Melita/Prvi dio/I

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Naslovnica Melita —  Prvi dio - I.
autor: Josip Eugen Tomić
II


Na prostranoj terasi pred grofovskim gradom Delidvorom u Zagorju sjedile su jednoga ljetnoga predvečerja grofica vlastelinka i njezina kći Melita. Dan bijaše vedar i topao - bilo je polovinom kolovoza - a toplina se osjećala još i sada kada se je sunce već nagibalo k zapadnim planinama da iza njih utone. Samo od Ivančice strujalo je lako povjetarce i rashlađivalo nesnosnu temperaturu. Grofica koja je prije dvije godine bolovala od reume, bojala se i toga nestašnoga lahorića pa je brižno omatala oko ramena i prsa šareni perzijski šal koji joj je i preko koljena padao. Do njezinih nogu ležao je potrbuške njezin ljubimac prepeličar Fido koji je, položivši glavu na prednje šape, dremuckao. Grofica bi ovda-onda na svoj naočnik s dugim drškom od slonove kosti pogledala svoga ljubimca i batistenim rupcem tjerala s njega muhe koje su ga neprestano napastovale.

Naprama grofici, tik uz naslon koji je omeđivao terasu, napol stojeći napol ležeći smjestila se udobno na šezlongu Melita. Objema rukama držala je pred licem oveću, fina uvezanu knjigu kao da želi pred materom sakriti sve utiske svoga štiva. Bijaše to Boccacciov Decameron, talijansko ilustrovano izdanje puno opscenih slika. Bivši s ocem prije dva mjeseca u Veneciji, upoznala se mlada grofica s nekim honvedskim generalom, bogatim inače velikašem iz biharske županije, koji joj za uspomenu darova tu knjigu. U zagorskim velikim dvorovima pripovijedao se "sub rosa" vrlo pikantan roman koji da se je odigrao među Melitom, dok je bila u Mlecima, i tim generalom koji bijaše oženjen, i to vrlo, ljubomornom ženom. Govorilo se da je skoro došlo do raspita među generalom i njegovom ženom, a do civilnoga braka medu njim i Melitom. Energična generalica učinila je ipak kraj zabludi svoga muža i jedne lijepe noći otputovala s njim brzovlakom u Milano, a odovud se preko Švicarske i Bavarske vratila sretno kući. Nije se izvjesno znalo koliko je istine u toj ljubavnoj priči. Neki su vjerovali, neki opet držali cijelu stvar pakosnom izmišljotinom.

Melita ne bijaše baš prijateljica starijih talijanskih pisaca. Oni su joj se činili kao bogato ali staro posoblje u sjajnoj dvorani, koje se samo radi štovanja starine drži ali ne rabi. Decameron ju je ipak prilično zanimao. Listala je u njem i preletavala vještačkim okom od strane na stranu, dok nije došla do vrlo zanimivih mjesta koja su većinom bila ilustrovana. Dražesnu priču o Allatieli, kćeri babilonskoga sultana, čitala je s nasladom od početka do kraja, a kada ju je dočitala, zatvori knjigu i položi je skupa s rukom na krilo, pa zamišljena, kao da probavlja užitak što ga je našla u tom štivu, počivala je nekoliko časova tiho, nepomično, napol zatvorenih očiju. Zatim jedva čujno uzdahnu i brzo ustade sa počivaljke. Pogledavši postrance mater koja je, sudeći po brigaljivom izrazu lica, razmišljala o nečem neugodnom, pristupi k ogradi terase i nasloni se ondje, uprvši pogled dolje gdje se je ispod brda bjelasala dobro uređena javna cesta. Kontesa bješe već prevalila dvadesetu godinu, a bijaše na glasu kao ljepota svoje vrsti. Povisoka je uzrasta, vitka, ali ipak jedra. Kosa joj je crnozagasita, pa se ispod nje tim više ističe crnomanjasto-bijelo lice, finih, ali energičnih crta koje odavaju jaku, neslomivu volju. Taj izraz lica uvećava njezino visoko čelo preko koga se je ispod crnih vlasi do lijeve obrve pružala tanka, zelenkasta žilica koja joj u časovima jake duševne uzbuđenosti čudno zatreperi. Njezine oči, velike crne oči, pune žara i sile, zastirale su duge, crne trepavice. Rijetko kada otvorila bi mlada grofica širom te žarke, neodoljive oči; činila bi to samo u odsudnim trenucima kada je trebalo da njezina volja pošto-poto pobijedi.

Kratko vrijeme gledala je Melita dolje na cestu na kojoj su se pojavila jednoprežna, kukavna kolica seljačka, ili po koji pješak koga je posao vodio onim putem. Da bi bar ugledala kakvu vlastelinsku kočiju s veselim posjetnicima, ali nigdje ništa! Vlastelinske porodice ili su sa da u Alpama ili na rivijeri, a siromašniji koji nemaju novaca za te skupe izlete kutre u svojim dvorovima ne misleći na posjete susjeda, jer imadu prečih poslova u gospodarstvu i s ovrhovoditeljem koji se je odmah poslije žetve počeo javljati.

- Dosadna li života! - uzdahnu kontesa i okrene se na drugu stranu. Pogled joj pade na groficu koja je sada mirno sjedila u svom naslonjaču, uzdignute glave a zatvorenih očiju.

- Maman... spavaš li? - javi se istiha kontesa.

Grofica otvori polako oči i osvrnu se na kćer.

- Ne spavam, dijete moje... Htjela bih, ali mi brige ne dadu... - reče mirno grofica.

- Na što opet misliš, maman? - upita kontesa, popošavši k materi. - Sigurno je opet kakva suvišna skrb?

- Ne, ne, dijete!... Nisu ta izlišne skrbi... Ja se nikada ne varam... Onaj list od Artura koji već šest dana čeka na oca vrlo me uznemiruje...

Artur bijaše sin grofičin i mlađi brat Melitin, poručnik kad jedne husarske pukovnije.

