina, svaka napose za svoju stranu, nego za sve skupa zajednički sabor. Ovom krunidbenom za-vjernicom zajamčit će se ustavna prava svih zemalja ugarske krune. Ovakovim načinom ustanovljena i prihvaćena krunid¬bena zavjernica može se za kraljevine Hrvatsku, Dalmaciju i Slavoniju izdati u posebnom primjerku ; no zavjernice, koje bi se napose ustanovljivale, te koje bi bile različitoga sadržaja, — niti su po našemu mnijenju potrebne, niti se mogu složiti s prag¬matičkom sankcijom".1 Hrvatska je deputacija tražila cjelokupnost Hr¬vatske, naročito pak da se s Hrvatskom sjedine : Dalmacija, Eijeka i Medjumurje. Magjari ne htjedoše ni čuti, da bi se Hrvatskoj vratilo Medjumurje. Rijeku pak ne prisvajahu samo „ugarskoj k r u n i", već upravo zahtjevanu, da se pri¬klopi „kraljevini" Ugarskoj ; uzalud je Bački sastavio nacrt o povjesti grada Rijeke, po kome se vidjelo, da Rijeka ne¬pobitno pripada Hrvatskoj, a ne Ugarskoj. Napokon je ugarska regnikolarna deputacija očitovala : „Opetujemo, da ne mo¬žemo priznati, da bi k Hrvatskoj spadala budi Rijeka s kotarom budi Medjumurje. Iz dosadašnjih dogovora, koji su se medju nama vodili o tomu predmetu, pa iz očitovanja, koja smo si priopćili, — osvjedočismo se, da medju nama ovim putem ne može biti sporazumka glede ovih točaka zemljišnoga pitanja".8 Hrvati su tražili za trojednu kraljevinu potpunu autonomiju. U tome pitanju moglo bi izmedju deputacija doći do sporazumka. Ugarska je naime deputacija konačno odgovorila ovako: „Što se tiče potpune autonomije, koju što¬vani odbor traži za kraljevine Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju, 1 Šulek: „Naše Pravice", str. LXXV. 1 Ibidem, str. LXXVL Or. R. Horvat: Najnovija hrvatska povjest 16

242 velimo i sada, kao što rekosmo u prijašnjem očitovanju svome, da smo pripravni sa svoje strane priznati ju, ako je taj zahtjev posljednja riječ Hrvatske, bez kojega ne bi htjeli doći u doticaj s nama. Ovaj dakle predmet predložit ćemo svojemu saboru, i to uz svoje mnijenje, da držimo, neka se ovaj za¬htjev prizna i sa strane sabora, ako Hrvatska uza nj strogo prianja".' Deputacije se nijesu mogle složiti ni u glavnoj svrsi svojoj. Hrvati su izjavili, da se odnošaj Hrvatske prema Ugarskoj ne može urediti dotle, dok nijesu uredjeni odnošaji svih kra¬ljevina i zemalja krune ugarske prema ukupnoj monarkiji. Zato se Hrvatska želi sporazumjeti s Ugarskom o načinu, kako bi u zajedinstvu uredili svoj odnošaj prema Austriji. Na to je ugarska deputac ja očitovala, da nema mandata za dogovaranje s Hrvatima o odnošaju prema ukupnoj monarkiji. „Za ugarsku krunu može samo zajednički sabor (u Pešti) zemalja krune ugarske ustanoviti, koji su to zajednički poslovi (s Austrijom), na koliko su zajednički, te kako da se njima upravlja. Zato i jest Njegovo Veličanstvo — sazvavši milostivo sadašnji sabor ugarski — pozvalo takodjer sabor kraljevina Hrvatske i Slavonije, da se pobrine za to, kako će bit. valjano zastupan na sadašnjem saboru ugarskom. Na¬šemu ovim načinom sazvanom saboru naznačilo je Njeg. Veli¬čanstvo u previšnjoj prijestolnoj besjedi prvom zadaćom, da pripravi prijedlog o raspravljanju i upravljanju poslova, za¬jedničkih s ostalim zemljama monarkije. Hrvatska je deputacija očitovala, da Hrvatska u načelu priznaje soldarnost svih zemalja krune ugarske glede p'.tanja, koja se tiču njihovih odnošaja prema ukupnoj monarkiji. Glede toga ne znamo mi za drugi ustavni i praktični način, nego li je taj, da kraljevine Dalmacija, Hrvatska i Slavonija budu — kako valja — za- 1 Šulek: „Naše Pravice", str. LXXTVI.

243 stupane na ovomu saboru zemalja ugarske krune, na što su i onako pozvane po Njeg. Veličanstvu".1 Uzalud je biskup Strosmajer na zajedničkim sjednicama ugarske i hrvatske deputacije nastojao, da Magjarima prikaže, j kako su hrvatski zahtjevi opravdani. Biskupu je Rački po¬magao dokazati pravo Hrvatske na Rijeku i Medjumurje. Istodobno je Mrazov ć dokazivao, da je Hrvatska posve ravno¬pravna Ugarskoj, dočim je Miho Klaić raspravljao financijalnu stranu. Magjari ne htjedoše popustiti. Njima je samo bilo stalo do toga, da Hrvate dovuku u sabor ugarski. A baš u tome pitanju nije moglo nikako doći do sporazumka. Hrvatska je do god. 1848. bila na zajedničkom saboru zastupana „kolek¬tivno", t. j. hrvatski nunciji glasovahu u ime čitave Hrvatske. Sada su pak Magjari tražili, da na ugarskom saboru hrvatski „zastupnici ^madu upravo tako — kao što i ostali članovi toga tijela — osobni glas", t. j. da svaki zastupnik glasuje samo u svoje ime.* Strosmajer je konačno opazio, kako „Magja¬rima nije stalo, da se s Hrvatima dogovore na temelju članka 42. od god. 1861. Oni nas ne žele imati užase kao ravno¬pravan narod, nego pod sobom kao narod pod¬ložan. Magjari se oslanjaju na svoje prijatelje (unioniste) u Hrvatskoj, a čekaju i na vanjske dogadjaje".8 Magjari su hotimice zatezali dogovaranja s Hrvatima. Habzburška je naime monarkija išla u susret velikomu ratu, od kojega se Magjari nadahu koristi za sebe. Neposredno prije početka rata sastanu se deputacije (hrvatska i ugarska) 16. lipnja 1866. na zajedničku sjednicu, da svoje rasprave odgode do poslije rata. Zajednički sastavljen zapisnik svršava riječima, da su obje deputacije dobivenim napucima tako „vezane, da bez novijih odluka i naputaka svojih sabora ne mogu za 1 Ibidem, str. LXXVII i LXXVIII. ■ Šulek: „Naše Pravice", str. LXXVIII. 8 Strossmaver, str. 568.

244 sada u ovom poslu poći dalje. Zato se obje strane složiše u tome, da se dosadašnji tečaj i uspjeh nagadjanja, postignut dosa¬dašnjim dogovaranjem, ujedno sa spisima ima od strane sva¬koga odbora predložiti posebnomu saboru svomu".1 29. Rat s Italijom i Pruskom god. 1866. Da li će u habzburškoj monarkiji prevladati centralizam, federalizam ili dualizam ? 0 tom je pitanju kod nas punih 6 godina raspravljao svaki političar. Pa ipak nije moglo doći do sporazumka izmedju Nijemaca, Slavena i Magjara. Pitanje će riješiti istom rezultat vanjske politike austrijske. Stotinu godina takmila se Pruska s Austrijom za prven¬stvo u Njemačkoj. Ovu borbu dobro karakteriše naputak, što ga je grof Karolyi, austrijski poklisar u Berlinu, dobio god. 1862. od pruskoga ministra predsjednika Otona Bismarka. „Au¬strija mora Njemačku prepustiti Pruskoj, pa težište politike svoje prenijeti u Budim. U protivnom slučaju naći će se Pruska kod prve povoljne prilike u taboru neprijatelja austrijskih". Tako reče Bismark. No Austrija nije ga poslušala. Uz nju su pristajale kraljevine : Bavarska, Wiirtemberg, Saska i Hanno-veranska, zatim velike vojvodine : Baden i Hessen-Darmstadt, pa kneževina Hessen-Kassel (ili Kurhessen) i vojvodina Nassau, dakle ogromna većina ,,saveznih država njemačkih". Zato je Austrija nastojala, da „njemački savez" (Deutschbund) pre¬ustroji u duhu austrijskom, a na štetu Pruske. Lukavi Bismark zapriječi taj naum time, što je god. 1864. zapleo „njemački savez" u rat sa Danskom. Sto više : u tome ratu morala je i Austrija sudjelovati kao saveznica Pruske. Poražena Danska morade mirom u Beču (30. listopada 1864.) Austriji i Pruskoj odstupiti Schleswig, Holstein i Lauenburg. Austrija htjede od ovih vojvodina sastaviti posebnu državu, koja bi (pod voj- 1 Šulek : „Naše Pravice", str. LXXX.

245 vodom Fridrikom od Sonderburga) došla u „savez njemački". No tomu se Bismark opirao, jer je Pruska htjela sebi prisvojiti spomenute zemlje. Ugovorom u Salzburgu (20. kolovoza 1865.) sporazumio se car Franjo Josip s pruskim kraljem Vilimom L Austrija će upravljati u Holsteinu, a Pruska u Schleswigu ; Lauenburg pak Austrija odstupa za 2 i pol milijuna talira Pruskoj. Ipak je Bismark i poslije toga tražio razloga sporu izmedju Pruske i Austrije. On se 26. siječnja 1866. potuži u Beču, da austrijski general Gablenz, koji upravlja u Holsteinu, ne priječi agitaciju vojvode Fridrika od Sonderburga. Fridrik je doista velikim uspjehom nastojao, da za sebe predobije narod, u Schleswigu i Holsteinu. Bismark jedva dočeka, što je nje¬gova pritužba bila 7. veljače u Beču posve hladno odbijena. Kralj Vilim odmah sazove bojno vijeće, koje zaključi, da Pruska mora zaci u rat s Austrijom. Za taj rat trebala je Pruska savez¬nika, a i zgodnijega povoda. Za jedno i drugo pobrinut će se ministar Bismark. Prusima će u ratu s Austrijom naravni saveznici biti T a-1 i j a n i, koji čeznu za tim, da Austriji otrgnu Mletačku. Još god. 1859. pridružile se bijahn kraljevini Sardiniji redomice male talijanske države : Parma, Modena i Toskana. Sardiniji pripade i Eomagna, sjeverna čest papinske države. Sada je na red došla kraljevina Napulj. Pomoću sardinskoga novca osvoji Garibaldi na proljeće god. 1860. čitavu Siciliju, odakle provali u južnu Italiju. Napuljski kralj Franjo II. uteče u papinsku državu, radi čega navijesti Sardinija rat i papi Piju IX. Po¬sljedica toga rata bijaše, da je sardinski kralj Viktor Emanuel II. osvojio ne samo Napulj, nego i veći dio papinske države. Papi ostade jedino grad Rim sa bližnjim kotarima. Na to sazove Viktor Emanuel „prvi talijanski parlamenat", koji ga 17. ožujka 1861. prozove „kraljem Italije". Mjesto Turina postade god. 1865. prijestolnicom Italije grad Firenza. Austrija ne htjede priznati novu kraljevinu Italiju. Isto tako odbije Austrija

246 ponudu Italije, koja htjede Mletačku kupiti za novac. Bismark je dakle za slučaj rata s Austrijom mogao računati na pomoć Italije. I doista bude već 8. travnja 1866. izmedju Italije i Pruske potpisan savez za navalu i obranu na 3 mjeseca. Bismark je tom prigodom Italiji zajamčio Mletačku. Odmah sutradan (9. travnja 1866.) predloži Bismark, neka se u Frankfurt sazove njemački parlamenat, koji će te¬meljito preustrojiti „njemački savez" ; zastupnici za taj par¬lamenat neka se biraju izravnim izborima, a ne da ih delegiraju sabori raznih država njemačkih. Protiv toga prijedloga ustade Austrija, koja ne htjede dopustiti, da se u češkim i nasljednim zemljama obave izravni izbori. Da se Pruskoj osveti, predloži Austrija, neka „njemački savez" odluči sudbinom Schleswiga i Holsteina. U tu svrhu treba da se izjavi sam narod onih voj¬vodina, jer će želja naroda služiti kao uputa savezu njemač¬komu. No kad je austrijski general Gablenz sazvao staleže u Holsteinu na sabor, proglasi to Pruska povredom ugovora. Pruski general Manteuffel provali 7. lipnja u Holstein tobože u obranu pruskoga suposjeda. Kad je na to Gablenz s austrijskim četama otišao iz Holsteina u Češku, preuze Pruska (10. lipnja) upravu u Holsteinu. Ovaj čin proglasi Austrija povredom bečkoga kongresa od god. 1815., te predloži saveznomu saboru, neka proti Pruskoj digne vojsku. Sabor je 14. lipnja 1866. primio taj prijedlog. Odmah zatim izjavi pruski poslanik Sa-vigny, da njegov kralj smatra „njemački savez" ukinutim. Car i kralj Franjo Josip objelodanio je 17. lipnja 1866. proglas, kojim svoje narode poziva u rat na Prusku. Sutradan navijesti Austriji rat Pruska, a 20. lipnja Italija. Od njemačkih država pridruže se Pruskoj samo Oldenburg, Mecklenburg, Braunschweig, neke tiirinške državice, te slobodni gradovi: Hamburg, Liibeck i Bremen ; sve ostale države pristanu uz Austriju. Tako je istodobno nastao velik rat u Austriji, Italiji

