Mlinarska djeca/I

← Naslovnica

Mlinarska djeca —  I. autor: Rikard Jorgovanić

II →

Kraj šumna potoka štono se sa gora uskim jarkom spuštao, nanizao se čitav red mlinova, priprostih seljačkih kućica slamnata krova i slaba zida od pletera; ilovačom omazana, a onda obijeljena - a i to ne svuda. Tako se Kolarićev mlin - mlin nekakve protuhe bez pameti i poštenja, što je kod krčmara u jarku posljedne cipele i posljednji prsluk za rakiju zapio te sada odrpan poput najgorega seljaka po jarku obilazio - ne samo neobijeljen žućaše u bijelom nizu skromnih al urednih mlinića, već zjaše mrsko i odurno ponad bistra i cvijećem zarubljena potoka, poput strašila što ga naši seljaci, kad vrepci obrode, u kukuruzu stavljaju. Zato govorili ljudi kad bi se gdjegod na vidiku mlina sastali: Aj, ja! mliniću moj! kako si bio lijep, kako si bio bijel poput bijela goluba dok je živio stari Marko - trune jadan pod hladnom zemljom, dok ga sam Stjepan preklinje po smradnih krčmah i propija krvavim znojem prišteđene krajcare, zapuštajuć zanat i zemlju, tijelo i dušu. Aj aj! vječna škoda!

- Da, da - znala primetnuti koja baka - vidit ćete a ne za dugo - zapit će pamet, pak će ljusnut s koje pećine u jarak, da mu ni kosti cijele ostati neće; znam ja, takovim ljudem omrkne crn konac.

- I ona pijanica Grga svrši tako, samo da se smrznuo sred ceste baš nablizu našemu mlinu - primetnula opet druga - i pomislite si moju grozu kad sam ga tako našla sveg modra i ukočena, idući k zornici; ni da je jedna kaplja krvi u meni ostala.

- Da, da - potvrdi joj prva - svakoga stigne plaća.

- Ta da takav čovjek ne ima sramote?

- E, otkuda glogu jabuka? Da je imalo ima, sakrio bi se u gorsku jamu, da ga ni pas ni mačak ne vidi.

- Bog mi prostio grijehe! Sramota ne samo za nj nego i za nas sve, da takova divljaka među nama trpimo - kimnu jedna.

Tako se često ljudi razgovarali o pijanom Kolariću, ružeći neprestance njegov nemar. A tko da toga činio nije? Lijepi, uredni mlin na dva tečaja, što ga je po ocu naslijedio, nalikovao je na razvraćenu staju; istrošen daždom i vjetrom krov je režio na sve strane, i kad mu niotkle ne bilo popravka naherio se sasvime na jednu stranu, da ljudi u vihorasto vrijeme nisu smjeli prolaziti mimo nj; prozori bili svi do jednoga polupani, tek se jedan bijelio zalijepljen zamazanom novinskom artijom, da ne duje vjetar kroza nj na jadno ložište jadnijega gospodara; vrata, ko da ih tude ni bilo nije, ta otkada ih je Kolarić spalio da si sagrije goletine štono mu na sve strane kroz poderane hlače virile, a drukčije bi ionako u krčmi na kojoj drvenoj klupi prohrkao noć; a čemu i vrata? Ta stotina ulaza na sve strane pokazivala je svijetu što nemar smogne. Stijene se od pletera, pošto se Kolariću ne htjelo ih zamazivati, rasplele, pak tako nastale pukotine i škulje sve se većma širiti stale, da je i Kolarić, a za njim cijelo stado bez zapreke moglo ulaziti u sobu; no to se je rijetko zbivalo, jer je Kolarić ipak toliko počitanja gojio prema svomu stanu da je ulazio u nj na vrata, makar mu je i bliže i spretnije bilo ulazit na koju pukotinu, a stado plašilo se poderanoga mlina ko živoga vraga. Jedanput se ipak usudi blašče da si pogleda iznutra što je već izvana tako strašno izgledalo, i nađe bijednoga Kolarića na tlih na malo slame pod zalijepljenim prozorom gdje jadikuje te se previja sa griza koj mu je izjedao utrobu, pa kad ga uočilo, nagne u bijeg, ali ne prijašnjim ulazom već nekud drugud postrance, i ni da je gdje zapelo! Staja se nedavno sastala sa zemljom a na sreću ne bilo ni živoga stvora doli nekoliko miševa pod njenim krovom. Pokojni Kolarić ostavi doduše svomu sinu lijepe dvije dojilice krave, no za kratak čas poslije njegove smrti pogodi mu se sin s krčmarom u jarku za obje krave, da mu je dade bude li mu na taj račun davao po volji piti. Tako ih zapio za pol godine. Sa zemljami i vrtom kako-tako, jedne prodao a druge dao u zakup, a od toga je i životario. Kako rekoh, zapio posljednje cipele i posljednji prsluk, a u kući ne bilo više ničesa što bi se dalo prodati, kad je prije nekoliko tjedana ponio krčmaru sliku Bogorodice štono jedinim pokućstvom - kad nije bilo više ni stola, ni stolca dapače ni kreveta - na odrpanoj stijeni visjaše. Tako je životario od zakupnine koja je vrlo malo donašala; za hranu trošio je malo; kora kruha i komadić sira obilan mu bijaše objed, no za pilo zatrošio je sve, a sada i ono nekoliko krajcara zakupnine. Nesretna žeđa morila ga danju i noćju, pak što još gore - ni najbistrija gorska voda ne mogla mu je utišiti doli jedinoga vina ili rakije. Pa je i sam znao proklinjati svoju žeđu kad bi krčmar kimnuv glavom rekao: Valjda si se rodio u suši, ili ti je majka, kad te je nosila, mnogo žeđe trpila.

