Mrtvi kapitali/III.

Izvor: Wikizvor
II. Mrtvi kapitali III.
autor: Josip Kozarac
IV.


III.[uredi]

Zabava u slavu njegove preuzvišenosti imala je biti sjajna; sjaj oprava ima izjednačiti imućne i siromašne, visoke i niske. Riječi: nužda i štednja ne bi se pristojalo niti samo izgovoriti, a nekmoli se po njima ravnati, jer to ne bi odgovaralo duhu društva devetnaestoga vijeka koje ne pita otkud i kako nego samo jednostavno zahtijeva da bude, a na onoga se porugom baca koji ne može ili neće da igra u tom bjesomučnom vrtlogu.

Gospođa Matković zbilja je prispjela s Ankom svojoj mlađoj sestri; udatoj za nižeg činovnika. I Lujo je iz Zagreba u pravi čas došao tamo, te se cijela rodbina, osim starog Matkovića i Vinka, našla na okupu. Za njih dvojicu nijesu uostalom niti mnogo marili, ne držeći ih tako reći za članove svoje obitelji.

— No, pa šta radi? — upitao bi gospodin Vuković svoju svast; a po sažalno porugljivom naglasku znali su svi da on pita za Matkovića.

— Ono što uvijek — slegla bi ona ramenima, držeći da nije vrijedno o tom dalje govoriti. Kraj svega nije gospodina Vukovića moglo priječiti da pije vino i jede pšenicu koju mu je pašanac od srca slao. No Vuković ipak je mislio da ne mora zato svom pašancu zahvalan biti, nego da mu se može kao nekom čudaku, koji nije pri sebi, po miloj volji rugati. On, njegova supruga i gospođa Matković bili su tvrdo uvjereni da je njih troje odgojilo Matkovićevu djecu, te da njih nije, da bi po Matkoviću djeca bila danas-sutra nitkovići. To svoje uvjerenje potkrepljivali su osobito s Vinkom, koji da se je najviše umetnuo u oca i iz kojega valjda neće ništa biti. Oni su raspravljali i odlučivali sudbinu Matkovićeve djece, dakako kod Vukovića, jer pred Matkovićem nijesu se usudili ni pisnuti. Lapidarni Matković nije znao nikome laskati, te je Vukovića naprosto zvao volom i praznom tikvom, koji je morao jedino lijepom svom uzrastu i visokim poznanstvima svoje žene zahvaliti da se je popeo do činovnika desetog razreda. On je smatrao Vukovića onim što uistinu jest, kukavcem kojega je čovjek morao požaliti, ma s koje strane ga pogledao. Usuprot opet naduveni Vuković nije htio ni da čuje da je Matković izdaleka kadar ocijeniti njegovu vrijednost, on je njega držao prostim divljakom, na koga se ne bi nitko ni obazreo da mu nije žene i da nema za pašanca kraljevskoga činovnika Vukovića. On, njegova i Matkovićeva žena živjeli su u nekoj umišljenoj veličini koju su jedino praznim riječima gradili. Njima nije bilo veće slasti, nego kad su razgovarali o stvarima i idejama koje su bile od istine i ispunjenja daleke kao zemlja od neba. Vršak njihovih nada bili su Nela i Lujo; Ančino ime već im je teže ležalo na srcu. Zabrinuti pogled gospođe Matković znao bi njezin svâk svaki put razvedriti.

— Ne boj se ti, to je moja briga, naći ću ja i za nju...

I gospođi Matković zbilja bi odlanulo na te isprazne riječi Vukovićeve.