247 i Njemačkoj. Prusku osnovu za čitav taj rat izradio je general Helmut Moltke. Austrija nije mislila zadržati Mletačku. Zato je u Italiju poslala samo 100.000 vojnika, a glavnu vojsku otpremila u Češku. No u Italiji postade zapovjednikom austrijske vojske daroviti nadvojvoda Albrecht, sin (iz Napoleonovih vremena poznatoga) nadvojvode Karla. Albrecht dobije zadaću, da se brani, a ne da navaljuje. Mora se ipak priznati, da je obranu udesio vrlo vješto. U njegovoj se vojsci nalazilo vrlo mnogo hrabrih naših graničara. Premda je talijanski kralj pošao u rat sa 250.000, nije uspio baš nimalo. Talijani prijedjoše 22. lipnja preko granice, a već 24. lipnja stiže ih poraz kod Kustoce. U toj bici pogibe odnosno dopade rana 16.000 ljudi. Oslabljeni Talijani mogli su rat nastaviti tek iza 10 dana, pa i onda slabom srećom. Nije uspio ni Garibaldi, koji je sa 30.000 talijanskih dobrovoljaca provalio u Tirol. Osobita pak nesreća zadesi Ta¬lijane na moru. Po Moltkeovoj osnovi imala je talijanska mor¬narica osvojiti dalmatinske otoke i primorje. Admiral Persano dodje zbilja pred otok Vis sa 34 ratne ladje (medju ovima 16 oklopnjača), na kojima bijaše 11.000 ljudi i 665 topova. Dva dana (18. i 19. srpnja) pucali su talijanski topovi na utvrde oko Visa. Kanonada je dDpirala do Pulja, u kome se nalazila austrijska ratna mornarica, i to : 27 ladja (medju ovima 7 oklopnjača) sa 7.500 ljudi i 526 topova. Našom je mornaricom zapovijedao kontreadmiral Tegetthof, koji se odlikovao god. 1864., pobijedivši Dance kod Helgolanda. Cim je Tegetthof čuo lomljavu topova, zaputi se iz Pulja, pa 20. srpnja osvane pred Visom. Ovdje se zametne pomorska bitka, koja je trajala od 10 i pol sati prije podne do 3 sata poslije podne. Oklopnjača „Ferdinand Max", na kojoj se nalazio Tegetthof, udari na talijansku oklopnjaču ,,Re d' Italia" tolikom snagom, da je ova oklopnjača potonula sa 700 ljudi. Potonula je i talijanska ladja „Palestro". Talijanska mornarica uzmakne u Jakin

248 (Ankonu) ; Tegetthof pak iznese sjajnu pobjedu, te se u Fulj vrati sa svima ladjama svojim, jer je izgubio samo 3 časnika i 32 momka. Dok je Austrija na jugu sticala lijepe i brze pobjede, na sjeveru ju zadesio potpun poraz. Pruska je na noge digla go¬leme čete, izvrsno uvježbane i providjene novim puškama (ostragušama), kakve do onda nije imala još nijedna vojska. Već 21. lipnja počnu Prusi iz Saske i Sleske prelaziti preko čeških gora. Austrijska vojska brojila je 238.000 vojnika, a vodio je u Benedek. S našom se vojskom u Češkoj sjedinila saska vojska (32.000 vojnika sa 64 topa) pod vodstvom saskoga princa Alberta. Prvih 5 dana (od 25. do 29. lipnja) došlo je medju raznim pruskim i austrijskim vojnim odjelima do mnogo okršaja u češkim Sudetima i Krkonošama. Svagdje pobijediše Prusi; samo kod Trutnova prisili ih Gablenz (27. lipnja) na uzmak. U tima bojevima izgubiše Austrijaci i Sasi 32.000 voj¬nika. Prusku su vojsku vodili: prijestolonasljednik Fridrik Vilim, princ Fridrik Karlo i general Bittenfeld. Oduševljen vijestima o neprestanim pobjedama zaputi se 30. lipnja na bo¬jište i sam pruski kralj Vilim. Kralja su pratiH Bismark i Moltke. Medjutim je Benedek 1. srpnja sko: čitavu svoju vojsku skupio na cesti, koja iz Sadove vodi u K/aljičin Gradac. Ovdje je imao 205.000 vojnika i 700 topova. Znao je, da Prusa imade više i da su dosadašnjim pobjedama oduševljeni ; na¬protiv je austrijska pješadija potištena, jer — oboružana starim puškama i naučna borbi sa bajunetama — ne može se ni uz najveću hrabrost nadati uspjehu. Zato je Benedek 1. srpnja brzojavio u Beč : „Vruće molim Vaše Veličanstvo, da pod svaku cijenu sklopi mir. Poraz vojske neizbježiv !" Car mu je ipak javio, da očekuje odlučnu bitku. Sutradan (2. srpnja) preuze kralj Vilim u Jičinu vrhovno zapovjedništvo nad či¬tavom pruskom vojskom (230.000 vojnika). Prusi navale na Austrijance kod Sadove 3. srpnja u 8 sati u jutro. Bitka je u

249 ogromnom luku trajala do 5 sati poslije podne, kada počnu Austrijanci uzmicati prema Kraljičinom Gracu. Teško austrijsko konjaništvo štitilo je taj uzmak još 2 sata. Praši nijesu pro¬gonili razbijenu austrijsku vojsku, koja je imala do 30.000 mrtvih i ranjenih. Pobjednici zarobiše na bojištu 12.000 Austri¬janaca i Sasa, a zaplijeniše mnogo municije i 187 topova. Nitko u Evropi nije očekivao, da će Pruska iznijeti toli sjajnu pobjedu. Mnogi su dapače očekivali, da će Prusi biti poraženi. Pravo je Moltke još na bojištu rekao kralju Vilimu: „Vaše je Veličanstvo dobilo ne samo bitku, nego i cijelu vojnu !" Austrija htjede pozvati svoju pobjedonosnu vojsku iz Italije u Beč, kojemu je očito zaprijetila pogibelj od Prusa. U to ime po¬nudi naš kralj Viktoru Bmanuelu primirje i obeća mu Mletačku na dar. No talijanski kralj ne htjede primiti ni jedno ni drugo bez sporazumka s Pruskom. Znao je naime, da će i onako do¬biti Mletačku, ako Pruska do kraja smlati Austriju. Pruska vojska zaposjedne (8. srpnja) Prag, te uze preko Češke i Moravske napredovati prema Beču. Kraljica Jelisava ode sa djecom svojom 9. srpnja u Budim. Kralj se pak obrati proglasom (od 8. srpnja), „na vjerne narode kraljevine Ugarske", moleći ih, neka pohrle pod kraljeve zastave na obranu domovine. No ugarski sabor nije bio na okupu, jer ga je kralj 26. lipnja odgodio na neizvjesno vrijeme ; županijske pak skupštine odgovoriše, da ne mogu bez sabora votirati novake. Magjari ne htjedoše dići dobrovoljačke čete, već su mirno gledali, kako se raspada habzburška monarkija. Pod pruskim se dapače orlom protiv Austrije borila magjarska legija, koju je vodio Klapka. A javno se govorilo i pisalo, da će Magjari dići bunu, pa Ugarsku otrgnuti od Austrije. Prusi dopriješe 20. srpnja na Moravsko polje kod Beča, a caru našemu nema pomoći ni od kuda. Posredovanjem fran¬cuskoga cara Napoleona III. sklopi car Franjo Josip 22. srpnja u Mikulovu s kraljem Vilimom primirje. Definitivan mir ugo-

250 vori 23. kolovoza u Pragu. Austrija dobije natrag češke zemlje, ali morade platiti 20 milijuna talira i pristati na ove uvjete : 1. priznaje, da je „njemački savez" razriješen ; 2. una¬prijed pristaje na sve teritorijalne promjene, koje će Pruska provesti u sjevernoj Njemačkoj (sjeverno od rijeke Majne) ; 3. pristaje na novo uredjenje Njemačke bez Austrije ; 4. pre¬ daje Pruskoj svoja prava na vojvodine Schleswig i Holstein ; napokon 5. obećaje, da će Mletačku predati Italiji. — Austrija se vjerno držala toga ugovora. Ona odstupi Mletačku caru Napoleonu, koji ju predade kraljevini Italiji uz uvjet: ako se za to izjave Mlečani slobodnim glasovanjem. Kad se taj uvjet 4. listopada ispunio, udje kralj Viktor Eraanuel 7. listopada u Mletke. Ipak je kraljevnia Italija mirom u Beču (3. listopada) na račun Mletačke morala preuzeti 65 milijuna forinti državnoga duga i povrh toga platiti 35 milijuna forinti. — U Njemačkoj bijahu saveznici austrijski 8. kolovoza pokoreni, te je sada ondje Pruska grabila po volji. Uz vojvodine Schleswig i Holstein budu s Pruskom sjedinjeni: kraljevina Hannover, kneževina Hessen-Kassel, vojvodina Nassau i slobodni grad Frankfurt na Majni. Njemačke države na sjeveru od rijeke Majne sklope „savez sjevero-njemački" pod vodstvom Pruske. Južne pak države (Bavarska, Wiirtemberg, Baden i Hessen-Darmstadt) sklopiše s Pruskom savez za obranu i navalu ; u slučaju rata preuzet će Pruska vrhovno vodstvo čitave njemačke vojske. 30. Dualizam. Da je Austrija pobijedila Prusku, ostala bi i nadalje članom „saveza njemačkoga". No jer je Austrija bila upravo bačena iz Njemačke, morala se osloniti na vlastite narode svoje. Sada više nema ni govora o tom, da bi se Austrija mogla urediti kao centralistična država. Iza bitke kod Solferina odzvonilo je apso¬lutizmu, a iza poraza kod Sadove (odnosno Kraljičinoga Graca)

251 nestade u Austriji centralizma. Slaveni i Magjari radovahu se, što je Austrija došla izvan okvira Njemačke. Ovim je naime časom za njih prestala pogibelj cd centralizacije i germaniza¬cije. Od sada se u Austriji može govoriti samo o dualizmu i o federalizmu. Za koji će se oblik vladavine odlučiti austrijski državnici ? Mjeseca rujna i listopada 1866. slavila se po Hrvatskoj tristogodišnjica junačke smrti Nikole Zrinjskoga. Rodo¬ljubni gradovi hrvatski daju najljepšim svojim trgovima ime „Zrinjski". U Zagreb dolaze braća Slovenci pod vodstvom Ja-neza Bleiweisa, pa sklapaju bratimstvo s narodom hrvatskim. Dolaze i patnici Slovaci, koji i kod kuće — u Sv. Martinu Tur-čanskom — slave uspomenu Nikole Zrinjskoga. Ipak je uspo¬menu junaka sigetskoga najljepše proslavio biskup Str os -majer. On je naime tom prigodom (21. listopada 1866.) po¬klonio 50.000 forinti za osnutak sveučilišta u Zagrebu. Krasan primjer biskupov prihvate i drugi rodoljubi, te je do konca godine 1866. bilo sabrano preko 180.000 forinti.1 Od 17. ožujka nije bilo na okupu sabora hrvatskoga. Sastao se istom 19. studenoga na temelju kr. poziva od 21. listopada 1866. U tome otpisu požuruje kralj rješenje državo-pravnih pitanja. Zato odmah u drugoj sjednici (21. studenoga) pročita Ivan Perkovac izvještaj o rezultatu hrvatske regni-kolarne deputacije. Sabor izabere poseban odbor, koji će iz¬vještaj proučiti i pred sabor izaći s konkretnim prijedlogom. To je odbor učinio 12. prosinca 1866., donijevši pred sabor 3 prijedloga. Prvi prijedlog glasi: „Neka visoki sabor izvoli izjaviti, da mu 42. članak od god. 1860. sveudilj ostaje ne¬promjenljivim temeljem i ravnalom u pitanju o državopravnom odnošaju trojedne kraljevine naprama kraljevini Ugarskoj". Pošto je Hrvatska do god. 1848. bila u zajedničkom sabora 1 Spomenica na otvorenje sveučilišta, str. 187.