- Jest, pravo veliš - potvrdio bi krčmaru - u suši sam se rodio, baš kad mi se majka spremala na žetvu, spopale ju muke. E, pa šta zato! - odmahnu zatim - donesi još jedan polić!

- A tko će ih platiti?

- Ne imam li kod Pavlića još deset forinti?

- A šta poslije, kad i toga ne bude? Godina je duga, a ti si već sve povadio - opomenu koliko-toliko pošteni krčmar.

- Objesit ću se na kolac!

- Ne luduj! - krikne plaho krčmar te se zgrozi od zbilje kojom je to Kolarić izrekao - hvati se motike, pa radi i težaj sam svoje njive, te će ti više nositi.

- Šuti! objesit ću se na tvoj cimer! - odvrati opet nemarno ovaj. I zbilja zgražao se svatko tko bi god pogledao ovu nagrdu ljudsku. Kolarić jedva da je prevalio dvadeset i šestu godinu, a lice mu se već namreškalo starački, suha žuta, zamazana koža svijala mu se u dugoljaste nabore, a osobito od nosa k usnicam i zatim ispod očiju koje mu se mutno i nestalno krijesile. Kad je hodio, bio i trijezan, previjale mu se noge u koljena od slabosti, da se ni trijeznim naporom nije mogao ravno podržavati na nogu kad je hodao danom po cesti, a toga se čuvao što je više mogao, već bi izišao po noći po svom poslu poput kakova strašila - trčala bi za njim hrpimice djeca, podvikujuć mu: Pijani Stipo! kakva luknja, takav klin; kakav mlinar, takav mlin!

Tuj bi uzavrela u njem krv te mu šinula u žute obraze i mutne oči, pa bi uz kakovu strašnu kletvu dignuo kamen sa ceste da ga obori med djecu.

A kad je promašio, ponovilo se staro ruganje nanovo samo zlobnijim načinom, te ga pratilo do kuće, ili išao kući ili od kuće do krčme. Bilo mu po danu med svijetom kao sovi na koju će svaka ptica zaderati. Nije li bilo slučajno djece na cesti, a to su bile mlinarice, koje si onda u uši na oči njemu prišaptavale svakojake riječi.

Ali da se i na druge mlinove i druge mlinare ogledamo! Izmed svih mlinova zabušio bi svakoga bez dvojbe Kolarićev najviše, no kad bi se te rijetkosti nagledao, zadovoljstvom bi razmatrao tri mlina niže Kolarićevoga i više u ravnici stojeća. Najbliži bio do njega i najljepši od svih ostalih, građen od opeka s novim crvenim krovom, nad kojim se visio čađavi dimnjak. Prema visokoj i širokoj zgradi bili prozori nerazmjerno maleni, da si jedva mogo kroz njih provući glavu. Akoprem se zgrada nije dičila ni jednim katom izlazila je među ostalimi mlinovi vrlo gospodski, imala je i tri tečaja - čim se nijedan ne mogaše ponositi. Mlinsko dvorište rubile staje, prebivalište obilne marhe, sastojeće se od dva konja s dugimi do kopita repovi - konja sa engleskim repom ne bi podbogom u ovom mjestu prodao - zatim od četiri vola, koji su neprestance preoravali prostrane oranice spadajuće k spomenutom mlinu, od pet krava, nekoliko telića itd. I po vidu i po istini bijaše Bučić najbogatiji mlinar u okolici. Ali kako god bijaše najbogatiji, ne bijaše najmilosniji, ta već su unaprijed ljudi upućivali bokca da ne zalazi k Bučiću jer je grdna škrtica, koja bi te sama proždirala a ne da komu štogođ udijeli. Mali, suhi čovuljak verao se sam po drvetu, da mu sluga koju jabuku ne pojede pusti li ga na drvo. Klonuo se ljudi, da ne bude s drugovanja troška, a ovi opet njega. Katkad se znali s njim našaliti, te ga na silu zavuć u krčmu, a onda pij na njegov račun, a ne htjede li platiti, počupali ga za rijetku štetinjastu bradu, ili mu svukli čizme da bos odlazi kući. Koliko se gođer ugibao, koliko gođer je bjesnio te se grozio da će ići na sud, ne izbježe ipak neugodnoj zabavi. Ugibao li se, zavrebali ga, bjesnio li, ne bilo ih strah, a grožnja podbogom ne vrijedila, ne kao da je nije pokušao izvađati jer se nekoliko puta spremao sucu, no jedva da je dopro do njegovih vrata, ubjegne od straha i smetnje - već zato što nije nikad ništa izradio. Kad je išao nekoga lakrdijaša seoskoga "Škvorca" tužiti, otpremio se i ovaj da ga prati a kad se Bučić prestravio sučevih vrata, otvori je širom da tužitelj ulazi, no kad je bilo sucu predložiti tužbu, ne smogne nijedne riječi. Sad se pak skroz uzobijestili dobroćudni mlinari, te se za okladu natjecali da ga gdjegod namame na vruće željezo.

