Mlinarska djeca/IX
| ← VIII | Mlinarska djeca — IX. autor: Rikard Jorgovanić |
X → |
Ti si nezahvalnik, u tebe ne ima ni za lijek ljubavi prema meni koja sam te svojim mlijekom zadojila, nimalo poštovanja prema staroj tvojoj majci koja bi i život bila pripravna žrtvovati za te... za te... oh... - zarida Kovačićka pred sinom i zakloni lice rukama, kad se je povratio, i ne znajući za majčinu tugu, kraj nje sio.
- Ali majčice!
- Dosta je, dosta, nijesam se tomu od tebe nadala; mislila sam da ćeš se kod vojnika okaniti mladenačkih ludorija kako se je tvoj pokojni otac, a ti si još uvijek onaj isti... ti... ti... si...
- Kakovih ludorija? Zar nije baš pokojni otac odobravao ženidbu sa Marijom, zar nije to bila njegova najsvetija volja da ju danas-sutra uvedem kao ženu u kuću, nije li? reci! - usprotivi se Pavao majci, no koliko se dalo prijaznijim načinom.
- Da, al bila su onda druga vremena, druge okolnosti.
- Kakove i sada. Mi nešto... Gospodarići nešto, pa će se živjeti, ako ne sjajno, a to zadovoljno.
- Mi nešto... Gospodarići nešto - zakima Kovačićka glavom, a u glasu joj gorčina i pritajena ljutost, znadeš li ti da smo se smrću tvojega oca zadužili, da, zadužili, i da nije poštenjaka Bučića... ah nikada mu ne zahvalismo dosta... bilo bi već sve na bubnju.
- Kako to? - upita čudeći se Pavao.
- Na bubnju, velim ti. Zla vremena, a odnikuda zaslužbe, pa šta sam htjela da ne poginem od glada, da ne hodam poderana pred svijetom, ionako nas zli jezici obijediše.
- Dobro, pa?
- Pozajmila sam novac, a od koga? od Gospodarića možda koj sam ništa nema? Utekoh se ovomu, utekoh se onomu, al će mi svatko odgovoriti: Nemam, ili trebam sam, zla su vremena, a novac ne raste na šljivi... dok se ne namjerim na Bučića...
Pavao žalimice pogleda majku.
- Da, na Bučića, oh, to ti je dobra duša, sinko moj, od radosti je poskočio uvis, govoreći: - Pa zašto susjedo, nijeste odmah k meni došli, ja bih vam drage volje pomogao gdje gođ treba... i on ti meni pozajmi novaca bez kamata, znadeš li što je to?
- To je bilo lijepo, rekne Pavao, a na licu mu još uvijek vidiš da se čudi.
- Oh, lijepo i pošteno, takova čovjeka ne nađeš gdje god, a kad ga nađeš, treba ga poštovati. A misli da sam gotova s hvalom? Kad je trebalo popravka u mlinu, eto ti Bučića: - Ne bojte se susjedo, ja ću vam pomoći, trebalo volova za oranje, a nemaš ih sam, eto ti opet Bučića: - Dajte si mira, moji i onako ljenjare. Pa šta ćeš više, ne zaslužuje li ovakav čovjek da mu budeš zahvalan?
- Priznajem, priznajem, ali ne uviđam zato da se Marije klonem - odvrati Pavao i sleže ramenima.
- Ne uviđaš? - začudi se Kovačićka i sklopi ruke uzvinuv oči k nebu.
- Ne uviđam - ponovi sigurnim glasom Pavao.
- A znadeš li ti da imade Bučić vrijednu i radinu kćerku djevojku kakve ne bi našao među stotinami drugih? Okani se te nesretne Marije i zamoli nju, ja znadem, kakova je dobroga srca, ne bi te odbila. Bučić bi nam oprostio dug dapače bi nam još više poklonio, u njega ti ima mnogo novaca, pa eto ti sreće, eto ti blagostanja o kojem ni snivao nijesi. Poslušaj, sine, majku, ako Boga znadeš, ta tko će za tebe ako neću ja?
