Melita/Prvi dio/II

← I

Melita —  Prvi dio - II. autor: Josip Eugen Tomić

III →

Međutim su karuce stale u dvorištu, te iz njih izađe vremešna, dobro sačuvana gospođa, povisoka stasa i jaka tijela. Lice njezino, na kom se viđahu traci povele rumeni, odavalo je veliku odlučnost i neslomivu volju. Posve protivan tip grofici Ani. To je barunica Andrina Winter, vlastelinka susjednoga dobra Borkovea.

Za njom iskočila je prirođenom gracijom iz karuca u svijetlosivoj batistenoj opravi mlada osamnaestgodišnja djevojka, još pravi pupoljak. To je njezina pokćerka Ljubica. Gustu, smeđu kosu savila je poput krune vrh tjemena na kom je lebdio laki girardi-šeširić od japanske slame sa širokom bijelom vrpcom i ukusnom petljom od teške bijele svile, na kom bijaše pričvršćena briljantna ruža kao kopča. Djevojka bijaše srednjega stasa, nježnih ali punih oblika, fina lica koje je podilazio laki rumenac, a blaga i umiljata pogleda kao u djeteta koje samo želi da se drugima svidi i umili.

Stare prijateljice srdačno se pozdrave.

- Došla sam - govoraše barunica - jer znam da ti nećeš do mene doći... po običaju... Tko te želi vidjeti, mora doći u ovu tvoju eremitažu...

- Ja nikamo ne idem - odgovori grofica - velika je rijetkost ako se kamo odvezem. Ali zato me uvijek veseli ako me moji dobri znanci posjete... A, gle Ljubice! - progovori sada grofica djevojci koja je međutim skromno, da, ponizno prišla i poljubila ruku grofici. Ova ju je jedan čas motrila pogledom tobože milostivim, ali koji ne bijaše prost od primjese mrzosti. Vijest o njezinoj udaji za baruna ostavila je ipak žalac u grofičinu srcu. I ona je živjela u nadi da će Alfredov izbor pasti na Melitu koja mu se je toliko sviđala, ali pokazalo se eto sada da on bez svoje tetke ne može da bira.

- Ljepušna je! - reče grofica istiha da se je jedva čulo.

- To je najmanje - prihvati barunica - ali je u svem valjana i dobra. Moram je pred njom samom pohvaliti... Hernals je doista izvrsno uređen zavod.

Ljubica je naime bila odgojena u Hernalsu, kamo je primiše kao sirotu poslije smrti njezina oca potpukovnika Vojvodića. Otac joj bijaše glavni prijatelj također već sada pokojnoga Ivana baruna Wintera, muža barunice Andrine. Obadva su služila kod iste pukovnije, pa se je tako desilo da je kapetan Vojvodić u krvavoj bici kod Magente godine 1859. spasio život tadanjemu majoru Winteru. Na bataljun pješaka kojim je zapovijedao major Winter udariše nenadano francuski Zuavi, po svom običaju vanrednom žestinom, i natjeraše zbunjeni austrijanski bataljun u kanal koji je iza njegovih leđa tekao kroz razne kulture. Major Winter, bivši na konju, skoči skupa s njim u vodu i pokuša da prepliva na drugi kraj. Ali Zuavi ispale za njim više hitaca, od kojih jedan pogodi konja u glavu, te je vjerno živinče počelo odmah tonuti u vodu, a drugi hitac zahvati majora u desnu ruku. Major bijaše u smrtnoj pogibelji jer nije bio vješt plivanju. U tom dubokom kanalu bio bi sigurno poginuo da mu nije priskočio u pomoć kapetan Vojvodić koji ga, metnuvši na kocku vlastiti život, teškom mukom dovuče do drugoga brijega. Taj plemeniti čin nije barun Winter nikada mogao zaboraviti svomu bojnomu drugu. Njih dvojica postaše najbolji i najvjerniji prijatelji, prava braća. Jedan bez drugoga nije ništa važnije učinio, radili su uvijek sporazumno. Tako su se po dogovoru i oženili istom onda kada su pošli u mir. Bilo je to nešto pokasno, ali njih su dvojica držala da vojnik prestaje biti vojnikom čim se oženi. U braku proživio je potpukovnik Vojvodić samo deset godina. Tada mu umre žena, a on ostade iza nje udovac s Ljubicom. Winterovi pozvaše ih k sebi, i tako ostadoše zajedno kao jedna porodica. Ljubicu su smatrali zajedničkim svojim djetetom. Barun i barunica ljubili su pametnu i lijepu djevojčicu kao svoje vlastito dijete, jer svoje djece nisu imali. Ujedanput oboli nasmrt potpukovnik Vojvodić. Nahladio se u lovu i zadobavio se upale pluća. Nije hasnila ni pomoć liječnika, ni njega prijatelja; stari, hrabri vojnik podleže opasnoj bolesti i umre. Na smrtnoj postelji ponoviše mu barun i barunica, što su mu za života već toliko puta kazali, da uzimaju Ljubicu pod svoje dijete, koje će odsele biti samo njihova skrb i briga. Potpukovnik, znajući komu ostavlja svoje jedinče, zatvorio je mirno svoje oči, samo je izjavio želju da mu dijete kada doraste za to pošalju u Hernals, jer je mnogo držao do sistematična uzgoja, pa u zavodu gdje borave i druge djevojke njoj ravne rodom i društvenim tradicijama. Ispuniše mu tu želju, a budućnost je pokazala da potpukovnik nije krivo sudio. Ljubica se je u zavodu krasno razvila tjelesno i duševno, a u kući njezina poočima i pomajke tko zna bi li sve tako uspjelo. Dok je ona boravila u Hernalsu, umro je njezin poočim naglom smrću u Borkovcu, četiri godine poslije smrti njezina oca. Ostala joj sada sama pomajka, barunica Andrina koja bijaše Ljubici svom dušom odana. Najvruća joj bila želja da djevojci nađe dobra muža uz koga će biti sretna i zadovoljna. Treba, dakako, birati iz boljih, velikaških krugova, a među tima ima ih malo, vrlo malo, koji smatraju brak s "ozbiljne i kršćanske" strane, kako je ona željela da bude svaki brak. Bivši sama srećna u braku, htjela je da i njezinu pokćerku ne mine ta sreća.