Žena mu zarana umrla, a ostavila iza sebe kćer pravi suprotak oca, ne toliko veličinom koliko debljinom, tako da su ljudi govorili da će jednoga dana Bučića nestati u želucu kćeri koja je, kako je sama bila obilna, ljubila obilje a osobito jelo. Kako je bio otac blijed, tako je bila kćerka rumena pak ne bila baš ni ružna u licu, tako da se nekoji mlinarčić ofrkavao oko Mare bogate i novcem i tijelom. Nije to šala, toliki imetak naslijediti!

Za kakovih dvjesta koračaja niže uz potok stajaše drugi od ona tri mlina, ne toliko sjajan koliko prvi, ali na svaki način jedan od najboljih. Daščeni krov i manjkajući treći tečaj kao da su ga najviše lučili od prijašnjega; zato ga je veći red i ukusnija pažnja od onoga odlikovala. Pokraj mlina steraše se dug što povrteljem što cvijećem zasađen vrt, a do ovoga vrt susjedski, pripadajući trećemu mlinu, mlinu manjemu opet od drugoga i opsegom i visinom. Kovačić, posjednik drugoga mlina, bijaše skroz različan od prvog susjeda, visoka i krupna stasa, oko sredine osobito nabujalog; buduć dobroćudna lica i ponašanja, omilio je svakomu na prvi pogled, pa ne bilo i zbilja nijednoga čovjeka u mjestu što mu s počitanjem imena spomenuo nije. Bilo li gdjegod savjetovati i pomoći, ne izostao ni Kovačić, a bilo li komu povjeriti tajnu, povjerio je Kovačiću, uzdajuć se u njegovo poštenje. Ali ne samo kod takovih zgoda gdje je bilo položiti prst na čelo a ruku na srce, već i u veselju i zabavi, kad su zakolale čašice a uz zveket čaša zazvonile radosnice pjesme, slaveće mile djevojke i vjernu ljubav, bijaše on svagda prvi. Nitko nije znao tako nazdraviti koga, a pogoditi smjelom riječi žice srca. Najljepše narodne pjesme pjevaše glasom tanjim i ugodnijim od svakoga mladića, pa ga zato nekoji od šale nazivali debelim slavuljem, jer mu se kod pjevanja osobitim načinom znala nadimati opsežna trbušina umjesto grla.

Da zagledamo u njegov mlin! Poveliku sobu s drvenimi trijemovi i velikom pećju od opeka, koja je sama zapremila dva četvrta sobe, napunjala dva starinska ormara, jedan naproti vratima a drugi na lijevoj strani od istih nešto dalje od peći s velikimi limenimi karikami, od kojih se nekoje dobom i porabom izgubile, zatim velik stol, što je nekada, kad se Kovačić ženio, mogao biti izglađen, stojeći na desnoj strani ulaza prema potoku, otkuda se božje svjetlo kroz tri niska i uska, s modrim zarubi nakićena prozorčića slijevalo u sobu. Po stijeni visjele šarene slike, ali ne onakove kakove se prodaju po gospodskih dućanih - te su kupljene na sajmu od nekoga Talijana svaka po četiri groša - niti slikane na platnu poput onih, već na staklu, a ipak su bile uljene slike, tj. slikane bojom pomiješanom onako kako se bojadišu ormari ili stolci. A da si tekar pobliže razmotrio sliku, spopala bi te groza od kiseloga lica ranjenoga Isukrsta ili kojega mučenika. Iza peći stajalo vreteno, a pokraj njega lonac perja jedno i drugo večernja zabava Kovačićeve žene, žene slaba i povehla tijela, na kom se žuta koža slobodno poput košulje simo-tamo micala. Kud je prolazila, tud je uzdisala, a smijala se samo onda kad joj bila kesa puna novca. Skupa vremena i njezin bolesni želudac bili njezin razgovor, no kad je bilo opsovati razuzdanoga slugu, koj je volio meso više od zelja, smogla bi oštre i rijetke izraze.

Kad je Kovačić u nedjeljni dan navukao na se smeđi kaput s velikimi puceti, bjelkaše se poput vreće široke hlače, zatim povezao oko vrata visoki ovratnik od svile, a u šake uzeo omašnu palicu od domaćega kostanja. Da tako zalazi u crkvu, opominjala ga svaki put starica:

- Ne idi mi nikud, Šimune, po misi, vino je skupo a novac rijedak.

- Šuti! valjda znam što imam činiti, nijesam se danas rodio - otresnu se on na nju.

