Mrtvi kapitali/II.

← I.

Mrtvi kapitali II. autor: Josip Kozarac

III. →

II.

Gospodin Matković išao je rano u postelju, ali se je i rano dizao; zorom u četiri sata već je bio na nogama, a kava ga je morala u to doba već gotova čekati. Kavu mu je priređivala Anka, te kako bi se u pol četiri digla, ne bi se više ni vraćala u postelju. Spremiv se za tili čas i posrkav kavu, otišao bi Matković na gumno, te bi se istom poslije podne kući vratio. Jutros prije polaska izbroji Anki novac da ga pošalje Luji za put ne rekav pri tom ni jedne riječi, kao da jučerašnjeg popoldana nije ni bilo. Uzev na to bilježnicu i suncobran, te opipav sve džepove, znao bi se još po dva, tri puta sa stuba povratiti u sobu, kao da je nešto zaboravio, i svaki put bi rekao kćeri svojoj »zbogom«; on bi ju i poljubio, on bi joj rekao tisuću nježnijih riječi, al on nije znao biti nježan, njegova vanjština bila je preveć nespretno oruđe njegove nutrinje. Sva njegova ljubav i nježnost usredotočila se u toj jeditoj riječi: »zbogom!« Njegova kći dobro je shvaćala svu dubinu te jednostavne riječi; ta riječca obujmila i njena sva čuvstva, te nije ni sama znala, kako bi ih što toplije napram ocu izrazila. Ona bi samo kad god razdragana te u pol šale ocu rekla:

— Ma već ste mi triput kazali...

— No, pa »zbogom!« — doviknuo bi on po četvrti put, te pognuo glavu i mašući suncobranom odjurio van, sav sretan, što je ona zbilja sva tri njegova pozdrava čula. I nato bi se onim istim tromim i čvrstim korakom otputio na gumno, idući ravno kao vuk, ne obazirući se ni lijevo ni desno.

Kad bi on otišao, latila bi se Anka svagdanjeg posla; u svijetloj jutarnjoj odjeći raspoznavao se oštro visoki joj i snažni uzrast. Poput odijela bile su joj i kretnje jednostavne i naravne; ništa na njoj nije bilo proračunato, ništa poljepšano, nego sve onako, kakova je uistinu bila: u svakoj kretnji, u svakom koraku izrazivala se čednost i samilosnost, neka neizmjerna topla dobrota, kojom je svu okolicu oko sebe napunjala.

Dovršiv svoj jutarnji posao, spremi novac i sjede te napisa bratu ovaj list:

»Dragi brate Lujo!