252 zastupana „kolektivno", a takvo zastupanje isključuju ugarski zakoni od god. 1848., koji u Hrvatskoj nijesu proglašeni, — predlaže odbor, neka sabor zaključi, da „trojedna kraljevina nema ni prava ni dužnosti, — a ni zakonitog načina, — da stupi asabor kraljevine Ugarske". Treći se prijedlog tiče odnošaja Hrvatske prema Austriji. Ugarski je sabor još 12. veljače 1866. odlučio, da će bez obzira na Hrvatsku ras¬pravljati o skupnim poslovima cijele monarkije. Zato je izabrao poseban odbor, koji će ustanoviti zajedničke poslove s Austrijom i predložiti, kako treba o njima raspravljati. Prema tomu nije više ni Hrvatska vezana, da o skupnim poslovima raspravlja u zajednici s Ugarskom. Odbor dakle predlaže, neka hrvatski sabor samostalno s kraljem svojim riješi odnošaj prema Austriji. Podjedno je odbor donio i osnovu adrese, koja će se u tome predmetu poslati kralju. Čitav je sabor hrvatski osjećao, da se Hrvatska nalazi na raskršću. Treba naime, da se sporazumi ili s Austrijom, ili s Ugarskom, jer bi ubitačno bilo daljnje oklijevanje. S Ugarskom nije moguć takav sporazum, po kojem bi Hrvatska ostala ravnopravna saveznica Ugarske. To se jasno vidjelo prigodom rasprava regnikolarnih deputacija. Naprotiv nastadoše u Au¬striji takve prilike, koje isključuju, da bi se Hrvatska utopila u njemačkom moru, kakav je strah morio Hrvate god. 1861. Složi li se Hrvatska s Austrijom, naći će ondje Slovence, Čehe, Poljake i Rusine, dakle naravne saveznike u borbi s oslabljenim Nijemcima. Zato se većina sabora hrvatskoga nakon potanke rasprave odlučila, da će napustiti Ugarsku, te samostalno po¬kušati nagodbu s Austrijom. Od 130 zastupnika glasovalo je 18. prosinca 1866. njih 86 za prijedlog, da trojedna kraljevina ne stupa u sabor ugarski. Protiv prijedloga glasovahu 44 za¬stupnika (t. j. svi unioniste), dočim se 4 zastupnika (Starčević, Akurti, Polit i Vukašinović) ustegnuše od glasovanja.

253 Sutradan (19. prosinca) bude primljena adresa, koja u izvatku glasi ovako r1 ,,Netom minuli kobni dogodjaji, — koji su prekinuli i naše, trojednoj kraljevini toli nužno zakonarsko djelovanje, — silno su potresli svomkolikom državom, koja u Vašem Veličanstvu smjerno počituje zajedničkoga vladaoca svoga. Medjunarodnim odnošajima, koji nastadoše iza ovoga potresa, razvezane su ravno one sveze, radi kojih su interesi veće strane naroda monarkije austrijske bili više od dva vijeka podčinjeni t u d j i m ciljevima. Ali će i Vaše Veličanstvo naći, kao što i mi nalazimo, utjehe i pouzdanja u tome, da će monar-kija — povraćena sama sebi — uspješnije odoljeti štetnim posljedicama, što ih je na nju navalila kriva izvanjska poli¬tika . . . Upravo nezgode, koje žali svomu vladaocu vjerna trojedna kraljevina, opetovano su pokazale slabost podloga, na kojima je postavljeno dosadanje jedinstvo ... U prepo-kornoj svojoj adresi, Što smo ju na podnožje uzmožnoga prije¬stolja Vašega Velič. podnijeli iz sjednice, držane dne 10. ožujka t. g., kao odgovor na previšnji otpis od 27. veljače 1866. — nijesmo zatajili gorkih čuvstava, koja su naše srce obuzela, kad smo razabrai razloge, s kojih je odbijena naša molba za ukinuće vojne Krajine i za združenje Dalmacije. Kad bi ovaj — svomu kralju vjerno odani — sabor slušao samo ova gorka čuvstva rascviljenoga srca, ne bi se upustio u raspravljanja državopravnih pitanja prije, nego li se trojednoj kraljevini po¬vrati državna cjelokupnost... Ugarski sabor ne drži za shodno, da sa saborom trojedne kralje¬vine stupi u dogovor glede onih odnošaja, koji su zajednički jednoj i drugoj kralje¬vini. Stoga je i za ovaj — Vašemu Veličanstvu vjerni — sabor prestao razlog shodnosti, što ga je on naglasio u svojoj prepokornoj adresi od 10. veljače 1866. Vodjeni pak živom željom, da od nas ne bude nikakve zapreke toli žudjenomu 1 Sulek: „Naše Pravice", str. 486.-496.

254 po Vašem Veličanstvu uredjenju države, odlučismo samo¬stalno stupiti u dogovor s Vašim Veličanstvom, našim premilostivim kraljem, glede odnošaja ovih kraljevina prema ukupnoj monarkiji... Po primjeru naših otaca od god. 1527. i 1712. voljna je trojedna kraljevina, da s Vašim Veličanstvom samostalno i neposredno stupi u dogovor radi uredjenja nu¬tarnjih neustanovljenih odnošaja. Na to je ovaj — Vašemu Velič. vjerni — sabor ponukan, ako nije voljan podnositi, da bude državopravno pitanje za tro jednu kraljevinu riješeno bez njezina glasa i na štetu njezinu, već i obzirom na odluku ugar¬skoga sabora, koji je odlučio, da će bez upliva trojedne kralje¬vine raspraviti državopravno pitanje prema ukupnoj monar¬kiji. Trojedna naime kraljevina kao takova po ugarskim — za nju i onako neobveznim — zakonima od god. 1848., nema načina, a uslijed dogodjaja od god. 1848. i po članku 42. od god. 1861. nema ni dužnosti, da stupi u zakonarsko zaje-dinstvo s kraljevinom Ugarskom .... Odatle, što mi posvećenu osobu u Vašem Veličanstvu počitujemo kao zajedničkoga vla¬daoca s ostalim kraljevinama i zemljama, potječe po našem uvjerenju dužnost trojedne kraljevine, da s ostalim kraljevi¬nama i zemljajna prinosi trošak za uzdržavanje dvora zajedničkoga nam vladaoca. Isto tako uvidjamo shodnost, da se proračun dvora vladaočeva ustanovljuje za¬jednički s ostalim kraljevinama i zemljama. I zajednička obrana iziskuje po našem uvjerenju shodno upravljanje vanjskih posala i zajedničku vojsku... Troškovi vojske i rata tiču se ravnim načinom trojedne kraljevine kao i ostalih kraljevina i zemalja ukupne monarkije. Stoga su i financi jalni poslovi u toliko zajednički, u koliko se trošak gore spomenutih posala ravnim načinom tiče svih kra¬ljevina i zemalja. No odatle ne slijedi, da bi se o isplaćivanju i utjerivanju onoga dijela rečenoga troška, koji bude ustanovljen za tro^dnu kraljevinu, zatim o njegovu piedavanju u zajed-

255 ničku središnju blagajnu, moralo ili moglo odredjivati izvan sabora trojedne kraljevine. Isto tako nam je priznati, da se svih kraljevina i zemalja ukupne monarkije tiču razmjeri vanjske trgovine. Zato držimo za shodno, da se za¬jednički ustanovljuju načela, na kojima se osnivaju carine i monopoli. Obzirom pak na obrtništvo scijenimo, da bi se ineizravni danci — u koliko zasižu u obrtničko pro-izvadjanje — imali osnovati na istim zajednički osnovanim načelima. Iz toga dakako slijedi shodnost zajedničkoga zako-narstva i uprave za sve ove poslove u spomenutoj mjeri, kao što i zakonarstvo o kovanom novcu i državnoj vjeresiji. No mi ne bi nikako mogli pristati u (takav) zajednički organ za obav¬ljanje ovih najviših državnih zadataka, koji ne bi bio dogo¬voren medju svima kraljevinama i zemljama po zakonitim zastupstvima njihovim ili koji bi bio jednostrano ustrojen bez privole trojedne kraljevine .. . Carski patenat od 26. veljače 1861. (o carevinskom vijeću) ne držimo za shodan prijedlog te ga sa svim počitanjem otklanjamo . . . Neka nam Vaše Velič. dozvoli, da isto onako odvažno — kao što smo nastupili put nagodbe — očitujemo nepromjenljivu svoju od¬luku : da nam nije moguće i da se ne ćemo upuštat u sastav¬ljanje zakonske osnove o uredjenju državopravnih odnošaja prema ukupnoj monarkiji na temelju načela, izraženih u ovoj adresi, dok trojednoj kraljevini ne bude po-vraćena zemljišna i državna cjelokupnost, pa dok ova cjelokupnost i odgovorna vladavina ne postane za trojednu kraljevinu istinom. Mi bi morali zatajiti svoje uvjerenje, kad ne bi Vašemu Veličanstvu dužnom skrenošću očitovali, da se trojedna kraljevina ovakvome savjetu ne nada od sadašnje neodgovorne dikasterijalne vlade (t. j. od hrvatske dvorske kancelarije)... U tome smjeru neka nam Vaše Veli¬čanstvo dopusti opetovanu prepokornu molbu za povratak zemljišne i državne cjelokupnosti: dokinućem hrvatsko-

256 slavonske vojne Krajine, združenjem Dalmacije po ustavnom sporazumku kao i sjedinjenjem kvarnerskih otoka Krka, Cresa, i Lošinja. Neka nam blagostivo dozvoli i molbu za ustrojstvo i izvedenje odgovornosti vlade za trojednu kra¬ljevinu". Sabor izabere deputaciju, koja će pod vodstvom biskupa Strosmajera odnijeti adresu kralju u Beč. Hrvati budu prim¬ljeni u audienciju 23 prosinca 1866 Strosmajer je na hrvatskom jeziku pozdravio kralja, te mu preporučio adresu hrvatskoga sabora, koji ne će, da se „odlučuje o nama, a b e z nas". Ipak se već žalibože tako odlučilo . Nijemci se naime bojahu da će u Austriji pobijediti federalizam. No oni ne htjedoše, da austrijski Slaveni dobiju jednaka prava s Nijemcima. Zato počnu već 16. rujna 1866. zahtijevati, neka se monarkija uredi dualistički. Nijemci će dakle vlast podijeliti s Magja-rima, kad već (bez „saveza njemačkoga") ne mogu u cijeloj monarkiji vladati sami. Ugarskoj će na milost i nemilost iz¬ručiti Hrvatsku, Slavoniju i Erdelj, dočim će ostale kraljevine i zemlje ostat Austriji. Za ovu se politiku zagrijao grof Fridrik Beust, bivši ministar predsjednik u Saskoj. Beust postade 30. listopada 1866. austrijski ministar vanjskih posala. I premda bijaše ljuti protivnik Bismarka i Pruske, ipak je radio onako, kako je Austriji još god. 1862. pfed'agao Bismark. Beust naime zatraži dodir sa Deakom, koji bijaše pravi vodja na¬roda magjarskoga. Izmedju Beusta i Deaka posredovao je grof Julije An-d r a š i. Uspjeh nije izostao ! Kad je 19. studenoga 1866. ugarski sabor nastavio svoja vijećanja, pročitao se kr. otpis od 17. studenoga. U tome otpisu obećaje kralj, da će Ugarskoj dati odgovorno ministarstvo i uspostaviti stari ustav uz uvjet, da se promijene zakoni od god. 1848. Zajed¬ničkim poslovima za čitavu monarkiju označuje kralj : vojsku, carine monopole, neizravne poreze i državni dug. — Kra-

2f)7

ljevu je ponudu odbio Koloman Tisa, vodja magjarskih radi- kalaca. On zatraži, neka kralj prije svakoga dogovaranja po- tvrdi zakone, što ih je ugarski sabor stvorio god. 1848. No  većina sabora na Deakov prijedlog 15. prosinca zaključi, da će kraljev prijedlog uzeti u pretres, čim se Ugarskoj vrati  stari ustav njezin. Sada je dakle trebalo u Beču definitivno  odlučiti, hoće li se u monarkiji uvesti federalizam ili dualizam.  Ministar predsjednik Belkredi izrazio se za federalizam, te se  isprvice činilo, da je za svoju osnovu predobio i vladara. Ipak je već 3. veljače 1867. pretegnuo Beust. Belkredi dade ostavku,  a Beust postade 7. ve jače ministrom predsjednikom. Istoga  dana dodje u Beč stari Deak. Donio je osnovu o uredjenju za- jedničkih posala ukupne monarkije, kako ju je izradio u tu  svrhu izabrani odbor sabora ugarskoga. Kralj je saboru od- govorio svojim otpisom od 17. veljače 1867. Magjari dobiše gotovo sve, što su tražili. Kralj im naime uspostavlja staro- davni ustav, daje im odgovorno ministarstvo, a grofa Andrašija imenuje ugarskim min strom predsjednikom. Andraši sastavi  20. veljače ministarstvo od samih Magjara. Ugarski je sabor  triumfirao, te rado priznade odrekn'uće kralja  Ferdinanda i nastup Franje Josipa I. Zakoni  od god. 1848. budu promijenjeni, a ministarstvu za god. 1867.  votirani porezi i 48.000 novaka.

