Mlinarska djeca/VI

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
V Mlinarska djeca —  VI.
autor: Rikard Jorgovanić
VII


Zavezane glave leži na krevetu Kovačić, a strašne prikaze bolesnoga sna uzbunjuju ga tako da se svaki čas pripravlja uzdić ili skočit, ali ga namah slabina natrag povali.

Hoće da vikne, ali mu u tinji čas zamre glas. Katkada izbulji strašno krvlju zalite oči koje mu divlje zabliješte kao u luđaka, i zamah opet ugasnu poput vjetrom utrnjene žigice. Kod kreveta stoji Kovačićka i osvježuje vodom zavoje, a niz njezina lica miljaju suza za suzom, nalik mravom kad se iz jednoga mravinjaka u drugi sele. Joj, te joj! - Ah Bože svemogući! Ti prečista djevo Marija i svi sveci i svetice! navijek na njena usta uzdisaji. Kraj nje stoji Gospodarićka sa suprugom, plaho motreći tužnim okom bolesnoga prijatelja, dočim se Marija sagnula do postelje i prikrivala raskrivajućega se bolesnika.

Jednom se Kovačić osvijestio te milo pogledao Mariju i redomice prijatelje, zapev na ženi, kao da mu se je oprostiti, a zamalo mu se oko zalilo nekom željom, kao da bi rado nekoga zagledati koga nema. Usne mu zadršću, a iz njih začuše šapat: Pa... Pavl... a... gdje je... Pavao?... i kad su na to pitanje u svačijih očiju sinule suze umjesto odgovora, zatihne opet.

Treći dan poslije zlodjela ispusti uz strašno hripanje i trzanje u pol dvanaest noću poštenu dušu, pošto je na silno zahtijevanje Kovačićke primio posljednju pomast.

Jauku i plaču nema kraja, ne samo u Kovačićke i Gospodarićevih već i u ljudi koji su Kovačića tek po poštenu glasu poznavali. Jedan govori: Takova čovjeka nikada više na svijetu! - Ah! molim te, niti ga nije bilo - odgovara mu drugi.

Takovo ridanje nije nikad zatomilo šum potoka u jarku, kako je bilo se čulo onda kad su zaškripala mrtvačka kola i obujmila Kovačićev lijes, putem od njegova doma pa do groblja. Kad je svećenik nad novozinulim grobom otpjevao posljednje slovo, i kad zatutnješe grude zemlje na lijesu, obuze Kovačićku takova bol da je priskočila k grobu i mahnula sobom u nj, ali u sreću prihvatiše ju okolostojeći za odijelo i odvukoše ju kući. Izgubila sina, izgubila supruga... Bože, Bože, zašto si me stvorio! vapijaše ona, a glava joj se sklonula na grudi kao da je izdahnula...

Povede se istraga zločinu, i zaključiše po jasnih dokazih da ga je Kolarić počinio! To je dokazivao događaj u krčmi to je dokazivao Gospodarić, čuvši nad stijenom njegov pakleni smijeh. Pođoše ga tražit, ali Kolarića nema, ni u mlinu, ni u krčmi, nigdje drugdje. Izniknuo kao da ga je zemlja proždrla, te su i neke bake stale tvrditi da ga je pakleni duh živoga pod zemlju odnio. Potražiše ga u obližnjih selih, a kad ga ni ovdje ne mogoše naći, ode cijela hajka seljaka s nabijenimi, izvana i snutra zahrđalimi puškami na kremen, zataknuv za pas handžare ili bar kuhinjske noževe, u goru kao da im je vuka ili medjeda goniti, ali im ovaj pokus ostade bez uspjeha. Isti seljaci orobiše noću gospoštinsku klijet i iskapiše do dna lagvice, no gdje se o ubojstvu pregovara, ne govori se o krađi. Najednom se raznese glas da su ulovili Kolarića tja u petom selu. Dogodilo se to ovako. Neki seljak ode u šumu da si nasiječe drva, kad opazi na jednom hrastu poderana čovjeka gdje o granu privezuje konopac i ovija okolo svoga vrata, posmotri bliže, i razabere da se taj nesretnik objesiti kani, potrči brže-bolje natrag u selo, te doglasi što je vidio seljakom, a ovi krenu odmah s njim da vide tko li je i šta hoće! Kad oni tamo, visi čovjek na konopcu, i zanjihujuć se pomalo amo-tamo, udara nogama po drvu i kriješti. Odrežu nožići konopac, razriješe uzao i polože nesretnika u travu da odahne, no kako naši seljaci i preko devetnaestoga sela poznanstva vode, upoznaju namah nekoji na njem - ubojicu Kolarića. Tko radosniji od njih!