- Pa ipak trošiš ko da ne ima ni mrve kruha kod kuće ni kapi vina u pivnici - poče ona opet brižljivim i molećim pogledom, no zalud, jer je Kovačić nije ni gledao ni slušao više, ta to su navadne prodike! Kovačićka se rado molila, ali od svoje udaje molila je ponajviše da joj Bog čovjeka sklone na veću štedljivost, dragi novac da se štedi a ne troši na što god. Imati kod kuće vina a zalaziti u krčmu, činjaše joj se upravo ludo; koliko god je već iskusila i proučila, toga nije mogla nikad pojmiti. Prema tomu odgajala i jedinca sina, živa, društvena i mila mladića, crnih očiju a vitka stasa, kudrave crne kose a glatka bijela lica, koje još žarki sunčani traci ne opalili doli nešto malo žive i žarke obraze. Svaki novčić morao je donašati njoj da ga spravi, a poslije mise opet kući. No vezica majke bila preslaba da stegne živoga mladića premda Pavao još nikad ni jedne drzovite riječi ne odgovori majci, ta to je bila samo prekomjerna ljubav majčina koja se zabrinjivala za njegovu budućnost, smatrajući štedljivost najvećim izvorom sreće. Koliko je to slatko čuvstvo kad čovjek zna da tamo negdje u ladici u kakvoj hrđavoj škatulji drijemlju napolu pljesnivi novci, pa kad te jedanput bijeda pritisne a ti je izvadiš da se boriš proti njoj, i - začudo - više ti pomažu negoli ista radinost. Tako je mislila starica, i mislila da svatko tako misliti mora.

Kako rekoh, vrt drugoga mlina ticaše se trećega, a na kraju toga stajaše treći mlin, u istom redu s prijašnjimi, ogledavajuć svoje siromaško lice u bistroglednom potoku. Kako je god bio jednostavan svojim slamnatim krovom i malenimi prozorčići, bijaše ugodan na oko; po drvenih stijenah vijugale se lozine grane, grleći vitkimi grančicami rubove prozora, a vidilo se na prvi mah da ih je dosjetljiva ručica onako lijepo naoko posavila, ispod okna cvjetale milodušne ružice, i trebalo je samo da se otvore okanca i da se iz njih spusti koja nježna ručica da njimi zakiti djevičanske grudi.

Čega je trebalo, toga je i bilo. Da si o zapadu sunca, kad se je ovo zamirućimi traci od miloga jarka opraštalo, pogledao na jedno od onih okanca, vidio bi gdje se tiho otvara i za njim pomilja zlatovlasa djevica modrih očiju poput neba gdje bijelu ruku spušta do ruža ne da je utrgne već da im sklonjene glave podigne; rumeni traci sunca tako bi sjevucali u oku krasne djevojke, a nad timi u zlatnih vlasih, da vam oko čarobne slike ni podnijelo ne bi. Tek kad se ovo sklonulo iza gore na počinak, ožarivajući lahke oblačiće turobnim rumenilom, izjasnila bi vam se čarna prikaza predstavljajući u sve jasnijoj podobi krasnu djevojku u naponu mladosti. Bijela joj lica naličila snijegu, po kom su ruže pale, a oči na jutreno, vedro nebo, po kojem se zlatni traci sunca spustili, i zbilja, nijedna djevojka u mjestu nije nalikovala Mariji!

Sunce zapada svaki dan, a zapalo i danas, ali djevojke još ne bilo na prozoru da ga poprati na počinak. Mariji svijetlila dva sunca u životu, a jedno draže od drugoga; jer je često uzdahnula na samoći: "Pavle! Pavle! ti sunašce moje!" Jedno bilo na nebu, a drugo u tihom jarku, sasvim blizu na domaku, te se dalo i nabliže ogledati.

Marijina oca komu je bilo ime Marko a prezime Gospodarić, posjetio danas po podne susjed Kovačić sa svojim sinom, da se po prijateljski razgovori o ljetošnjoj žetvi, o dobru i zlu vremenu, o seoskih novostih itd. Iza ogromna orahova stola posadio se Kovačić na drveni uski stolac s visokim drvenim naslonjačem u kom je srce bilo izrezano, i malne da je skrozimice stolac izniknuo ispod njega; noge posadio nakriž, a med nje turnuo omašnu palicu. Kraj njega sjeđaše sin mu Pavao, mladić od kakovih devetnaest godina, vitak ko jablan, a gibiv ko trstika: ali koliko se god spretno previjao amo i tamo, privijao se najviše k prozoru uz koj je sjedila lijepa Marija, kćer Gospodarića, vezući nešto a nešto žmirkajući na mladića, no samo onda kad je znala da se ovaj od nje okrenuo.

Naproti gostovom sjeo se domaćina, čovjek srednjega uzrasta, ali zdravih mišica, odgovarajućih posvema teškomu mlinarskomu poslu; obrijana lica poput Slovenca, s modrim, sitnim i dobrostivim očima. U desnom uhu nosio naušnicu u prilici glave crnca. Vlasi koje mu u tjemenu plješivu glavu pomalo prikrivale, bile zasad bijele, ali ne od starosti prem je već prevalio četrdesetu godinu, već od prašećega se po mlinu brašna koje mu se isto tako po kaputu i hlačah posulo.

- Mamo! - zovnut će on kad je već gostove posadio za stol za koj se i sam sjeo - dođide malo amo.