Razmišljajući o toj budućoj sudbini djevojčinoj, pade joj na um sinovac njezina muža barun Alfred. Bijaše to mlad ulanski natporučnik, valjan časnik, lijep i otmjen. Imutka nije imao, jer njegov otac, koji je imao oveći plemićki posjed u Koruškoj, izgubio je svu svoju imovinu lakoumnim životom. Poslije njegove smrti morao je stric da ga podupire da može donekle prema svomu staležu živjeti. Mladi časnik osjetio je težinu svoga položaja te je živio razumno i umjereno. Njegov stric, dok je živio, oštro je pazio da mu sinovac ne udari stranputicom kao pokojni mu otac, a sinovac se je čuvao da se u ničem ne zamjeri svomu dobrotvoru. Nakon njegove smrti njegova je strina uzela na se brigu s Alfredom. Bila mu je dobra ali stroga, a mladi čovjek pokoravao se slijepo svemu što bi ona odredila, kao da nema svoje volje. Znao je on dobro da je u njezinoj ruci sva njegova budućnost.

Čim je barunica više mislila o braku Alfredovu s Ljubicom, tim joj se više sviđala ta zamisao. Poslije njezine smrti ostat će sav imutak njima dvoma, koje je ionako opredijelila za baštinike. Dobit će njezino očinstvo, imanje Borkovec i veleposjed Winterhof u Koruškoj, koji bijaše vlasništvo pokojnoga baruna. Ovaj posjed imao je za Alfreda tim veću cijenu jer bijaše rodovno sijelo porodice baruna Wintera. Barun Alfred često je mislio na to kako bi lijepo bilo da taj veleposjed njemu pripadne. Kako bi ga on čuvao i pazio na nj kao na oko u glavi! Ali bez strine, koja je poslije smrti svoga muža baštinila i to imanje, nije mu se ta tajna, vruća želja nikako ispuniti mogla. Kad ga je nedavno barunica pozvala da s njim govori u četiri oka o vrlo važnoj stvari, pa kada je razumio iz njezinih usta osnovu o svojoj ženidbi s Ljubicom, bijaše mladić tako uzbuđen i smeten da nije mogao riječi progovoriti. Na jednoj strani smiješila mu se sreća koja mu je nuđala njegovu djedovinu za kojom je toliko uzdisao - na drugoj opet strani stajala je Melita sa svojim dražima koje su ga opčinile u kratko vrijeme boravka što je sada bio kod strine u Borkovcu. Zaljubio se strastveno u duhovitu i lijepu kontesu, a kad se je uvjerio da se i on njojzi sviđa, riješio se da će govoriti sa svojom strinom radi njihove ženidbe.

Ali do toga nije došlo. Strina ga je pretekla svojom ponudom o kojoj je držala da će je mladić objeručke prihvatiti. Nemalo se stoga začudila vidjevši da joj sinovac oborene glave šuti kao da mu se ne sviđa njezina osnova.

- Što ti je? - upitala ga ona oštrim glasom. - Zar ti nije pravo što ti preporučam?... Jesi li se možda već kojoj drugoj zavjerio?

- Nisam, ali ja ljubim - odgovori smeteno mladi barun.

- Koga?... - Melitu? - pitala je dalje naglo barunica koja je mogla opaziti iz riječi i vladanja svoga sinovca da ga kontesa živo zanima.

- Da, Melitu - priznade on istiha.

Barunici se smrklo lice.

- Od te tvoje simpatije - reče ona strogo - neće biti ništa. Melita bila bi tvoja nesreća i propast...

Alfred pogleda bolnim pogledom strinu. Nije vjerovao njezinim riječima i boljelo ga što ona tako govori o djevojci koja mu je mila. - Ti mi ne vjeruješ; vidim ti na licu, ali ja ću te odmah uvjeriti. - Ustade, i pristupiv staromodnomu sekreteru od mahagonijeva drva, izvadi hitro iz njega pismo koje pruži Alfredu.

- Čitaj to!

Alfred uze list i stade ga čitati. Čim je dalje čitao, sve je više blijedio u licu, a ruke mu se počele tresti. Taj list pisala je barunica mati one generalice koja je pohrlila u Mletke da spasi svoga muža iz mreže u koju ga je Melita vješto ulovila.

Poražen i nijem vrati Alfred list barunici. Taj list teško je krivio Melitu, pa ako je sve istina što u njem stoji, onda ona zaista... ne bi... bila... žena za nj. Jedva je čekao da strina opet progovori. Bio je vanredno uzbuđen i malodušan.

- Što veliš na te objede? - pitala ga sigurnim glasom strina. - O toj sablazni već se je i govorilo, no ja ipak nisam pravo vjerovala. Ali sada, pošto sam dobila taj list, vjerujem sve. To piše generaličina mati, moja dobra prijateljica još iz mladosti... Ona je zabrinuta za sudbinu svoje kćeri koju Melita ugrožava.

- Strašno, ako je istinito! - reče Alfred glasom koji je odavao bol i uvrijeđeni ponos.

- Sve je istina što u listu piše! - ražesti se barunica. - Melita je najopasnije vrsti koketa; ona nije žena za te.

- Dopustite, strino, da razmislim dan-dva... i onda ću kazati moju odluku - moljaše Alfred pokunjen.

- Da, da, saberi se i hladno sve razmisli! - dozvoli mu barunica. - Ja sam uvjerena da će se moj sinovac riješiti na pravu stranu. Alfred je stao ozbiljno razmišljati o toj stvari. Dosada nije još ljubio djevojke do Melite. Ona mu se je vanredno sviđala. U njezinu biću bijaše nešto što ga je neodoljivo k njoj privlačilo. Još samo kratko vrijeme i on se već ne bi bio mogao otrći od nje. A zar baš moram da se otrgnem?... pitao se sam plaho i bojažljivo. Razbor mu je glasno odgovarao: da! Bez baruničine pomoći ne bi bio kadar oženiti se Melitom, a na tu pomoć, kako je vidio, ne može računati. I Melita je djevojka bez imutka, kao i on što je. Njihova ljubav jest ljubav dvaju siromaha, koju im je udes poslao samo da još uveća njihovu nevolju. No on bi i stradao njoj za volju, samo kad bi znao da ga ona iskreno ljubi i da će mu biti vjerna, odana žena. Ali onaj list! U kako je ružnom svjetlu prikazuje. Ako je to zbilja istina, onda u nje ne može biti iskre prave ljubavi.