31. Postanak hrvatsJco-ugarske nagodbe. Kad je već odnošaj izmedju Ugarske i Austrije bio gotovo riješen, počne ugarski sabor vijećati o izvještaju, što ga je podnijela ugarska regnikolarna deputacija. Deak je nekada (18. svibnja 1861.) izjavio': „Ja mislim da ćemo se s Hrvatskom moći na novo sporazumjeti; a dotle ostavimo za nju bijeli listu našem ustavu". No onda je Ugarska trebala Hrvatsku 1 Oepelić-Pavić: ,,Strossmayer", str. 477. Dr. R. Horvat: Najnovija hrvatska povjest 17

258 u borbi s Austrijom. Sada, — kad se Ugarska pogodila s Austrijom — ne treba joj više pomoći hrvatske. Zato Magjari postadoše prema nama agresivni. Za Hrvatsku se zauzeo jedan jedini zastupnik na saboru ugarskom. To bijaše plemeniti dr. Sve-tozar Miletić, vodja naroda srpskoga u Ugarskoj. Miletić je dokazivao, da izmedju Hrvatske i Ugarske postoji samo per¬sonalna unija ; zato treba da Hrvatska ostane ravnopravna Ugarskoj. Branio je i pravo Hrvatske na Rijeku. No sve uzalud ! Ugarski je sabor 8. travnja 1867. stvorio ovaj zaključak : ,,Pošto je temeljno državopravno načelo, da kraljevine Hrvatska, Dalmacija i Slavonija pripadaju ugarskoj kruni, priznato i od sabora spomenutih zemalja, smatra to ugarski sabor kao zajedničku nagodu. U slijedstvu ovih zajedničkih pripoznatih temeljnih načela nužno je, da se ugarski kralj, koji je podjedno kraljem Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, kruni jednom te istom krunom, u jedno te i s t o vrijeme i jednim te istim krunidbenim činom na jedanput i zajedno za kralja svihkolikih kraljevina ; da krunidbena zavjernica bude jedna te ista, pa da se u njoj potpunoma osiguraju i zajamče ne samo zajednički ustav svih zemalja krune ugarske, već i zakonita prava tako kraljevine Ugarske, kao što i kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Ovu krunidbenu diplomu ne smiju sastaviti razlučena zastupstva pojedinih zemalja osebnim vijećanjem i osebnim dogovorom, nego zajednički saboru pogledu svih zema^a. Prihvaćena i po Njegovu Ve¬ličanstvu potpisana diploma ima se u osebnom izvornom primjerku izdati i za kraljevine Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju. Nadalje treba da se spomenute zemlje u svima onim slučajevima, u kojima se zemlje ugarske krune imadu zajednički zastupati naprama drugim (zemljama), nalaze u tome zaj edinstvu. Kada se dakle zajednički poslovi — izmedju zemalja ugarske krune s jedne, a izmedju ostalih kraljevina i zemalja Njegova Veličanstva sa druge strane —

259 budu imali raspravljati po zajedničkim delegacijama, treba da ove (t. j. hrvatske) zemlje budu zastupane u dele¬gaciji zemalja ugarske krune ; mogu pak one svoje zastupnike, koji će u delegacijama isto tako kao i odaslanici ugarskoga sa¬bora imati osobno pravo glasovanja, — u razmjernom broju, koji se ima ustanoviti, — birati ili zajednički s ugarskim sa¬borom ili posebice sa svoje strane. Da dakle glavno načelo, koje se od obiju strana imade smatrati kao prigrljeno, — naime za jedinstvo zemalja ugarske krune, — uzmogne faktično, čim prije stupiti u život: ugarski sabor — ponukan čuvstvom bratimske sloge — ovime poziva sabor kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, neka povodom naskoro predstojeće kru¬nidbe sa svoje strane oda šalje na ugarski sabor u raz¬mjernom broju i po svomu razboru izabrane poslanike, koji će biti vlasni, da spomenute zemlje zastupaju 1. kod krunidbe, 2. kod sastavljanja krunidbene zavjernice, koja se imade za¬jednički uglaviti s ugarskim saborom, a tako i 3. kod konačnog izradka onih zakona, koji su potrebni u pogledu načina, kako da se raspravljaju postojeći zajednički poslovi izmedju zemalja krune ugarske te ostalih kraljevina i zemalja Njegova Veli¬čanstva. Da ukloni sve bojazni, koje bi možda mogle nastati, izjavljuje ovime ugarski sabor, da sve ako hrvatski sabor i po¬primi poziv ugarskoga sabora, ovaj ne će otuda izvoditi nika-kovih konsekvencija proti Hrvatskoj ; ujedno i unaprijed oči¬tuje, da ugarski sabor, — premda onu veoma prostranu a u-t o n o m i j u, koju hrvatska deputacija zahtijeva za zemlje po njoj zastupane, ne nalazi niti po spomenute zemlje niti po zajedničku krunu tako spasonosnu, kako je to tvrdila ona de¬putacija, — ipak obzirom na potrebnu bratimsku slogu imade volju, da na istu pristane u praktično što moguće širem op¬segu. Napokon se ugarski sabor u pogledu poteškoća, koje se navode o teritoriju, drži nazora, što ih je u tome obziru njegova deputacija razvila u pogledu prava zemlje (dakle da

260 Rijeka i Medjumurje pripadaju Ugarskoj, a ne Hrvatskoj). Ako sadašnji sabor Hrvatske, Slavonije i Dalmacije primi bratimski poziv, pa time faktično u život stupi ono državo-pravno načelo, koje zajednički priznajemo: zajedinstvo ze¬malja ugarske krune, — onda se može pouzdano nadati, da će se zajedničkim sporazumkom i umirenjem urediti sve po¬tankosti još neporavnanih odnošaja medju Ugarskom te Hr¬vatskom, Slavonijom i Dalmacijom. Ugarski će sabor sa svoje strane sada kao i dalje tečajem dogovora biti pripravan, da Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji svagda dade sva ona jamstva, koja po pravu i pravici mogu zahtijevati pogledom na svoje historijske i narodne zahtjeve".1 Hrvatski sabor nije bio na okupu od 9. siječnja 1867. Tada ga je naime kralj odgodio svojim otpisom od 4. siječnja s motivacijom,3 da „mora konačnu odluku" o hrvatskoj adresi „priuzdržati do onoga vremena, dok mu ne bude podnesen uspjeh rasprave s Ugarskom". Otpisom od 11. travnja 1867. pozove kralj hrvatski sabor, neka 1. svibnja nastavi prekinuto zasjedanje. U otpisu veli kralj•: „Buduć da s;u rasprave s vjernom Nam i vazda milom kraljevinom Ugar¬skom dospjele do žudjena od nas cilja, pre-milostivo odlučismo: odgovoriti Vam na preponiznu Vašu adresu i priopćiti Vam premilostivu Našu volju kraljevskim otpisom, koji ćemo upraviti na vjernosti Vaše". I doista je kralj svojim otpisom od 23. travnja dostavio hrvatskomu saboru zaključak ugarskoga sabora od 8. travnja ; podjedno je od¬govorio i na adresu sabora hrvatskoga. Evo glavnih stavaka iz kr. otpisa : „Pragmatička sankcija ne zajamčuje samo ne-razdijelivost svih kraljevina i zemalja, združenih pod žezlom Našim, već napose što krepčije naglašuje cjelovitost 1 Šiilek: „Naše Pravioe", str. CVL—CVII. 1 Ibidem, str. C. 8 Ibidem, str. CI.

261 ugarske krune i zajedinost svih zemalja njezinih. No ne možemo da ne izjavimo, kako se želje, otkrite u prepokornoj Vašoj adresi od 19. prosinca 1866., ne dadu dovesti u sklad sa duhom pragmatičke sankcije, dapače da iste ove želje stoje u protuslovlju sa 42. člankom od godine 1861., koji smo uslijed Vaše molbe priopćili saboru ugarskomu. . . . Gorljiva je Naša želja i odlučna volja Naša, da odmah uklonimo sve zapreke, koje do sada bijahu na putu zavedenju zakonitoga stanja i Na¬šemu — svestrano žudjenomu — krunisanju. Uzdajući se u Vašu svedjer Nam zasvjedočenu vjernu privrženost, ovime Vas očinski pozivamo : 1. da se pobrinete, da Hrvatska i Sla¬vonija bude kod predstojeće krunidbe zastupana na ugar¬skomu saboru; 2. da i od svoje strane zakonitim na¬činom^ ristupite zaključku, uglavljenomu s rečenim saborom o državopravnom položaju zemalja ugarske Moje krune u pogledu zajedničkih posala i raspravljanja njihova i 3. da time obostranim sporazumkom otvorite put temeljitomu izravnanju svihkolikih razmirica, koje još postoje . . . Pošto će u ostalom ugarski sabor naskoro započeti sastavljanje inauguralne diplome, moramo Vas pre-milostivo pozvati, da vlastita svoja dotična vijećanja tako po¬spješite, da Vaši poslanici, koje ćete odaslati, prispiju u Peštu najdulje do 15. svibnja, da uzmognu učestvovati kod odnosnih radnja".1 Sabor hrvatski sastao se 1. svibnja 1867. Odmah sutradan izabere odbor od 9 lica za izradbu odgovora na kr. otpise od 11. i 23. travnja. Ovaj odbor predloži 9. svibnja, da se kralju odgovori adresom, koju je sastavio Ivan Mažuranić. Videći domovinu u pogibelji zbog dualizma, vrate se samostalci u narodnu stranku, koja tako dobije u saboru sigurnu većinu. Svi su rodoljubi ljuto zamjerali hrvatskoj dvorskoj kancelariji, što vodi protunarodnu politiku. Kancelar je kriv, što se u kr. 1 Sulek: „Naše Pravice", str. CI I.—CIV.

262 otpisu od 23. travnja ne spominje, da vojna Krajina pripada Hrvatskoj i da će se Dalmacija pridružiti Hrvatskoj, kako se dotada naglašivalo u svima kr. otpisima. Uz to je na prijedlog hrvatske dvorske kancelarije Magjar Eduard pl. Ceh imenovan kr. povjerenikom za grad Rijeku i županiju riječku, da tobože uguši nemire, što ih na Rijeci i u hrvatskom Primorju izazivahu talijanaši. Hrvati bijahu uvjereni, da je to priprava, kako će se Rijeka (poput Medjumurja god. 1861.) otrgnuti od Hrvatske i pripojiti Ugarskoj. Zato se adresa oštro obara na hrvatsku dvorsku kancelariju, koja se usudjuje tako postupati samo zato, što za svoje čine nije odgovorna saboru hrvatskomu. „Dogodjaji, koji se od 6. travnja t. g. zbivaju u gradu Rijeci s kotarom i u ostalom Primorju hrvatskom, uvjeravaju nas dapače i o tomu, da muževi, kojima je Vaše Velič. povjerilo kormilo vlade za trojednu kraljevinu, pod štitom neodgo¬vornosti zastupaju kod prijestolja Vašega Veličanstva in¬terese, protivne trojednoj kraljevini dalmatinsko-hrvatsko-slavonskoj, te služeći se ugledom državne vlasti i sredstvima ukupne države, čine takve izvanredne naredbe, koje smjeraju na to, da se zemljište trojedne kraljevine osvoji za kraljevinu Ugarsku proti očitomu pravu i proti izrazitoj volji Vašega Veličanstva. Dužnost vlastitoga uzdržanja i glasno očitovana volja naroda, po nama zastupanoga, neodoljivo nas sile, da Va¬šemu Veličanstvu izjavimo, kako nam nije moguće s ugarskim saborom stupiti ni u kakav dogovor niti u ovu svrhu birati odbor, dok u gradu Rijeci s kotarom — isto tako i u gradu Bakru s kotarom, te u županiji riječkoj — ne bude uspostav¬ljeno zakonito stanje, kako je postojalo do 1. travnja 1867-Mi se dakle ne možemo upuštati ni u kakav dogovor s ugarskim saborom sve dotle, dok se ne uklone izvanredne naredbe za gradove Rijeku i Bakar i njihove kotare, te dok se ovi ne pod¬čine redovitim oblastima trojedne kraljevine".1 » Sulek: „Naše Pravice", str. CXVIH. i CXIX.

263 Na poziv, da Hrvatska udje u ugarski sabor, od¬govara hrvatski sabor u adresi na kralja ovako: „Vrućom željom potaknut očituje se pokorno potpisani sabor pripravnim, da i sada izabere odbor, koji će trojednu kraljevinu zastu¬pati kod krunidbenoga čina, čim budu uklonjene zapreke, koje stoje na putu. No pošto bez naše krivnje nije do sada pošlo za rukom urediti državopravni odnošaj medju trojednom kra¬ljevinom i kraljevinom Ugarskom, ne možemo bez goleme pogibelji za prava trojedne kraljevine pristati na to, da naš odbor stupi u sabor ugarski. Stoga smo izaslanomu odboru podijelili neprestupni naputak, da se stavi u dogovor s onim odborom sabora kraljevine Ugarske, kojemu je povjerena izradba krunidbene diplome, pa da kod ove izradbe sudjeluje po naputku, koji se odnosi na osiguranje državnoga prava trojedne kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije".1 Prelazeći na zaključak ugarskoga sabora od 8. travnja 1867., veli adresa, da se on „ne obazire pravedno na članak 42. od god. 1861., koji je odobren i po Vašem Veli¬čanstvu. Ovaj dapače zaključak, kada grad Rijeku s kotarom prisvaja neposredno kraljevini Ugarskoj, očevidno vrijedja državno pravo trojedne kraljevine na teritorium njezin. Pri¬govarajući pak autonomiji trojedne kraljevine, koja je medju njezinim saborom i zakonitim vladaocem utvrdjena kao mi¬nimum samostalnosti njezine, zasiže isti zaključak preko nad¬ležnosti sabora ugarskoga u posebno državno pravo trojedne kraljevine. Zato smo naputili svoje odaslanike, da od sabora ugarskoga zahtijevaju njegovo bezuslovno i bezprigovorno pri¬znanje onoga realnoga teritorija i one autonomije, koja je člankom 42. od god. 1861. i previšnjim kr. otpisom od 8. stu¬denoga 1861. utvrdjena kao posebno državno pravo trojedne kraljevine. Kraljevina Dalmacija, Hrvatska i Slavonija pod¬ložila se ugarskomu kr a 1 j u, ali se nikada nije podložila kra- 1 Naše Pravioe, str. CXIII. i CXIV.

