Najnovije doba hrvatske povjesti (R. Horvat)/Hrvatski preporod

Izvor: Wikizvor
Jump to navigation Jump to search
Prije hrvatskoga preporoda Najnovije doba hrvatske povjesti
autor: Rudolf Horvat
Prelom s Ugarskom


II. HRVATSKI PREPOROD. (GOD. 1830.-1847.) 6. Prvi budioci hrvatske misli. P ovjest nas uči, da je svaka plemenita misao 19. vijeka našla najprije odziva kod djaka. Zato je posve prirodno, da ćemo i prve preporoditelje naroda hrvatskoga tražiti međju hrvatskim djacima. Kad se mlad čovjek na neko vrijeme udalji iz domovine, onda u tudjem svijetu osjeća neku osobitu težnju prema rodnoj grudi. Gledajući strane ljude, njemu se u srcu radja ljubav prema braći, koja govore materinskim jezikom njegovim. To je onaj sveti žar istinitoga rodoljublja! Ovakav žar obuze i srce mladoga Ljudevita Gaja, kad je od god. 1826. učio na sveučilištima u Beču, Gracu i Pešti. Da ne budu osamljeni u fcudjem svijetu, skupljahu se hrvatski djaci u klubove. U razgovoru znao bi ih Gaj poticati na ljubav prema domovini i jeziku hrvatskomu. Prvi su mu drugovi: Fran Kurelac, Dimi-trija Demeter, Dragutin Rakovac i Vjekoslav Babukić. Svi uvidjahu, da razvitku hrv. književnosti smeta, što nema jedinstvenoga pravopisa. Tako se na pr. za glas č upotrebljavahu 4 znaka: c, eh, cs i tch. Jednaka je neprilika bila s pisanjem nekih drugih slova, na pr. š i i. Gaj predloži, neka se u naš pravopis uvedu potrebita slova iz drugih slavenskih jezika. U to ime izdade god. 1830. u Budimu knjižicu: „Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja". Ova je knjižica u mladež

42 hrvatsku unijela još nešto: ideju slavensku. U tome je Gaju bio učiteljem slovački pjesnik Jan Kolar. Oni su drugovali u Pešti. Kad se Gaj god. 1831. na neko vrijeme vratio u Zagreb, „sva je društva i sve sastanke mladih ljudi okadio učenošću" Jana Kolara, a osobito „čudesima" divne njegove pjesme: ,,Slavy dcera". Kurelac veli1: „Nama bijaše, kao da nam je tko usta medom omazao ... To bijaše prva klica iz golemoga vrta Slovinstva". U borbi s Magjarima i u pogibelji pred velikom njemačkom kulturom potraže mladi Hrvati pomoći od velikoga stabla slavenskoga. Mlade je rodoljube vrijedjalo, što se na zagrebačkoj akademiji još uvijek ne predaje hrvatski jezik, a za magjarski ima više profesora. Kad se dakle god. 1831. u Zagreb vratio Matija Smodek, koji je u Pešti postigao doktorat filozofije, nagovore ga drugovi, neka on predaje hrv. jezik. Smodek doista zamoli prof. zbor, neka mu dozvoli, da bez ikakove plaće u izvanškolsko vrijeme predaje na akademiji materinski jezik. Protiv toga ustanu neki profesori, a i magjarski djaci, koji su onda iz političkih razloga polazili zagrebačku akademiju. No Smodeku pomože dr. Stjepan M o j z e s, profesor filozofije, koji se kao rodjen Slovak zauzeo za Gajevu ideju.2 I doista počne Smodek u siječnju 1832. svoja predavanja, na koja su uz djake dolazili takodjer profesori, odvjetnici i drugi izobraženi ljudi.3 Neizmjerna radost obuze mlade Hrvate zbog toga uspjeha. Narodna ideja zahvati čitavo zagrebačko sjemenište, jer je Gaj zalazio i medju klerike. Bogoslov Josip Kundek spjeva pjesmu,4 u kojoj daje izraza, da će odsada domovini biti bolje: „Ar se dižu Mladi, posluju marlivo, Ter podžižu v Stareh, kaj bilo vgaslivo". 1 U nadgrobnom slovu dru. Ljudevitu Gaju g. 1872. 2 Kurelac: „Fluminensia", str. 182.—184. 3 Smičiklas: „Život i djela Vjekoslava Babukića", str. 56.—68. 1 Kundek: „Rcch jezika narodnoga". (Vu Karlovcu 1832.)

43 Misao prvih preporoditelja hrvatskih lijepo izriče mladi pravnik Ivan Derkos u svojoj brošuri: „Genius patriae". Derkos dokazuje, da Hrvati imaju naravno i historijsko pravo na čuvanje i uzgajanje materinskoga jezika svoga. Govoreći o Češkoj, Poljskoj, Rusiji i Srbiji, ističe Derkos slavensku misao, kad kaže: „To su Tvoje sestre, jer su grane jednoga te istog stabla. Sve one rade! Plemenite namjere njihove idu za tim, da sebi na daleko i široko steku po Evropi upliv, koji je dostojan naroda od 70 milijuna. Svi rade i troše svoje sile, da podignu ovu ogromnu zgradu, najdostojniju na pogled cijele Evrope. Samo ova 3 kraljevstva (Hrvatska, Slavonija i Dalmacija) razoruju uspomenu svoga postanka iz toga gnijezda". Da se to popravi, treba unapredjivati hrvatsku književnost. U to ime Derkos predlaže, neka se sva hrvatska narječja slože u jedan jezik, koji ne bi bio pučki, nego viši, književni.1 Ban Gjulaj postade god. 1831. predsjednikom ratnoga vijeća. Na banskoj ga stolici 23. svibnja naslijedi barun Franjo Vlašić, koji se odmah 28. svibnja dade svečanim načinom instalirati. Vlašić učini svojim doglavnikom protonotara Stjepana Ožegovića, koji se već prije odlikovao obranom hrvatskih prava.2 Ovo su hrv. rodoljubni krugovi primili radosno. Znalo se, da je Vlašić na bečkom dvoru uplivna osoba. Hrvati se dakle nadahu, da će u njemu naći zaštite, ako Magjari nastave svoju nasilnu politiku. Zato su Hrvati nešto odvažnije dočekali obavijest, da je kralj za 19. prosinca 1832. sazvao državni zajednički sabor u Požun. Naravno, da će se prije toga u Zagrebu održati hrvatski sabor, koji će izabrati nuncije i dati im instrukciju. U oči toga sabora izadje u Karlovcu prva hrvatski pisana politička brošura: „Disertacija iliti razgov or, 1 Derkos: „Genius Patriae super dormientibus suis filiis, seu folium patrioticum pro incolis regnorum Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae in excitandum excolendae linguae Patriae studium". (Zagrabiae 1832.) 2 Acta et articuli, XII. str.

44 darovan poklisarom zakonskim i budućem zakonotvorcem kra-ljevinah naših, za buduću dietu ugarsku odaslanem". Ovu je brošuru1 napisao grof Janko D r a š k o v i ć, koji se pridružio pokretu mladih Hrvata, premda je po godinama spadao medju najstarije velikaše hrvatske. Drašković je mnogo godina proživio u inozemstvu, gdje se mogao upoznati 8 naprednim i demokratskim idejama. Zao mu bijaše, što njegova domovina gubi već i narodni karakter, kao što je izgubila i mnoga državna prava. Zato on — potomak jedne od najodličnijih porodica hrvatskih — pristaje uz pokret mladih rodoljuba. Pod stare svoje dane uze Drašković nastojati, da Hrvatsku preporodi u državnom i narodnom pogledu. Nema nikako ve dvojbe, da je brošuru svoju pisao pod dojmom pokreta Gajeva. 0 hrv. jeziku veli Drašković ovo: ,,Dužni smo, da slijedimo lijep primjer Magjara. Pokažimo, da imamo vlastiti svoj jezik, sposoban i dostojan svake kulture. Uzmimo ga za svoj p o-slovni jezik, pa nastojmo, da ga uvedemo u znanost, kako su netom učinili Magjari. Vjerujte mi, time ćemo najbolje odgovoriti na njihov nasilni zahtjev, da kod nas uvedu svoj jezik". Politički pak program oglašuje Drašković ovako: „Uzdajte se, da će se opet s nama sjediniti Dalmacija, kako je nekoć bila. Može i to doći, da se vremenom u naš zagrljaj povrati Bosna, gdje je živjelo toliko naših obitelji. Po pre višnjoj dobroti kraljeva naših mogao bi se s nama sjediniti i onaj dio, koji se danas zove Ilirija (t. j. slovenski krajevi), gdje se govori narječje, srodno našemu. Nema dvojbe, da bi ovakovo ilirsko kraljevstvo — brojeći 4 i pol milijuna — za sve vi jekove pribavilo svomu imenu čast, ustavu snagu, a kruni korist Od kralja izmolimo najvišu svoju političku oblast: kraljevsko naše namj esništvo, kako smo ga nekoć imali. Podjedno odlučismo, da ova zemaljska 1 Brošuru je pretiskao Smičiklas u 80. knjizi „Rada" jugosl. akademije, str. 53.—72.

45 oblast i naše županije obavljaju sve javne poslove u našem jeziku. Ako bi za to bila potrebna ma kolika žrtva, mora biti dobrodošla svakomu domovine sinu, koji mora za domovinu dati i život svoj, osobito ako pomisli, kolike ćemo koristi pripraviti našoj djeci i mladjima našim". Što ovdje izreče Draš-ković, to postade programom tadašnjih rodoljuba hrvatskih. Novi duh udje i u hrvatsku sabornicu, gdje se 11. studenoga 1832. sastadoše hrvatski staleži. Da je sabor stojao pod dojmom Draškovićeve brošure, vidi se već po tom, što upravo njega bira nuncijem u gornju (velikašku) kuću. U dolnju će kuću poći kao nunciji: Antun Kukuljević i zagrebački podžupan Herman Bužan, a s njima i protonotar S. Ožegović. Instrukcija, koju sabor daje nuncijima, traži prije svega, neka se obnovi stari ugled i moć banske vlasti, pod koju treba da dodju Krajina i Dalmacija. Kad se tako Hrvatska poveća, onda će u smislu 81. 58. od god. 1790. opet urediti posebno svoje hrvatsko namjesništvo, kakvo je imala za Marije Terezi je (g. 1767. do 1779.). Dotle mora kod ugarskoga namjesništva biti razmjeran broj hrvatskih vijećnika. Nunciji ne smiju nikako pristati na to, da se u hrvatske urede uvede magjarski jezik. Da se pak Hrvati „oslobode pritiska onih, od kojih se opravdano nadahu zaštiti", zaprijeti hrvatski sabor, da će odustati od zakonskoga 81. 59. od god. 1790., pa se „vratiti staromu svome pravu, da o porezima odlučuju i raspravljaju na hrvatskom saboru". Zagrebački kanonik grof Josip Ser-mage osudi dosadašnju hrvatsku politiku ovako: „Kadgod se izmedju nas i Ugra radilo o pitanjima javnoga prava, uvijek smo imali neke predsudne obzire, koje navikao je slabi slijediti prema jačemu, ako ne od straha, a ono od neke obzirnosti. Ali upravo ovakovi obziri umanjiše naše štovanje kod Ugra, a protivnicima našim dadoše sve više smionosti, da pobijaju povlasti naše i potkapaju prava naša. Nema gotovo ni jednoga prava našega, koje oni ne bi pobijali. Vidimo, da je Rijeka

46 sa gubemijalnim kotarom svojim otrgnuta od ovih kraljevina usprkos geografskoga položaja svoga. Sva namjera Magjara smjera na to, da svojom saborskom premoći dokinu sve naše djedovske običaje i zakonito stečena prava i povlasti, koje smo mi kroz vijekove nastojali utvrditi i sačuvati". Instrukciju svoju zaključuje sabor prijetnjom: Ako hrvatski nunciji uvide, da se uzalud naprežu, tada „neka iz ugarskoga sabora istupe, te će se hrvatska kraljevina poput Erdelja sama skrbiti za svoja prav a".l Hrvatski su rodoljubi uvidjeli, da će misli svoje najbrže raširiti putem novina. Zato Gaj početkom god. 1832. zamoli od kr. ugarskoga namjesništva (dakle od vrhovne oblasti za Hrvatsku i Ugarsku) dozvolu, da na hrvatskom jeziku izdaje časopis pod imenom: „Danica Horvatska, Slavonska i Dalmatinska". Namjesništvo pošalje Gajevu molbu hrvatskim županijama, da izraze svoje mnijenje. 0 tomu se pothvatu Gajevu izrazila zagrebačka županija* u svojoj skupštini 31. ožujka 1832. vrlo povoljno; ona zamoli namjesništvo, neka „kod pre višnjega mjesta ishodi spomenutomu gospodina privilegij". Gajevu molbu podupru i ostale županije i svi slobodni gradovi hrvatski.8 Namjesništvo ne htjede požuriti riješenje Gajeve molbenice. Zato nestrpljivi Gaj ode g. 1833. osobno do kralja, koji mu obeća, da će riješenje naskoro stići. Ipak je ug. namjesništvo još uvijek otezalo, kad već nije moglo odbiti molbu Gajevu. Gaju se poručivalo, da će dobiti dozvolu samo za izdavanje književnoga, a nipošto političkoga časopisa; jednako će „Danicu" smjeti izdavati na tjedan samo jedanput, a ne dvaput.4 Da već jednom poluči svrhu, podje Gaj god. 1834. 1 Acta congregationis 1832. br. 24.-26. 2 Protocollum comitatus Zagrabiensis anni 1832., articulus 75. 8 Murko: „Početek Gajevih „Novin" in „Danice". („Spomen-cvieće Matice Hrvatske" g. 1900. str. 571.) * Ibidem, str. 571.

47 još jednom pred kralja. Kolar ga preporuči češkomu rodoljubu grofu Janu Kolovratu, a ovaj knezu Metternichu i nadvojvodi Franji Karlu. Kralj reče Gaju1: „Kad mogu Magjari štampati novine, zašto ne bi mogli i Hrvati?" I doista potvrdi kralj 9. srpnja 1834/ dozvolu, da Gaj smije izdavati-političke i literarne novine.2 Medjutim je Gaj u Leipzigu stekao doktorat filozofije, što mu pred Hrvatima podiže ugled. U Zagrebu se na jesen g. 1834. dogovarao s prijateljima, kako će uredjivati novine. Glavni su mu pomoćnici: Rakovac, Babukić, Demeter, Pavao Stoss, Ljudevit Vukotinović (Farkaš), Antun pl. Va-kanović, Andrija Derkos i Ognjoslav Utješenović. Posebnim „Oglasom" objavi Gaj 20. listopada 1834., da će od početka god. 1835. izdavati političke „Novine Horvatske" i literarnu „Danicu Horvatsku, Slavonsku i Dalmatinska". Prvi broj „Novina" izadje 6. siječnja, a „Danica" ugleda svjetlo 10. siječnja sa značajnim motom: „Narod bez narodnosti — tijelo je bez kosti". Što je u Hrvatskoj bilo školovanih ljudi, svi pišu u „Danicu" i „Novine". Pa kako je to prvo doba zaista „doba poezije", tako i svi prvaci pokreta hrvatskoga slažu stihove i kuju pjesmice. Gaj nije bio pjesnik; pa ipak i on pjeva. „Danica" upravo obiluje pjesmama, koje donose: Ivan Mažuranić, Vukotinović, Rakovac, Mato Topalović, Gjuro Tordinac, Aleksander Zdenčaj, Stanko Vraz, Antun Mihanović i Josip Marić. Mira nema ni stari grof Janko Drašković; i on složi 3 pjesmice za „Danicu" god. 1835. Dok se tako mladji rodoljubi brinu, da uskrise zamrlu već književnost hrvatsku, stariji rodoljubi brane u Požunu ostatak državnoga prava hrvatskoga. Zajednički je sabor potrajao do 2. svibnja 1836. Na njemu se imao za vazda pokopati narodni karakter Hrvatske. To bi se valjda i dogodilo, da. nije Gaj 1 Smičiklas: „Obrana i razvitak hrv. nar. ideje od g. 1790. do 1835." („Rad", knjiga 80. str. 52.) - Murko u „Spomenevieću" str. 579.