Htio je jedan čas da o toj neugodnoj stvari iskreno govori s Melitom, no odmah se je predomislio. Kojim pravom da traži od nje razjašnjenje tako delikatne naravi kada joj se nije zapravo ni očitovao. Jednom samo prilikom rekao je bio pred njom da će morati rad svoje ženidbe govoriti sa strinom, ali pri tom nije ništa spomenuo o svojoj odabranici, niti ga je Melita za nju pitala. Jamačno je držala to suvišnim kraj tolikih dokaza njegove tople simpatije prema njezinoj osobi. Sada mu je drago bilo da se je naprama njoj mogao smatrati slobodnim i raditi po volji.

A Ljubica - zače sada Alfred razmišljati o strininoj odabranici. - Ljepušna je, tko da taji; čista joj je duša kao u anđela; nježna je i skromna kao poljski cvijet, prava ljubica. Palo mu na pamet kako mu je ljubezno a čisto pogledala u oči kad ju je pri svom dolasku u Borkovec poljubio u čelo. Nema sumnje: ona će mu biti dobra, vjerna žena. Ona ga možda sada još ne ljubi, ali on joj je simpatičan i drago joj je njegovo društvo. U braku raspuknut će se u ljubav njezino srce koje je još sada zatvoreno i uvito u se poput ružina pupoljka... Ali on, hoće li on Ljubicu uzljubiti, hoće li biti s njom sretan u braku?... Ali što da razmišlja o toj stvari koja je tajna budućnosti? O tom je bio uvjeren da je Ljubica dostojna najodanije njegove ljubavi i da stvor kao što je ona ne može nikomu biti izvor nesreće.

Imao je nemirnu noć. Malo je spavao. Osjećao je veliku bol u duši, ali on se je već riješio da će se odreći Melite i pristati na strininu osnovu. Bolje je sada preboljeti prvu bol nego možda cijeli život bolovati od otrova u srcu. Razum je pobijedio u mladoga baruna i on je sutradan već kod zajedničkoga doručka izjavio barunici da zahvalno prihvaća njezinu ponudu.

Barunici se razvedrilo lice od zadovoljstva. Ta vjeridba bijaše u posljednje vrijeme njezina najozbiljnija i najmilija želja. Njezin sinovac dobit će za ženu njezinu pokćerku koju je ljubila kao mati rođeno svoje dijete. Imutak njezin i njezina muža prijeći će poslije njezine smrti na istu krv i na isto ime, a ona će bdjeti nad mladim parom da bude valjan i sretan. Tada neka je Bog slobodno odazove k sebi, ona je izvršila svoj zadatak na tom svijetu.

Ljubica nije ni slutila o čem Alfred govori barunici, radi čega joj se zahvaljuje i zašto joj je ponizno i odano poljubio ruku. Barunica prihvati objema rukama njegovu glavu i srdačno ga poljubi u čelo.

- Znala sam ja da će prevladati u tebi razbor i... ponos - govorila mu barunica veselo. - Budućnost će pokazati da sam pravo radila i da se nećeš kajati. O tom sam uvjerena. Ali, gle, mi još nismo gotovi. Mi još ni ne znamo što će Ljubica k svemu tomu kazati.

Djevojka je, slušajući te riječi, ljubopitno uprla svoj pogled u barunicu koja ju je smješljivim licem promatrala.

- Ti ni ne slutiš - reče barunica pokćerki - što smo ovaj čas uglavili. Stvar je važna, za tebe ne može biti važnije na ovomu svijetu! Pazi, dakle, što ćeš odgovoriti.

- Samo pitajte, majčice! - moljaše Ljubica koja se je već počela uzbuđivati od velike ljubopitnosti.

- Ja i Alfred - nastavi barunica ozbiljnim licem - sporazumjeli smo se da se vas dvoje uzmete. On je stvar dobro razmislio, ali ti, znam, nisi o tom ni mislila, a bez tebe ne da se izvesti ta osnova koja je meni nadasve mila. Sada je na tebi red da se izjaviš: hoćeš li poći za Alfreda, želiš li postati njegovom ženom?

Ljubica je nekako čudno gledala u svoju pomajku. Što ima ona da izjavi kada što želi njezina pomajka iz čije je ruke uvijek samo dobro primala. Ako pomajka hoće da ona pođe za Alfreda, kako bi ona mogla i smjela što drugo htjeti? I zašto da ne pođe za Alfreda? Ta on je tako pristao, valjan mladić i njoj bar najbliži od svih muškaraca, pa i najmiliji. Njezino je srce slobodno kao ptica u zraku, zašto ga ne bi darovala onomu koga joj njezina pomajka bira.

- Hoću, majčice! - odgovori Ljubica nakon kratke stanke prostodušno i s vedrim licem iz koga se je moglo čitati da u njezinoj duši nema ništa pritajena i pred drugima sakrita. Nju je veselilo da može ispuniti jednu želju svoje pomajke.

- Onda vas Bog blagoslovio, djeco! - rekla je svečano barunica i, ustavši sa stolca, sastavila ruke vjerenika i iznad njihovih glava koje su se kao same od sebe jedna o drugu prislonile načinila znak sv. krsta. - Bog vas blagoslovio - ponovila jošte jednom barunica - i budite sretni!

Dok je ona rupcem hvatala suze koje su joj u času ganuća navrle na oči, pogledaše mladi vjerenici sramežljivo ali svesrdno jedno drugomu u oči. Ljubica je osjetila kako se je zažarila u licu, a Alfredu se učini u taj par tako mila i dražesna da joj je nekoliko puta zaporedo poljubio ruku koju je neprestano u svojoj držao.

Zaruke koje je barunica tako vruće željela i zasnovala bijahu gotove. Barunica nije o toj vjeridbi nikoga, ni svoje najbliže rođake, obavijestila; ona je tu stvar smatrala događajem koji se tiče samo nje i vjerenika, njezinih štićenika, svoga najužega porodičnoga kruga. Kraj svega toga doznaše za tu vjeridbu dosta brzo susjedna vlastela, a ona su tu novost širila dalje.

