Najnovije doba hrvatske povjesti (R. Horvat)/Dodatak

Izvor: Wikizvor
Jump to navigation Jump to search
Ponovni savez s Ugarskom‎ Najnovije doba hrvatske povjesti
autor: Rudolf Horvat


V. DODATAK. 33. Prijegleđ najnovije povjesti. I za revizije nagodbe trebalo je popuniti bansku stolicu. Gro¬fovi Julije Janković i Ladislav Pejačević ne prime ponu-djenu im bansku čast. Narodna je stranka kandidirala u prvom redu Ivana Mažuranića. Magjari odbiju ovu kandidaturu. Ipak bude Mažuranić 20. rujna 1873. imenovan hrv. banom. Tomu se uzradovao čitav narod, jer je Mažuranić bio prvi demokrata na banskoj stolici. Nitko nije od „bana-puča-nina" mogao očekivati, da će Hrvatskoj pribaviti neodvisnost. Ali je njegova prošlost obećavala, da će u okviru autonomije iskreno raditi na korist domovine. Sam ban gojio je opravdanu nadu, da će Hrvatskoj pripojiti Krajinu. Kralj je naime još 8. lipnja 1871. dao Krajini upravu, sličnu hrv. zemalj. vladi u Zagrebu. Krajina bude podijeljena na 6 okružja (županija)f a ova na kotare, da se i u tome pogledu približi ustrojstvu pro¬vincijala. Krajiški sudovi budu god. 1872. preustrojeni od pri¬like onako, kakovi bijahu tada sudovi u Hrvatskoj. Od god. 1871. vrijedi i u Krajini opća vojna obvezanost, kao što je u Hrvatskoj bilo uredjeno zakonskim člankom 40. od god. 1868. Krajina će davati 2, a ne 11 pukovnija. Kad je kralj 8. rujna 1873. napokon razvojačio Krajinu, nestade i glavne zapreke njezinomu sjedinjenju s Hrvatskom i Slavonijom.

287 Ban Mažuranić provede mnoge reforme u školstvu, upravi i pravosudju. On otvori god. 1874. sveučilište u Zagrebu, pro¬vede g. 1874. opću obvezanost u polasku škole, uredi god-1875. kr. zem. statistički ured, osnuje god. 1876. zem. kulturno i zdravstveno vijeće, zavod za umobolne u Stenjevou, a kaznione u Lepoglavi i Zagrebu. Do njega je u Hrvatskoj glede štampe vrijedio Bachov patenat od god. 1852. Mažuranić dade god. 1874. ustavnim putem stvoriti zakon o štampi, te uvede po¬rotu kao jamstvo za slobodu tiska. Sloboda sastajanja bude g. 1875. zajamčena zakonom ,,o pravu sakupljati se". Politička uprava bude 31. svibnja 1875. sasvim odijeljena od sudstva. Mažuranić je uopće Hrvatsku učinio modernom državom. Na temelju zakona od 10. siječnja 1874. može „sabor bana odnosno njegova namjesnika pozvati na odgovor dotično optu¬žiti ga za svaki njegov čin ili propust, kojim bude hotimice teško povrijedjen koji temeljni državni zakon . . ., a tako i za svaki njegov čin ili propust, kojim bude državopravnoj samo¬stalnosti kraljevine Hrvatske i Slavonije hotimice nanesen težak uštrb ili teška pogibelj". Podjedno bude uveden „kraljevinski sud", koji će suditi banu i odjelnim predstojnicima. Mažuraniću je desna ruka bio dr. Napoleon Spun. Koncem g. 1873. postade podbanom Jovan Živković, koji će tu čast obnašati 10 godina. Kad je umro Priča, naslijedi ga dr. Andrija Gostiša ; po Gostišinoj smrti postade 20. siječnja 1876. odjelnim predstojnikom za pravosudje dr. Marijan Derenčin. Mažuraniću je pomagala i narodna stranka, naročito Mrazović, Vončina, i Miškatović („triumvirat"). Ipak se dio narodne stranke na¬lazio u opoziciji protiv Mažuranića. Do g. 1876. vodi opoziciju popularni dr. Milan Makanec. Kad se on povukao s političkoga polja, počne Fran Folnegović uspješno širiti „stranku prava" na temelju Starčevićeva programa. U opoziciju stupaju samo¬stalno : dr. Fran Vrbanić, dr. Luka Marjanović, dr. Sime Maz-zura, dr. Josip Frank i Gjuro Deželić. Mažuranić je od svoje