Uz ojkanje i buku odvedu ga pred sud, a pred sudom se popravdaše koga od njih veće zasluge idu, pa kad se je onaj koj je prvi Kolarića ugledao na drvu počeo hvalisati da nedvojbeno njega idu, urote se ostali i izbiju ga putem od suda do kuće tako da je sav zakrvaren u grabi ostao ležati. Doba je već da se sjetimo Pavla koga su s njegovimi drugovi namah poslije vizitacije odveli u grad. Teško se je tješio od nenadane kobi. Mladić koj toliko dobra, toliko mila ostavlja, ne može a da ne kune onoga koj mu je uzrokom tolika gubitka. Više puti mu sunulo u mozak da zbaci sa sebe vojničko odijelo, da prekine mač, da razlomi pušku, i da pobjegne u divlje gore, da radije boravi među vuci u slobodi nego među ljudima okovan željeznim zakonom, ali ga prisilna zakletva, budućnost nausko spojena sa srećom dragih mu ljudih - od očajne nakane suzdrži. Koliko ga je silno znao uzrujati nevini pogled djevojke koja mu se načas pričinila sličnom Mariji, kad ju je u kojem grmlju ili u polju, gonjen na vježbu, nasamu susreo. Htjelo mu se razgovarati s djevojčicom, htio ju upitati: Poznaješ li, dušice moju Mariju, nijesi li možda iz njenoga sela, ili dopaneš li možebiti kada tamo, pozdravi i reci da ju ljubim, jače nego ikada prije, reci joj da svako jutro i svaki večer ljubim njezin prsten, i da je već mnoga suza spomenica kanula na njegov obruč.

Jedan večer kad se je pred kasarnom na klupi odmarao i nehajno promatrao prolazeću svjetinu, pristupi k njemu seljak koj mu se na prvi mah pričini znanim budi iz jarka budi otkud drugda. Pavao se začudi i ustane, motreć začuđeno seljaka, kad ovaj segne za torbom, te, prekapajući podugo po njoj, izvadi listić i pruži ga Pavlu, zakimav čudno i zlokobno glavom.

- Od Marije Gospodarićeve - rekne seljak vidivši da se začuđeni Pavao ne usuđuje otvoriti list.

- Od Marije!? - klikne radosno Pavao i žurno rastrga zavoj, kao da je u pismu sva sreća zakopana.

- Polako... polako... mladiću - uze seljak govoriti, a lice mu nekako tužno sažaljivo izađe - polako, polako, nije onako kako ti misliš, čudne su se stvari zbile u našem jarku otkad si nas ostavio... čudne...

Pavla prođe jeza po tijelu, i namah pomisli na smrt ili vatru, rastvoriv list upozna zbilja Marijin nestalni rukopis, a gdjekoja slova bijahu tako nejasna kao da ih je dršćuća ruka ispisala. Nekoja bijahu tako razbrisana kao da ih je suza omila. List je glasio ovako:

Dragi Pavle! Kad sam uzela pisati ove retke, drhtala mi je ruka, a srce mi je htjelo pući od dvostruke boli. Kad sam izgubila tebe, mislila sam da neću nikad više osjećati gorčijega jada, ali ga sada na nevolju moju osjećam u prepunoj mjeri. - Ti jesi, ti živiš, pa bilo i daleko od mene, ali živiš - i uzdajem se da ću te ikada opet vidjeti, opet te pritisnuti na bolno, toliko silno za tobom čeznuće, srce... Ah Pavle! utjeho duše moje! teško je reći a ne plakati krvave suze, teško je reći: izgubila sam čovjeka koga sam ljubila i štovala iz dna zahvalna srca, i pomisliti uz to - nauvijek!... Lude mene! Govorim o mojem jadu, o mojem gubitku, umjesto da utješena tebe tješim... Dogodila se velika nesreća, ali je se ne prepadaj, jednako je velika za me ko i za te, ja sam ju preboljela, preboljet ćeš ju i ti. Kad se je tvoj otac s mojim povraćao jedne noći iz krčme, nabaci se s one kobne stijene pijani Kolarić kamenom na nje, i pogodi tvoga - ne prepadaj se, dragi, odviše, velim ti još jedanput - u glavu, i to tako jako da je nakon tri dana izdahnuo. - Htio te još čas prije smrti vidjeti - ali - ne - ne mogu dalje. Ti si jak, ti se možeš utješiti. Pišem ti ovo da znadeš koga si izgubio... Vrati se skoro! Tvoja Marija.

Na kraju lista, gdje je opisivala smrt Pavlova oca, vidio se trag osušenih suza.

Pročitavši list, jedva da je zahvalio seljaku koj mu ga je donio, takva ga je svladala tjeskoba. Otkrade se u samotno mjestance i ljubeć Marijino pismo zače plakati kao malo dijete. Bilo mu je kao onomu čovjeku kojega je silna rijeka rastavljala od željenoga kraja a pregrađena jedinim krhkim mostom za kojega misliš slomit će se pod prvim koračajem. Nagnala ga sila da pokuša, a jedva da se zaputio po njem, poruši se most, padajući zajedno s njim u dubine proždrljive rijeke... Nigdje nikoga da mu priteče u pomoć, da čuje njegov očajni vapaj zatomljen strujanjem silnih talasa, tek tamo daleko na sinjem nebu bliješti jedna zvijezda, poziruć žalovito iz mraka na nesretnika, ali je daleka. Kad su Kolarića na sudu upitali je li on ubojicom Kovačića, prizna se odmah, padši pred suca na koljena, jedinim krivcem. Taj plašljivac, dršćući pred najmanjim poslužnikom suda, ne bijaše nimalo nalik na hotimičnog ubojicu. On je klečao, suze ronio pred suci, da mu olahkote kaznu, da mu se smiluju. Zaklinjaše se živim Bogom da je voljan popraviti se, da će se za cijeli život odreći vina koje ga je navelo na zločin.

