Mlinarska djeca/VII

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
VI Mlinarska djeca —  VII.
autor: Rikard Jorgovanić
VIII


Smrću Kovačića razvrglo se prijateljstvo naših susjeda. Jedan čas dolazili Gospodarići Kovačićki, tješeć ju takvom zgodom: - Bila božja volja, a tko će joj se oprijeti? Vam je teško, naravski, izgubiti sina, izgubiti supruga, a vi nijeste više mladi da svuda i sve nadzirete, ali smo zato mi tuj!

- Oh, draga susjedo, uzdajte se u nas, znate kako smo odani bili vašemu pokojnomu - potvrđivala Gospodarićka suprugov govor.

- Hvala, hvala - uzela tada govoriti Kovačićka, a lice joj se lukavo, da zlobno smije - a smijeh je taj tim čudnovatiji što je rijedak gost na njezinu licu - ja se uzdam u svoje ruke, a gospodarstvo ionako nije veliko, sluga i ja - dosta nas je, čemu da trudimo susjede.

- Pa nas barem katkada posjetite, kako nas je pokojni znao, vjerujte mi, olakšat će vam u prijateljskom razgovoru.

- He, teško je to, teško, kada čovjeka boli, najvoli svoju sobicu, a što se kod susjeda zbiva, bilo na brizi zdravim - odbi Kovačićka i tu ponudu.

Kovačićka izbjegavala svaki mogući doticaj s Gospodarići, a kad su ovi uvidjeli kamo to smjera, počeše sve rjeđe dolaziti k njoj, tako da su ju nakon pol godine posvema ostavili. Ogorčalo ih i to što se je u neprilici vazda obratila na Bučića, bilo treba popravka u mlinu - dođi dragi Bučiću, ti jedina moja potporo u nevolji, i pomozi, bilo treba sklopiti kakav najamni ugovor - dođi opet ti najčestitiji svjetniče, koj ne varaš, ni ne možeš prevaren biti. Debela Mara svaki čas u Kovačićke da joj pomaže u domu, a kad je Marija došla: - Ah, dijete moje, ti si neuka, vidiš ovako, vidiš, onako, poznaje se da nijesi iz Marine škole, o, to ti je djevojka, uzor-djevojka!

Razumješe namah kamo to smjera, ali su se zato uzdali u Pavlovu postojanost i tvrdi, od oca naslijeđeni značaj, koj će i majci prkositi znati ako uvidi da ne vodi njezina voljica k dobru. Najviše se u njega uzdala Marija. Kad ju je znao napasti strah sa Kovačićkina postupanja, obodri ju u isti mah pomisao na silnu ljubav Pavlovu, da je od ponosa planula. - Ah svu sam te udahnuo u se i nikoja sila ne uzmogne te više izagnat iz mojega srca - spominjaše Pavlove riječi, izrečene za nezaboravne večeri poslije proštenja kad ju je sumnja svladala, i začudo, spominjanje tih riječi znalo ju tako obodriti da je od ushita kliknula: - Pa da je iza mora, on je moj zauvijeke!

Drukčije se to snovalo kod Kovačićke. Za stolom sjedi škrtica Bučić, na onom istom stolcu na kojem je prije nekoliko mjeseci sjedio pošteni Kovačić, a jedva da mu je glavu vidjeti iznad ploštine stola kako je malen. Sitnim al oštrima očima žmirka na Kovačićku koja se od slabosti obima rukama naproti njemu poduprla na stol, pa da si je tako jedno i drugo pogledao, bio bi si pomislio: nikad skladnijeg para. Napose za šivaćim stolom sjedi debela Mara, i šiva rubaču, kao da ju ovaj čas zgotovit mora. Ona je onaj čas kad je s ocem prestupila prag sklone susjede, zamolila za kakav posao: - Ah dajte mi, ljubezna susjedo, nešto... ne mogu besposličiti... rupčić, ili štogod drugoga, samo da radim, da ne stojim zabadava, nerad me ubija da ubija.

- Kako si ti dobro dijete - odvratila Kovačićka - ne imaš mira ni onda kad susjedu posjetiš, ah - tu se okrenula Bučiću - ovakovu nevjestu za mojega Pavla, i ništa si više na ovom svijetu ne zaželjeh. Dok su sjedili za stolom, povede Bučić razgovor o Pavlu: hoće li se skoro povratiti, a Kovačićka uzdiže glavu i uzdahnu: - Da bi Bog dao skoro!

- A što mislite - pita ju Bučić - što će onda Gospodarići od svoje djevojke?

- Gospodarići? Ako mi prestupe prag, poružit ću im lice, dajte si mira, znam ja što su Gospodarići. - Eh, mene je sve strah da će vašega sina zamamiti ko i prije.

- Zamamiti! - plane Kovačićka, a žuto, joj se lice zalije krvlju - znam ja što su Gospodarići, recite mi samo zašto nije Gospodarića pogodio kamen, zašto baš mojega muža, nute... recite mi!

- Hm, hm - zakima glavom Bučić, a vidi mu se na licu da se s Kovačićkinim iznašašćem nekako slaže.

- Nuto, recite mi - ponavlja ova - može li tko u mrkoj noći, pa bio tko mu drago, pa imao mačje oči, pogoditi baš ovoga a ne onoga... znam ja to sve, nije to čist posao.

Bučiću se Kovačićkini razlozi činili malo zamršeni, jer da je pao kamen po ovom a ne po onom puki je slučaj, a da je Gospodarić možda s Kolarićem u dogovoru bio, ne da se pomisliti uz prijateljstvo koje je gojio prema pokojniku.

- Jest nešto, jest - usudi se ipak reći - posao nije čist, i zato ste pravo imali što ste prekinuli s Gospodarići.

- O, ne bojte se, neće mi njihova djevojka u kuću, ili ja ili ona.

- Ali molim vas, susjedo, takva djevojka, ne razumije pod živim bogom ništa, a vama treba čvrste nevjeste koja će vam pod stare dane u pomoć priskočiti znati.

- Bi, zbilja, gospodična, da se je lijepo odijevati, pa na pahuljici spavat... dosta je, dosta, toga ja nikada ne dopuštam dok sam živa, pa ni Pavao nije lud, opametit će se i on, ja znam da su ga minule šale pod puškom, uze Kovačićka osvjedočavati Bučića, a ovaj klepeće nogama po zraku od radosti, dočim mu se debela kćerka posvema udubila u nov položaj kako će se udati za ponosnoga Pavla - a Marija - bog da joj je kakova prozirnoga krojačića dobiti.

Ovako zauzme Bučić mjesto Gospodarića, a Mara mjesto Marije. Kovačićka uklanjala se Gospodarićem, a ovi njoj. Kad se sastadoše na cesti, pođoše jedni desnom, a drugi lijevom stranom. U crkvi uklanjahu se isto tako, radije bi bila Kovačićka stajala na hladnom kamenu nego da na istoj klupi s Gospodarići sjedi. Prijateljstvo ovih obitelji leže s Kovačićem u grob, a na njegovo mjesto doplazi ljuta zmija - mržnja, priječeć im čemernim zubom prijašnje druženje. Minula jedna, dvije, tri godine, a s ovom imao se vratiti Pavao da odluči za jednu ili drugu stranku.