Najnovije doba hrvatske povjesti (R. Horvat)/Prelom s Ugarskom

Izvor: Wikizvor
Skoči na: orijentacija, traži
Hrvatski preporod‎ Najnovije doba hrvatske povjesti
autor: Rudolf Horvat
Ponovni savez s Ugarskom


III. PRELOM S UGARSKOM. (GOD. 1847-1860.) U. Hrvatski sabor god. 1847. P očetkom god. 1847. počela je u Hrvatskoj sve jače izbijati želja, neka se hrvatski jezik uvede u sve škole i urede. Dobro učiniše hrvatski rodoljubi, što su glavnu pažnju posvetili tomu životnom pitanju. Putem novina i društvenih agitacija dozrije ova ideja, koju je Kukuljević još god. 1843. potaknuo u saboru hrvatskom. Nestrpljivo očekivahu rodoljubi hrvatski, kad će se opet sastati sabor, da u njemu stvore potrebit za¬ključak. I jedva dočekaše, kad je kralj Ferdinand pozvao ugarske i hrvatske staleže, neka 20. studenoga 1847. dodju na zajed nički sabor u Požun. Naravno da će se prije toga sastati hr¬vatski sabor, da bira nuncije i da im dade instrukciju, kako se imaju držati na zajedničkom saboru. Za hrvatski dakle sabor počnu županije i gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji birati svoje zastupnike. Biraju ih i daju im naputke, što da traže na hr¬vatskom saboru. Varaždinska županija zahtijeva: 1. neka se u Zagrebu osnuje samostalna vlada hrvatska; 2. u kraljevskoj kancelariji u Beču neka bude poseban kancelar hrvatski; 3. Kra¬jina i Dalmacija neka se pripoje Hrvatskoj; napokon 4. neka se narodni jezik uvede u škole kao nastavni, a u urede kao službeni. Ovaj potonji zahtjev stavljaju svojim zastupnicima

94 sve županije i gradovi. Iznimku čini jedino zagrebačka župa¬nija, u kojoj vladaju magjaroni. Ovi su mislili, da će opći na¬rodni pokret zaustaviti, ako Magjarima pomognu satrti ostatak autonomije hrvatske. Kad se dakle sastala skupština županije zagrebačke, počne u njoj turopoljski komeš Josipović govo¬riti magjarski mjesto hrvatski. Skupština doduše izabere dva poslanika; ali im zabrani ići na hrvatski sabor, jer ga ne pri¬znaje dotle, dok u njem ne budu imali pravo glasa takodjer seljački plemići. Zagrebačka se županija nadala, da će naskoro doći odluka, po kojoj svaka hrvatska županija bira dva po¬slanika ravno za zajednički sabor. Cim se to zbude, poći će birana dva poslanika u Požun. Skupština im već sada daje naputak, što će tražiti na zajedničkom saboru: ,,Naslov Njeg. Veličanstva sastavljen je tako, kao da su Dalmacija, Hrvatska i Slavonija pod jednim istina (s Ugarskom) kraljem, ali ipak posebne kraljevine. No zakonski članak 10. od god. 1790. jasno odredjuje, da je kraljevina Ugarska s pridruženim stranama jedna kraljevina. Zato će gospoda poslanici — pozivajući se na remonštraciju sabora od god. 1840., pod¬nesenu glede toga Njeg. Veličanstvu, — tražiti, neka se u kra¬ljevskom naslovu naročito izjavi, da su Dalmacija, Hrvatska i Slavonija pokrajine, najčvršće sjedinjene s kra¬ljevinom Ugarskom. Neka se pak ovaj naslov priredi tako, dg se već odatle uvidi jedinstvo kraljevine, t. j. da su sve ove zemlje samo jedna kraljevina". Magjaroni su dakle sada već otvoreno išli za tim, da kraljevinu Hrvatsku utope u kraljevini Ugarskoj.1 Živahno su kucala rodoljubna srca, kad se 20. listopada 1847. u Zagrebu sastao sabor hrvatski. Sve priprave bijahu već dovršene; svima je već bilo poznato, što će se dogoditi. Kao na kakvu veliku narodnu svečanost pohrliše Hrvati 23. listopada na sjednicu, koja je imala stvoriti zaključak, d a 1 Smičiklas: „Poviest hrvatska", II. str. 469. i 470.

95 se hrvatski jezik uvodi u sve škole i urede. Kukuljeviću bude povjerena čast, da stavi odnosni prijedlog. Kad je ovu zadaću izvršio sjajnim govorom, koji mu je išao iz srca, svatko je osjećao, da je sada kucnuo svečan čas. Sabor je stajao pod dojmom, da je to momenat, koji će hrvatska povjest ubilježiti zlatnim slovima. Iza Kukuljevićeva govora ustadoše svi članovi sabora hrvatskoga, da iskažu počast na¬rodnomu jeziku. Vidjelo se, da i zagrebački biskup Haulik osjeća opću radost, kada je kao banski namjesnik proglasio jednodušan zaključak sabora hrvatskoga. Istom sada otvore se rodoljubna srca, puna sreće i veselja. Sa galerija zagrme poklici: „Živjeli zastupnici!" Gospodje i gospodjice počeše na sakupljene oce domovine bacati cvijeće, pa kitice, a i čitave vijence. Nije uzmanjkala ni pjesma prigodnica, koja se dijelila po galerijama i sipala po dvorani. A istom novine! U njima odsijeva suza radosnica, koja se toga dana caklila u očima rodoljuba hrvatskih. ,,Danas je našemu narodu ogranulo žarko sunce slave i veličine! Sto smo držali za temelj naše buduć¬nosti i opstanka; što smo u grudima gojili kao najvruću želju, — to smo eto postignuti i kod Boga stekli. Danas u subotu 23. listopada slavni staleži i redovi kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije jednoglasno odlučiše, da se narodni naš jezik mjesto latinskoga uzdigne na čast diplomatičku. Očevi domovine! Primite od nas iskrenu zahvalu! Vila povjesnica podijelit će Vam hvalu i slavu. Ona će Vam zlatnim pismenima u ljetopise upisati slavna imena, te će divno sjati, dok bude sunca i mje¬seca".1 Rodoljubi se već prije dogovoriše, kako će dostojno proslaviti velik ovaj dogadjaj. Cim je nastala večer, digao se narod, da prvacima sabora priredi veličanstvenu baki jadu. A Štriga je velikim naporom opet uvježbao Lisinskovu operu „Ljubav i zloba", koja se 23. i 24. listopada pjevala u ča?; hrvatskomu jeziku. — Sabor nastavi svoj rad. Najviše se radilo 1 „Narodne Novine" od 23. listopada 1847.

96 o instrukciji, što će ju dobiti hrvatski nunciji. Instrukcija traži: 1. neka nunciji zamole kralja, da banom hrvatskim imenuje kojega člana kraljevske kuće; 2. neka izrade, da se Hrvatska bude u kraljevom naslovu spominjala časno i zakonito; a to će biti, ako u tome pogledu bude Hrvatska ravnopravna Ugarskoj; 3. neka od kralja ishode novu potvrdu starih prava kraljevine Hrvatske; napokon 4. neka zamole kralja, da potvrdi sve dosadašnje zaključke sabora hrvatskoga. Kao nunciji odu na zajednički sabor: Herman Bužan u gornju (velikašku) kuću, a Metel Ožegović i Josip Bunjik u dolnju (zastupničku) kuću. Nunciji dobiše nalog, da svake nedjelje izvješćuju hrvatske županije o raspravama zajedničkoga sabora.1 12. Na zajedničkom saboru u Pozunu. U Požunu se iza velikih priprava 10. studenoga 1847. sa¬stao zajednički sabor, na koji osobno dodje i sam kralj Fer¬dinand. Najprije bude kraljev namjesnik — nadvojvoda Stjepan — isklican za palatina ugarskoga. Ovaj izbor potvrdi kralj na magjarskom jeziku. Magjari su to primili velikim odušev¬ljenjem, jer je to bio prvi slučaj, da ugarski kralj iz kuće habz-burške javno govori magjarskim jezikom.2 Kralj se nato vratio u Beč s nadom, da će sabor raspravljati o „kraljevskim prijed¬lozima". No sabor je raspravljao o onom, što je htio pestanski zastupnik Ljudevit Košut. Hrvatske nuncije stignu odmah na početku saborovanja velike neugodnosti. U saboru je naime bio takodjer Antun Josipović, kao zastupnik plemenite op¬ćine turopoljske. On dakle ustvrdi, da Bunjika, Bužana i Ože-govića ne priznaje nuncijima Hrvatske, jer da su ,,s isključenjem 1 Kukuljević: „Jura regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae", II. str. 306.—309. 8 „Njekoji spisi iz javnoga političkog djelovanja Metela baruna Ože-govića," str. 52.

97 plemstva" izabrani ,,u skupštini od 60 ljudi". Pod ovom „skupStinom" razumijeva Josipović dakako .hrvatski sabor, u kojem je doista bilo od prilike 60 virilista i zastupnika iz Hrvatske i Slavonije. Još se Josipović usudio kazati, da je spomenuta „skupština" bila „sastavljena prema nezakoni¬tomu kraljevskom reskriptu". Nunciji su lako pobili ispravnost tvrdnje Josipovićeve. Kad se ipak zastupnička kuća počela time baviti, izjave nunciji, da pitanje o uredjenju sabora hr¬vatskog spada (po odredbi zak. članka 120. od god. 1715. i zak. 61. 58. od god. 1790.) jedino na hrvatski sabor. No uzalud po¬zivanje na zakon! Većinom glasova izabere zastupnička kuća poseban odbor, koji će „pretresti t. zv. hrvatske smutnje" i onda staviti shodan prijedlog. Ovomu odboru bude predana takodjer „peticija zagrebaćke županije", koja naravno po¬bija valjanost izbora hrv. nuncija, dapače i valjanost hrv. sabora od god. 1847. Nunciji se tuže, da ova peticija govori ,,s preziranjem i zametavanjem narodnosti naše i svih naj¬temeljitijih prava naroda našega". Zagrebačka županija moli, da joj se dozvoli izbor posebnih zastupnika na ugarski sabor.1 — Predsjednikom spomenutog odbora bijaše Ljudevit Košut. On htjede pred svoj sud staviti hrvatske nuncije, zahtijevajući od njih razjašnjenja takvim načinom, kao da su nunciji „nje¬govi optuženici, a ne sučlanovi". Nunciji se ipak oslobode to¬likog nasilja. Haulik je naime sve hrvatske zastupnike na za-jednićkom saboru pozvao u „bansko vijeće", da se posavjetuju, što im treba činiti. Bansko vijeće „zaključi, da se državni za¬stupnici (t. j. nunciji) ne upuste ni u kakvo pretresivanje spo¬menutog predmeta, jer nikako ne spada na ugarski sabor; mjesto toga neka proti nepravednomu postupku zastupničke kuće svečano prosvjeduju tako pred odborom kako i pred istim saborom". Čitavo javno mnijenje u Hrvatskoj odobri 1 Ibidem, str, 31. i 32. Dr. R. Horvat: Najnovifa hrvatska povjest. 7

98 taj zaključak, te je Haulik dobivao priznanice od županija i gradova. Košut je već sastavio prijedlog, koji će spomenuti odbor glede „hrvatskih smutnja" donijeti pred zajednički sabor. U glavnom je ovaj prijedlog tražio: 1. neka se preinače „sva prijašnja zakonita odnošenja združenih kraljevina prema Ugarskoj"; 2. neka se hrvatska „municipalna prava" (t. j. samouprava) učine „zavisnim" od ugarskoga sabora; napokon 3. neka se Slavonija sasvim odcijepi od Hrvatske i pripoji Ugarskoj. — Bansko je vijeće osujetilo namjeru Košutovu, jer odbor nije mogao raditi bez sudjelovanja hrvatskih nuncija. No zato će Košut nastojati, da svoju namjeru provede drugim načinohi.* Pred zajednički sabor dodje „osnova zakona o m a g j a r-skom jeziku i narodnosti". Osnova je dakako plod Košu-tova nastojanja oko pomagjarivanja Ugarske i Hrvatske. Pošto je ta osnova u saboru zadobila većinu, dakle postala i zaključak sabora, moramo ju pobliže ogledati. U §. 2. kaže se ovako: „Magjarski jezik bit će u buduće jedini jezik zakonodavstva i javne uprave, a i drukčije službeni jezik tako kod crkvenih kako i kod gradjanskih oblasti". Po smislu toga paragrafa „nestalo bi diplomatičkoga latinskoga prijevoda zakona za združene kraljevine". Povrh toga imale bi se na magjarskom jeziku sastavljati sve naredbe, što će ih ugarska vlada (t. j. kr. ug. namjesništvo) slati hrvatskim oblastima. Magjarski će biti pisane takodjer sve odluke viših ugarskih sudova, koji su tečajem vremena postali prizivna sudišta za Hrvatsku. Tako to tumači i §. 7., koji veli: „U §. 2. izraženo općenito upo¬trebljavanje magjarskog jezika proteže se na združene strane (pod time Košut razumijeva Hrvatsku) samo na toliko, na ko¬liko iste strane, njihove oblasti i sudišta opće s ugarskim zakono¬davstvom, s oblastima, s najvišim sudom i sa drugim sudištima. Uslijed toga združene će strane s vladom, 1 Njekoji spisi M. Ožegovića, str. ,**2. i 33.

99 s pojedinim oblastima, s višim sudom i sa drugim sudištima dopisivati službeno samo magjarski, ne razumijevajući ovamo priloge. Za sve pak javne i privatne poslove, koji se obavljaju u području i od oblasti združenih strana; isto tako za vijećanja oblasti i. su¬dišta, — ostavlja im se poraba latinskog jezika". Ova se odredba u §. 8. nadopunjuje još ovako: „Isto tako imaju se magjarskim jezikom služiti takodjer svi viši dostojanstvenici, koji se nalaze u združenim stranama, kao ban, diecezanski biskupi i vrhovni župani, kada pišu ugarskim oblastima ili činovnicima". Pravo iz¬vješćuju hrvatski nunciji, da paragrafi 7. i 8. „sadržavaju same ubitačne naredbe za narodnost i prava združenih kraljevina. Oni oduzimaju svaki izgled budućnosti za razvitak i pro-cvjetanje narodnosti naše. Uz to javno narušavaju takodjer ono — dosada nikad nepovrijedjeno — pravo ovih kraljevina, da same mogu opredijeliti službeni svoj jezik. Njima se dapače iz nutarnjih posala i javnih vijećanja isključuje narodni naš jezik, mjesto koga želi zastupnička kuća za ovu porabu opredijeliti latinski jezik".l Ugarski je sabor medjutim u svojim zaključcima dijelio hrvatske zemlje u troje: na Hrvatsku, Slavoniju i „ugarsko Primorje". Na Hrvatsku se odnose paragrafi 7. i 8., na Sla¬voniju §. 5., a na „ugarsko Primorje" §. 4. Za Slavoniju se od-redjuje ovo: „Županije: požeška, virovitička i srijemska ostav¬ljaju se u dosadašnjoj porabi latinskog jezika; ali samo u svome krugu i u nutarnjim poslovima, pa i to samo jošte 6 godina, računajući od svršetka ovoga sabora". Kako se iz toga para¬grafa vidi, Magjari više ne poznaju Slavoniju, već jedino tri županije. Pravo ističu nunciji, da Magjari „namjera¬vaju postići pomagjarenje mile naše Slavonije, pa tako za¬priječiti svaku mogućnost narodnoga razvitka i uvedenje na- 1 Njekoji spisi M. Ožegovića, str. 42.—45.

100 rodnog jezika našega u službene poslove". No još je gori bio §. 4., koji o „ugarskom Primorju" govori ovako: „Što se tiče ugarskog Primorja, — dok zakonodavstvo ob¬zirom na mjesne okolnosti ne odluči drukčije, — naredjuje se ovo: Sve tamošnje oblasti i javni činovnici imaju u službenom dopisivanju s upraviteljstvom (gubernatorom), s ugarskim oblastima i sudištima kao i s pojedinim činovnicima isključivo upotrebljavati magjarski jezik, izuzevši priloge. U svima pak tamošnjim javnim vijećanjima i pod kakvimgod upravi¬telj nim, sudačkim i službenim postupkom; nadalje u vodjenju, pretresi van ju, riješenju ili nadzivanju (appellata) posebnih parnica ili drugih posala — neka se osim magjarskog jezika upotrebljava jedino jezik t a 1 i j a n s k i". Gorko se tuže hr¬vatski nunciji, da će se time „hrvatsko naše Primorje, koje Magjari drže za magjarsko, s vremenom sasvim pomagjariti, narodnost pak naša tamo iskorjeniti. Koliku antipatiju osje¬ćaju Magjari u sebi proti čitavomu slavenskomu življu, jasno se vidi odatle, što su (u Primorju) jezik jednoga slobodnoga na¬roda, — s kojim su kroz toliko stoljeća živjeli u bratimskom savezu, — samo zato, jer je slavenski, manje uvažavali, nego li drugi sasvim tudji".1 0 jeziku u školama govori §. 3. ovako: „U višim javnim školama i odgojiteljnim zavodima ima jezik javnog poučavanja biti isključivo magjarski". Za hrvatske škole vrijedi §. 9., koji kaže: „Ono, što se u §. 3. veli o javnom obučavanju, ne pro¬ teže se na združene strane. Nomagjarski se jezik ima ' obligatno predavati u svima javnim učioni- j čama združenih stran a". Nunciji pišu, da se time, j „kod nas odredjuje učenje magjarskog jezika u svima javnim, dakle i u istim osnovnim školama; iz toga pak slijedi, da odgoj puka našega ne bude narodan, već da se smatra jedino kao sredstvo za učenje i rasprostiranje magjarskog jezika, a otu- 1 Njekoji spisi M. Ožegovića, str. 42—45.

101 djenje od svoje narodnosti, što je posve protivno istoj svrsi odgoja". — Važan je §. 6., koji odredjuje ovo: „Svi ugarski novci dobit će ugarski grb i magjarski natpis. Kod svih gra-djanskih, komorskih i vojničkih zavoda; zatim u ugarskim morskim lukama, na brodovima ugarskih trgovaca i na drugim ugarskim brodovima, — neka se na zastavama upotreb¬ljavaju samo državni grb i narodne ugarske boje. Napokon svi službeni pečati dobivaju magjarski natpis4'. Pošto se §. 6. bez ikakve ograde proteže takodjer na Hrvatsku, za¬ključuju hrvatski nunciji, da iz njega slijedi „ukinuće grbova i narodnih boja" hrvatskih, u kojima se „čuva neoskvrnuta svetinja naroda i dična uspomena stare slave naših pradjedova. Ovdje ipak moramo napomenuti, da je kasnije o državnom grbu i o narodnim bojama bio stvoren posebni zakon (čl. 21.), koji združenim kraljevinama dozvoljava, da pored ugarskih boja i grba mogu slobodno upotrebiti takodjer 3 v o j e boje i grb".1 Hrvatski su nunciji napeli svu snagu, da pobiju Košu-tovu osnovu o magjarskom jeziku. Sami za sebe u izvještaju vele: „Pozivajući se na svetost naravnih i pozitivnih prava naroda našega; na svečane ugovore sjedinjenja ovih slobodnih kraljevina s Ugarskom; na mnogobrojne temeljne zakone, te na istu kraljevsku zakletvu, — mi smo se javno opirali svakomu zakonu, koji se u poslu jezika i narodnosti proteže na ove kraljevine, te smo protiv takve namjere svečano izjavili naš prosvjed. U tomu su nas krepko podupirali svi sinovi trojedne ove kraljevine, izuzevši jedinoga Josipovića, koji se — kako svagda, tako i u tome pitanju — pridružio našim protivnikom, napadajući nas surovim načinom". Zastupnička je kuća, „sto¬jeći pod uplivom i vodstvom peštanskog zastupnika Košuta" zabacila sve hrvatske prigovore. Velikaška kuća takodjer pri¬hvati Košutovu .osnovu; jedino zabaci onu odredbu u §. 7. 1 Njekoji spisi M. Ožegovića, str. 42.-44.

102 glede latinskoga jezika, ostavivši Hrvatskoj na volju, kakav će jezik upotrebljavati u nutarnjim poslovima svojim. Sad se opet na Haulikov poziv sastanu svi hrvatski zastupnici u ,,bansko vijeće", te zaključe, da će se posebnom predstavkom obratiti na kralja, neka ,,uskrati svoje odobrenje tako nepra¬vednoj osnovi zakona". I zbilja nije spomenuta osnova postala zakonski članak1. Velika se borba izmedju Magjara i Hrvata razvila, kad je početkom god. 1848. na raspravu došlo pitanje, pod kojim će uvjetima inostranci (većinom velikaši) moći postići i n d i-g e n a t (udomljenje). Magjari su medju ostalim uvjetima predložili takodjer znanje magjarskog jezika. Protiv toga ustanu hrvatski nunciji. Oni dokazivahu, kako hrvatski sabor ima starodavno pravo, da sam podjeljuje indigenat onim inostran-cima, koji se naseljuju u Hrvatskoj i Slavoniji. Bude li indi¬genat vezan uz znanje magjarskog jezika, moći će se u Hrvat¬skoj i Slavoniji udomiti samo Magjari. Drugi naime stranci, ako već nijesu od prije „vješti magjarskomu jeziku, ne će ga nikada naučiti, makar se kroz nebrojene godine bavili medju narodom u ovim kraljevinama". U izvještaju svome vele hr¬vatski nunciji: „Mi smo zahtijevali, da se ili znanje magjarskog jezika sasvim ispusti iz broja uvjeta, koji su propisani za indi¬genat, ili pak da se učini iznimka glede združenih kraljevina, kojima smo i nadalje htjeli uzdržati vlast, da zaslužnim ino-strancima podjeljuju pravo udomljenja. Ali radi toga počeše nas Magjari napadati tolikom žestinom, da se peštanski zastup¬nik K o š u t, čelovodja naših protivnika, usudio zdru¬ženim kraljevinama javno odreći posebnu narodnost kao i hrvatsko ime, priznavajući pod ugarskom krunom samo jedan narod i jednu narodnost". Najteže bijaše Hrvatima 27. siječnja 1848., kad se ponovila pTepirka radi indigenata. Nunciji izvješćuju: „Kod ove pri- 1 Ibidem, str. 45. i 46.