48 probudio uspavanu svijest hrvatsku. Ovu svijest pokazuju hrv. nunciji, osobito njihov prvak: grof Janko Drašković. Nuncije pomažu i drugi hrvatski zastupnici. Našao se samo jedan izdajica: virovitički podžupan Ivan Salopek. Kao da je težio za herostratskom slavom, počne Salopek udarati na cjelokupnost i neodvisnost kraljevine Hrvatske. Činio je pak to svakom zgodom, dapače i više puta u istoj sjednici. Radi toga postade taj izdajica ogavan istim Magjarima. Protiv njegovih predloga glasovao je i „rodjen Magjar" Pavao Hegediš, koji je zajedno sa Salopekom zastupao plemstvo županije virovitičke. Salopek uze dokazivati, da Slavonija po pravu i zakonu pripada Ugarskoj. To je dapače dokazivao i u tiskanoj brošuri „Litterae amicae unius e Croatis", da posluži Magjarima. No kad se o tom povela riječ na saboru, dokažu nunciji ogromnim spisom,1 da je ,,Slavonija od vijekova prije provale Turaka bila ujedinjena s Hrvatskom, a podložna banskoj vladi". Jednako su Hrvati morali braniti svoje pravo na Krajina, osobito slavonska. Onda dodje na red rasprava o „ugarskom P r i m o r j u", koje htjedoše Magjari da zajedno s R i j e k o m otrgnu od Hrvatske. Protiv toga ustanu Hrvati odlučno, te 14. travnja 1834. izjave: „Kralj ne smije nikada dopustiti komadanje Hrvatske (dismembrationem regni Croatiae), jer je prisegao, da će čuvati ne samo cjelokupnost Ugarske već i Hrvatske". Uz to pitaju Hrvati: „Što će biti od Hrvatske, kad Ugarska sada sebi prisvaja hrvatske zemlje, na koje nije sebi usudjivala prije kroz sve vijekove prisvajati kakvo pravo? Zar se ne namjerava ovim načinom ugasiti svako pouzdanje Hrvata prema Magjarima?" Nuncije podupre ban Vlašić, dapače i kr. personal (predsjednik kr. sudišta i dolnje kuće), te se i ovo pitanje svrši po hrv. pravu. Magjari počnu govoriti, da malena Hrvatska ima pre- 1 Fundamenta, quibus ostenditur tres inferiores Sclavoniae comi-tatus semper ad jurisdictionem regni et bani Sclavoniae pertinuisse".

...J

I 49 i vše prava prema količini poreza svoga. Na to im Hrvati lijepo izjave, da vrijednost prava ne zavisi od opsega zemlje, a još manje od broja i bogatstva žitelja njenih. Magjarima se činilo krivo, što hrvatske županije plaćaju manje poreza nego li magjarske, s kojima jednako doprinose i slavonske županije; zato stanu zahtijevati, neka se Hrvatska u tome izjednači i s Ugarskom. No Hrvati obrane i to svoje pravo posebnom ! predstavkom od 17. ožujka 1836. Najveća opreka nastade, kad Magjari g. 1835. predložiše, neka se u hrvatskim školama svi predmeti predavaju na magjarskom jeziku. Vidi se, da su Magjari u pitanju jezika išli sustavno. Najprije su tražili i postigli, da Hrvati u svoje škole uzmu magjarski jezik kao neobligatni predmet, kasnije kao obligatni, a sada hoće, da postane nastavni! Uz to predlože, neka se odsada za činovnike u Hrvatskoj uzimaju samo takvi ljudi, koji znadu magjarski. Dosadašnjim se činovnicima daje rok od 10 godina, da nauče magjarski. Protiv toga ustanu Hrvati, pozivajući se na stara svoja prava, da o pitanju jezika odlučuje hrvatski, a ne zajednički sabor. Sve bijaše uzalud, jer je dolnja kuća ipak primila prijedlog. Sad se upre Janko Drašković, te postigne, da je prijedlog pao u gornjoj kući. Zastupnička kuća zaključi isto još dvaput, a gornja kuća zabaci i to, jer su Draškoviću pomagali: ban Vlašić, zagrebački biskup Aleksandar Alagović, senjski biskup Mirko Ožegović i križevački župan barun Ljudevit Bedeković. Istom kad je dolnja kuća ponovila zaključak i četvrti put, prihvati ga gornja kuća. Prijedlog ode kralju na sankciju. Nato sazove ban (u srpnju god. 1835.) hrvatske zastupnike u konferenciju, te se oni predstavkom obrate ravno na kralja. Ovaj njihov korak donese uspjeha, jer je kralj odbio prijedlog zajedničkog sabora.1 Kroz tri vijeka borahu se Hrvati složno s Magjarima protiv po- 1 Relatio ablegatorum regni. (U kr. zemaljskom arkivu.) Dr. R. Horvat: Najnovija hrvatska povjest.

50 litike bečkoga dvora. Sada pak moraju Hrvati u Beču tražiti pomoći, da se obrane od predjašnjih saveznika svojih. Radi toga ih Magjari već sada smatraju dvorskim slugama. Hrvati pak stiču pouzdanje jedino u kraljevu osobu. Nunciji njihovi predadu izvješće o svome radu 4. kolovoza 1836. na hrvatskom saboru u Zagrebu. Izvješće svršava riječima: „Ovako boravismo kroz tri godine u tužnom položaju med ju ornima, koji mrze naš narod". Hrv. staleži odobre rad svojih nuncija; kralju pak zahvale, što je hrv. prava potvrdio. 7. Ilvrisam. Kralj Franjo umre 2. ožujka 1835. Naslijedi ga njegov sin Ferdinand V., koji se jošte za očeva života (25. rujna 1830.) okrunio za kralja ugarsko-hrvatskoga. Ferdinand bijaše dobroćudan čovjek, ali vrlo slab vladar. Hrvati se bojahu, da ih Ferdinand ne će moći štititi, ako Magjari nastave svoj posao oko magjarizacije Hrvatske. Zato počnu sebi tražiti saveznike, koji će ih pomagati u borbi s Magjarima. Posve je prirodno, da su Gaj i prijatelji njegovi u prvom redu računali na pomoć najbliže svoje braće: Srba, Slovenaca i Bugara. Tako je niknula jugoslavenska ideja. Naravno, da su Hrvati mislili samo na kulturnu pomoć južnih Slavena. Radilo se u prvom redu o tom, da svi južni Slaveni primu jedno te isto narječje za književni jezik. Dobro je Gaj uvidio, da bi to mogla biti jedino štokavština, kojom govori veći dio Srba i Hrvata. Na štokavskom narječju postoji već i znatna književnost, jer su tako u 16., 17. i 18. stoljeću pisali hrvatski književnici u Dalmaciji, Dubrovniku, Bosni i Slavoniji. No kako da se nazove ovaj jedinstveni književni jezik? Gaj se bojao izaći s hrvatskim imenom, jer da će onda protiv toga ustati Srbi, Slovenci i Bugari, pa jednakim pravom tražiti svoje ime. Uspjehu se nadao jedino od nepristranog ilirskog imena. Bilo je tada još

51 dosta historičara, koji su tvrdili, da južni Slaveni potječu od starih Ilira. Ovo je ime uskrisio car Napoleon, kad je god. 1809. osnovao „sedam ilirskih pokrajina4'. Pa i poslije pada Napoleo-nova postojala je još u Gajevo doba „kraljevina Ilirija", kojoj pripadaše Kranjska, Istra, Gorica, Trst i dio Koruške. Gaj se dakle nadao, da će južne Slavene ujediniti u imenu ilirskom. Zato 5. prosinca 1835. izdade1 glasovit svoj proglas na južne Slavene. U tome proglasu veli Gaj, da su južni Slaveni lira na prsima djevojke Evrope. „Ova lira glasila je najugodnijim na-ravskim glasom u davnoj prošlosti, kada se jošte milim vjetrićima gibahu skladno složene strune. Ali najednom podigne se strahovit vihar od juga i zapada, a zatim silna bura od istoka i sjevera. Strune se odapnu, te nestade sloge i milenih glasova. Ova lira Evrope jest — Ilirija, osnovana na tri ugla: medju Skadrom, Varnom i Bjelakom. Odapete nesložne strune na toj liri jesu: Koruška, Gorica, Istra, Kranjska, Štajerska, Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Dubrovnik, Bosna, Crnagora, Hercegovina, Srbija, Bugarska i dolnja Ugarska. Sto možemo sada, gdje svatko uzdiše za slogom, željeti bolje, nego da se na velikoj liri Evrope opet slože sve nesložne strune, pa da slašću ugodnih glasova proslave vjekovitu mladost sjedeće djevojke (Evrope). A može li se ikada pomisliti, da veliki taj cilj postignemo, dokle se svaka struna po sebi prilagodjuje tudjemu skladnoglasju? Prestanimo svaki na svojoj »truni brenkati! Složimo liru u jedno suglasje, jer je i ona samo jedina, premda su njene strune svaka za sebe više ili manje udaljene od prvoga naravskoga glasa. Otvorimo staru knjigu naroda našega! U njoj su slavenskim duhom zabilježeni nekadašnji glasovi lire naše. Prema njima složimo ponovljenim suglasjem dragocjenu liru Evrope: 11 i r i j u! Tko dokuči istinu i razlog ove prispodobe, mora zaista biti sasvim uvjeren i upućen o potre-boći jedne za cijelu Iliriju izobražene književnosti". 1 „Danica" god. 1835. str. 292.

52 . Neumorni Gaj počne odmah izvoditi ilirsku ideju. Mjesto „Danice Horvatske, Slavonske i Dalmatinske" izdaje od god. 1836. „Danicu Ilirsk u". Gajeve pak novine dobivaju god. 1836. naslov „Ilirske narodne novine". Uz hrvatske književnike pišu u „Danicu Ilirsku" takodjer neki srpski i slovenski književnici. Ispod svoga imena stavljaju književnici dodatak: „Ilir iz Hrvatske", „Ilir iz Slavonije", odnosno „iz Banata", „iz Bačke", „iz Bosne", „iz Dubrovnika" i t. d. Svi pišu štokavskim narječjem. To je isprvice bilo vrlo teško mnogim hrvatskim piscima, jer su poznavali samo kajkavstinu, u školi učili latinski jezik, a u obitelji govorili većinom njemački.1 Njima bijaše od velike pomoći Vjekoslav Babukić, koji je dobro poznavao štokavštinu. Babukić sastavi i prvu „Slovnicu ilirskoga jezika". Mladi „Ilirci" počnu marljivo učiti štokavsko narječje, kojim su onda ne samo pisali, nego i govorili. Ilirci uopće nastojahu, da posve promijene nesnosne društvene prilike u Hrvatskoj. Na javnim zabavama i sastancima potiskivahu tudji njemački jezik, koji je do onda u Hrvatskoj upravo gospodovao. Stari grof Janko Drašković napiše god. 1838. brošuru,2 u kojoj pozivlje hrvatske gospodje, neka se odvrnu od tudjinskoga duha, pa neka Ilirce pomažu u narodnom poslu. Draškovićev je poziv imao uspjeha. Gospodje počnu učiti hrvatski jezik i čitati hrvatske knjige, a pjevati ilirske davorije. Mnoge su htjele, da i vanjštinom pokažu, kako razumiju ilirski pokret. Zato počnu oblačiti bijelo narodno odijelo; na rame bi stavljale surku, a na glavu poculicu. Naskoro je ta moda zavladala u Zagrebu i po drugim gradovima. Zabave dobiše posve drugo lice. Muškarci su takodjer nosili narodnu surku, a na glavu stavljali crvenkapu, kakvu nose Hrvati u Krajini i Dalmaciji. Sve se to smatralo samo dokazom, 1 Smičiklas: „Vjekoslav Babukić". Spomenknjiga „Matice Hrvatske", str. 247. 2 Drašković: „Ein Wort an Iliriens hochherzige Tochter".

53 da se gospoda i gospodje vraćaju narodu, iz koga potekoše. Ilirci uzeše još jedan vanjski znak: zvijezdu i polumjesec. Uzimalo se naime, da je to bio grb stare Ilirije. Ilircima je kao dokaz za ovu tvrdnju služila činjenica, da se na starim hrvatskim novcima (banovcima) doista nalaze zvijezda i polumjesec. Iste znakove nalazimo takodjer na mnogim grbovima hrvatskih plemića i gradova. Zato ne bi nijedan pravi Ilirac propustio, da na crvenkapu stavi zvijezdu i polumjesec. Mladi su Ilirci osjećali potrebu narodnoga društva, koje bi im služilo kao bedem, da uzmognu laglje izvoditi namjere svoje. Ljudevit Gaj predloži god. 1836., neka se u Zagrebu osnuje „društvo za uzgajanje narodnoga jezika i literature". Osnovu svoju predade „slavnim staležima i redovima kraljevina Horvatske, Slavonske i Dalmatinske". U molbi svojoj naglasi, da ju podnaša ,,s onim domorodnim ufanjem, da će ju oni (t. j. staleži i redovi) kao mudri zakonoše pretresti i kralju na dozvoljenje predstaviti". 0 tomu se imalo raspravljati na hrvatskom saboru, što ga je ban Vlašić sazvao za 4. kolovoza 1836. u Zagrebu. Kao što prije, tako je i sada plemstvo po županijama biralo svoje poslanike za hrvatski sabor; poslanici pak dobivahu od županija upute, kako se imadu držati na saboru. Ilirci izradiše, da je poslanicima zagrebačke i varaždinske županije bilo u instrukciji naloženo, neka na saboru podupru Gajev prijedlog. I doista prihvati hrvatski sabor zakonski članak 15., kojim se osniva društvo „za promicanje prosvjete na narodnom jeziku". Da se pak lakše ishodi kraljeva potvrda za to društvo, preuzeše po želji sabora pokroviteljstvo nad društvom ban Vlašić i biskup Alagović.1 Ilirci bijahu presretni zbog toga uspjeha. Sam Gaj rastumači u „Danici Ilirskoj" značenje novoga društva.2 To će biti 1 Kukuljević: „Jura regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae", knj. II. str. 289.—290. 2 Gaj: „Društvo prijatelja narodne izobraženosti ilirske". „Danica Ilirska" god. 1836., str. 130. i 131.