U tijesnom, od tri male sobice sastojećem državnom stanu gospodina Vukovića nije se čovjek toga dana mogao ni okrenuti; sve naokolo, gore i dolje bilo je zapremljeno odijelom i ženskim opravama. Svaka se je oprava dva, tri puta navukla i opet skinula, popravljala, nagađala i prikrajala; deset puta se nabrala sad ovako, sad onako da se samo što ljepše slije s tijelom. Služavka je neprestano trčala sad po vrpce, sad po gumbe, sad po igle, sad po cvijeće. Gospodin Vuković svaki put bi se promijenio u licu, kad god bi služavka došla zaiskati sad toliko novčića za ovo, sad onoliko novčića za ono. Kad je već sve bilo u redu, te i njemu nekako odlanulo, opazi gospođa Vuković iznenada da joj je cipela malo pukla; nije preostalo ino, nego poslati po nove i to — buduć da je danas sjajan ples — veoma elegantne. Gospodin Vuković samo problijedi, ali ne progovori ni riječi, jer on na oči svoje svasti — koja je do njega toliko držala — nije smio danas s novcem škrtariti. On se je sav zadubio u račune, kombinujući na sve načine, hoće li mu svota, koju još u džepu ima, izmoći na današnjoj zabavi; s jedne strane bojao se Lujina suhoga grla, s druge strane želio je da se pred svasti galantnim pokaže. Na svoju radost izračuna on da će večeras nekako isplivati — a do »prvoga« što bog dade... Tek se on primirio, pokuca na vratima nepoznata služavka i preda gospođi Vuković pisamce. Ona ga veoma znatiželjno rastvori, no pročitav ga, smrknu se da je nije bilo raspoznati. Pismo je bilo od njene švelje koja je moli, da bi joj jedan dio duga za sašivene oprave otplatila, jer da joj je danas veoma nužno.

— Recite gospođi da imamo goste te da smo u silnome poslu; neka oprosti, na »prvoga« ćemo joj zacijelo otplatiti.

Tom starom formulom isprati gospođa Vuković služavku, smiješeći joj se slatko, kao da joj osobitu milost iskazuje. Njeno se lice opet razvedri i obli dosadanjom radosnom uzrujanošću. Gospodin Vuković nije znao o čem se radi, no vidjev bezbrižno lice svoje žene i sjetiv se da ne bi bilo lijepo da pred svasti ispitkuje ženu — proguta već započeto pitanje.

Napokon izjavi gospođa Vuković sa slavodobitnim smiješkom da je toaleta u redu, da će gospođa Matković biti impozantna u crnoj opravi, da će Nela u ružičastoj opravici i u bijelima atlas-cipelicama biti kao od šećera, da je i Ankinu opravu priredila kao da je nova — i sve na to uzdahnuv kao od teškoga posla i svjesne si, da će pobuditi svačije udivljenje svojim opravama, sjedoše napokon za večeru. Tiskajući se i prenašajući stolce jedno drugomu preko glave smjestiše se nekako oko maloga stola. Gospodin Vuković bio je malko neugodno iznenađen, kad je dijeleći kruh najednom svega izrezao, a već je bio izračunao da će taj komad istrajati do prekosutra. Komadić pečenoga mesa izreže na šest dijelova; gospođa Vuković odstupi svoj dio Luji, jer da navečer radije jede kakova povrća. Nela također ne htjede jesti da joj ne bi na plesu škodilo, te njezin komadić dopade gospodina Vukovića.

— Ne biraj, već jedi! Nijesi na selu da se možeš svačega nametati kao prasac... Jesi li vidio malo prije — krajcar po krajcar, pa pet forinti ode, kao da si ih otpuhnuo!... — Tako govori gospodin Vuković Luji, ali s nekim ponosom, kao da njemu nije stalo do tih pet forinti, nego samo da pokaže da ih ima.

— Ti istom štogod govoriš kao da ćete ostati gladni — prigovori gospođa Vuković.

— Očuvaj bože! kakovi gladni... Hoću samo da mu kažem, kako je danas živjeti, da se pobrine da bude štogod od njega... Moj »prvi« — pa kao sveto! — zanese Vuković očima od gospođe Matković pa do Luje.