103 like "ponovili smo mi od strane združenih kraljevina (Hrvatske i Slavonije) prijašnje naše očitovanje, da i nadalje državnomu saboru našemu pridržavamo vlast, da podjeljuje udomljenje. Na to Košut, Josipović i još neki drugi magjarski zastupnici nahrupe na nas tolikom žestinom, da su u svojim govorima daleko prekoračili sve granice zakonitosti, pravednosti, raz¬boritosti, pristojnosti i uljudnosti. Znamenite su uvrede toga dana izušćene ne samo proti nama, kao zastupnicima združenih kraljevina, —' koje oni takovima ne htjedoše priznati još ni onda, — nego i proti nedvojbenim pravima i dostojanstvu združenih kraljevina". Ipak je čitava osnova zakona o indi-genatu ostala bez uspjeha, premda ju je prihvatila zastupnička kuća. Protiv osnove ustade naime gornja kuća, gdje su veli¬kaši iznijeli razne promjene. Sad bi osnova opet imala doći pred zastupničku kuću, da ju ova preradi. No u to doba nasta¬doše takove okolnosti, da je rad zajedničkoga sabora krenuo na drugu stranu; pitanje o indigenatu bude ostavljeno za kasnije vrijeme.1 13. Prevrat u monarhiji habsburškoj. Pritisak francuske vlade prouzroči t. zv. februarsku re¬voluciju, koja bukne 22. veljače .1848. u Parizu. Ondje pade najprije vlada, a onda se morade prijestolja odreći i kralj Lju-. devit Filip, te Francuska postade po drugi put republika. Pa¬riška revolucija brzo odjekne po Evropi. Veliki odziv nadje u sjevernoj Italiji, gdje se već i prije rovarilo protiv Austrije. Talijani počnu raditi o tom, da se ujedine. Zato moraju u Italiji pasti brojne države (Napulj, Modena, Parma, papinska država, Toskana); zato se kraljevina Lombardija i Mletačka moraju osloboditi austrijske vlasti. Čitava Italija neka pripane sardinskomu kralju Karlu Albertu, koji je 8. veljače 1848. u 1 Njekoji spisi M. Ožegovića, str. 50.—52.

104 svojoj državi (Sardinija, Genova i Piemont) proglasio ustav, dočim druge Talijane (osim onih u papinskoj državi) davi apso¬lutizam. Košut je budnim okom pratio svaku vijest o pokretu u Francuskoj, Italiji i Njemačkoj. Kao bistar i dalekovidni po¬litičar dobro je uvidio, da bi se opći položaj u Evropi, napose pak u habzburškoj monarkiji, mogao izrabiti u političku korist Ugarske. Po Košutovoj želji držala je zastupnička kuća zajed¬ničkog sabora u Požunu 2. ožujka 1848. tajnu sjednicu. Ovdje Košut zastupnicima rastumači, kako treba da se ovakav čas upotrebi na korist slobode; austrijska će vlada biti prisiljena, da ispuni takove želje, kojih ne bismo inače nikada mogli do¬stići. Zato Košut predldjži, neka se od kralja zatraži ovo: 1. Zastupništvo puka (a ne samo plemstva i gradova) na svako-ljetnom saboru u Pešti (a ne u Požunu). 2. Narodna vojska. 3. Odgovorno i od austrijske vlade nezavisno ministarstvo ugarsko. 4. Ustavna sloboda za sve austrijske narode1. Sutra¬dan (3. ožujka) progovori Košut u 68. javnoj sjednici zajednič¬koga sabora glasoviti svoj govor. Najprije prikaže novi duh, koji pokreće Evropu. Zatim se oštro obori na Metternichovu politiku, koja uspavljuje narode, da nad njima lakše vlada svemoćna birokracija. Napokon predloži reprezentaciju, kojom neka sabor izravno od kralja zatraži odgovorno ministarstvo i druge državne potrebe. Zastupnička kuća prihvati reprezen¬taciju i pošalje ju gornjoj kući na odobrenje. Velikaši ne htje-doše o tomu odmah raspravljati, nego pod ju u Beč, da se po-savjetuju, što im treba činiti. Radi toga digla se 8. i 9. ožujka u zastupničkoj kući velika graja protiv velikaša. — Medjutim je nastao pokret i u Beču. Do 2000 sveučilišnih djaka pošalje caru 12. ožujka adresu, u kojoj ga mole, neka učini konac pritisku Metternichovu. Sutradan (13. ožujka) pobuni se u Beču svjetina, te zatraži od cara, neka poda sloboštine, koje 1 Njekoji spisi M. Ožegovića, str. 34. i 35.

105 mole djaci. Svemožni knez Metternich uvidi, da se dulje ne će moći održati. Zato pobjegne iz Beča, a car Ferdinand odluči, da će narodu popustiti. U to ime objelodani 14. ožujka proglas, u kome kaže: „Uvažujući sadašnje političke okolnosti, odlu¬čili smo, da po poslanicima sakupimo oko Svoga prijestolja staleže njemačkih i slavenskih Naših država, te centralnih kongregacija lombardo-mletačke kraljevine Naše, da saslu¬šamo njihov savjet o zakonodavnim i upravnim pitanjima". Sutradan (15. ožujka) ukine car Ferdinand cenzuru i proglasi slobodu štampe, a obeća ustav.1 Cim se u Požunu doznalo, da bečki dvor popušta, nije sabor više htio čekati. Uz one 4 prvotne želje uvrsti Košut u program još 4 druge, i to: 1. ukinuće cenzure; 2. oslobodjenje svih političkih prestupnika; 3. proglašenje jednakosti svih stanovnika (plemića i neplemića) u nošenju državnih dužnosti; napokon 4. ukinuće kmetstva, te urbarnih i desetinskih daća. 0 tomu je Košut govorio 14. ožujka u zastupničkoj kući. Na njegov prijedlog zamoli zast. kuća nadvojvodu Stjepana, koji se upravo vratio iz Beča, neka spomenutu reprezentaciju dade odmah gornjoj kući na raspravu. Nadvojvoda se toj želji smjesta odazove, te su reprezentaciju još istoga dana primili biskupi i velikaši. Sad se sastavi sjajna deputacija, koja će pod vodstvom palatina nadvojvode Stjepana krenuti u Beč, da reprezentaciju preda u kraljeve ruke. Hrvatski zastupnici ni jesu htjeli, da se deputaciji priključe. Uvrijedio ih je naime Košut, koji htjede, da sabor u reprezentaciji zamoli kralja, neka, „korenito izravna hrvatske smutnje"; pod ovim je Košut naravno mislio reći, neka kralj izvede onu Košutovu osnovu, koju je ovaj iznio u t. zv. odboru za hrvatske smutnje, te koja je išla za tim, da „sasvim razori narodnost i politički opstanak" 1 Horvat dr. Rudolf: ,,Hrvatski pokret u proljeću godine 1848.", str. 7—15.

106 Hrvatske i Slavonije. Od hrvatskih zastupnika pridružio se deputaciji jedini Antun Josipović, komeš turopoljski.1 Bečani su oduševljeno dočekali magjarsku deputaciju. Nadahu se naime, da će pritisku Metternichovu za uvijek odzvoniti, ako Magjari dobiju, što traži njihov sabor. Opi¬rući se dakle na javno mnijenje u carskoj prijestolnici, dodje deputacija 16. ožujka pred kralja, koji ju ljubezno primi i sve obeća. No kad su kraljevi savjetnici doznali za ogromne zahtjeve, koji se nalaze u reprezentaciji, predoče kralju, da će odzvoniti monarkiji, ako kralj Magjarima dade odgovorno ministarstvo. Ipak je sav njihov otpor bio uzaludan. Nadvoj¬voda Stjepan izjavi kralju, da polaže palatinsku čast, ako Magjari još danas ne dobiju svoje ministarstvo. I miroljubivi kralj Ferdinand doista u noći od 16. na 17. ožujka imenuje grofa Ljudevita Baćanija predsjednikom ugarskoga mini¬starstva. Bacani odmah sastavi i popuni 8 ministarstva, i to: 1. za vanjske poslove, t. j. za odnošaje s Austrijom; 2. za nutarnje poslove, t. j. za političku upravu; 3. za financije; 4. za rat i obranu domovine; 5. za promet; 6. za bogoštovlje i nastavu; 7. za pravosudje; napokon 8. za poljodjelstvo, obrt i trgovinu. Od poznatih političara magjarskih preuze Košut ministarstvo financija, a Deak ministarstvo pravosudja.8 — Kralj potvrdi sve ministre, te su svi odmah i nastupili svoju službu, izuzev ratnoga ministra Mesaroša, koji se nalazio u Italiji. Trebalo je samo joŠte posebnim zakonom opredijeliti vlast i krug djelovanja pojedinih ministarstva. Kad se o toj zakonskoj osnovi raspravljalo u zajedničkom saboru, upozore hrvatski nunciji „na pravo združenih kraljevina (Hrvatske i Slavonije), osnovano na temelju mnogih zakona, osobito pak na temelju članka 48. od god. 1536., čl. 35. od god. 1765., čl. 58. od god. 1790. i čl. 18. od god. 1792." Nunciji su na temelju 1 Njekoji spisi M. Ožegovića, str. 35. i 36. 2 Hrvatski pokret u proljeću god. 1848., str. 16. i 17.

107 ovih zakona ,,zahtijevali, da^se tako kod ministar¬stva kao što i u državnom savjetu u primje¬renom broju namjeste sinovi združenih kra¬ljevina, pa da se pravo imenovanja ili barem predloženje takvih osoba pridrži saboru ovih kraljevina". No zastup¬nička kuća sasvim odbije zahtjeve hrv. nuncija; gornja ih pako kuća „primi samo na toliko, da se u onoj točki zakona, koja govori o razdjeljenju ugarskog namjesništva i ugarske komore med ju razne odsjeke novousrojenog ministarstva, spomene članak 58. od god. 1790., kako je to izraženo u §. 23. najno¬vijega članka".1 Magjari nastojahu, da po mogućnosti što više ograniče vlast kraljevu, a povećaju vlast ministarstva ugarskoga. Zato su u osnovi zakona o djelokrugu ministarstva pridržali kralju jedino pravo pomilovanja osudjenika uz pravo, da podjeluje crkvena i državna dostojanstva, te razne naslove i redove. To uplaši kraljeve savjetnike. Vidjelo se naime, da će kraljeve moći u Ugarskoj gotovo nestati, ako spomenuti zakon bude potvrdjen. Po njihovu dakle savjetu upravi kralj Ferdinand 28. ožujka zajedničkomu saboru* u Požunu kr. otpis, u kome* traži: 1. Neka se kralju „sačuva pravo obdarivanja (donacije), pa neka se i nadalje u tomu kao što u poslovima pravosudja uzdrži vlast kr. ugarske dvorske kancelarije; 2. da se budu mogli namiriti troškovi, potrebni za uzdržavanje kraljev¬skoga dvora i čitave carevine, — neka se i nadalje svi dohodci države šalju u sredotočnu blagajnu; no povećanje ovih ne može se učiniti bez sabora; 3. neka se svi poslovi financijalni, ca¬rinski i trgovački rješavaju u suglasju s upravnim organima drugih nasljednih pokrajina, što se tiče ratnog ministarstva, zavisit će dozvola toga odsjeka jedino o tomu, kako će se po saboru uvažavati onaj savez, kojim je pragmatička sankcija spojila Ugarsku s ostalim nasljednim pokrajinama. Zato kralj 1 Njekoji spisi M. Ožegovića, str. 36. i 37.

108 nipošto ne može odustati od svoga prava: 1. da pragmatičku sankciju uzdrži; 2. da vojničku silu zakonitim načinom upo-trebljuje, i 3. da podjeljuje vojničke časti". — Kad je ovaj kr. otpis došao pred zastupničku kuću, Magjari su planuli kao vatra. Zastupn. kuća „proglasi ga smionom igrom preostavših odlomaka one birokracije, koja je na kocku stavila budućnost naroda, sjedinjenih pod vladanjem austrijske kuće, te koja je u dvojbu dovela svetost kraljevske riječi, pa time pogibelji izvrgla istu vjernost prema kralju". Zastupnike uze miriti nadvojvoda Stjepan. On izjavi, da će kod kralja „isposlovati odobrenje zakona o odgovornom ministarstvu onako, kako to zahtijeva umirenje države". Nadvojvoda će dapače polo¬žiti čast palatina i opunomoćenoga kr. namjesnika, ako kralj ne bi potvrdio spomenuti zakon. Zastupnička kuća prihvati ponudjeno posredovanje nadvojvodino, te odluči, da će još pričekati na kraljevu drugu odluku; ali ova mora doći u roku od 24 sata! Isto očitovanje dadoše i velikaši u gornjoj kući. Kralju ne preostade drugo, nego li da opet popusti. Osnova o ministarstvu postade zakonom. Jedino je jošte sabor na kra¬ljevu želju pristao na to, da doprinosi za uzdržavanje kraljev¬skoga dvoia, vanjske diplomacije i vojničkih potreba, koje spadaju k ugarskoj vojsci.1 Zajednički sabor ugarsko-hrvatski vijećao je do 10. travnja 1848. Posljednjih dana dodjoše na red važna pitanja, o ko¬jima se na saboru samo u kratko raspravljalo i brzo odlu¬čivalo. Hrvatski zastupnici uvidješe, da svojim glasovima ne će moći „zapriječiti saborske zaključke, stvarane neizmjer¬nom brzinom". Zato u „banskom vijeću" pod predsjedanjem biskupa Haulika odluče, da se ne će protiviti jednoglasnim saborskim zaključcima kod svih pitanja, koja su zajednička Ugarskoj i Hrvatskoj. U takovim pak „predmetima, koji di¬raju u narodni i municipalni opstanak" Hrvatske i Slavonije, 1 Njekoji spisi M. Ožegovića^str. 37. i 38.

. 109 nastojat će hrvatski nunciji, da „na temelju pravde brane prava naroda".1 Kad je dakle 15. ožujka na red došlo pitanje o otkupu kmetova od urbarskih dužnosti, glasovali su svi Hrvati, neka se ukine kmetstvo. Od sada ne trebaju kmetovi svojoj vlasteli plaćati devetinu (odnosno desetinu), niti joj ići na tlaku, t. j. davati vlasteli besplatne težake. Do¬kinute su dakle sve urbarske daće, što ih kmetovi plaćahu zemaljskim gospoštijama od urbarskih selišta. Kmet postaje pravi i neograničeni gospodar zemljišta, koje je do tada samo uživao. No sabor je takodjer zaključio, da će vlasnicima ur¬barskih dohodaka čitav gubitak nadoknaditi država. Zato se ima točno procijeniti vrijednost urbarskih daća, pa to pretvo¬riti u državni dug i tečajem vremena otplatiti. Podjedno ukine sabor crkvenu desetinu, te sudačku vlast zemaljske gospode nad kmetovima u civilnim i kriminalnim parnicama. Od sada će i bivšim kmetovima kao i plemićima suditi županijski suci.2 Ove zaključke prihvati 18. ožujka gornja kuća, na što ih novo ministarstvo odmah i proglasi, ne čekajući na kraljevu privolu. S ukinućem plemstva prevladalo je takodjer načelo, da s v i državljani — dakle plemići i neplemići — moraju plaćati poreze; naravno pak, da se dulje ne može odr¬žati ni dosadašnje uredjenje sabora. Velikašima i prelatima ostaje njihovo mjesto u gornjoj kući. No u dolnju kuću moraju se pripustiti takodjer zastupnici širokih slojeva. Uopće se uzelo načelo, da na 30.000 stanovnika otpada po 1 zastupnik. Pravo izbora dobiva svaki 20 godina stari državljanin, bio on plemić, svećenik, činovnik, trgovac, obrtnik ili seljak, ako ima stano¬viti imetak ili dohodak. Kraljevinu Hrvatsku ne će više u dolnjoj kući zastupati 2 nuncija, nego 18 zastupnika. Saboru hrvatskomu stavlja se na volju, kako će ovih 18 zastupnika razdijeliti medju hrvatske 1 Njekoji spisi M. Ožegovića, str. 36. i 37. 2 Ibidem, str. 58.—60.

110 . županije, gradove i slobodna okružja (bakarsko, turopoljsko i komorsko-primorsko). No toga prava ne daje izborni zakon hrvatskomu saboru glede Slavonije i Rijeke, već izrično odre-djuje, da će Rijeka i Osijek birati po 1 zastupnika, požeška županija 2, srijemska 3, a virovitička 4 zastupnika. Na saboru će biti zastupana takodjer hrvatska i slavonska Krajina, i to tako, da svaka od 11 krajiških pukovnija bira po 1 zastupnika. Prema tomu imalo je iz današnje Hrvatske, Slavonije i Rijeke na zajednički sabor doći 40 zastupnika. Povrh toga birat će hrvatski sabor 2 delegata u gornju kuću.1 Na zajedničkom saboru raspravljalo se takodjer o na¬rodnoj vojsci (domobranstvu). Hrvatski nunciji upozo-riše, da se takav zakon ne može protegnuti na Hrvatsku i Slavoniju. Po smislu naime zakonskih članaka 66. od god. 1681., 59. od god. 1741. i 5. od god. 1808. pripada „isključivo hrvatskomu saboru pravo", da u Hrvatskoj i Slavoniji ,,uredi obranu domovine, naročito pak dignuće t. zv. insurekcije (narodnog ustanka) naših kraljevina". Zato &e „vlast bana ili kapetana ovih kraljevina ne može u tome pogledu pravedno ograničiti ugarskim zakonom". Nunciji zahtijevahu, neka se „uredjenje narodne vojske u ovim kraljevinama (t. j. u Hrvat¬skoj i Slavoniji) bez ikakvog upliva ugarskoga zakonodavstva povjeri hrvatskomu državnomu saboru". Ipak je njihov pra¬vedan zahtjev ostao bez uspjeha. Zajednički sabor sastavi o narodnoj vojsci zakonski članak 22.? te ga protegne i na kra¬ljevine Hrvatsku i Slavoniju, ostavljajući banu samo pravo, da ,,u združenim stranama izvodi saborski zaključak". Nun¬ciji su protiv toga 22. članka uložili svečani prosvjed.2 Zajed¬nički je sabor stvorio još i druge zakone, n. pr. o uredjenju županija, gradova i općina. Najvažniji je 7. zakonski članak, 1 Njekoji spisi iz javnoga političkoga djelovanja Metela baruna Ožegovića, str. 55. i 56. 2 Ibidem, str. 40.

111 koji traži, neka se Ugarskoj pripoji kneževina Erdelj. Za temelj toga sjedinjenja uzeše Magjari „istovjetnost prava i jedinstvo narodnosti". Još je vijećao zajednički sabor u Požunu, kad li se u Ita¬liji razvila potpuna revolucija. Na vijest o padu kneza Metter-nicha digoše 18. ožujka ustanak Talijani u Lombardiji. Sijedi austrijski maršal Radecki morade iza krvavog okr¬šaja 20. ožujka uzmaknuti iz Milana u Mantovu. Iz Mletaka pak pobježe 22. ožujka zapovjednik grof Zichy. Sad navijeste Austriji rat redomice: kraljevina Sardinija (23. ožujka), papinska država i kraljevina Napulj. Iz Piemonta provali sardinski kralj Karlo Alberto u Lombardiju. Već 26. ožujka udju Pie-montezi u Milan. Istodobno budu protjerani vladari iz Mo-dene i Parme. Auđtrija morade u Italiju slati mnogo vojske. Iz same Krajine ode onamo 35.000 ljudi. To nije bilo pravo Magjarima, koji se nadahu, da će ojačati Ugarska, ako oslabi Austrija. Svoje simpatije prema Talijanima izjaviše Magjari na velikoj skupštini, koju su 11. travnja u Požunu držali za--stupnici netom zaključenoga zajedničkoga sabora. Skupština zatraži, neka se magjarske čete iz gornje Italije premjeste u Ugarsku; podjedno pozove Lombardeze, neka se po pravu, koje pripada svakomu narodu, oslobode gospodstva austrijskoga. 14. Jelačić postaje banom hrvatskim. „Narodne Novine" od 11. ožujka 1848. doniješe reprezen¬taciju, koju je Košut 3. ožujka predložio u zajedničkom saboru. Sad se duboko zamisle hrvatski rodoljubi, koji su razumjeli namjeru Košutovu. Iz rezerve svoje izadju ipak istom 16. ožujka, kad u Zagreb stigoše vijesti, da je u Beču pao svemožni kancelar Metternich, te da je kralj Ferdinand podijelio slobodu štampe i vratio ustav. Narodni naši prvaci uvidješe, da sada treba brzo raditi. Ljudevit Gaj i Ambroz Vranicani podju u

112 Beč, da se dogovore s ondješnjim Hrvatima, medju kojima bijahu takodjer barun Franjo Kulmer i barun Ljudevit Bede-ković. U Zagrebu preuze vodstvo Ivan Kukuljević. On dovede zagrebačke gradjane 17. ožujka u gradsku vijećnicu, gdje im razloži politički položaj monarkije. Ne dajmo, da „se narodu našemu budućnost kroji u Požunu"! Zamolimo kralja svoga, neka „odmah zapovjedi banskomu namjesniku, da što brže raspiše hrvatski sabor". Poseban odbor od 6 gradjana odnese pripravljenu već predstavku u Beč, da ju osobno uruči kralju Ferdinandu. Slavenski djaci u Beču pozovu 20. ožujka po¬sebnim proglasom Hrvate, neka u tome odlučnom času priznaju Gaja, Kukuljevića i Vranicana „provizornim ravnajućim od¬borom naroda hrvatskoga". Istodobno pozovu Gaj, Kukuljević i Vranicani hrvatske rodoljube, neka 25. ožujka dodju u Za¬greb, da kralju podastru želje naroda hrvatskoga.1 Takav poziv dobije i barun Josip J e 1 a č i ć, pukovnik prve banske pukovnije u Glini. Jelačić bijaše u Hrvatskoj poznat kao hrvatski rodoljub. Prvaci narodnoga pokreta hrvatskoga računahu od prvoga časa na Jelačića. Oni uvidjahu, da banska stolica ne može dulje ostati prazna. Haulik je kao zagrebački biskup dosta zaposlen, pa nema vremena, da kao banski namje¬snik u toli teško doba vodi upravu Hrvatske. Mladji su Hrvati pomišljali, da na bansku stolicu postave Ljudevita Gaja, koji je preporodio uspavanu Hrvatsku. No Metel Ožegović upozori, da će za Hrvatsku biti bolje, ako za bana dobije baruna Jela¬čića, na glasu junaka iz bojeva turskih. Ožegović je naime predvidjao, da će izmedju Hrvata i Magjara doći do rata. Ta njemu je Košut prigodom rasprave o indigenatu u lice doviknuo: „Medju nama može odlučiti samo mač!" A poznata je i Košutova riječ: „Gdje je Hrvatska? Na karti je ne mogu naći".2 Ožegovićev prijatelj barun Franjo Kulmer bijaše na 1 Horvat: „Hrvatski pokret u proljeću god. 1848.", str. 19.—23. 2 Smičiklas: „Poviest Hrvatska", II. str.'477. i 480.