Evo Ti novci, koje Ti otac za put šalje. Moram Ti istinu kazati da mu nije bilo baš posve pravo, što po drugi put taj trošak išteš. Ti znaš, da će on za nas sve žrtvovati, al ga boli i mora ga boljeti, kad se ta njegova dobrota zlo shvaća, a još gore uporabljuje. Ne mislim Ti ništa predbacivati, al Ti, koji si počev od sedme godine jedva mjesec, dva dana na godinu kod kuće, Ti dakako ne možeš znati, što je to roditeljska briga i što će reći na četvero odrasle djece trošiti, da svako dobije što treba i želi. Ja, koja se od prvoga časa nijesam udaljila od kuće, nego se s njom upravo srasla, ja jedina od sviju vas mogu procijeniti ono pregaranje, onu tešku borbu, kojom se otac za nas bori i brine da nas uzdrži onakove, kakovi jesmo. Ja, koja mu poznam svaku misao, koja danomice motrim da svaki njegov osjećaj, svaka njegova vlas samo za nas živi, vidim da on sebe samoga niti ne računa, nego tako reći uz nas živi. Mi ne bismo smjeli samo ljubiti i štovati ga, nego upravo diviti mu se i obožavati ga. Ja za sebe još ga i požalim, požalim u dnu duše, jer vidim da je to od njega zlostavljanje vlastite svoje osobe, a sve poradi nas. Ja Ti moram istinu reći, da me je upravo boljelo kad sam Te branila pred njime, da Ti po drugi put taj novac pošalje. Ja za sebe ne tražim puno od njega, samo da mu lakše bude vas ostale nadomirivati, al od vas tražim da imate malo više milosrđa napram njemu, jer valja da pomislite, da je on, doduše, dužan svoju djecu uzgajati i naobrazivati, al da nije njegova dužnost sebe robom svoje djece praviti. Vjeruj mi da on nikakova uživanja više ne traži za ništa više ne mari, da ga ništa više niti boli niti oživljuje doli jedino ljubav i pomisao na svoju djecu. — To sam Ti rekla kao sestra, neka Ti ne bude žao, jer ja ljubim jednako i vas i njega. — Vinko nije napravio ispita, te više neće polaziti gimnazije, mama malda nije očajala stoga, no otac ne ljuti se ni najmanje, već jedino žali da nije Vinka već prije izvadio iz škole. Kamo će dalje, još nije odlučeno; za sada pomaže ocu i gospodinu Lešiću na gumnu. On i gospodin Lešić usko su se sprijateljili, uvijek su skupa; sagradili su i sjenicu u onome kutu vrta, gdje se je Tebi sviđalo, te su umjesto stola dali dovući ogroman hrastov panj. Gospodin Lešić veli, da ćeš Ti sad imati mirno mjesto, gdje ćeš moći u tišini razgledati paragrafe, no Vinko se ruga da će u toj sjenici ući više litara vina u Tvoja usta negoli paragrafa u Tvoju glavu. Osramoti ga, kad dođeš! — Nela je, kako znadeš, kod tetke; od nedjelje ćemo i ja i mama tamo na plesnu zabavu. Meni baš nije ugodno tamo ići, ali moram mami za volju; nijesam rada da ju vrijeđam. A sad zbogom! slatki moj nevaljalče. Gledaj, da nam se sretno kući vratiš i paneš zdrav oko vrata ljubećoj Te sestri.«

»N. B. Donesi Neli kakav dar, ona već odavno sanja o njem.«

Uto uđe gospođa Matković posve opravljena, te smjestiv se za stol ispijaše svoju šolju kave polako i nekom neprisiljenom elegancijom, da si nije pri tom ni ruku ni usana ni najmanje zamrljala. I njoj kao da nije bilo baš po ćudi, što Lujo po drugi put traži putni trošak, ali odmah iza toga slatko se nasmijala, valjda s ugodne pomisli, da joj sin shvaća život drugačije nego muž.

— Kao da se mladomu čovjeku može uskratiti i zamjeriti, da koji čas ljepše i po svojoj volji proživi — glasio je konačni njezin sud u toj stvari, te svojim još uvijek bistrim crnožutim okom pogleda uokolo, kao da traži svoga muža, da i on čuje njezino mnijenje.

Uto stupiše u predvorje dva mlada čovjeka, svaki sa puškom i ulovljenim zecom. Stariji od njih, gospodarski pristav Vlatko Lešić, poljubi gospođi Matković ruku, dok onaj drugi, mlađi sin Matkovićev, gimnazijalac Vinko, uze smještati puške i vješati zečeve. Mladići bili obučeni na onu vrst, što se obično zove »genijalnim neredom«, bolje reći: mladima, svježima i veselima momcima pristajalo je i najodrpanije odijelo ljepše negoli osušenome starcu najfiniji frak.

— Nadam se da nam milostive neće zamjeriti što ovakovi izgledamo. Ja bih najvolio, kad bih se mogao u onakovu kabanicu obući, kakovu je jučer naš debeli gospodin ravnatelj na sebi imao — zakopčao se naime u nju od glave do pete. Njegovu se odijelu ne može šta zamjeriti, jer osim te dugačke kabanice i kape nijesam na njemu upravo ništa drugo vidio!... A ovamo na meni kaputić masnog ovratnika, prsluk sa tek tri dugmeta, hlače na lijevoj nogavici isparane — čemu uostalom nijesam ja kriv, već onaj zec tamo — i napokon već ponešto nakrivljene čizme, koje, ako još ima pravde na svijetu, jednomu gospodarskomu pristavu od dvadeset pet godina još uvijek dobro pristaju.