Na takove riječi uvijek bi se neko sažalno čuvstvo uvuklo u srce njegove svasti; nju je boljelo što njezin muž ne zna tako govoriti, što samo neznatan dio plaće dobiva u novcu (nju je bilo stid kazati koliko), a ostalo u hrani i raznim deputatima; nju je boljelo što ne može onako ponosito ići sa svojim mužem ispod ruke kao sestra joj, sa svojim; boljelo ju da nema čina i naslova kao sestra joj, jer njena muža zovu sad upraviteljem, sad provizorom, sad šumarom — kako se komu svidi — a nju nikako... Ona je vidjela samo vanjski sjaj Vukovićeve kuće, ali nije vidjela ona gladne pohote, kojom je njen svâk zavirivao u njena kola da vidi što mu je donijela iz tog omraženog sela. Nije opazila u njegovim zadnjim riječima prikrivanu, ali neskrivenu ispovijest da tu svaka mrvica, svaka krajcara važe stanoviti dio života... Gospođa Matković nije svega toga vidjela, jer u dobru, koje ju je okružavalo na selu, nijesu joj se takove pomisli niti mogle poroditi.

Uto nadošao čas da se pođe na ples. Gospodin Vuković obukao se u dugačko crno odijelo, metnuo cilindar na glavu, navukao jednu rukavicu, pa puhnuv ponosno (ne znajući ni sâm zašto), raščešlja naglim kretom ruku brkove i bradu, te uze važno koracati po sobi gore-dolje, iščekujući dok se gospođe spreme. Kad su one napokon izašle, jedva ih je bilo raspoznati; gospodinu Vukoviću pričinilo se da je na sama sebe zavidan radi vlastite žene, ugledav je visoku, majestetičnu, sjajeću se u krasnoj opravi. U tom času, kad su nakanili da pođu, zaustaviše se na časak da bace zadnji pogled jedno na drugo: gospodin Vuković laštio je svoj cilindar, njegova gospođa navijala dostojanstveno malu zlatnu uru, gospođa Matković šuštila u crnoj svili, a Nela tek da nije sama iz sebe poletjela, da se što prije stvori u plesnoj dvorani. Gospođa Vuković još jednom reče Anki da se malko ispravi i pridigne glavu, a Neli da pazi na neravan pločnik u svojima visokim cipelicama — i onda krenuše.

Dolazak u plesaonu nije bio baš onako sjajan i slavodobitan, kako si je to gospođa Matković umišljala. Gospođama se poklonilo primjereno, kako je to u izobraženom društvu običaj, dok na gospodina Vukovića gotovo da nitko nije ni pogledao. Jedino Nela oživjela donekle dvoranu: nekoliko »mladih ljudi«, a najviše osmoškolaca, sveučilišnih slušatelja i domobranskih poručnika skupilo se oko nje, natežući sav svoj prirođeni i imitirani dar da joj što većma ugode. No nijesu se morali toliko truditi, jer Nela je svakomu pojedinomu znala po koju ugodnu reći, ona je u isti mah sve znala pogledati zaljubljenim očima, te je svaki od njih bio uvjeren da je izabranik njezin. Ona je očaravala i idealiste i materijaliste, svi su ti mladići ginuli za njom, svi su joj pjevali pjesme, a možda ni jedan nije znao zašto je upravo ljubi. U njoj je bilo nešto, čim te je tako reći prisilila da se baš u nju prvi put zaljubiš. Ona te je gledala i mamila svojima sveđer igrajućim velikim očima, kao da te nudi svojom ljubavlju. Ona je s melankolikom bila melankolična poput mjesečine u jezeru, sa šaljivcem vragoljasta poput mačeta, a kad je trebalo, znala je biti i ozbiljna i sućutna poput dobre sestre. Tko je u nju zaljubljen bio, taj nije imao smisla za druge žene; za svu okolinu bio je gluh i slijep. No to su bili samo oni, koji su prvi put u svom životu bili zaljubljeni. Kod onih, koji su prvu ljubav već preboljeli, vrijedila je ona jedino još kao ugodna brbljavka, s kojom se čovjek može pol sata pozabaviti da se riješi zle volje ili drugog kojeg čuvstva. A zabaviti mogao si se s njom svaki čas, i na plesu, i na šetnji, i na prozoru — gdjegod si ju samo vidio, ona je uvijek bila vesela i raspoložena, uvijek igrala nemirnim sivim očima, kojima te je sad tugaljivo, sad plamno, sad ljupko i izazovno pogledala, dok nije pogodila tvoju pravu žicu. A kad si se jedanput s njom upuštao, onda te je svega otela, te nijesi imao ni časka da pogledaš kamo drugamo, da čuješ još kogagod osim nje. Nju narav nije nadarila dubokim čuvstvom, ona nije ni znala što je prava ljubav. Svi njezini osjećaji, sve njezino čuvstvovanje nije imalo korijena u njezinu srcu, nego na površini njezina lica. Ona je govorila svakim svojim pogledom, svakim živcem lijepih svojih usana, al ona sama nije znala što je govorila, jer njezine riječi nisu tekle iz duše, nego ravno s jezika. U tom igranju svoje vanjštine bila je nedostižna i time je neiskusnu mladež letimice osvajala.