U Delidvoru nisu o tim zarukama do danas ništa znali. Grof Artur i baronesa Ela bijahu prvi koji donesoše glas o tom grofici i njezinoj kćeri. Barunica Andrina, posjetivši danas svoju prijateljicu, došla je s odlukom da joj "svoju djecu" (tako je običavala zvati Alfreda i Ljubicu) predstavi kao vjerenike.

Odmah iza prvoga susretaja ponudi domaćica barunici da pođu u dvor.

- Meni vani već počima biti studeno - reče stiskajući svoj šal oko ramena i prsa. - S planine piri sve jače večernji hladni vjetrić koji bi mi nauditi mogao. Ako ti je s voljom, ajdemo gore, tamo smo sigurni... A mladež može ostati po volji u prostom zraku.

- Mi ćemo potražiti Elu i Melitu - odvrati Artur i povede odmah Alfreda i Ljubicu prema perivoju kamo su se one dvije malo prije sklonile.

Laganim korakom i često postajkujući u neprestanom razgovoru pođoše stare prijateljice u dvor. U malom salonu prvoga sprata gdje je grofica primala intimnije svoje znanice smjestiše se njih dvije u velikim, staromodnim naslonjačima jedna spram drugoj. Grofica je očekivala da će moći s prijateljicom neko vrijeme sprovesti u ugodnu razgovoru uz koji će makar na kratko vrijeme zaboraviti na svoje brige, ali joj to ne bijaše suđeno. Barunica Andrina došla je s važnom misijom k grofici, koja joj nije mogla da bude ugodna. Barunica je željela da se te misije što prije riješi, i zato prijeđe odmah i bez okolišanja na stvar radi koje je amo došla.

- Mi smo sada same - poče barunica mirno i odlučno - i ja se moram žuriti da nas djeca ne bi smetala prije nego izvršim svoje poslanstvo kod tebe. Ti si me začuđeno pogledala, ali je ipak tako. Umoljena sam da posredujem kod tebe... Tiče se Melite...

- Melite? - pitala u čudu grofica.

- Nje same - potvrdi barunica. - Nedavno, kada je bila s grofom u Veneciji, dogodilo se nešto što bi moglo baciti sjenu na njezin dobar glas...

- Andrino! - prekine je u riječi grofica uzbuđenim glasom u kom se je izražavao najodlučniji prosvjed proti osvadama svoje kćeri i prijekor prijateljici koja je mogla u što takvo vjerovati.

- Ne žesti se, molim te, dok sve ne čuješ! - uze je miriti barunica. - Ja ću brzo svršiti, jer vidim da si užasno nervozna. Dakle čuj! Prije tri dana dobila sam list od naše vršnjakinje u peštanskom zavodu Agate Doroczy, znaš onemale Mađarke koja je imala crne oči i crvenkastu kosu. Ona se je poslije udala za bogata vlastelina u njitranskoj županiji, Radvanskoga. Njezina kći udana je sada za generala Zelenkaja. Kad je tvoj muž s Melitom boravio u Veneciji, bio je tamo i general koji se je baš vraćao sa svoga putovanja po Italiji. On se tu upozna s tvojima, pa je s njima neprestano općio. Melita mu se vanredno svidjela, ona ga je začarala svojim duhom i svojom ljepotom. Da li se je i on Meliti svidio, to je njezina tajna, ali to stoji da je rado primala laske, udvaranja i darove svoga oženjenoga kavalira.

- To su klevete! - planula, koliko je po svojoj fizičkoj snazi bila kadra, grofica. - Nije moguće da ti vjeruješ u te infamije?

- Nije na meni da o tome sudim - odvrati mirno barunica - ali dopusti da izvršim nalog tvoje prijateljice iz mladosti... O tom saobraćaju među Melitom i generalom saznade i sama generalica koja je boravila na imanju svoje majke. Pošto je od ljubavi pošla bila za svoga muža i jer ga i sada još ljubi, nju je silno uznemirila ta vijest o njezinu mužu i Meliti. Pisala mu da je čula sve i zaklinjala ga da se odmah vrati kući. Ali ta njezina poruka tako rasrdi generala da joj je odgovorio oštrim i nemilim tonom koji dosele ne bijaše u njega običajan, da će se vratiti kad bude njega volja i kamo bude on htio. Na drugi svoj list dobi generalica još mnogo nepovoljniji odgovor. Stvar je postala kritičnom, jer joj je muž bez okolišanja izjavio da se voli s njom raspitati nego podnositi njezine tiranije... Generalici bilo da očaja, no u tom raspoloženju duše dođe joj na um sretna misao koja je za sada zapriječila katastrofu. Ona se spremi na put i iznenada osvane u Veneciji. Nije mi poznato čim je djelovala na svoga muža koji bijaše na putu da je napusti, ali je izvjesno da je isti dan s njim otputovala iz Venecije i preko gornje Italije i Njemačke vratila se s njim u Ugarsku.

- Tako je i pravo! - primijeti grofica nekako mirnije misleći da je sada stvar gotova.

- Nema sumnje da je pravo - povladi joj barunica. - Muž spada k svojoj ženi... Ali time - produži barunica - da se je general sa ženom vratio kući, nije stvar okrenula nabolje. Postao je hladan naprama njoj, mrk i zlovoljan. Sa ženom jedva da koju riječ progovori. Ona očajava, piše njezina mati, pa ako to dalje potraje, ona će ili poludjeti, ili će sama učiniti kraj svomu životu... Agata misli da ti jedina možeš spasiti njezinu kćer od velike nesreće...

- Ja da je spasim? - upade joj grofica iznova uzbuđena u riječ. - Kojim pravom traži to ona od mene?

- Ne čini joj krivo! - uze je miriti barunica. - Mati je, pa je u brigi za svoje dijete. Ako tebe u pomoć zaziva, ima tomu povoda. Melita se dopisuje s generalom... Moli te da joj to zabraniš i da joj naložiš da vrati svaki list koji joj stigne od generala... To bi ga opametilo...