113 dvoru rado vidjen. On dakle preuze na sebe zadaću, da ishodi imenovanje Jelačićevo. Kulmer se obratio na kraljeva strica nadvojvodu Ivana. I doista bude Jelačić na prijedlog nadv. Ivana 23. ožujka imenovan banom hrvatskim, a uz to pravim tajnim savjetnikom, pa ge-neralmajorom i vlasnikom pukovnija banskih. Ne znajući jošte za ovo imenovanje, krene Jelačić iz Gline u jutro 25. ožujka u Zagreb, da prisustvuje skupštini. No u Lekeniku • mu uruči poštar Klempaj carski dekret od 23. ožujka, te se Jelačić vrati natrag u Glinu.1 Za sve ovo ni jesu znali mnogo¬brojni hrvatski rodoljubi, koji se 25. ožujka sastadoše u ,,Na¬rodnom domu". Skupština bijaše ipak već pripravljena, da za bana hrvatskoga iskliče baruna Jelačića. Sam Gaj predloži, neka se od kralja zatraži, da Jelačića imenuje banom hrvat¬skim. Na taj prijedlog potresao se „Narodni dom" od gromo¬vitog pljeskanja i klicanja. Hrvati bijahu upravo razdragani. Na to Kukuljević predloži ostale ,,želje naroda hrvatskoga", i to: 1. cjelokupnost Hrvatske; 2. odgovornu narodnu vladu; 3. stalni hrvatski sabor, koji se ima sastajati svake godine; 4. dokinuće Krajine; 5. hrvatski jezik u crkvi, kako je već u sudstvu i upravi; 6. ukinuće kmetstva; napokon 7. hrvatsku vojsku (pod biranim vojvodom), koja neka u mirno doba ostaje kod kuće. Skupština klicanjem prihvati ove želje, koje po- stadoše hrvatski program od god. 1848.a Sjajna deputacija od 400 Hrvata krene odmah 26. ožujka i u Beč, da pred kralja donese želje naroda hrvatskoga. Kolima se putovalo preko Varaždina i Optuja u Maribor, a dalje že- j ljeznicom preko Graca u Beč. Na tome putu doznaše Hrvati ! 27. ožujka radosnu vijest o imenovanju bana Jelačića. Hrvati f se nadahu, da će uspjeti i sa drugim svojim željama, kako su I * Vidi moju crticu: „Kako je Jelačić postao banom hrvatskim" i u „Prosvjeti" god. 1906. j * Hrvatski pokret u proljeću god. 1848., str. 24. i 25. Dr. R Horvat: Na j novi rvatska po vješt. 8

114 prije 10 dana uspjeli Magjari. Zato puni pouzdanja stigoše u Beč, gdje ih je oduševljeno dočekalo 40.000 ljudi. Nijemci se radovahu pokretu hrvatskomu, kao što i prije toga pokretu magjarskomu. Istodobno s Hrvatma dodjoše u Beč takodjer Česi i Poljaci, da pred kralja podastru želje naroda češkoga i poljskoga. Pošto je u Beču bilo na okupu nešto Srba i Slovaka, dogovore se svi Slaveni, pa 31. ožujka održe prvu slavensku skupštinu. Svi osjetiše veliku korist, koju će im donijeti ideja o slavenskoj uzajamnosti. Slaveni se do sada po-dupirahu samo u kulturnom radu; od sada će zajednički ude-siti i politički svoj rad. Austrija će se preporoditi u slaven¬skom duhu, jer u njoj Slaveni čine znatnu većinu. Sada je mogla niknuti slavenska deviza: „Da nema Austrije, mi bismo ju stvorili!" Istoga je dana (31. ožujka) kralj primio Hrvate, ali ne čitavu deputaciju, nego samo 14 najodličnijih članova njezinih. Sjajnim govorom prikaže Ljudevit Gaj kralju Fer¬dinandu želje naroda hrvatskoga. Kralj je Hrvate ljubezno primio i sve im obećao. Ipak ih uputi, neka mu Hrvati svoje želje izraze ustavnim putem, t. j. u hrvatskom saboru, koji se imade naskoro sazvati.1 Hrvatski pokret ljuto uplaši prvake magjarske. Još je u Požunu vijećao zajednički sabor ugarsko-hrvatski. Na njemu iznesu Magjari 28. ožujka „osnovu proglasa na združene strane", ne bi li se tako Hrvati umirili. Naši nunciji izvješćuju, da se u tome proglasu „Hrvatima osiguravaju njihova prava i narodnost njihova, te se navode razlozi sloge i sjedinjenja; ali se nigdje ne govori o združenim kraljevinama Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, — koje zakonito nazivanje domovine naše Magjari u najnovije vrijeme velikom pomnjom izbjega¬vaju, — već samo o pridruženim stranama". Uz to u osnovi proglasa „Magjari izrazu ju nadu, da mi (Hrvati) primamo magjarski jezik kao jezik saveza s Ugarskom, t. j. s ugarskim 1 Hrvatski pokret u proljeću god. 1848., str. 25.-27.

115 oblastima i vladom. Zato smo mi poklisari bili prisiljeni, da na saboru iskreno očitujemo, kako ovaj proglas ne može kod na¬šega naroda poroditi dobar uspjeh, nego će dati samo novi povod ogorčenju srdaca. Ipak ostade ova naša opaska bez uspjeha, jer su obadvije kuće (zastupnička i velikaška) pri¬hvatile osnovu proglasa".1 No taj proglas nije kod Hrvata našao nikakova odziva. Hrvati su naprotiv od prvoga časa velikim nepovjerenjem pratili rad ugarskoga ministarstva. Dočim je naime kod prijašnjega kr. ugarskoga namjesništva bilo i hrvatskih vijećnika, nijesu Magjari dozvolili, da u mini¬starstvo udje koji Hrvat. Pravo kažu hrv. nunciji: „Niti medju ministrima niti kod državnoga vijeća ne nalazi se nijedan sin ovih kraljevina, koji bi mogao slavensku svoju domovinu za¬stupati i braniti ju proti povredama, koje joj prijete od vlade magjarske. Tako su ove kraljevine skoro posve lišene staroga zakonitoga prava svoga, i to upravo sada, kada bi po milosti našega opće ljubljenoga cara i kralja Ferdinanda svi narodi, koji živu kod austrijskim žezlom, morali uživati blagi plod slobode, jednakosti i bratimstva. Mi smo uzalud zahtijevali, da se naše pravo sačuva, i to ne samo javno na ugarskom saboru, već i napose kod Njegove c. kr. Visosti nadvojvode palatina, kao opunomoćenoga namjesnika kraljevskoga, te kod ministra predsjednika . . . Naša je briga tim više osnovana, što se po odredbi 29. saborskoga članka svi oni, koji zavise od imenovanja vlade, — razumijevajuć ovamo i vrhovne žu¬pane, a izuzevši jedino sudbene činovnike, — mogu političkim putem lišiti službe svoje. Tako vlast sadašnjega ministarstva postaje veća, nego li je ikada prije bila ista kraljevska vlast, jer se ova nije nikada pružala tako daleko.3 Hrvatima je prevelika vlast ugarskoga ministarstva bila zazorna i radi toga, što im onemogućuje zaštitu kraljeve osobe. 1 Njekoji spisi M. Ožegovića, str. 39. i 40. 8 Ibidem, str. 39.

ne Dobro to vide hrv. nunciji, kada izvješćuju: „Saborski članak (o djelokrugu ministarstva) ne pruža združenim kraljevinama nikakova jamstva, da će neoskvrnuta ostati prava našega na¬roda. On je do sada proti svakom nasilju vazda našao utjehu i zaštitu jedino kod najvišega prijestolja, t. j. kod same osobe Njeg. Veličanstva. Od sada se pak ne bude mogao s uspjehom priteći k svomu ljubljenomu vladaru, kad je njegova vlast najnovijim zakonom tako ograničena, da niti on — niti njegov opunovlašćeni namjesnik, c. kr. nadvojvoda-palatin — ne može zakonito izdati nikakovu odluku, ako je ne predloži ili ne pot¬piše ministarstvo magjarsko".1 K svemu tomu pridodje još nasilno pomagjarivanje, koje poče odmah izvoditi ministarstvo ugarsko. Ono je n. pr. hrvatskim oblastima pisalo isključivo magjarskim jezikom mjesto latinskim. Jednako je ministar¬stvo od svih komorskih činovnika u Hrvatskoj zahtijevalo, da sva izvješća svoja podnose u magjarskom jeziku. Kod primorskog upravitelj stva na Rijeci postade magjarski jezik službenim. Slavonija se odmah smatrala dijelom Ugarske; zato se tri slavonske županije u ministerijalnim odlukama ne spominju više pod skupnim imenom „Slavonija", nego poimence kao ,,varmegya posega, veroeze i szerem". Dapače i na službenim pečatima kr. činovnika u Hrvatskoj osvanuše magjarski natpisi.8 Tako je eto ministarstvo nasilnim putem izvodilo onu Košutovu osnovu, koja nije na zajedničkom sa¬boru mogla postati zakonom, već ostade samo prijedlogom. To pak ogorči sve rodoljubne Hrvate. Prva se digne županija križevačka, te na svojoj skupštini dne 28. ožujka zabaci dva dopisa ugarskoga ministarstva. Za njom se povedoše druge županije i gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji. Napokon ustade protiv ministarstva i sam ban Jelačić, koga je kralj medjutim imenovao padmaršalom i zapovijedajućim generalom u Hr- t * Njekoji spisi M. Ožegovića, str. 38, * Ibidem, str. 46 i 47,

117 vatskoj. Jelačić upravi 19. travnja 1848. svima oblastima u Hrvatskoj i Slavoniji okružno pismo (cirkular), u koni3 kaže ovo: „Dok se ne sazove sabor združenih kraljevina, ima svako poglavarstvo i svaka općina pod osobnim odgovorom u svome krugu djelovati, od nikoga i od nikuda službene naloge ne primati, pa se u svemu i svačemu obraćati jedino i isključivo na mene, kao na vrhov¬noga zemaljskoga poglavara, postavljenog od Nje¬govoga kraljevskoga Veličanstva". Time je eto hrvatskim obla¬stima zabranjeno, da se pokoravaju ministarstvu ugarskomu.l Istoga se dana (19. travnja 1848.) Jelačić predstavio narodu hrvatskomu posebnim proglasom, koji počinje ovako: „Njegovo Veličanstvo, premilostivi naš kralj i austrijski car, blagoiz vol jelo je mene — suglasno voljom na¬roda — imenovati banom od Dalmacije, Hrvatske i Slavo¬nije, kao što i tajnim svojim savjetnikom, pa mi ujedno podije¬liti vrhovnu zapovijed nad vojskom u čitavoj vojničkoj oblasti kraljevine Hrvatske. Od časti graničarskog pukovnika uzvišen sam ja u 14 dana na visoku čast i dostojanstvo bana, pod-maršala i zapovijedajućega generala. Ako se u tome odlikovanju moje osobe po kraljevoj milosti ispunila našemu narodu jedna od njegovih želja, — imam ja to zahvaliti jedino onoj osobitoj ljubavi i bratimskom povjerenju, što ga je isti narod u mene po¬ložio. Moja će biti briga, da povjerenje uzvratim povjerenjem i djelom. Iskrene su moje misli, čuvstva i načela; zato ih ja i otkrivam bez svakoga zatezanja. Zelje, štoihjenarod izjavio i kraljevskomu prijestolju podnio, osnivaju se i u mojem src u". Glede odnošaja prema Ugarskoj izjavljuje se Jelačić u proglasu ovako: „Prevrat je po¬tresao i obalio stare temelje društvenog života, narodnih i državnih odnošaja, a imenito našeg odnošenja prema Ugarskoj, staroj našoj saveznici. Zato treba 1 Hrvatski pokret u proljeću g. 1848., str. 40.

lift da — imajući pred očima stari naš savez sa samom ugarskom krunom — uznastojimo, kako bi naš odnošaj prema ugar¬ skoj kruni stavili na novi temelj u duhu slobode, samostalnosti i jednakosti, i to onako, kako se pristoji slobodnomu i junačkomu narodu. Dotle treba prekinuti svaki obzir na novo sadašnje mi- nistarstvougarsko. Veliko djelo državnoga pre- poroda ima se izvesti svojim zakonitim i naravnim putem, t. j. putem narodnoga našega sabora, gdje će se izjaviti i saslušati volja svega naroda. Stoga će biti glavna moja briga, i da se što prije sazove narodni sabor, pa da bude na temelju narodnoga zastupanja sastavljen onako, da se po njemu i kroz njega uzmogne pojaviti prava volja svega naroda bez razlike staleža. Narodni naš sabor biti će najpri-ličnije polje narodu, da razvije sile i snagu vrloga duha svoga. Na ovome saboru neka se izjave sve narodne želje i tegobe, bile one u kojem mu drago kraju. Sve će po mogućnosti i volji naroda naći ispunjenje i polašticu. Ja sam od Njeg. Veličanstva kralja našega imenovan takodjer banom Dalmacije. Zato se od pravednosti kralja našega tvrdo nadam, da ovo imenovanje ne će ostati kod samoga naslova". Na koncu pro¬glasa šalje Jelačić „ljubezan pozdrav svima žiteljima i rodo¬ljubima u našemu dalmatinskom i hrvatskom P r i m o r j u, kao što i u slobodnoj zemlji od Rijeke. Mojoj pak braći u hrabrim krajiškim pukovnijama hrvatske i slavonske Kra¬jine osobiti vojnički i bratimski pozdrav. Najposlije svima ostalim žiteljima naroda našega, te ostaloj susjednoj jedno-krvnoj slavenskoj braći izvan trojedne kraljevine ljubav i pozdrav!'*1 Kako se iz toga proglasa vidi, Jelačić je posve prihvatio hrvatski program od god. 1848. 1 St. Pejaković: ,,Aktenstucke zur Geschichte des kroatisch- slavo -nisohen Landtages und der nationalen Bewegung vom Jahre 1848", str. 1—3. Horvat: „Hrvatski pokret u proljeću god. 1848.", str. 40.—43.

119 Da bi slomili pokret hrvatski, a Jelačiću priredili što više neprilika, pošalju Magjari u Hrvatsku i Slavoniju do 100 agenata, koji će izazivati nemire u narodu. Ovi agenti počnu buniti seoske plemiće, govoreći im, da su ,,Ilirci krivi, što će od sada takodjer plemići plaćati porez". Kmetovima bi na¬protiv tumačili, da su ih „jedino magjarska gospoda oslobodila od tlake"; Ilirci ih pak „žele opet podvrći pod tlaku, radi čega su i pošli u Beč do kralja". Jošte lagahu kmetovima, da „su ove pravice i sloboštine dane puku već prije više godina, ali da ih ne htjedoše obznaniti gospoda" hrvatska. Magjarski su agenti donekle uspjeli, jer su se neuki seljaci hrvatski počeli zbilja buniti protiv gospode, naročito protiv svećenika. Zato Jelačić 27. travnja proglasi prijeki sud protiv agenata.1 Pod-jedno objavi narodu, da je kmetstvo doista ukinuto za sva vremena. „Zakon, da odsada velikaši, duhovnici i plemići mo¬raju plaćati porez i nositi sve terete, koje nose i drugi ljudi, — stvoren je na zasjedanju općega ugarskoga sabora, gdje bijahu sakupljeni svi ugarski i k tomu spadajući poslanici... Zakon, da kmetovi ne će više davati tlake i desetine, — stvoren je na istom saboru, dakle s voljom i privolom sve hrvatske i sla¬vonske gospode velikaša, svećenika i plemića. Pa da i ne bi ovaj zakon bio ondje stvoren, odlučila je istu ovu pravicu i sloboštinu za kmetove velika izvanredna hrvatsko-slavonska skupština, držana 25. ožujka u Zagrebu u „Narodnom domu".3 Jelačić je dakle muževno nastupio bansku vlast. No od prvoga je časa imao i mnogo neprilika. U zagrebačkoj županiji vlada još magjaronska stranka, te se županijski činovnici uspro-tiviše banskim naredbama. Jelačić sastavi „bansko vijeće", u koje pozove predstavnike svih staleža. Bansko vijeće skine sve magjaronske činovnike u zagrebačkoj županiji, te postavi nove rodoljubne. Ovaj čin odobri 9. svibnja županijska skup- 1 Pejaković, str. 5. 9 Hrvatski pokret, str. 44. i 45.

120 ština, koja uvede hrvatski jezik u sve poslove sudbene i upravne. Isto je već 29. ožujka učinila županija požeška, 4. svibnja virovitička, a 6. svibnja županija srijemska. Sve hrvatske i slavonske županije počnu uredjivati narodnu gardu, da u slučaju pogibelji imadu vlastitu vojsku. Gradjani i seljaci vježbahu se po nedjeljama u vojničkom hodanju i pucanju. Za vanjski znak uzeše trobojnu vrpcu hrvatsku. Najodličnija bijaše akademička legija, koju sastaviše slušatelji akademije zagrebačke. Njima su rodoljubne Zagrepčanke darovale i lijepu zastavu. * Naskoro je u čitavoj Hrvatskoj prevladao novi duh. Sve je živjelo u nekoj uzbudjenosti, očekujući velike dogadjaje. Ban Jelačić postaje brzo popularan. Za njega se oduševlja¬vahu isti Osječani. Oni su bakljadom proslavili pisma Jelači-•ćeva; u gradskom pak vijeću zaključiše, da više ne će primati nikakovih dopisa od ministarstva ugarskoga.1 Jelačić je primao pozdrave od Hrvata iz Krajine i od prvaka slavenskih naroda. Od njega nadahu se pomoći Srbi iz Ugarske. Još 14. travnja održaše Srbi u Karlovcima prvu narodnu skupštinu svoju. Skupština zatraži, neka se osnuje „srpska vojvodina", u koju će spadati Bačka, Banat, Baranja i Srijem. Ova će vojvodina biti najuže spojena s tro jednom kraljevinom Hrvatskom, jer Srbi traže „savez s jednokrvnom i jednoplemenom braćom Hrvatima". Vojvodinom će uprav¬ljati srpski vojvoda, koga ima birati državni sabor u Zagrebu. Za srp§ko bogoštovlje i nastavu neka postoji drugi (narodni) sabor u Karlovcima. — Posve je naravno, da su od sada Hrvati budno pratili srpski pokret. Drugu narodnu skupštinu u Kar¬lovcima držahu Srbi 13. svibnja. Ivan Kukuljević, Slavoljub Vrbančić, Nikola Havliček i Slavoljub Fink dodju na tu skup¬štinu kao „poslanici naroda hrvatskoga4', da pozdrave bratski narod srpski. Karlovačkoga metropolitu Josipa Rajačića

  • Ovu je zastavu god. 1895. zaplijenio ban Khuen-Hedervary. 1 Horvat: „Hrvatski pokret u proljeću god. 1848.", str. 52.-56.

121 (rodom iz Brinja) izabere skupština za „patrijarku" srpskoga. Ogulinski pak pukovnik Stjepan Supljikac (rodom iz Petrinje) bude proglašen „vojvodom" srpskim. Rajačić odmah javlja banu Jelačiću, da će srpski narod raditi ,,s hrvatskim narodom složno kao brat sa bratom".1 I Slovenci zatraže uži savez njihovih krajeva s Hrvat¬skom. Nikada nije bila jugoslavenska ideja tako snažna, kao god. 1848. Na zato se južni Slaveni ne odrekoše ni saveza sa sjevernim Slavenima. Ovaj savez razvijao se iz političke nužde. Nijemci su naime počeli raditi oko toga, da se ujedine u veliku državu Njemačku, kakova je postojala prije Napo-leona. U tu svrhu sastao se 18. svibnja 1848. u Frankfurtu na Majni njemački parlamenat, u koji dodjoše zastupnici iz raznih država njemačkih. Radilo se o tomu, da se novomu carstvu njemačkomu pripoji i čitava Austrija osim Ugarske i Hrvatske. Austrija bi od svoje nezavisnosti popustila toliko, koliko treba za sjedinjenje Njemačke. Time je naravno zaprije¬tila propast austrijskim Slavenima, osobito Česima i Sloven¬cima. Kao ustuk njemačkomu parlamentu u Frankfurtu za¬misle Česi slavenski parlamenat u Pragu. Njihovu se pozivu oduševljeno odazovu drugi slavenski narodi u mo-narkiji hapsburškoj. Iz Hrvatske podjoše u Prag odlični rodo¬ljubi, medju ostalima: Dragojlo Kušlan, Stanko Vraz, Torkvat Brlić i Mato Topalović. Dodjoše u Prag takodjer Poljaci, Ru¬sini, Slovaci, Srbi i Slovenci. Svih Slavena bijaše 350, a medju njima mnogo odličnih velikaša i književnika. Slavenski je parlamenat vijećao od 2. do 13. lipnja, kad li u Pragu nastane buna, koju knez Alfred Windischgratz okrutno uguši.8 Medjutim su Magjari upotrebljavali sva sredstva, da unište bana Jelačića. U svojim novinama prikazivahu Jelačića sad kao plaćenika cara ruskoga sad opet kao slugu dvora bečkoga. 1 Hrvatski pokret u proljeću god. 1848., str. 36. i 62.-64. 2 Ibidem, str. 66.-68. i 21.—32.

122 Pred kralj em^ga klevetahu, da hoće u društvu s Rusima slo¬miti Austriju, te osnovati „jugoslavensko carstvo", radi čega se i bratimi sa Srbima i Slovencima. No to nije Magjare smetalo, da istodobno trube, kako Jelačić hoće omraženoj birokraciji pomoći, da uskrisi Mettemichov sustav, Palatin nadvojvoda Stjepan (11. svibnja) izjavi, da slavonske županije spadaju pod vlast palatinovu, radi čega može ondje naredbe izdavati samo ugarsko ministarstvo, a ne ban. Magjarski ministar knez Pavao Eszterhazy postade svemožan na kraljevskom dvoru. Slabi kralj Ferdinand pobjegne 17. svibnja u Inns¬bruck, jer je u Beču 15. svibnja planula nova buna. Na prvu vijest o tomu šalje „bansko vijeće" u Innsbruck deputaciju, koja zamoli kralja, neka dodje stanovati u Zagreb, u središte vjernih svojih Hrvata. No već su Magjari predobili kralja za sebe. Mjesto kralja dodje u Hrvatsku kraljevsko pismo, kojim se oprovrgavaju banska naredba i proglas od 19. travnja! Palatin je u kraljevo ime 11. svibnja slavonskoga zapovijeda-jućega generala Ivana Hrabovskoga imenovao kr. povjerenikom za Hrvatsku i Krajinu.1 Hrabovski se ipak ne usudi ni doći u Hrvatsku, jer su gradovi i županije raspisale tjeralicu za njim. Na to ugarsko ministarstvo ishodi u kralja, da Jelačiću 29. svibnja naloži, neka se odmah zaputi u Innsbruck, a sabora da ne smije držati bez naročite dozvole kraljeve. Jelačić je slutio, da slabi kralj sve ove odredbe čini mimo svoje volje. Zato sazove 2. lipnja „bansko vijeće", da ga zapita, što treba činiti, jer su već bile gotove sve priprave za sabor. „Bansko vijeće" zapriječi banu odlazak iz Hrvatske; podjedno je sve¬čano prosvjedovalo protiv ugarskoga ministarstva, ,,koje se postavilo kao zid izmedju nas i kralja".8 1 Hrvatski pokret u proljeću god. 1848., str. 68. i 69. Pejaković, str. 20. 8 Pejaković: Actenstucke, str. 21.—25.