Kad je ples započeo, nije Nela ni časka odahnula, već je neprestance prelazila iz ruke u ruku; no i pri samom plesanju nije ona ni jednoga od svojih poklonika zanemarila, ona je hitrim pogledom znala svakomu reći: Vidiš, kako se svi za me otimlju, pa ja ipak nijesam na te zaboravila; kraj sviju tolikih ja te ipak odlikujem...

Gospođa Matković i sestra joj nijesu se mogle oteti neugodnom čuvstvu da će Anka cijele večeri možda prosjediti uz njih, te su već dva, tri puta opomenule gospodina Vukovića da se pobrine za kojeg plesača. No ta njihova bojazan bila je posve suvišna, jer kad je Anka prvi put zaplesala s Lujom, zapelo je svačije oko o visoku krepku djevojku snažnog i pravilnog struka, te stidno oborenih očiju, koje su bile posve zastrte dugim crnim trepavicama. Zamalo, pa cijelo društvo motrilo samo nju; neka nepatvorenost, svježost kao jutarnji gorski zrak nadahnjivala je sve njene kretnje, sve je bilo istinito i naravno na njoj; ona se nije trsila da bude interesantna, da se pred svima istakne — al baš zato odsijevala njezina prikaza osobitim čarom iz hrpe gospođa, odjevenih na sve načine, samo da što sigurnije obrate pozornost na se. Anka je bila ona seoska, jezgrovita i istinita novela, spram velegradskih šupljih, sa svim mogućim zgodama i nezgodama prepletenih romana, s neobičnim naslovima i pozlaćenim uvezom.

Anka je plesala kud i kamo više nego joj je po volji bilo, i to s puno otmjenijim plesačima nego što su bili Nelini, te je gospođa Matković mislila da to mora jedino svomu šuri zahvaliti. Gospodina Vukovića ispitkavalo se doduše za Anku, on je dapače čuo i riječi: »Nitko ne bi rekao da su sestre« — ali ni on ni gospođa Matković nisu mislili da te riječi idu u prilog Anki, nego baš Neli. Među onima, koji su u Anki gledali svježu, inteligentnu prikazu, koja se je svojim priprostim držanjem daleko razlikovala od ostalih plesačica, bio je i predstojnik jednog ureda, čovjek od trideset i šest godina i dosta ugodne vanjštine. Čim je prvi put s Ankom prešav po dvorani, odmah otiđe i predstavi se gospođi Matković, koja ga je primila doduše otmjeno, no sa svom ljubežljivošću majke, koja ima dvije kćeri na plesu. Ona ga je puno toplije susretala nego Anka, koja možda jedina od svih djevojaka nije došla na ples s namjerom da se svikne i uda. I to je bio jedan od onih čari, koje su kao gloriola njeno biće okružavali; pred njenim očima bili su svi muškarci jednaki, a to je djelovalo da se je svaki s osobitim odličjem i počitanjem k njoj približavao. Odmjerena strogost i iskrenost njenih riječi uplivala je tako na muški spol, da se u prvi tren nije nitko u nju zaljubljivao, ali ta svojstva silila su svakoga da ju štuje. Ona nije uzbuđivala momentane, vatrometne efekte poput Nele u muškarcima, nego ih je napunjala čuvstvom tihe ljepote, koja se mirno i polako, no sve to dublje u dušu usađuje. Na njenu licu nijesu se talasala i mijenjala svaki čas druga čuvstva, nego su počivala na dnu duše sakrivena poput amaneta, a na njenim tamnim dubokim očima nije bilo tisuć prozora, na koje bi svaki nesretni mogao i u taj amanet zavirivati...