- Treba mu opet novaca, ta je sve! - primijeti smješljivo kontesa. - Artur i ne piše nikad, osim ako treba novaca...

- Ah, vrlo je lakouman taj dječak! - uzdahnu grofica i zašuti; zatim nakon kratke stanke produži: - Nije ni čudo, tako mlad, još dijete, prepušten je samu sebi. A taj časnički život... Bože moj!... Nisu ni drugi bolji!...

- Naša gospoda - (tu je mislila oca i brata), prihvati kontesa - mnogo troše. Papa nije trebao ići u Beč na derby-utrku. Dosta ih je već vidio i sam sudjelovao u njima...

Grofica se uze nemirno namještati u svom naslonjaču. Na licu pojavio joj se izraz zlovolje. Ona nije trpjela da se o njezinu Orfeu zlo sudi. Najmanje je podnosila to od same kćeri koja je često znala prigovarati stranputicama svoga oca koji usprkos svojoj starosti bijaše lakouman poput mladića.

- To je baš ono, dijete moje - reče grofica - što ga izvinjava. Kao dragunski časnik i kavalir ljubio je otac utrke nadasve, to mu je bio najmiliji sport. Na trkalištima u Beču i Baden-Badenu bijaše on često pobjeditelj... Čudim se, dijete, kako ne uviđaš, da ga još uvijek zanimaju utrke...

Papa svaki put zaigra silne novce na tim utrkama, a mi smo u vječitoj novčanoj neprilici... - primijeti Melita.

- Istina je! - potvrdi tihano grofica i obori oči na svoje krilo. - Imanje je preko polovice opterećeno, a ne nosi ništa... Vinogradi, glavni naš prihod, uništeni su... Ja ne znam kako će se sve to svršiti... - dodade bolno grofica.

- Kad bi na to mislili papa i Artur, možda bi još mogli izbjeći katastrofi... - reče kontesa i, uzevši sa šezlonga svoju knjigu, pošeta prema istočnom kraju terase.

Grofica samo uzdahnu na kćerine riječi i ne reče ništa. Njima je zbilja prijetila pogibelj da ih vjerovnici ne pritisnu i Delidvor prodadu. Tim bi spali na prosjački štap.

Otac grofice Ane - tako se zvala grofica-mati - Mirko Vojnić Radomirski, spadao je među najmoćniju vlastelu zagorsku; imao je dva velika imanja u županiji varaždinskoj, a jedno manje u zagrebačkoj. Njegov plemićki grb bijaše star do šesto godina, a pleme Vojnića imalo je svoje prasijelo u župi bihaćkoj oko rijeke Une. Pred Turcima uzmakoše Vojnići u Hrvatsku, gdje s vremenom stekoše velika imanja i ugledno mjesto među plemićima hrvatskim. Vojnići proslavili su svoje ime i stari grb u nebrojenim bitkama s Turcima, a poslije u nasljednom i sedmogodišnjem ratu. Birali su većinom vojnički stalež, a među precima sadanje vlasnice delidvorske, čije su slike resile prostranu dvoranu starodavnoga dvora, bijaše osim vitezova koji su u sjajnim oklopima ili u bojnim skrletnim kabanicama mrko na te pogledavali sa stijena dvorane, pitomih, finih i umnih lica starih Vojnića, koji su kao kraljevski personali, savjetnici, podžupani, banske tabule asesori ili kao vitezi zlatne ostruge prodičili rod Vojnića u javnoj službi domovine. Djed grofice Ane bio je još podžupan županije varaždinske i kraljevski savjetnik, a sin njegov Mirko, otac grofičin, služio je kratko vrijeme kao konjanički časnik u carskoj vojsci, a onda položio svoju čast i bavio se gospodarstvom na svojim dobrima. Bijaše oženjen ugarskom barunicom Irmay, koja mu je rodila jedinicu Anu. Muških potomaka nije imao, što ga je veoma peklo na duši. S njim je pao u obiteljsku raku i stari grb Vojnića. Na nadgrobnoj ploči u delidvorskoj kapelici stajahu napisane kobne riječi: "Ultimus sui praeclari, vetustique generis." Ispod dugačkoga nadgrobnog natpisa bijaše uklesana smrt kako pakosno - s veselim licem razdire slavni plemićki grb porodice Vojnića. Dvije godine kasnije položiše u istu raku i njegovu ženu, i tako ostade iza njih sama jedinica, djevojče od šesnaest godina.

Uzgoj mlade i bogate sirote bijaše dosta zapušten. Znala je toliko koliko ju je mogla naučiti vremešna njemačka guvernanta koja je od sedme godine do smrti njezine majke nastojala oko naobrazbe svoje gojenice. Ujak njezin barun Irmay uvidje da njegovoj maloj nećakinji treba veće naobrazbe i društvena uzgoja, i dade je u zavod engleskih djevica u Pešti gdje su bile uzgajane i mnoge druge velikaške i plemićke kćeri iz Ugarske. Imanja što ih je baštinila Ana dade u zakup, a prihodom je upravljao savjesno i brižno. Poslije triju godina istupi Ana iz zavoda, a tada bijaše već vrijeme da se misli na njezinu udaju. Bilo joj je već devetnaest godina. Ujna barunica uvela je u najodličnije krugove ugarskih velikaša i plemića, a zimsku sezonu sprovela bi s njom u Beču gdje se je također kretala samo u najodličnijem društvu. Ana bješe se lijepo razvila. Bijaše to nježna, fina, upravo aristokratska pojava koja je mlade kavalire, njezine poklonike, neodoljivim čarom zanosila. Za kratko vrijeme što se je Ana pojavila u društvu, imala je već velik broj prosaca. Ona je mogla birati pa je i birala. A mogla je da to čini: bila je lijepa, bogata i ugledna roda.