1 j e v i n i ugarskoj ! Zaključkom pak svojim postavio se sabor kraljevine ugarske na stanovište gospodara i skrbnika na¬prama trojednoj kraljevini. Kao zastupnici naroda, koji je u najodlučnijim dobama (god. 1102., 1527. i 1712.) državnoga života svoga sam odlučivao sudbinu svoju, moramo mi svom krepkoćom pravnoga uvjerenja svoga ugarskomu saboru za¬nijekati i p r a v o, — a pogledom na različite naše odnošaje : i sposobnost, — da presudjuje o potrebama njegovim. Ako sabor ugarski za dokaz pomirljivosti svoje prizna ovakvo pravo trojedne kraljevine, i ako ga zajamči svojim zaključkom, — napućeni su odaslanici naši, da sa spomenutim jednakim odborom sudjeluju kod izradjivanja krunidbene diplome, pa da nepopusno nastoje o tomu, da se ovo jamstvo za zako¬nito osiguranje državnoga prava trojedne kraljevine uvrsti u tu diplomu".1 Hrvatski je sabor javio kralju i svoje mnijenje o hrvatskoj krunidbenoj zavjernici. 0 tom se adresa izrazuje ovako : „Članak 42. od god. 1861. ne priznaje iz prošlosti ine sveze s kraljevinom Ugarskom osim zajedništva krune i kru¬nidbe zajedničkoga nam vladaoca, uz jamstvo posebne krunidbene diplome za kraljevinu Dalmaciju, Hrvatsku i Sla¬voniju. Ova d ploma ne bi bila posebna, kad bi njezin sa¬držaj — u koliko se odnosi na posebna prava trojedne kralje¬vine — posrednim ili neposrednim načinom opredjeljivalo ma koje zakonodavno tijelo izvan sabora trojedne kraljevine. Ovo — trojednoj kraljevini priuzdržano — jamstvo posebnoga ugovaranja krunidbene diplome, u koliko se njom ima osigu¬rati posebno državno pravo trojedne kraljevine, ne protivi se ni cjelovitosti krune ugarske ni postojećemu zajedinstvu; dapače trojedna kraljevina izvodi ovo pravo za se kao kralje¬vina krune ugarske iz samoga postojećega zajedinstva krune. Pragmatička sankcija, govoreć o kraljevinama i zemljama 1 Šulek: „Naše Pravice", str. CXIV. i CXV.

265 jedinstvene krune ugarske, priznaje njihovu državopravnu osebnost. I zaključak sabora ugarskoga izrazito veli, da se kru¬nidbenom diplomom ima zajamčiti ne samo zajednički ustav zemalja krune ugarske, već i zakonita prava tako kra¬ljevine Ugarske, kao i kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavo¬nije. Trojedna kraljevina ne bi našla umirenja za sigurnost posebnih prava svojih, kad bi ona kao manjina ugarskoga sabora tek neodlučno utjecala u sastavljanje krunidbene di¬plome, u koliko se njezin sadržaj ima protezati na osiguranje posebnih prava njezinih".1 Pogledom na autonomiju, koju želi Hrvatska za¬držati, ako dodje do sporazumka s Ugarskom, kazuje adresa ovo : „Mi crpimo tvrdo uvjerenje, da će Vaše Velič. autonomiji trojedne kraljevine . . . pružiti svaku zaštitu, koja se dade slo¬žiti s interesima cjelokupne monarkije. Ova nam nada — ovo stalno uvjerenje naše — raste, videć, da i Vaše Velič. na¬lazi u pragmatičkoj sankciji tvrdo jamstvo za in¬terese cjelokupnosti monarkije. I mi smo svagda ovaj zakon držali za najvažniji temelj, koji jednakom snagom zajamčuje ne samo nerazdjelivost svih kraljevina i zemalja, združenih pod žezlom Vašega Veličanstva, napose i cjelovitost ugarske krune i zajedinost svih zemalja njezinih, — nego smo ga držali, pa i sada ga držimo, za temelj, koji istom snagom ima zajamčiti cjelovitost i nerazdjelivost svakoj kraljevini i zemlji, koja živi pod žezlom Vašega Veličanstva, te svakoj ovoj kraljevini i zemlji zajamčiti onu mjeru samostalnosti, koja odgovara po¬trebama narodnoga razvoja njezinog. U tome nas uvjerenju utvrdjuje dosadašnji uspjeh rasprave s kraljevinom Ugarskom. Državopravni položaj kraljevine Ugarske, kako ga je vlada Vašega Veličanstva uglavila s ugarskim saborom, pokazuje nam one poslove, koji se svakako imadu smatrati za zajedničke svima kraljevinama i zemljama, — skupljenim pod žezlom Ibidem, str. CXII. i CXIII.

266 Vašega Veličanstva u državno jedinstvo monarkije, — da je¬dinstvo ostane neokrnjeno. A uglavljeni način njihova rasprav¬ljanja pokazuje ona jamstva nerazdjelivoga zajedinstva, koja su po mnijenju vlade Vašega Velič. moguća uz potrebnu samo¬stalnost pojedinih kraljevina i zemalja. Iz pragmatičke sank¬cije ne dade se medju pojedinim kraljevinama i zemljama ugarske krune izvesti uže zajedinstvo, nego li je ono, koje ima po istom temeljnom zakonu (t. j. po pragm. sankciji) biti medju zemljama krune ugarske s jedne strane, a medju ostalim kra¬ljevinama i zemljama — žezlu Vašega Veličanstva podloženim — sa druge strane".1 Prema tomu traži hrvatski sabor za Hr¬vatsku isti opseg autonomije, kakav je god. 1867. dobila Ugarska. Adresa zahtijeva, neka se u „krunidbenu diplomu uvrsti zaporka : da se zakoni ugarskoga sabora od god. 1848. ne mogu na trojednu kraljevinu protegnuti ni poslije dovršene kru¬nidbe". Ovaj zahtjev motivira hrvatski sabor ovako : „Kru¬nidbom se na svečani način zajamčuju ne samo vladalačka prava, nego i prava naroda, te prava kraljevina i zemalja, spojenih istom krunom. Zakoni, što ih je god. 1848. stvorio ugarski sabor, imaju ustanova tako protivnih svemu narodnomu i državnomu biću trojedne kraljevine, da bi mi u krunidbenom činu, izvedenom bez ovoga priuzdržaja, nazrijeli u trojednoj kraljevini zavedenje stanja, kojega narod, po nama zastupan, nikada nije priznavao zakonitim ; nazrijeli bismo zametak novomu nesporazumljenju, novomu trvenju, te novoj borbi medju trojednom kraljevinom i kraljevinom Ugarskom. Ovo je protivno očinskim namjerama, izraženim po Vašemu Velič. u premilostivnom kr. otpisu od 23. travnja t. g., jer je protivno temeljitom izravnanju postojećih razmirica, te jer je protivno medjusobnomu sporazumku medju jednom i drugom kraljevinom. Stoga se nadamo, da Vaše Veličanstvo — a ni sabor ugarski — ne će nikakove tegobe, nikakove zapreke 1 Šulek: „Naše Pravice", str. CX. i CXI.

267 žudjenoj krunidbi naći u tome, što smo svoje zastupnike na-putili, neka ovaj priuzdržaj uvrste u krunidbenu diplomu",1 Dakako da je sabor i u toj adresi — kao što u svakoj pri¬jašnjoj — zahtijevao, neka se Hrvatskoj pripoje Krajina i Dalmacija. Adresa opširno razlaže pravo Hrvatske na Krajinu i Dalmaciju, pa onda zaključuje ovako : „Zato smo svoje poslanike naputili, neka u krunidbenu diplomu uvrste zakonito jamstvo, da se hrvatsko-slavonska Krajina, kao is¬ključivo vojnička uredba smatra ukinutom, pa da se s materom zemljom sjedinjuje u zakonarstvu, u sudstvu, te u političkoj, nastavnoj i vjero zakonskoj upravi. Glede Dalmacije pak na¬pućeni su naši poslanici, da u krunidbenu diplomu stave, da je Dalmacija po državnom pravu cjelovit dio trojedne kra¬ljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, te se prema tomu pravu pridružuje Hrvatskoj i Slavoniji".2 Pri koncu traži adresa, neka se u krunidbenoj diplomi pruži i zakonito jamstvo, da se u trojednoj kraljevini hrv.-slav.-dalmatinskoj ne bude u buduće vladalo neodgovorno". Sabor je voljan da se odazove kr. pozivu, pa da „zakonitim načinom pristupi zaključku, što ga je ugarski sabor uglavio o državopravnom položaju zemalja krune ugarske u pogledu zajedničkih posala (s ukupnom mo-narkijom)". No adresa kaže : „Svečane izjave Vašega Veli¬čanstva . . . daju nam potpuno pravo, da Vaše Velič. smjerno molimo, da nam taj zaključak blagoizvoli premilostivo pri¬općiti kao kraljevski svoj prijedlog. Kad nam stigne ovaj premilostivi prijedlog Vašega Velič., prva će nam biti briga, da ga sa svom brižljivošću rasudimo, pa da Vašemu Veličanstvu svojim odlukama na novo zasvjedočimo podaničku svoju pri¬vrženost".8 1 Ibidem, str. CXV. i CXVI. " Šulek, str. CXVIII. 9 Ibidem, str. CXX.

268 Hrvati su osjećali, da idu u susret teškim vremenima. Zato ih je obuzelo čuvstvo, da treba i nadalje živjeti u slozi sa Srbima, koji su na saboru živo podupirali narodne i dr¬žavne težnje naroda hrvatskoga. Srijemska je županija za¬molila, neka sabor izjavi ravnopravnost Srba i Hrvata. Sabor se odazove toj molbi, te 11. svibnja 1867. na prijedlog Ivana Vončine jednoglasno zaključi ovu izjavu : „Sabor tro-jedne kraljevine svečano izjavljuje, da trojedna kraljevina pri¬znaje srpski narod, koji u njoj stanuje, kao narod istovjetan i ravnopravan s hrvatskim narodom".1 Za taj zaključak za¬hvalio se saboru Jovan Zivković u ime Srba. 0 adresi na kralja glasovalo se u hrvatskom saboru 18. svibnja 1867. Pošto su unioniste izjavili, da u pitanju adrese ne će sudjelovati ni aktivno ni pasivno, primi sabor adresu velikom većinom. Dva dana kasnije (20. svibnja) povjeri sabor Lavoslavu Sramu i dru. Jovanu Subotiću, da adresu odnesu kralju u Beč. Već 25. svibnja odgovara kralj Hrvatima ras¬pustom sabora hrvatskoga. U otpisu opravdava kralj ovaj korak ovako : „Adresa, koju je zaključila većina sabora hrvatskoga, usprotivila se u svima točkama očinskim namjerama Našim. Iskrena bi želja očinskoga srca Našega bila, da prigodom krunisanja Našega vidimo zastupan takodjer sabor kraljevine Hrvatske i Slavonije. Ali pošto je većina sa¬bora hrvatskoga peremtornim načinom stavila zahtjeva, koji su — buduć da su stranom posvema, a stranom radi kratkoće vremena neispunivi — smjerali upravo nemogućim uči¬niti svaku ustavnu nagodbu ; te pošto je kraljevska Naša volja, da svestrano žudjeno krunisanje ne odgadjamo dalje : prisiljeni smo ovime raspustiti hrvatsko-slavonski sabor, jer Nam nije moguće, da očekujemo povoljan uspjeh od dalnjega dje¬lovanja njegova pod uplivom sadašnje većine"."

„Naše Pravioe", str. CXXI. " Ibidem, str. CXXIII.