Dok se je plesalo, dotle je gospođa Vuković tumačila svojoj sestri, tko su pojedine gospođe i gospoda, koja su u pojedinim hrpama šetala, te skupiv se napokon u jednom kutu, živahno i važno nešto raspravljala. Na fotelju u kutu pružio se dostojanstveno suh, dugačak gospodin sa uvenutim prstima i živahnim očima, te redom Franje Josipa na fraku. Sudeći po ostalima, koji su uokolo njega stajali te sad pozorno slušali, sad laskavo se smijali, te po onima, koji su im se prolazeći onuda smjerno klanjali, bili su to najviše činovnici oko svoga šefa. Od njih se je dosta jasno razlikovala i po cijeloj vanjštini i po izrazu druga hrpa činovnika, koja je na suprotnom kraju stajala. Pojedini među tima promatrali su oštrim okom odijelo jedan po drugomu, te se i inače trsili, kako da se i držanjem i ponašanjem istaknu pred drugima; među te je spadao i gospodin Vuković. U pokrajnjoj sobi oko stola bila smjesa svakojako obučenih, nekoji u crnom, nekoji u šarenom odijelu, no svi sa prstenjem i debelim lancima, zapovijedajući otresitim glasom konobaru te dobro motreći, je li vino čisto, vraćajući ga bezobzirno, ako su i najmanji trunak na boci opazili. To je bio obrtnički i trgovački stalež; mnogi od njih nije prije godinu, dvije ni snivao da će ikada posjećivati plesne zabave, a nekmoli da će znati pred konobarima tolikoga gospodina igrati. Stariji članovi toga staleža pozdravljali su i jednu i drugu hrpu činovnika, dok su mlađi pokraj one druge hrpe nehajno prolazili.

Kao što među gospodom, isto se tako opažala razlika i među gospođama. Žena bogatoga trgovca isticala se nekom osobitom slašću i zloradošću pred gospođama sudbenih vijećnika, da im pokaže, da nijedna od njih nema danas nove novcate oprave kao ona. Mesarica sa debelim zlatnim lancem na punim grudima, kraj sve ljupkosti kojom je nastojala pozdraviti činovničke gospođe, ipak nije mogla sa čela izbrisati onoga poteza koji je govorio: Oho! ti imaš danas nove cipele i rukavice, a duguješ već za tri mjeseca!... A što si se ti opet tako ukočila — tvoj suprug profesor bio je u normalki kolega moga muža, jedino radi toga čeka ga već šest mjeseci — al dulje to neće tako ići, draga moja!

Hladni, oholi, ton s jedne, drski, isticajući se s druge strane, dijelio je društvene razrede preveć jasno, i da nije bilo vatrene mladeži, bila bi cijela zabava hladna predstava u kojoj bi pojedine hrpe jedna drugu kritičkim okom promatrale. Jedan se razred ponosio svojim činom; na okorjelim licima čitala se uredovna ukočenost, koja nije pravila razlike među nikim, tko je bio ispod njegova čina; neka hladnoća, mrtvilo i zavist bila je glavnim obilježjem te klase. Drugi razred, pun bujnoga života, ne pitajući prije, što stoji ovo i ono jelo, ne pitajući, tko pije ni tko plaća, priznavao je naoko onomu prvomu neku prednost, ali se je u tom priznanju odavalo još nešto, što je glasilo: tebi čast, a meni novac! Ti dobivaš svakoga mjeseca, a ja — ako zaslužim — svaki dan; tebi su drugi odmjerili, a koliko ja imam i dobivam, to ne zna svatko. Ja ću drage volje prvi skinuti kapu, prije ću te pozdraviti, jer znam da će novac, koji ti prvoga primiš, već sutradan u moje ruke doći, a da se nigda više k tebi ne povrati... Za tebe novac nije ništa drugo nego da ga zamijeniš za svagdanji kruh i odijelo — al za mene ima on još neku drugu vrijednost. Iz mojih ruku odlazi i dolazi on, a vraća se skoro uvijek u dvostrukoj mjeri, a za tebe jedva da ima i nominalnu vrijednost, već najviše devedeset i pet postotaka.