123 15. Hrvatski sabor god. 1848. Kroz toliko vijekova sastojao se hrvatski sabor od pred¬stavnika plemstva i svećenstva. Osim ova dva staleža bijahu u saboru zastupani samo kraljevski slobodni gradovi. To su eto „staleži i redovi", kojima se u ruke stavljala sudbina domo¬vine. Jelačića zapade čast, da sabor hrvatski učini „narod¬nim", a ne staleškim saborom. Kmetstvo je naime ukinuto; svi su ljudi postali jednaki pred zakonom; svima dakle mora pripadati i najveća gradjanska svetinja: izborno pravo. Komu država nameće dužnosti, — mora mu dati i prava! Dragojlo Kušlan, perovodja „banskoga vijeća", objelodani 18. svibnja „naredbu o pozivanju i zastupanju sabora kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, koji se ima držati 5. i slije¬dećih dana mjeseca lipnja god. 1848". Osim plemića i sveće¬nika dobiva izborno pravo svaki posjednik, trgovac, obrtnik i činovnik. Gradovi, trgovišta i kotari (bakarski, vinodolski i turopoljski) birat će 77 zastupnika; sela u 3 hrvatske i 3 sla¬vonske županije 58 zastupnika; sela u hrvatskoj i slavonskoj Krajini 44 zastupnika; napokon će 12 zastupnika birati kap¬toli, konzistorije, manastiri i zagrebačka akademija. Uz ove „zastupnike naroda" imat će na saboru mjesta takodjer viri-liste, t. j. velikaši (knezovi, grofovi i baruni), te crkveni i dr¬žavni dostojanstvenici. Viriliste će biti pozvani banskim listo¬vima; pravo svoje mogu ipak vršiti samo onda, ako u sabor dodju osobno, a ne da se daju zastupati po svome punomoć¬niku, kako je to do tada obično bivalo.1 Izbori za sabor hrvatski obavljahu se koncem svibnja 1848. Izabrani budu svi prvaci narodnoga pokreta, kao: dr. Ljudevit Gaj, Ivan Kukuljević, Metel Ožegović, Ljudevit Vukotinović, Antun Nijemčić, Ivan Mažuranić, Avelin Ce-pulić, Antun Mažuranić, Ambroz Vranicani, Mato Topalović, 1 Horvatdr. Rudolf: „Hrvatski pokret u ljetu god. 1848.", str. 1.—4.

124 Ivan Trnski, Ognjoslav UtjeSenović, Miroslav Kraljević i dr. Uz hrvatske književnike i političare vidimo u saboru takodjer seljake. Tako je n. pr. prva banska pukovnija (u Glini) izabrala 4 seljaka graničara. Na hrvatski sabor dodjoše na poziv „banskoga vijeća*' posebni odbori češki i srpski. Došao je i sijedi srpski patrijarka Rajačić.1 Svaki ban hrvatski morao se instalirati na početku prvoga slijedećega sabora. Jelačića je po starom običaju i po kraljevskoj odredbi imao instalirati Juraj Haulik, biskup zagrebački. No Haulik se tada (po naročitoj želji bečkoga dvora) nalazio izvan Hrvatske. Da se ipak uzmogne provesti instalacija, zamole Hr¬vati patrijarku Rajačića, neka on instalira bana Jelačića. Ova je misao bila oduševljeno primljena, jer će tako biti svečanim načinom izraženo bratstvo izmedju Hrvata i Srba. Patrijarka se tomu časnomu pozivu rado odazove. Nikada još nije bilo tolikog oduševljenja prigodom instalacije banove. Jelačić udje 4. lipnja u Zagreb kao da slavi triumf. Pred njim je grof Albert Nugent nosio bansku zastavu, a Bornemisa bansko žezlo. Tu si vidio barjake svih županija u Hrvatskoj, Slavoniji i u „voj¬vodini" srpskoj. Patrijarka Rajačić vozio se u istoj kočiji s Mir¬kom Ožegovićem, biskupom senjskim, a biskup Šrot u istoj kočiji s pakračkim vladikom Kragujevićem. Sam Jelačić jašio je na bijelome konju, obučen u sjajno narodno odijelo, kakvo nije prije njega nosio nijedan ban. Crvena kabanica, bijela surka i modre hlače, a na glavi crvenkapa s ilirskim grbom! Oko bana jašila je njegova svita: sami velikaši, plemići i voj¬nički dostojanstvenici. Narod je zanosnim klicanjem otpratio ljubljenoga bana svoga do banske palače. Na večer bijaše ra¬svjeta i bakljada, a sutradan (5. lipnja) svečana instalacija. Ova se obavila pod vedrim nebom na trgu sv. Katarine, gdje su nekoliko dana prije toga hrvatski djaci spalili gramatike magjarskoga jezika. Tu se skupio silan narod. Mirko Lentulaj 1 Ibidem, str. 4.-6.

125 pročita povelju, kojom kralj Ferdinand imenuje Jelacića banom hrvatskim. Sjajna deputacija ode u bansku palaču, da dovede bana. Za to vrijeme izaberu nar. zastupnici Jelacića kapetanom ili vojvodom Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Burnim pokli¬cima doprati narod Jelacića na trg. Kad se ban zahvalio na pozdravu, izgovori za partijarkom formular banske prisege, u kojoj obećaje vjernost kralju i nasljednicima njegovim. ,,Prisižem nadalje, da ću po svetoj svojoj dužnosti — kao iskreni sin ove domovine i kao ban kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije — u svakoj prilici i bez ikakvog obzira proti svakomu nasilju, nepravdi i uvredi, te proti svakomu neprijatelju krepko — kao što i moram — štititi i čuvati ove kraljevine s ustavom njihovim* kao što i cijeli narod, koji u njima prebiva, u njegovoj slobodi i u pravicama njegovim."1 Poslije dovršene prisege obasuše bana Jelacića gospodje sa bližnjih prozora cvijećem, a gospoda ga po starom običaju triput digoše u vis. Na to reče Jelačić znamenit svoj govor. Slavio je slobodu, koja dovede u sabor prave predstavnike naroda. „Isti onaj glas slobode pozvao je ovamo takodjer vas, zastupnici junačke Krajine naše!" Jelačić naglasi, kako sabor ima zadaću, da uredi odnošaj Hrvatske prema Ugarskoj. ,,Izmedju naroda i naroda osnivaju se odnošaji na temelju slobode, jednakosti i bratimstva. Na ovaj temelj stavit ćemo i mi naše odnošaje prema Magjarima. Ne možemo naime uvijek proti njima stajati neprijateljski oboružani. U nesretnom ipak onom slučaju, ako bi se Magjari i nadalje proti nama i proti našim suplemenicima u Ugarskoj ponašali ne kao braća, nego kao tlačitelji, tada neka znadu, da smo im mi pripravni makar s mačem u ruci dokazati, kako je isteklo vrijeme, da jedan narod gospoduje nad drugim. Pri tom držat ćemo se riječi, što ih je rekao dični naše domovine ban (Ivan) Erdedi:,,Regnum regno non praescribit leges". (Jedno kraljevstvo ne propisuje drugomu 1 Hrvatski pokret u ljetu god. 1848., str. 7.—14,

126 kraljevstvu zakone.) Na stran dakle sa samosiljem Magjara . . , Mi se možemo podložiti samo takvoj vladi, koja nas upravlja prema glavnim načelima starodavnog ustava našega u suglasju kraljevske moći. Zato niti smo se htjeli niti smo se mogli pod¬činiti sadašnjoj vladi magjarskoj". Iza toga govora digoše opet Jelačića tri puta u vis. Banu je odzdravio patrijarka Raja-čić, zamolivši ga, neka smiono brani „opće naše blago: slatku slobodu naroda, milu našu narodnost, pa čast i slavu trojedne kraljevine". Na to je oduševljeni narod Jelačića i Rajačića na rukama ponio u crkvu sv. Marka. Ondje se prvi put iza dva stoljeća pjevala služba božja na slavenskom jeziku. Svetu je naime misu služio Mirko Ožegović, biskup senjski.1 Prvu redovitu sjednicu držao je hrvatski sabor 6. lipnja. Dvorana bijaše dupkom puna naroda iz svih krajeva hrvat¬skih; manjkahu samo Dalmatinci. Ugodno se doimalo, što je u sabor osobno došao sijedi grof Janko Drašković. Prvi je pro¬govorio I. Kukuljević. Predlaže, neka se kralju pošalje zahval¬nica, što ,,nam je za bana potvrdio onoga, koga je izabrala narodna volja". No u zahvalnici neka se izraze i dvije molbe: 1. neka kralj podijeli banu vlast takodjer nad vojskom u Dal¬maciji i Slavoniji, jer su i nekadašnji banovi hrvatski bili „voj¬vode cjelokupne vojničke sile u trojednoj kraljevini"; 2. neka kralj „magjarskim dostojanstvenicima ne dopušta, da se mije¬šaju u naše poslove". Kukuljevićev prijedlog bude jednoglasno primljen. Sutradan (7. lipnja) pročitaše nunciji izvješće o proš¬lom zasjedanju zajedničkoga sabora u Požunu. Metel Ožegović izjavi: „Sada bi se po starom običaju morali čitati zakoni, koji su stvoreni na onom saboru. No ovi zakoni nijesu bili priopćeni ovim kraljevinama". Tako naš sabor nije proglasio nijednoga zakona od god. 1847./8. Jedino odobri dokinuće kmetstva i opće oporezovanje, kako je to tražila narodna skupština od 25. ožujka i jer je to već proglasio (27. travnja) 1 Ibidem str. 14.—21.

127 ban Jelačić.* Na to se duga rasprava povela o reprezen¬taciji glede uredjenja odnošaja Hrvatske prema Ugarskoj i Austriji. Na javu izbije misao, neka se Austrija poput Švi¬carske uredi kao savez država (federacija). Svaka država neka ima svoj sabor i svoju vladu; u Beču pak neka postoji zajedničko ministarstvo za rat, financije i trgovinu, odgovorno središnjemu saboru, na koji će pojedine države slati svoje odaslanike. Hrvatsku bi vladu činilo bansko ili „državno vijeće" pod predsjedništvom banovim. Neka se obnovi stara banska vlast od Drave do Jadranskoga mora. ,,Po starom pravu ima ban biti zapovjednikom nad čitavom vojnom silom ovih kraljevina". Primorje, t. j. „kotare: riječki, bakarski i vinodolski", smatra sabor „za cjeloviti dio ovih kraljevina", a isto tako Slavoniju. U reprezentaciji se nadalje traži sjedi¬njenje Dalmacije, a „bliži savez" srpske vojvodine i slovenač-kih zemalja. Zastupnikom Hrvatske kod kr. dvora bira sabor baruna Franju Kulmera.2 — Ovu reprezentaciju ponese kralju u Innsbruck 12. lipnja posebna deputacija, koju je vodio ban Jelačić. Kralj primi Hrvate 19. lipnja veoma milostivo, premda bijaše prisutan i ministar Eszterhazv. Podjedno opredijeli nadv. Ivana za „posrednika" izmedju Ugarske i Hrvatske. Jelačić povede Hrvate i k nadvojvodi Franji Karlu, bratu kraljevu. Na povratku iz Beča doznade Jelačić u Cjelovcu, da mu je kralj još 10. lipnja oduzeo bansku i sva vojnička čast dostojanstva.8 Svatko je znao, da su to spletke ug. ministar¬stva. Zato Hrvati i nadalje priznavanu Jelačića banom svojim. Sabor mu dapače 29. lipnja4 „predade neograničenu vlast i punomoć glede svih naredaba, koje se tiču upravljanja i obrane 1 Hrvatski pokret u ljetu god. 1848., str. 32.-38. 2 Šulek: „Naše pravice", str. 300.—311. Pejaković: „Actenstiicke", str. 79—84. 8 Pejaković, str. 87. 4 Sulek: „Naše pravice", str. 271. i 272.

128 zemlje". Da pak u Zagrebu ostane vječna uspomena na.slav¬noga bana, zaključi (23. lipnja) gradsko zastupstvo, neka se „Harmica1- odsada zove ,,trg bana Jelačića". Pa i nadvojvoda Ivan u svome pismu od 27. lipnja zove Jelačića „banom Hrvatske". Hrvatski je sabor god. 1848. držao 21 sjednicu. Stvorio je mnogo novih zakona, medju kojima i onaj o ukinuću kmet¬stva. „Država jamči vlasteli, da će dobiti naknade za sve urbarske službe i daće".1 Sabor zaključi mnoge polakšice za Krajinu; ona dobi takodjer ustav, a hrv. jezik postat će služ¬benim u uredima i nastavnim u školama.2 Krasan se prizor odigrao u 14. sjednici (4. srpnja). Od bana se tražilo, neka u Slavoniju pošalje hrvatsku vojsku, jer ondje hoće Magjari da ugrabe vlast. Jelačić odgovori, da mcže dići 30—40 tisuća vojnika. „Ali dajte mi sredstva za uzdrža¬vanje vojske!" Na te riječi izvadi Herman Bužan 300 for. i stavi ih na stol, pa zamoli rodoljube, neka ga slijede. Zastup¬nici odmah vade novčarke, pa daju, što imaju. Tko nije imao dosta novaca, darovao bi svoju zlatninu i srebrninu. Tako je gomirski arhimandrita Ilić s vrata snimio zlatni lanac i križ. Gospodje na galeriji skidahu zlatne narukvice, prstenje, igle, naušnice, ure i lance. Za čas bijaše na stolu pred banom 15.536 for. u gotovu novcu, a 5230 for. u dragocjenostima. Istoga još dana pošalje banu Haulik 2000 for., a sutradan biskup Josip Šrot 8000 for. Zagrepčani se upravo natjecahu, tko će na oltar domovine više položiti zlatnih i srebrnih na¬kita, posudja i pribora za jelo.4 Rodoljubni sabor zaključi svoj rad 9. srpnja krasnim manifestom na narod.4 Od sada je vladao Jelačić kao hrvatski diktator. 1 Ibidem, str. 290.—292. a Šulek: „Naše pravice", str. 276.—290. 8 Hrv. pokret, II. str. 116.—1Ž2. 4 Šulek: „Naše pravice", str. 312.—323.

Magjari bijahu na dvoru premoćni tako dugo, dok je habz-burška monarkija krvarila u Italiji. Kroz čitav mjesec travanj uspjevao je u Lombardiji sardinski kralj Karlo Al-berto. Njegovi Piemontezi zaposjednu gotovo čitavu Lom¬bardiju. Dobro ih je podupirao Durand, vojvoda papinske vojske. Austrijski maršal Radecki dobije pomoći istom 22. svibnja 1848. Sada će se dakle on pripraviti za ofenzivu. Ra¬decki prisili Duranda 11. lipnja da se predao sa 16.000 voj¬nika. Ipak mu bijaše položaj veoma težak, jer se već Lombar¬dija, Modena i Parma općim glasovanjem izjaviše za sjedi¬njenje s Piemontom. S istom svrhom dodju 14. lipnja u Turin poslanici mletačkih pokrajina Padova, Vincenza, Rovigo i Treviso. Ovaj pokret zahvati i sam grad Mletke, koji se 23. ožujka god. 1848. proglasio republikom sv. Marka. Obnovljena republika Mletačka trajala je do 3. srpnja, kad se i njeno vi¬jeće izjavi za sjedinjenje s Piemontom. Tako je dakle sardinski kralj Karlo Alberto postao vladarem čitave sjeverne Italije. Dok je Austrija gubila Mletačku i Lombardiju, — Ugarska je dobila Erdelj. Po magjarskoj statistici od god. 1848. stanovalo je u Erdelju 1,300.000 Rumunja, 600.000 Magjara (Sikulaca) i 200.000 Nijemaca (Sasa). Plemstvo bijaše ma-gjarsko, gradjanstvo njemačko, a seljaštvo rumunjsko i ma-gjarsko. Sva politička prava imahu u Erdelju plemići i gradjani. Oni će dakle odlučiti sudbinom Erdelja. Rumunji se 15. svibnja na velikoj narodnoj skupštini u Blažu izjave protiv sjedinjenja s Ugarskom i zatraže ravnopravnost s Magjarima i Nijemcima. No sabor erdeljski u Kološvaru prihvati 30. svibnja sjedinjenje. Na to se odmah ugarski ministar predsjednik Bacani zaputi u Innsbruck, te izradi, da je kralj Ferdinand potvrdio uniju Erdelja s Ugarskom, a odbio želje, što ih je u Innsbruck donijela deputacija rumunjska. Radi toga zavade se Rumunji s Magja¬rima, te je Erdelj naskoro bio pozorištem gradjanskoga rata.1 1 Hrvatski pokret u ljetu god. 1848., str. 58. i 59. Dr. R. Horvat: Najnovija hrvatska povjest 9

130 16. Ratne pripreme. Pripojivši Ugarskoj kneževinu Erdelj, počnu Magjari ra¬diti oko toga, da s Ugarskom sjedine i Slavoniju. Ma¬nifest od 10. lipnja, kojim kralj skida Jelačića sa banske časti, dade ug. ministarstvo otisnuti u mnogo tisuća primjeraka. Ovaj su manifest magj. agenti širili po Slavoniji, upućujući narod, neka se sada pokori ug. ministarstvu i kr. komesaru Hrabovskomu. Pomoću župnika Eduarda Talliana bude samo po virovitičkoj županiji rasturano 7000 primjeraka mani¬festa. Podžupan Salopek, sin poznatoga izdajice, sazove 30. lipnja u Osijek skupštinu virovitičke županije.1 Na skupštini izjavi, da se on pokorava Hrabovskomu, te po njegovoj zapo¬vjedi predlaže, neka se čita manifest o svrgnuću bana Jelačića, a proglase zakoni, koji su stvoreni na prošlom saboru u Po-žunu. Protiv toga prosvjedovahu rodoljubi. Ali u dvoranu nagrnu osječki Nijemci, koji pristajahu uz magjaronsku stranku, a pred kućom se pokaže satnija vojnika. Na to rodoljubi izadju iz dvorane; skupština pak proglasi magjarske zakone, odluči birati poslanike za slijedeći magjarski sabor u Pešti, a odazove županijske zastupnike na zagrebačkom saboru.2 Hrvati se uplaše, da se magjaronski pokret iz virovitičke županije ne bi raširio po ostaloj Slavoniji. Zato saborski za¬stupnici iz Slavonije nagovore Jelačića, neka se u Slavoniju osobno zaputi. Jelačić ode 13. srpnja iz Zagreba. Davno već nije Slavonija u svome krilu vidjela ni jednoga bana. Sada ju obidje Jelačić. Putovao je veoma brzo, ali u neprekidnom triumfu. Gdjegod se pojavio, sav je narod osvojio. Dosta je bilo, da mu progovori nekoliko riječi. Pred njim je letio glas od sela do sela, te ga Hrvati dočekivahu kao ozebli sunce. Jelačić bijaše 14. srpnja u Novoj Gradiški, Cerniku i Požegi. 1 Hrv. pokret, IL str. 113. i 114.

  • Hrvatski pokret u ljetu god. 1848., str. 115. i 116.

131 Ovdje je 15. srpnja držao skupštinu požeške županije, koja se izjavi za njega. Preko Pleternice krene ban 16. srpnja u Brod, zatim preko Vrpolja u Vinkovce, pa u Vukovar i 19. srpnja u Mitro vicu. Iz Mitro viče ode Jelačić u svoj rodni grad Petrovaradin, gdje se sastade s kr. komisarom Hrabovskim. U Iloku držao je skupštinu srijemske županije, koja oduševljeno prione uz njega. Iz Srijema zaputi se Jelačić u virovitičku žu¬paniju, pa 22. srpnja stigne u Djakovo. Obišavši mnoga sela u Djakovštini, Jelačić se preko Našica, Vočina, Virovitice i Bjelovara slavodobitno 25. srpnja vrati u Zagreb. Ovim je putovanjem za hrvatsku ideju predobio čitavu Slavoniju osim Osijeka, u koji se nije ni svratio.1 Iz Zagreba se Jelačić 25. srpnja zaputi u Beč, kamo dodje 27. srpnja. U Beču se još 20. srpnja sastao austrijski parla-menat, u koji je hrvatski sabor poslao 4 odaslanika: Kukulje-vića, Vukotinovića, Žuvića i Georgijevića. U parlamentu bijaše toliko Slavena, da su Nijemci morali češkoga rodo¬ljuba Strobacha birati potpredsjednikom. Jelačiću se 28. srpnja poklone deputacije čeških i poljskih zastupnika. Be-čani mu na večer prirede sjajnu bakljadu, te je ispred njegova stana u povorci prošlo do 40.000 ljudi sa 4 glazbe. Sutradan se Jelačić kod nadvojvode Ivana sastade s ugarskim ministrima, da po kraljevu nalogu pregovaraju o pomirenju Hrvata s Ma-gjarima. Do mira ipak ne dodje. Jelačić je prema odluci sabora hrvatskoga predložio kao temelj pomirbe s Magjarima ove uvjete: 1. Neka se ugarsko ministarstvo rata, financija i vanjskih posala sjedini s vladom cjelokupne monarkije u Beču. 2. Hrvati će priznati ugarsko ministarstvo, ako im ovo zajamči pravo, da se svuda, pa i na zajedničkom saboru mogu služiti hrvatskim jezikom. 3. Neka se ispune želje i zahtijevanja srpskoga naroda u Ugar¬skoj. Ove uvjete ne htjede primiti ni ugarski palatin (nad- 1 Hrvatski pokret u ljetu god. 1848., str. 126.—184.