- Bože moj! - zavapi grofica na plač zanosećim glasom. - Što se sve od mene zahtijeva!... To je nečuvena bezobzirnost, da ne kažem bezobraznost! Ja da zabranim mojoj kćeri dopisivanje s generalom? Zašto? Znam li ja o čem si pišu?... Ili je takva korespondencija što neobično u modernom svijetu? To dopisivanje može biti, a ja i tvrdo vjerujem da jest, posve bezazlene naravi a od mene se hoće da toga radi pozovem na odgovor moju kćer da je ponizim, rastužim i njezino srce od sebe odvrnem; komu za volju? Ljubomornoj, histeričkoj ženi koja se mene nimalo ne tiče. Ne, nikada! - I grofica se energično, proti svomu običaju, diže sa naslonjača.

- Vidim da ti je teško - uze barunica govoriti sa saučešćem - ja sam to predvidjela i zato mi nije bilo ugodno kad me je Agata umolila da posredujem. Ti uzimaš u zaštitu svoju kćer, tko da ti zamjeri? Ti si joj mati, pa te boli ako tko u nju dira... Ali ti ćeš mi dopustiti da ima prilika gdje roditelji moraju svojoj djeci i suditi a ne samo zakriljivati ih... Ti možda i ne znaš da se o toj Melitinoj zgodi s generalom govori u cijelom Zagorju, a to je dokaz da stvar nije nedužna bila...

- Ja nisam o tom ništa čula... ama ništa! - uvjeravaše grofica svoju prijateljicu, a vidjelo se da su je ove posljednje riječi njezine neugodno dirnule. Njezina Melita, koju je tako vruće ljubila, koju je obožavala kao uzor lijepe i duhovite djevojke, da je postala predmetom općeg ružnog govora...

- Vjerujem ti - prihvati naglo barunica posljednje grofičine riječi. - Ljudi su imali obzira s tobom, ali sada si od mene sve čula i sada radi kako najbolje znaš.

- Što da radim? - uze se opet žestiti grofica. - Ja ne vidim nikakva povoda da tu išta učinim. Ti me nisi nimalo uvjerila o kakvoj krivnji moje kćeri... Baš nimalo... Možeš to slobodno pisati Agati i umoli je s moje strane da me ubuduće poštedi svojim porukama. Barunica uvidje da se tu ne da ništa opraviti. Grofica je bila žena slabe volje, bez ikakve energije, posve pasivna narav; ali kada se je stvar ticala "njezinih najmilijih" (tu je razumijevala djecu i svoga muža), kada je tko u njih dirnuo, onda je bila lavica i branila ih je svom snagom koju je imala. To ne bijaše nikakva tajna njezinim znancima, pa ni barunici, zato se je ona, kad je vidjela veliku uzbuđenost grofičinu i njezino odlučno zauzimanje za svoje dijete, riješila da o toj stvari neće dalje govoriti.

- Ja sam svoju dužnost izvršila i javit ću joj što od nje želiš - reče barunica. - Govorimo o čem drugom!

- Da, govorimo o čem drugom! - ponovi grofica mehanički i spusti glavu k prsima. U crtama njezina lica mogla se vidjeti bol i duševna izmučenost. Sjedila je tako nekoliko trenutaka, a onda duboko uzdahnula i uzdigla glavu. Oči bijahu joj vlažne od suza. "Sirota!" pomisli u sebi barunica. "Baš mi se smili... Nisam je trebala tako ražalostiti"...

Razgovor je začas zapeo... Nastala stanka koju se barunica nije ufala prekinuti. Razoružala je bol njezine prijateljice. Zavjerila se sada u sebi da se nikada više neće pačati u tuđe poslove, a Agati će pisati da se ubuduće sama obrati na groficu.

Neugodnoj stanci učini kraj sobarica koja je došla pozvati "njihove milosti" k čaju koji se je imao servirati u prizemnom blagovalištu.

Mlađe društvo bijaše već ondje na okupu kada su gospođe stupile u dosta prostranu sobu s jakim svodovima kojih nije ni užasni potres godine 1881. oštetiti mogao. Kod jednoga prozora stajao je Alfred s Melitom. Njihov razgovor bijaše tih, ali živ. Melita činjaše se razdražena, ali je nastojala da sakrije svoju uzbuđenost. Više puta se je glasno nasmijala, ali se je primijetiti moglo da je taj smijeh usiljen i da ne dolazi od srca. Alfred je stajao tik nje, naslonjen leđima na prozor i držeći skrštene ruke na prsima. Govorio je poniknute glave i oborenih očiju kao da se boji sresti s Melitinim pogledom.

Druga grupa mladih bijaše bučna i vesela. Tu su se Artur i Ela otimali za riječ, pripovijedali smiješne i šaljive stvari, kojima se je Ljubica, treća u društvu, od srca i iz svega glasa smijala. Ona se je izvrsno zabavljala tako da nije ni osjetila odsutnost svoga zaručnika koji se je odmah u početku pridružio Meliti i neprestano uz nju bio.

Stare gospođe sjedoše jedna do druge u pročelje, a i mlađi zauzeše mjesta oko stola. Ljubica je na poziv svoje pomajke sjela do nje, a Alfred je na mig strine koju je odmah dobro shvatio, sjeo do svoje zaručnice i započeo s njom običan razgovor. Melita sjedila je naprama vjerenicima pa je tako imala lijepu priliku da ih promatra svojim pronicavim, nemilim pogledom. Livrejovani sluge počeše služiti čajem sa prženim Kneippovim kruhom, komu je domaćica pripisivala veliku ljekovitost, friškim domaćim maslacem i sirovom vestfalskom butinom.

Dok se je pio čaj, vodila je glavnu riječ Ela, koja je po običaju veoma živo i šaljivo pripovijedala o svojim koturaškim doživljajima. Artur nije imao volje da se s njom natječe. Sjeo je u dno stola gdje se je po volji raširiti mogao, i tu se s vučjim apetitom davio tečnom butinom, da nije imao ni kada doći do riječi. Bio je užasno gladan, ali to je kod njega često na dan bivalo. U svojoj pukovniji bijaše na glasu kao najjača izjelica s kojom se nijedan nije mogao takmiti. On je mogao zato bez pretjeravanja tvrditi da mu njegova poručnička plaća ne izmaže ni za najpreče potrebe želuca. Pa tko da mu onda zamjeri ako je svaki čas tražio novaca od kuće ili ako ih je od lihvara pozajmio.