Tomu krojačkomu analizovanju smijali su se svi, a najslađe Lešić sâm duhovitim svojim titranjem očiju i usana. Kraj svega srdačnoga smijeha, gospođa Matković ipak je s radošću pomislila, da njezin Lujo ne bi nikad takova šta govorio, te joj i nehotice došlo pred oči njegovo najnovije tamnozeleno elegantno odijelo, u kojem je o Uskrsu kod kuće bio.

— A na škrljak si zaboravio — reče Vinko i podignu mekani lovački šešir, dajući mu svakojake oblike; stežući i rastežući ga. — Šteta da ga nije vidio Ovidije, sigurno bi napisao desetak onih budalastih metamorfoza više!... — prasnu u smijeh Vinko, koji se je sada mogao po miloj volji osvećivati školskim klasicima. Njemu je sigurno lakše bilo iz sto rali velike šikare istjerati zeca negoli u poletnom Ovidijevu distihu naći samostavniku pripadajući glagol.

Iz oba mladića brizgala je ona obijesna mladenačka krv, a ona duševna sloga, koja ih je doduše vezala, još je povećavala tu nestašnu šalu i radost. Vinko otišao u kuhinju i sam si donio kavu, mlijeko i kruh, žvačući i one korice, koje su iza majke ostale, mlaskajuć pri tom jezikom, odajući osobiti tek i zdravlje.

— Ma, Vinko, bog s tobom! kako to jedeš — čuje se čak ovamo, kako grizeš... — Gospođa Matković htjede se od čuda prekrstiti, no sustegnu se u pravi čas poradi Lešića.

— A da kako ću jesti, kad sam gladan!... Hodi, Vlatko, amo — brige nas! Tko je tri sata po lovu trkao, taj ne pita, kako se po najnovijoj etiketi jede.

I njih dva sjedoše na drugi kraj stola i natakahu si sami kavu i mazahu si kruh maslacem, ne dopustiv Anki, koja je htjela da bar Lešića posluži.

— Molim, gospođice, ne trudite se; ovako je slađe — odvrati Lešić s nježnošću, koje nije bilo u dosadanjim njegovim riječima.

— Kad bi se samo i kava mogla prstima jesti! — opet će Vinko.

Kad su založili, spočitnu im gospođa Matković, što su dvije noći na gumnu noćili, umjesto da su kući došli, kako bi se to mladim ljudima pristojalo:

— Bog zna što vi tamo radite!

Nato se uze Lešić ispričavati, da je jedna hrpa radnika istom u deset sati obnoć izvijala žito, tako da je ono nepremjereno ostalo na gumnu, pa da on nije mogao na svoju dušu uzeti da ostavi tih trista vagona pšenice kolibarovoj pažnji — to da je bilo uzrokom, da nijesu prve noći došli. Drugu noć da su zato noćili, jer je dočuo da će ravnatelj doći pregledavati vršidbu, pa je zato htio da bude na gumnu od jutra do mraka.

Čas prije razuzdani mladić govorio je sada tako ozbiljno, da se je vidjelo da osim one tople iskrene šale ima u njemu i drugo neko čuvstvo, ono čuvstvo dužnosti, koje i najmanju zadaću shvaća po njenoj zbilji i važnosti.

— Gospodin ravnatelj vas je sigurno pohvalio...

— Ja sam sretan da me nije otpustio, jer ja ne znam, što se kod tog našeg gospodarenja i može pohvaliti! Sve bi nas trebalo povješati, počev od ravnatelja pa do kolibara — ravnatelja dakako najkašnje!... To vam je upravo divno bilo! Stojimo nas trojica pred gamarom slame, a u slami baš ravnatelju pred nosom puna rukovet zdravoga, neovršenoga klasja. Stajao sam kao na iglama, jer njegovo nad ziranje nema druge svrhe, nego da se osvjedoči, je li slama dobro utrta, da ne bi ostalo puna zrnja u slami — to je sva kontrola... A sve mi se čini, eno! sad na, pa će mu oko zapeti u onu rukovet zdravog klasja. Sav nestrpljiv dosjetim se napokon i rečem: — Dozvolite, magnifice, da vam otjeram smrdljivog martina s vrata! On se na to sav brecne i, sagnuv se, okrene mi leđa — a ja u taj čas zgrabim ono klasje te s njime ogrebem magnifikusa po leđima, da nijedno zrno nije u klasju ostalo... U znak hvale potapša on mene po ramenima: — da mi valja vršidba i da dobro radim!... Smrdljivog martina nije dakako bilo ni od korova... On se je i kasnije htio napram meni dobrohotnim pokazati, te me onako kolegijalno zapita, koliko konja zahtijeva današnja znanost da se racionalno ovrši krst žita, naglasiv osobito riječ: racionalno. Nato ja, da ne propanem u zemlju od stida, uzmem nešto mucati od parnih strojeva i šta vam ja znam.