Odsudiše kukavca na vješala, a kad mu pročitaše smrtnu odsudu, sruši se na tle, udarajuć se šakama u glavu. Osuda imala se izvršiti izvan grada na poljani gdje je živoder zakapao marvinčad. Iz tamnice do poljane imala ga pratiti vojnička straža, a dogodi se da su Pavla sa pet drugova u tu stražu odredili. Pavao - očajajući Pavao uzbjesni u prvi mah na ubojicu miloga mu oca, no kad je odbio peti sat jutra kad je Kolarić imao biti vješan, savlada ga takova muka da su ga drugovi sumnjivo upitali je li mu možda Kolarić rođakom ili prijateljem; a kad im je odgovorio da je ubojicom njegova oca, rekoše mu da je kukavica.

S trepetom uđe u tamnicu gdje je Kolarić isčekivao izvršitelje kazne, a kad ga vidje svega propala i dršćuća, mine ga posvema bijes. Kolarićeve oči bijahu tako zalite suzami, da nije prepoznao sam svoje žrtve. - Na vješala dakle... dotle sam dotjerao! - cviljaše skrušeni nevoljnik, odmičuć se u kut od vojnika, da si sustezanjem barem za čas, za hip produlji život.

Rano je jutro. Jedva da je sunce prokazalo jasno čelo, napuniše se već ulice grada znatiželjnom svjetinom. Iz tamnice izvedu u teško željezo okovana Kolarića, skrušena ko jaganjca božjega. Svjetina zija na njega ko na kakovo čudo, dočim ga dječaci vičući opskakuju. Sa tornja ga prati smrtno zvonce na polasku u vječnost razliježuć se daleko na sve strane turobnim jekom. Strašna je to svečanost! Eno već Kolarića na stratištu gdje glavu prigiblje pod vješala, dok mu krvnik okolo vrata savija uže. Bučeća svjetina, sabiruća se sa svih strana, zatihne u ovaj strašni čas a čedniji odvraćaju glavu, dočim se prostiji naslađuju nečovječnim prizorom.

- Želiš li još štogod - upita sad krvnik Kolarića, prinijev već ruke da mu prelomi vrat.

- Pusti da se još jednom ogledam po božjem svijetu - odvrati ovaj i zakrenuv očima uokrug pogleda posljednji put nebo i zemlju, dobre i zle ljude, no u isti mah kad je htio klonuti pod kaznu, zape okom o Pavla pod stratištem stojećega.

- Vješaj! vješaj! - krikne taj tren užasnim glasom, da je svjetina protrnula od straha.

Začu se prskanje prelomljenih kostiju, zvrčanje užeta i pridušeno hripanje i eno otegnuta Kolarića bez duše i života, ogavno pomodrela od smrtne muke. Kraj stratišta zijeva novoiskopana jama, a po njoj miljaju crvi, kao da se vesele, kao da znadu - kakov su im pir priredili sinovi svjetla.

Kad se je Pavao povratio u kasarnu, smuči mu se utoliko da se je morao leći u postelju. Njegova duša nalikovaše na crni oblak po kojem treskaju plamni gromovi, njegovo srce na more koje je ustalasao vihor i podzemni vulkan. Nježna prilika Marijina, koja ga je u burnih časovih ublažavala prijatnim posmijehom i uzdanjem u buduću sreću, iščezne bez traga, a umjesto nje prikaza mu se mrska podoba Kolarićeva, keseća se đavolskim smijehom.

Osvoji ga vrućica i pomuti mu pamet. Strašni sni obletavahu njegovo ložište poput noćnih strašila, dodiravajuć crnimi krili plamno čelo. Pričinilo mu se da je na grobu oca te gleda gdje obješenjak Kolarić s isplaženim jezikom i užetom oko vrata nokti razdire mogilu a iz nje trga polugnjile ostanke... hoće da na njega navali, ali ga željezne pesti pridržavaju i ne daju da makne... hoće da viče, ali mu iste pesti u taj mah zatisnu grlo da mu je nestalo daha.

Kad su ga takova vidjeli drugovi, dozovu liječnika. Kad ga je ovaj ogledao i popipao za bilo, zakima sumnjivo glavom i naloži da se odmah otpremi u bolnicu.

- Neće biti dobro - šapne jedan od Pavlovih prijatelja drugu si - komu naš liječnik ovako zakima ne ostaje nikad.

- Šteta, i Vuku je ovako zakimao, pa je umro - odvrati turobno ovaj i nasmije se začas Pavlovu bulažnjenju.