Na jednoj bečkoj proljetnoj utrci upoznaše je s elegantnim dragunskim kapetanom, grofom Orfeom Armanom. U velikom steeple-chaseu bio je on pobjeditelj, dakle junak toga dana, komu su se toliki divili i toliki zaviđali sportsku slavu. Grof Armano bijaše vrlo viđena ličnost u najfinijim velikaškim krugovima. Njegovi preci preselili su se sredinom sedamnaestoga vijeka iz Napulja u Istru gdje su imali nekoliko lijepih posjeda. Otac Orfeov zaigrao je na burzi sav svoj imutak i malo zatim umro. Ostavio je dvoje djece: Orfea, koji je bio poručnik kod draguna kad je propao djedovski imutak, i kćer udanu za bogatog baruna Birkenthala. Mladi poručnik bijaše vičan živjeti kavalirski, a nije bilo otkuda. Njegov šura barun nije bio podašne ruke i samo u najvećoj nuždi, kad bi već došlo do skrajne granice gdje bi morao mladi časnik dugova radi položiti svoju čast, priskočio bi mu štedljivi barun u pomoć, i to ne potpuno nego samo utoliko da bratu svoje supruge produlji časnički život. U takvim neprestanim financijalnim neprilikama dotjerao je grof Armano do kapetana pa je onda počeo ozbiljno misliti na ženidbu. Nije bio prijatelj braka jer je dobro poznavao svoju lakoumnost uz koju ne bi bio kadar nikada da usreći svoju odabranu. Ali dugovi što ih je imao i o kojima njegov svak nije htio ni da čuje, prinudiše ga da se sprijatelji s idejom braka. Približio se Ani s neočekivanim uspjehom. Elegantna pojava mladoga časnika, s licem romanskoga tipa, osvojila je jurišem srce mlade djevojke. Ali i grof bijaše očaran cvatućim i vanredno otmjenim bićem mlade plemkinje. Grof saopći ozbiljnu nakanu da se oženi Anom njezinim skrbnicima i rođacima. Barun i barunica Irmay nisu bili obradovani tom ponudom. Znali su da je grof Orfeo lake misli, rastrošan i da ima mnogo duga. Sve to predstaviše oni svojoj nećakinji, ali Ana pokaza neslomivu volju.

- Ili ću njega ili nikoga! - bijaše njezin stalni odgovor. Proti takvoj odluci nije se dalo ništa učiniti. Napokon, kad postane punoljetnom, a to nije daleko, može birati po svojoj volji. I tako skrbnici Anini, premda nerado, privolješe napokon na njezinu udaju za grofa. Najprije urediše njegove financije gotovinom vjerenice, kako to već biva u takim slučajevima, a zatim bude obavljeno vjenčanje u kućnoj kapelici delidvorskoj, komu je prisustvovalo malone sve plemstvo i boljarstvo zagorsko. Mladi vjerenici, kad su se vratili s uobičajenoga svadbenoga putovanja, nastaniše se u Delidvoru, koji bijaše od pamtivijeka sijelo Vojnića. Grad delidvorski stajao je u prekrasnoj okolici na jednom ogranku gore Ivančice. Bio je i veći i ljepši od dvorova sagrađenih na ostala dva imanja, koji su bili obične plemićke kurije gdje velikaška porodica ne bi imala ni prostora stalno prebivati. Delidvor ležao je u sredini mnogih drugih zagorskih imanja, u kraju koji bijaše sav posut velikaškim i plemićkim dvorovima. Takav položaj bio je stoga zgodan, jer su se vlastela mogla često među sobom pohađati i kratiti si ladanjski, često dosadni život. Grof Orfeo veselio se tomu životu koji mu se činjaše bezbrižan i lagodan, dočim je svaki dan sve to više osjećao da mu vojnički stalež s njegovom stegom, sitnicama u službi i svojom društvenom isključivosti postaje bremenom koga se je želio što prije riješiti. Odlučio je čekati dok postane major, a onda će u mir. Za dvije godine ispuni mu se ta želja. Mlada grofica jedva je čekala da se vrati na svoju djedovinu, u svoj ubavi Delidvor. Silila je da što prije krenu u Hrvatsku, a imala je tomu i drugih razloga. Grof je po svojoj navadi živio rastrošno, ljubio je sport i imao svoje kavalirske pohotice kojih se nije mogao odreći. Karte i ljubovanja, usprkos ljepoti i mladosti svoje žene, gutala su silne novce, te je grof i opet pao u dugove. Sada je to dakako sve išlo na račun imutka grofičina. Da se riješi tih novih neprilika, moralo se je prodati ono imanje u zagrebačkoj županiji. Grofica Ana pregorjela je taj gubitak u svojoj imovini kad joj je njezin Orfeo, koga je slijepo ljubila, zadao tvrdu riječ da će odsele živjeti posve inim životom: samo za nju i svoju porodicu. Melita bijaše već tada na svijetu. Imala je godinu dana kad se je mala porodica vratila u Delidvor.