54 ognjište „za sve znanosti u narodnom jeziku ilirskom". Gaj veli: „Znamenito nade vrijeme zahtijeva, da se namjesto tu-djega, površnoga i sanjarskoga sveznanstva uvede pravi i temeljiti domaći nauk, prava domaća narodna izobraženost". Iz ovoga „učenog društva" niknuti će „velika općinska knjižnica i narodni muzej". Prerano se radovahu Ilirci! Prodje čitava god. 1836., pa i god. 1837., a iz Beča nema potvrde za njihovo društvo. Teško bijaše Ilircima čekati. Zato počnu misliti na osnivanje takovih društava, za koje ne treba tražiti dozvole izvan Hrvatske. Prvi je oko toga poradio Metel Ožegović, veliki bilježnik županije varaždinske. Koncem god. 1837. počne Ožegović u Varaždinu skupljati prijatelje „našega narodnoga slovstva". Pomoću Dragojla Kušlana osnuje Ožegović mjeseca siječnja 1838. u Varaždinu prvu ilirsku čitaonicu. Članovi čitaonice saberu izmedju sebe nekoliko stotina forinti, da uzmognu pomagati narodna poduzeća; sabraše još i mnogo knjiga za osnutak buduće narodne knjižnice. Brzo se u Hrvatskoj uvidjelo, da bi čitaonice mogle biti takova mjesta, na kojima će se moći ne-prisiljeno raspravljati o narodnim i književnim pitanjima. Zato se 1. ožujka 1838. sastaju u Karlovcu neki Ilirci (Vranicani? Klobučarić, Vakanović i dr.), pa osnivaju „čitateljstveno društvo slaveno-ilirsko". U Križevcima osnuje Ljudevit Vukotinović „društvo čitatelja ilirskih", koje će društvo podupirati ilirske novine, širiti „domorodnost", te kupovati i čitati ilirske knjige.1 U Zagrebu je oko osnutka čitaonice poradio grof Janko Drašković, koji bijaše najveća potpora mladih Iliraca. Kao potomak najodličnije velikaške obitelji u Hrvatskoj mogao se Drašković pozivati na zasluge svojih djedova, medju kojima su neki nosili i bansku čast. To je pak mnogo vrijedilo u ono doba, kad se u habzburškoj monarkiji pitalo samo za plemića 1 Šurmin: „Hrvatski preporod", knj.II. str. 113. i 116., (u prilogu) str. 21.

55 i velikaša. Drašković bijaše dakle uplivan i kod samog prijestolja, te je mogao pomoći Ilircima, koji bijahu većinom ple-bejci, a ne aristokrate. Uz to je Drašković poznavao velik dio Evrope. Dobro mu bijahu poznata sredstva, kojima se u narodnoj borbi služe tada potlačeni Talijani i Poljaci. Zato htjede Drašković, da u Zagrebu osnuje takvu čitaonicu, koja će svojim radom nadomjestiti pomanjkanje kulturnih društava. I zbilja u društvu mladih Iliraca pozove Drašković 4. kolovoza 1838. zagrebačke gradjane, neka se upišu za članove čitaonice. Glavna će svrha čitaonice biti, da „otvori priliku k čitanju različnih časopisa i knjiga", pa da „širi korisne znanost i". Potonje tri riječi dadoše „narodnoj čitaonici" u Zagrebu priliku, da prekorači uski djelokrug ostalih čitaonica. Ovu je namjeru jasno izrazio sam Drašković, kad je kao predsjednik čitaonice u pozdravnom govoru navijestio, da će narodna čitaonica koristiti narodu i domovini, „ako se naš jezik temeljito i savršeno naučimo; ako marljivo čitajući domaće i inostrane pisce, te prijazno se razgovarajući bolje se upoznamo s našim narodom i njegovim običajima i navadama, pa da se kao duhom njegovim opojimo, a tako s njim bliže upoznani za njega se krepčije zauzmemo i korisnim se naucima ukrasimo; ako zatim korisne knjige drugih izobraženih naroda ili u naš jezik prevedemo ili sami takove osnujemo; ako trgovačku i poljodjelsku vrst izbistrimo; najviše pako, ako primjerno othranimo naš narod i ako mu pripravimo pridobavljanje većeg imetka".1 Kako se vidi iz Draškoviceva govora, ima „narodna čitaonica" zagrebačka veliku zadaću, da pripravi druga ilirska društva. Najprije nikne u čitaonici ideja, da se poradi oko g o-spodarskog preporoda naroda hrvatskog. Zato' čitaonica 24. siječnja 1839. raspisuje nagrade za četiri knjige gospodarskoga sadržaja! Ove knjige treba da pokažu, kako bi se u 1 Smičiklas: „Poviest hrvatska", dio II. str. 448. i 449. Spomen-knjiga „Matice Hrvatske", str. 4. i 92.

56 Hrvatskoj mogle podići tvornice koža, papira i sukna, te kako bi se unapredio izvoz vina hrvatskoga. Iz ovih skromnih za-četaka niknulo je u „narodnoj čitaonici" god. 1841. gospodarsko društvo.1 Tajnikom „narodne čitaonice" zagrebačke bijaše marljivi Vjekoslav Babukić. On se puno brinuo, da putem čitaonice raširi hrvatsku književnost. Odbor čitaonice zaključuje 7. ožujka 1839., da „se s ovim društvom Čitaonica, — kojega je vendar najglavnija svrha: čitanje novina i knjiga, radi čega mu članovi mogu biti većinom samo u mjestu, — skopča još jedan novi zbor pod imenom Matica Ilirska. Ovo novo društvo imalo bi se ustanoviti na spodobu Matice Ceske u Pragu i srbo-ilirske u Pešti. Cilj Matice Ilirske bio bi taj, da se svakojake korisne knjige dadu tiskati u ilirskom jeziku na općinske troškove društva". No „Matica Ilirska" nije se mogla osnovati bez kraljeve potvrde. Zato odbor čitaonice 4. travnja 1839. zaključuje, da će znameniti ljudi potpisati „prošnju", kojom se kralj moli, neka potvrdi „Maticu Ilirsku" ili „društvo jezika i pismenstva ilirskoga".2 Medjutim je kralj Ferdinand pozvao ugarske i hrvatske staleže, neka 2. lipnja 1839. dodju na zajednički sabor u Požun. Prije toga sastao se 21. svibnja uZagrebu hrvatski sabor. Na njemu potaknu Ilirci pitanje o književnom društvu. Pozivajući se na zakonski članak 15. od god. 1836. zamoli sabor bana Vlašića, neka kod kralja ishodi potvrdu „književnoga društva ilirskoga". Ovu svoju molbu tumači hrvatski sabor ovako: „Kultura svakoga naroda ogleda se u jeziku domovine njegove. Po jeziku domovine nužno se dolazi takodjer do ljubavi rodjene grude, čime se pak podiže i narodna snaga. Zato hrvatska deputacija misli, da je potrebno što više njegovati ilirski jezik, koji obuhvata sve dijalekte naroda, te koji se u 1 Smičiklas: „Povijest Matice Hrvatske". Spomenknjiga, str. 5. 2 Ibidem, str. 5.—7.

57 posljednje vrijeme lijepo podigao". Izaslanici županije zagrebačke i varaždinske zahtijevahu, neka se u zagrebačkoj gimnaziji i pravoslovnoj akademiji osnuju stolice „narodnog jezika". U tome ne nadjoše potpore od poslanika ostalih županija! Sretniji bijahu izaslanici varaždinske županije, kada pred-ložiše, neka hrvatski sabor zatraži, da se Dalmacija pripoji Hrvatskoj. Sabor prihvati ovaj prijedlog, jer će se time podići moć i ugled bana hrvatskoga. Uz to zamoli sabor, neka se Hrvatskoj pripoji vojna Krajina.1 Sve ovo dodje u instrukciju, koju dobiše hrvatski nunciji: Andrija Marković, Aleksandar Dominić i Herman Bužan. Hrvatske nuncije na zajedničkom saboru u Požunu za-pade težak posao. Magjari predlože, neka se raspiše jednaki porez za sve zemlje krune ugarske. Hrvatski nunciji sretno obrane zakonski članak 59. od god. 1790., po kojemu se za Hrvatsku odredjuje porez napose, jer hrvatsko rasporezi-vanje nije nikada bilo jednako ugarskomu. Bilo je opet borbe i za Slavoniju. Kad su naime hrvatski nunciji stali čitati tegobe (gravamina), zahtijevahu Magjari, neka se tegobe triju slavonskih županija izluče iz tegoba kraljevine Hrvatske i spoje s tegobama ugarskih županija. No izaslanici slavonskih županija odlučno izjave, da oni nipošto ne žele oslabiti svezu iz-medju Slavonije i Hrvatske, a još manje žele umanjiti banski ugled i moć. Zato oni prosvjeduju protiv toga, da se kraljevina Slavonija, koja dolazi i u kraljevskom naslovu, izgubi medju ugarskim županijama. Ipak nijesu bile tegobe slavonskih županija poslane kralju zajedno s tegobama ostale Hrvatske, već napose. Jednako su Magjari nezakonito počeli u predstavkama, zakonima i u podnescima na kralja upotrebljavati naziv ,,T6th-Orszagh" mjesto „Slavonia-Orszagh". Dakako da su Hrvati prosvjedovali protiv toga nasilja, ali bez uspjeha.2 Još teže 1 Acta congregationis Begni a. 1839. 2 Acta congregationis Regni a. 1840. Relatio ablegatorum.

58 bijaše hrvatskim nuncijima, kad je koncem rujna 1839. došlo u saboru na red pitanje o magjarskom jeziku. Nije naime bilo Magjarima dosta, da se njihov jezik uvede u sav javni život Ugarske. Oni počnu tražiti, neka i hrvatski uredi ureduju magjarski; vojska hrvatska neka ima magjarsku komandu; u školama neka bude nastavni jezik magjarski; dapače i u crkvama neka se propovijeda magjarskim jezikom. Naši nunciji stajahu u saboru gotovo nemoćni. Magjarski prijedlozi dobiju većinu u gornjoj i dolnjoj kući. No zato nad ju nunciji moralne potpore u samoj svojoj domovini. Skupština županije križevačke stvori 18. studenoga 1839. „krepku reprezentaciju", u kojoj moli ,,Njegovo Veličanstvo, da bi izvoljelo svoje odobrenje uskratiti svima saborskim zaključcima, — koji se protive narodnosti i municipalnim zakonima kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, — osobito pak uvedenju magjarskog jezika". Poput križevačke zaključe takodjer županije varaždinska i požeška, da će kralja posebnom reprezentacijom zamoliti, neka ne potvrdi zakone, što ih je stvorio zajednički sabor.1 Najveću manifestaciju izvede skupština zagrebačke županije, koja se držala 12. prosinca 1839. Ona takodjer sastavi oštru reprezentaciju. Uz to zaključi, da će pozvati sve hrvatske i slavonske županije, neka sastave deputaciju, koja će ići pred kralja. Grof Janko Drašković dapače predloži, neka se Hrvatska odcijepi od Ugarske, pa neka od kralja opet isprosi svoje posebno namjesništvo, kakvo je imala za Marije Tere-zije. Na skupštini se uopće govorilo toli vatreno, da je raspaljena ilirska mladež na večer priredila baki jadu glavnim govornicima: Draškoviću, grofu Oršiću, Zdenčaju, Lentulaju, Stajdacheru i Raizneru.2 Na obranu Hrvatske ustade takodjer bolesni ban Vlašić. On upravi kralju 21. siječnja 1840. predstavku3 protiv 1 Ilirske narodne novine god. 1839., str. 377. i 397. 2 Šurmin: „Hrvatski preporod", knj. II. str. 138. 8 Acta Banalia a. 1840., br. 15.

59 magjarskoga jezika, za koji kaže, da je Hrvatima „posve tud/'. I doista nije kralj Ferdinand mogao dopustiti, da se Hrvatskoj nanese toliko nasilje. Otpisom od 5. svibnja 1840. odbije kralj one zakone o magjarskom jeziku, koji bi se imali protegnuti na Hrvatsku. Zajednički sabor bude zaključen 13. svibnja 1840. Za nas je važan i radi toga, što je kmetovima dozvolio, da se mogu otkupiti od podaničkih dužnosti svojih; tako će kmetovi postati gospodari onih vlastelinskih posjeda, koje su prije samo uživali. Ovaj zaključak potvrdio je kralj 21. travnja 1840. Koncem god. 1839. stvorio je zajednički sabor zakonski članak 40., kojim se votira svota od 450.000 forinti za razvitak magjarskoga kazališta u Pešti. Ovom se državnom potporom diglo u Pešti magjarsko kazalište, a oslabilo njemačko. Sabor je zaključio, da se državna potpora dade iz zajedničkih prihoda. Time je na Hrvatsku otpala svota od 9701 for. Protiv toga ustade križevačka županija, te u skupštini od 3. siječnja 1840. pozove hrvatske nuncije, neka na hrvatsku kraljevinu ne stavljaju novi teret.l Nunciji se zbilja opru zahtjevu, da i Hrvatska doprinosi za čisto magjarsku narodnu svrhu, ali bez uspjeha. Ipak su Ilirci i ovu zgodu upotrebili u narodnu korist. Oni se naime već nekoliko godina brinu oko toga, da u Zagrebu osnuju hrvatsko kazalište. Najviše je za ovu stvar uradio dr. Dimitrija Demeter. On počne god. 1838. u „Danici" donositi prva „Dramatička pokušenja". O kazalištu se mnogo raspravljalo u „narodnoj čitaonici" zagrebačkoj. Misao dozrije god. 1839., kad je Kukuljević izdao svoju dramu „Juran i Sofija ili Turci kod Siska". Do tada je u Zagrebu bilo samo njemačko kazalište, u kojem se ipak katkada glumilo i pjevalo takodjer ponešto na hrvatskom jeziku. No pošto su Magjari u zajedničkom saboru prodrli s prijedlogom, da se u Budimpešti goji narodno magjarsko kazalište, odluče Ilirci, da će pred hrvatski sabor izaći s prijedlogom o osnutku hrvat- 1 Ilirske narodne novine god. 1840. br. 3.

