Mlinarska djeca/X
| ← IX | Mlinarska djeca — X. autor: Rikard Jorgovanić |
Kad se je Kovačićka osvijestila, srete okom lice Pavlovo tužno i zabrinuto nad nju nadneseno. Oboje, majka i sin kao da se udiviše, trgnuše unazadak svako protivnim smjerom.
- Majčice, kako je? - usudi se Pavao upitati, i uhvati majčinu ohladnjelu ruku da je sagrije.
- Pusti, pusti - otme ju ona i prezirno pogleda na stranu.
- Boli te štogod, kaži, skuhat ću ti kakav lijek - opet će Pavao, a glas mu je podrhtavao. Kovačićka bijaše odista čudnovata, da zlobna i nenaravna ženska, ali ju Pavao kao majku ljubljaše djetinjom odanošću i sučustvom. On je osjećao da ju je uvrijedio i pokajao se za nepokorno, neobzirno ponašanje; preduzeo si udobriti uvrijeđenu majku pažnjom i brigom.
- Da, boli, a kako ne bi - uze pentati Kovačićka, gledajuć još sveudilj u kraj - kad te vlastito dijete izdaje, oh, Bože, Bože, zašto me radije nijesi stavio u raku, nego da ovakova šta doživjeti moram.
- Prosti, majčice, ako sam te uvrijedio, ali ja nijesam mogao drukčije, ja ljubim Ma... Ma... riju, i bez nje ne mogu da živim.
- Ljubim, ljubim... ali promisli kakva je od toga korist, ne živi se u svijetu od ljubavi ako nemaš u što zagristi. Dođe vrijeme kad ruke oslabe da ne možeš radit, a šta ćeš onda? Živi od ljubavi! Pa ako te Bog obdaruje djecom, kuda ćeš s njima, hoće li i ona od ljubavi živjeti. Ah, dijete moje, treba to sve promisliti, treba upitati starijega koj je nešto iskusio, koj znade kako je teško živjeti u svijetu ako ne imadeš svoga dosti - govoraše Kovačićka i katkada pogleda sina i vidjelo joj se da je popustila, a Pavao sve milije, sve brižnije sad pokriva raskrite noge, sad naređuje uzglavlje.
- Budi, sinko, pametan i pazi šta radiš, na domaku ti sreća i treba samo da koračiš.
- Na domaku, samo da koračim - ponovi Pavao i ljubezno i milo sagne glavu k majčinoj, poziruć joj molećim okom u dubinu duše.
- Da, na domaku, ako je ne zahvatiš sada, uteče ti zavijek.
- Ne uteče mi, majko - klikne Pavao, a lice mu plane zanosom, jer sam ju već prihvatio u svoje naručje, majko, premila majčice, ah...
Kovačićka rastvori od velika čuda oči i uzdiže glavu.
- Ah, jedna riječ tvoja prikova ju zauvijek k meni!
Kovačićka rastvori usta i još šire rastvori oči.
- Jednom riječju, majčice, učinila si me sretnijim nego da si mi poklonila sve blago svijeta. Pavao sklopi ruke i nasmiješi se milo i ljubezno da se je Kovačićka nehotice nasmijala, na što joj se ljute oči navlažiše.
- Smiluj se! - klikne opet Pavao i zagrli majku.
- Kako? ja... ja te ne razumijem - šapne ova ne otimljuć se laskanju.
- Daj mi Mariju, i snimila si s neba sunce i vrgla ga na moje srce da me grije cio vijek... Mariju! Mariju! - u Pavlovu oku sine suza radosti i boli.
Kao da ju je sin ubo, ostavi ju namah smijeh i dobrovolja čim je čula ime Marijino; lice joj se smrče, a oči sijevnuše ljutinom, no ne onakovom kakovom su prije sijevnuti znale. Činilo se da se je Kovačićka namračila više od navade negoli od protimbe. - Ne... ne... ne mogu - govoraše ona nabrzo, potresujuć glavom, i da se od daljnjih navala sačuva, okrene se k stijeni.
Ali Pavao ne miruje; najmilosnije riječi šaptaše si majci u uho, pripajajuć im za ukrepu moleće poglede raznježene duše, i uzdahe silno ljubećega srca. Cijeli dan sprovede kraj majčine postelje, donašajuć joj hladnu vodu ili jelo, da, ni noćju ne leže u svoju postelju. Sjede na stolac i položi glavu uz majčinu, zakriliv ju rukom. Da nije Kovačićka ljubila sina ne bi mu bila mogla odoljeti, ali ga ona ljubljaše žestinom jednostavnih majka, i baš ta ljubav, zanimajuća se kroz sav život jedino srećom djeteta, nagna ju silit si sina da uzme djevojku bogatu kakova je bila Mara - jer samo takova djevojka mogaše po njenih nazorih usrećiti i usladiti gorke patnje braka. Nakon mučnih odmora popusti ipak na toliko da je rekla Pavlu: Promislit ću.