Grof je imao ozbiljnu volju da sada poživi drugim životom. Probudio se u njem porodični ponos. Bio je posljednji muški potomak slavnoga roda čiji su stari stjecali slavu i glas još u križarskim vojnama. Obuzela bi ga žalost kad je pomislio da bi taj sjajni rod morao s njim izumrijeti ili materijalno propasti. Imutak njegove porodice propao je doduše unepovrat, ali on se je sada bogato oženio; o velikom imutku njegove žene može opet da se veselo zazeleni staro stablo grofova Armano i novom snagom potjera jake mladice. Dvije godine poslije Melite rodio mu se sin Artur. Sada je bio sretan i spokojan. Samo da mu to dijete uzdrži Bog na životu i s njim sve nade u budućnost! On će raditi i brinuti se da mu sačuva materinstvo, a možda da ga još i uveća. Sve je to grof želio i htio, ali volja bijaše u njega slaba. Bilo ga je lako predobiti i ugrijati za lijepe i plemenite stvari, ali njegov zanos brzo bi jenjao i nestalo ga. Tako je bilo i s njegovim odlukama o budućem treznijem životu. Isprva počeo je na svojim dobrima sam gospodariti. Imao je, kao obično umirovljeni oficiri koji se prihvate gospodarstva, velikih osnova koje su mnogo stajale a jedna za drugom propadale. Kao bivši konjanički časnik držao se stručnjakom u konjogojstvu. Naumi urediti ergelu s konjima arapske pasmine na imanju Hrastovcu gdje su još u napoleonsko vrijeme Vojnići imali svoju ergelu. Dobro Hrastovac imalo je zgodan, zdrav položaj, prostrane i zdrave livade na kojima je rasla trava poput "svile", kao što su seljaci govorili. Zašto da ne bude opet ergela gdje je nekoć bila, pa u sadanje doba gdje se konji plemenite pasmine tako skupo plaćaju? Grof je o toj ergeli sastavio odmah proračun gdje je u točno sračunatim svotama iskazano bilo koliko će ga stajati samo uređenje, zatim koliki će biti trošak uzdržavanja na godinu a koliki opet prihod. On je tu svoju osnovu potanko tumačio grofici i svojim vlastelinskim susjedima koji, nevješti tim stvarima, nisu doduše ništa mogli prigovoriti, ali su ipak u sebi sumnjali da bi taj pothvat mogao onoliko nositi koliko je grof proračunao. No grof nije sumnjao ništa, dapače on, optimista najčistije vrsti, držao je svoj račun neoborivim i latio se odmah izvađanja svoje osnove. Od prijatelja slavonskoga velikaša dobio je uz dosta povoljne uvjete materijal potrebit za ergelu. Mogao je otplatiti nabavnu glavnicu u deset godina, dakle u vrijeme kad bi mu već pothvat nosio korist. Uspjeh prve godine bio je vrlo povoljan. U ergeli prirastao lijep broj ždrebadi kojoj nije bilo prigovora. Grof se je već unaprijed veselio lijepoj dobiti koju će doskora otuda imati. Ali nesretan slučaj uništi sve njegove lijepe osnove. S nepažljivosti sluga, koji su bili namješteni u ergeli, pojavi se u njoj sakagija koja je u kotaru vladala, i zarazi velik broj konja. Zaraza bijaše tako žestoka da se nije ništa spasiti dalo. Što nije uginulo, imalo se je utamaniti da se bolest dalje ne raširi. Bio je to velik udarac grofu. Ne samo da mu je propala ergela, nego je morao vratiti i glavnicu uloženu u nju. Novaca nije imao gotovih, a to ga prisili da je prodao lijepu hrastovu, za sječu još ne potpuno zrelu šumu u Hrastovcu, na koju je grofica pazila kao na oko u glavi misleći iz nje izvaditi miraz svojoj Meliti kada bi se udavala. Suznim očima pristade na tu prodaju jer drugog izlaska ne bijaše iz te neprilike.

Za ovim pokusom slijedio je drugi, isto tako nesretan. Sljepar jedan, propali veleposjednik iz Koruške, koji se je pustolovno bavio raznim industrijskim pothvatima, uputi grofa da u planini koja spada k Delidvoru ima bogatih naslaga kamenoga ugljena. Predoči mu kako se danas mnogo traži ta ruda i kako može za kratko vrijeme steći silan novac. Poduzeše pokusno kopanje i zbilja naiđoše na izvrstan ugljen. Grof koji se dugo protivio tomu pothvatu bijaše sada predobiven za osnovu. Sada je već tvrdo vjerovao da tamo dalje u utrobi planine mora biti neiscrpivih naslaga ugljena. Ali u taj posao valjalo je odmah u početku uložiti veliku svotu novaca. Trebalo je sagraditi put u planinu do rovova, valjalo je najmiti vješte rudare koji će rudu tražiti i kopati, nabaviti rudarsko oruđe, namjestiti vrsna stručnjaka koji će tim poslom upravljati itd. Da namakne potrebitu poslovnu glavnicu, uzeo je grof u jednoj bečkoj banci veći zajam kojim je opteretio dobro Hrastovac. Za kratko vrijeme otpoče veliko poduzeće u kojem bijaše poslovnim drugom grofu njegov nezvani svjetovalac. Prvi uspjeh natkrilio je njihovo očekivanje. Iskopaše ugljena za više željezničkih vagona, a to je pothvatnicima otvaralo najljepše izglede u budućnost. Susjedna vlastela koja su porugljivo govorila o tom poduzeću i krstila ga mrtvorođenčetom, zamukoše i sa zavišću u duši uzeše čekati kako će stvar dalje teći. I sama grofica Ana koja je zaklinjala grofa da se kani pothvata u koji se ne razumije, izmirila se sada s muževom osnovom i gojila nadu da će taj pothvat donijeti koristi i blagoslova porodici.

Ali ta nada nije dugo potrajala. Čim se je dalje rovalo i kopalo, bijahu naslage ugljena sve to rjeđe i slabije. Rovalo se u raznim pravcima, ali na rudu nisu više naišli. Grofov drug, koji je u to poduzeće tobože uložio svoju poslovnu vještinu i iskustvo, svjetovao je da se na više strana učine pokusi, no grofa, koji bijaše sangviničkog temperamenta, ozlovoljio je već ovaj prvi neuspjeh tako, da nije htio ni čuti o kakvim daljnim pokusima.

- Šta to samo stoji, ti pokusi! - govoraše grof svomu drugu koji se je dao u pustolov za srećom na grofov račun.

- Bez novčanih žrtava ne da se ništa većega postići - primijeti propalica i preporuči se. Grof je morao da plaća banci velike kamate od uzajmljene glavnice i povrh toga ostade na njemu briga kako će i samu glavnicu otplatiti.

