Mira Kodolićeva/VIII.

Mira Kodolićeva, VIII.
autor: Josip Kozarac

IX. →

VIII.

Vuković se još nije odlučio, što će sa tetkinim dobarcem: bi li ga prodao, bi li ga iznajmio, ili ostavio sve kako je do sada bilo, pa sam s njime gospodario. Nijedan od sva tri načina nije mu se sviđao: najamnina bila posve niska, jedva da bi pokrila porez i osiguranje; kupaca je također slabo bilo, jer je dobarce bilo premaleno — oko 150 rali — a da bi se našao bogat kupac za njega, a opet preveliko, a da bi ga mogao kupiti onakav goso, koji bi bio i gospodar i sluga, t. j. sam ga uživao i sam ga obrađivao. Da sâm gospodari, — to za njega nije bilo; on je doduše imao smisla za gospodarstvo, nu nije nikada ni u snu pomislio posvetiti se tomu zvanju. I tako osta ta stvar za taj čas neodlučena.

Ispitivajuć staroga Antuna o dohocima dobarca, sračunavajuć dobitak i izdatak, dogovarajuć se dvojicom-trojicom čeških doseljenika, koji su htjeli u pomanjim komadima zemljište iznajmiti, zabavio se Vuković dva-tri dana, niti ne izilazeći iz dvorca. Četvrtoga dana oko pete ure popodne začuje lavež pasa, pa zaviriv na prozor ugleda u dvorištu dvije gospođe. Prvu je odmah upoznao po nježnom struku i bujnoj kosi prem joj je lice bilo umotano plavim velom; to je bila Mira Kodolićeva sa svojom učiteljicom glasovira. On joj izleti u susret, te svoj uzbunjenoj i zastrašenoj od laveža pasa pruži ruku. Bila je u jednostavnoj, tamnomodroj opravi, sa svijetlim širokim suncobranom, sa žutim visokim rukavicama, a pod tijesnom opravom moglo se razabrati da trepti po svem tijelu.

— Oprostite, ja sam već davna željela vidjeti taj lijepi dvorac, al nikad mi se nije nadala prilika.

— Kada bi takovi gosti često zabasali na moja vrata, ja zbilja ne bih imao prava tratiti svoje dane po Monakovu i Heidelbergu — odgovori on i povede ju u vrt.

Ona htjede sve potanko, kao što je to već u ženskoj naravi, razgledati, prem se je moglo opaziti da su dotični predmeti istom usljed njegova tumačenja i opisivanja za nju zanimivi postajali. Ona je i do sada već toliko teladi i krava vidjela, nu nije ništa osobita na njima opaziti mogla; istom kada ju je on upozorio na crljenu mörthalsku junicu sa debelim visećim vratom, rumeno-bijelom sjajnom gubicom i kovrčastom dlakom po čelu, i onim velikim bistrim okom, onda se ona sama sebi začudi da ona toga nigda do sada opazila nije.

Stara Kata tjerala je polako pred sobom male i hitre biserke sa rumenim nožicama, te dok je stara crna kvočka kvockala zovuć ih k sebi, to one, ne razumijevajuć njenoga zova, trčale širom za svakom crnom kokom.

— I ovo vam je nešto zanimivoga — obrati se Vuković prema gospođama — stara biserka rijetko da će izleći i odgojiti svojih mladih; nego tu ulogu majke mora obična kokoš preuzeti. Male biserke, dokle god ne odrastu, ni ne mare za stare svoje roditelje, nego se sve do kasne jeseni kupe oko svoje pomajke, prem ih je ona već davno napustila. Nu kada mlade biserke posve odrastu, kada im perje dobije boju starih, onda se pridruže svojim roditeljima po krvi, a na svoju pomajku, koju su negda toliko ljubile, posvema zaborave. Zar to nije zanimivo? U prvoj mladosti niti ne poznavati svojih vlastitih roditelja, a kada odrasteš, onda opet zaboraviti na onu, koja te je odgojila; čini se da ona poslovica, krv nije voda, vrijedi za cijelu prirodu.

— Je li i kod ljudi tako? — upita gospođa Kodolićeva.

— Čini se, da je isto tako: ima djece, koja neće da čuju za svoje roditelje-začetnike, nego hoće da znaju samo za svoje odgojitelje; a ima opet otaca, koji će odnemariti svoju sadanju obitelj, a svom dušom prigrliti djecu grijeha svoje mladosti, djecu, koja za njih niti ne znaju. U jednom slučaju jača je ljubav zahvalnosti, u drugom slučaju opet ljubav za vlastitu sopstvenost, za izgubljeni dio našega »ja«.

Gospođa Kodolićeva nije se mogla dosta napitati Vukovića: što je ovo, zašto li je ono? Svaki predmet dirnut njegovom rukom, opisan njegovom riječju zaodjeo se novim čarom za nju; njegov pogled, njegove riječi pozlaćivale su njojzi sve, što god je oko nje bilo, kao i ono zapadajuće sunce, štono je pozlaćivalo i crnu koru duba i zeleno lišće i bistru vodu.

Kad je mlada gospođa ugledala pod šljivikom bujnu procvalu djetelinu, uskliknu:

— Ah! koja divota! Što je moja bašta spram te ljepote! Ja ne znam je li svakom tako, ali za mene ne ima pojedini cvijet skoro nikakova čara, mene ushićuje cvijeće samo onda, kada je u velikoj množini na jednom mjestu.

— Baš kao što i jedan jedini vojnik ne čini osobita dojma, a cijela pukovnija kadra je oduševiti svakoga, — a ponajpače žensko srce — doda Vuković šaljivo.

Stara gospođica silno se uzburkala sa te prispodobe Vukovićeve, male joj žutkaste oči zasjale, mekano četverouglasto lice joj se namreškalo nebrojenim sitnim naborima, koji su izgledali kako ih je Vuković u sebi prispodobio kao oštraci vojničkih sabalja.

— Ah, ah! zar vi i tako nas žene znadete! — zaprijeti gospođa Kodolićeva Vukoviću lepezicom i pogleda mu u oči pogledom u kojemu se je stapao i strah i radost i prošnja i ljubav.

Sljedeća stranica→