Sretni sni ostave Kovačićku za ovu noć; malne svagda snivaše da se šeće po cvjetnoj poljani po kojoj biljke umjesto jagodami dukati rode. Sretne nje, kad si je barem u snu mogla namiriti najslađu želju srca! Koliko puta željaše si ona ovakovu poljanu naći, a raj nije si pogotovo mogla drukčije predstaviti negoli vrtom obasutim dukati.
Ove noći prisnio joj se pokojni suprug, krvav i izranjen da dolazi k njezinoj postelji i da joj se grozi gromornim glasom: Ženo, ako ne dozvoliš Marije Pavlu, zlo po tebe, po tvoje dijete! Nato se rastvorile rane njegove glave, a iz njih poteče pocrnjela krv: Zaklinjem te ovom krvi da ispuniš moju posljednju volju, zagrmi opet i izgine u crnih munjami sijevajućih oblacih.
Kad se je nato probudila Kovačićka, drhtala je na cijelom tijelu od užasa, pa kad se je našla u naručju kraj nje snivajućega sina, osvoji ju pokajanje nad dosadanjim postupkom.
Čim je otvorio oči te ju upitao: Kako je, majčice, je li štogod bolje? Pa onda: kako si promislila, odvrati pritisnuv ga na svoje grudi: Na dobro sve, uzmi u ime božje Mariju, al ne zaboravi uz nju starice majke.
Poput strijele poleti Pavao Gospodarićevim da im najavi nenadanu i teško ishrvanu privolu majke. Skokom pogazi u vrtu sve Marijino cvijeće, ne pazeć hoće li se draga ljutiti nad nemilim činom, i preskoči plot vrta poput kakova jogunasta dječarca, da što brže dohrli željenomu cilju. Banuv na vrata u sobu, zagleda prvoga Gospodarića, sjedećega mrko na stolici i dimećega iz lulice. - Marija, gdje je Marija? - upita ga Pavao sav zaduhan.
Gospodarić ga ljuto omjeri i htjede nešto reći, no predomisli se i mahne u zrak rukom.
- U sobici? je li? - zaklikta Pavao i pojuri štropoćuć po drvenih skalinah u Marijinu sobicu, no sustavi se umah na vratih.
Kraj prozora stoji, prislonjena čelom na zadahnuto staklo, Marija mrtva i ukočena poput kipa. Razriješeni vlasi spadaju niz njezina leđa, dočim se odijelo nemarno i neuređeno savilo okolo krasnoga tijela. Začu se uzdisaj, a s uzdisajem čudno i bolno zaječavaju stakla. Podno Marijina lica stojeće cvijeće bliješti se divno kao da ga je obasula jutrenja rosa, i da nije Pavao opazio kako s Marijina lica spada, mislio bi bio zaista da se je sasula s neba.
Pavla osvoji takovo čudo da se nije mogao maknuti s mjesta, da mu je dah zapeo u grlu.
Začuje novi uzdisaj teški i umorni, kakov se samo iz zdvojnih srdaca izvija, začuje tihi šapat, a sa šapatom začu spominjati svoje ime, bolno i mučno, kao da je zazvonilo sa strune koja će pući prvim dodirajem.
Pavao se osvijesti i pokroči za korak, ali se Marija ne maknu. Pokroči još jednom i sustane, izustiv plaho: - Marijo!
Marija zadršće i okrene se, no čim je ugledala Pavla, uspravi se, te prezirno i hladno trenu okom po nevjerniku, da se je ovaj prepao od čuda.
- Dušo! ne poznaš me? - ozva se Pavao i raskriliv ruke htjede pohititi na Marijine grudi da joj izjavi veselu vijest - privolu majke.
Marija ponikne i spomene istim bolnim načinom ko i prije njegovo ime.
- Ti si moja! Ti si moja! - zaklikta sada, ne mogav se više suzdržati, i obuhvati strasno rastuženu dragu.
- Tvoja? - šapne Marija, skloniv glavu na njegovo rame.
- Moja, moja, zauvijek moja! Majka je privoljela, a sad nas ne priječi ništa više u svijetu da se sjedinimo svetim zavjetom na sve vijeke.
- Majka privoljela? - upita hrlo Marija, i pozre, uzdigav sklonjenu glavicu, veselo poput sunašca ubjegla mraku oblaka u Pavlove ushitom plamteće oči.
- Privoljela, privoljela - ponovi Pavao.