Dvoreći lakaji imali su najviše s njim posla, ali oni su ga već otprije s te strane poznavali. Drugi oko stola već su gotovi bili s čajem, no to nije smetalo grofa Artura da i nadalje ugađa svomu apetitu.

- Kada ćeš već jedanput prestati, Arture? - upita ga Ela pogledavši slučajno niza stol u čas kada je mladi grof nekoliko omašnih narezaka butine uvalio na svoj tanjir.

- Pripovijedaj ti samo, ja te pozorno slušam - odvrati joj grof ni ne podigavši očiju sa tanjira, što je izazvalo opći smijeh. Vidjelo se na njemu da nije istine rekao.

- Ja mu zaviđam izvrsni tek! - reče na to Ela. - Ali moram priznati da i sama mnogo više jedem otkada se bavim koturaškim sportom. Nije ni moguće inače. Čovjek je mnogo u prostom, svježem zraku, izmuči se koliko treba u vožnji, a sve to stvara dobar tek. Baveći se tim sportom, ja sam začudo ojačala u struku, baš zato jer mnogo više jedem. - Kod tih riječi Ela prijeđe rukama niz svoje oble, jake kukove, koji su se u koturaškim dimlijama od sivoga darovca još jače isticali.

Barunica Andrina bijaše odlučna protivnica koturaškoga sporta kod ženskih. Po svojim starim, konzervativnim načelima o pristojnosti smatrala je ona da vožnja na biciklu ne dolikuje nježnosti ženskoga spola i zato je uvijek tvrdila da je taj sport samo za emancipirane osobe kojima nije zazorno da prave velike izlete bez ikakva nadzora, u društvu bud s kojim muškarcem ili same. Barunica je osim toga držala da svaka djevojka i udana ženska ima u svom kućanstvu toliko posla da joj ne preostaje vremena baviti se poput Ele, kao zanatom, vožnjom na biciklu. Ona napokon nije nikako mogla da uvidi kakva može biti naslada u tom sportu gdje čovjek može svaki čas doživjeti kakvu nezgodu, i gdje se zna da seljački svijet, išao pješke cestom ili se onud vozio, ne gleda baš prijaznim okom koturaša. Barunici nije stoga osobito prijalo pričanje Elino, pa bi bila voljela da se razgovor o čem drugom povede. Već joj je bilo na jeziku da upita Artura koliko ima oženjenih časnika u njegovoj pukovniji, kadli se Ela brzo nečemu dosjeti. Imala je saopćiti društvu veliku koturašku novost koja je morala izazvati opću senzaciju.

- A propos! - nastavi baronesa skoro svečanim tonom. - Skoro da sam vam zaboravila priopćiti kolosalnu osnovu na kojoj sada radi tirolski koturaški klub... Radi se o najzanimljivijoj vožnji preko alpinskih klanaca. Vožnja će početi od Insbrucka i nastaviti se preko Brennera i Brixena pa do Bozen-Merana. To će biti uživanje komu se već unaprijed veselim. Bez mene to neće proći... Ovakvi izleti spadaju među najveće užitke što ih čovjek može imati ako je koturaš... Ja se zato čudim da se svatko tko samo može ne bavi tim lijepim sportom. - Rekavši to, pogleda Ljubicu i upita je kao iznebuha:

- Zašto se ti ne učiš voziti? Ja bih te drage volje učila, samo neka ti barunica nabavi kotur, i to konstrukcije kao što je moj...

- Mene to ne veseli - odvrati Ljubica tiho, bojeći se da Elu ne uvrijedi svojom izjavom, no tim glasnije javi se barunica.

- Da, Ljubici se ne sviđa taj sport... Ona je već tako odgojena i takav joj je temperament... Pravo ima, chacun a son gout, a napokon sada je i prekasno da misli na to... Ljubica će se doskora udati, a u to kratko vrijeme do udaje ima mnogo prečega posla negoli se baviti biciklom... Poslije neka radi po svojoj volji i kako joj bude mužu pravo. - Ah, umalo da nisam zaboravila - reče okrenuvši se sada prema grofici koja je do nje sjedila mirno i kao odsutna svojim mislima. - Dopusti, Ano, da ti predstavim vjerenike: Alfreda i Ljubicu. Za koji tjedan oni će se vjenčati.

Grofica skrene sumorno očima prema strani gdje su sjedili vjerenici, i izusti kao preko mrtva srca jedva čujnim glasom:

- Bilo sretno!

Artur i Ela pridigoše se sa svojih sjedala i doviknuše vjerenicima:

- Čestitamo! - Za njih ova vijest ne bijaše nova; oni su za tu vjeridbu saznali još u Borkovcu.

Samo Melita ostala je sjedeći na svom mjestu. Podnimljenih ruku i uprta gornjim tijelom na naslon stolca piljila je svojim satirućim, pakosnim pogledom u Ljubicu, koja je od sile toga pogleda u svem tijelu zadrhtala. Ubogo djevojče nije se već ufalo susresti se s tim očima.

- Zaboga, što me tako ružno gleda... Ta ja joj nisam nikad ništa nažao učinila... Mene je strah pred njom! - govorila je u sebi prestravljena Ljubica i sve bliže ali oprezno primicala svoj stolac k pomajci dok joj nije došla na dodir. Tada polagano ovine svoju ruku oko njezine i prikloni se k njoj što je bliže mogla.

Barunica je u dušu poznavala svoju pokćerku i znala je da ona to nije učinila bez razloga. Pogledala je oštrim okom Melitu i bilo joj sve jasno.

- Zmija! - pomisli u sebi i uze nježno svojom rukom gladiti malu, finu ruku svoje pokćerke kao da joj želi reći: - Ne boj se, dijete, ja sam uza te!

Ljubica kao da ju je razumjela, jer je u isti čas prihvatila ruku svoje pomajke i poljubila je.

Kao da joj se gnuša taj prizor, Melita je silovitom kretnjom glave odvrnula lice na drugu stranu i prošaptala nešto što se nije čuti moglo.