60 skoga kazališta u Zagrebu. U tu svrhu sastavi se izmedju članova zagrebačke čitaonice poseban kazališni odbor, komu je predsjedao grof Janko Drašković. Odbor htjede u Zagrebu osnovati diletantsko dramatsko društvo, kakvo je već postojalo u Karlovcu i Varaždinu. Kad nije u tome uspio, pozove u Zagreb srpske glumce iz Novoga Sada. Ovi sastave „ilirsko narodno kazališno društvo", te počnu 10. lipnja 1840. — dakle u najnezgodnije doba — predstavljati u kazalištu na Markovom trgu.1 Počelo se predstavljati s Kukuljevićevom junačkom igrom „Juran i Sofija". Prije toga čitao se proslov, što ga je sastavio Ivan Mažuranić. Uspjeh bijaše neočekivan. „Ne može-se opisati ushit, kojim je u neobično velikom broju sakupljeno općinstvo primilo ovo upravo domorodno djelo. Iza svakog izraza, iza svake riječi, koja se proteže na rod, jezik, domovinu i kralja, slijedilo je gromovito pljeskanje i radosno klicanje, kakvoga se još nikad nije čulo u tome kazalištu."2 U Zagrebu je „ilirsko narodno kazališno društvo" predstavljalo do 30. kolovoza, a onda podje u Karlovac, pa u Sisak. Medjutim se 10. kolovoza 1840. sastao u Zagrebu hrvatski sabor. Ilirci dakle donesu pred sabor pitanje o narodnom kazalištu. Sabor sastavi zakonski članak 27., koji glasi ovako:8 „Pošto su sve jurisdikcije ovih kraljevina na poziv slavne županije zagrebačke rado očitovale svoju pripravnost, da se ovdje sada postojeće narodno kazalište potpomaže i uzdržava, pa da će ovaj narodni zavod po mogućnosti rado podupirati, te pošto su (jurisdikcije) izrekle svoje mišljenje, da valja odustati od svake sile kod uzdržavanja toga patriotičkoga zavoda — idući ovom stazom, upravili su staleži i redovi stvar na dobrovoljne 1 Nikola Milan: „Začetak i razvitak hrvatskoga kazališta", str. 14.—16. Vladimir Mažuranić: „Demeter: Teuta", str. XIX. 3 Danica Ilirska god. 1840. str. 93. i 94. 8 Kukuljević: „Jura regni Croatiae, Đalmatiae et Slavoniae", II. str. 295.

61 prinose". Saboru je predsjedao zagrebački biskup Juraj Haulik. On odmah daje za uzdržavanje hrvatskoga narodnoga kazališta 1000 forinti. Biskupov primjer slijediše drugi članovi sabora: prelati, velikaši i plemićki zastupnici. Za čas bijaše na okupu 4500 forinti. Sabor sastavi poseban kazališni odbor, koji će pod predsjedništvom grofa Janka Draškovića pretresti kazališno pitanje i pred sabor donijeti gotov prijedlog. Odbor je doista ozbiljno radio. U svome spisu kazuje, da je sabor uzeo narodno kazalište „pod zaštitu kraljevstva", pa da će kazalište širiti kulturu „predragoga narodnog jezika".* Hrvatski sabor od god. 1840. raspravljao je takodjer o drugim važnim pitanjima. U posebnom (19.) zakonskom članku govori sabor o nepotvrdjenom narodnom književnom društvu, koje stavlja pod okrilje biskupa Haulika, jer je ban Vlašić umro 16. svibnja 1840. Sabor je zabrinut za sudbinu Slavonije. Zato kralju šalje predstavku, u kojoj moli, da požeškoj, virovitičkoj i srijemskoj županiji ostane naziv „dolnja Slavonija". Trebalo je sabrati dokaze, da Slavonija pripada Hrvatskoj, a ne Ugarskoj. Ovaj posao preuze odbor od 5 lica (Vjekoslav Bužan, Nikola Mikšić, Josip Brig-ljević, Stjepan Kereskenyi i Eduard Zerpak). Jednako je trebalo iznijeti dokaze, da Hrvatskoj pripada kraljevina Dalmacija. To će izraditi posebni odbor, u kome bijahu: grof Janko Drašković, komornik Imbro Inkey i zagrebački podžupan Herman Bužan.3 Sabor zaključuje, da se ima kralju poslati zahvalnica, što je odbio nepravedne zaključke sabora požun-skoga, pa time spasio „temelj političkoga života našega". Ipak već uvidjaju staleži i redovi, da moraju poduprijeti i temelj ,,narodnog" života. Zato stvaraju glasoviti zakonski članak 24., koji glasi ovako3: ,,U poslu, da se stolice narodnoga 1 Ibidem, str. 297.

  • Kukuljević: Jura regni, II. str. 293. i 294.

8 Kukuljević: Jura regni, II. str. 295.

62 jezika podignu i uvedu u kr. akademiji zagrebačkoj i u svima gimnazijama, koje postoje u ovim kraljevinama, — zaključili su staleži i redovi, da će Njegovu c. kr. Veličanstvu podnijeti pre-poniznu svoju prošnju, neka se u kr. zagrebačkoj akademiji i u svima gimnazijama uvedu katedre narodnoga, od svih pro-vincijalizama očišćenoga, jezika, pa da se tako raširi upotrebljavanje ovoga predloženoga narodnog jezika i da se potpomogne kultura njegova". U predstavci na kralja ističu hrvatski staleži1: „Osokoljeni primjerima drugih naroda, a i primjerom Magjara, koji gorljivom brigom rade za što veći procvat narodnoga jezika, držimo, da je i naša dužnost, da što većma gojimo naš jezik, jer se time ističe tip narodnosti naše". Ovaj zaključak bijaše dosada najveći uspjeh Iliraca. Treba naime znati, da u saboru od god. 1840. sjede ponajviše stariji ljudi, koji u mladosti nijesu imali prilike, da dobro nauče narodni jezik, jer u školama ne bijaše hrvatski jezik ni neobligatan, a kamo li obligatan predmet. Pa ipak ovi ljudi stvaraju zakon, koji će njihovim potomcima omogućiti, da prouče hrvatski jezik. Naravno da to čine zato, što vide, da će njihovim potomcima biti potrebno znanje narodnog jezika. Vide hrvatski staleži, da ideja mladih Iliraca napreduje toli brzo, te će naskoro hrvatski jezik u javnom životu istisnuti latinski jezik, kako je već u društvenom životu istisnuo njemački jezik. 8. Ustuk Ilirittmu. Napredak hrvatskih Iliraca ljuto je uplašio Magjare. Novine magjarske počnu pisati, kako se u Hrvatskoj pomoću „ruskih rubalja" razvija „panslavizam". Mnogi političari ma-gjarski smatrahu ilirizam čedom bečke politike. Svi su pak 1 Acta congregationis Regni a. 1840. broj 15.

63 Ilirci u očima javnoga mnijenja magjarskoga bili tudji plaćenici, i to: ili cara ruskoga ili dvora bečkoga. Zato Magjari ne propustiše ni jedne prilike, gdje su mogli raditi protiv Ili-raca. Svima silama nastojahu, da zatražene potvrde ne dobiju ni „Matica Ilirska", ni učeno društvo, a još manje zakonski članak 24. od god. 1840. Znali su Magjari, da Ilirci imaju u Hrvatskoj za sebe ponajviše djake, pa gradjanstvo i svećenstvo. Medju hrvatskom gospodom (velikašima i plemićima) bijaše malo Iliraca. Gospodu su naime plašila demokratska načela plebejskih Iliraca. Njima se Ilirci pričinjahu slični francuskim jakobincima. Uz to su gospoda smatrala Ilirce neprijateljima staroga ustava ugarskoga, na kojem počiva čitav feudalni sustav. Mnogoj gospodi bijaše ,,ilirsko" ime veoma za-zorno, jer se bojahu, da će u njemu nestati staroga — ustavom zajamčenoga—imena „horvatskog."1 Gospodu je morila i ta briga, što im postajaše sve jasnije, da će „ilirski" jezik progutati stari latinski jezik. Ne treba naime zaboraviti, da je malo hrvatske gospode znalo narodni jezik, pa se bojahu, da će izgubiti službe, ako štokavština prodre u hrvatske urede. U tome pogledu podupirahu gospodu takodjer tudjinci, koji se nastaniše u hrvatskim gradovima. Lako će dakle biti Ma-gjarima, da u Hrvatskoj stvore „protuilirsku stranku". Početkom god. 1841. bude zbilja u Zagrebu otvoreno protu -ilirsko društvo „kasino", i to u kući grofa Amadea (prvo kazalište). Najviše je žrtava u tu svrhu prinesao grof Aleksander Drašković. Uz njega se ističu: grof Ivan Nepomuk Erdedi, barun Levin Rauch, turopoljski komeš Antun Josipović i knjižar Franjo Suppan. „Kasino" je u prvom početku brojio 120 članova. Ovi su otvoreno očitovali, da žele čitanjem ma-gjarskih novina što prije i što bolje naučiti magjarski jezik.2 Zato im Ilirci dadoše ime: ,,m a g j a r o n i". 1 Smičiklas: „Poviest Hrvatska", II. str. 453. * Ilirske narodne novine god. 1841. broj 23.

64 Pojav nove stranke u Hrvatskoj nije sustavio rad Iliraca. Oni 25. ožujka 1841. osnivaju ,,gospodarsko društvo",1 koje opet pod svoje okrilje uzima narodni muzej. Sada nikne misao, neka se u Zagrebu podigne ,,Narodni dom", koji će pod svoj krov primiti „sve zavode, što ih uzdržaje i unapre-djuje naš slaveno-ilirski narod". Da se pomogne mlada hrvatska književnost, obvezuju se članovi „narodne čitaonice" u Zagrebu, da će svaki od njih „kupiti barem jedan primjerak svake novo izdane ilirske knjige, koju preporuči ravnateljstvo društva". Tadašnji tajnik zagrebačke čitaonice Vjekoslav Ba-bukić postade glavni knjižar knjige ilirske. Zato mu i pjeva Stanko Vraz: „Ti si knjižar glasoviti". Ipak je hrvatska književnost slabo napredovala, jer još uvijek nema te nema potvrde „Matici Ilirskoj", a ni učenomu društvu. Nevolja nauči Ilirce, kako će barem privremeno nadomjestiti ova društva. Oni će unutar „narodne čitaonice" zagrebačke utemeljiti posebnu glavnicu pod imenom „Matica Ilirska". Prihodom ove glavnice izdavat će onda čitaonica razne knjige, jer po svojim pravilima smije „širiti korisne knjige". 0 tom se raspravljalo 10. veljače 1842. na glavnoj skupštini „narodne čitaonice". Potrebu i svrhu „Matice" prikaže grof Janko Drašković ovako: „Najpo-glavitija svrha društva našega jest: rasprostranjivati nauku i književnost u narodnom jeziku našem, pa mladeži našoj dati priliku, da se domorodno izobrazi. Ovamo najviše spada: tiskanje vrsnih knjiga za priličnu cijenu. Mi imamo mnogo starih i glasovitih djela* iz 16. i 17. vijeka, kad je njemačka literatura bila još u zipci. Imamo: Cubranovića, Ra-njinu, Zlatarića, Gundulića, Palmotića, Gjorgjića i mnoge ine. Ove dakle preštampati organičkim (glasoshodnim) pravopisom našim, — jednoglasna je želja svih onih, kojima su poznate ove stare klasične knjige, jednako dične po duhu i po 1 Isprvice se to društvo zvalo „Društvo za unapredjenje i popravljanje poljodjelstva u Horvatskoj".

65 ukusnoj krasoti. Ovim bi putem postigli slavu u književnom svijetu, a uz to bi takodjer znatnu pomoć dali i domaćim našim spisateljima, koji sastave kakovo vrsno djelo". Skupština doista utemelji „Maticu Ilirsku" i stavi ju pod okrilje „narodne čitaonice". Koje i kakve će knjige „Matica" izdavati, kako se iinadu urediti i uz koju cijenu prodavati, — o svemu tomu odlučivat će poseban odbor, u koji dodjoše: dr. Ljudevit Gaj kao predsjednik, Vjekoslav Babukić kao tajnik, a dr. D. De-meter, Pavao Stoos, Antun Mažuranić i Ljudevit Vukotinović kao članovi. Kao što se prije sabiralo za narodno kazalište, tako sada čine Ilirci za „Maticu Ilirsku". Već prve godine imala je „Matica" do 400 darovatelja, a povrh toga 150 utemeljitelja po 50 forinti.1 Punih deset godina radio je Lj. Gaj sa svojim drugovima o kulturnom preporodu Hrvatske. Sada se već opažahu lijepi uspjesi toga rada. Ilirska je stranka ojačala, a prvaci njeni stekoše već i neki ugled. To ih je poticalo, da sada nastave rad i na političkom polju. Zato već god. 1841. vidjamo, kako Ilirci dolaze u svojim surkama i crvenkapama na skupštine županije krizevačke i varaždinske. Ilirci živo sudjeluju takodjer 14. ožujka 1842. na skupštini zagrebačke županije. Tada se u javnosti raspravljalo o nasilju magjarskih županija, koje su redomice vraćale latinske dopise hrvatskih i slavonskih županija. Naše županije (požeška, križevačka, varaždinska i zagrebačka) prosvjeduju protiv toga nasilja, te šalju predstavke na kralja.2 U skupštini varaždinske županije (koncem god. 1841.) prvi put se Ilirci sukobiše s magjaronima. Odsada se jedni i drugi organiziraju u stranke. Magjaroni sastavljaju „horvatsko-ugarsku" stranku; Ilirci pak uzeše ime „narodna stranka". Jedni će i drugi ogledati snagu svoju kod 1 Smičiklas: „Povijest Matice Hrvatske". Spomenknjiga, str. 8.—11. 2 Šurmin: „Hrvatski preporod", II. str. 192. i 196.—203. Dr. R. Horvat: Najnovija hrvatska povjest &

66 restauracije (obnove činovništva) županije zagrebačke 31. svibnja 1842. Ilirci su nastojali, da budu izabrani takovi županijski činovnici, koji će „kao pravi koreniti Horvati pored konštitucijonalnih ugarskih prava čuvati i braniti takodjer naše domaće municipalne stare horvatske pravice svojim domo-rodstvom, koje izvire iz općenite (sa Dalmatincima i Slavoncima) narodnosti. I samo tako misleći — t. j. za općenitu narodnost, za konstituciju i municipalnost zauzeti — Horvati jesu kod nas tako zvani Iliri". Sami za sebe kažu, da su Ilirci „jedini pravi, iskreni i čisti Horvati", dočim su magjaroni „usurpatori (otimači) svetoga nam imena horvatskoga".1 Magjaroni bijahu sigurni za pobjedu. Josipović je naime za svoju stranku predobio seoske plemiće iz Turopolja. S magjar onima je držao takodjer veći dio plemstva iz Sv. Ivana-Zeline. Uz to Ilirci većinom nemaju ni prava izbornoga, jer nijesu plemići. Pa ipak stekoše Ilirci na skupštini većinu. Oni su neumornom agitacijom za se predobili seosko plemstvo iz Moravča i Dra-ganića. Uz to sabraše punomoći (credentionalia) od takvih plemića, koji nijesu osobno dolazili na skupštinu. Tako bijaše omogućeno, da na skupštinu dodje mnogo Iliraca. Kad su magjaroni vidjeli, da je njihova stranka u manjini, započnu svadju, iz koje se rodila tučnjava. Magjaroni uzmaknu sa birališta, pa tako budu jednoglasno izabrani svi kandidati ilirske stranke. Pobjeda se dakako proslavila sjajnom baki jadom Lj. Gaju i onim velikašima, koji držahu s Ilircima, a to bijahu: grof Laval Nugent, grof Janko Drašković, grof Juraj Oršić, barun Franjo Kulmer, Eduard Jelačić i veliki župan Nikola Zdenčaj.8 Radi ove ilirske pobjede zajaukaše Magjari i magjaroni. U skupštini županije peštanske predloži Ljudevit KoSut, neka se Hrvatska u pogledu „javne uprave i zakonodavstva odijeli od Ugarske", ali ne „od svete krune ugarske". Košut je svoj 1 Ilirske narodne novine god. 1842., str. 193. 2 Šurcnin: „Hrvatski preporod", II. str. 205. i 206.