Pavao skoči sa stolca, a na licu mu se vidi silna uzbuna. Njegove oči planu ponosom, a na usta mu navre: - Nikada! - uz izraz nepokretljiva značaja.
- Tako dakle, nezahvalniče? Na to dakle moje brige moji savjeti? Riječ tvoje majke ne vrijedi ni toliko da ju prosudiš? - ogorčeno klikne Kovačićka i ljuta pogleda stane pred sina.
- Nikad, majko! - ponovi stalnim glasom ovaj, ja ne poznajem druge djevojke do Marije, pa da mi se je svijetom prebijati od nemila do nedraga, da mi je krvavimi žuljevi služiti svagdanji kruh, ne uzeh druge do jedine nje koju ljubim iz dna duše moje, koju ću ljubit do hladnoga groba! Kovačićka se onesvijesti i padne na tla kriknuv strašno: Nezahvalniče!
Pavao ju dršćući obuzme i položi na postelju. Na licu mu se izražava silna bol i uzbuna, a iz oka mu lijevaju krupne suze na majčino lice.
Kolika je danas radost u Gospodarićevu domu! Sam Gospodarić kao da je podjetinjio, poskakuje u pivnici od lagva do lagva, kušajuć sad ovoga sad onoga vina, koje bi Pavlu većma u slast išlo. Gospodarićka prevrće lonce i tanjure, okreće pečenku, zaslađuje gibanicu, kao da je biskupa pozvala u goste, da se sve ori po kuhinji. Marija se odjela u modri košuljac, a u vlasi zataknula rumenu ružu, kako je bila čedna, nije se mogla suzdržati a da se ne nakiti, ne bi li se Pavlu većma milila. Sastavila je kiticu, i položila ju na tanjur, određen za Pavla. Po sobi poredila i oprašila svaku najmanju stvarčicu da ne vrijeđa Pavlova oka nered; a sama je tako milotna i lijepa kao da se izvila iz lijerova cvijeta. Svak čas poskoči prozoru da vidi ide li dragi, a kad ga otuda nije zagledala, pobrza u vrt. - Ali je nesmiljen! - šaptaše sama sobom, zna kolikom ga čežnjom očekujem, a on još sveudilj ne dolazi. Tuj se nešto zamisli i postane. Po njenom veselom i vedrom licu preleti oblačak, ne da ga zastre već da mu žarkovito sijevanje zatomi. U njenom srcu zarodi se nejasna i tamna slutnja. Sjeti se Pavlove majke i obuze je tajan strah sa njezine zlobe i ljutine, koja bi poslušna sina shrvati mogla, no kad se sjeti njegovih riječi, iščezne svaka i najmanja sumnja. - Pavao, moj dragi Pavao doći će danas k nama, oh kako sam radosna, kako sam vesela da ću mu opet moći gledati u žarke oči, opet slušati jeku njegova srca - klikne s ushitom i potrči natrag u dom da se je odijelo za njom vijalo i da su se pomilale sitne nožice.
Na stolu se sjaju poput svjetiljaka boce napunjene najboljim vinom, očaravajuć svojom vedrinom oči. U kuhinji cvrče pečenke, a od njihova cvrkuta biva ti - skoro sam rekao u duši - u želucu nekako čudno i samotno. Pečenke cvrče, a Gospodarićka viče da će se prepeći ako se gost doskora ne najavi. Marija se već umorila od same trke i izvirkivanja, ali Pavla još sveudilj nema.
- Niti ga neće biti, vidjet ćete - govori zlovoljno Gospodarić i krupnimi koraci stupa od jednoga kraja sobe do drugoga.
- Neće ga biti? - šapće Marija, a u oku joj zatitra suza.
- Premamila ga, premamila - rekne Gospodarićka, došavša iz kuhinje u sobu i čudno zakima glavom.
- Pravo veliš, premamila, kakova je, zaključala je vrata, samo da ne može k nama, ne daj bože da mi je ovakovu žensku dobiti u šake, ja bi ju - Gospodarić zgnječi pest da su prsti pucali.
- Siromah, siromah - tužno šapće Marija i sklanja glavicu.
- Hm, hm - javlja se Gospodarićka.