— No znam, znam — pobrza on — ali mašinu vuku konji...

Onda ja opet, da izvučem i sebe i njega iz škripca, počnem nešto govoriti o konjskim silama.

— Naravski, naravski — pravo imate, nijesu svi konji jednaki. Štajerac je dva puta jači od slavonskoga konja; ne da se to nikada tačno opredijeliti... — I opet me potapša po ramenu, kao da smo se posve složili u našim nazorima.

Dok se je Vinko na to pripovijedanje iz svega grla smijao, dotle su se Lešiću tek oči duhovito krijesile, a oko usta igrao smiješak, kakov je samo u ljudi svjesnih svoje duševne premoći. Gospođa Matković smiješila se onim interesantnim, ponešto zloradim smijehom, kojim se žena mlađega činovnika neznanju starijega i pretpostavljenoga smijati može — dok je gospođicu, kako se čini, više zanimao način pripovijedanja negoli sam čin. Njezin fini, jedva vidljivi smiješak bio je veoma sličan Lešićevu. Ono nešto, što se je za Lešićeva pripovijedanja između njih dvoga kretalo, bilo je slično trenutačnim bliskutajima munje usred noći, koji su, doduše, rasvijetlili začas cijelu okolicu veličanstvenim sjajem, ali uistinu ništa se nije moglo tačno razabrati.

— Kako je to vani na gumnu spavati? Ja si ne mogu to pravo predstaviti! Više puta preduzmem si po danu da ću prenoćiti u vrtu, al čim se večer počne spuštati, tako i moja odluka počne sve slabijom bivati, dok posve ne iščezne. — Tako govoraše Anka, upraviv doduše na Lešića to pitanje, al gledajući u Vinka.

— Toga vam opisati ne može nitko, a još manje pojmiti onaj, koji nije nikada prenoćio vani; jer kao što je u sobi svaka noć jednaka, tako je vani ne samo svaka noć, nego svaki noćni sat drugačiji. Samo to vam mogu reći da čovjek, koji tri noći prospava na zraku božjem, istom tada pravo uvidi, koliko se je odalečio od svoje vlastite ljudske naravi. Jer nema vam čudnijega čuvstva, kao kad ležeći na mirisnoj travi i pospano zureći u divno noćno nebo, slučajno pomisliš na svoju tamnu spavaću sobu i postelju, stisnutu među četiri niska zida!... Tamo grob, smrdljiv zadah — a ovdje nepregledno nebo, miris sveukupne naravi, život i vječni melodiozni žubor; a isto takav život diše iz tebe, osjećaš upravo, kako svaka tvoja žilica kuca zdravim, vedrim životom, te kad se digneš, tako si lagan, da ne možeš vjerovati da je zbilja jedna noć minula. Ja u taj čas pomislim na velegrađane i njihove četverokatne zgradurine, natočene stjenicama, pa mi i nehotice dolazi da je čovječanstvo samo na sebi neoprostiv atentat počinilo.

— To se vama samo tako čini! Al predstavite si prostranu i visoku spavaću sobu, sa širokom masivnom posteljom, sa tigarskom kožom, sa električnom rasvjetom i sa svom ostalom udobnošću, koju si je moderno društvo stvorilo — pa sravnite to sa vašim slamnatim ležajem na gumnu! — govorila zanosno gospođa Matković.

— O tom je dakako teško odlučiti, kao i o svakoj stvari, koja zavisi od »gusta« pojedinih ljudi. Ja bih samo još toliko usudio se reći, da sav današnji luksus nije ništa drugo nego imitacija, težnja za približenjem prvobitnoj prirodi — ali za skup novac.

— Vi ste, čini se, sav zanesen za to ladanje — sigurno ste se radi toga i dali na gospodarsko zanimanje.