288 popularnosti mnogo izgubio radi Bosne i Hercegovine. Ondje še naime g. 1875. digla bijedna raja protiv zuluma turskoga. Ustaše razviju zastave s natpisom : „Živio hrvatski kralj Franjo Josip I." Hrvati se povesele, da će sada do izražaja doći vir¬tualno pravo Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. Zato rado primahu tisuće bosanskih bjegunaca, koji su tražili zakloništa u Hrvatskoj. Ustaše dobiju pomoći od Srbije i Crnegore, koje navijeste Turskoj rat. Javno je mnijenje u Hrvatskoj tražilo, neka se i Austro-Ugarska zarati s Turskom. Hrvatski sabor u adresi izriče nadu, da će kralj „osigurati uvjete narodnomu razvitku naše do zdvojenja nesretne braće". No Mažuranić se ponašao vrlo oprezno, da ne prekorači djelokruga svoje vlasti. Privolom turskih punomoćnika povjeri berlinski kongres 4. srpnja 1878. našoj monarkiji, neka Bosnu i Hercegovinu zaposjedne i tamo obnovi red. S hrvatskim vojnim zborom provali barun Josip Filipović 29. srpnja 1878. kod Broda u Bosnu, pa 19. kolovoza zauze Sarajevo. Istodobno je i general Jovanović iz Dalmacije provalio u Hercegovinu, te 6. kolovoza ušao u Mostar. Muslimani se okupaciji opru veoma hrabro, te je došlo do žestokih okršaja kod Maglaja, Žepča, Banjaluke, Jajca, Doboja, Majevice, Bihaća, Livna, Stolca i dr. Monarkija morade u Bosnu poslati 150.000 vojnika. Istom 2. listopada bude ustaški vodja Hadži Loja uhvaćen, a onda 1. siječnja 1879. uredjena zem. vlada u Sarajevu. Hrvatski sabor, koji se sastade 28. rujna 1878., upravi na kralja adresu, u kojoj se nalazi takodjer ovaj stavak : „Zadatak, koji je monarkija preuzela okupacijom Bosne i Hercegovine, mogao bi se trajno osigurati samo onda, ako se ustroj zadobi¬vene pokrajine malo po malo tako udesi, kako bi se vremenom mogao pripojiti na ustroj kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dal¬macije u njihovu državopravnom odnošaju prema kraljevini Ugarskoj". Naravno, da je i ta adresa — poput prijašnjih — tražila reinkorporaciju Dalmacije, sjedinjenje Krajine i rje-

289 šenje pitanja o Rijeci. No ta adresa pobudi veliku zlovolju magjarske štampe, koja uze tražiti odstup Mažuranićev. Ugarsko ministarstvo izradi, da je kralj hrv. deputaciji odgovorio: „Sabor je prekoračio svoju djelatnost, govoreći o Bosni i Her¬cegovini". Kako se financijalna nagodba izmedju Hrvatske i Ugarske sklapa na 10 godina, izabere hrvatski sabor god. 1878. kralje-vinski odbor. Ovaj se dugo nije mogao sporazumjeti s ugarskim kraljevinskim odborom. Rasprave su trajale čitavu god. 1879. Početkom g. 1880. podnese Mažuranić spomenicu, u kojoj izjavi, da ne može ostati na banskoj stolici, ako se Krajina odmah ne sjedini s Hrvatskom, te ako se financijalna nagodba ne riješi u prilog hrvatskomu stanovištu. To su Magjari jedva dočekali! Mažuranić bude 21. veljače 1880. na vlastitu molbu riješen banske časti, a grof Ladislav Pejačević imenovan banom. U ono je doba grof Julijo Sapari kao ministar financija nastojao oko pomagjarivanja hrvatskih financijalnih ureda. U tu svrhu bude još god. 1879. zemaljskim financijalnim ravna¬teljem u Zagrebu imenovan Antun David, rodjen Magjar. Po naredbi ministra Saparija otvori David 1. lipnja 1880. u Za¬grebu naukovni tečaj, u kojem će financijalni činovnici učiti magjarski jezik. Okružnica je govorila, da će o znanju magj. jezika ovisiti promaknuće financ. činovnika. Radi ove ,,D$vi-dove škole" istupi Mrazović sa 22 zastupnika iz nar. stranke, pa 3. rujna 1880. osnuje „neodvisnu narodnu stranku". — Pejačeviću podje za rukom, te je 27. studenoga 1880. uglavio financ. nagodbu. Previšnjim manifestom od 15. srpnja 1881. bude proglašeno sjedinjenje Krajine s Hrvat-s*k*o"m. Pejačevića zapade zadaća, da kao kr. povjerenik pro¬vede ovo sjedinjenje, za kojim je hrvatski narod čeznuo kroz 300 godina. Vlast zagrebačke generalkomande, kao vrhovne upravne oblasti krajiške, prestade 1. kolovoza 1881., kad Dr. R. Horvat: Najnovija hrvatska povjest. 1(J