132 vojvoda Stjepan) ni ministar predsjednik Bacani.1 Kuku-ljević, koji bijaše u hrvatskom odboru uz Jelačića, javlja u Zagreb: „Ban ostaje kod svojih zahtjeva. Palatin i ministri voljni su nam sve dati i u svemu popustiti, samo na srpskom pitanju razbijaju se svi dogovori."2 Jelačić se 4. kolovoza vrati u Zagreb s uvjerenjem, da će razdor izmedju Hrvata i Magjara uroditi ratom. Za taj slučaj htjede sebi Jelačić osigurati pomoć banske i gornje (karlovačke) Krajine. Upravo su dolazile radosne vijesti iz Italije, gdje se borilo 35.000 graničara. Maršal Radecki potuče (25. srpnja) kralja sardinskoga kod Kustoce, a onda osvoji čitavu Lom¬bardiju i unidje (6. kolovoza) u Milan. Karlo Alberto sklopi 9. kolovoza u Vigevonu primirje, kojim se obveze, da će svoju vojsku povući iz Lombardije, Mletačke, Parme i Modene. Na to se stanovnici grada Mletaka odvrnu od Sardinije, pa (10. kolovoza) opet uskrise svoju republiku. Austrija pak uspo¬stavi svoju vlast u Lombardiji i na mletačkom kopnu. Jednako se u Parmu i Modenu vrate protjerane vojvode. Jelačić je dakle mogao u Krajinu donijeti vesele glasove, da su magjarski savez¬nici Talijani gotovo pokoreni. Iz Zagreba ode Jelačić 13. kolo¬voza 1848. Sutradan stiže u Petrinju, gdje bude oduševljeno do¬čekan. Preko Gora dodje još isti dan u svoju Glinu, a 15. kolo¬voza posjeti i neka druga mjesta u Banovini. Na to prijedje Jelačić u slunjsku pukovniju, pohodi Maljevac, Vališselo, Slunj, Ladjevac i Rakovicu. Kao da ga vile nose, a prati angjeo sreće! Već 17. kolovoza dospije u Gospić. Ličani se pomamiše od radosti, gledajući ,,krunu svoju". Poput munje razliježe se naokolo glas o dolasku Jelačićevu. U Bosni se pjevalo: ,,Za dva do tri dana — eto k nama bana!" Iz Obrovca u Dal¬maciji pohiti velika deputacija preko Velebita prema Gospiću, da se pokloni banu hrvatskomu. U Gospić stiže 18. kolovoza, 1 Ibidem, str. 186.—192.

  • Spomenknjiga ,,M. H.", st. 160.

133 ali prekasno, jer se Jelačić 5 sati prije toga zaputio u Otočac. Preko otočke i ogulinske pukovnije* dodje ban u Ogulin, gdje ga primiše oduševljeno, kao sto i 19. kolovoza u Karlovcu. Jelačić se 20. kolovoza preko Jaske vrati u Zagreb.l Na čitavom je putu bio slavljen kao još nitko prije njega. Graničari mu kazivahu, da će za njega ići ,,u vatru i u vodu". Jelačić postade ljubimac i „dika" roda hrvatskoga! Brzo je o njemu zapje¬vala i narodna pjesma, koja čuva spomen velikih naših ljudi. Novi sabor ugarsko-erdeljski sastao se 10. srpnja 1848. u Pešti. Sutradan progovori Košut u saboru: ,,Hrvati traže, neka Magjari obustave spremanje za rat. Ovaj zahtjev odbismo opravdanim gnjevom. Mi se spremamo i spremat ćemo se, dok bude pogibelji. Mi smo osigurali hrvatsku granicu, gdje stoji junački Canji s impozantnom vojskom". Istodobno se ug. ministarstvo spremalo za rat u Bačkoj i Banatu. Ovdje je već 10. srpnja došlo do borbe izmedju Srba i Magjara. Na čelo Srba stupe narodni junaci: Gjorgje Stratimirović i vojvoda Knićanin. Srbima su u pomoć dolazila braća iz Srijema i kneževine Srbije, te se izmjeničnom srećom ratovalo do kasne jeseni. Jelačić se morao pobrinuti za obranu Hrvatske. Prema Dravi dade otpremiti nešto vojske, radi čega se Magjari ljuto uplaše. Ministar Bacani pozove (15. kolovoza) sve oblasti „izmedju Dunava i Drave", neka „čine sve priprave, da uz¬mognu na prvi poziv dići pučki ustanak, ako bi Hrvati prešli preko Drave". Jelačić se teško odlučio za rat, jer nije imao sredstava za uzdržavanje vojske. No hrvatske općine izjave, da će dati hrane za vojsku. Na tisuće vagana kukuruze, raži, prosa i heljde dadoše rodoljubni Podravci u Gjurgjevcu, Pito-mači, Kloštru, Kozarevcu, Sesvetama i u Ferdinandovcu. Za njihovim se* primjerom povede pukovnija kriŽevačka.2 — Je¬lačić htjede magjaronima oteti vlast na Rijeci i u virovitičkoj 1 Hrvatski pokret II., str. 196.—199.

  • Hrvatski pokret u ljetu god. 1848., str. 193.—194. i 199.—200.

134 županiji. Po njegovom nalogu udje zagreb. podžupan Josip Bunjevac 1. rujna sa 1000 Hrvata u R i j e k u, koja bez otpora priznade bansku vlast. Sam pak ban Jelačić dodje 3. rujna u Viroviticu, gdje ga dočeka do 10.000 ljudi iz čitave županije. Sutradan održi ban skupštinu virovitičke županije, na kojoj bude skinuto magjaronsko, pa izabrano rodoljubno činovništvo.* Medjutim su u Zagreb stizali graničari. Najprije dodju Gradiščani, za njima (4. rujna) 10.000 Banovaca, sutra¬dan 5700 Ogulinaca i 7000 Slunjana, a 6. rujna Ličani i Oto-čani. Ne treba zaboraviti, da su prvi i drugi krajiški bataljuni još uvijek u Italiji. Jelačić je digao 3. i 4. bataljun, dakle po¬najviše starije graničare, islužene vojnike. Uz to su ovi gra¬ničari bili slabo opremljeni. Osobito im je manjkalo vojničkih odijela. Većinom bijahu obučeni u svoje narodno odijelo. Zato je već prije za njih dao biskup Haulik u Zagrebu na svoj trošak priugotoviti 1000 vojničkih hlača. No jednoga nije u graničara manjkalo: oduševljenja za rat. Tvrdo vjerovahu, da ih uz Je-lačića ne može zadesiti nesreća. Zato su pjevajući polazili iz Zagreba prema Dravi. Na Dravi stojahu već Brodjani; sama kumpanija babinogredska dade 1500 junaka.2 17. Rat Hrvata s Magjarima god. 1848. Veliko veselje zavlada u Zagrebu 6. rujna, kad je Stjepan Pejaković donio banu previšnje ručno pismo, kojim kralj Ferdinand opoziva manifest od 10. lipnja.8 ,,Očinskome srcu Mojemu osobito godi", veli kralj, ,,što mogu odstupiti od Svoje odluke, izrečene u Mojemu manifestu od 10. lipnja t. g. glede istrage, koja se ima proti Vama započeti, kao što i glede pri¬vremenoga svrgnuća sa banske časti i svih vojničkih dosto- 1 Hrv. pokret, II. 207.—210. 2 Ibidem, str. 205.—206. 3 Hrv. pokret, II. 212. i 213. Pejaković: Actenstucke, str. 130.

135 janstva". Ovo je ručno pismo kod kralja 4. rujna ishodio barun Franjo Kulmer. Isti je Kulmer takodjer uputio Jelačića, neka od maršala Radeckoga zatraži novaca i oružja, potrebitih za rat s Magjarima. Jelačić pošalje u Milan svoga pouzdanika Ivana Kukuljevića, koji se zbilja vrati u Hrvatsku sa 200.000 forinti i 7000 pušaka.1 Videći, da uza se ima bečki dvor, nije ban oklijevao ni jedan čas.Već 7. rujna izdade proglas, kojim ugarskomu mi¬nistarstvu naviješta rat.8 U proglasu veli Jelačić medju inim ovo: ,,Ministarski povjerenici pomoću oružane vojske sile narod u Slavoniji, da bira poslanike na sabor peštanski. U Trstu se oruža brod, koji će uznemirivati hrvatsko Primorje. Druga oružana ladja („Meszaros") plovi po Dunavu, rušeći i razarajući bez cilja sela i kuće. Pokretne čete narodne garde magjarske prelaze preko granice, pa dolaze u zemlju, koja pod-leži banskoj oblasti. U Banatu bukti najžešći rat (izmedju Magjara i Srba). A da se pokuša i skrajnje, — šalju se ma-gjarski agenti (emisari) u Bosnu, te bune i podižu tamošnji narod, neka sa divljim četama svojim poplavi i pohara zemlju, čiji su žitelji toliko vijekova vjerno i pošteno svojom krvi čuvali granice carevine, pa i sada čuvaju, da Ugarska, Austrija i čitava Evropa bude zaštićena od zala, barbarstva i kuge . . . Mi hoćemo jednakost i ravnopravnost svih naroda i narodnosti, što živu pod ug. krunom. . . Pošto ugarsko ministarstvo misli, da ne može pristati na ove pogodbe . . . nalaže nam čast i duž¬nost, da pokušamo zadnje: da se latimo oružja". Jelačić osnuje u Zagrebu bansku vladu sa 5 odsjeka: za pravosudje, nutarnju upravu, bogoštovlje s nastavom, bojne poslove i za financiju, kamo spadahu takodjer poslovi trgovine i poljodjelstva. Banskim namjesnikom učini vrijednoga Mirka 1 Smičiklas: „Ivan Kukuljević". Spomen-knjiga „Matice Hrvat¬ske", str. 160. i 161. 8 Ibidem, str. 213.—215.

136 Lentulaja,1 a zatim ode prema Dravi. U Varaždinu se medjutim sabralo 40.000 hrv. vojnika. To bijahu većinom graničari pje¬šaci. Od hrvatskih slobodnjaka sastavi četnik Kamenjak ,,prvu hrvatsku husarsku regimentu". Inače je bilo malo ko¬njanika, a još manje topova. Jelačić stiže 9. rujna u Varaždin, gdje ga vojska oduševljeno dočeka i pozdravi. Sutradan oglasi vojsci polazak u rat.2 „Mi ne vodimo rat proti čitavomu vrlomu narodu magjarskom, s kojim smo kroz toliko vijekova živjeli u bratimskom savezu; mi vojujemo samo proti jednoj zasli¬jepljenoj stranci ugarske kraljevine." U jutro 11. rujna prijedje Jelačić preko Drave. Puna 3 i pol sata prolazila je hrvatska vojska preko dravskoga mosta.8 Magjarska vojska pobjegne iz Medjumurja, gdje i onako sta¬nuju sami Hrvati. Jelačić udje u Cakovac, te Medjumurje utjelovi Hrvatskoj. Vojsku svoju podijeli u 3 divizije, koje su vodili krajiški generali Kempen i Šmidl, te podmaršal Hart-lieb. Prešavši 14. rujna kod Letenja preko Mure, dopre Jelačić bez otpora u Veliku Kanižu. Magj. vojska uzmakne dalje, te su Hrvati već 21. rujna doprli do Blatnoga jezera. Na tome se putu Jelačiću pridružiše 4 carske konjaničke čete. Ovo je dokaz, da je kralj odobravao korak Jelačićev. Bez otpora udje hrvatska vojska (26. rujna) u Stolni Biograd. Odavle krene Jelačić ravno prema Budimu. Na putu dodje (29. rujna) kod P a k o s d a i V e 1 e n c a do prvog okršaja. Puškaralo se od 10 sati prije podne do 5 sati poslije podne. Pod večer uzmakne magjarska vojska dalje, a njezin general Moga izmoli (30. rujna) od Jela-čića primirje.4 Medjutim se promijenila ugarska vlada. Kad su Magj ari doznali, da će kralj vratiti Jelačiću bansku čast, dodje (6. 1 Hrv. pokret u ljetu god. 1848., str. 215.—217. 1 Ibidem, str. 217.—222. 8 Ibidem, str. 222. i 223. 4 Horvat: „Hrvatski pokret u jeseni god. 1848", str. 12.—25.

137 rujna) u Beč sjajna deputacija, da to zapriječi. No kralj je već progledao karte Košutove. Magjarska deputacija nadje za¬tvorena vrata! Radi toga predade ugarsko ministarstvo (10. rujna) ostavku. Bacani je doduše 12. rujna sastavio novo ministarstvo, ali ne dobi potvrde od kralja. Uz to i nadvoj¬voda Stjepan, koga je Košut javno u saboru uvrijedio, položi (23. rujna) palatinsku čast.1 Na to kralj 25. rujna imenova podmaršala grofa Lamberta kr. komisarom za Ugarsku i Erdelj. Protiv toga ustade Košut u saboru 27. rujna. Sabor izdade proglas, u kojem kaže, da će svakoga držati izdajicom domovine, tko bi se Lambergu pokorio. Kad je sutradan Lam-berg došao u Budim, ubije ga nahuškana svjetina, a truplo mu grozno nakazi.9 Sada je kralj odabrao Jelačića za osvetnika svoga. Na¬loži mu, neka se primakne austr. granici, gdje će dobiti 20.000 redov. carskih vojnika. Jelačić doista 1. listopada krene prema Beču mjesto prema Budimu. U Altenburgu stiže ga kr. otpis, izdan 3. listopada u Schonbrunnu.8 „Na veliku žalost i srčbu Našu", veli kralj, ,,dao se ugarski sabor od Ljudevita Košuta i sljedbenika njegovih navesti na vrlo nezakonita djela". Zato kralj raspušta ugarski sabor, Ugarsku stavlja pod ratno stanje, Jelačića imenuje kr. komesarom s potpuliom punomoću, te mu podvrgava svu vojsku u Ugarskoj, Hrvatskoj, Slavoniji i Erdelju. Ova vijest prestraši Magjare. Košut se ipak dosjeti, kako će pogibelj otklonuti od Budima. Po svojim agentima uspiri 6. listopada bunu u Beču, gdje narod nije dozvolio, da posada ode s Jelačićem u rat na Magjare. Buntovnici ubiju ratnoga ministra grofa Latoura.4 Na to kralj po drugi put (7. listopada) 1 Ibidem, str. 26.-34.

  • Hrvatski pokret u jeseni god. 1848., str. 34.-37.

8 ibidem, str. 38.—40. 4 Hrv. pokret, III. str. 46.-49.

138 ostavi Beč, pa uteče u Olumuc. Iz Beča se udalje svi zastupnici iz Češke i alpinskih krajeva. Ipak je i nadalje vijećao „krnji sabor", koji se sastojao većinom iz „pargermana". Ovi su težili za obnovom njemačkoga carstva, komu bi pripale au¬strijske i češke zemlje. Pangermanima bijaše dakle u prilog nastojanje Magjara, da se Ugarska otrgne od Austrije. Zato ,,krnji sabor" zaključi, da se ima opozvati carski manifest od 3. listopada. Pošto je k tomu u Beču zavladala anarkija, prijedje Jelačić 8. listopada preko rijeke Litave i zaputi se prema Beču. Kralj odluči, da će Beč pokoriti silom oružja. Zato naloži banu Jelačiću i knezu Alfredu Windischgratzu, neka opsjedaju Beč.1 Opsada Beča trajala je dosta dugo, jer su Bečani zatvo¬rili ulice barikadama. Gradska se garda i akademička legija hrabro opirahu, pošto je Košut javljao, da će Beču pomoći Magjari. Istom 28. listopada dadu Jelačić i Windischgratz pravo jurišati na Beč. Toga se dana junaštvom svojim odli¬kovahu graničari, koji osvoje nekoliko predgradja. Buntov¬nici uzmakoše u nutarnji utvrdjeni Beč. Sutradan započnu pregovori o predaji grada.2 — Medjutim je magj. vojska pod vodstvom generala Moge 28. listopada stigla na austrijsko zemljište. U vojsci se nalazio i Košut, predsjednik ,,odbora za zemaljsku obranu". Jelačić podje 29. listopada Magjarima u susret. Kod Schvechata dodje 30. listopada do velike bitke izmedju Hrvata i Magjara. Bitka je trajala od 8 sati u jutro do 4 sata popodne, a svršila se potpunim porazom Magjara. Košut je prvi (na kočiji) pobjegao u Požun, kamo je 31. listopada stiglo 15.000 magjarskih bjegunaca bez ika-kova reda.8 — Za ovo nijesu znali Bečani. Njima je gruvanje topova navijestilo dolazak Magjara, a to bijaše dosta, da ih 1 Ibidem, str. 60.—62. 2 Hrv. pokret, III. str. 61.—139.

  • Ibidem, str. 139.—158.

139 ojunači na novi otpor. Tako je carska vojska morala 31. listo¬pada bombardovati nutarnji grad. Na to razjarena svjetina zapali carski dvor. Sad provali vojska u jurišu kroz Burgthor i spasi dio carskoga dvora.1 Beč je pao; ali njegova buna pribavi Košutu vremena, da ojača revoluciju u Ugarskoj. Neprestano se vježbahu ma-gjarski domobranci i narodne garde. Ugarski je sabor još 11. srpnja 1848. na prijedlog Ljudevita Košuta zaključio, da se ima za ratne troškove posuditi 42 milijuna forinti, a u vojsku dići 200.000 novaka. Sabor je pak u Pešti i nadalje vijećaoi premda ga je kralj 3. listopada raspustio. Za Jelačićeve odsut¬nosti ratovahu Magjari s Rumunjima, Srbima i Slovacima. General Percel dobije zadaću, neka provali u Hrvatsku. Percel zbilja 17. listopada osvoji Medjumurje, ali ga izgubi već 12. studenoga.* Jelačić je naime još iz Altenburga poslao u Hr¬vatsku generala Todorovića sa 13.000 graničara, da zaštiti domovinu svoju. Dok je podmaršal Dahlen branio Hrvatsku, domognu se Magjari osječke tvrdje, u koju 22. listopada udje grof Kazimir Bacani s magjarskim honvedima.8 Košut je umio lažnim vijestima sklonuti mnoge časnike c. kr. vojske, da su zajedno sa svojim četama izvodili naloge magjarskog ,,odbora za zemaljsku obranu". 18. Promjena na prijestolju. Slabi je kralj Ferdinand osjećao, da ne će moći održati jedinstva austrijske monarkije. Smetalo mu je, što je Ugarskoj 16. ožujka 1848. dao posebno ministarstvo. Najveću je zapreku nalazio u tome, što je Ugarska imala svoje ministarstvo rata. Tako se naime rascijepala vojska, koja čini temelj jedinstvu 1 Ibidem, str. 158.—176.

  • Hrv. pokret u zimi god. 1848., str. 19.—24., 33.-35. i 49.

5 Hrv. pokret u jeseni g. 1848., str. 217.—220.

140 monarkije. Pokazala se dakle potreba, da Ferdinand predade vladu drugoj osobi, koja ne bude vezana, da održi ono, što je dozvolio Ferdinand. I doista se Ferdinand 2. prosinca 1848. u Olumucu odreče prijestolja. Učinio je pak to svečanim na¬činom u prisutnosti dvora, austrijskih ministara i bana Je-lačića. * U znamenitom svojem državnom spisu veli Ferdinand: „Sila dogadjaja, pa očevidna i neophodna potreba velike i svestrane promjene državnoga vladanja Našega, kojoj smo Mi mjeseca ožujka ove godine željeli prokrčiti put i predusresti, — sve Nas je to uvjerilo, da treba m 1 a d j i h sila za unapre-djenje i sretno izvršenje ovoga velikoga djela. Zato smo Mi — poslije zreloga razmatranja, te iz uvjerenja o silnoj potrebi ovoga postupka — odlučili, da se ovime svečano odrek¬nemo carskoga prij estolj a austrij skoga. Pre-jasni Naš gospodin brat i zakoniti nasljednik u vladanju nad¬vojvoda Franjo Karlo, koji nam je uvijek bio vjerno na ruku, te je s Nama dijelio poslove, — očitovao je i ovime očituje, potpisavši zajedno ovaj manifest, da se takodjer odriče carske krune austrijske, i to na korist svoga sina, prejasnoga nadvojvode Franje Josipa, koji je iza njega odredjen za prijestolje. Dočim sve državne č i-n o v n i k e rješavamo zakletve njihove, upućujemo ih novomu vladaocu, prema kojemu imaju odsada vjerno izvršavati svoje dužnosti, na koje se zakleše. S hrabrom Našom vojskom opraštamo se sa zahvalom . . . Napokon sve narode monar¬kije rješavamo njihove dužnosti prema Nama, te sve dužnosti i prava, koja ovamo spadaju, svečano pred cijelim svijetom prenašamo na premiloga gospodina Našega sinovca, kao na zakonitoga nasljednika Našega2". 1 Hrvatski pokret u zimi god. 1848., str. 99.—101. i 9~ Hrvatski pokret u zimi god. 1848., str. 102, i 103. \ I

141 Pošto Ferdinand nije imao djece, pripadalo je prijestolje njegovomu bratu Franji Karlu. No taj se već 1. prosinca od¬rekao prava nasljedstva na korist svoga najstarijega sina Franje Josipa I.1 Tako je 2. prosinca mladi — istom 18-godišnji — Franjo Josip sjeo na prijestolje uzburkane Austrije. U manifestu javi, da želi vladati ,,na temelju ravnoprav¬nosti svih narodnosti monarkije, jednakosti svih državljana pred zakonom i sudjelovanjem na¬rodnih zastupnika kod zakonodavstva". Po-mladjena Austrija bit će ,,prostrani stan za plemena raznoga jezik a". „Krepko smo odlučili, da svijetlost krune održimo bez oskvrne, a cjelokupnost monarkije bez uštrba. No ujedno smo pripravni, da prava svoja dijelimo sa zastupnicima naroda Naših. Zato se nadamo, da će Nam pomoću božjom i slogom naroda poći za rukom, te ćemo u jedno veliko državno tijelo sjediniti sve zemlje i plemena monar¬kije ... Svladanje bune i povratak nutarnjega mira, — to su prvi uvjeti, da sretno uspije ovo veliko ustavotvorno djelo".2 Mladi je kralj u prvom redu računao na potporu Hrvata. Želio je i nagraditi osobitu vjernost naroda hrvatskoga. Zato je odmah pri nastupu vlasti ispunio neke želje hrv. sabora. Baruna Franju Kulmera imenuje 2. prosinca hrvatskim mi¬nistrom ,,bez lisnice, ali sa stolicom i glasom u ministarskom vijeću", da tako bude zakoniti posrednik izmedju dvora i hrvatske vlade.3 JelaČića pak imenuje (takodjer 2. prosinca) gubernatorom Rijeke i Dalmacije.4 Lako je sebi predstaviti radost, koja zbog toga obuze Hrvate. Svatko je vidio, da će Hrvatska doista izvoj štiti ne samo neodvisnost od Ugarske, već i cjelokupnost domovine. Ta sad se pod ban- 1 Ibidem, str. 101.

  • Hrvatski pokret, IV. str. 104.—106.
  • Ibidem, str. 110.
  • Ibidem, str. 126.