- Namah - kliknu ženski glas negdje u kuhinji, a po tom se začu šum ko od posađenih lonaca. - Evo me! što želiš? A, gle susjeda! nijesam ni znala da je došo, to je lijepo! A gledider, stol još svejednako zaprašen, valjda bili i stolcevi, to se susjedi zamazali. - Tu će domaćica. - to bila ona sama - mahnut njekoliko puti povezačem po stolu, a gostovi će ju suzdržati. A što nam toga treba? čemu te neprilike? Ni kod nas nije bolje!

- Ne, ne - otme se ona - nije to pravo, znam kako je kod susjeda sve u redu.

- Pusti to, starice, a opraši radije paučinu po našem želucu, više koristi! Gledaj da susjedi nešto založe, a do toga ponesi kupicu vina - opomene ju drug.

Kad se susjedi ispričavati stali da toga ne treba, da po to nisu došli već da se po prijateljski razgovore, skočila domaćica iz sobe u pivnicu te natoči starine.

- Budeš li si troška pravio, Marko, neću ti više doći u kuću, van da se kod mene razgovorimo - mahne stari Kovačić desnom u znak nezadovoljstva.

- Šuti, Šimune, šuti! Kad ja k tebi dolazim, ni da je kraj trki, donesi ovo, donesi ono; pa jedi i pij koliko možeš i ne možeš!

Kovačić trgnu rameni, a sin mu žmirne po domaćinovoj kćeri.

- Praviš od muhe konja.

- Živa istina.

- Prođi se toga! Što se da, da se, a ne da se, da se povraća. Ču li štogod nova?

- Vele da je Čula umro, znaš što se prije nekoliko godina preselio od nas u Hrastovo.

- Čula? - lupi Kovačić palicom o tlo, a sin mu odvrati oči od djevojke te krene njima po začuđenom licu oca. - Bog mu dao duši lahko? Bio pošten čovjek, samo što se neko vrijeme sprtljao s onom šušom Bučićem. A na čem? Što vele?

- Pravo ne znam, jedni vele od kapi, a drugi na upali krvi. Prekjučer bio sprovod; siromašna udova i siročad!

- Koliko je djece?

- Šestero, a tek najstariji dječak nešto narasao.

- Ha, tako je - uzdahnu Kovačić - čovjek ne zna što ga čeka.

Uto stupi u sobu domaćica, noseć u jednoj ruci bocu vina a u drugoj tri čaše koje postavi pred gostove, natočiv polako jednu za drugom. Kad je to svršila, nazdravi goste čovjekovom čašom i ode potom van da nešto priredi. Marija se žarila poput proljetne ruže, a najjače joj lice planu kad je susrela oko dragoga; stidno spusti oči na tle, a licem joj zaplovi tihani smiješak - tako se znadu zaljuljati lagani talasi bistroga jezerca kad se na nje cvijeće truni. Da, dragoga - Pavao je bio njezin dragi i zaručnik, ta to je znao cijeli svijet - ali svaki put zadrhtala kad je na to pomislila. Kad se napokon družba razigrala rujnim vinom, usmjeli se Pavao te pođe do Marije, pogladio si važno sitne pahuljice što su mu netom prikrile lice. Jednom se rukom upre o šivaći stol, a drugom popiplje platno na kom je Marija vezla.

- A za koga to?

- Za majku.

- Lijepo vezeš, nijesam ni mislio - rekne Pavao pa pogleda Mariju u modre oči, ali ih ona obori, a lica joj planula živim ognjem.

- Bi li i meni takav rubac navezla?

- Zašto ne?

- Za vjenčanje.

- Šuti! ne šali se.

E, pa zašto da se šalim! Zar ne, ti me voliš? - zapita Pavao i pogladi ju po licu.

Marija skoči od stida sa stolca i pobjegne majci u kuhinju koliko je god želila ostati u sobi; ali da šta takova susjed ili otac čuje i gleda nije mogla trpiti, radije bi se u zemlju sakrila. Da si ju vidio s ljubovnikom nasamu, čudio bi se njenoj rječitosti i požudi opet kojom je hvatala njegove riječi, ta tako stari znanci ko Marija i Pavao ni da se ne ljube - ne bi se mogli tako izbjegavati. Koliko se puta oni, pašući stado, poigravali po zelenih brdinah, bjegajuć jedno za drugim, a kad bi se ulovili, šalili bi se ljubeznom riječju. Nije bilo pećine koje ne bi dosegao Pavao da ubere zaželjeni cvijet, pa kad ga tako Marija vidjela u pogibelji, klicala mu tankim glasom: - Neću ga! Neću! Slomit ćeš si vrat, a što ću ja bez tebe? No on kao da je ni čuo nije, srnu tim smjelijim korakom po skliskoj pećini. Čudno je drhtala djevojka kad joj donio zaželjeni cvijet, da joj od samoga drhata ispao iz ruke.

- Vidiš kako si djetinjast - opomenut će ga ona tužnim pogledom.

- Zašto?

- Da si slomiš vrat, što bi bilo od mene?

- Što je i sad!