67 prijedlog obrazložio time, da Hrvatska smeta narodnomu razvoju Ugarske. Peštanska županija zbilja pozove druge ugarske županije, neka na slijedećem zajedničkom saboru podupru prijedlog, da se Hrvatskoj podijeli samostalna uprava i samostalan sabor. No javno se mnijenje magjarsko izjavi protiv toga prijedloga, pa ga odbiju i županije ugarske.1 Magjari su nastojali, da nadju druga sredstva, kojima će skršiti ilirski pokret. U pomoć im dodje plemenita općina turopoljska. Na svome zboru 7. lipnja 1842. izjave Turopoljci, da vole biti Magjari, nego li Ilirci. Zato prosvjeduju protiv toga, što se 31. svibnja 1842. u njihovoj odsutnosti obavila restauracija županije zagrebačke. Svoj prosvjed šalju Turopoljci svima županijama u Hrvatskoj, Slavoniji i Ugarskoj. Križevačka i varaždinska županija odbiju prosvjed Turopoljaca. No zato ga objeručke prihvati srijemska županija, koja se uz to izjavi protiv Iliraca ovako: „Mi želimo ostati Slavonci, vjerno privrženi Ugarskoj. Mi ne poznajemo nikakvoga carstva ilirskoga. Zato sve sanje i pomame, riječju sva protuustavna gibanja ilirizma proglasujemo po gradjanskoj našoj dužnosti za griješna".2 Od smrti bana Vlašića (16. svibnja 1840.) ostade nepopunjena banska stolica. Isprvice su hrvatski staleži namjeravali, da iz sabora zamole kralja Ferdinanda, neka im za bana dade nadvojvodu Stjepana. No prije, nego li se sabor (10. kolovoza 1840.) sastao, imenovao je kralj zagrebačkoga biskupa Haulika namjesnikom banske časti. Zato je sabor zamolio kralja, neka Hauliku kao banskomu namjesniku dade sva prava, što ih ima ban. Haulik je vladao dvije godine. Hrvati bijahu s njime zadovoljni, jer je podupirao kulturno nastojanje ilirsko. No Magjari upravo radi toga zamrziše Haulika. Oni su dapače u novinama pisali, da je Haulik s kanonicima zagrebačkim 1 Horvath: ,,Fiinfundzwanzig Jahre aus der Geschichte Ungarns", II. str. 107. i 108. Ilirske narodne novine god. 1842., str. 206. 9 Ilirske narodne novine god. 1842., str. 321.

68 dao novaca, kojima da su Ilirci prigodom restauracije kupovali plemićke glasove. To bijaše dovoljno, da Magjari oduzmu Hauliku vlast iz ruke. Banom hrvatskim bude 16. lipnja 1842. imenovan pukovnik Franjo Haller.1 Osim Haulika morao je pasti takodjer Nikola Zdencaj, veliki župan zagrebačke županije. Premda je Zdenčaj ugarskomu namjesničkomu vijeću poslao služben izvještaj o restauraciji zagrebačkoj, ipak bude u srpnju 1842. svrgnut sa časti Zagrebačka županija dobije kr. komisara u osobi Josipa Šiško vica, velikoga župana virovitičke županije. Šišković je na zahtjev Magjara dobio nalog, da povede istragu o tečaju restauracije. Turopoljci se odmah požure, te 18. kolovoza pošalju Šiškoviću pismenu tužbu, koju je potpisalo 300 plemića. Naprotiv je županija zagrebačka odlučila, da će posebnom predstavkom zamoliti kralja, neka bi opozvao komisara svoga, jer je to učinjeno protuzakonito.2 Magjarske su novine neprestano udarale na Ilirce. Mnogi se Hrvati bojahu, da će Magjari time zavesti novoga bana Hallera, koji se četiri mjeseca nije doselio u Hrvatsku. Osjećala se potreba, da Ilirci napisu „Riječ u svoje vrijeme", ne bi li ban još prije svoga dolaska u Hrvatsku doznao za pravo stanje stvari. Glasovit ovaj članak izadje u „Ilirskim narodnim novinama". Budući da je u njem izraženo mišljenje Iliraca o tadašnjem položaju, vrijedno je, da se ovdje prikaže izvadak iz članka. Sedam stoljeća živjeli su Hrvati s Magjarima u slozi, ali — bez magjarskoga jezika. Sada pak Magjari smetaju Hrvate u uživanju njihovih prava. 0 tomu nijesu stari Magjari nikada ni sanjali. Magjari nam hoće „uzeti našu narodnost i jezik naš, a s time i duševni naš život. Što više: ne stidite se, da nas pred svijetom javno proglašujete kao robove vaše! Kažite, kada 1 Acta banalia a. 1842. 2 Šurmin: „Hrvatski preporod", II. str. 212. i 213.

69 smo mi vama plaćali harače? Znate li vi, da su ove kraljevine tako slobodne, kao što i različite od Ugarske! A što fce tiče slobode i uzajamne zavisnosti medju kraljevinom Ugarskom i sjedinjenim kraljevinama, nema ovdje nikakove razlike. Kao što dosada nikada nijesmo Magjare priznali za gospodu našu, tako ih ne priznajemo ni sada. Nijesu naime Hrvati za vladare svoje uzeli Magjare, nego kraljeve ugarske! Zato i jesmo neoskrvnjeno zadržali našu kraljevinu, slobodu i prava naša, kada dobrovoljno stupismo pod krunu ugarsku. Mi nijesmo nikada bili niti smo sada neprijatelji Magjara, kao i obradjivanja jezika njihovoga, u koliko ne vrijedjaju prava drugoga naroda. No da budemo robovi Magjara; da primemo njihov nama sasvim tudji jezik, pa da se s njima stopimo u jedan magjarski elemenat, — toga mi kao slobodan, hrabar i od Magjara posve različit slavenski narod ne možemo učiniti, niti ćemo to ikada učiniti pod ikoji način, dok u nama teče slavenska krv, dokle gdjegod na svijetu bude pravice, i dokle se mi budemo sjećali slavnih praotaca naših! Magjari doduše vele, da oni ne će nama oduzeti narodnost našu, već da samo žele svoj magjarski jezik promijeniti s latinskim. Oni vele, da je svejedno, bio u ovim kraljevinama diplomatički jezik latinski ili magjarski, pošto ni jedan ni drugi nije narodni naš jezik; pa kakogod smo uz latinski jezik zadržali našu narodnost i' prvenstvo u domovini, tako da toga ne ćemo izgubiti niti po magjarskom jeziku. No to su samo lukave riječi; njima ne vjeruje nitko, koji ikoliko pozna težnje Magjara, pa se obazire na njihov postupak, a ne na riječi. Dok se kod nas u javnim poslovima upotrebljava i kao diplomatički organ postoji latinski jezik, dotle smo mi domaćine; dotle će se u javnim službama nalaziti i javne časti obnašati sinovi naše domovine."l 1 Ilirske narodne novine god. 1842., str. 247.

70 Ban Haller pozove hrvatske staleže, neka 18. listopada 1842. dodju u Zagreb na sabor, jer će se toga dana svečanim načinom instalirati za bana hrvatskoga. Ilirci se počnu odmah spremati, kako bi tom prilikom pred novim banom pokazali snagu svoju. U Zagrebu se već 17. listopada sakupilo mnogo Hrvata iz bliza i daleka. Sve se crvenilo od crvenkapa! Dodjoše doduše u Zagreb takodjer Turopoljci, zakleti neprijatelji Ili-raca; ali se netko našalio s njima, te su plemenita no slabo upućena braća pred povorkom svojom nosila veliki grb, na kojem se sjajila zvijezda s polumjesecom, dakle znak ilirske stranke! Pred banske dvore dodje glazba i počne svirati; ali svirala je sve same ilirske pjesme i davorije! U' povorci stupahu izaslanici hrvatskih županija pod županijskim zastavama; no barjaktari imali su crvenkapu na glavi! Ilirci su okitili svoje kuće po ulicama, kuda će prolaziti ban; ali su podjedno na prozore stavili takove natpise, da ban uzmogne čitati, što narod od njega očekuje. Na Gajevu je stanu bilo napisano: ,,Brani narod, čini samo pravo!" Drugdje se čitalo: „Tko nam rod i dom za-tira, — on pod sabljom nek umira!" Na večer kod bakljade nosili su Ilirci transparent, koji je u dvije riječi — „Recta tueri" (čuvati prava) — rastumačio banu program iliriski,1 U povorci prigodom instalacije isticao se grof Albert Nugent. On je u Zagreb doveo veliku četu banderijalaca u .narodnom odijelu. Na zastavi se njegovoj čitala ilirska deviza: „Odlučio samu. Sam pak Nugent bijaše odjeven u crvenu kabanicu, a na glavi je dakako imao crvenkapu.2 Bana je po starom običaju instalirao biskup Haulik. Pozdravio ga je dugim govorom, zaželjevši Halleru, da pod njegovom vladom bude Hrvatska sretna i blagoslovljena. Haller obeća, da će braniti „municipalna prava" kraljevine Hrvatske. U ime grada Zagreba pozdravi bana sudac Josip Stajdacher, jedan od prvaka ilirskih. Može se reći, 1 Šurmin: „Hrvatski preporod", II. str. 226.-228. 2 Smičiklas: „Poviest hrvatska", II. str. 454.

71 da je on banu prikazao ilirske težnje. Izrekao je naime nadu, da će pod banovom zaštitom „cvasti banska vlast, koja je tolikim poveljama potvrdjena i naročitim zakonom protegnuta od Drave do Jadranskoga mora; da će se sačuvati stari djedovski ustav; da će neoskvrnuta postojati municipalna — ovim kraljevinama vlastovita — uredjenja i prava; napokon da nikakova ni najmanja zlijed ne će postići njihovu narodnost, koja je na sve vijeke skopčana ljubavlju prema domovini".1 Ban je govorio i hrvatskim staležima u saboru; no pri tom je budno pazio, da ne spomene „hrvatsku kraljevinu"; mjesto toga spominjao je „ovu domovinu", koju jednostavno naziva „provincijom". Sto je proslava instalacije banove prošla toli sjajno, to bijaše Gajeva zasluga. On je i u novinama svodim tumačio, da treba dizati bansku čast, jer je upravo ban vidljiva glava trojedne kraljevine; ban je ,,prorex IUvrici", dakle kraljev namjesnik u Iliriji. Haller se morao Gaju odužiti za njegovu zaslugu. Zato ga pozove na svečani objed banski. Prisutni bijahu i mnogi Magjari, koji su Hallera dopratili u Hrvatsku. Njih je neugodno iznenadio pojav tolike moći Iliraca u glavnom grfcdu Hrvatske. Vidjeli su, da Ilirci imaju za sobom velik dio naroda. Magjari zamjeriše Halleru, što je na objed pozvao Gaja. Pođ-jedno stanu u novinama klevetati Ilirce. Sad se lia sva usta govo :ilo, da će hrvatski Ilirci ostaviti katoličku vjeru i primiti grčko-istočnu. Ilirci su veleizdajnici, jer hoće od Austrije otrgnuti slovenske pokrajine, pa ih pripojiti Hrvatskoj i tako stvoriti novu „državu ilirsku". Radi toga naravno ne treba Ilircima ugarskog ustava; oni dapače hoće potkopati i stare hrvatske pravice! Protiv ovih kleveta ustade koncem god. 1842. sam Gaj, te u svojim novinama dade stanovite izjave.2 „Je li koji drugi Horvat ili Slavonac našu, samo u konstituciji utemeljenu, slo- 1 Ilirske narodne novine god/1842., str. 385. 2 Ilirske narodne novine god/l842., istr. 391.

72 bodu i našu — samo u municipalnim pravima, t. j. u posebnim starim horvatakim pravicama utemeljenu — narodnu neodvis-nost slovom i činom ili jezikom i perom te svakim po zakonu dopuštenim načinom u javnim mjestima krepčije branio, nego li upravo oni Horvati i Slavonci, koji se radi ispovijedanja sloge zovu Ilirima? Nijeiu li se baš ovi t. zv. Iliri kao pravi Horvati i Slavonci svakom prigodom po istini govoreć jedini odlikovali, opirući se lukavim i vuhnenim — na upropaštenje kraljevine Horvatske i Slavonske osnovanim — zamkama i zapletima nekih, pod nazivom tobože Horvata, sakritih službenika tu-djinstva? Nijesu li baš ilirski domorodci pribavili sebi ime tvrdoglavih neprijatelja napredovanja zato, što oni neustrašivo i krepko čuvaju i brane starinske horvatsko-slavonske pravice, svaku i svekolike, te što ih podnipošto ne dopuštaju ni najmanje drmati? Jesu li Horvati i Slavonci i jednu samo sloboštinu izgubili radi ilirstva?" Uzaludna bijaše obrana Gajeva! Magjari su već za sebe predobili novoga bana. Haller stade na čelo hrvatskih magja-rona, te po njihovoj želji uzme raditi o propasti Iliraca. Saveznike nadje sebi u ministarstvu vanjskih posala. Ilirci su naime za svoju ideju agitirali takodjer po turskim zemljama, gdje stanuju južni Slaveni. To priznaje i sam Ivan Kukuljević, kada piše1: „Istina je, ima kod nas nekoliko rodoljuba, koji s velikom čežnjom bacaju svoje oko na one krajeve preko kor-duna, gdje su sinovi jedne majke kao robovi pod jarmom turskim; gdje živi kršćanski narod, koji je nekada bio s nama u zajednici. A ne obvezuju li se naši kraljevi kod krunidbe, da će ove zemlje, — u kojima gospoduju muslimi, a otete su hrvatskomu plemstvu, — opet povratiti pod onu vlast, pod kojom su i bile?" I doista se već javno znalo, da u Bosni živi nekoliko radinih rodoljuba (ponajviše franjevaca), koji namjeravaju, da pomoću Iliraca oslobode raju od gospodstva tur- 1 „Luna" god. 1842., broj 77. i 78.