— Radi toga baš ne — puno važniji su me razlozi na to zanimanje odlučili. Ti su razlozi puno dublji, te vas oni, milostiva ne bi mogli interesovati već s toga razloga, jer ih vi ne biste odobravali — koliko sam se do sada mogao bar o vašem mišljenju osvjedočiti.

— Ako vas nije ljubav za prirodu i selo na to ponukala, ja onda zbilja ne znam, koji bi to drugi razlozi mogli biti.

— Ja sam već rekao, da vas moji razlozi možda neće zanimati ali, kad me već tjerate na odgovor, moram vam reći da me je na to ponukala ona ogromna množina mrtvoga kapitala, koji se nalazi u našoj zemlji, a mi taj mrtvi kapital još povećavamo, jer smo s jedne strane svi nasrnuli glodati golu kost, a s druge strane preveć smo komodni da zasučemo rukave, da se upremo i izvučemo blago iz naše zemlje. Mi s cijelom našom društvenom zgradom počeli smo odozgor umjesto odozdol, pa sad je vama naravski nepojmljivo i nečasno, zašto nekoji — a među tima i ja — bježe sa one visine dolje, jer su uvidjeli, da ih tamo gore previše ima, da tamo počinje pretijesno bivati, da se tamo počimaju gušiti i rušiti. Pa premda se to već i preveć dobro opaža, ipak ih na stotine danomice hrli tamo gore, smatrajući onaj tijesni život, ono glodanje gole kosti jedino dostojnom egzistencijom samo zato, što je tobože na visokom vidiku; dok je onaj donji položaj, gdje imaju svi još dosta mjesta, da se po volji razvagane, još uvijek prezren i omalovažen. Među onima gore razumijevam ja onaj razred našega društva, koji živi od puke suhe krajcare, koja mu se mjesečno otkroji za onaj teški, neproduktivni rad, koji se godimice slaže u kancelarijske akte, da ga tamo moljci grizu. To su takozvana gospoda, uistinu pak nijesu ništa drugo nego zadnje sluge — jer svaki drugi sluga, otišav od jednog gospodara, nađe još isti dan drugoga, dok jedan od gospode slugu, kad je jednom otpušten, rijetko da nalazi drugoga gospodara. Onaj drugi razred...

— Sada već znadem — ovaj ćete drugi razred, u koji se i vi ubrajate, hvaliti, ali meni ipak nećete dokazati, da ona prva klasa nije priznatija i više cijenjena od ove klase, za koju se vi zauzimate.

— Svaki čovjek na svom mjestu imade stanovitu vrijednost i treba ga potpuno po toj vrijednosti cijeniti; ali baš je to kod nas abnormalno, što je cijena onoga vama omiljeloga razreda nerazmjerno mnogo veća nego ovoga drugoga; a ta abnormalnost ne može dugo potrajati, jer cijena i vrijednost relativni su pojmovi. Kad na primjer neka vrst robe ima na trgu veoma visoku cijenu, pa se uslijed te visoke cijene pođe neizmjerno mnogo te robe producirati, to je posve naravno, da cijena toj robi mora s vremenom pasti. — Mi smo s našim društvenim odnošajima baš u onom stadiju, gdje se stanovita vrst robe radi prevelike produkcije ne može nikamo otisnuti, unovčiti; gdje se već mnogi trgovci vraćaju s trga s neprodanom robom, ne znajući u zdvojnosti kamo s njom, pa ju u nevolji daju u bescijenu. Ili da me, milostiva, bolja razumijete: sav za šesnaest do dvadeset školskih godina izdani kapital daje se državi za sedam stotina do devet stotina forinti godišnje plaće, i to uz osamsatni do desetsatni rad na dan! To nije ni zasluga po vrijednosti, a gdje su kamati! Taj stalež nije kod nas još ni izdaleka onaj, koji bi imao da bude, naime: više-manje najbolji sloj, što ga ljudsko društvo u svom krilu rađa; nego je još uvijek neki azil, neka vrst opskrbnog staleža, kamo sve bježi, da se prehrani, jedino sa žalosne predmnjeve, da im je to najsigurniji kruh! A ovamo, ovamo zemlja još mladenačka sa bogatim svojim plodinama; ovamo još toliko znanosti i umijeća, koja bi kod nas mogla cvijetom cvasti, a mi ih još ni po imenu ne znamo — i kraj svega toga mi još srljamo u onaj azil, mjesto da si na svojoj zemlji podignemo svoju kućicu, svoju slobodicu...