Barunica pogleda Alfreda koji je sve vrijeme sjedio kao komad leda kraj Ljubice gledajući preda se. Sjedeći naprama Meliti, nije se ufao niti s Ljubicom što govoriti, niti je imao snage da gleda u lice Meliti. Stajao je vas pod utiskom vlasti njezine. Barunica motrila ga jedan čas i onda zlovoljno otkrenula lice od njega.

- Još je sav njezin! - rekla u sebi barunica. - Ali i tomu ću učiniti kraj! - Kada se vrate kući, pozvat će na red Alfreda radi kukavnog njegova današnjeg vladanja. Prikorit će ga što oštrije i objasniti mu da je Melita za nj sahranjeno biće na koje mu je zalud misliti. Ili se posve priljubit vjerenici ili se je odreći, pa bilo u zadnji čas... No do toga potonjega valjda neće doći.

Barunici je postalo nesnosno u tom društvu u kom nije bilo duševne harmonije ni toplote u saobraćaju. Iznenada ustade i preporuči se. Rastanak bijaše još kudikamo hladniji negoli je bio pozdrav pri dolasku. Grofica bijaše sva slomljena pod bremenom teških i crnih misli koje su je očito zaokupile iza baruničina saopćenja, a Melita se hotimice isticala svojom mraznom vanjštinom koju ni srdačnost Ele i Artura nisu prekriti mogle. Bio je to veoma neugodan posjet barunici koga se je poslije još dugo sjećala.

Bijaše već noć kada se je barunica sa svojima vratila kući. Čim je ušla u svoju sobu, dade zovnuti onamo Alfreda s kojim je kod zatvorenih vrata u četiri oka dosta dugo razgovarala. Barunica govorila je žestoko, katkada i razdraženo, dočim se je iz Alfredovih usta čula samo pokoja tiha riječ koja je glasila kao molba i izvinjavanje. Bio je sav poražen kada je izašao iz baruničine sobe. Pošao je odmah u svoju sobu na počinak, ali san mu nije dolazio na oči. Bilo mu je teško na duši. U Delidvoru morao je slušati gorke riječi Melitine, koja mu je predbacivala nekavalirski postupak spram nje, a on joj nije mogao, nije smio da kaže pravi razlog; ovdje opet imao je da strpljivo podnese oštre prijekore svoje strine koja je sve dobro vidjela i istinito prosudila.

- Kriv sam, da, kriv sam! govoraše sam sobom, poduprvši rukom sumornu glavu. - Ali što traže od mene?... Da je zaboravim!... Pa hoću, ali ne tako brzo, ne preko noći... Ona je već uhvatila korijen u mom srcu... Kušam li ga iščupati, povučem li, boli me... Čini mi se kao da mi se srce dere i krvari... Mislio sam da ću lako podnijeti susretaj s njom, ali nije mi bilo lako... Nisam kadar da se otresem njezine vlasti nada mnom kada mi je ona blizu, kada je gledam i slušam... Zato ću je bježati, kloniti se je, pa će s vremenom izblijedjeti njezina slika u mom srcu, a njezin glas izgubiti za me sirensku moć. - Alfred se je iskreno samu sebi tako ispovijedao i stvarao si odluku za budući život. Bilo mu je žao Ljubice... Vidio je on dobro kako Melita nemilo, skoro okrutno s njom postupa, i ona mu se je time zamjerila. Počeo je već vjerovati da u nje nema lijepe, plemenite duše... Čvrsto je odlučio da će se odsele posve drukčije vladati spram Ljubice, pa će mu i strina biti zadovoljna. Ta djevojka mu je vrlo simpatična, a uz neprestani saobraćaj i sve bliže upoznavanje nadoći će i ljubav, samo dok ona prva u srcu pogine...

Uzbuđivan takvim mislima sproveo je Alfred u besanici dobar dio noći... Čuo je još kako su sa tornjića borkovečkoga dvora odbile dvije ure poslije ponoći, a zatim se je zanio u san i doskora tvrdo zaspao.

U Delidvoru poslije baruničina odlaska nisu dugo bili na okupu. Grofica, po svom običaju, otišla je zarana na počinak. Melita, jer nije imala ni najmanje volje za razgovor, pošla je nešto kasnije za materom u gornje odaje, gdje je, izašav kroz veliku dvoranu na prostrani balkon dvora, naslonila se na mramornu balustradu i nijemo se zagledala u okolicu koja se je ispred nje sterala. Iznad okolnih planinica lebdio je pun mjesec rasvjetljujući magičnim svjetlom cijeli kraj. Bila je sjajna mjesečina kao dan, te su se dolje na zemlji vidjele siluete Artura i Ele, koji su se na niskim stolićima pod balkonom namjestili. Pušeći fine misirske cigarete (Ela je također strastveno pušila), razgovarahu se poluglasno, da ne smetaju sna grofici. Sada je Artur vodio glavnu riječ i pripovijedao Eli čudesa o utrkama u Alagu kod Budimpešte. Artur je s tolikim zanosom pripovijedao o tim konjima punim temperamenta, o srčanim i vještim jahačima iz redova aristokracije i džentrije, da je Ela umolila Artura da je obavijesti o prvoj jesenskoj utrci, jer bi je rado pohodila. Ona doduše nadasve ljubi koturaški sport, ali priznaje da je i sport utrkivanja na konjima vrlo plemenit i dostojan kavalira.

Dok je trajao taj razgovor, Melita se gore na balkonu bavila sama sa svojim mislima. Pošto je neko vrijeme sprovela naslonjena na balustradu, ispravila se i segnula za stolcem na koji sjede. Mislila je neprestano na Alfreda. Boljelo je da ju je tako ujedanput napustio. On joj, doduše, nije nikada ništa obećao, ali se je naprama njoj tako vladao da je ona i svatko drugi mogao vidjeti da mu se sviđa i da je ona, samo ona biranica njegova srca. A sad ujedanput uzima drugu, a njoj nije o tom okretu prije ni riječce kazao. Zbog toga se je ljutila na nj. Slutila je, doduše, da je Alfred radio po želji svoje strine, uviđala je da bi njemu, siromašnu barunu, samo na štetu biti moglo da se je odupro volji svoje zaštitnice, ali kraj svega toga mogao je imati obzira i s njom, pa joj se bar povjeriti, učiniti je učesnicom svoje sudbine - ali ništa! Kada je već sve gotovo bilo, onda se je došao pokazati kao vjerenik, kao čovjek za nju izgubljen. Peklo ju je da mu svega toga nije mogla kazati u lice. Njezin ženski ponos nije joj toga dopuštao, ali ga je ipak prekorila da je neiskren i neučtiv kada njoj, svojoj prijateljici, nije prije ništa spomenuo. Alfred se je, istina, izvinjavao da je sve došlo iznenada i neočekivano, ali to je nije moglo umiriti. Ona ga je osuđivala.