290 je uprava Krajine bila predana banu. Tom prigodom obidje ban Krajinu, te bude svagdje radosno dočekan. Hrvati su — bez razlike stranaka — Pejačeviću priznavali dobru volju i osobnu čestitost. On bi dakle mogao mirno banovati, da se nije dogodila neočekivana stvar. Po naredbi ministra Saparija snimi David na financ. uredima u Zagrebu hrvatske natpise, a mjesto njih postavi grbove s hrvatskim i magjarskim natpisom. Radi toga se Zagrebčani 15. kolovoza 1883. uznemire, te po¬skidaju nove grbove. Zastupnici svih političkih stranaka u Hrvatskoj smatrahu dvojezične grbove povredom § 57., po ko¬jem nema magjarskomu jeziku mjesta na teritoriju Hrvatske i Slavonije. Najugledniji članovi narodne stranke sastanu se u Zagrebu na konferenciju, pa zaključe, da ne će podupirati ni¬jedne vlade, koja bi odstupila od § 57. nagodbe. Ban Pejačević i hrvatski ministar Bedeković podju u Beč, te u ministarskom vijeću dokažu protuzakonitost Davidova čina. Medjutim su buknuli ozbiljni nemiri u Zagorju i u bivšoj banskoj Krajini. Uza sve to zaključi ministarsko vijeće, da se dvojezični grbovi imaju u Zagrebu uspostaviti, da se time spasi povrijedjeni ugled državne vlasti. Radi toga zaključka podnese Pejačević 24. kolovoza ostavku, koju kralj 4. rujna i primi. Hrvati su znali cijeniti ovaj čin „bana-kavalira", kojega štovahu do smrti njegove. — Drukčije se ponio tadašnji ugarski ministar-pred-sjednik Koloman Tisa. On obustavi u Hrvatskoj ustav! Na prijedlog i uz protupotpis K. Tise bude 4. rujna general Herman R a m b e r g imenovan kr. komisarom u Hrvatskoj i Slavoniji. Vojničkom silom dade Ramberg 7. rujna uspostaviti dvojezične grbove. Ipak budu već 16. listo¬pada mjesto dvojezičnih postavljeni „nijemi" grbovi, t. j. bez svakoga napisa, dočim izvan Zagreba ostadoše grbovi s hrvatskim natpisom. Kad je 1. prosinca 1883. bio Hrvatskoj vraćen ustav, imenuje kralj hrvatskim banom grofa Dragutina K h u e n-