Poslije tih neuspjeha dade se grof na tovidbu volova. Znao je da u Beču i Trstu imadu tovna goveda izvrsnu prođu. Zašto da i on ne pokuša sreću? Imao je u obilju svakovrsne krme na svojim dobrima, imao prikladne staje, blizu je željeznice, pa zašto da se ne lati toga unosnoga posla? I nabavio si iz alpinskih predjela volova kojih se meso radi finoće mu osobito traži. Prije toga čitao je mnogo kako treba udesiti posao tovidbe, kakve vrste krmu davati, u koje doba dana i noći, koliko na obrok, čim treba tovljenike napajati i koliko, kako ih timariti, sve, sve je on to potanko proučio i uputio služinčad kako ima da radi. Posao tovidbe napredovao je lijepo. Tovljenici uspjeli su da ne mogu ljepše. Bijaše ih malo ispod dvadeset metričkih centi životne težine. Grof je sam otputovao u Beč kada je imala doći prva partija od dvadeset tovljenika. Roba se je kupcima vanredno svidjela i dobro je platiše. Proživjevši u Beču veselo i raskošno nekoliko dana, vrati se grof s malim ostatkom kupovnine u Delidvor i opet se živo dade na posao. Doskora dođe na red druga partija tovljenika, pa treća i četvrta i tako dalje. Sada već nije trebao grof da osobno putuje u Beč nego je tovljenike povjerio pouzdanom slugi koji ih je kupcu predao, a novci su stigli poštom. Grof je začudo o ovom pothvatu vodio prilično točan račun. Računao je što ga stoji nabava materijala, krma, što opet služinčad, otpremanje robe i drugi manji izdaci. Kada je sve to sravnio s kupovninom, pokazala se ipak prilična dobit kojom je mogao da bude zadovoljan. Grofici je odlanulo, premda je od toga novca najveći dio potrošio grof na samu svoju osobu i svoje otmjene pasije. On je često odlazio u Češku na lovove k svojim velikaškim znancima, polazio utrke u Beču, Baden-Badenu i Berlinu, obletio za ljetne sezone više raznih lječilišta u Alpama i na rivijeri, više zabave nego zdravlja radi. Ti njegovi izleti stajali su mnogo novca, jer je grof Orfeo svuda živio otmjeno i kavalirski. Znajući grofica koliko grof troši na te izlete, nije imala nikakve volje da ga na njih slijedi. Nije joj nikada palo na um da od njega takva šta zahtijeva, tim manje jer je znala da grof najvoli sam putovati, da ne voli biti smetan. Grofica je zadovoljno sjedila u svom dražesnom Delidvoru, baveći se svojom dječicom i gospodarstvom koliko je mogla i znala.

Tri godine bavio se grof uvijek jednakom srećom gojidbom tovljenika tako da su se nekoja susjedna vlastela povela za njim i u manjem opsegu stala se baviti poslom koji je grof već uvelike tjerao. Ali prekasno se dosjetiše. U zao čas po njih i po grofa buknuše među govedima opasne pošasti, a sve susjedne zemlje zatvoriše granice napram Hrvatskoj. Nije preostalo ino nego napustiti taj posao koji se u domaćim prilikama nije mogao isplatiti. Zatvor granice trajao je dugo. Na kratko vrijeme znali bi dozvoliti uvoz goveda, ali u to vrijeme ne bijaše gotove robe za promet. Onda su se opet pojavile pošasti u raznim krajevima i granica bude zatvorena. Tako je potrajalo nekoliko godina. Ta nedaća upravo je porazila grofa koji je sada jednako s drugom vlastelom počeo jadikovati da gospodarstvo ništa ne nosi i da si samo vrlo bogati ljudi mogu uštiti luksus da drže imanje u svojoj vlasti.

Kamate što ih je morao plaćati bečkoj banci od poslovne glavnice pozajmljene za kopanje ugljena, progutale su obično sav prihod dobra Hrastovca. Bilo mu je kao da i nema toga imanja. Otplatiti nije mogao ništa. Livade, pak gornica i prihod iz vinograda, koji bijahu silno zapušteni, bijahu jedini veći prihod iz koga je trebalo namiriti porez i kućne potrebe koje ne bijahu male. U Delidvoru živjelo se sjajno, velikaški. Grofove četveroprežne, elegantne karuce, bečka radnja, budile su zavist kod zagorskih velmoža i plemića. Deset poizbor konja za vožnju i jahanje bilo je u njegovim stajama smješteno. Držao je dobro plaćena konjušnika, izučena lovca iz. Češke, a povrh toga velik broj livrejovane i prostije služinčadi. Dvije sobarice bile su na poslugu grofici i maloj Meliti kojoj je već držao francusku guvernantu. Artur, "mlada grofovska milost", kako ga je služinčad zvala dok još bijaše malim dječakom, bio je također na brizi iste guvernante. Kad su djeca već podrasla, bilo je većega troška s njom. Melitu dadoše u Budimpeštu u isti zavod "engleskih gospodična" gdje je i mati joj uzgajana bila. Artur dobio je informatora koji je imao teška posla s prokšenim i obijesnim dječakom, koji se nikako nije htio priljubiti učenju. Mladi grofić ne bijaše baš nadaren, shvaćao je i učio teško, a nije, možda baš zato, imao nikake volje za učenje. Jedva je čekao da ga informator otpusti, pa da onda može s češkim lovcem u goru ili u polja da lovi. Imao je krasnu dječačku pušku iz koje je već sada izvrsno gađao. Osim toga je rado jahao na svom vatrenom poniju, a u jahanju bio mu je sam grof učiteljem. Na tom konjiću posjećivao je on bliže susjede ako mu bijaše doma dosadno. Teškom mukom proturaše ga kroz gimnaziju, a tada ga primiše u novomještansku vojnu akademiju. Sveze što ih je grof imao s najuplivnijim ličnostima u Beču, pomogoše mu doći u taj najodličniji vojnički zavod u monarhiji, iz koga je također sretno isplivao i kao husarski časnik iz njega istupio. Bilo mu je tada istom dvadeset godina.