J

269 Još 18. ožujka 1867. imalo se sastati austrijsko carevinsko vijeće, da priznade nagodbu s Ugarskom. Tomu se usprotive austrijski Slaveni. No Beust nije znao šale. On dade ponovno provesti izbore, te svakojakim zloporabama i nezakonitostima nadjača Slavene. Carevinsko se vijeće sastade 22. svibnja, ali bez čeških zastupnika. I dolnja i gornja kuća care vinskoga vijeća izjave, da će priznati nagodbu s Ugarskom. Carevinsko vijeće izabere odaslanstvo, koje će Austriju zastupati kod svečanoga kraljevoga krunisanja u Budimu. Ovo se krunisanje velikim slavljem obavilo 8. lipnja 1867. Kod toga krunisanja nije bio zastupan sabor hrvatski, jer ga je kralj raspustio. Na svoju ruku odaslaše u Budim deputacije gradovi Rijeka, Osijek i Po¬žega, trgovište Vukovar i županija požeška. Ove su deputacije sa sobom ponijele i zemlje hrvatske, da ju polože na krunidbeni brežuljak u Pešti. Dakako da je krunisanju morao prisustvo¬vati ban Šokčević kao „baro regni". Od crkvenih dostojan¬stvenika hrvatskih došao je na krunisanje jedini senjski biskup Vjenceslav Soić. Naravno da su poziv na krunisanje primili takodjer hrvatski velikaši. Ipak ne dodjoše ni Draškovići ni Oršići ni Vranicani. Grof Julije Janković odgovorio je, da se pozivu ,,ne može odazvati s razloga, što bi radio proti odluci sabora (hrvatskoga), dakle neustavno". Prigodom krunisanja proglasi kralj pomilovanje (amnestiju) za one magjarske bun¬tovnike od god. 1848., koji će priznati novo uredjenje Ugarske. Krunidbeni pak dar (100.000 dukata) poklonio je kralj nemoć-nicima (invalidima) revolucionarne ugarske vojske od god. 1848. i sirotama onih junaka, koji su god. 1848. pali u boju. Time je kralj otvoreno izjavio, da želi koprenom zaboravi po¬kriti dogadjaje od god. 1848, te se posvema izmiriti s narodom magjarskim. Zato su svi magjarski bjegunci (od god. 1848.) primili pomilovanje osim Ljudevita Košuta, koji će u progonstvu ustrajati do svoje smrti.

270 Ugarski sabor i carevinsko vijeće izaberu posebne odbore (od 15 lica), koji će konačno urediti odnošaje izmedju Ugarske i Austrije. Rasprave su počele 7. kolovoza u Beču, a svršile se istom t. zv. nagodbenim zakonom (Članak XII.) od 21. prosinca 1867. Po tom zakonu imat će Austrija s Ugarskom zajednicu : 1. glede vanjskih posala sa diplomatskim i trgovinskim za¬stupstvima (konzulatima) u inozemstvu; 2. glede stajaće vojske i ratne mornarice, izuzevši dozvoljivanje novaka i za¬konodavstvo o načinu obranbene dužnosti; 3. glede finan-cijalnih posala, u koliko se protežu na trošak zajedničkih posala ; 4. glede zakonodavstva o carini, neizravnih poreza, trgovačkih posala, novčarstva, obranbenoga sustava i glede zakonodavstva takovih željeznica, koje vežu oba dijela mo-narkije. 0 zajedničkim poslovima za čitavu monarkiju ras¬pravljat će se u delegacijama. Svaka državna polovica birat će po 60 delegata (20 iz gornje, a 40 iz dolnje kuće), koji će se jedne godine sastajati u Beču, a druge godine u Pešti. Za podmirenje zajedničkih (vojnih i diplomatskih) izdataka upotrebljavat će se u prvom redu prihodi od carine. Ostatak troškova podmirit će Austrija i Ugarska iz posebnih pri¬hoda svojih, i to (po XIV. zakonskom članku) tako, da će Austrija doprinositi 70°/0> a Ugarska s Hrvatskom, Slavonijom i Erdeljem 30°/0- Ovo se razmjerje ipak može promijeniti svake desete godine.1 Od ogromnoga duga austrijskoga, koji je iz¬nosio 3000 milijuna forinti, ne htjedoše Magjari u ime Ugarske preuzeti ništa, jer da je taj dug učinjen bez privole sabora ugar¬skoga. Radi toga zaprijetio je državni bankrot, jer se znalo, da sama Austrija ne će moći redovitim prihodima svojim ot¬plaćivati toliki dug. Poslije dugoga natezanja pristadoše Ma¬gjari na to, da će Ugarska (po XV. zakonskom članku) godimice doprinositi po 29,188.000 forinti za kamate i otplatu ukupnih 1 Kad se Ugarskoj i Hrvatskoj pridala vojna Krajina, onda je Austrija doprinosila 68%, a Ugarska s „posestrimim kraljevinama" 32%.

271 državnih dugova. Do god. 1850. bijaše Ugarska u carinskom pogledu odijeljena od Austrije. Poslije god. 1850. nije se više plaćala carina za robu, koja je iz Austrije prelazila u Ugarsku ili u Hrvatsku i obratno. Ova carinska zajednica ugovorena je (XXII. zak. člankom) i za budućnost. Od 14. studenoga 1868. ne postoji više za ukupnu hapsburšku monarkiju naslov „Ca¬revina Austrija", nego ,,Austro-ugarska monarkija". Svi ovi pregovori izmedju Austrije i Ugarske ticahu se i hrvatskih zemalja. Odlučivalo se dakle ,,o nama", a ipak ,,b e z n a s". U Hrvatskoj se dapače god. 1867. vladalo nasilno i nezakonito. Kancelar Kušević naloži hrvatskim županijama i gradovima, neka provedu carsku naredbu od 28. prosinca 1866. o općoj vojnoj dužnosti. Tomu se nalogu us-protiviše županijske skupštine, jer je nezakonit, pošto takav zakon može stvoriti samo sabor, a sabora nema. Pismom od 4* ožujka 1867. javi Vukotinović kancelaru Kuševiću zaključak županije križevačke, te naglasi, da ne će spomenutu naredbu provadjati, jer bi time povrijedio hrvatski ustav. Radi toga pisma bude Vukotinović već 8. ožujka dignut sa službe, a ve¬likim županom križevačkim postade unionista Ladislav pl# Kukuljević.1 Redomice budu skinuti i drugi veliki župani, koje našli je diše sami unioniste: Koloman Bedeković u Va¬raždinu, Miroslav Kraljević u Požegi, a grof Petar Pejačević u Osijeku. Mirko Bogović naslijedi zagrebačkoga velikoga žu¬pana Ivana Kukuljevića ; ovaj bijaše 26. lipnja 1867. dignut sa časti, a dobije 800 forinti godišnje „milostinje". Jedini srijemski vel. župan Svetozar Kušević zadrži svoju službu, jer je postao unionista. Na Rijeci je i nadalje upravljao Magjar Eduard Ceh kao kr. povjerenik, premda je u istinu vladala ulična svjetina. U Primorju se nastaviše nemiri; skoro je došlo do pokolja izmedju rodoljubnih Bakrana, Kraljevčana 1 Torbar: „Život i djelovanje Ljudevita Vukotinovića" u „Ljeto¬pisu jugosl. akademije", str. XII. str. 129.

272 i Vinodolaca, te zavedenih stanovnika u bližnjim općinama tr-satskoj, grobničkoj, draškoj, hreljinskoj i krasičkoj. Kad je Ivan Vončina, podžupan riječke županije, htio da učini red u Primorju, skine ga Ceh sa službe podžupanske. Od sada je Čeh vladao u čitavoj riječkoj županiji kao neograničen gospodar.1 Mnogo je neprilika morala podnijeti i,,jugoslavenska akademija" prije, nego li je mogla početi svoj rad. U Beču naime zazirahu od imena i djelokruga naše akademije. Zauzimanjem biskupa Strosmajera dobila je akademija 4. ožujka 1866. potvrdu svojih pravila. Sabor izabere 12. ožujka prvih 16 akademika. Kralj potvrdi 9. svibnja samo 14 akade¬mika,* koji sebi 26. srpnja 1866. izaberu biskupa Strosmajera pokroviteljem, a dra. Franju Račkoga prvim predsjednikom. Hrvatska dvorska kancelarija ne htjede dugo ovaj izbor pred¬ložiti kralju na potvrdu. Istom 10. travnja 1867. dodje potvrda. Istodobno bude Bački lišen službe zemaljskoga školskoga nad¬zornika. Kancelar je naime mislio, da se Bački bez kruha ne će moći održati u Zagrebu, pa će tako i opet biti odgodjeno djelovanje akademije. Ipak se Kušević prevario. Biskup Stros-majer izjavi, da će Bačkoga uzdržavati u Zagrebu, te je aka¬demija bila 28. srpnja 1867. otvorena velikim slavljem. 1 Polić: „Parlamentarna povjest", sv. II. str. 2.—i.

  • Evo imena prvih članova jugoslavenske akademije: dr. Janez Bleiweis (Slovenac), Mirko Bogović, dr. Vatroslav Jagić, Ivan Kuku-ljević, Šime Ljubić, Antun Mažuranić, dr. Pavao Muhić, dr. Franjo Rački, dr. Jovan Subotić (Srbin), dr. Josip Sohlosser, dr. Bogoslav Šulek (Slovak), Josip Torbar, Adolf Veber i Živko Vukasović. Mnogi su prigovarali, što medju akademike nije uvršten dr. Ljudevit Gaj (kao začetnik hrvatskoga preporoda), pa Ivan Mažuranić, dr. Dimitrija De-meter i Vjekoslav Babukić i još neki drugi. Kad se Antun Mažuranić i Ivan Kukuljević odrekose akademičke časti, izabere sabor 4. prosinca 1866. još četiri akademika, i to: Gjuru Daničića, Matiju Mesića, dra Mirka Suha ja i Ljudevita Vukotinovića.

273 [j Ban Sokčević odstupi 27. lipnja 1867., a namjesnikom banske časti postade barun Levin Bauch. Za prvoga do¬glavnika svoga uze Bauch sebi unionistu Roberta Zlatarovića, koji dobije naslov kr. dvorskoga savjetnika. Bauch je imao zadaću, da provede nagodbu s Ugarskom. U tome je pogledu postupao bezobzirno. Pristaše narodne stranke iz¬gube službe, a dobiju ih unioniste. Tako je dr. Subotić, vijećnik stola sedmorice, bio lišen službe bez prava na ikakvu mirovinu, a samo zato, što je pošao na slavensku izložbu u Moskvu. Osobito je Bauch progonio nepoćudne mu profesore. On je uopće držao sve profesore panslavistima, koji „kvare" hrvatsku mladež. Zazorni mu bijahu Česi i Slovenci, kojih je tada bilo dosta namješteno po hrvatskim gimnazijama. Dvorska je kan¬celarija podjeljivala učiteljstvu opomene „radi njegove pre¬tjerane narodne zanesenosti i radi bezobzirnog isticanja takovih čuvstava u javnom i privatnom životu". Kada to nije pomoglo, otpusti Bauch od službe 16 profesora i učitelja ! Medju ovima bijaše Ceh Korinek, ugledni profesor povjesti na zagrebačkoj gimnaziji. Otpušten bude dapače i Josip Torbar, ravnatelj realke zagrebačke. Protiv toga ustade „Pozor". No vlada osudi „Pozor" na globu, a urednika dra. Šimu Mazzuru na mjesec dana zatvora. Bauch dapače 19. kolovoza 1867. obu¬stavi izlaženje „Pozora".1 Zatim se počne Bauch spremati za izbore. Prijašnji je sabor sastavio izborni red.* No Bauch uvidi, da po tome redu ne bi unioniste mogli dobiti većinu. Zato izradi, te je kralj otpisom od 20. listopada 1867. oktroirao novi izborni red.8 Prvi^put u Hrvatskoj učine na izbornike pritisak veliki župani i njima podredjeni činovnici. Ove zloporabe iznosi na vidjelo „Novi Pozor", koji su od početka mjeseca rujna 1867. Miška- 1 Polić: Parlamentarna povjest, dio II. str. 6, 7 i 14. " Sulek: „Naše Pravice", str. CXXIV.—CXXXV. »Ibidem, str. XXXCVL—CXLIII. Dr. R. Horvat: Najnovija hrvatska povjest 18

274 tović i dr. Ivan Zahar uredjivali u Beču, jer u Hrvatskoj nije bilo slobode štampe. Izborile obavljahu od 19. studenoga do 23. prosinca 1867. i Rauch doista pobijedi narodnu stranku kod izbora. Od 66 biranih zastupnika bijahu 34 činovnika. Narodna stranka iznese jedva 14 zastupnika, medju kojima se ističu: dr. Franjo Bački (u Senju), dr. Jovan Subotić (u Rumi), Mirko Hrvat (biran u Djakovu i Virovitici), Ljudevit Vukotinović, dr. M. Polit (u Irigu), Josip Torbar (u Severinu,) dr. Marijan Derenčin, Ivan Tombor (u Erdeviku) i Julije Bu-banović (u Križevcima).1 Sabor se sastade 8. siječnja 1868. U ime opozicije izjavi Subotić : „Ostavljajući sabornicu, pro¬svjedujemo proti svima zaključcima ovoga naproti ustavnom i nezakonitom temelju sastavljenoga sabora. Uprti na članak 42. od g. 1861. i na previšnji kr. otpis od 8. studenoga 1861. — prosvjedujemo proti podredjenju trojedne kraljevine pod kra¬ljevinu Ugarsku".2 Od opozicije ostadoše u saboru Vukotinović i Simo FDipović. Njima se pridruži M. Hrvat, koji je u Djakovu bio ponovno izabran. Sabor je raspravljao samo do 5. veljače. U kraljevinsk odbor (regnikolarnu deputaciju) budu izabrani 30. siječnja sami unioniste : Julije grof Janković, Ladislav grof Pejačević, Koloman Bedeković, Antun Vakanović, dr. Mirko Suhaj, Ignjat Brlić, Jovan Zivković, Josip Zuvić, Ante Stojanović, Janko Car, Pavao Batagliarini i Stjepan Vuković.8 Hrvatski kralje-vinski odbor ode 27. travnja u Peštu, gdje je dugo raspravljao s ugarskim kraljevinskim odborom.4 Koncem srpnja 1868. uglave odbori nagodbu, koja u jezgri glasi ovako : 1. Ugarska i Hrvatska sklapaju „državnu zajednicu". 2. Hrvatska pri¬znaje nagodbu, koju je Ugarska g. 1867. sklopila s Austrijom, 1 Parlam. povjest, II. str. 12.—18. Strossmayar, gtr. 607. • Ibidem, str. 20. i 21. „Novi Pozor" od 18. siječnja 1868. • Ibidem, str. 31. 4 Jovan Zivković: „Kako je postala hrvateko-ugaraka nagoda".