73 skoga. Radi toga potužio se (nagovoren od Magjara) turski poslanik dvoru bečkomu protiv Iliraca. Jednako se Rusija dizala protiv Iliraca, bojeći se, da ne bi Austrija razvitkom ilirske ideje spremila pod svoju sferu Bosnu, Srbiju i Bugarsku.1 Napokon je kralj Ferdinand 11. siječnja 1843. potpisao odhiku, kojom se zabranjuje ime: ilirsko, i 1 i-rizam, Ilirija. U odluci veli kralj, da ne želi spriječavati razvitak narodnog jezika; ali ne će, da se pod izlikom brige za održavanje narodnosti sije medju podanicima sjeme ogorčenja i cijepanja. Ilirsko se ime zabranjuje za novine i javne spise, a napose u školi i kod javnih rasprava. Da su kod ove odluke sudjelovali Magjari, svjedoči onaj stavak, koji kaže: Hrvatske oblasti ne smiju nezakonito navaljivati na magjarski jezik; naprotiv moraju zapriječiti takove navale kod drugih, naročito u političkim spisima. Kraljevska ova odluka bude objelodanjena 18. siječnja 1843. Ban ju pošalje nadzorniku škola zagrebačkoga okružja, koji bijaše takodjer cenzor za novine i knjige. U banskoj popratnici motivira se zabrana imena ilirskoga kod Gajeve „Danice" ovako: Ugarsko je na-mjesništvo svojom odlukom od 26. kolovoza 1834. dozvolilo Gaju, da izdaje „Danicu Horvatsku, Slavonsku i Dalmatinsku". Nikada mu pak nije bilo dozvoljeno, da promijeni ime „Danice". Zato se Graju zabranjuje, da za „Danicu" upotrebljuje ime ilirsko.1 I doista osvane „Danica" 21. siječnja 1843. s pridjevom „Horvatska, Slavonska i Dalmatinska", a ne „Ilirska". Istoga dana izadjoše i Gajeve novine, ali s jednostavnim naslovom „Narodne Novine", dočim su prije nosile naslov: „Ilirske narodne novine". Isprvice je „Danica" zadržala barem ilirske znakove: polumjesec i zvijezdu. No ban Haller dade ukloniti i ove znakove. Magjari su naime tvrdili, da Ilirci hoće ovim znakovima k sebi primamiti Hrvate i Srbe u Bosni. — Ilirci se 1 Šurmin: „Bilješke za hrvatski preporod. 23." („Vienao" g. 1902.) 8 Šurmin: „Hrvatski preporod", II. str. 235. i 236.

74 bojahu, da će sada slijediti takodjer udar na „Maticu Ilirsku". I doista bude „narodna čitaonica" zagrebačka pozvana na odgovornost radi „Matice". Ali predsjednik čitaonice grof Janko Drašković pohiti u Beč, te upotrebi svoj upliv kod kralja, da spasi „Maticu Ilirsku". Drašković donese iz Beča poruku: „Kralj je otac svima narodima svojim, pa ne da jednoga tla« čiti po drugomu. Kralj je želio umiriti i one, koji se tuže protiv imena ilirskoga". Tako je Drašković spasio mladu „Maticu Ilirsku", koja je upravo tiskala prvo svoje djelo: Gundulićev epos „Osman".1 9. Magjaroni i narodnjaci. Poslije zabrane imena ilirskoga znatno pade ugled dra. Ljudevita Gaja. Mnogi Ilirci osudjivahu politički rad Gajev, jer da je on skrivio zabranu imena ilirskoga. Tako n. pr. Stanko Vraz piše 28. siječnja 1843. pjesniku Ivanu Timskomu: „Povod zabrani dala je buka, kojom su neki domorodci nastojali, da ilirsko ime uvedu i u politički život". Nije se dakle smio ilirizam spojiti s politikom, već je imao nastojati jedino oko prosvjetnog napretka južnih Slavena. Franjevac Kajo Adžić piše 17. ožujka 1843. prijatelju I. A. Brliću: „Da se Gaj manio Koruške, Kranjske, Bugarske i t. d., pa da se držao illyricuma hungari-cuma, t. j. Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, — zaista ne bi došlo do toga. Njegova bi pak namjera s vremenom ipak postigla svoju svrhu, t. j. rasprostranjenje literature, pošto Horvatska, Slavonija i Dalmacija zgodno zauzimaju sredinu južnog Slavenstva, te bi se miris cvatuće naše literature prosipao na ostale susjedne gornje i dolnje države".8 Mjesto ilirskog imena služe se odsada hrvatski rodoljubi u političkom radu pravim imenom „hrvatskim". U politici ih ne vodi više toliko Gaj, koliko Ivan Kukuljević. 1 Smičiklas: „Povijest Matice Hrvatske". Spomenknjiga, str. 12. i 13. \ Šurmin: „Hrvatski preporod", II. str. 238. i 239.

76 Mnogi se Ilirci okupiše oko mladoga plemića Kukuljevića, koji je g. 1842. ostavio vojničku službu, da se može baviti politikom. Kukuljević izdade proglas, u kome jasno ocrta politički svoj program1: „Hrvati! Kada ćemo prestati pomoći tražiti od tu-djina? Kada ćemo imati toliko ponosa, da sami sebi pomognemo? Onda, kad ćemo se u duhu sjediniti, pa kada ćemo u Hrvatskoj dušom i tijelom biti Hrvati. Ali to moramo naskoro biti, jer drukčije ćemo prestati bitisati. Sada ili nikada valja da uvedemo naš jezik u urede, pa da zatražimo consilium (savjetništvo), t. j. samostalnu vladu hrvatsku!" Kao što je Kukuljević zamijenio Gaja, tako će rodoljubni i učeni Metel 0 ž e g o v i ć, sin bivšega protonotara Stjepana Ožegovića, zamijeniti grofa Janka Draškovića, koji radi visoke starosti svoje ne će više da ide na zajedničke sabore ugarsko-hrvatske. Hrvatsku je štampu za banovanja Hallerova pritisnula silovita cenzura. Gajeve su novine smjele pisati samo ono, što je dopuštao zloglasni cenzor Mačik. Muka bijaše hrvatskim rodoljubima, što nijesu u novinama smjeli odbijati magjarske navale. Još im teži postade položaj, kad se doznalo, da je kralj sazvao zajednički sabor u Požun. Prije toga mora se u Zagrebu sastati hrvatski sabor, da bira nuncije i da im dade instrukciju. Naravno bi bilo, da se o toj instrukciji prije raspravlja u javnosti putem novina. No toga ne bi dozvolio cenzor. Da 'pak iznesu u javnost narodne potrebe, osnuju hrvatski rodo-jubi novi list ,,B r a n i s 1 a v", koji je izlazio u Biogradu. Odmah u prvom broju ogorčeno pišu8: ,,Nije li žalosno, da mi, sinovi ustavne države, moramo uteći u stranuzemlju, kad želimo, da sebi uzajamno priopćimo naše misli inamjere... Eto, pred 1 Smičiklas: „Život i djela" I. Kukuljevića" u „Radu" knj. 110. str. 127. « Smičiklas: „Poviest"hrvatska",lU. ^str. 464.-456.

76 vratima stoji hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor. U njega puni nade upiremo oči; od njega očekujemo lijeka za narodnost i domovinu. Trebalo bi, da se unaprijed dogovorimo o predmetima, o kojima će ondje biti govora, pa da narod pripravimo za ovo velevažno doba. Ali mi ne smijemo niti pisnuti, dočim su Magjari o svojem saboru govorili i pisali više, nego li je i trebalo. Mi želimo raspravljati u svoj čednosti, pa nam ni to nije dopušteno. To je žalosno; to nas boli. Žalost nam se podvostručuje, kada uzmemo na um: tko nas u tome priječi?... Oni, koji nas nazivaju svojom braćom; koji s nama imaju isti ustav i uživaju ista prava; oni, koji bi nam imali biti najvjerniji drugovi, najčvršći saveznici i najiskreniji prijatelji, — oni su najveći neprijatelji naši! Oni upotrebljavaju čitavu snagu svoju, da nam, koliko je moguće, ograniče slobodu štampe; da nam slogu i pomirenje učine nemogućim, pa da nam po tomu vrat skuče pod jaram tatarski. To su pak pretjerani Magjari i privrženici njihovi. Jest: Magjari, koji vladu tako rado kore despotizmom, a sami nameću najveći despotizam svima, koji ne govore magjarski. . . Magjari na državnom saboru najviše viču o slobodi štampe; a kod nas nastoje o tomu, da zapriječe tiskanje svake knjige, pisane hrvatskim jezikom! Mnogi ne će vjerovati, — a sveta je istina, — da se u Zagrebu više puta ne smije pretiskati ni ono, što je već bilo tiskano u kojoj knjizi ili u novinama austrijskih pokrajina; ugarska cenzura dapače zabranjuje i zaplijenjuje takove knjige, koje bijaše propustila austrijska cenzura. * Mnogi ne će vjerovati, — pa ipak je čista istina, — da sada nema u čitavoj Evropi tako stroge cenzure, kakova je u Zagrebu. Ovdje cenzor briše i zabranjuje štampati takove stvari, koje bi mogle deklamirati i piljarice u Carigradu. Šta ćemo više: kad nam se putem štampe ne da

  • U ono je doba Metternich davio austrijsku štampu, dočim u Ugarskoj i Hrvatskoj bijahu zadnjih godina stvoreni liberalniji zakoni o štampi, ali se u Hrvatskoj nijesu provodili.

77 svijetu priopćiti ni ono, Sto se javno radilo u županijskim skupštinama !" Hrvatskisabor sastade se 2. svibnja 1843. Na njemu se prviput pojaviše dvije stranke: narodna i magjaronska. Narodna je stranka u sabor poslala rodoljubne ljude, željne rada. Naprotiv se magjaroni namjeravahu poslužiti silom oružja; zato su na sabor doveli seljačke plemiće i svoje banderijalce tako, da su na okupu imali preko 2000 oružanih ljudi. Naravno da ban Haller nije smio dopustiti tolike nezakonitosti. Seljačko plemstvo morade otići kući, a na saboru ostadoše samo prelati, velikaši, predstavnici plemstva i zastupnici gradova. Eodo-Ijubi hrvatski izniješe na saboru silovit postupak magjar-skoga cenzora u Zagrebu. Mnogo se raspravljalo o cjelovitosti hrvatskih zemalja; ponavlja se stari zahtjev, da se Krajina i Dalmacija imaju sjediniti s Hrvatskom, a Slavonija ne smije se nipošto otrgnuti od Hrvatske. Sve je to došlo u instrukciju, koja će hrvatskim nuncijima kazivati, kako se imadu držati na zajedničkom saboru. Naravno da je na red došlo i pitanje o magjarskom jeziku. Sad se digne Ivan Kukuljević, te prvi nakon toliko vijekova progovori hrvatskim jezikom1: „Mi smo malo Latini, malo Nijemci, malo Magjari i malo Slaveni, a iskreno govoreći ni jesmo ukupno ništa. Mrtvi jezik rimski, a živi jezici: magjarski, njemački i talijanski, — to su naši tutori! Živi nam se groze, a mrtvi nas jezik diži za grlo, duši nas, te nas nemoćne vodi i predaje u ruke živim jezicima. Sada imamo još toliko snage, da se suprotstavimo mrtvomu (latinskom jeziku). Za malo ne ćemo moći nadvladati žive jezike, ako se čvrsto ne stavimo na noge, t. j. ako u domovini svoj jezik ne utvrdimo i postavimo ga vladaj u ćim!" Mladji članovi sabora bili bi možda prihvatili Kukuljevićev prijedlog, ali pre-tegoše iskusniji starci. Oni su tvrdili, da se magjarskomu je- 1 Smičiklas: „Život i djela I. Kukuljevića" u „Radu" knj. 110. str. 131.

78 ziku može najbolje suprotstaviti latinski jezik, kojemu je eto sklon i sam kralj, jer ga je god. 1840. uzeo u zaštitu. Instrukcija zatraži od nuncija, da se imaju najodlučnije opirati ma-gjarskomu jeziku. Da se pak zadovolji takodjer mladjemu naraštaju, ponovi sabor kralju svoju molbu od god. 1840., neka se u gimnazije i u kr. akademiju uvede hrvatski jezik kao obligatan predmet. Za nuncije budu izabrani: Herman Bužan, Karlo Klobučanć i Metel Ožegović. Ovaj izbor pokazuje, da u saboru ni jesu magjaroni imali većine, jer sva tri izabrana nuncija spadaju medju odlučne protivnike magjarskog jezika. Dok su hrvatski nunciji boravili na zajedničkom saboru, spremala se u Hrvatskoj nova oluja. Magjaroni naime pomoću bana Hallera izradiše, da je vlada proglasila nezakonitom restauraciju, na kojoj stekoše Ilirci 31. svibnja 1842. prvu pobjedu svoju. Nova obnova činovništva županije zagrebačke imala se obaviti 9. prosinca 1843. Za taj izbor spremahu se obadvije stranke: narodna i magjaronska. Na Markov trg dodje nebrojeno seljačko plemstvo; dodjoše i mnogi Zagrepčani, osobito rodoljubna mladost. Svatko je napeto očekivao rezultat izbora. Svijet bijaše uzrujan; mnogi su ljudi uza se imali dapače oružje. I zbilja dodje do okršaja prije, nego li je izbor počeo. Rauchov sluga ustrijeli naime nekoga Nugentova čovjeka. Na to nastade pucnjava s obiju strana, te bude ranjeno nekoliko narodnjaka i magjarona. Turopoljci rane balticom i hrvatskoga književnika Mirka Bogovića. Krv se prolila, a izbor bude odgodjen. Naravno da su magjaroni svu krivnju bacili na Ilirce. Opet dodje u Zagreb novi kr. komisar Josip Rudić, veliki župan bački, da vodi istragu.1 Pravda izmedju narodnjaka i magjarona trajala je u Hrvatskoj kroz čitavu god. 1844. Sada se javno raspravljalo jedno pitanje, koje su magjaroni potaknuli još koncem god. 1841. na skupštini županije varaždinske. Evo, o čemu se radilo! Na zajednički sabor 1 Smičiklas: Poviest hrvatska, II. str. 458.

79 u Požun slala je svaka ugarska županija po 2 zastupnika plemstva svoga. Isto su činile takodjer tri županije slavonske. No Hrvatska je u tome pogledu imala osebujan položaj. Ona je naime na zajednički sabor slala tri nuncija, koji zastupahu čitavu Hrvatsku, i to dva u dolnjoj, a jedan u gornjoj kući. Magjaroni su predlagali, neka se ovaj način zastupanja promijeni tako, da će u buduće i hrvatske županije (zagrebačka, varaždinska i krizevačka) slati na zajednički sabor po 2 zastupnika. Time će Hrvatska u dolnjoj (zastupničkoj) kući zajedničkoga sabora imati 6 zastupnika mjesto dosadašnja 2 nuncija. U gornjoj pako kući imaju i onako pravo glasa svi hrvatski velikaši i crkveni dostojanstvenici. No ipak je taj magjaronski prijedlog bio poguban. Nunciji naime imadu pravo prosvjeda u pogledu državnoga prava kraljevine Hrvatske, dočim županijski zastupnici mogu govoriti samo u ime svoje županije. Zato je narodna stranka energično odbijala prijedlog magjaronski. Ilirci odmah god. 1842. dokazivahu, da ovaj prijedlog znači „uništenje narodnoga života", jer uništuje sve hrvatske „privilegije i municipalna prava". To bi pak „za sobom povuklo konačno stopljenje s Ugarskom, pa time i političko samoubojstvo" kraljevine Hrvatske. Nunciji ni jesu na zajedničkom saboru „samo udionici ugarskoga zakonotvorstva, u koliko se poslovi pretežu zajedno i na Ugarsku i na Horvatsku; oni su i napose obvezani, da čuvaju općenite koristi svih stanovnika ovih pokrajina, pa da brane biće i cjelokupnost rečenih kraljevina, te prava i slobode svoje d o m o v i n e". Kad bi se dakle „pojedinim horvatskim var-megjama (županijama) dozvolili zastupnici, onda bi se posve ukinulo gore navedeno zaista narodno horvatsko zastupljenje. Tada bi se pojedine osamljene horvatske varmedje smatrale kao i ostale ugarske varmegje, te ne bi mogle imati nikakova upliva glede narodnosti i municipalnih prava svojih".1 Na- 1 Ilirske narodne novine god. 1842., str. 69.