Dok su se djeca izvan kuće u zavodima nalazila, grof je živio po svom običaju. Bio je neprestano na putu idući za zabavama u kojima je mislio da će se otresti neugodnosti koje su mu doma neprestano dodijavale. Trebalo je neprestano sezati rukom u džep i plaćati, a obično ne bijaše otkuda. Grof je padao iz jednoga duga u drugi, broj mjenica i zadužnica rastao je bez prestanka i opterećivao njegova dobra koja su sve manje nosila. I njegovi vinogradi koji su ga prije znali izbaviti iz mnoge neprilike, sada su ga izdali. Filoksera ih je uništila dokraja, a grof se nije brinuo da namjesto starih vinograda uredi američki nasad. On nije imao vjere u tu prekomorsku lozu, tvrdeći da nam sve gospodarsko zlo dolazi iz novoga svijeta. I tako vrhunci najljepšega položaja na kojima je domaća lozica rodila najizvrsnijim vinom, ostaše pusti parlozi ili su bili mjestimice zasijani kukuruzom. Kolika razlika u prihodu nekada i sada!

Ali mjera trebala je da bude puna. Bečka banka, gdje se je grof zadužio radi svoga rudarskoga pothvata, otkaza glavnicu. Što sada? Da namiri staroga vjerovnika, bio bi morao sklopiti bilo gdje novi zajam. Ali to mu ne pođe za rukom. Hrastovac bijaše preko dvije trećine vrijednosti opterećen, a i na Delidvoru bijaše velikih tereta. Uz to su imanja slabo nosila. Sve to bijaše dobro poznato novčanim zavodima gdje je tražio zajam, i oni odbiše grofa. Nije preostalo ino nego gledati da dobro Hrastovac što bolje proda. Pane mu na um sretna misao da ga ponudi barunu Irmayu koji po tankoj krvi bijaše Vojnićeva roda. Barun, koji bijaše sestrić grofice Ane, prihvati napokon tu ponudu, najviše iz pijeteta prema svojoj majci. Znao je on dobro da su u Hrastovcu šume poharane, da su oranice dozlaboga zapuštene i samo livade da imadu cijenu. No on je to imanje smatrao kao porodičnu svetinju i nije ga htio da ispusti iz ruku. Kupovnina koju je isplatio bijaše velika, mnogo veća negoli vrijednost dobra. Barun je radio plemenito imajući na umu da pomaže postradaloj rodbini.

Poslije te prodaje išlo je sve nagore. Grof i grofica počeše osjećati svu težinu života ljudi koji su u novčanoj oskudici. Grof je morao da rasproda suvišne konje i karuce, otpustio je nepotrebnu služinčad, a u svom domu uveo što jednostavniji način života. Tim se je doduše nešto prištedjelo u gospodarstvu i kućanstvu, ali materijalna nevolja ipak je tištala njega i porodicu mu. To ga uostalom nije smetalo da svaki put kad bi iz imanja izvadio oveću svotu novca, po nekadanjoj navadi dobar dio toga novca lakoumno potroši ne misleći ni na ženu ni na djecu, ni na jadno stanje svoga dobra. Njegov sin Artur trebao je svaki čas novaca. Pisao je po novce i kući i tetki barunici i trošio tako neobuzdano da se je i samomu grofu činilo previše. I Melita imala je često svoje otmjene želje koje su dosta stajale, no kojih se ona nije htjela odreći. Grof joj je morao držati skupocjena jašca, jer je bila strastvena jahačica, morao je voditi na velikaške plesove i zabave u Beču, Gracu i Budimpešti, na operne predstave u Zagrebu kada bi gostovao pjevač svjetskoga glasa, na soareje i kućne zabave takozvanoga "boljega" društva u Zagrebu, u kom je bilo nešto domaće, a tim više talmi-aristokracije, koju je ona prva smatrala svojom štafažom. Pohađala je i razna lječilišta u Švicarskoj i na rivijeri, kamo su dolazili ljetovati bogati Englezi, Francuzi i Rusi. Ti su izleti dakako skupo stajali, ali roditelji su morali prihvatiti svaku priliku gdje je bilo mogućnosti da im se kći dobro uda, a bila je već u dobi gdje se nije smjelo dugo oklijevati.

Tako su u Delidvoru svi članovi grofovske porodice živjeli rastrošno i lakoumno ne misleći na žalostan konac takva života koji nije mogao izostati. Jedina stara grofica bijaše iznimka. Ona nije imala nikakvih potreba ni izdataka. Živjela je neprestano na svom imanju, otkuda se nije micala, dapače i svoje susjede rijetko bi kada u godini posjetila. Ima već više od deset godina da je nije bilo ni u Zagrebu, ni Varaždinu. Odijevala se je staromodno, jer je uviđala, da bi nove oprave mnogo stajale. Bolje da se taj novac uštedi za potrebe njezina muža i djece. Znala je ona da te potrebe proždiru sve to više njezinu očevinu, ali je te potrebe priznavala.

- Bože moj - znala bi govoriti svojim prijateljicama kad bi se povela riječ o teškim vremenima koja su stigla boljare i plemstvo - ja znam da i mi živimo (tu je dašto i sebe računala) preko svoje snage, ali što da se uradi? Ako ćemo živjeti bez ikakova komfora, ako si ne budemo ništa uštili i ne išli usporedo s ostalim otmjenim društvom, onda to nije život kavalirski, nije uopće po nas nikakav život. Istina je, doduše, da kroza to propadamo u sve to veću nevolju, da se moramo boriti i da ćemo napokon i propasti, ali to je sudbina našega staleža. Propadamo redom, jedan prije, drugi kasnije. To je valjda kletva koja stiže potomstvo naših otaca za njihove grijehe... Svi ćemo propasti.

Ovo bijaše tvrdo uvjerenje grofice Ane koje si je u posljednje vrijeme sama stvorila. Imala je dosta primjera koji su je samo još ukrijepili u njezinu uvjerenju. Trebalo je samo pogledati oko sebe. Svi ti velikaši i plemići koji su posjedovali velike i lijepe djedovske posjede u njezinoj blizini, stajali su na rubu propasti, a neki su već i propali. Ona je stoga išla u susret budućnosti s nekom rezignacijom u kojoj se je gubio strah i očajanje zbog katastrofe koja je morala nadoći. Jedino što je željela bijaše da ona živa ne dočeka te propasti, već da je prije sahrane u djedovskoj grobnici. Osjećala je da bi joj užasno bilo rastati se s Delidvorom gdje se je rodila i lijepu svoju mladost sprovela. To bijaše jedina misao koja ju je onda uznemirivala i činila je sjetnom i zabrinutom.