- Ah, radosne mene, ja sam već mislila da si me ostavio.
- Ja? kako to?
- Kad nijesi došao na objed, a obećao si da ćeš doći.
- Ah, da.
- Niti poručio nijesi da ne možeš doći.
- Sasma sam zaboravio.
- Nit si se kroz čitava dva dana pokazao.
- Al nijesam zaboravio na te. Čitava ta dva dana probavio sam kraj bolesne majke da izmolim privolu.
- A šta si se s Bučićem razgovarao, trebaš li možda i njegova savjeta? - upita sad Marija i nepovjerljivo kimnu zlatnom glavicom.
- S Bučićem, niti ga vidio nijesam, tko ti je to kazao?
- Čula sam sama.
- Ti? - To te je zaista prevario sluh. Valjda si majčin glas zamijenila njegovim.
Kako je Kovačićka u mnogočem nalikovala Bučiću, imala je začudo sličan glas njegovu.
- Gle! prevarila sam se, ala sam luda! - Marija se ručicom lako udari u čelo i nasmije se milo poput grlice.
Izgrliv se vruće, pohite dolje k roditeljem da im razjasne cijelu stvar i priopće privolu Kovačićke. Starci se kršćahu od čuda. Gospodariću je smjesta ispala iz ustiju lulica, a Gospodarićka je proplakala od radosti.
Što je bilo najčudnovatije, ne mogahu se dosta nahvaliti dobrote Kovačićkine, nazivljuć se slijepci koji ne vide jasnoće sunca.
Ovako se otprave svi zajedno k njoj da joj se zahvale, zaboraviv sasvim da bi se tomu pristojalo svečano odijelo, Gospodarić kao pravcati mlinar, a Gospodarićka s pocrnjelom od lonaca povezačom. Kad su došli Kovačićki, začudi se u prvi mah ova, no kad su joj se stali s najizabranijimi riječmi zahvaljivati, te ju kao najbolju ženu i majku od svijeta u zvijezde kovati, udobrovolji se tako da je obećala da će sama pomoći što skorije pripremiti svadbu.
Ne da se kazati kako je silna radost osvojila srca svijuh, a najvećma srca ljubovnika, dotekših sretno kroz tolike borbe do željena cilja.
Isti večer sjeđahu Pavao i Marija navrh zlosretne stijene ispod rosom obasutih borova na kamenu kraj krsta, na kojem su sjedili one nezaboravne večeri kad su se povraćali od proštenja, na kojem su si zavjetovali vječnu ljubav. Mjesec zaplovio jasnim nebom i obasjao ih čarobnim sjajem, a zvijezde sjale se toli milo, toli nježno, kao da se raduju njihovoj sreći. Sa brdina došuljao se tihani vjetrić, opojen mirisom gorskoga cvijeća, i raznio njihovo klicanje na sve strane.
Za tri tjedna vjenčali se naši ljubovnici u župnoj crkvi, a da gozba čim sjajnija bude, izvadila je Kovačićka iz škrinje vrećicu kroz tolike godine prišteđenih cvanciga. Da je Kovačićka, kako je to Pavlu bila rekla, dugovala Bučiću, bila je gola laž, jer se u škrinjici uz izvađenu još nekoliko vrećica nalazilo i većih i tustijih.
Gozba je bila izbilja sjajna, i ljudi koji su joj prisustvovali čuđahu se obilju i rekoše da takove u jarku još ni bilo nije. Pilo se i jelo do kasne noći, i ja sam polag bio, te jeo i pio, da mi je još i dan-danas jezik mokar.
Koji dan poslije svadbe otputiše se mladi supruzi na groblje gdje je počivao Kovačić, da se oduže posljednjemu dugu. Okitiše mu grob vijenci koje su, spominjuć ga zahvalnim srcem, zajedno spleli, i zaželješe mu vječni pokoj. Sveta uspomena na njega znala je češće i kasnijih godina obuzimati njihova srca, ispunjena radošću i osjećajem potpune sreće, pa kad su im dječica ponarasla, govorahu joj često, vodeć ju na Kovačićev grob: Takova valja da budete kakav je bio za života djed vaš kojega je pakosna ruka u zlo vrijeme survala u crni grob.
A šta se je zbilo s Marom? upitat će možda koja od čitateljica. Kad sam već toliko toga ispripovijedao, hoću da vam i to kažem. - Mara se je udala na žalost svoga oca za nekakva krojačića koj je bio tako tanak kako je ona debela bila, tako siromašan kako je ona bogata, i dobro joj je bilo. Malo se je ljutila što se je prevarila u nadi, no to joj nije nahudilo jer se od jeda nimalo posušila nije.