291 Hedervarij a, rodjaka Tišina. Novoga bana primi „na¬rodna stranka" velikim nepovjerenjem. Khuen naime nije — poput Raucha, Bedekovića. Mažuranića i Pejačevića — po¬tekao iz kruga saborske većine. Uz to se općenito znalo, da se Khuen smatra Magjarom, premda je i u Slavoniji imao svoj posjed. Odilazeći iz Gjura, gdje bijaše veliki župan, iz¬javio je Khuen : „Moje rodište nalazi se u Hrvatskoj ; ali d o-movina je moja u Ugarskoj!" Kao ban hrvatski ostade Khuen vjeran ovoj izjavi. On je smatrao svojom za¬daćom, da u Hrvatskoj širi „magjarsku državnu ideju". Od prvoga časa služio se Khuen u Hrvatskoj nasilnim sredstvima. Umio se pak okružiti takvim ljudima, koji ga krepko podupirahu. Khuen dade pooštriti saborski poslovnik, te su već 19. prosinca 1883. bili neki zastupnici stranke prava isključeni iz saborskih sjednica. Kod prvih izbora (u kolovozu god. 1884.) učini Khuen pritisak na izbornike. Ipak dodje u sabor 41 opozicijonalac, i to : 25 pravaša, 13 neodvišnjaka, a 3 zastupnika (medju tima i dr. Josip Frank) izvan stranaka. Sada će dakle Khuen poprimiti još oštrija sredstva, da opoziciji onemogući rad u saboru. — U sjednici od 10. listopada 1884. predloži zastupnik Lončarić promjenu saborskoga poslovnika, i to : 1. Predsjedniku sabora podjeljuje se apsolutna diskrecijo-nalna vlast nad zastupnicima. 2. Uvodi se ,,k 1 o t u r a", koja glasi: „Ako se rasprava o kojem predmetu vodi 3 dana, može četvrti dan svaki Član sabora — poduprt desetoricom saborskih članova — saboru predložiti, da se daljnja rasprava zaključi. 0 takvom prijedlogu zaključuje sabor odmah bez svake debate samo ustajanjem". 3. Zastupnik sabora može se isključiti do 60 sjednica. Ako bi isključeni zastupnik pokušao, da se povrati u sabor, kazni se globom od 500 forinti. — Dakako da je opo¬zicija ustala protiv tolikog ograničenja zastupničke slobode. No dr. Iso Kršnjavi i Vaso Gjurgjević podupru Lončarićev prijedlog u ime narodne stranke ; kad je pak u sabornicu htjelo

292 unići 15 zastupnika stranke prava, zakrči im Khuen put oruž-nicima (pod vodstvom kapetana Vučetića). Lončarićev prijedlog bude primljen te je odsada Ehuen mogao u saboru raditi, što god je htio. Khuen je u Hrvatskoj obavio 5 izbora : god. 1884., 1887., 1892., 1897. i 1901. Svaki put steče „narodna stranka" većinu; tri puta (god. 1887., 1892. i 1901.) dapače i preveliku većinu. Tako se zbilo, premda je u Hrvatskoj ogromna većina naroda mrzila Ehuena i njegove ljude. „Narodna" je stranka nosila ime, koje nije odgovaralo sadržaju. Ehuen ju je pretvorio u čisto magjaronsku stranku. Trebalo bi svakako za vremena ovjekovječiti Khuenov izborni sustav, jer ga inače ne će moći razumjeti potomci naši. No ovdje nije moguće nabrojiti razne izborne zloporabe, kojima se Ehuen služio. Radi viso¬koga poreznoga cenzusa nijesu u Hrvatskoj imala izborno pravo ni 2 postotka svega žiteljstva.l Pa ni svi ovi ne bijahu slobodni izbornici. Činovnici su naime morali glasovati za kandidate „narodne stranke", a bilo je mnogo i drugih o d v i s n i h izbornika. Ehuenu bijaše u prilog razdor izmedju Hrvata i Srba, te nesloga opozicijonalnih stranaka. Upravno je činovništvo smatralo velikom svojom zadaćom, da protura kandidate „narodne stranke". Mnogo se nezakonitosti činilo kod sastavljanja izbornih listina, a nasilja kod provadjanja izbora. Neki su kotari imali neznatan broj izbornika, n. pr. Perušić (61), Srb (74), Gračac (74), Earlobag (75) i Eorenica (81 izbornik). Ovdje nije bilo teško izbornike premamiti obe¬ćanjem, zastrašivanjem, pa i mitom. Ehuen je opozicijonalne izborne kotare zapostavljao i šikanirao. Opozicijonalni pak izbornici morahu trpjeti svakojake nepravde. Nije bolje bilo ni opozicijonalnim zastupnicima, premda bi ih po za¬konu morao štititi imunitet. Ead je god. 1897. unišlo u sabor 1 God. 1906. bijaše u Hrvatskoj i Slavoniji 45.381 izbornik, što čini 1*878 postotka od 2,416.304 stanovnika (prema popisu od god. 1900.).