Ova je crna misao saleti i u čas kada je s Melitom svršila kratki i neugodni razgovor na terasi. Zadubila se u misli i sjedila nepomično u svom naslonjaču. Melita je nije smetala. Zamišljena sama i pod utiskom ladanjske dosade naslonila se desnom rukom na ogradu terase i gledala neko vrijeme u okolicu, onda opet otvorila knjigu, nešto malo čitala, pa je napokon zlovoljno zatvorila i pošetala uzduž ograde. Ujedanput stane i pogleda zorko prema zapadnoj strani na cestu. Lice joj dobi sada posve drugi izraz: oživjelo, uzbudilo se.

- Maman! - viknu kontesa grofici niti ne obazirući se na nju.

Grofica podigla glavu i čekala što će dalje čuti.

- Netko dolazi - produlji kontesa s velikim interesom. - Dođi da vidiš!... Sigurno idu k nama...

Grofica polako ustade sa svoga naslonjača i laganim korakom pristupi k ogradi gdje nastavi k očima svoj naočnik te stade gledati pokazanim si pravcem.

- Vidiš li, maman!... To je cijelo društvo... vrlo zanimivo društvo... Ah, mon Dieu! - prihvati sada kontesa smješljivim licem i veselim tonom - ima ih u karucama jedan jaši na konju, a na tandemu sjede dvoje... Muškarac i ženska... Prekrasno!...

- To su Andrinine karuce! - reče grofica koja se je samo za kočiju zanimala. - To su njezini bijelci, zar ih ne poznaš?...

- Zbilja, imaš pravo, maman! - potvrdi kontesa. - A onaj jahač koji uz kočiju jaši... tu zastade malko, ali skoro zatim nastavi začudo mekim i ljupkim glasom - ah, to je sigurno Alfred. Tko bi drugi bio... sigurno je on!...

Za one na tandemu nije već sada kontesa puno marila. Činilo se da ne skida pogleda s karuca i jahača koji je elegantno jahao sa strane na vatrenu vrancu.

- Jest, to je Alfred - ponovi kontesa tiho kao da sama sa sobom govori, tako tiho da je ni grofica nije čula.

- Pozdravljaju nas! - javi se sada grofica.

- Tko? - upita rastreseno kontesa.

- Oni na tandemu... Vidiš kako rupcima mašu prema nama? - govoraše grofica.

Obje gospođe odvrate istim načinom pozdrav s terase. Ono dvoje što se je vozilo na tandemu bijaše daleko odmaklo pred karucama koje su za njima slijedile. Dojurili su za kratak čas pod sam dvor, pa se je sada s ceste čuo jak mladićev glas:

- Dobar dan, maman!... Dobar dan!

Grofica zadrhta u svem tijelu; bilo joj je kao da će se onesvijestiti.

- Artur! - usklikne ona slabim glasom i oči joj se napuniše suzama.

- Artur! - ponovi mehanično kontesa svrnuvši opet svoj pogled na karuce i jahača.

Grofica bijaše silno uzbuđena. Minulo je pol godine da nije vidjela svoga sina. Taj obijesni, razuzdani, ali uz sve to simpatični mladić bijaše njezino "drago, najdraže dijete." Bio je tijelom i dušom prava slika i prilika svoga oca, pa kano da je sva ljubav grofice Ane, koju je gojila za svoga muža, prešla i na sina.

- Idemo im u susret! - reče grofica drhtavim glasom! - Vodi me, Meli!

Kontesa priđe k majci i ponudi joj ruku po kojoj odmah osjeti duševnu uzbuđenost njezinu.

- Ti si vrlo uzbuđena, maman!... Umiri se!

- Pravo veliš, jako sam uzbuđena... Što ćeš, dijete! Takvi su već roditelj i...

Obje pođoše do puta koji je s javne ceste vodio uz brijeg ravno u dvorište delidvorsko. Koturaši na tandemu gonili su do sredine toga puta, ali put bijaše sve strmiji prema vrhuncu i oni su sašli dolje, te je sada Artur tjerao vozilo rukom sve do vrha. Pred njim koračala je u ženskom koturaškom odijelu baronesa Ela, poznata koturašica zagorska, koja je, na radost svojih koturaških znanaca, bila prevalila već oveće distancije kao do Beča i do Mletaka. Prije nekoliko dana vratila se je upravo iz Graca, obišav na tom putu u pratnji svoga brata sve poznate velikaške plemićke dvore štajerske. To bijaše njezin jedini i najmiliji sport komu je bila svom dušom odana, no kraj svega toga nije ona ipak slovila s osobite kakve vještine kao koturašica. To je i sama znala, pa zato nikad nije sudjelovala kod javnih utrka, premda su je mnogi na to nagovarali. Ona bijaše zadovoljna tim da je žilava i ustrajna sportkinja, pa da može na svom vozilu prelijetati poput ptice iz jednoga kraja u drugi, znance iznenađivati, ljubobitnost u publici buditi i vrijeme si najljepšim načinom kratiti. Baronesa Ela bješe već prevalila tridesetu godinu, bila je dakle već u dobi kad si je mogla dozvoliti nešto slobodniji život koji bi možda mlađoj djevojci zamjerali. Bijaše rumena, nešto suncem opaljena lica, kose svijetložute, a jedra i puna stasa, energična u kretnji i govoru... Radi njezina živa temperamenta svi su je voljeli; ona je u svačiji dom u koji je stupila unijela veselost i živost. S udajom nije više računala; dok je bila posve mlada, još pupoljče, bijaše vanredno dražesna pojava svojom svijetlom, sunčanom kosom i svježim, rumenim licem. Imala je tada mnogih dvorilaca, koji su bili zaneseni milinom njezina cvata i nježne spoljašnosti, ali prosaca ne imaše nikada. I ona bijaše član velikaške porodice koja nije baš živjela u povoljnim materijalnim prilikama, a osim nje bilo je više braće i sestara. Tu, dakako, ne bijaše izgleda za udaju. Ali to nije ogorčilo života mladoj baronesi. Ona je sačuvala prirođenu svoju veselost i živost temperamenta. Na njoj ne bijaše ni traga od dosadne kake usidjelice koja je zamrzila na svijet i samu sebe samo zato jer se nije udati mogla.