275 no „ipak uz tu naročitu ogradu, da se u buduće slični temeJjn zakoni i nagodbe mogu stvarati samo zakonitim sudjelovanjem kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije". 3. Hrvatska do¬biva „potpunu autonomiju" s obzirom na „zakonodavstvo i upravu u svima poslovima nutarnjim, bogoštovlja, nastave 1 pravosudja". 4. Ugarskoj i Hrvatskoj biti će zajednička mi¬nistarstva : financija, poljodjelstva, trgovine i zemaljske obrane. Kod ovih ministarstva uredit će se posebni hrvatski odsjeci. 5. 0 zajedničkim poslovima raspravljat će „zajednički sabor svih kraljevina ug. krune". Na taj sabor bira Hrvatska svoje odaslanike „iz sredine vlastitoga sabora svoga". Hrvatska će u delegacijama biti zastupana sa 5 članova. 6. Obzirom na to, da su kraljevine Hrvatska i Slavonija „politički narod, imajući poseban svoj teritorij", mogu se „zastupnici istih kraljevina služiti i hrv. jezikom tako na zajedničkom saboru, kao i u de¬legaciji". 7. „Za raspravljanja zajedničkih poslova ima se na zgradi, u kojoj se obdržava zajednički sabor zemalja krune ugarske, razviti uz ugarsku zastavu takodjer sjedinjena zastava kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije". 8. ,,U auto¬nomnim poslovima imadu se unutar granica kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije upotrebljavati sjedinjene boje i grbovi istih kraljevina, potonji providjeni krunom sv. Stjepana. Kod označivanja poslova zajedničkih svima kraljevinama ugarske krune, upotrebljuju se sjedinjeni grbovi kraljevina Ugarske, Dalmacije, Hrvatske i Slavo¬nije". 9. „U svemkolikom opsegu kraljevina Hrvatske i Sla¬vonije službeni je jezik hrvatski" koli za autonomne toli „za organe zajedničke vlade". 10. Ugarska će „zahtijevati, da se Dalmacija pridruži kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji".1 Hrvatski kraljevinski odbor nije takovu nagodbu prihvatio jednodušno. Brlić, Janković i Zivković izniješe posebne prijed¬loge : 1. Neka se u nagodbi strogo odijele poslovi, koji izviru 1 Sulek: „Hrvatski ustav", str. 269.—291.

276 iz pragmatičke sankcije, od poslova, koji nijesu takve naravi, nego ih mi u državnu zajednicu dajemo samo iz oportuniteta : prema našoj koristi. Moglo bi naime nastati vrijeme, da ta¬kova korist za nas prestane, te bismo mi imali pravo, da ove poslove tražimo natrag. 2. Neka Hrvatska bude na zajedničkom saboru zastupana „kolektivno", t. j. da naši odaslanici ne gla¬suju poput zastupnika ugarskih kotara, već u ime čitave Hr¬vatske. 3. Neka Hrvatska dobije i financijalnu samostalnost, bez koje će samo „životariti", kako je to hrvatskomu odboru u lice izjavio sam Đeak, vodja naroda magjarskoga. 4. Neka bana imenuje kralj na preporuku hrvatskoga sabora, a ne na prijedlog i „supotpis" predsjednika ugarskoga ministartsva. 5. Hrvatski ministar u Pešti, koji je po nagodbi sveza izmedju kralja i hrvatske zemaljske vlade, neka bude odgovoran hrvat¬skomu, a ne ugarskomu saboru. 6. Ban neka bude zapovjednik domobranstva hrvatskoga, jer mu od starine pripada vodstvo hrvatske vojske.1 Hrvatski kralj evinski odbor predloži nagodbu na prihvat hrvatskomu saboru, koji se opet sastade 12. rujna. Na saboru se o tom važnom pitanju raspravljalo samo od 21. do 24. rujna 1868. Još nije bila dovršena ni generalna debata, kad li Zuvić predloži, neka se nagodba — protivno propisima saborskoga poslovnika — primi ,,en block". To je i učinjeno sa svima gla¬sovima protiv četvorice (Brlić, Hellenbach, Janković i Ziv-ković).2 Nagodbu prihvati i ugarski sabor, no s promjenom § 66. (glede Rijeke). U nagodbenoj osnovi, kako je uglaviše kraljevinski odbori, stajalo je, da glede Rijeke „nije uspjela nagodba izmedju oba kraljev, odbora". Ugarski sabor izjavi, da „grad Rijeka s lukom i kotarom pripada neposredno kra¬ljevini Ugarskoj, pa da se prema tomu ima odmah njoj i utje¬loviti". Jednako je hrvatski sabor adresom od 26. rujna za- Polić : Parlam. povjest, II. str. 54.-62. • Parlam. povjest, II. str. 67.-72.

277 molio kralja, neka Rijeku dosudi Hrvatskoj, kojoj i pripada po „neoborivom pravu". Kralj podijeli 8. studenoga 1868. sankciju nagodbi, u koju glede Rijeke dodje ovaj dodatak : „Grad Rijeka s lukom i kotarom sačinjavaju posebno s ugar¬skom krunom spojeno tijelo . . . Opći sporazumak imat će se postići putem odborskih rasprava izmedju sabora kraljevine Ugarske i sabora kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije i grada Rijeke".1 32. Revieija nagodbe. Protiv nijednoga zakona nije se u Hrvatskoj diglo toliko i tako opravdano nezadovoljstvo, kao protiv nagodbe. Evo redomice glavnih prigovora : 1. U § 1. govori se samo o dr¬žavnoj zajednici, dočim bi se prema članku 42. od god. 1861. moralo naročito istaknuti, da su Hrvatska i Ugarska savezne (konfederirane) kraljevine, koje stupiše u „užu državopravnu svezu". 2. Nagodba u § 7. napušta staro hrv. pravo, po kojemu je kraljevina Hrvatska sama dozvoljavala novake i brinula se za obranu domovine. 3. Po § 8. predaje nagodba Ugarskoj sve hrvatske financije. 4. Hrvatskomu saboru otima nagodba u § 9. mnoga prava, jer proglašuje za¬jedničkim poslovima : novčarstvo (kovani novac i dr¬žavne banknote) ; ispitivanje i odobravanje trgovačkih i dr¬žavnih ugovora ; odredbe glede banaka, mjere, vage, povlastica, te zavoda za osiguravanje i vjeresiju ; pomorsko, trgovačko, mjenbeno i rudno pravo ; napokon željeznice, pošte, brzojave, luke, brodarstvo, trgovinu, mit¬nice i malte. 5. Nagodba ustanovljuje u § 10. zajedničko zakono¬davstvo oobrtima, putnim listovima, državljanstvu, domaćinstvu (indigenat), redarstvu nad inostrancima, te o društvima, koja ne idu za privredom. 6. Od svojih prihoda 1 Ibidem, str. 79.

278 dobiva Hrvatska po § 15. za svoju autonomiju samo malen dio (paušalnu svotu od 2.200.000 for.), dočim sav ostatak ide za pokriće zajedničkih posala. 7. Po § 22. nagodbe vodi ugarski ministar financija izvršbu (eksekutivu) u Hrvatskoj glede izravnih i neizravnih poreza, lutrije, monopola, biljegovine i pristojba. 8. Hrvatski zastupnici na zajedničkom saboru imaju samo osobno pravo glasa. Oni će dakle vazda biti u manjini, kadgod će hrvatski interesi doći u sukob s ugarskim interesima. 9. Hrvatski ministar u Pešti nema po § 44. nikakove „lisnice", te prema tomu ne može biti Hrvatskoj ni od kakve koristi. On će naprotiv u mi¬nistarskom vijeću zastupati ugarske interese, jer je od¬govoran ugarskomu, a ne hrvatskomu saboru. 10. Premda je more hrvatsko, a ne ugarsko, ipak Hrvatska po § 48. nema „sudbenosti glede pomorskoga prava". 11. Po § 51. imenuje bana kralj „na prijedlog i uz supotpis zajedničkoga kr. ugar¬skoga ministra predsjednika". Po toj odredbi može banom hrvatskim postati samo onaj, koga hoće Magjari bez obzira na Hrvate. 12. Ugarski ministri mogu biti i generali. Hrvatski pak ban može po § 52. biti samo gradjanskoga (civilnoga) sta¬leža ! Ova se odredba u Hrvatskoj tumačila, da se Magjare boje kakvoga novoga Jelačića. 13. Veliku je ogorčenost pobudio § 66., koji je u nagodbu dospio „ispod ruke", pa nam ipak oteo Rijeku s kotarom, gdje od sada „provizorno" vlada guber¬nator u ime ugarskoga ministarstva. Spremivši sretno pod krov nagodbu s Ugarskom, bude banski namjesnik Levin Rauch 8. prosinca 1868. imenovan banom hrvatskim. Istodobno postade Koloman Bedeković prvim hrvatskim ministrom u Pešti. Kralj Franjo Josip dostavi hrvatskomu saboru u hrvatskom izvorniku krunidbenu zavjernicu, koju je izdao g. 1867. pri¬godom krunisanja svoga. Ova je krunidbena zavjernica za nas važna iz tri razloga. 1. Zadnju krunidbenu zavjernicu dobili

279 su Hrvati god. 1622. od kralja Ferdinanda II. Mnogo dakle znači, kad je ovo pravo kraljevine Hrvatske nakon 245 godina obnovljeno. 2. Ovo je uopće prva hrvatski pisana kru¬nidbena zavjernica. 3. Tekst ove krunidbene zavjernice bitno je u našu korist promijenjen. U magjarskom tekstu, koji je sastavljen 6. lipnja 1867., — dakle prije uglavljene nagodbe hrvatsko-ugarske, — spominju se hrvatske zemlje imenom „pridružene strane". Hrvatski pak tekst, složen poslije uglavljene nagodbe, daje našoj domovini za¬konit i doličan pridjev : „posestrime kraljevin e".! Na proljeće god. 1869. dodje kralj s kraljicom Jelisavom i sa sjajnom pratnjom u Hrvatsku, te posjeti Zagreb (8.—11. ožujka), Karlovac, Petrinju, Bjelovar, Senj i Rijeku.2 Hrvatska dvorska kancelarija zaključi 31. siječnja 1869. svoje djelovanje, koje predbježno preuzme hrvatsko ministarstvo, dok se ne uredi hrv. zemaljska vlada. Hrvatski sabor sastavi zak. članak H. od god. 1869. o ustrojstvu ,,kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljske vlade". Reskriptom od 20. travnja 1869. potvrdi kralj ovaj članak, pa 10. svibnja imenuje sva 3 odjelna predstojnika, i to : Roberta Zlatarovića za unutarnje poslove, Dragutina Pogledića za bogoštovlje i nastavu, a Josipa Žuvića za pravo-sudje. Rauch se 9. rujna dade svečano instalirati za bana. U ruke senjskoga biskupa Vjenceslava Soića, kao kr. povjerenika za taj čin,s položi onakvu zakletvu, kakvu je god. 1861. po¬ložio Sokčević ; izmijenjene su samo one riječi, koje označuju novi državopravni odnošaj Hrvatske. Narodni zastupnici dignu bana tri put u vis, a biskup Soić izruči mu zastavu i buzdovan, kao znakove banske časti i vlasti.4 f * Tekst krunidbene zavjernice vidi kod Šuleka : „Hrvatski ustav", str. 265.-268. 8 Parlam. povjest, II. str. 92. 8 Stroflsmaver, str. 609.

  • Parlam. povjest, II. str. 100.