142 skom vladom uz Hrvatsku i Slavoniju nalaze takodjer: Dal¬macija, Medjumurje i Rijeka, čega već nije bilo kroz i stoljeća! „Bansko vijeće" pohiti u Beč, gdje pod predsjedanjem bana Jelačića izradi adresu na kralja. Hrvati velikim veseljem pozdravljaju kralja Franju Josipa, komu obećavaju svoju vjernost i privrženost. Kralj izrazi 12. prosinca Kulmeru svoje zadovoljstvo radi adrese vjernoga mu naroda hrvatskoga.1 Sasvim drukčije pozdraviše mladoga kralja Magjari. Ne¬zakoniti sabor u Pešti izjavio je 9. prosinca, da „se učinjene odredbe o austr. carskom prijestolju imaju smatrati samo kao obiteljske naredbe, koje bez privole sabora nemaju nikakve valjanosti za kraljevsko prijestolje Ugarske i pridruženih joj strana . . .Bez privole ^naroda može ugarsko prijestolje biti ispražnjeno samo uslijed općega zakona čovječanstva, t. j. smrću okrunjenoga kralja. Ako premine zakonito okrunjeni kralj, onda treba da neposredni njegov nasljednik učini kod krunisan]a posebnu pogodbu s narodom. Tada treba da se zakune na državne zakone i na ustav, pa da ga narod okruni krunom sv. Stjepana. Može on doduše neka vladarska prava vršiti i prije krunisan]a; no samo u smislu zakona. Pa i to može se dogoditi samo onda, ako premine okrunjeni kralj. Osim toga slučaja ne mogu se glede ugarskoga prijestolja po pravdi učiniti nikakve promjene bez volje naroda i bez privole zastupnika sabora. Kad je na pr. car i kralj Franjo I. na saboru pozvao sada živoga kralja Ferdinanda V., neka se kruni, — pristao je sabor na to samo pod ovaj razgovjetni uvjet, da se za očeva života ne miješa u vladarska prava bez privole sabora. Tim više treba da se kod promjenevladaoca prije upita i privoli narod, kad... se namjerava prijestolje prenijeti na udaljenijega potomka, mimoišavši djecu, koju će možda još imati živući kralj. Nitko ne može sebi za života vladareva pri¬svajati kraljevska prava bez predbježne dozvole naroda, a A Hrv. pokret, IV. str. 110. i 111.

143 još manje može privatnim obiteljskim ugovorom promijeniti red nasljedstva. Za odreknuće dužnosti, koje su skopčane sa držanjem prijestolja ugarskoga, neophodno je potrebita privola naroda. Ugarsko se kraljevstvo osniva na dvostranoj pogodbi^ a temeljna mu je strana, da se zakonitim kraljem smatra samo onaj, tko je s narodom po saboru sklopio kod krunisanja ugo¬vor, te se zakleo na državni ustav, na prava i zakone, pa je uslijed ove zakletve bio krunjen krunom sv. Stjepana. Narod ima pravo, da opredijeli privremenu vladu države takodjer onda, ako se vladajući okrunjeni kralj osjeća preslabim za vladanje. Ugarski narod nije napokon ni upitan kod ostavke u Olomucu dne 2. prosinca. Uslijed svega toga izjavljuje, da se bez njegove privole ne mogu činiti naredbe o zau¬zeću kraljevskoga prijestolja ugarskog. Zato sabor — držeći se čvrsto ustava i zakona — zapo¬vijeda svi ma oblastima, poglavarima itd. u Ugarskoj i u pridruženim joj stranama, da nepriznavaju nika-kove vlasti osim one, koju priznaje sabor".1 19. Vojna na Magjare. Knez A. Windischgratz bijaše još 16. listopada imenovan maršalom svih carskih četa osim onih, kojima zapovijeda Ra-decki u Italiji. Windischgratz dobije i zadaću, da pokori Magjare. Sa 44.000 dobro opremljenih vojnika provali Windischgratz 16. prosinca preko Litave u Ugarsku. Vojsku svoju podijeli u 3 vojna zbora. Hrvatskomu je banu od starine pripadalo prvo mjesto. Hrvati su dakle i sada pod Jelačićem činili 1. vojni zbor. Podmaršal Vrbna zapovijedao je 2., a stari Serbel-loni 3. vojni zbor, t. j. pričuvu, u kojoj se nalazio i Windisch-gratz. Magjarsku je vojsku (35 do 40 tisuća što honveda, što redovitih četa) vodio daroviti general Artur Gergej. Windisch- 1 Hrv. pokret, IV. str. 111.—115.

144 gratz odluči desnom obalom Dunava udariti prema Budimu.l Iza okršaja kod Parndorfa i Neudorfa uzmaknu Magjari u M o š o n j (Vieselburg). Ovdje dodje 18. prosinca do bitke, u kojoj Jelačić potuče Gergeja. Magjari uzmaknu prema Gjuru (Raab), paleći za sobom hranu i sijeno, da ne pane Hrvatima u ruke.8 Medjutim je bijedne ratnike pritisnula strašna zima. Toplomjer je pokazivao 16—22° C. ispod ništice. Ipak se vojna nastavila. Hrvati udju 27. prosinca bez otpora u Gjur, iz koga je Gergej uzmaknuo prema B a b o 1 n i. Jelačić pošalje za njim u potjeru svoju konjaničku brigadu pod vodstvom ge¬nerala Ottingera. Konjanici stignu u Babolni zadnju četu Gergejevu (1 bataljun pješ. pukovnije princa pruskoga sa nešto honveda i husara). Tako dodje pred jutro 18. prosinca do. krvave bitke, u kojoj konjanici Jelačićevi sasijeku 300, a za¬robe 700 Magjara.* Sve do 23. prosinca stajao je na hrvatsko-štajerskoj medji general Percel sa 7000 Magjara. Protiv njega krene iz Radgone grof Laval Nugent, komu se priključi i podmaršal Dahlen. Percel uzmakne na sjever, da se združi sa Gergejem na obranu Budima. Jelačić htjede to zapriječiti. Zato udari 29. prosinca iz Gjura preko Bakonjske šume prema Stolnom Biogradu. Blizu Moora dočeka ga 30. prosinca Percel sa 5 bataljuna honveda, 5 i pol eskadrone husara, 24 topa i nešto pionira. Jelačić je uza se imao 3 bataljuna graničara, 6 topa, hrv. ban-derijalce (husare), Ottingerovu brigadu (kirasire ili oklopnike) i odjel draguna (pukovnije Franje Josipa), ukupno 5000 ljudi, dočim se čitava divizija Hartliebova nalazila jednu milju otraga. S Ottingerovom brigadom udari Jelačić u jurišu na magjarske topove. Tu se razvije strašna sječa, jer su husari topove hrabro branili. Ipak budu husari potjerani, te Jelačić 1 Rat Hrvata s Magjarima god. 1848.—9., str. 1.—7. 2 Ibidem, str. 25.-44. 8 Rat Hrvata s Magjarima, str. 44.—47.

145 osvoji 6 topova. Istodobno razbiju banderijalci i graničari magjarske honvede, koji bježahu bez ikakova reda. U boju pogibe 400 Magjara, a mnogi dopanu teških rana; uz to su Hrvati zarobili 2200 magjarskih vojnika sa 23 časnika.1 Slavodobitna vojska hrvatska ostade na Staru godinu u Mooru. Ovdje sprovede ban Jelačić silvestersku večer. Isto¬dobno je Košut s obitelju svojom bježao iz Pešte u Solnok. S Košutom pobjegoše gotovi svi članovi „odbora za zemaljsku obranu". Tjerao ih je opći glas: „Ban Jelačić je pred vratima!" Svi željeznički vlakovi prema Tisi bijahu prvih dana god. 1849. krcati magjarskim odličnicima. Nitko naime nije više vjerovao, da će se ugarska prijestolnica održati, premda je Košut u javnim proglasima sve magjarske poraze prikazivao kao pobjede. Gergej dobije nalog, neka suzdrži Jelačića, da iz Pešte uzmognu za vremena otići toliki bjegunci. Tako dodje 3. siječnja do bitke kod T e t e n j a. Jelačić steče potpunu pobjedu, a Gergej uzmakne u Budim.2 Dok je ovdje magjarska vojska prelazila preko Dunava u Peštu, primicao se 1. i 2. vojni zbor ugarskoj prijestolnici. Gergej ostavi 4. siječnja i Peštu, iz koje Košut ponese kr. krunu, žezlo, mač, državnu zlatnu jabuku i plašt sv. Stjepana. S Košutom je otputovala i glasovita njegova preša za tiskanje banknota. U petak dne 5. siječnja 1849. udjeJelačićs maršalom Windischgratzom na čelu hrvatske vojske u Budim. Graničari prijedju odmah preko zamrznutog Dunava u Peštu, kamo zadju i konjanici po mostu lančaniku. Hrvati se poredaše u špalir, te burnim poklicima „Živio!" dočekaše bana Jelačića, koji oko 4 sata poslije podne dodje u Peštu i nastani se u pa¬lači grofa Karolya.3 Iz Pešte zaputio se Gergej u sjevernu Ugarsku, da slomi 1 Rat Hrvata s Magjarima, str. 49.—59. 2 Rat Hrvata s Magjarima, str. 59.—67. 8 Ibidem, str. 67.-82. Dr. R. Horvat: Najnovija hrvatska povjest. 10

146 ustanak Slovaka. Ondje se borio nekoliko tjedana, ali bez uspjeha, jer ga je progonio podmaršal Corić. Uz to su ondje vojevali podmaršali Šimunić i Schlik. Jelačić je želio, da podje na istok prema Tisi. On se nadao, da će u nekoliko bojeva do kraja skršiti magjarsku vojsku, u kojoj je uslijed poraza nestalo discipline. No maršal hotimice zadrži Jelačića u Pešti, jer mu je za vid jao ratnu slavu. Windischgratz je uopće mislio, da je zauzećem Budima osvojio čitavu Ugarsku. Ljuto li se prevario! Ta Košut je iz Debrecina stvorio novu prijestolnicu. Ondje se nalazila vlada za istočnu Ugarsku i čitav Erdelj. Sabor je u Debrecinu smišljao nova sredstva za obranu domovine. Bezobzirno se novačilo po magjarskim i nemagjarskim selima, te je naskoro bilo dosta vojnika. Kao iz zemlje pojave se novi magjarski generali, koji su honvede vježbali i oduševljavali. Magjarima dodju u pomoć brojni Poljaci. Medju ovima odli¬kovahu se: grof Dembinski i daroviti Josip Bern. Dembinski ipak prerano poduzme s magjarskom vojskom ofenzivu; zato bude 28. veljače potučen kod Kapolne na rijeci Tarni.1 No Windischgratz nije se baš nikako znao okoristiti ni ovom pobjedom. Uz to je Bern otjerao carsku vojsku iz Erdelja, a Percel osvojio Bačku i Banat, porazivši više puta srpsku vojsku. Koncem ožujka postade zapovjednikom čitave magjarske vojske A. Gergej, najbolji general magjarski. Sa 50.000 ljudi i 182 topa poduzme Gergej navalni rat. Pred njim uzmicahu pred¬nje čete carske vojske. Schlik bude 2. travnja potučen kod Hat-vana. Kod T a p i o-B i č k e pak udari 4. travnja Klapka sa 18.000 Magjara i 38 topova na hrvatsku brigadu, koju je vodio general Rastić. Hrvati se ponesu toli junački, da su Magjare natjerali u bijeg i oteli im 14 topova. Istom kad je Klapki došao u pomoć magj. general Damjanić sa svojim zborom, uzmakne Rastić pred nerazmjerno jačim neprijateljem.2 Glavna 1 Rat Hrvata s Magjarima, str. 257.—281. 8 Rat Hrvata s Magjarima, str. 313. i 314.

147 se bitka bila 6. travnja kod I š a s e g a. Ovdje su na Jelačića udarila 2 magjarska vojna zbora. Jelačić se borio vrlo hrabro, te natjera Klapku u bijeg. No Damjanić odbije sve 4 konja¬ničke navale kneza Lichtensteina. Kad se pak na bojištu po¬javio takodjer Aulich sa svojim vojnim zborom, odredi Win-dischgratz uzmak prema Pešti.1 Već se prije pokazalo, da Windischgratz nije sposoban vojskovodja. Zato sada dobije „dopust", a privremenim za¬povjednikom postade feldzeugmeister Welden. Ovaj uvidi, da se Pešta ne će moći održati. Zato pošalje Jelačića sa 12.000 Hrvata u Slavoniju, a ostalu vojsku otpremi 17. travnja prema austrijskoj granici. Samo u Budimu ostade general Hentzi sa 4000 vojnika, medju kojima se nalazilo i nekoliko satnija hrvatskih graničara. Jedva je Košut dočekao prve pobjede. Sve dosada vo-jevahu Magjari tobože za „staroga kralja" Ferdinanda, koga da je dvorska kamarila „silovito odstranila s prijestolja, te ga lišila osobne slobode njegove"; na prijestolje je kamarila po¬stavila premladoga Franju Josipa, da sama lakše vlada. S takvim mišljenjem pristadoše uz magjarsku revoluciju čitave c. kr. regimente. I vojnici i časnici njihovi smatrahu se „kraljevim boriocima". No sada više nije Košut osjećao potrebe, da i na¬dalje vojuje pod krinkom lojalnosti. Na njegov prijedlog za¬ključi debrecinski sabor 14. travnja: 1. Ugarska se proglasu je slobodnom, samostalnom i neodvisnom državom evropskom; 2. Habzburška se dinastija radi svoje „vjerolomnosti" za uvijek skida s ugarskoga prijestolja; 3. Habzburgovci gube sva gra-djanska prava, te se osudjuju na izgon iz Ugarske.8 Košut je kao predsjednik „odbora za zemaljsku obranu" i nadalje zadržao vlast. On dapače 2. svibnja imenuje prvo ministarstvo 1 Rat Hrvata s Magjarima, str. 315.—317. * Ibidem, str. 327.—331.

148 slobodne Ugarske. Većina saborskih članova izjavila se za re¬publikansko uredjenje. Košut neka bude predsjednik republike. Naskoro dodje pod Košutovu vlast čitava Ugarska, jer je austrijska vojska uzmicala. Košut htjede vladu prenijeti u Peštu. Zato Gergej morade 3. svibnja opkoliti Budim. Ova se tvrdja predade istom 21. svibnja, kad je u boju poginuo Hentzi s većinom branitelja, medju ovima i 320 graničara hr¬vatskih.1 No istoga dana izmoli car i kralj Franjo Josip u Var-šavi pomoć od ruskoga cara Nikole I. Sa 134.000 Busa provali Paskiević 18. lipnja iz Galicije preko Dukle u sjevernu Ugarsku. Već 3. srpnja udje ruski general Ceodajev u Debrecin. Isto¬dobno uspjevahu takodjer Rusi u Erdelju, dočim je austrijski feldzeugmeister Havnau sa zapada napredovao uz Dunav i zauzeo (28. lipnja) grad Gjur. Prestrašeni Košut uteče 2. srpnja iz Pešte u Segedin, kamo premjesti i vladu i sabor. Austrijska vojska udje 11. srpnja u Peštu, pa se onda zaputi prema Se-gedinu. No Košutu zaprijeti pogibelj i s južne strane. Jelačić je naime 26. travnja došao sa 12.000 vojnika u Osijek, odakle bijahu Hrvati pod generalom Trebersburgom još 14. veljače otje¬rali Magjare.8 U Hrvatskoj sakupi Jelačić nove čete, s kojima će udariti na Magjare u Bačkoj. Za dosadanje zasluge imenuje ga kralj feldzeugmeisterom. Kod Slankamena prijedje Jelačić 3. lipnja preko Dunava, potuče Percela (7. lipnja) kod Kaca i zauzme (13. lipnja) Novi Sad, premda je u Petrovaradinu boravila magjarska posada. Do velike bitke dodje 18. lipnja kod Sentomaša. I ovdje Jelačić pobijedi Percela, koji iz¬gubi 4000 ljudi. Na to osvoji ban čitavu Bačku do Franjinog prokopa.8 Ostatke vojske Percelove razbije ban 25. lipnja kod Starog Bečeja. Mjesto Percela pošalje Košut u Bačku 1 Rat Hrvata s Magjarima, str. 334.-345. * Ibidem, str. 126.—140. 8 Ibidem, str. 390.—394.

149 generala Vettera sa'glavnom vojskom (30.000 Magjara). Košut se naime bojao, da će Jelačić napredovati do samoga Segedina. General Vetter s pretežnijom silom potuče Jelačića 14. srpnja kod H e g j e š a. Uz to se u hrvatskoj vojsci pojavila strašna kolera, koja je u ono doba harala u Podunavlju. Zato se Jelačić povuče iz Bačke u Srijem, da pričeka napredovanje glavne carske vojske.1 Koncem srpnja ode Vetter prema Segedinu, kamo je sa sjevera prodirao Havnau. Sada Jelačić po drugi put osvoji Bačku, a onda provali u Banat. Istodobno je Košut s magjarskom vladom iz Segedina uzmaknuo u Arad. Havnau zauze 3. kolovoza Segedin, a 5. kolovoza potuče grofa Dembinskoga kod Serega. Nesretan bijaše i Bern, kojega je u Erdelju posve razbio ruski general Liiders. Bern poleti u Banat i preuze vodstvo glavne magjarske vojske (50.000 ljudi). No Havnau ga 9. kolovoza kod Temišvara strašno porazi. Još je kod Arada stajao Gergej sa 23.000 vojnika, 1400 časnika i 129 topova. Nitko nije ipak vjerovao, da bi Gergej mogao suzbiti Ruse, Austrijance i Hrvate. Košut već misli na bijeg u inozemstvo, a isto tako i mnogi prijatelji njegovi. U tu svrhu odreče se 11. kolovoza diktatorske vlasti na korist svoga tak¬maca Gergej a. U proglasu veli: ,,U ime čitavoga mini¬starstva sam odstupam od upravljanja, te vrhovnu gradjansku i vojničku vlast podjeljujem generalu Arturu Gergej u na tako dugo, dokle narod po svome pravu (t. j. na saboru) ne naredi drukčije. Gergeju stavljam na dušu odgovornost pred Bogom, narodom i povješću. Od njega očekujem, da će ovu vlast po najboljoj svojoj moći upotrebiti za oslobodjenje državne i na¬rodne samostalnosti uboge domovine". U noći od 11. na 12. kolovoza pobjegne Košut iz Arada prema granici turskoj. Sa sobom je ponio kraljevsku krunu i ostale krunidbene znakove.9 1 Rat Hrvata s Magjarima, str. 396.—400. 8 Rat Hrvata s Magjarima, str. 420.—427.

150 U Aradu ostade Gergej, koji narodu objavi, da „privre¬meno prima vojnu diktaturu zajedno sa gradjanskom vlašću." Gergej počne odmah s ruskim generalom Riidigerom pregova¬rati o miru. On će se s preostalom vojskom magjarskom pre¬dati, ali ne Austrijancima, nego Rusima. Ne htjede naime do¬zvoliti, da se Austrijanci hvastaju konačnom pobjedom. Gergej podje sa svojom vojskom u susret Rusima, te im se 13. kolovoza kod V i 1 a g o š a „bezuslovno" predade. Riidiger odmah oba¬vijesti maršala Paskijevića, da su Magjari položili oružje. Pa¬ski je vić pak o tom činu pošalje ruskomu caru Nikoli I. izvješće, koje se počinje izrekom: „Ugarska pada pred noge carskoga Veličanstva Vašega". Kad se predadoše tvrdje Petrovaradin (6. rujna) i Komoran (27. rujna), bijaše doista pokorena čitava Ugarska. Sad je trebalo suditi onima, koji skriviše magjarsku revoluciju. Sretno je uz Košuta uteklo u Tursku preko 300 buntovnika, medju kojima bijahu takodjer Bern, Dembinski, Percel i Mesaroš. Jedni se od ovih bjegunaca poturčiše, dočim su drugi poslije zajedno s Košutom otišli u zapadnu Evropu. Ipak je Havnau pohvatao i dosta krivaca. Pomilovan bude jedini Gergej, za kojega se na preporuku Paskijevićevu zauzeo ruski car. Drugi su prvaci magjarske bune (n. pr. Ljudevit Bacani, Aulich, Čanji, Damjanić i Večej) izgubili život. U samom Aradu dade okrutni Havnau 6. listopada 1849. povješati 13 odličnih Magjara.1 20. Reakcija. Kad su Magjari na proljeće god. 1849. započeli navalni rat, stajahu oni u savezu s Talijanima. Istodobno je naime u Lombardiji buknuo ponovni ustanak, a sardinski kralj Karlo Alberto (20. ožujka) otkazao primirje Austriji. Razlika bijaše ipak u tome, što je protiv Talijana stajao daroviti maršal Ra- 1 Rat Hrvata s Magjarima, str. 427.-443.

151 dečki, a protiv Magjara nesposobni Windischgratz. Sjajnim pobjedama kod Mortare i Novare završi Radecki za 4 dana vojnu na Piemonteze, a brzo pokori i Lombardeze. Karlo Al-berto odrekne se prijestolja na korist svoga sina Viktora Ema-nuela, te od žalosti radi neuspjeha umre već 26. srpnja. Njegov pak sin sklopi 6. kolovoza 1849. konačni mir s Austrijom, kojoj plati 75 milijuna franaka ratne odštete. Najdulje se održala republika mletačka. Istom 30. kolovoza 1849. udje opet u Mletke austrijska vojska. Time je bila revolucija ugušena u čitavoj habzburškoj monarkiji. Sada će revoluciju naslijediti reakcija. Odmah nakon pokorenja Ugarske ukine kralj Franjo Josip stari ustav ugarski. Dvor je naime još 4. ožujka 1849. namijenio habzburškoj monarkiji „oktroirani usta v". Tako se zove zato, jer ga je privolom dvora složilo austrijsko mini¬starstvo, a ne parlamenat. Oktroirani ustav naredjuje „nera-zdjelivu i nerazdruživu ustavnu nasljednu monarkiju austrijsku. Sva su plemena ravnopravna, te svaki narod ima nepovredivo pravo na očuvanje i njegovanje svoje narodnosti i jezika svoga. Zakonodavstvo glede državnih posala vrši car sa državnim saborom, a glede zemaljskih posala sa zemaljskim saborima. Državni će se sabor sastajati u Beču; no car ga može sazvati i drugdje. Imat će gornju i dolnju kuću". Za nas je najvažniji ovaj stavak: „Kraljevinama Hr¬vatskoj i Slavoniji — zajedno s pripadajućim im Pri¬morjem (kotar bakarski i vinodolski), te sa gradom Rijekom i kotarom njezinim — uzdržat će se posebne nji¬hove uredbe u potpunoj nezavisnosti nji¬hovoj od kraljevine Ugarske. Sa zemaljskim sa¬borom ovih kraljevina dogovarat će se dalmatinski poslanici — posredovanjem izvršujuće državne vlasti — o uvjetima združenja (Dalmacije) s rečenim kraljevinama, te će rezultat podnijeti caru na potvrdu". Od Ugarske kida ok-

152 troirani ustav čitav Erdelj i srpsku vojvodinu. „Nutarnji ustroj i ustav Erdelja ustanovit će se novim zemaljskim statutom po načelu potpune nezavisnosti od Ugarske. Vojvodini srpskoj osiguravaju se uredbe, koje se naslanjaju na starije povlastice i na novije carske izjave, za sigurnost njezine crkve i narod. nosti".1 Čim se u Hrvatskoj doznalo za oktroirani ustav, nastade u rodoljubnim krugovima velika zlovolja. Ban Jelačić po do¬bivenoj zapovjedi naloži banskomu vijeću, neka proglasi oktro¬irani ustav. No bansko mu vijeće razloži, kako se hrvatski narod „nikada nije izjavio, da će starinski — od predja svojih zadobljeni, te zakonom i prisegom svojih kraljeva potvrdjeni — zemaljski ustav odbaciti i njega se posve odreći". Bansko vijeće sastavi u tome smislu predstavku, koju posebna deputacija odnese kralju. Premda je kralj Hrvate ljubezno primio, ipak ostade ministarstvo kod zahtjeva, da se oktroirani ustav mora proglasiti i u Hrvatskoj. Bansko se vijeće još dugo ne htjede pokoriti. Lijepo piše Kukuljević 9. kolovoza 1849. banu Jela-čiću: „Ako primimo načela oktroiranog ustava, onda se od¬ričemo političke sile našega sabora; odričemo se one starinske vlasti, koju smo uvijek sa svim pravom zahtijevali za naše banove kao potkraljeve; odričemo se krepkoga saveza s našom Krajinom, koja je naša krv; odričemo se napokon težnje za sjedinjenjem slavenskih naših susjeda u Dalmaciji, Istri, Kranjskoj i t. d., koji su za našim savezom hlepili jedino zato, što su u nama vidjeli neku jakost i silu".8 Bansko se vijeće otimalo tako dugo, dok nije Austrija pokorila Magjare. Oktroirani ustav bude u Hrvatskoj 6. rujna 1849. proglašen kao temeljni državni zakon, a 1. studenoga 1849. bude protegnut i na Ugarsku. Od sada vlada austrijsko 1 Rat Hrvata s Magjarima, str. 307.—308. 2 Stjepan Mirković: „Ivan Kukuljević-Sakcinski (Zagreb 1861.)", str. 51. i 52.