Gospođica Anka i Vinko slušali su s pobožnom znatiželjnošću Lešićevo razlaganje; u njihovoj duši odzvanjale su iste one žice, po kojima je on povukao, razvila se ako i ne posve jasna slika, koju je Lešić tek s kraja ocrtao. Samo gospođa Matković osta do prezira hladna, jer njoj je najniži činovnik više vrijedio nego najiskusniji i najinteligentniji gospodar.

— Ja vam, milostiva, ne zamjeram, što niste mojega mnijenja, jer dobro znadem da su s vama dvije trećine ljudskog društva naše domovine istih nazora. Uzrokom tomu jeste pomanjkanje naobrazbe u obrtnim i gospodarskim granama znanosti i s njima skopčane poduzetnosti duha, koja jedina stvara i diže blagostanje zemlje. Kod nas umjesto da novac kroz tisuće ruku od konzumenta do producenta prođe, ide on ravno od prvoga drugomu, te onda kod toga i ostaje. Ja bih vam, milostiva, morao cijelu nacionalnu ekonomiju ispripovijedati, a da vas potpuno osvjedočim o istinitosti svojih nazora. Čim sam ja prvi put pročitao Smithovu knjigu o toj stvari, meni su odmah pukli pred očima uzroci našega niskoga ekonomskoga stanja, i u onom času, kad sam do te spoznaje došao, ja sam shvatio školu i nauku posve nečim drugim, nego se to kod nas žalibog shvaća...

Lešić je svršio izvrsno gimnaziju te bio zemaljskim stipendistom; no još kao đak nije mogao podnijeti nikakovih spona. Njegovu otvorenu značaju i bistromu duhu nikako se nije sviđala budućnost, koja ga čeka, kad svrši sveučilišne nauke te na temelju svjedodžaba uzmora zamoliti vježbeničku službu, bolje reći vježbenički kruh. On je svom požudom naprijed hrleće duše slušao na bečkom kulturno-tehničkom tečaju nacionalnu ekonomiju, financijalnu znanost i razne gospodarske znanosti. No tražilo se od njega, da pravi ispite iz tih predmeta, ali on toga ne htjede, nego odvrati, da on ne sluša svojih predmeta da uzmogne na ispitu nešto o njima izbrbljati, nego ih sluša da udovolji svomu nutarnjemu nagonu, koji ne ide za praznim riječima, nego gramzi da pronikne u dušu dotičnoj znanosti. No o tom ne htjedoše oni, koji su mu dali stipendij, ni čuti, te tako Lešić poslije druge godine izgubi tu zemaljsku potporu. No njemu je nije više ni trebalo, jer on je u dvije godine naučio više nego drugi u pet; on je imao u rukama ključ za sve ono, što će mu u budućem praktičnom životu trebati. Njemu se je duboko u dušu upilio razvitak blagostanja ljudskoga društva, on je i sam tražio uzroke, koji ga zaustavljaju, a koji ga dižu. Premišljajući često o tom, nemalo se ljutio na »izgubljenih« svojih osam gimnazijalnih godina, gdje je sve učio, samo ne ono što devetnaesti vijek od čovjeka traži. Ljutio se na onu tobož visoku, uistinu šuplju naobrazbu; ljutio se na sve one koji su u naobrazbenoj svojoj nadutosti nabacivali se latinskim poslovicama: Finis coronat opus... Bis dat qui cio dat... itd., a onamo ni jedan nije znao, tko i što su apostoli novovjeke znanosti A. Smith i Darwin.

— Da, eto, to smo vam mi Hrvati! Da nam je na lak način doći do kruha, da »obezbijediš sebe i obitelj«, kako već taj žalosni tehnički izraz glasi — pa onda zbogom talenat! zbogom znanosti! — ja imam jednu tisuću forinti na godinu, meni je dosta, ja ne trebam više učiti, ja ne trebam znati, da ljudsko društvo koraca naprijed!... I tako trunemo u komodnosti, jer nećemo da znamo, da je čovjek najvredniji kapital u svakoj zemlji.