80 rodna stranka ostade i nadalje nepomirljiva protivnica magja-ronskomu prijedlogu. Sad se u Hrvatskoj počela .razvijati i nova vrst literature: satira! Duhoviti književnici hrvatski uzimahu za predmet svojih karikatura kolovodje magjaronske. Ovi su to i zaslužili, jer se u zajedničkom saboru upravo naprezahu, kako će naškoditi Hrvatskoj i narodu hrvatskomu. Satire većinom ne dopriješe do nas; bijahu naime pisane, a ne tiskane, jer je cenzor štitio magjarone. Ali da ogledamo rad na zajedničkom saboru! Čim su hrvatski nunciji počeli govoriti latinski, Magjari ih prekidahu poklicima, neka govore magjarski. U tome podupirahu Ma-gjare takodjer dva Hrvata: varaždinski župan grof Ivan Ne-pomuk Erdedi i turopoljski komeš Antun Josipović. Ove izdajice stanu tvrditi, da su oni pravi Magjari! I zbilja počnu obadva govoriti magjarski, na što je sabor hrvatskim nuncijima zabranio govoriti latinski. Nunciji se obrate na hrvatske županije i gradove s upitom: „Sto nam je raditi?" Odasvuda dobivahu odgovor: „Govorite i nadalje latinski! Ako Vam toga ne budu Magjari dopuštali, — vratite se kući!" Nunciji nastave u zajedničkom saboru govoriti latinski, braneći prava kraljevine Hrvatske. Bez njihove privole zaključuje zajednički sabor: 1. da za 6 godina ima u Slavoniji i u Primorju magjarski jezik postati uredovnim; 2. da hrvatske oblasti moraju primati ma-gjarske dopise, a za 8 godina morat će s ugarskim oblastima dopisivati na magjarskom jeziku; 3. da se na svima hrvatskinc školama imade predavati magjarski jezik; 4. da Hrvati moraju na zajedničkom saboru govoriti magjarski, a ne latinski; napokon 5. da svaki turopoljski plemić ima osobno pravo glasa na hrvatskom saboru. Potonji je prijedlog predložio komeš Josipović, a prihvatiše ga Magjari, — oni Magjari, koji toliko jaukahu, kad je bečki dvor ugarskim seljačkim plemićima neko vrijeme dozvoljavao, da osobno sudjeluju na županijskim skupštinama, gdje su onda (po uputi iz Beča) smetali pokretu

81 naobraženih plemića magjarskih. Sada eto hoće Magjari, da pomoću zavedenih Turopoljaca onemoguće rad sabora hrvatskoga, jer bi u njemu bilo pet puta toliko Turopoljaca, koliko svih ostalih velikaša i plemića hrvatskih.1 U sjednici zajedničkoga sabora od 12. rujna 1844. digne se nuncij Metel Ožegović, te u ime hrvatskih zastupnika dade ovu izjavu: „Što se tiče pitanja narodnosti u združenim kraljevinama (t. j. u Hrvatskoj i Slavoniji) i s time skopčane političke rasprave, moram primijetiti, da niti sami slavni (ugarski) staleži i redovi ne niječu razliku, koja postoji izmedju naroda, koji živi u Hrvatskoj i Slavoniji, te izmedju drugih slavenskih naroda u Ugarskoj. Dobro je naime poznato, da združeni naš narod — uživajući doduše pod zajedničkom krunom (sv. Stjepana) zajednički ustav — ipak ima još i vlastita svoja posebna prava i političku svoju samostalnost. Ovaj se dakle narodni život nipošto ne može ograničiti samo na naobrazbu jezika i književnosti, već se proteže na obezbjedjenje i obranu svoga vlastitoga prava, jednom riječju: na ojačanje njegove — tečajem tolikih vijekova sačuvane — političke i narodne ose-bine. Stoga doista nije pojmljivo, kako se takova težnja može smatrati kažnjivom. Ta kao što kod pojedinih ljudi, tako je i kod svakoga naroda glavna dužnost: sačuvati samoga sebe! Ovo pak naravnim načinom kod naroda zahtijeva opstanak vlastite svoje narodnosti i opstanak narodnoga prava svoga. Združene su kraljevine u prijašnje doba mogle ovoj narodnoj dužnosti zadovoljiti bez ika-kova sukoba s Ugarskom. Sto pak sada slično nastojanje uzrokuje medjusobne prepone (izmedju Hrvatske i Ugarske), tomu nije kriva zakonita i pravedna težnja naroda našega, već su tomu krivi novo nastavši odnošaji. Latinski je naime jezik isključen iz javnoga života, u kojemu se prije upotrebljavao 1 Smičiklas: „Poviest hrvatska", II. str. 457.-459. Dr. R. Horvat: Najnovija hrvatska povjest. 6

82 bez ikakova uštrba obiju naroda (hrvatskog i magjarskog). Sada je zavladao krivi nazor, kao da ova dva naroda ne bi više bili kadri jedan drugoga podnositi i slobodno se razvijati bez medjusobne opasnosti, premda su tečajem toliko vijekova mogli jedan uz drugoga opstojati u prijateljskom savezu. Iz ovoga se uzroka opetovano nastojalo: u združene kraljevine uvadjati magjarski jezik. Nije se to doduše činilo naprečac, kako to biva u Ugarskoj; ali ipak se radilo tako, da bi se time svakako povrijedilo nepobitno pravo ovih kraljevina. Od ove namjere ne će slavni (ugarski) staleži i redovi odustati niti sada, kad u svojoj predstavci očito izjavljuju, da od Hrvatske zahtijevaju uporabu magjarskog jezika u svakom doticaju s vladom i kraljevinom Ugarskom. Time bi se doista duboko dirnulo u glavni živac narodnih i političkih prava; uz to bi se vremenom učinilo potrebnim uvedenje magjarskog jezika takodjer kod naše domaće uprave. Zato se podnipošto ne može dopustiti niti ono prvo. K tomu dolazi još i onaj samovoljni postupak pojedinih ugarskih oblasti, koje se usudjuju da jednostavno vraćaju latinske dopise, što im dolaze iz združenih kraljevina. Slične navale na municipalna prava naša neprestano se pojavljuju počevši od god. 1830. u svakom saboru ugarskom. Naročito se napada naš zakon o vjeri; zatim se kuša uvesti magjarski jezik; napokon se porezi hrvatski hoće izjednačiti s ugarskim porezima. Ove navale na prava združenih kraljevina, — od onoga doba nastavljane, — morale su poroditi samo medjusobno ogorčenje. Vrhunac svoj postigoše u saboru god. 1832.—6., kada se počelo nasrtati već i na zemljišnu cjelokupnost ovih kraljevina glede Rijeke i dolnje Slavonije. Takvim pretečama imamo zahvaliti dosadanje gorko iskustvo, da se želje i čuvstva ovih — kroz tolike vijekove bratski združenih — kraljevina sve to više razilaze glede raznih pitanja. Ipak se za to ne može

r

83 krivnja pripisati onima, koji svoje pravo brane, već jedino onima, koji nas sile na obranu".l U isto doba, kad su Magjari u zajedničkom saboru udarali na Hrvate, dokazivahu povjesničari magjarski, da Hrvatska nije država, nego samo jedna pokrajina Ugarske. Njihove su brošure izlazile na magjarskom, njemačkom i latinskom jeziku, da uzmogne što više ljudi doznati: 1. kako su Magjari upravo oružjem osvojili Hrvatsku; 2. kako je Slavonija od vajkada bila čisto magjarska zemlja; 3. kako se ban uvijek pokoravao palatinu, te napokon 4. kako su Hrvati svoj ustav dobili od Magjara. Našlo se već tada i medju Hrvatima ljudi, koji historijskim činjenicama pobijahu ove neistinite tvrdnje povjesničara magjarskih. U tome se osobito odlikovao senjski biskup Mirko Ožegović, stric Metelov.* Samo što je Hrvatima i taj posao oteščala nesnosna cenzura magjarska. Kako je cenzura pritisnula mladu književnost hrvatsku, najbolje svjedoči ovaj slučaj. „Matica Ilirska" izdade god. 1844. lijepu Demetrovu dramu „Teutu". Može se reći, da je „Teuta" najveći hvalospjev staroga doba ilirskoga. Demeter je naime tvrdo vjerovao, da su stari Iliri bili pradjedovi hrvatski; zato je nastojao, da u „Teuti" uzveliča ilirsku povjest, kao početak povjesti naroda hrvatskoga. Sve je to lijepo; ali što će na to reći zagrebačka cenzura? Takova šta ne smije se tiskati njenom privolom! I „Teuti" doista ne preostade drugo, već da iz Gajeve tiskare pobjegne u Beč, gdje joj austrijski (apsolutistički) cenzor dozvoli, da ugleda svjetlo božje. U Beču je „nar. čitaonica" morala štampati i račune za „Maticu Ilirsku", jer zagrebački cenzor ne bi nikako dozvolio, da se iza riječi „Matica" doda pridjev „Ilirska".8 1 „Njekoji spisi iz javnoga političkog djelovanja Metela baruna Ože-govića", str. 25. i 26. 8 Smičiklas: „Poviest hrvatska", str. 458. 3 Spomenknjiga „Matice Hrvatske", str. 14. i 18«

84 Medjutim se Haller spremao, kako će u korist magjarona provesti restauraciju županije zagrebačke. Odgadjaše ju dotle, dok nije pomoću ugarskoga namjesništva iz listine županijskih birača izbacio dovoljan broj pristaša narodne stranke.* Uz to je naumio, da se prigodom izbora posluži vojničkom silom. Napokon dade oglasiti, da će se restauracija obaviti 28. srpnja 1845. U oči izbora dolazile su u Zagreb skupine seoskih plemića. Vodila su ih gospoda, dakako uz pratnju glazbe. Moglo se već po glazbi znati, za koju će stranku koja skupina plemića glasovati. Pred pristašama narodne stranke svirala je glazba same hrvatske komade. Naprotiv je 570 Turopoljaca ulazilo u Zagreb uz zvukove magjarske koračnice Rakoczvjeve. Izbor se obavljao u zgradi sadašnje banske palače. Tamo su dva dvorišta, u koja se smjestiše izbornici. Pristašama narodne stranke dade ban dvorište uz Markov trg, a magjaronima ono uz Kapucinsku ulicu. Čudno se plemića doimalo, kad u dvorištima i po hodnicima opaziše vojnike s nabijenim puškama i nataknutim bodovima. Jedan odjel vojske stajao je dapače i na Markovom trgu pred banskom palačom. Svi vojnici pripadahu bataljunu talijanske pukovnije. Pošto bijaše na tisuće izbornika, znalo se, da će izbor potrajati nekoliko dana. Najprije se imao birati podžupan, a onda redomice drugi županijski činovnici. Izbor podžupana nije se dovršio prvoga dana, već istom 29. srpnja oko 7 sati na večer. Ban Haller, koji je izbor osobno vodio pod svodom izmedju oba dvorišta, proglasi, da je Josip Žuvić, magjaronski kandidat, dobio 1289, a narodnjak Benko Lentulaj 974 glasa. Zato stanu Turopoljci burno klicati „Vivat!", dočim su narodnjaci psikali. Magjaroni dignu novoga podžupana na ramena, pa ga kroz stražnja banska vrata odnesu u „kasino". Istodobno su narodnjaci kroz prednja vrata izlazili iz dvorišta na Markov trg, gdje ih je čekao nebrojeni narod, po-

  • Kako se po tom vidi, Haller je u Hrvatskoj bio preteča bana Khuen-Hedervaryja!

85 najviše djaci. Sve bi se svršilo u redu i sutradan nastavio izbor, da nije kao po dogovoru netko iz Ferićeve kuće ispalio pušku i ranio jednoga djaka. Naravno, da se na to svijet uzbunio. Neki narodnjaci pod vodstvom mladoga grofa Gjure Erdeda htje-doše provaliti u Ferićevu kuću, ali nadjoše zatvorena vrata. Da se osvete nevidljivomu neprijatelju, počnu ljudi bacati kamenje u prozore Ferićeve kuće. To bijaše dovoljan razlog, da ban Haller upotrebi vojničku silu. Po njegovoj zapovjedi zatvore odmah vojnici sve ulice, u koje se ulazi iz Markova trga. Narodnjaci počnu moliti časnike, neka radije potraže u Ferićevoj kući onoga, koji je pucao. Premda je to zamolio i sam načelnik zagrebački, ne htjede toga dozvoliti zapovjednik bataljuna. Sad su narodnjaci glasno iskazivali svoje nezadovoljstvo. Ban je u to vrijeme stajao kod prozora u društvu prvaka ma-gjaronskih. Najednom počne vojska pucati sa svih strana prema sredini trga. Za nekoliko časaka pade na trgu 13 mrtvih i 27 ranjenih rodoljuba hrvatskih.1 Lako je razumjeti uz-rujanost, koja nastade u Zagrebu i u cijeloj Hrvatskoj. Narod bijaše ogorčen na krvoločnoga bana. On se bojao narodne osvete. Zato ga je prvih dana morao čuvati cijeli bataljun vojnika. Treći dan bijaše sprovod ubijenih rodoljuba. Takvoga sprovoda nije Zagreb vidio nikada prije. Narodni mučenici budu uz plač nebrojenoga naroda otpraćeni na Jurjevsko groblje. Na'svakoj mrtvačkoj škrinji čitao se natpis: „Hodie mihi et cras tibi" (Danas meni, a sutra tebi); samo na posljednjoj škrinji bijaše napisano: „0 Bože! Krv naša čeka Tvoju osvetu!" Narodni mučenici budu sahranjeui u skupnoj grobnici, na koju je god. 1855. postavljen i doličan spomenik, spavajući lav.2 Poslije su preneseni na Mirogoj. 1 Ubijena su 2 odvjetnika, 2 djaka, 4 plemića i 5 gradjana, a ranjeni: Mirko Bogović, Slavoljub Vrbančić, Franjo Solar i dr.

  • Kukuljević: „29. srpnja 1845. — historička crtica". (Vojni Sisak 1870.)