- Ti, ti - zagrozila mu se ona dršćućim glasom podigav mali prstić, a magleno joj se oko nanovo zasja. Kad su ponarasli, a mjesto njih pasla druga djeca, vidjevali se često jedno kod drugoga u slučaju ako je štogod bilo poručiti susjedu, ili ako tako ne, a to na granici vrta gdje se sjeli u travu pod hlad te se razgovarali o zlatnoj budućnosti, kako će se uzet, te kako će gospodariti: - Ali mi se nećemo nikad svađati - primetnula ona. - Nikad ne, ljubit ćemo se kano dva goluba. - Što djeca dokončala, dokončali i starci da im se susjedna zemljišta sjedine pod jedno gospodarstvo a da ne budu samo prijatelji već i rođaci. Gospodariću je laskalo što će mu kćerka dobiti bogata i poštena mladića, a Kovačiću što će mu sin valjanu i lijepu gospodaricu dovesti u kuću.

Jedinoj Kovačićki ne išlo to u glavu, ta njezin sin dobio bi bogatije djevojče, Šta će mu Marija koja sama ništa ne ima! Kamo je nišanila starica, nije još nitko naslutio, a da je naslutio, začudio bi se veoma njezinu izboru. Bučićeva Mara, nasljednica tolikoga imetka, činila joj se sretan izbor; pa kad se ne usudila želju očitovat, griskala se u sebi, tražeći pogrditi Mariju. Ali naći Mariji pogrešku bilo je teško, doli jedino to što je bila kćerkom siromašnih roditelja. Kad se starica tužila na silan posao - a to je bilo svaki dan - znao ju čovjek utješiti: - Šuti, kad dođe snašica, bude ti laglje. - Šta snaša! Treba je, trošimo sami dost; Pavao je još premlad a da si već djevojku bira - uzlovoljila se starica, ropoćući stolovi koje je po sobi premetavala.

- Što će trošit, to će priradit; djevojka je marljiva, a i Pavao bude onda skrbniji.

- Bude, tko zna? Kad zagleda djevojku, ni da sam Bog mi oprostio grijehe - s njim štogod opravi. Nekuda se zamisli, a kad mu štogod veliš, ne čuje te; a klikni mu po drugi put, pita te opet: Šta je?

- A da, zaboravio sam sasvim... odmah... odmah! - I hodi ga za čas gledat, opet bulji nekuda.

- To je sad, a kad jednom bude ona uza nj, bit će razboritiji.

- Brani ga, brani! Bit ćeš mu ti kriv - starici zape u grlu, a lice nategne na ljuto i kiselo. - Kad smo se mi uzeli, bili smo već u godinah, pak nas je svako nešto imao.

- Moja je volja, a tako mora biti! - naljuti se sada Kovačić i udari po stolu da se je zdjela prevalila, kad mu je to zanovijetanje dosadilo. - Ja znam što činim, a tebe neću pitati, kad se vole, neka se imadu. Gospodarićevi su pošteni ljudi, a što mnogo ne imaju, nijesu krivi.

- Tako, tako! to mi je nagrada za moj trud i brigu - odvrati plačno starica i ostavi sobu, lupnuv čvrsto vratima.

Kad se razgovaralo o Bučiću, branila ga sveđer starica. - Nije takav kako se veli; ljudi su zlobni, a tko će se zlobnim jezikom oteti; svladao ih jad što si je nešto prištedio, a štediti nije grehota, ako nije protepati. Da, tako je! Da je Kovačić štedio, ne bi bilo od njega ono što je sad.

Marija dakle skoči sa stolca i pobjegne majci u kuhinju koja je nešto priređivala za susjede, a Pavao ostane, ustoliv se, na mjestu. Čas poziraše na vrata za kojim je djevojka izniknula, a potom sjedne - tobože ljutit, namračena čela i krijesećega se oka natrag na svoje mjesto.

- Jesi li štogod čuo, Šimune, o bijesnom psu što se povlači po selu? - zapita Gospodarić opet Kovačića - vele da je ugrizao dijete, grozna li straha za roditelje!

- Pobjesnit će i ovo, - odvrati ovaj. - Čudne li nebrige, tko da je siguran od takve nesreće! kad mi je to pripovjedio jedan seljak, upitah ga: A zašto ne načinite hajku na njega? A on mi odgovori sasvim nemarno: - Boje se ljudi da koga ne ugrize; ko da ih pojedince još laglje ugristi ne može.

- Da ne zabasa u naš jarak!

- Bog nas sačuvao i djevica Marija!

Pavao, koji je dosad buljio pred sebe ne pazeć na razgovor, krene znatiželjno slušati čim mu se ocu izmakla riječ Marija; al kad tamo, razgovaraju se o bijesnom psetu.

- Jesam li ti pripovjedio - nastavi Gospodarić o onom bijesnom čovjeku što me je posjetio kad sam još krčmarom bio u Gorskom? čini mi se da jesam. Naužih ti se onda straha!

- Jesi pripovjedio; mene bi strah umorio prem se ne strašim čega god.

- Kako ne bi! Molim te lijepo, ja ti sjedim sasma nebrižno u krčmi te čekam hoće li tko zalutat k meni, kad začujem na cesti topot konja, pogledam na prozor, a to ti nekakov seljak silazi sa pjenom posutoga konja... valjda od velike trke.

- A nije ti se činio čudnovat?