- Ah, ta to je Ela! - kliknu veselo Melita prepoznav svoju prijateljicu. - Gdje se je to dvoje našlo? - dodade nato, i poče mahati lepezom prema dolazećima. - Žurite se, zaboga!... Mi vas nestrpljivo čekamo! - doviknu na to kontesa koturašima koji su se umoreni dalekom vožnjom, lagano uspinjali strmim putem. Artur, čuvši taj poziv, prisloni vozilo na jednu voćku kraj puta, priskoči k Eli i uhvati je za ruku. "En galop!" zapovjedi mladi časnik i njih dvoje polete zbilja kao na komandu uz strminu. Za nekoliko trenutaka bijahu na mjestu gdje su ih čekale grofica i kontesa. Ela, sva zaduhana i zažarena od te kratke letnje, objesila se Meliti o rame ne mogući ni riječi izustiti, dočim je Artur svesrdice grlio majku i ruke joj cjelivao, govoreći joj umiljato i nježno:

- Draga moja, slatka maman! Kako je tebi?... Imaš li me još rado?

Grofica se rastapala od milja... Kako joj samo milo toplo govori taj njezin lijepi, zlatni dečko!...

- Ah, kako sam sretna da te opet vidim! - govoraše grofica razdragana pa je rukom privinjala njegovu glavu na svoje rame i cjelivala mu svijetlovranu kosu. - Ti si nas tako iznenadio.

- Ja sam pisao, još prije tjedan dana pisao sam da ću doći, ali nisam dobio ni odgovora ni novaca - reče Artur izvinuv se iz grofičina zagrljaja.

- List glasi na oca, a on je u Beču - odvrati mati.

- Do bijesa, pa baš sada kad sam silno trebao novaca... Bio sam u velikoj neprilici, moradoh u Židova posuditi - žestio se mladi poručnik. - Ah, da ti znaš, maman, kolike kamate moramo plaćati...

- Ne govorimo sada o tom - upade mu tiho grofica u riječ i uhvati se ispod njegove ruke. Uto priskoči k njima Melita i zagrli brata.

- Zar mi nećeš ni cjelov dati, ti nevaljanče? - govorila je bratu ljubeći ga u lice i usta. - Kaži nam gdje si se sastao s Elom; ona još nema dosta sape da progovori...

- U Zagrebu sastadoh se s Alfredom - uze pripovijedati Artur - koji se je ondje desio u poslu svoje tetke Andrine. On me odveze k njoj na imanje gdje sam zatekao Elu s bratom. Na njezinu vozilu evo me sada kod kuće... A propos... ti možda i ne znaš da se Alfred ženi.

Melita problijedi, a i grofica se na tu vijest trže sva iznenađena.

- Što to veliš? - pitala ona kao da pravo ne vjeruje svom sinu.

- To je gotova stvar - uvjeravaše je Artur. - On uzima pokćerku svoje tetke... Izvrsna partija...

- Ljubicu? - pitala dalje grofica, dočim je Melita, stojeći uz nju, mramorkom šutjela. Vidjelo joj se da je silno uzbuđena, ali da nastoji svladati se i sabrati.

- Tako je željela Andrina koja svoju pokćerku vanredno ljubi - umiješa se sada u govor Ela. - Alfred je siromašan barun, kao što smo i mi, pa se može smatrati sretnim da dobiva ženu koja će baštiniti ogroman imutak.

- Upravo mi ju je ispred nosa ugrabio - primijeti ozbiljno Artur - toga mu neću zaboraviti...

- Ti si još dijete, moj sinko - reče mu grofica, - pa ti imaš još dosta vremena da misliš na ženidbu.

- Pravo veliš, maman! - prihvati mladi grof lakoumnim tonom - ženidba neka još čeka na me, ja hoću da se naužijem slobode i života... Samo gledajte da se Melita uda; kako se je samo uljepšala za ovo pol godine, što se nismo vidjeli... Treba joj naći muža, jer će inače ostati usidjelica.

- Kao ja! - upade mu u riječ Ela smijući se.

- Brak nije uvijek sreća - primijeti grofica obzirom na Elu. No ta obzirnost bijaše suvišna, jer je Ela bila posve zadovoljna svojim stanjem. Ona je pretpostavljala svoju usidjeličku slobodu običnomu braku.

Uto se podno brijega uz koji je vodio put u dvor pojave karuce Andrinine kojoj je oblijevo sjedila njezina pokćerka; iza njih postrance jahao je Alfred.

Melita, opaziv ih, uze ispod ruke Elu i brzim korakom odjuri s njom prama perivoju koji se je sterao s desne strane dvora.

- Kamo me vodiš? - upita Ela kontesu.

- Neću da ih dočekam... odvrati Melita spješeći naprijed. - Mrsko mi je.

- Srdiš se na Alfreda? - reče povjerljivo Ela.

- Ja?... Ne razumijem te!

Melita je izustila te riječi tako mirnim i hladnim tonom da je Ela nije već ništa dalje pitala. A kako je ipak u njoj taj čas vrelo i kipjelo, kako je dobro razumjela pitanje svoje prijateljice! Ta, ne bijaše nikakva tajna da je Alfred bio strasno zaljubljen u lijepu i duhovitu kontesu, i da se je njoj sviđao pristali, vitki mladić. Sve je držalo zastalno da će Alfred zaprositi ruku kontesinu, a eto sada se je inače desilo.

Šuteći zamakoše obje djevojke u perivoj.