Mira Kodolićeva/VII.

← VI.

Mira Kodolićeva, VII.
autor: Josip Kozarac

VII.

Nakon četiri godine toga nepomućenoga mira, probudiše se malne u isti čas nova dva čustva u njoj. Prvo je bilo ono tamno čuvstvo bojazni da bi ju muž odnemario radi koje druge žene; a ono drugo bilo je još tamnije, ona sama nije znala u čem se to čuvstvo sastoji, ali joj se kroz svu tu maglu činilo da je u savezu sa poznanstvom Vukovićevim. On je nakon prvoga posjeta postao malne svakdanji njezin gost; među ostalim knjigama doneo joj on sjajno ilustrovanog Šekspira, te joj svom milinom svoje rječitosti tumačio Otela, Hamleta, Romea i Juliju. Ona slušajući divne romantične priče avonskog labuda, proživjela je te časove u nekom drugom svijetu, te joj kao kroz san dolazilo ono njeno naslućivanje da ima još nešto u ovom životu i u ovoj našoj duši što ona do sada nije oćutila. Njoj se počeo razjasnjivati svijet, i ona se počela samoj sebi otvarati; ona nije ni mislila da se sve to može i smije riječima izreći, što u našoj duši kipi.

— Ne čini li vam se, da bi vi nastavili, ili napisali istu takovu tragediju, nakon što ste pročitali Otela ili Romea i Juliju? — upita ju on.

— To sam i ja vas već htjela upitati; zaista čudnovato, zašto je to, otkle je to?

— Ja mislim, da to odatle polazi, što su ona čuvstva, one misli, one riječi, koje te Šekspirove osobe govore, riječi izvađene iz našega srca; mi smo u njima spoznali polovicu sama sebe, pa smo rada, da i onu drugu polovicu našega bića na svijet iznesemo -: ali nijesmo Šekspiri, pa ne možemo. Čuvstva ta haraju našom dušom sad nas oslađuju, sad nas truju; sad su divna, sad su strahovita; — ali mi ne imamo izraza, ne imamo riječi, da ih nazovemo pravim imenom.

Takovih govora nije dražesna žena Kodolićeva iz ustiju svoga muža nikada čula; njoj je bilo slušajući Vukovića kao seoskom djetetu, kada je došlo prvi puta u grad, te od samoga čuda zabasalo ulicama, nezasitno motreći svaku novu stvar.

Kada je pročitala neke Turgenjevljeve, Tolstojeve i Daudetove pripovijesti, zapita ona Vukovića:

— Molim vas, je li se to uistinu dogodilo? Ja ne mogu vjerovati, da je to tek izmišljeno! Sirota Liza, zaslužila je ljepšu sreću... Ali ipak, ja joj zaviđam...

— Ja mislim, da joj svaka čista duša mora zaviditi.

— Tako ja još nijesam nijednu knjigu pročitala.

— A da kako ste do sada?

— Tako, — čitala sam samo do trećine, ili do polovice, — pa onda preskočiv sve ostalo, odmah konac, pa sam ipak sve znala; ali kod tih ruskih novela nije se tako dalo. Ja sam doduše i tu pogledavala na konac, ali sam se ipak vraćala tamo gdje prestadoh, čitajuć pobožno sve do konca kao molitvu... I meni je bilo, kao da ja to ne čitam, nego da sam ja sama Liza i Asja... Sada ja tek uvidih, koli jadni stvorovi smo mi žene...

To je bila prva njena misao, proizašla iz njenog sopstvenog čuvstva; a Vuković je nekom nasladom promatrao kako se njena zatomljena duša počela oživljivati, kao davno nezalijevani cvijet nakon kiše. On ju je i nadalje promatrao svojim analizirajućim pogledom: naslađivao se sa umjetnički savršenim dijelovima njenoga tijela, kao što su bili čelo, nos i brada; divio se finim zavojima maloga ružičastoga uha, — a ljutile ga one preveć svijetle, jedva vidljive obrve, koje su bunile i kvarile mu toli dražesno sastavljenu crtu, koja je tekla počam od čela sve do nježno izbočenih grudi. Uz tanki profil i sitne kosti, pristajala posvema gipkost njenih kretnja, s kojima je izražavala svoje misli skoro kao i sa govorom samim. A to je značilo da njena nutrinja nije mrtva, kao što se je u prvi mah po mramorno-hladnom licu ključiti moglo.

Sljedeća stranica→