U takovim zanosnim trenucima bio je Lešić upravo krasan. Blijedo njegovo, dosta mršavo lice, koje je već prema utiscima časovito mijenjalo boju — od zelene do crljene — veoma energično čelo sa oštrim izrazitim nosom, bili su jasan znak da se osobiti svijet u toj glavi vrze. Dok nije počeo govoriti, nije bio lijep; istom kad bi mu počela svaka žilica bujati, istom kad bi mu tamne poluzatvorene oči oživjele, te sad poraznim sjajem, sad najslađim milinjem sjevuckale, tad kao da se sa svakom riječcom i simpatija iz njega izlijevala. Po blijedom licu i dubokom pogledu sudile su raskalašene žene, da je pohotan; po mučaljivosti — jer u veselom društvu obično je šutio — sudeći mislili su neki da ga nesreća bije — dok ih je malo znalo, da duša njegova gramzi neprestance za ljepotom i istinom; da njegovo srce izgara od veselja nad dobrom; a savija se od muke i boli nad zlom stvari...

U duši gospođe Matković bio je Lešić suparnik njezina Luje; kad god je spazila, da se komu na Lešiću štogod dopada, uvijek bi ga tada uspoređivala sa svojim sinom. Premda je Lujo u mnogome te mnogom svojstvu zaostao daleko za Lešićem, ona se ipak nije mogla s tim njoj preveć otvorenim i iskrenim mladićem sprijateljiti, a to još najviše poradi toga, jer nije mogla u njegovu zvanju uvidjeti nikakove garancije za budućnost; ona bi ga mnogo više cijenila, da se i on dao pod zaštitu ovoga ili onoga državnoga ureda, riječju, da je državnim činovnikom. Ona je tim mjerilom mjerila ljude, a ne po njihovoj vlastitoj vrijednosti.

— Dakle vi nećete ići da vidite doček što se sprema u slavu dolaska njegove preuzvišenosti? — upita gospođa Matković Lešića.

— Neću, jer, prvo, imam ja prečeg posla, a drugo ne imam nikakova interesa.

— Dakle samo oni idu, koji imadu kakova interesa?

— Bar ja tako mislim — jer jedan ide da se naužije cijele slike, koju takove prigode pružaju; drugi opet ide da vidi ovu i onu osobu, a mnogi napokon idu da budu sami viđeni.

— Onda ćete valjda i za mene reći da idem koga vidjeti tamo? — reče gospođica Anka ponešto nesigurnim glasom.

— Ne znam; možebiti i zato da budete viđeni — odvrati isto takovim glasom Lešić.

I na te riječi, ne znajući ni sami zašto, svi ušutješe kao da je u tom društvancu dirnuta druga struna, koja je svima njima neobičnim, nepoznatim jekom zastrujala.

— Hoćemo li mi? — javi se prvi Vinko.

— Hajdemo! — skoči Lešić odrješito. — Imamo dobra dva sata dok dođemo do gumna.

I njih dvojica objesiše puške na rame i, preporučiv se gospođama, odoše. Anka ih isprati iz predsoblja, te kad joj Lešić na oproštaj ruku pruži, reče mu ona:

— Vi ste me uvrijedili... Mene nemojte među one brojiti. Ima i takovih, koji moraju tamo ići.

On je u duši očekivao da će mu ona razjasniti svoj polazak, pa ne mogav ni jedne riječi izustiti, on joj samo zahvalnim i molećim pogledom zaviri u oči, te nijemim naklonom udalji se od nje. Na njegov pogled udarila u njeno žutkastoprozirno lice tiha, jedva vidljiva rumen, koje je isti čas nestalo — al ju je Lešić ipak dobro opazio i razumio. Razumio je da je tu djevičansku rumen pokrenulo isto ono čuvstvo, s kojeg se i njegov inače izraziti pogled u djetinju molitvu rasplinuo... Taj pogled i ta rumen kazivala je da njih dvoje stidljivo skrivaju jedno svoje čuvstvo, koje je već počelo prodirati iz njih.

Sljedeća stranica→