280 Narodna stranka pokrene protiv Raucha veliku agitaciju. On se u obrani nije žacao nikakvih sredstava. Zakonskim člankom XIV. od god. 1870. proglasio je sabor, da se svako ne¬prijateljstvo protiv nagodbe ima smatrati „zločinom srne tanja javnoga mira" ili upravo „veleizdajstvom". Redomice dade Rauch raspustiti protivna mu gradska zastupstva u Karlovcu, Koprivnici i Samoboru. U svibnju god. 1870. budu otpušteni neki rodoljubni profesori, medju njima i učeni dr. Vatroslav Jagić. Radi toga istupi iz zagrebačke gimnazije 125 djaka. Pošto je Rauch zabranio 20. svibnja 1870. iskaze pred Jela-čićevim spomenikom, pritužilo se 200 gradjana predstavkom na kralja; ali predstavka bude vraćena. Rauch bijaše u opće nasilne ćudi. Vrijedjaše ga čak i to, što se u saboru izmedju unionista stvorila protiv njega umjerena opozicija (Brlić, 2iv-ković, Stojanović, Fodroci, Vukotinović, Broz, Filipović, Hrvat i Kazimir Jelačić). Opoziciju je po istupu grofa Jankovića i baruna Hellenbacha vodio plemeniti dr. Ignjat Brlić, profesor na zagrebačkoj akademiji, koji radi toga izgubi službu. Pošto je „Novi Pozor" u Beču udarao na hrv. vladu, ustegne mu Rauch 6; svibnja 1869. ulaz u Hrvatsku. No Vončina osnuje novu tiskaru u Vojnom Sisku, gdje je od 1. rujna 1869. mjesto „Novoga Pozora" izlazio „Zatočnik"1. U tome listu počne Mi-škatović nesmiljeno iznositi sve mane Rauchove. Vončina je Raucha okrivljivao radi limitne soli. Mrazović pak ustvrdi u „Zatočniku", da je Rauch kao potajni član „konzorcija za osu-šenje Lonjskoga polja" oštetio zemlju iz koristoljublja. Grof Julije Janković izjavi, da je i njemu kao članu konzorcija bilo u izgled stavljeno 40.000 forinti, ali da je on istupio iz kon¬zorcija. Ban se nadje prinudjenim, da zatuži Mrazovića, Von-činu i Miškatovića. Pošto je vojni Sisak bio na krajiškom te¬ritoriju, dodje čitava stvar pred pukovnijski sud u Petrinji. Sudbena se rasprava očekivala velikim zanimanjem. Sud je 1 Ibidem, str. 99.

281 7. siječnja 1871. riješio okrivljenike od optužbe.1 To bijaše i pad Rauchov. Mjesto njega imenuje kralj 26. siječnja 1871. banom Kolomana Bedekovića. Njegovim doglavnikom postade dr. Mirko Su haj, koji je privremeno upravljao sva 3 odjela, jer su Zlatarović, Pogledić i Žuvić odstupili. Za hr¬vatskoga ministra dodje grof Petar Pejačević. Bedeković ublaži Bachov patenat o štampi, radi čega je narodna stranka mogla u Zagrebu izdavati svoj list „Obzor". Medjutim bijahu raspisani izbori za sabor. Narodna stranka izdade 1. svibnja proglas, kojim obećaje, da će se boriti za cjelokupnost, samo¬stalnost i neodvisnost Hrvatske. Popularni Mrazović poduzme izbornu borbu, koja posvema uspije. Od 65 zastupnika dobiju unioniste samo 13, Starčević bude izabran u Krapini, a na¬rodnoj stranci pripade 51 kotar.2 Na to izadje 8. lipnja 1871. kraljev otpis, kojim se Hrvatskoj pridružuju krajiški gradovi: Bjelovar, Senj, Ivanić i Vojni Sisak, te varaždinska Krajina, t. j. križevačka i gjurgjevačka pukovnija. Jlrvati se iskreno radovahu, što nakon stoljetne borbe dočekaše čas, kad se do¬movini vraćaju odijeljeni dijelovi njezini. Varaždinska Krajina bude uredjena kao „bjelovarska županija", a prvim joj županom postade slavni hrv. pjesnik Ivan Trnski. Svih 9 izbornih ko¬tara bjelovarske županije osvoji narodna stranka.3 Prilike u monarkiji bijahu u prilog Hrvatima. Češki je narod vodio upornu borbu protiv Beča. Češki zastupnici još uvijek ne sudjeluju u carevinskom vijeću, iz kojega 31. ožujka 1870. istupiše takodjer Poljaci, a za njima i Slovenci. Iza dugih borba s Nijemcima stekoše Česi god. 1870. kod izbora većinu u č e š k o m saboru. Istodobno su i Hrvati kod izbora u D a 1-m a c i j i pobijedili talijanaše i stekli većinu u dalmatinskom saboru. Kad se već nije dalo vladati s „krnjim" carevinskim 1 Polić: Parlam. povjest, II. str. 105.—108. 1 Ibidem, star. 146.—150. 8 Parlam. povjest, II. star. 151.

282 vijećem, odluči kralj Franjo Josip, da će se pomiriti i sa Slave¬nima, kao što se god. 1867. pomirio s Magjarima. Na taj korak putila ga je i vanjska politika. Pruska je naime god. 1870. pobijedila Francusku. Vladari pak njemački obnove 18. siječnja 1871. „njemačko carstvo", te je pruski kralj Vilim I. bio isklican za cara njemačkoga. Time je habzburška kuća za uvijek za¬ključila svoju politiku u Njemačkoj. Sada se mora osloniti na Slavene, koji čine većinu stanovnika u monarkiji. I kralj zbilja htjede Česima popustiti. Ministrom predsjednikom u Austriji postade 4. veljače 1871. grof Hohenwart, koji pruži Če¬sima ruku pomirnicu. Otpisom od 12. rujna 1871. sazove car češki sabor. U tome otpisu priznaje on državna prava kra¬ljevine Češke, te izjavljuje, da će se kruniti za kralja češkoga i položiti krunidbenu prisegu. Na to češki prvaci dogovorno s ministrom Hohenwartom sastave 18 t. zv. fun¬damentalnih (temeljnih) članaka. Po njima se Češka, Mo¬ravska i Sleska ujedinjuju u posebno državno tijelo, koje dobiva gotovo jednaka prava, kakva je god. 1867. dobila Ugarska. Češki sabor upravi kralju 10. listopada 1871. adresu, kojom ga moli, neka potvrdi fundamentalne članke. Isto je zamolio i moravski sabor. Kraj sazove hrvatski sabor na 1. lipnja, ali ga redomice tri puta odgodi: najprije na 13. rujna, onda na 20. rujna, a na¬pokon na 15. siječnja 1872. To uzruja pobjedonosnu narodnu stranku, te ona 20. rujna izdade manifest na narod. U tome „rujanskom manifestu", koji su potpisala 54 zastupnika, kaže se, da „se nagodba ne može smatrati pravovaljanom", jer je sklopljena „bez sudjelovanja većega dijela našega naroda", t. j. bez Krajine, koja je sudjelovala kod svih prijašnjih državo-pravnih rasprava. Po nagodbi je „autonomna vlada podvrgnuta uplivu ugarske vlade, pa i nije drugo, nego li samo odsjek ugarskog ministarstva; doklegod bude ban odvisan od ugarskoga ministra-predsjednika, dotle ne može biti govora o hrvatskoj

283 autonomnoj vladi".l Halo iza toga pokuša Kvaternik, da s Vje-koslavom Bačkom digne bunu u Krajini ; ali bude 11. listo¬pada ubijen kod Rakovice. Ovu tragediju žarkoga rodoljuba hrvatskoga upotrebi ugarski ministar predsjednik Andraši u korist dualizma. Trebalo je naime svakako osujetiti nagodbu izmedju Austrije i Češke, jer bi u monarkiji malo po malo pre¬oteo maha federalizam. Istodobno je protiv češke nagodbe radio Beust, koji bijaše od god. 1867. zajednički ministar vanj¬skih posala, a nosio je takodjer počasni naslov „državni kan¬celar". Andraši i Beust uspiju kralju Slavene predočiti kao buntovnike, kojima se ne može povjeriti vodstvo države. I fun¬damentalni članci budu doista pokopani, a dualizam utvrdjen. Pošto nije ispunjeno obećanje, što je Česima dano u kraljevskom otpisu od 12. rujna, položi Hohenwart 30. listopada 1871. čast ministra predsjednika. Prije nego li se 15. siječnja 1872. sastade sabor, budu ime¬novani novi odjelni predstojnici, i to : Pavao Muhić za bogo¬štovlje i nastavu, a Makso Priča za pravosudje. Sabor se 19. siječnja konstituirao i izabrao Mažuranića predsjednikom. Ali ustade ban, te pročita otpis, kojim kralj raspušta sabor moti¬vacijom : „Izjava većine nar. zastupnika, objelodanjena 20. rujna 1871., pobudila je u Nama žalosno uvjerenje, da se ... od toga sabora nije nadati uspješnomu djelovanju". Bedeković i Suhaj odstupe već 12. veljače 1872., a banskim namjesnikom postadeJAntun Vakanović. Ovoga zapade zadaća, da provede nove izbore. Vakanovićem je u istinu vladao barun Levin Rauch. Intrigiralo se na sve strane. Odmah budu sa časti svrgnuti župani: Medunić, Pogledić i Trnski, od kojih se Rauch nije nadao, da će mu kod izbora dovoljno pomagati. Vidjelo se, da će kod izbora biti nasilja. Zato odlični unioniste : grof Ladislav Pejačević, barun Gustav Prandau, nadbiskup 1 Ibidem, str. 152. i 153. 1 Polić: Parlam. povjest, II. str. 157. i 158

284 Josip Mihalović i Koloman Bedeković ostavljaju Vakanovića. Neki opet unioniste (n. pr. Živković, Stojanović, Priča i Petar Horvat) kandidiraju samostalno, a pomaže im narodna stranka. Uz Vakanovića ostaju sami „rauchovci". Ovi predobiju 20 kotara, samostalni unioniste 8, a narodna stranka 47.l No Va-kanović pozove u sabor 47 virilista (prelata, župana i velikaša), koji bijahu gotovo svi unioniste. Tako dakle nar. stranka ostade u manjini, premda je kod izbora sjajno pobijedila. Ugarski ministar-predsjednik grof Lonjaj predloži, neka se unioniste sporazume s nar. strankom. On je već prije izbora pregovarao s prvacima nar. stranke.2 Ovi su tražili reviziju nagodbe i ta¬kovoga bana, u koga bi mogli imati povjerenja, n. pr. Dragutina pl. Mihalovića, vlastelina u Feričancima. Posredovanjem ba¬runa Prandaua i nadbiskupa Mihalovića stupe unioniste u na¬rodnu stranku pod uvjetima, da se izmedju njih bira polovica odaslanika u zajednički sabor i u kraljevinski odbor, koji će revidirati nagodbu. To se i dogodi na saboru, koji je 15. lipnja započeo svoj rad. U kraljevinski odbor budu 9. srpnja izabrani: Strosmajer, Mažuranić, Prandau, Mrazović, Vončina, Priča, Živković, P. Horvat, Ante Jakić, Nikola Krestić, Miroslav Kra¬ljević i Sveto zar Kušević.* Ovi sastave nuncij, u kojemu 6. stu¬denoga zatraže4 : 1. neka hrv. izaslanici na zajed. saboru sami biraju izmedju sebe 5 članova delegacije, a ne da ih bira za¬jednički sabor ; 2. neka bana imenuje kralj bez prijedloga i protupotpisa ugarskoga ministra-predsjednika ; 3. neka se banu dade naslov : „zemaljski ministar Dalm., Hrvatske i Sla¬vonije", da se time jače istakne njegova odgovornost hrv. sa¬boru ; 4. neka Hrvatska ,,svojim financijama i državnim dobrom samostalno upravlja, plaćajući zajedničkoj ug. drž. blagajni 1 Polić: Parlam. povj., H. str. 162.—165. * Stroasmaver, str. 610. i 611. 8 Parlam. povjest,Jsv. II. str. 172. i 173. < Sftrossmaver, str. 611.—614.

285 redovito svote, koje bude dužna doprinositi za skupne poslove"; napokon 5. hrv. ministar u Pešti ne smije uplivati u hrv. auto¬nomiju, već neka u minist. vijeću zastupa hrv. interese.1 — Na ove zahtjeve ne htjede pristati ugarski kraljevinski odbor. Zato Strosmajer ode iz Pešte, a odu i neki drugi članovi hrvat¬skoga kraljevinskog odbora. Preostali popuste gotovo u svemu. Ipak bude položaj hrv. ministra jasnije opredijeljen ; u finan¬cijama ukinut paušalni sustav, koji je sramotio Hrvatsku, te uvedena tangenta od 45%; napokon je ustav zajamčen od¬redbom, da se hrv. sabor, ako bude raspušten, „ima sazvati za 3 mjeseca, računajući od raspusta njegova". Kraljevinski odbor podnese 29. kolovoza 1873. hrv. saboru osnovu zakona o reviziji nagodbe. Milan Makanec predloži, neka se osnova ne primi, jer „ne zadovoljuje niti pravu niti potrebi kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije". Ovaj prijedlog podupru: Rački, dr. Ivan Dežman, Dragutin Ferkić i još 4 zastupnika. No revizija bude 5. rujna prihvaćena sa 79 protiv 10 glasova, a 30. studenoga 1873. dobije i previšnju sankciju.2 Valja spo¬menuti, da Strosmajera nije bilo u saboru ni godine 1873. ni ikada kasnije. 1 Parlam. povjest, II. str. 178.—182. 1 Strossmaver, str. 615.—617.