86 Rodoljubi hrvatski zamole kralja Ferdinanda, neka pošalje svoga povjerenika, koji će potražiti krivce tolikomu krvoproliću. Isto su u svojim predstavkama tražile županije naše. Sam agilni Bogović podje u Beč, te zamoli i dobije audijenciju kod kralja Ferdinanda, kod nadvojvode Ljudevita i kod nekih ministara. Svima je pokazivao svoje rane i sve molio, neka se narodnoj stranci dade zadovoljština radi nečuvenoga nasilja magjaronskoga.1 No uzalud sve molbe: do istrage nije došlo, jer ju zapriječiše banovi prijatelji, koji su dobro poznali krivca strašnomu krvoproliću. Da ipak narodnjaci dobiju kakovu takvu zadovoljštinu, imenuje kralj županom varaždinskim rodoljubnoga Mirka Lentulaja mjesto grofa I. N. Erdeda, koji bijaše uz Josipovića kolovodja magjaronski. Time se posve preporodila starodavna županija varaždinska. Ona sastavi poslanicu, u kojoj pita: „Kamo ćemo dospjeti s našim ustavom, ako o našim pravima bude odlučivala brutalna vojnička sila?" Ovu poslanicu upravi županija varaždinska svima ugarskim županijama, koje se često isticahu psovanjem vojske. Ali nijedna županija ugarska ne pošalje odgovora, kamo li da bi prosvjedovala protiv dogadjaja od 29. srpnja.2 10. Pobjeda hrvatske misli. Ban Haller pozove hrvatske staleže i redove, neka 23. rujna 1845. dodju na sabor u Zagreb. Na sabor je svaka županija u Hrvatskoj i Slavoniji po starom pravu birala po dva poslanika, kojima onda dade i uputu, kako treba da rade na saboru. Svi gradovi i sve županije birahu rodoljubne ljude. Iznimku je činila jedino zagrebačka županija, gdje su 29. srpnja došli magjaroni do vlasti. Zagrebačka dakle županija izabere za poslanike dva magjarona: Josipa Brigljevića i Kolomana Bede- 1 Mirko Bogović: „Pjesnička djela", svezak HI. str. XIV. 2 Smičiklas: „Poviest hrvatska", II. str. 461. i 462.

87 kovića. Njima dade instrukciju, u kojoj kaže: 1. Neka na saboru zatraže pravo glasa za sve plemiće turopoljske; ne postignu li toga, neka odmah istupe iz sabora. 2. Neka traže, da se pooštri zagrebačka cenzura, koja da još nije dosta energična; narodnu tiskaru Gajevu treba jednostavno zatvoriti, da ne budu mogle izlaziti hrvatske novine. 3. U školi ima se učiti kajkavsko narječje, a ne štokavština; jednako treba iz školskih knjiga istisnuti Gajev pravopis, pa uvesti magjarski pravopis. 4. Nipošto se u buduće ne smije dozvoliti, da s plemićkim vjerodajnicama ulaze u sabor neplemeniti ljudi, n. pr. odvjetnici i književnici, koji su do onda uvijek pristajali uz narodnu stranku. — Ne treba se čuditi takovim prijedlozima županije zagrebačke. Ta ona je dapače prekoračila i svoj djelokug, jer je proglasila protuhrvatske zaključke zajedničkoga sabora, premda to pravo pripada jedino saboru hrvatskomu i p r e m d a onih zaključaka (o magjarskom jeziku u Hrvat s koj) nije kralj po t vr d i o. Pri tom se zagrebačka županija zahvalnicom sjetila grofa I. N. Erdeda i komeša A. Josipovića, koji su pomagali stvarati spomenute zaključke na zajedničkom saboru! Da je uopće predstavništvo zagreb. županije bilo bezobzirno, vidi se po tom, što je pozvalo druge hrvatske i slavonske županije, neka svojim poslanicima nalože, da u saboru moraju podupirati prijedloge magjaronske. Naravno, da su taj poziv odlučno zabacile sve županije.1 Narodnjaci zapitaše bana Hallera, hoće li dopustiti, da Turopoljci zbilja dodju u hrvatski sabor, kako to magjaroni javno pripovijedaju. Haller odgovori, da je turopoljskim plemićima mjesto jedino na saborskoj galeriji. To je narodnjake umirilo. No zato se tim neugodnije iznenade, kada 23. rujna 1845. opaze, da je saborska dvorana puna Turopoljaca. Odmah pozovu bana na red, predbacujući mu, da se ne drži obećanja svoga. No Bedeković izjavi, da će Turopoljci ostati u saboru

  • Ibidem, str. 461. i 462,

88 dotle, dok ih odanle ne protjeraju vojnici. Istom sada pročita ban Haller kr. otpis od 14. rujna 1845., kojim se pravo glasa priznaje samo zastupnicima županija i gradova, te banskim pozvanicima, t. j. prelatima i velikašima. Protiv toga kr. otpisa ustanu magjaroni, ali ih lako pobiju narodnjaci; ovima se u tome pitanju pridružio takodjer riječki gubernator Gavro Kiš, koji je osobno prisustvovao saboru hrvatskomu. Magjaroni s Turopoljcima izadju iz sabornice uz izjavu, da je „ustavna sloboda zakopana". Njihova je odsutnost pomogla saboru, da bez ikakove buke uzradi na korist domovine. Hrvatskomu rodoljubu upravo srce igra, kada vidi, kako *sabor stvara zaključke, koji odišu novim duhom. Ivan Kukuljević daje inicijativu za mnoge lijepe prijedloge. Sabor zamoli kralja: 1. neka čitavu Hrvatsku i Slavoniju odcijepi od nadbiskupije u Kaloči, da tako bude hrvatska crkva neodvisna od ugarske hijerarhije; 2. neka se zagrebačkoj biskupiji dade častan naslov „nadbiskupija"; 3. neka se zagrebačka akademija pretvori usveučilište; 4. neka se na akademiji i na gimnazijama osnuju profesorske stolice za hrvatski jezik kao obligatan predmet; 5. neka se u Zagrebu obnovi kr. hrvatsko namjesničko vijeće (t. j. samostalna vlada), kakvo je Hrvatska imala (god. 1767.—1779.) za Marije Terezije; 6. neka še u kr. dvorskoj ugarskoj kancelariji uredi poseban hrvatski odsjek. Svi ovi zaključci bijahu primljeni velikim oduševljenjem. Činilo se, kao da je iz krvi hrvatskih mučenika od 29. srpnja 1845. niknulo novo sjeme: puno ljubavi za dragu domovinu. Saborski se članovi sjećaju i narodnoga kazališta, pa sastavljaju glavnicu i votiraju prvu zemaljsku potporu (subvenciju).1 Haller je opazio, da se njegov položaj u Hrvatskoj ne da više održati. Sabor mu je gornjim zaključcima dolično i do- 1 Kukuljević: „Jura regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae", II. str. 299. i 300.

89 stojanatveno odgovorio na tiraniju od 29. srpnja 1845. Bojeći se uz to narodne osvete, odmagli Haller iz Hrvatske i položi bansku čast. Opet postade biskup Haulik namjesnikom banskim. Ipak se Hrvati bojahu, da im ne bi kralj poslao za bana kakvoga tudjinca, jer već od god. 1806. ne sjedi na banskoj stolici domaći čovjek. Zato se varaždinska županija obraća na kralja s molbom, neka banom imenuje kojega člana kraljevske obitelji. Ako pak ne bi to bilo moguće, onda neka bansku čast podijeli svakako „Horvatu ili Slavoncu", a nipošto strancu. Sasvim drukčije zagrmi županija peštanska! Ondje uze u velikoj skupštini Ljudevit Košut dokazivati, da se Hrvatska želi odcijepiti od Ugarske. To da pokazuje zahtjev samostalne vlade. Takve zaključke ne će stvarati hrvatski sabor, kad u njemu budu vodili riječ Turopoljci. Zato peštanska županija na Košutov prijedlog pošalje u Beč veliku deputaciju, koja će kralja zamoliti, neka ne potvrdi zaključke sabora hrvatskoga, već neka sazove novi zakoniti hrvatski sabor, na kojem će pravo glasa imati svaki seoski plemić hrvatski. No kralj ne htjede ove deputacije ni primiti, a županiju peštansku vlada ukori, što bez razloga izazivlje smutnje. Peštanska je naime županija pozvala sve ugarske županije, neka i one šalju u Beč deputacije s istim zahtjevom, što su neke doista i učinile, pa onda dobile i zasluženi ukor od vlade. To je dakako ražalostilo hrvatske magjarone. I oni se dosjete, što im valja činiti. Zagrebačka županija pozove ugarske županije, neka adresom zamole kralja, da u Hrvatskoj čuva ustav, koji da je već na rubu propasti. Ovomu se pozivu odazovu 24 županije ugarske. Napokon je kralj 13. veljače 1846. zagrebačkoj županiji odgovorio onako, kako je i zaslužila. U odgovoru se kaže, da je kralj ,,s najvećim nezadovoljstvom primio njihovu adresu, u kojoj su toli drzoviti, da kore i sramote previšnje otpise na sabor". Za samu adresu kaže kralj, da su njome predstavnici zagrebačke županije ,,po-

90 vrijedili ne samo svako dužno štovanje kralju, već se pokazali nezahvalni prema uspomeni otaca svojih".1 Čitava godina 1846. prodje u borbi izmedju narodnjaka i magjarona. Sustavnim radom istisnu narodnjaci magjarone gotovo iz svih županija i gradova. Ipak ne zaboraviše narodnjaci ni na kulturne potrebe hrvatske. Na dionice sakupiše 28.000 forinti za „Narodni Do m", koji će pod svoj krov primiti „narodnu čitaonicu", gospodarsko društvo, „Maticu Ilirsku" i „državni hrvatsko-slavonski muzej". S ovim novcem kupe rodoljubi 13. ožujka 1846. lijepu novu palaču, koju je dao sagraditi grof Dragutin Drašković. Oduševljeno piše o tom „Narodnom Domu" rodoljubni Ljudevit Vukotinović:2 „Ova će nam kuća biti bijelidvori; biti će nam žrtvenik, koji će pokazivati naše trude, brige, djela, vjernost, pouzdanje i ljubav našu prema miloj domovini". — Istodobno se već oživotvorenju primicao san idejalnoga Ognjana Štrige. „Treba nam hrvatskeopere!" Tako reče g. 1843. Štriga, a posla se prihvate dr. D. Demeter i mladi Vatroslav Lisinski. Demeter složi libreto pod naslovom: „Ljubav i zloba", a Lisinski zamisli nebrojeno prekrasnih melodija, da iz njih stvori prvu hrvatsku operu. Izvodit će ju dakako diletanti, jer Hrvatska još nije imala opernih pjevača i pjevačica. Ljubav prema narodnoj stvari svlada sve zapreke. Čitave zime god. 1845./6. dolazile su na pokuse gospodjice, koje će sudjelovati u zborovima. Bodre ih i sokole dvije rodoljubne grofice, supruge Janka Draškovića i Gjure Oršića. U njihovom je kolu i prekrasna Sidonija Ru-bido, rodjena grofica Erdedi, koja će biti „prva hrvatska primadona". Pošto se čin opere zbiva u Dalmaciji, nabavljuju gospodjice sebi narodna odijela. Naravno, da se nastojalo, da sve bude lijepo. Zato su gospodjice svoja odijela umjetno poljepša-vale, te ih bogato vezle svilom i zlatom. Tako je na pr. pojas 1 Smičiklas: „Poviest hrvatska", II. str. 463. i 464. 2 „Narodne Novine" od god. 1846. broj 18.

91 primadone bio urešen pravim dragim kamenjem i biserom; njezin diadem vrijedio je 40.000 forinti, a ostali nakit još do 60.000 for. Zato i jesu gledaooi bili upravo zadivljeni pojavom primadone i drugarica njezinih, kojima dakako nijesu na glavi manjkale dalmatinske crvenkape, jer je to godilo rodoljubnim Ilircima. Opera se prviput izvodila 28. ožujka 1846. Redatelj joj bijaše 0. Štriga, koji je uz to pjevao i glavnu partiju baritonsku. Nitko nije ni u snu očekivao tolik uspjeh. Magjaroni se nadahu, da će Ilirci doživjeti blamažu, jer poduzeše toli težak posao uz neznatna sredstva. Ali pet puta redomice pjevala se opera u dupkom punom kazalištu uz veliko oduševljenje. Ugled narodne stranke znatno poraste. Uz to je gradjanstvo počelo simpatijom pratiti kulturne težnje Iliraca.1 Napokon dodje željno i dugo očekivana dozvola, da se na zagrebačkoj akademiji osnuje redovita profesorska stolica za hrvatski jezik. Prvim profesorom bude 16. lipnja 1846. imenovan zaslužni Vjekoslav Babukić. Svatko se radovao tomu imenovanju, jer je i to bila narodna pobjeda. Novi profesor oglasi, da će predavanja svoja početi 5. listopada 1846. Toga dana pohrle u Zagreb mnogi rodoljubi iz Karlovca, Križevaca, Krapine, Samobora i drugih bližnjih mjesta. Svi htjedoše iskazati počast hrvatskomu jeziku, koji će eto zapremiti dostojno mjesto u najvišem hramu hrvatske prosvjete. A koga da i danas ne dirne ovaj izvještaj o tom dogadjaju2: „Danas dne 5. listopada u 4 sata bila je prva prelekcija o jeziku i književnosti ilirskoj. U opredijeljeni sat skupila se množina slušalaca — ne samo redovitih, već i izvanrednih, koji su takodjer željeli da budu dionici ovoga vele važnoga časa, gdje se narodni jezik prvi put orio sa stolice profesorske. I zaista je to za nas veoma zna- 1 Franjo Ks. Kuhač: „Vatroslav Lisinski i njegovo doba", str. 35.-75. 2 „Narodne Novine" od 1. i 5, listođada 1846.

92 menita stvar. Od godine 1791. sve do lani uzdisali smo za katedrom narodnoga jezika, — i što su nam očevi naši uzalud željeli, to smo mi postigli. Time je put prokrčen, te će od sada ovisiti samo od revnosti i postojanosti gospode profesora i nadzornika, da se narodni jezik malo po malo uvede i u druge nauke". Od sada je hrvatskim rodoljubima porasla nada, da će im kralj povoljno riješiti i davno već podnesenu molbu za osnutak učenoga društva.1 I zbilja dočeka „narodna čitaonica" zagrebačka polovicom listopada 1847. kraljevsku odluku od 10. srpnja 1847. Njome se u načelu „društvo narodne čitaonice zagrebačke zajedno sa svojom glavnicom književnom „Matica ilirska" zvanom i književno đružtvo potvrdjuje*', ali se ujedno i nalaže, da družtvo dokaže dovoljnu glavnicu i da promijeni neke paragrafe u pravilima. Promijenjeno je dakako i samo ime društva. Mjesto „ilirsko" zvati će se novo društvo: „Hrvatsko-slavonsko književno društvo". Ali društvo ipak nije počelo odmah i živjeti, jer su članovi čitaonice bili znbavljeni na domaćem i požun-skom saboru, ,,a k tomu i burna godišta 1848. i 1849. bila nastala."2 1 Prva molba na kralja, da bi odobrio i potvrdio „družtvo za obrazovanje jezika i književnosti ilirske u Zagrebu", podnesena je nastojanjem grofa Janka Draškovića „i sudjelovanjem stališa i redova, bivših ovdje sabranih na zemaljskom saboru i inih domorodnih muževa*4 dana 25. svibnja 1839., a ponovilo ju je „ravnateljstvo" čitaonice zagrebačke dne 1. svibnja 1845. („Osnova i pravila književnoga družtva h hrvatsko-slavonskoga u Zagrebu." U Zagrebu. Narodna ti-skarnica dr. Ljudevita Gaja. 1854.) a lb. str. 4.