293 nešto viče opozicijonalaca, dade Khuen bez pravoga razloga uništiti izbor dra. Frana Vrbanića (u Novomgradu), dra. Vatroslava Brlića (u Brodu), dra. Ivana Ružica (u Koprivnici), Gjure Bedekovića (u Dolnjoj Stubici) i Franje Rancingera (u Vrbovskom). Uništen bude dapače i jednoglasan izbor Josipa Pasarića (u Pisarovini), a bez povoda obustavljen izbor dra. Ivana Zahara (u Sv. Ivanu Žabnu). Može se reći, da je Khuenu uopće ustav bio tek stafaža; on je vladao apsolutno! Khuen je kao ban bio protivnik svih liberalnih ustanova. Njemu je od prvoga česa smetala porota kod sudova. Zato ju dade na dulje vremena obustaviti. Isto je učinio i 26. lipnja 1903., dakle neposredno prije svoga odlaska iz Hrvatske. Sloboda štampe našla je u Khuenu ljutoga protivnika svoga. Nesmiljeno dade Khuen hrvatske novine plijeniti i globiti, a urednike progoniti i zatvarati. — Khuen je 10. prosinca 1889. produljio financijalnu nagodbu s Ugar¬skom, ali tako, da je odsada Hrvatska dobivala samo 44°/0 od svojih prihoda. Ugarska je Hrvatsku prikraćivala u po¬gledu državnih investicija, jer se premalo trošilo na gradnje i regulacije. Novim zakonima nadje zajednički ministar finan¬cija formulu, kojom je znamenit dio hrvatskih prihoda (po-trošarinu) označio zajedničkim prihodom, te ih priveo zaje¬dničkoj blagajni. Ugarska je od Austrije izvojštila priznanje svomu zahtjevu, da konzumni porezi (od pive, šećera, petro-leja i žeste) idu u korist one države, koja troši (konsumira). No opravdano ovo načelo ne htjeda Ugarska priznati prema Hrvatskoj. Radi toga bijaše Hrvatska potisnuta u deficit. Još god. 1898. trebalo je obnoviti i popraviti financijalnu nagodbu s Ugarskom. No ugarski kraljevinski odbor ne htjede prihvatiti opravdane zahtjeve hrvatskoga kraljevinskog odbora. Hrvatska je prijašnju štetnu nagodbu morala produljivati redomice kroz više godina. Tako je došlo do«toga, da redo-

294 vitim prihodima nije Hrvatska mogla podmirivati redovite po¬trebe svoje. Za godinu 1903. nije vlada Khuenova ostavila ni proračuna! Dok se hrvatska svijest lijepo razvijala u Dalmaciji, Istri, Bosni i Hercegovim, širila se u Hrvatskoj i Slavoniji m a g j a-r i z a c i j a. Zajednička je vlada — u protuslovlju s § 46. ugarsko-hrvatske nagodbe — sve više Magjara namještala kod financijalnih i poštanskih ureda, kod domobranstva i dr¬žavne šumarije, a najviše kod željeznica. S magjarskim činov¬nicima prodre u zajedničke urede i magjarski jezik, premda mu — po § 57. nagodbe — nema u Hrvatskoj i Slavoniji mjesta. Malo po malo počnu kod nas nicati magjarske pučke škole, koje su polazila većinom djeca hrvatskih roditelja. Zakonom od 19. rujna 1894. bude u realne gimnazije uveden magjarski jezik kao relativno-obligatan predmet. Sve je to vrijedjalo rodoljube hrvatske. Ipak nijesu mogli sebi pomoći, jer se Khuen — bez straha pred sudom božjim — služio oružanom silom. Ta koliko puta se u Hrvatskoj radi njega prolila hrvatska krv ! Oružanom je silom Khuen štitio i magjarske zastave, što ih zajednički uredi običavahu izvjesiti u svečanim zgodama. Uzalud su Hrvati govorili, da se to protivi § 62. nagodbe, koji znakom za zajed¬ničke urede označuje „sjedinjene grbove kraljevina Ugarske, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije", a ne magjarske zastave. Protivi se to i praksi kod hrvatskoga domobranstva, koje upo-trebljuje hrvatsku zastavu, a u nju stavlja „sjedinjeni grb" kao znak, da je domobranstvo „zajednička uredba". Mnogi nemiri dokazuju, da hrvatski narod vidi u magjarskoj zastavi p re vlas t Ugarske nad Hrvatskom. Vidjelo se to i 16. listopada 1895., kada hrvatski djaci — prigodom kraljeva boravka u Zagrebu — spališe magjarsku zastavu, da ovim načinom prosvjeduju protiv toga, što su onda bile u Zagrebu izvješene brojne magjarske zastave. Pa ipak je Khuen ne samo