153 ministarstvo u čitavoj monarkiji. Kad se 18. studenoga 1849. uredila srpska vojvodina, prida joj kralj jedan dio Srijema (kotari: iločki i rumski). Kao neku naknadu Hrvatskoj „za¬ključi ministarsko vijeće 13. prosinca, da Medjumurje ostane predbježno utjelovljeno s Hrvatskom dotle, dok se o tom ne stvori konačna odluka putem državnoga zakono¬davstva".1 Na prijedlog ratnoga ministra odredio je kralj 31. prosinca 1849., da se u Temešvaru ustanovi banatsko-srpsko zemaljsko-vojničko upraviteljstvo, pod koje će spadati tamiški Banat i srpska vojvodina. Pod neposrednom zapovjedi upra-viteljstva stajat će petrovaradinska regimenta, zatim tri ba¬natske regimente i šajkaški bataljun. Prvim vojnim upravi¬teljem postade podmaršal Ivan grof Coronini.2 Tako se eto i petrovaradinska pukovnija odijelila od hrvatsko-slavonske Krajine, a pridala srpskoj vojvodini. Po računu srpskog lista „Pozornika" brojila je god. 1850. srpska vojvodina sa tamiškim Banatom 1,337.953 stanovnika, i to: 447.700 Srba, 277.000 Nijemaca, 244.000 Rumunja, 182.000 Hrvata (sa Bunjevcima i Sokcima), 112.000 Magjara, 41.000 Bugara, a 34.250 Ceha, Slovaka i Rusina.8 Oktroirani ustav rastavi hrvatske političare u dvije stranke. Jedni su u njemu poput Gaja i Ivana Mažuranića nazrijevali ideju federacije; drugi pak (n. pr. Bogović, Kukuljević i Šulek) naslućivahu, da će se iz oktroiranog ustava izleći apsolutizam. Povjest dokazuje, da su ovi drugi žalibože bili bolji proroci. Odmah početkom god. 1850. dobila je Hrvatska čudan dar i neugodnu novost: žandare. Na prijedlog ministra rata i unutarnjih posala zaključilo je ministarsko vijeće 18. siječnja 1850., da se u habzburskoj monarkiji za opću sigurnost uredjuje 16 regimenata žandarmerije; svaka će regimenta brojiti 1000 1 „Narodne Novine", g d. 1860., str. 48. * Narodne Novine god. 1850., str. 91. 8 Narodne Novine, str. 29.

154 ljudi. Teritorij Hrvatske i Slavonije odmah je poplavila čitava jedna regimenta žandara.1 Proti novomu redu pisao je Sulek vrlo oštro u „Slovenskom Jugu". To se nije trpjelo u Beču, te Jelačić dobije nalog, neka obustavi daljnje izlaženje „Slo¬venskoga Juga", te neka ukine porotu u slučajevima štam¬parskih prestupaka. Jelačić to i učini naredbom od 12. veljače 1850.* Okretni Sulek brzo se dosjeti, pa „Slovenskomu Jugu" dade novo ime: „Jugoslovenske Novine". No bečka vlada zabrani i taj list. Još gore prodje daroviti novinar Josip Praus, rodom Ceh. Praus je protiv oktroiranog ustava grmio u zagre¬bačkom njemačkom časopisu „Siidslavische Zeitung". No vlada ga iz osvete turne u vojnike, i to u bolničke podvornike !* Austrijsko ministarstvo uze na to uredjivati i hrvatske sudove. Na prijedlog ministra pravosudja dra. Antuna viteza Schmerlinga odobrio je 1. ožujka 1850. kralj Franjo Josip, da se za Hrvatsku izdade naredba o novomu sudbenom ustrojstvu. Od sada će pravosudne poslove u Hrvatskoj i Sla¬voniji obavljati: 1. kotarski sudovi, 2. županijski sudovi, 3. ze¬maljsko sudište (banski stol) u Zagrebu i 4. vrhovno sudište u Beču.4 Naredbom ministarstva nutarnjih posala od 12. lipnja 1850. dobila je Hrvatska novu političku upravu. Na čelu kraljevine stajat će dakako ban, koji predsjeda „banskoj vladi". Kraljevina Hrvatska i Slavonija budu podijeljene u 6 županija: riječku, zagrebačku, varaždinsku, križevačku, po¬žešku i osječku. Županijski odbori bijahu raspušteni, a c. kr. vrhovni župani postadoše jedini organi izvršujuće vlasti. Žu¬panije opet budu podijeljene na kotare, kojima upravljahu 1 Narodne Novine god. 1850., str. 61. i 67. * Ibidem, str. 95. i 101. 3 Velimir dr. Deželić: „Iz njemačkoga Zagreba". („Prosvjeta** god. 1901.) 4 Narodne Novine god. 1850., str. 169.

155 c. kr. podžupani. Riječka je županija imala dva kotara (Bakar i Delnice), zagrebačka šestJZagreb, Samobor, Sv. Ivan-Zelina, Sisak, Jastrebarsko i Karlovac), varaždinska četiri (Varaždin, Klanjec, Krapina i Cakovac), križevačka dva (Križevci i Ko¬privnica), požeška dva (Požega i Pakrac), a osječka četiri (Osijek, Virovitica, Vukovar i Djakovo). Čitavo je Medjumurje pripadalo županiji varaždinskoj osim legradske općine, koja spadaše na kotar koprivnički.1 Car je još 7. ožujka 1849. raspustio austrijski sabor. Po jasnoj odredbi oktroiranog ustava trebalo bi, da se što prije sa¬stane veliki državni sabor u Beču. Sve kruno vine u Austriji dobiše god. 1850. takve izborne redove, po kojima napose biraju veleporeznici, napose gradovi i trgovačke komore, a napose ladanjske općine.8 No taj izborni red nije vrijedio u Hrvatskoj i Slavoniji. Kod nas je uopće nastalo pitanje: što je s hrvatskim saborom? Kralj se još nije očitovao o zaključcima hrv. sabora od god. 1848. Istom poslije mnogih molba Jelačićevih izadje 7. travnja 1850. kraljevski otpis, koji je potpisalo svih 8 au¬strijskih ministara. U tome otpisu zahvaljuje kralj Hrvatima ,,za njihovu toli sjajno posvjedočenu vjernost i privrženost, za hrabru njihovu postojanost i za neizmjerne žrtve, dragovoljno prinesene za dobro države". Napose izriče kralj „pravedno Svoje priznanje proslavljenomu banu kao i ostalim zaslužnim mu¬ževima, koji su u vijeću i na bojnome polju sudjelovali, za po¬svjedočenu hrabrost, razboritost i domoljublje. Stoga se u Nama i radja osjećanje osobitoga zadovoljstva, što smo na prijedlog ministarskoga vijeća Našega u stanju, da zaključke hrvatsko-slavonskoga zemaljskoga sabora od god. 1848. rije¬šimo na način, koji odgovara ukupnomu dobru Naše carevine, kao što i potreboćama ovih kraljevina . . . Kraljevine Hrvatsku i Slavoniju, — uključivši ovamo hrvatsko Primorje i grad 1 Zemaljsko-zakonski i vladni list od god. 1850., komad I. broj 4. 2 Narodne Novine god. 1860., str. 77.

156 Rijeku zajedno sa zemljištem njegovim, — uvrstili smo 1. i 73. paragrafom državnog ustava1 posve nezavisno od Ugarske, medju krunovine carstva Našega. Time smo im upravo ojačali vlastitu — neposrednomu Našemu mini¬starstvu podčinjenu — zemaljskuupravu, vlastito zemaljskozastupanjei — na usporedjenju s ostalim krunovinama osnovano — sudjelovanje na općem državnom saboru. S ovim je bila skopčana naročita izjava Naše volje, da se posebne uredbe Hrvatske i Slavonije sačuvaju i uzdrže unutar granica državnog ustava. Ako smo pak — u silnoj potrebi, da se zemlji što prije dade uredjeno pravno stanje i uredno obavljanje javnih posala, — na temelju para¬grafa 87. i 120. državnog (oktroiranog) ustava Naše ministarstvo opuno vlas tili, da privremeno uvede organičke uredbe i reforme, zato je ipak Naša volja, da se konačno uredjenje istih po para¬grafima 68. i 104. priuzdrži sudjelovanju zemaljskoga zakono¬davstva ... Mi hoćemo, da se starodavno dostojanstvo i vlast bana hrvatskoga i slavonskoga uzdrži u svima poslovima zemlje po smislu §. 73. državnog ustava. Naredjujemo, da i na¬dalje narodni jezik u Hrvatskoj i Slavoniji valja kao poslovni jezik kod tamošnjih ze¬maljskih oblasti. Podjedno moramo željeti, — a to oče¬kujemo i od zdravoga uma vjernih Naših Hrvata i Slavonaca, — da poslovno općenje tamošnjih zemaljskih oblasti s oblastima u drugim krunovima i sa središnjom oblasti svagda biva na način, koji odgovara potreboćama javne službe". Za s r p s k u vojvodinu kaže kralj, da je „patentom od 18. studenoga 1849. uredjena privremeno, i to u suglasju s § 72. državnog ustava", dočim će se „konačno uredjenje i konačna odluka o sjedinjenju ove zemlje sa drugom kojom krunovinom* riješiti 1 To je službeni naziv za t. zv. oktroirani ustav. 2 Srpska bi se vojvodina po želji hrv. sabora od god. 1848. imala sjediniti s Hrvatskom i Slavonijom.

157 ustavnim putem". Za Krajinu odlučuje kralj, da će i na¬dalje ostati „unutar svoga dosadašnjega zemljišnoga prostora"; ipak će „sa svojom materom zemljom Hrvatskom i Slavonijom činiti jednu zemlju, no s razlučenom provincijalnom i vojničkom upravom, te s razlučenim zastupanjem". 0 Dalmaciji kaže kralj ovo: „Naša je volja, da o priklopljenju Dalmacije kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, te o uvjetima istoga pri-klopljenja vijećaju po §. 73. državnog ustava poslanici Dal¬macije i zemaljski sabor Hrvatske i Slavonije, i to posredo¬vanjem izvršujuće vlasti, pa da se posljedak podnese carskomu Našemu potvrdjenju... U 29. članku zemaljskoga sabora iz¬rečena dužnost općenitoga plaćanja poreza od¬govara u ustavu sadržanomu načelu jednake razdiobe javnih tereta na sve državljane. Mi smo tomu već zadovoljili poreznim patentom, koji je 31. listopada 1849. izdan za Hrvatsku i Sla¬voniju". Napokon kaže kr. otpis: „Raspuštamo bivši god. 1848. sakupljeni zemaljskisabor hrvatsko-slavonski i sve po njemu postavljene odbore. Sebi pridržajemo pravo, da novi zemaljski sabor sazovemo na temelju privremenog izbornog reda, koji će se imati naskoro objelodaniti".1 Ministar bogoštovlja i nastave grof Leo Thun preudesi god. 1850. hrvatske škole. Na zagrebačkoj akademiji posto-jahu do god. 1850. dva odjela: mudroslovni i pravoslovni. Pošto su gimnazije hrvatske imale samo 6 razreda, morahu naši djaci na akademiji učiti najprije 2 godine mudroslovlje, a onda 2 godine pravo- i državoslovlje. Thun povisi hrvatske gimnazije na 8 razreda, pa im dade novu naučnu osnovu, kakvu imahu gimnazije u Austriji. Time postade suvišan mudroslovni odjel na akademiji. Zato uze Jelačić nastojati oko toga, da se i aka¬demija po austrijskom uzoru uzvisi na sveučilište. Neko se vrijeme u Zagrebu držalo, da će Jelačić uspjeti s ovim zah- 1 Šulek: „Naše Pravice", str. 325.—331.

158 tjevom.1 Ipak ne bude od svega toga ništa. Akademija zagre¬bačka, koja je nekada (god. 1628.—1784.) imala tri odjela (bogoslovni, pravoslovni i mudroslovni), spade god. 1850. na jedini odjel pravoslovni; ipak bude ovaj odjel po ugarskom uzoru pretvoren u „pravoslovnu akademiju" sa 3 mjesto 2 tečaja.8 Jelačić upre sve sile, da iz hrvatskih gimnazija barem istisne latinski lezik kao nastavni, pa da djaci sve predmete uče na hrvatskom jeziku. To bijaše veoma teško, jer nije bilo hrvatskih školskih knjiga. No Jelačić doskoči tomu tako, što je piscima odredio dvostruku nagradu (40 do 60 forinti po štampanom arku). Odmah se posla laćaju profesori: Adolf Veber, Antun Mažuranić, Matija Mesić, dr. Ivan Kiseljak i dr.8 Uz to su rodoljubni profesori sastavljali „škripta", pa ih u škol' diktirali djacima. Sve to bijaše i profesorima i djacima slatko, jer su hrvatski jezik smatrali svetinjom svojom. Jelačić je nastojao, da Hrvatsku i u crkvenom pogledu odijeli od Ugarske. On u Beču napne, neka se zagrebačka bisku¬pija uzdigne na čast nadbiskupije; pod nadbiskupa zagrebačkoga neka se stavi čitava Hrvatska i Slavonija, kojima je do tada upravljao nadbiskup u Kaloči. Početkom god. 1850. pronio se glas, da će to i biti, jer da se o tome u Beču ozbiljno radi.4 Ipak to nije išlo tako brzo. No zato je već sada Jelačić donio koristi crkvi hrvatskoj. Iz Djakova se naime biskup Josip Kuković još ljeti god. 1848. udaljio u Beč, da se ondje odrekne dalnje uprave biskupije bosansko-srijemske. Odmah se javilo nekoliko kandidata za biskupsku stolicu djakovacku. Stvar se zavlačila tako dugo, dok nije prestao rat. Na jesen 1 Narodne Novine god. 1860., str. 129. 2 Kako je poznato, ima Ugarska još i danas desetak „pravoslovnih akademija", n. pr. u Pečuhu i Gjuru. 8 Šrepel: „0 životu i radu Mirka Bogovića". (Pjesnička djela M. Bogovića, sv. III. str. XIX. i XX.) 4 Narodne Novine god. 1850., str. 117.

159 god. 1849. dodje Jelačić u Beč, gdje mu hrvatski rodoljubi Metel Ožegović i Stjepan Pejaković preporuče dvorskoga ka¬pelana Josipa Jurja Strosmajera.1 Jelačić je već po¬znavao Strosmajera kao dobroga Hrvata i prijatelja slavenske ideje; zato ga predloži kralju na imenovanje. Sam biskup Ku-ković molio je, neka mu za nasljednika dadu Strosmajera. I doista bude 18. studenoga 1849. mladi (istom 34 godišnji) Strosmajer imenovan biskupom srijemsko-bosanskim. Sreća po nas, da je to imenovanje uslijedilo prije god. 1850., jer bi nam nače „nova struja" iz Beča naprtila za biskupa kakvoga Nijemca. Strosmajera je 20. svibnja 1850. papa Pijo IX. pre-konizovao za biskupa. Primivši jošte 8. rujna u augustinskoj crkvi bečkoj pomazanje, udje Strosmajer 28. rujna 1850. u Djakovo, gdje se na Miholje dade svečanim načinom insta¬lirati za biskupa srijemsko-bosanskoga. Hrvati se radovahu, što je biskupom u DJakovu postao domaći sin, rodjen Osje¬čanin. Biskupija bosansko-srijemska pošalje kralju Franji Jo¬sipu adresu zahvalnosti, što joj je „prvi put — otkako je pame-tara — dao njenoga sina za glavara".2 U lipnju god. 1850. prestade živjeti „narodna čitaonica" zagrebačka. Može joj se u pohvalu reći, daje krasno vršila kul¬turnu zadaću svoju. Rodila nam je „Maticu Ilirsku", narodno kazalište, gospodarsko društvo, narodni muzej i „Narodni dom". Dalnju će brigu oko hrvatske prosvjete voditi ,,M a-ticallirsk a", ova najstarija kćerka „narodne čitaonice".' Već 9. rujna 1850. počinje „Matica Ilirska" raditi posve samo¬stalno, a u glavnoj skupštini od 9. veljače 1851. dobije i svoja pravila. Odmah stupa naša „Matica" u književne sveze sa slavenskim književnim društvima u Pragu, Lavovu, Kra- 1 U Beču je Strosmajer tada bio takodjer ravnatelj „Augusti-neuma", t. j. višega svećeničkoga zavoda.

  • Milko Cepelić i Matija Pavić: „Josip Juraj Strossmaver, biskup bosansko-djakovački i sriemski", str. 23.

160 kovu, Budišinu, Varšavi, Poznanju, Brnu, Ljubljani, Biogradu i u Novom Sadu. Odbor „Matice Ilirske" osokoli se dapače, te u lipnju god. 1851. pozove sva slavenska književna .društva, neka „odaberu po dva ili tri vješta muža, koji bi se sastali u kojemu slavenskomu gradu, po našemu mnijenju u • Varšavi ili u Biogradu; oni bi vijećali o tomu, kako da se razni načini pisanja kod Slavena jedan drugomu približe, te bi u duhu prave slavenske uzajamnosti postavili pravila, po kojima bi se imala slavenska narječja obrazovati, da se u buduće ne razilaze još više. Ako nam nije sudjeno, da imamo jedan knji¬ževni jezik, a ono nam je dužnost, da — ugledavši se u stare Grke — nastojimo oko toga, da nam se jezici što više primiču". Radi ove „panslavističke" misli skoro je „Matica Ilirska" na¬stradala. Od Aleksandra Bacha, ministra unutarnjih posala, dobije banska vlada upit: „Kako se društvo Matica usudilo bez ministrova znanja i privole sazvati formalni kongres, te na sudjelovanje u istom pozvati dapače inostrane korporacije i zavode?" Podjedno je ministar pozvao bansku vladu, neka mu za 8 dana podnese pisma i pravila „Matice Ilirske" uz očito¬vanje i razjašnjenje same vlade hrvatske. Banska vlada brzo uvidi, da ministar hoće mladomu društvu zakrenuti vratom. Ipak podje Jelačiću za rukom, da je spasio „Maticu Ilirsku".1 Car je početkom god. 1850. dao svima austrijskim pokra¬jinama posebne zemaljske ustave i uredbe, kako se imaju obav¬ljati izbori. Ipak nije nigdje sazivao zemaljskih sabora. Još manje mislilo se na saziv obećanoga državnoga sabora, u kome bi sjedili zastupnici Austrije, Ugarske i Hrvatske. Mjesto toga otvori car 14. travnja 1851. t. zv. „carevinsko v i j e ć e". Ovo se sastojalo iz carskih odabranika, koji će tobože svojim savjetom pomagati ministarstvu kod stvaranja zakona. Svatko je na prvi mah uvidio, da će ovo carevinsko vijeće biti puka stafaža „ustavnoga" vladanja. Pa doista već 20. kolovoza 1851. 1 Smičiklas: „Povijest Matice Hrvatske", str. 20.—26.

ltil oglasicar, da ukida odgovornost ministarstva prema narod¬nomu zastupstvu. Podjedno zatraži od ministra predsjednika, kneza Feliksa Schwarzenberga, i od baruna Kiibecka, pred¬sjednika carevinskoga vijeća, neka se izjave, je li uputno, da nadalje državni ustav od 4. ožujka 1849. vrijedi kao temeljni državni zakon. Dakako da su obojica razumjeli, što se od njih očekuje. Zato i Schwarzenberg i Kiibeok dadu suglasno iz¬vješće, po kojem tako državno jedinstvo, kao što i monar-hijsko načelo traže, neka se državni ustav odstrani. Tomu je savjetu zadovoljio kralj posebnim patentom od 31. prosinca 1851., koji ukida državni ustav od 4. ožujka 1849. 21. Bachov apsolutizam. Od 1. siječnja 1852. vlada car i kralj Franjo Josip I. posve apsolutno. Kao što u cijeloj monarkiji, tako ni u Hrvatskoj ne sazivlje sabora. Zanijemješe dapače i dvorane starih županija hrvatskih. U Hrvatskoj se više nitko ne bavi politikom. Svatko samo bolnim srcem prati c. kr. patente, koji upravo vrcaju iz Beča. Ministarstvo je naime svojim naredbama bez ikakova obzira mijenjalo stare uredbe i uvodilo svakojake novotarije. I Magjari su teško snosili apsolutizam. Ali oni ga barem poi¬mahu kao osvetu za revoluciju od god. 1848. i 1849. Teže bijaše razočaranim Hrvatima! Oni su god. 1848. i 1849. vjerno služili monarkiji. Za obranu dinastije habzburške pogiboše u samoj Ugarskoj (po službenom popisu) 8552 graničara, iza kojih ostade 5690 udovica i 9225 siročadi.1 A sad je eto lojalna Hrvatska dobila za nagradu isto, što je revolucionarna Ugarska dobila za kaznu! Državna je policija budnim okom pratila sve, što pišu novine. U Hrvatskoj nije ipak imala mnogo posla. Bogović je doduše još u travnju god. 1851. zamolio dozvolu, da smije 1 Narodne Novine god. 1860., str. 147. Dr. R. Horvat: Najnovija hrvatska povjest 11

162 izdavati politički list „Domobran"; ali molba mu bude od¬bijena, jer se u njoj usudio izjaviti, da će u „Domobranu" prispodabljati nove uredbe sa starim hrvatskim historijskim pravom!1 Tako su dakle u Hrvatskoj za vrijeme apsolutizma izlazile samo „Narodne Novine" i „Agramer Zeitung". No jedne i druge novine služe ministarstvu bečkomu. „Narodne Novine", — koje su još god. 1850. nosile na čelu grb Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s ilirskim znakovima (zvijezda i polu¬mjesec) u sredini, a s hrvatskom krunom odozgo, — dobivaju sada kod naslova dvoglavoga carskoga orla. Bečko je naime ministarstvo kupilo „Narodne Novine" formalnim ugo¬vorom, ostavivši i nadalje urednikom predjašnjega vlasnika Ljudevita Gaja. Jednako je Stauduar od god. 1853. dobivao godišnju subvenciju od 2000 forinti, da njegov „Agramer Zeitung" piše po volji bečkoga ministarstva. Hrvatski se rodo¬ljubi još za vremena pobrinuše, da imadu barem neodvisan književni list. „Danica" je naime god. 1850. prestala izlaziti. Zato Ivan Kukuljević 10. kolovoza 1851. predloži „Matici Ilirskoj", neka ona izdaje na svoj trošak beletristički časopis „Neven". Odbor prihvati Kukuljevićevu ideju, te posredovanjem „Matice" izadje 1. siječnja 1852. prvi broj „Nevena". List je izlazio svaki tjedan, a uredjivao ga Mirko Bogović. „Neven" dobije 700 pretplatnika, što bijaše za ono doba neočekivan uspjeh. * Premda je „Neven" donosio nedužne pjesmice, lijepe pripovijesti i poučne rasprave, ipak bijaše i on zazoran mini¬starstvu bečkomu. Zato ni on ne uteče državnoj policiji. Ova je tražila upravo dlaku u jajetu! I gle: već 38. broj „Nevena" bude zaplijenjen, jer je redarstvo u njemu našlo poziv na bunu. „Neven" je naime 16. rujna 1852. tiskao pjesmu „Domorodna utjeha", koju je spjevao Ivan Filipović. U toj pjesmi pita 1 Mirko Bogović. Pjesnička djela, svezak III. str. XIX. 2 Smičiklas: „Povijest Matice Hrvatske". Spomen-knjiga, str. 26. i 27.