- Nije nimalo. Čekaj da ti dalje kažem. Ja mu još pođem u susret ništa zla ne sluteći, uvedem mu konja u staju, a on će do toga u krčmu za stol. Donesem mu po želji pol oke vina i htjedoh da se malo po krčmarski uljudno s njim porazgovorim, no pogledav ga pobliže, prođu me trnci, a ni da sam pravo znao zašto.

- Čudnovato.

- Kad ga razmotrih pobliže, opazim da su mu oči mutne i krvave. Bole li vas oči? - upitam ga napokon u strahu, kad mi odvrati: Ja sam bijesan. - Strašno!

- Predstavi si sada moj užas! Ali mu ne htjedoh povjerovati, ta bijesni ljudi grizu ko i psi, utješim sama sebe. - Vi me valjda hoćete strašiti? - upitam ga opet ja. No mjesto odgovora iskesi zube i škljocne njima, ko da će mi sada glavu odgristi.

- Možda je ipak bila samo šala?

- Ama nije - kad su ga još isti dan ulovili i pod zatvor dali gdje je dokraja pobjesnio tako da je istu stijenu pohrdao, a kad nije mogao više, svoje vlastite ruke. Da, vraška je to šala, da nijesam brzo skočio sa stolca te se zatvorio u pivnicu, Bog zna bi li se danas razgovarali? - I zbilja! a šta je radio kad si mu pobjegao?

- Ništa. Izišao sasma mirno iz krčme, a zatim u staju po konja, pa zajašio na nj pa bjež... da se je sve kamenje prašilo ispod konja.

- Aj, Marko! Marko! zar opet ovu strašnu pripovijest pripovijedaš? - kliknu Gospodarićka koja je sada ušla u sobu te donijela u zdjeli nešto pečena mesa. Zar ne, susjede, strašna pripovijetka? meni se smrači pred očima kad ju čujem; a moj stari hoće da nas svaki čas straši.

- Bilo pak prošlo, a Bog zna je li tako bilo? Zar ne, susjedo, Marko rado štogod domeće? hahaha! - nasmije se Kovačić, pogladivši si štetinjaste brkove koji mu se preko usnica u polukrug zavijali.

- Pravo kaže susjed, momu Marku nije puno vjerovati.

- Kad sam te prevario? - zagrmi krupnim glasom Gospodarić svojoj ženi. - Svakog dana dvadeset puta.

- Ne bi li još jedanput toliko?

- Ha ha ha - nasmije se Kovačić da se je stolac stresao, a batina koju je sveudilj držao međ nogama po podu zaklopotala. Marka bi skupo prodao tko ga ne bi znao.

- Znam, znam - uze domaćica a priloži ruku na smijuća se usta - hoće još i pod stare dane lovit djevojke po selu. Ja znadem da je susjed bolji.

- No sad si ga pogodila da bolji, koliko vuk od lije! - prekine ju čovjek.

Dok se susjedi u sobi šalili i pili, odšulja se lagano Pavao da potraži Mariju. Zađe u kuhinju, ali kuhinja pusta te mačak oblizava začađene lonce, mrmljajuć nenavidno. Mišljaše da je možda u dvorištu te hrani piliće, ali se po dvorištu same kokoši šeću, a okolo njih zavija kokot kolo tepući nogom po spuštenom krilu. Pogleda u staju kad je ni ovdje ne nađe. - Da, zbilja, dosjeti se najedanput, valjda je u vrtu! Došav u vrt ne opazi nikoga, kruške i jabuke samotno i žalostivo pružaju ispucane grane preko puta što je sredinom sjekao vrt; hitra sjenica skakuće od grane do grane piskućuć navadnu pjesmu i za čas se spusti u nasade zelja, a spaženu gusjenicu pojede. Na kraju vrta širi se tamnozelena lipa, steruć gusti hlad po svom tlu; naokolo nje drvene klupe uokrug obrezane pozivlju na počinak.

Pavao pošeće do lipe ne bi li možda Mariju našao gdjegod u njezinu hladu, i jedva da se je na pedeset koračaja približio, opazi dragu na tratini sjedeću gdje savija od ruža i karanfila kiticu, ogledavajuć ju brižno sa svake strane.

- Ha! - klikne Pavao i prestraši se svoga usklika nije li možda čula Marija - došuljat ću se tiho do nje da me i ne osjeti, ala će se prepasti.

Marija još sveđer veze a Pavao joj se tiho i obzirno primiče iza njenih leđa, još korak - i evo ga nad zabavljenom djevicom. Gusti pramovi padaju svaki čas na bijele ručice, a ove ih ljuto hitaju natrag na leđa da se je jedan zadjeo o Pavlovu ruku i ovio se oko nje; ali Marija još sveudilj ne sluti blizine dragoga.

- Tko sam? - klikne Pavao promijenjenim glasom i zahvati naglo rukama Marijine oči. - Tko? kaž'de, ohola djevojko?

Marija se htjede istrgnuti, ali se ne mogla maknuti, jer ju ovaj čitavu obuhvatio.

- Kobac! kobac! u pomoć ljudi! - stane vikati djevojka.

- Ne bi li koke odnio! A? - nasmije se Pavao.

- Golube i golubice, haj! haj!

- A znaš li mu ime?

- Znam! - Zlobniković!

- Neću te pustit ustraješ li me ljutiti!