295 štitio već i opravdavao izvješivanje magjarske zastave. Koncem god. 1895. reče on u saboru, da „nagodbeni zakon nigdje ni najmanje ne isključuje porabu magjarske za¬stave !" Khuen je očito zaboravio reći, da nagodba ne isključuje ni porabu kineske zastave. No zato se pozivao na zakonski članak 21. od god. 1848., koji odredjuje magjarsku zastavu za sve zemlje krune sv. Stjepana ! Pri tom je opet zaboravio reći, da taj zakon u Hrvatskoj ne vrijedi, jer ga nikada nije proglasio sabor hrvatski. Khuen je magjarizacijom dražio Hrvate 20 godina. Na proljeće god. 1903. buknu u Hrvatskoj nemiri. Povoda im dade magjarski natpis na zgradi prometne uprave državnih željeznica u Zagrebu i magjarska zastava na kolodvoru u Za-prešiću. Nemiri zahvate velik dio Hrvatske, a osobito Zagorje, Podravinu, Primorje i Gorski kotar. Khuen morade u pomoć dozvati vojsku, te proglasi prijeki sud u Križevcima i Bakru, pa u kotarima : križevačkom, ludbreškom, delničkom i šu-šačkom. Nemiri budu ugušeni oružanom rukom ; pri tom pogibe 17 ljudi, preko 100 dopade ih rana, a tisuće napune tamnice i zatvore. Svijet se u Hrvatskoj radovao, kad je Khuen 27. lipnja 1903. bio imenovan ugarskim ministrom predsjednikom. Magjari bijahu s njim brže od nas gotovi ! Banom hrvatskim postade 4. srpnja 1903. dr. Teodor grof P e j a č e v i ć, sin „bana-kavalira". Narod mu odmah u ne¬brojenim skupštinama izrazi svoje želje : 1. Neka se uvede opće izborno pravo s tajnim glasovanjem. 2. Neka se osigura sloboda izbora, sastajanja i udruživanja. 3. Neka se sloboda štampe zaštiti uspostavom porote. 4. Neka se ukloni nezako¬nita upotreba magjarske zastave i jezika magjarskoga. 5. Neka se Hrvatskoj pribavi financijalna samostalnost. 6. Neka se zakonom uredi neodvisnost sudaca, te zaštita osobne slobode, kućnoga praga i listovne tajne. — Ove želje najbolje pokazuju, kako je Khuen vladao. Ban PejaČević javi, da će uvesti ,,dobru

296 i poštenu upravu", jer je vidio, da je u Hrvatskoj turska uprava. No to mu bijaše teško izvesti. Khuen bijaše doduše otišao; ali ostadoše njegovi veliki župani, pa kotarski predstojnici i općinski činovnici. Uz to se i zastupnici narodne stranke čvrsto prihvatiše tijela novoga bana. Morao je istom doći narodni sud, da bana Pejačevića oslobodi družbe Khuenove. Kod izbora, koji se obavljahu 3., 4. i 5. svibnja 1906., dobila je „narodna stranka" samo 35 zastupnika! U 53 izborna kotara izrazio se narod za opoziciju, a protiv Khuenovaca. Brzo iza toga raspade se tobožnja „narodna stranka". Moradoše odstupiti i doglavnici banovi. Pejačević se okružio novim ljudima, koji obećaše, da će istiijebiti „khuenovštinu", pa zacijeliti tolike rane na narodnomu tijelu.