163 pjesnik hrvatske rodoljube: „Zašto ste duhom klonuli?|Zar zato, što su Vam se razvalili lijepi sanci?" Filipović tješi hr¬vatske rodoljube, neka ne zdvajaju, već „neka se laćaju posla, koji vodi k općoj svrsi". Evo tih buntovnih stihova: Nije vrijeme sad zdvojenju; Zato nij' sad doba tuzi, Što nij' bilo, to će biti! Nit da vrijeme man se trati; Pravda mora pobijediti, Svatko nek se posla lati, Ma svi vrazi prot njoj stali! Koji k općoj svrsi vodi! Blaženi taj dan će doći; Jer jedino tim mrtvilom Doć' će, braćo, doć' će skoro! Vječni će nas poraz stići, Duh vremena ne ide sporo; . A trudom se dadu dići Paz'mo, da nas ne za teče! Opet s praha razvaline.1 Ivan Mažuranić dobije kao državni odvjetnik nalog, da radi ove nevine pjesmice podigne tužbu proti Filipoviću kao piscu i proti Bogoviću kao odgovornom uredniku. Tako dodju obadva književnika pred županijski sud kao „buntovnici". Sav se narod uzradovao, kad je županijski sud proglasio Bogo-vića i Filipovića nekrivima. Mažuranić morade prizvati na banski stol, kao drugu instanciju u kaznenim stvarima. No i banski stol riješi naše književnike. Na to se stvar dugo otezala i došla pred vrhovno sudište u Beču. Na veliku žalost osudi bečki sud Bogovića i Filipovića „poradi bunjenja" na dvije godine teške tamnice. Rodoljubni književnici budu 1. kolovoza 1853. kao prosti zločinci okovani u teške negve i zatvoreni u zgradi, gdje se danas sastaje hrvatski sabor. Bogović je za ženu imao kćer hrvatskoga podbana Lentulaja. Ona ode u Beč, da od kralja izmoli milost za nedužne pisce. Kralj ju sasluša, ali bečka vlada ne dozvoli milosti. Mjesto toga spočitne vlada Bogoviću program njegova „Domobrana", poradi kojega da bi već prije morao biti kažnjen! Bogović i Filipović budu po¬milovani istom u veljači god. 1854., kad se kralj spremao na vjen- 1 Mirko Bogović. Pjesnička djela, sv. III. str. XXIV. i XXV.

164 čanje. Medjutim je „Neven" i dalje izlazio, ali donosi gotovo samu prozu. Pjesnici zamuknuše, kao da se i vila njihova pre¬strašila državne policije! Od tolikih pjesnika hrvatskih javlja se u „Nevenu" god. 1853. jedini Ivan Trnski. On je marljivo pjevao, a uz to prevodio iz ruskoga i češkoga. No skoro je i Trnski nastradao radi odvažnosti svoje. I on bude naime povučen u istragu radi poznate svoje pjesme: ,,To bi lijepo, krasno bilo".1 God. 1852. bijaše dapače zaplijenjen crkveni „Katolički List", jer je u njemu kanonik Ledinski napisao članak proti jozefinizmu, kojim je austrijska vlada stezala prava katoličke crkve. Državni odvjetnik podigne tužbu proti kanoniku Ledinskomu i proti Nikoli Horvatu, uredniku „Katoličkoga Lista". Čitave god. 1853. nije „Katolički List" mogao izlaziti, jer se nijedan svećenik nije usudio prihvatiti uredjivanja lista. Medjutim se optužba protiv Horvata i Ledinskoga vukla do god. 1854., kad je kralj podijelio opću amnestiju.* Svatko je u Hrvatskoj morao drhtati pred strašnom dr¬žavnom policijom. Ona je narodu zabranjivala i pjevanje na proštenju i pucanje na Božić. Iz Hrvatske su k ministarstvu letjele same denuncijacije, te nitko nije bio siguran, da ne će doći pred sud kao buntovnik. Sve je odisalo mržnjom na baruna Aleksandra Bacha, ministra unutarnjih posala, koji bijaše duša toga sustava. Ipak se najteže osjećala germanizacij a. Isprvice se njemačkim jezikom uredovalo samo u dopisivanju s mini¬starstvom. Od god. 1854. uvodio se njemački jezik u sve državne urede. Tomu se usprotiviše rodoljubni činovnici; no ministarstvo ih jednostavno otpusti od službe. Tako je g. 1854. bio otpušten Ljudevit Vukotinović, privremeni predstojnik županijskoga 1 Mirko Bogović. Pjesnička djela, sv. III. str. XXV.—XXVII. * Torbar: „Autobiografija" u „Ljetopisu jugoslavenske akade¬mije", svezak XV. str. 135. i 136.

166 suda u Križevcima.1 Ministarstvo je otpuštalo i one činovnike, koji nijesu znali njemačkog jezika. Mjesto Hrvata dodju u službe Nijemci, pa ponijemčeni Česi i Slovenci. Malo po malo prodre njemački jezik sve do općinskog ureda, te su hrvatski seljaci dobivali njemačke pozivnice i potpisivali njemačke zapisnike. Sva znamenitija mjesta u Hrvatskoj i Slavoniji zapremiše tu-djinci. Hrvati bijahu namještani u Austriji (većinom u Beču), ili se morahu zadovoljiti neznatnim službicama u domovini svojoj. Ban je naime imao samo pravo, da namješta manipu-lantne činovnike, dočim je perovodne činovnike imenovalo mi¬nistarstvo. Najlaglje bijaše njemačkomu jeziku istisnuti hrvatski jezik iz kazališta. Isprvice se doduše činilo, da će zagrebačko kazalište postati skroz narodno. Inicijativu je dapače poduzeo sam ban Jelačić. On upravi 13. prosinca 1851. na narod proglas,2 u kojem poziva hrvatske rodoljube, neka malim dionicama (po 25 forinti) sakupe glavnicu od 100.000 forinti, što će biti dovoljno, da se osigura „narodno kazalište". Lijepo veli Je¬lačić: „Bez narodnoga kazališta nema nade, da će se razviti naša književnost, dakle niti napredak duševnoga izobražsnja našega. Da je kazalište narodna potreba, a isto tako i najglav-niji uvjet za narodno izobraženje, — učimo se iz narodnoga života sadašnjih najizobraženijih naroda. S obzirom pak na okolnosti sadašnjega vremena ne da se o napretku i učvršćenju narodnoga našega života raditi boljim uspjehom, nego li baš putem narodnoga kazališta". Banov poziv nadje prilično od¬ziva. Do 23. kolovoza 1852., kad se sastala prva skupština toga ,,dioničkoga društva*', bijaše potpisano 55.400 for. No faktično se uplatilo samo 9.117 for. Time pak nije bilo moguće izvesti banovu namjeru. Jelačiću podje ipak za rukom, da je bar ze- 1 Torbar: „Ljudevit Vukotinović". („Ljetopis jugosl. akademije".) svezak XII., str. 126. i 127.) ^

  • Narodne Novine od 5. siječnja 1852.

166 maljskim novcem kupio od Kr. Stankovića kazališnu zgradu, jer je prijetila pogibao, da 6e i ona doći u tudje ruke. U kazalištu za vrijeme apsolutizma gotovo uvijek prikazuju njemačke glu¬mačke družine. Rijetke su hrvatske predstave, koje izvode po¬najviše diletanti. Bolje nije ni s operom. Redovito pjevaju u Zagrebu talijanski pjevači.1 Rodoljubi su pokušali, da se hrv. opera ,»Ljubav i zloba" pjeva barem 2. listopada 1852., kad je u Zagreb došao kralj Franjo Josip. Striga bi se rado latio teškoga posla, da opet uvježba diletante, kao ono god. 1846. No tu-djinci zapriječe ovu hrvatsku manifestaciju, te je talijanska družina pred kraljem pjevala operu ,,Lucrezia Borgia". Tužan Lisinski, koji je već dovršio i drugu svoju operu „Porin", uvidi, da kao hrvatski skladatelj ne će moći u Hrvatskoj živjeti. Zato zatraži državnu službu, te kao izučeni pravnik postaje god. 1853. privremeni sudbeni vježbenik. Ova ga službica prerano (31. svibnja 1854.) svali u grob.2 Naravno, da je njemački jezik dopro i u škole. Na jesen g 1854. započnu njemačka predavanja u višim razredima gim¬nazijskim. Naskoro postade njemački jezik nastavnim jezikom u svim školama. Ravnateljem zagrebačke gimnazije bijaše crni njemškutar Josip Premru. On se brinuo, da ponijemči bu¬duću hrvatsku inteligenciju. Posao mu je kvario plemeniti Antun Mažuranić s nekolicinom hrvatskih profesora (Veber, Bradaška i Macun). Zato ministarstvo nije rado na hrvatske gimnazije namještalo Hrvate, već tudjince. Kad je na pr. Josip Torbar položio profesorski ispit, ponudi mu ministarstvo mjesto u Černovicama ili u slovenskoj Gorici.8 Istodobno se pak na za¬grebačkoj gimnaziji banio tudjinac Tušar, koji je hrvatske 1 Nikola Milan: „Začetak i razvitak hrvatskoga kazališta", str. 85.—122. 2 Fr. Kuhač: „Vatroslav Lisinski i njegovo doba", str. 123.—132. f 8 Torbar: „Autobiografija". („Ljetopis jugoslavenske akademije", svezak XV. str. 135.

167 djake nazivao „Sau-Kroaten". Njemački jezik prodre i u pučke škole, gdje su djeca morala i Boga moliti njemačkim jezikom! Hrvatska je aristokracija bila ponijemčena još od vre¬mena Marije Terezije. Trgovci bijahutakodjer ponajviše tudjinci. Pošto im se sada pridružiše i njemački činovnici, nije čudo, da je hrvatski jezik bio istisnut iz javnoga i društvenoga života. Narodnu (ilirsku) surku zamijeni frak, a na glavi se mjesto crven-kape kočio cilinder! — Pogibelj od germanizacije postade tim veća, što je cenzura upravo u to doba podrezala krila mladoj hrvatskoj književnosti. „Neven" je god. 1858. uvenuo, a s njime nestade jedine utjehe mladeži hrvatskoj. ,,Matica Ilirska" jedva životari. U 9 godina apsolutizma (1852.—1860.) izdala je samo 4 knjige. Matičin odbor ni sam nije na čistu, kakve bi knjige imala „Matica" izdavati. Najbolje su još one knjige, što ih je na svoj trošak dao tiskati biskup Strosmajer, jedini tješitelj hrvatskih književnika. A tko će i kupovati knjige hr¬vatske? Gotovo sva inteligencija osim svećenika diše njemačkim duhom, a seljaci su nepismeni i neuki. Iste službene „Narodne Novine" nemaju više od 300 pretplatnika, jer izlaze na hr¬vatskom jeziku! A kad je Pilipović god. 1858. izdao kalendar pod naslovom „Narodna knjiga" i našao 1000 kupaca, javljalo se to kao izvanredan uspjeh.1 Još god. 1852. zabranilo je bečko ministarstvo u Hrvatskoj upotrebljavati hrvatsku zastavu. Uzalud je ban Jelačić do¬kazivao, da hrvatska trobojnica ima svoj začetak u grbu, što ga je naše plemstvo dobilo 8. prosinca 1496. od kralja Vladi-slava II. Ministarstvo izmudri dvije nove zastave, i to: bijelo-crvenu za Hrvatsku, a bijelo-modru za Slavoniju! Pa i ove zastave stavljahu se pod crno-žutu zastavu austrijsku.2 Radi 1 Smičiklas: „Povijest Matice Hrvatske", str. 27.-37. Bogović: „Pjesnička djela", sv. III. str. XXX. i XXXI.

  • Velimir dr. Deželić: „Iz njemačkoga Zagreba". („Prosvjeta" god. 1901.)

168 svega toga zamrze hrvatski rodoljubi Nijemce još jače, nego li su prije mrzili Magjare. Ante Starčević piše I. Kukuljeviću: „Svatko se boji budućnoti, a mrzi na sadašnjost. Od dana do dana raste ljubav prema Rusu, Turčinu i svakomu drugomu, makar baš i vragu, — samo ne prema Švabi".l Ne može se reći, da ministarstvo nije činilo i dobrih re¬forma, osobito u pravosudju, upravi, školstvu, prometu, vojsci i financiji. Za vrijeme apsolutizma uredjen je katastar, grun¬tovnica i banski stol, a uveden je gradjanski i kazneni zakon s novim postupnikom. Ipak ne bijahu ni te reforme rado pri¬mane. Osobito su Hrvati rogoborili na prije nepoznate biljege i potrošarinu, a još više na monopol duhana. Najveće promjene nastadoše u političkoj upravi. Na¬redbom od 30. travnja 1854. proglasi ministarstvo unutarnjih posala, da je cesarsko-kraljevskom odlukom od 16. travnja banska vlada pretvorena u ,,ces. kralj, namjesništvo" (k. k. Statthalterei). Pod ovu „vrhovnu zemaljsku političku oblast za Hrvatsku i Slavoniju" spadaju: 1. politička i redarstvena uprava; 2. bogoštovlje i nastava; 3. poljodjelstvo, obrt i trgo¬vina, napokon 4. neki poslovi državnoga graditeljstva.8 Na¬redbom od 3. lipnja 1854. budu kraljevine Hrvatska i Slavo¬nija podijeljene u 5 županija, kojima će upravljati ,,ces. kralj, okružni predstojnici" (k. k. Kreisvorsteher), a ne „vrhovni župani". Svi gradovi dodju u okvir županija; glavni grad Za¬greb bijaše podčinjen neposredno c. kr. namjesništvu. Mini¬starstvo je naše županije podijelilo u mnogo ,,ces. kralj, poli¬tičkih kotarskih ureda", kojima upravljahu ,,c. kr. kotarski predstojnici'* (k. k. Bezirksvorsteher). Pod riječku županijn spadahu gradovi Rijeka i Bakar i kotari: bakarski, riječki, 1 Smičiklas: „Život i djela Ivana Kukuljevića Sakcinskoga" u „Radu", knj. 110. str. 147. 8 Zemaljsko-vladni list za kraljevine Hrvatsku i Slavoniju od god. 1854., dio I. str. 204.

1

169 crikvenički, delnički, vrbovski i čabarski; pod zagrebačku županiju grad Karlovac i kotari: bosiljevački, modrušpotočki, karlovački, jastrebarski, pisarovinski, sisački, moslavački, veliko-gorički, samoborski, stubički, zagrebački, dugoselski, sveto-ivanski i vrbovački; pod varaždinsku županiju gra¬dovi: Varaždin, Koprivnica i Križevci, i kotari: klanjački, pregradski, krapinski, zlatarski, ivanečki, toplički, varaždinski, čakovački, štrigovski, preloški, ludbreški, koprivnički i kri-ževački; pod požešku županiju grad Požega i kotari: ku-tjevački, požeški, pakrački, daruvarski, virovitički, slatinski i vočinski; napokon pod osječku županiju grad Osijek i kotari: dolnjomiholjački, valpovački, našički, osječki, djako-vački i vukovarski.1 Ova je organizacija političke uprave stu¬pila u život 30. listopada 1854., a vriiedit će do 16. siječnja 1861. godine. Pod teškim pritiskom apsolutizma nije se u politici moglo ništa raditi za narodnost. Zato se hrvatski rodoljubi posvećuju nauci. Sulek sastavlja veliki njemačko-hrvatski rječnik, Vu-kotinović istražuje hrvatsku prirodu, a Bogović sabire kukce i biline. Kukuljević je još god. 1850. osnovao „Društvo za jugoslavensku povjesnicu," te je u „Arkivu" iznosio gradju za hrvatsku državnu, crkvenu, pravnu i kulturnu povjest. Marljiv kao pčela posvećuje Kukuljević sve svoje sile hrvatskoj povjesti, u kojoj nalazi utjehu i nadu u bolju budućnost naroda svoga. Sve spomenike za hrvatsko državno pravo sabire Kuku: ljević u dragocjenu zbirku „Jura regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae". On zamišlja i druge historijske zbornike, a biskup Strosmajer daje mu 5000 forinti, da ne zapne u radu svome. Rodoljubi hrvatski već gledaju u Strosmajeru prvoga Mecenu hrvatskoga! Kukuljević stvara čitavu historijsku školu, jer se oko „Arkiva za povjesnicu jugoslavensku" redomice sakupljaju 3 Zemaljsko-vladni list za kraljevine Hrvatsku i Slavoniju od god. 1854.,fdio I. str. 273.

170 hrv. povjesničari: dr. Franjo Rački, Šime Ljubić, Matija Mesić, Ivan Tkalčić, dr. Ivan Crnčić i Radoslav Lopašić.l Dok se tako prikupljaju hrvatski historici, natežu se naši filolozi (jeziko¬slovci) u beskorisnoj prepirci oko pravopisa. Osobito se ljut boj zametnuo radi nesretnoga h u genetivu plurala (na pr. ženah, ljudih), radi mukloga glasa pred slovom r (n. pr. parvi ili pervi) i radi rogatoga samoglasa e, koji je imao zamijeniti današnji je i ije (n. pr. djevojka i dijete). U toj pravopisnoj borbi živo sudjeluju svi hrvatski filolozi: Vjekoslav Babukić, Fran Kurelac, Antun Mažuranić, Vinko Pacel, Bogoslav Sulek, Adolf Veber i drugi. Upravo se opaža, kako je politički pritisak mnoge naše odlične ljude odvratio od prave i korisne zadaće, pa ih uglibio u sitnice.8 Ban Jelačić izradi u Beču i Rimu, da je zagrebačka bisku¬pija8 bila god. 1853. uzdignuta na čast nadbiskupije. Tako se Hrvatska i u crkvenom pogledu oslobodila prevlasti Ugarske. No inače nije ni Jelačić mogao ništa raditi, jer je svu vlast u ruci držalo bečko ministarstvo. Boljelo ga je, što ne može ispuniti narodne idejale. Uzalud mu je kralj prigodom svoga vjenčanja god. 1854. dao grofovski naslov. Jelačić se ne utješi, već počne ginuti tjelesno, a onda potamni i njegov um. Na¬pokon ga 20. svihnja 1859. smrt riješi daljnjih muka. Jelačićev sprovod iz Zagreba u Nove Dvore (na njegovo imanje) bijaše (26. svibnja 1859.) velika narodna žalost. Sprovod je vodio sam Haulik, tada već nadbiskup i kardinal.4 Žalost se još povećala time, što je ljubljenoga bana Jelačića naslijedio omra¬ženi podmaršal grof Ivan Coronini. Hrvati ne bijahu zadovoljni ni s vanjskom politikom mo- 1 Spomen-knjiga „Matice Hrvatske", str. 162.—164. * Mirko Bogović. Pjesnička djela, sv. III. str. XXII. i XXIV. 8 Rat Hrvata s Magjarima. (Uvod.) 4 Jelisava Horvat: „Smrt i sprovod bana Jelačića". („Prosvjeta" god. 1902.)

171 narkije. Rusija je god. 1854. zašla u t. zv. krimski rat s Turskom, Engleskom, Francuskom i Sardinijom. Austrija bi morala biti bar neutralna s obzirom na uslugu, što joj Rusija učini god. 1849. Pa ipak počne Austrija pregovarati sa saveznicima, te Rusiju prisili, da povuče svoje čete iz Rumunjske. Radi toga ljuto se zamjeri Rusiji, koja poslije rata počne sokoliti austrijske neprijatelje. Medju ove je u prvom redu spadala Sardinija. Viktor Emanuel II. preuzme zadaću, da ujedini Italiju. U tome ga je pomagao daroviti ministar Cavour. Piemont postade utočištem za magjarske i lombardske bjegunce. Austrijski apsolutizam bijaše Cavouru voda na mlin. Lombardezi teško očekivahu čas, kad će ih Sardinija osloboditi od austrijske vlasti. Cavour obeća francuskomu caru Napoleonu III., da će Francuskoj ostupiti Savoju, ako Sardiniji pomogne Austri¬jance otjerati iz Italije. Napoleon pristade na to. Tako dodje 30. travnja 1859. do velikoga rata u Lombardiji. Francuzi i Piemontezi prisile nesposobnoga austrijskoga generala Gju-laja na uzmak, a na to ga Napoleon 4. lipnja potuče kod Ma-gente. Uzalud je sada vrhovno zapovjedništvo nad velikom austrijskom vojskom (220.000 ljudi) preuzeo sam car i kralj Franjo Josip I. On bude 24. lipnja potučen u krvavoj bici kod Solferina, gdje pade 28.000 ljudi. Mirom u Ziirichu (10. stude¬noga) morade Austrija čitavu Lombardiju (osim Mantove i Peschiere) odstupiti Napoleonu, koji ju dade Sardiniji, a u za¬mjenu dobije Savoju i Nizzu.1 1 Bermann: „Oesterreich-Ungarn im neunzehnten Jahrhundert", str. 845.—851.