- Neću te ni pitati, hrs! - istrgne se Marija Pavlu, smijuć se glasno prevarenu mladiću. On nagne za njom, ali uzalud jer se već skrila iza druge strane lipova drveta; kad on onamo, a ona opet natrag.

- Čekaj! čekaj! - krene se napokon ljuto Pavao od nje i pričini se kao da će otić, ali u isti mah priskoči Marija i ulovi ga za ruku.

- Znaš li kako se djevojke u stid tjeraju? - upita ga ona, uprv mu oči u ljuto lice.

- Dobro, dobro, kanit ćemo ih se - odvrati Pavao žalostivo.

- Pavle!

- Šta je?

- Ljutiš li se zbilja?

Pavao trgne ramenom i pogleda postrance uplašenu djevojku.

- A zašto?

- Zašto! kao da si već zaboravila, dobro, dobro! Kad si ti takova, bit ću ja drukčiji. Tko je to vidio bježat od čovjeka ko od divljaka rad nedužnoga pitanja.

- Ali, Pavle, kako si me mogao onakova što pitati a pred susjedom i roditelji, mislila sam da...

- Pa šta, i oni su tako radili, rad česa da se stidiš kad su oboji voljni da se uzmemo.

Marija se zarumeni do ušiju, oči spusti na zemlju a ruka joj ispane iz Pavlove, tako joj tjeskobno bilo oko srdašca a ipak slatko i ugodno. Svaki joj puta tako bilo kad je dragi spominjao ženidbu; ona je malo na nju mislila, budući zadovoljna da se bar katkada susreta s Pavlom milim pogledom ili ljubeznom riječi, a kad ju ovaj ostavio, spominjala ga na svakom mjestu i u svaki čas slatkim čuvstvom i nadom da će doskora opet vidjeti da nije daleko...

U tihoj drijemajućoj noći uzdizala oči k jasnomu, sa milijuni krijesećih se zvijezda posutomu nebu i prebirala jednu za drugom pogađajuć koja je njezina, a koja Pavlova, i našla dvije milovidne i jasne, nablizu se rastajuće, bez prestanka titrajuće jasnimi i radosnimi traci, gdje se uzdižu sve više tiho i bajno po golubinjem nebu i činilo joj se kao da se pozdravljaju, kao da se smješkaju vječno, nerazdruživo jedna drugoj....

Dok su ljubovnici u razgovoru bili, krikne od mlina krupni glas Kovačićev da su zadrhtali. - Pavle! aj Pavle! šta si ti u vrtu? sadiš cvijeće ili ga bereš, a?

- Joj, joj, kuda ću? - usplahiri se Marija - da me ne vide da smo sami bili, tvoj bi me otac do bolesti nadražio.

- Jesu li cjelovi vrući? - krikne nanovo Kovačić, a domaćin i domaćica nasmiju se glasno, da se je pucnjava napetih pregača čula.

Marija zadršće po svem tijelu, istrgne se Pavlu koj ju je čvrsto obuzeo oko tijela i uteče plaho u obližnje grmlje, stisnuv se među grančice, ko prvi ljudi kad ih je Bog na grijehu našao. - Daj djeci mira! Znam da se ni tebi nije ljubilo kad su te u ljubakanju tvojem uznemirivali - opomene Gospodarić nemilosnoga susjeda.

- E, da! moja bila ko srna plašljiva, ne daj bože da sam ju shvatio za ruku kad su nas drugi gledali, od stida htjela propast u zemlju - odvrati Kovačić, nasmiješiv se dobrovoljno.

- Ja moju čitava tri dana poslije ženidbe svejednako gledah, a sad - bog da ju pogledam u mjesec dana jedanput.

- No, no, ne bi li jeftinije? Čini mi se da ti se sjedinami ludorije povraćaju mjesto da budeš svakim danom pametniji - uzvrpolji se Gospodarićka i ostavi društvo ušav u kuhinju.

Susjedi se još dugo razgovarali, zapaliv drvene lulice s kratkim kamišem koje su vjerno sahranjivali u postranih žepovih; odbijajuć gusti dim poveli razgovor o vinogradu i polju, o žitu i pšenici, tužeći se na porez. Kini se i muči, a kad privrijediš koju krajcaru, eto ti poreznika s čitavom hajkom! Pavao ostade ko drveni svetac na mjestu gdje ga je ostavila Marija, slijedeć ju crnim okom do grmlja kuda je izniknula. Malo ga žacalo što mu je djevojka tako stidna i plašljiva, ali opaziv da se susjed s ocem primiče, pođe im na susret, čineć kao da djevojke ni bilo nije.

Koračajuć lagano pođu do lipe koja je Gospodarića vrt od Kovačićevoga dijelila, te se, sjednuv još malo na drvene klupe, oproste.

- Kad ćemo se vidjet? - dovikne Kovačić susjedu kad su već svaki svojim putem pošli.

- Kad Bog da - odvrati ovaj.

- Dođide štogod k meni, baš sam otčepio zeleniku. - Ovih dana.

- Dobro. Dovedi susjedu s kćerkom. Zbogom!

- Zbogom!

Pavao se ogleda po vrtu ne bi li spazio Marije, ali se još nije pomolila iz grmlja, i nasmija se tiho, kako se smijemo djetinjoj ludosti.