Oko ponoći izjavi Anka da neće više plesati, nego da ide kući! Premda su ju svakako nagovarali da još ostane, ne dade se ona skloniti, i premda ju je Nela uvjeravala da će onda tek doći najugodnija zabava... Nela je sa tetkom i Lujom ostala sve do zore, a na polasku pratila ju je čitava četa obožavatelja, te joj i serenadu priredili...

Sutradan ujutro bila je cijela rodbina sretna i zadovoljna; pripovijedanju o sinoćnjim zgodama i raznim malicama — koje mogu samo žene spaziti i pamtiti — nije bilo ni kraja ni konca; sve su oprave bile ocijenjene, svaka kretnja izmjerena, svaka riječ odvagnuta. Iza svake rasprave vratila bi se gospođi Matković misao na njenu djecu, i ona si u dnu duše nije mogla tajiti da je izvanredno zadovoljna sa jučerašnjom večeri; sva oduševljena nije znala koju bi kćer prije pogledala. Nela je razumjela njene misli pa joj se poput mačke laskavo umiljavala.

— Jesi li ih vidjela, mamá! Svi, svi mi stoje na izbor!...

Gospođa Matković nije mogla na ino, a da je ne poljubi usred okruglog punog obraza... I nato opet pogleda Anku i sjeti se tankoga gipkoga predstojnika, a na tu pomisao ju nešto u srcu zazeblo, a u duši joj šaptalo: Možda taj čovjek... možda!... On je odveć učtiv i ljubezan bio napram meni!... I sa te pomisli zapliva njezina mašta ružičastim poljanama, te blaženo pogleda oko sebe. I dok je misao mlađe njezine kćeri zaplovila tom istom strujom, dotle je Ankina duša lebdjela tamo nad onim tihim domom na selu, nad onim vrtom sa zlatnim voćkama, nad onom hladovitom sjenicom, u kojoj je poslije ručka pojela svoju ljubimicu krušku i sa svom nasladom pročitala feljton očevih novina. Ona je gledala cijelu idilu očinskoga svoga doma: gledala veseli život u dvorištu, dovažanje ljetine i mirisnoga sijena; gledala žurbu slugu oko marve: jedan nosi muzlicu i tjera četiri šarene krave pred sobom, drugi izvlači kola iz kolnice, tražeći pomno, da li se nije danas štogod na njima pokvarilo; treći se opet teškom mukom protiskuje kroz čopor svinja, koje ištu svoj napoj... Gledala je kako se četa purana vraća s polja sad trčeći jedan za drugim, sad opet zaostajući, šepireći se i okrećući jedan od drugoga, da napokon u sav glas zaćućuriknu. A na sav taj zadovoljni okoliš padalo zapadajući sunce, opsijevajući ga rujnim trakama kroz sitno lišće granatoga bagrema, napunjivala ga tihom srećom glazba na počinak polazećeg umornog ljetnog dana, koji je onim grimiznim rujem, onim ljupkim oproštajem ptičjih glasova već danas kazivao: Sutra ću opet ovako divan i veličanstven svanuti da mi se svijet iznovice divi i da me ljubi... I još se jedna slika u Ankinoj duši poput tihe mjesečine pojavila; ona ju je samoj sebi krila i tajila, al što ju je većma zatomljivala, to je ona sve jače i svjetlije lebdjela pred njezinom dušom -: pred tom slikom potamnjela sva jučerašnja večer, sve osobe, sve riječi — kao da ih nigda nije ni vidjela ni čula.



Sljedeća stranica