- A šta! Jedno nije bolje od drugoga, da je Pavao poštenjak, ne bi se dao nagovoriti, pa bila ona stoput majka. Bog zna je li to iskreno bilo.
- Ali oče! - klikne uplašeno Marija.
- Što ti znadeš, dijete moje. Kovačićka mu govorila o Marinu bogatstvu, pa kako bi to lijepo bilo da nju oženi, i da bude bogat čovjek, a šta on? - Misli si da je bolje živjeti bez brige i rada nego kiniti se i mučiti, kako bi to s tobom morao. Pa šta nam stalo! Za poštenu djevojku nađe se uvijek suprug.
- Lahko moguće - potvrdi prem nestalno i mučno Gospodarićka mužev zaključak.
- Nije moguće! - glasno proplače Marija da bi kamen ganula.
- Čemu suze? - opet će ljuto Gospodarić! - Nije ih vrijedan; da je mlađi, ja bi ga sažalio, ovako ga prezirem. Vojnik, pa se plaši jedne. Da ima poštenja, ispunio bi volju pokojnoga oca, ali je on lukavac, da, lukavac, koj nam se iza leđa smije. Uvrgao se u majku, te mu se novac milio, kad nije došao... e pa dobro! Mi ćemo i bez njega.
- Ali oče, predragi oče! ti si se uludo ražestio. Ta Bog zna je li Pavao kriv... možda ne može doći, možda je bolestan, ne krivi ga nedužna! - zavapi Marija.
- Nijesmo li zavrijedili da nam bar poruči... a? - upita ju otac.
- Istina je, mogao nam je poručiti da ne može, nijesmo daleko; daje poštenu riječ da će doći... a čovjek mu vjeruje.
- Dosta je, dosta - prekine Gospodarić ženino razlaganje. - On nas je prevario, a mi nijesmo luđaci da se i nadalje varati damo. Ti se ga, Marijo, kloni, a pred moje lice ne smije više jer ću mu pokazati vrata. A sad sjednimo k objedu i ne tarimo si glave radi kukavice.
Ali ne može Marija da jede. Poniknute glave polazi u vrt i sjeda pod lipu upiruć suzne oči u Pavlov dom. Ona vjeruje u Pavla, u njegovu ljubav, i blažena ona! Nagna ju želja da se približi mlinu ne bi li gdjegod zagledala Pavla, ili barem začula njegov glas, no jedva da se pomakla za korak pričini joj se kano da čuje iz daljine nejasni razgovor Bučića s Pavlom. - Dakle nije bolestan, možda ipak pravo imade otac - šapne tiho i povrati se natrag slaba i prelomljena kao da ju je najstrašnija bolest shrvala.
Kad se je uvečer legao Gospodarić u postelju, rekne si ženi, ugasnuv svijeću: Čuješ, starice, ja sam se danas odviše prenaglio; da je Pavao zlo kanio, ne bi bio k nama pohrlio pa još odmah čim se je vratio... nije on, nije zlobnik, ja bi mu priuštio naše dijete.
- I ja sam si tako mislila, ali nijesam ništa htjela reći, jer... jer...
- No?
- Jer si bio bijesan, a kao takova puštam te najradije u miru - odvrati mu žena i okrene se k stijeni.
- Djevojka će nam poludit ako ju prevari - opet će za čas Gospodarić, a u glasu mu tromost približavajućega se sna.
Ali ga žena više ne ču. Umorena od posla zaspa kao da se je drijemkom opojila. Još čas-dva, i već hrču oboje širom zijevajućim ustima i sniju čudnovate sne.
Nad njima u sobici sjedi na postelji blijeda Marija. Grudi su joj raskrivene i dršću, po bijelom vratu svijaju se raspuštene kose i katkada zatrepeću kao da ih je tihani vjetar zanjihao. Modre je oči uzdigla k nebu, upiruć ukočeni pogled na ono mjesto gdje su njene miljenice zvijezde sjale, ali ih danas nema, guste su je magle zavile neprozirnim mrakom. No da ju je tkogod tako pogledao, mislio bi da su zvijezde spale u njezine oči.