Razmišljajući tako, osjeti veliku bol u duši svojoj. Počelo je nešto sapinjati u grudima i u grlu, a u licu nastala trzavica. Već su joj se i oči zalile suzama i bilo joj da zajeca.

- Ne, to ne smije biti! - reče ona poluglasno ali energično. - Ta ja ga ne ljubim, ja ne žalim za njim! - Pa ustala silovito i sigurnim korakom uzela šetati od jednoga kraja balkona do drugoga. Pokušala je da svojim mislima dade drugi pravac, ne bi li se otresla te sjete i gorčine koja ju je tako umekšala.

I pošlo joj za rukom. Njezine misli udariše zamamnom stranputicom. Miran, sretan porodični život, a takav si je predstavljala s Alfredom, nije joj se nimalo sviđao. U takvu životu ona bi iščeznula za šire krugove, za svijet, a ona baš hoće da živi u svijetu i za svijet. Ali tomu se hoće slobode, a ljubav je ropstvo. Ona će da bude slobodna, živjet će po svojoj volji, bez stege, i puštati maha svojim željama, zanimat će se živo za svijet i njihov život, a pobrinut će se da se i svijet za nju zanima. Biti gospodaricom svoje volje i svojih djela, to bijaše meta njezinih želja koju je mislila naći u svom budućem braku. Ali treba za to naći muža prilagodljiva koji će podnositi da mu žena živi ispod njegove vlasti, na svoju ruku. I taj će se naći! Ne bude li iz početka takav, ona će ga već učiniti mekšim i sebi podložnim. Pa ako joj to ipak ne bi pošlo za rukom - ona će se s njim rastati, na kraće ili duže vrijeme, pa makar i zauvijek... Što zato? Tko da u sadašnjem vijeku još mari za predsude o braku? Osobna je sloboda idol komu se ona jedinomu klanja! I te misli razigrale je tako da se je pjevuljeći s balkona vratila u dvoranu, otvorila glasovir i poslije nekoliko jakih akorda zapjevala svojim briljantnim koloraturnim grlom finale-ariju prvoga čina Traviate što je pjeva Violetta:

Sempre libera degg'io
Follegiare di gioia in gioia,
Vo' che scorra il viver mio
Pei sentieri del piacer.
Nasce il giorno, o il giorno muoia,
Sempre lieta ne ritrovi
A diletti sempre nuovi
Dee volare il mio pensier!

Pjevala je iz puna srca, a njezin plemeniti, školani glas zvučio je čarobno u tihoj, mjesečinom rasvijetljenoj noći. Ti zvuci, te riječi kao da su izvirale iz njezine duše; ni Violetta sama nije ih mogla tako osjećati kao ona sada. Njezin duh letio je slobodan, raširenih krila u vedrom, sjajnom zraku razbludne mašte, a u tom letu nosili ga sve više raskošni, opojni osjećaji. Meliti se činilo da joj se smiješi praskozorje novoga života u koji je nakanila zaći, prosta od svih predsuda i stega običnoga ljudskoga društva. Ela i Artur, čuvši glasno pjevanje Melitino, skočili u isti mah na noge i sjetili se grofice koja je pošla na počinak. Stavši dolje ispred balkona, uzeše gore vikati:

- Melito, Melito! - No Melita ih nije čula. Ona je pjevala dalje zanosno i sa žarkim osjećajem. Nije bilo izgleda da će skoro prestati.

- Ne čuje nas! - reče ljutito Artur. - Molim te, Elo, požuri se gore i reci toj fantastkinji da mama spava, a i ja idem spavati pa želim mir.

Artur ode nato u svoju sobu, a Ela poleti u prvi sprat. Upala je u dvoranu takvom naglošću da se je Melita prestrašila i prestala pjevati.

- Što se je dogodilo? - upita brzo Melita.

- Grofica spava, a ti pjevaš!

Melita se nasmiješi i zatvori glasovir.

- Maman je uvijek tako vesela kad me čuje pjevati - reče Melita nasloniv se na stolcu.

- Danas si bila nesnosna - primijeti joj skoro zlovoljno Ela - Mislim da te nije obradovao posjet Andrinin?

- Sigurno ne! - potvrdi Melita.

- Radi Alfreda? - zapita bojažljivo Ela, jer je to pitanje moglo da razdraži njezinu prijateljicu.

- Moguće - odgovori nehajno Melita. - U prvi mah ljutila me ta njegova glupa ženidba, ali sad sam se već umirila...

- Tako brzo? - čudila se Ela.

- Kod mene ide sve tim tempom! - razjasni joj Melita. - U mene je pronicav pogled i brza odluka. Ja sam si malo prije stvorila sud da Alfred nije za mene muž...

- Kako to?... On ti se ipak vrlo sviđao? - primijeti Ela.

- Baš zato jer mi se je vrlo sviđao ja mu ne bih htjela biti žena - odvrati Melita. - Bojim se da bih ga mogla ljubiti...

- Tim bolje, bez ljubavi nema sreće u braku - reče Ela.

- Meni ne prija takav brak... Moj ideal je brak bez ljubavi, ali slobodan... Je li me razumiješ?

- Čini mi se da te shvaćam - rekla nesigurno Ela, koja Bijaše dosta zrela djevojka da je mogla razumjeti stanovište Melitino. Ona ipak nije mogla da vjeruje da njezina prijateljica goji takve nazore o braku, koji su se njoj činili bezbožni i nećudoredni. Ali o tom nije htjela da govori.

Za kratko vrijeme spremiše se i njih dvije na počinak.