Melita/Drugi dio/V

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
IV Melita —  Drugi dio - V.
autor: Josip Eugen Tomić
VI


Grof Orfeo, došavši u Trst radi Artura i Elze, posjetio je najprije markezicu Mary. Ova se je njegovu dolasku obradovala, ali kada je iz grofovih usta čula radi čega je došao, kad je saznala da je njezin "bebe", ugrabio ljepušnu i mladu drugaricu svoje matere, onda se je silno razjarila na Artura i pisala mu list pun gorčine kojim mu otkazuje svoju ljubav.

Stari ženar, kada već nije mogao da sam vrati sinu žao za sramotu, ocrnio ga je kod njegove pokroviteljice samo da mu se osveti bud kojim načinom. U svojoj strasti postao je pakostan poput nerasudna djeteta. No Artur se je vješto izvukao iz škripca i izgubljenu milost markezičinu opet sretno zadobio. On je njoj prikazao cijelu stvar u drugom vidu. Pisao je naime markezici o nelijepom odnošaju oca sa drugaricom njegove majke koji se je grofu svagdje vrlo zamjerao. On je stoga odlučio učiniti kraj tomu nedostojnomu očevu životu, pa je lukavo odmamio djevojku iz roditeljske kuće... Što je on time kanio, tomu da je najbolji dokaz što ju je na milost božju ostavio u Sisku i nije se za nju više brinuo.

Ovaj list je posve umirio markezicu. Poznavajući grofa kao na glasu ženara, ona je imala razloga da vjeruje Arturu. Njegov list je primila isti dan kada se je grof s kratkoga izleta vratio iz Venecije u Trst. Došavši k njoj u posjet da se oprosti, markezica je saopćila grofu sadržaj Arturova lista i naslađivala se velikom zabunom grofovom komu nije pošlo za rukom oprati se od krivnje pred tom iskusnom i prepredenom ženom. Sada je ona još više svemu vjerovala što joj je Artur o toj stvari pisao.

Prazna srca i ogorčen vratio se grof u Delidvor gdje ga je čekalo drugo razočaranje, drugi udarac. Za njegova kratkoga odsuća pobrinuo se Branimir da svojoj punici pribavi drugu, čestitu drugaricu. Tu je našao u osobi gospodične Eveline koja bijaše guvernantom u kući jednoga zagrebačkoga generala koji je pred nekoliko dana sretno udao svoju kćer, čime je mjesto guvernante u njegovoj porodici postalo suvišno. Gospodična Evelina imala je najljepše svjedodžbe i uživala glas savjesne i naobražene odgojiteljice, koja je tim lakše mogla preuzeti mjesto drugarice u stare gospođe. Ne bijaše već mlada, a lijepa nije bila nikada. Bijaše povisoka stasa, mršava, lica uzahna i kratka, a nerazmjerno duga i šiljasta nosa koji bijaše najveći zlotvor njezine vanjštine. Imala je još jedno rijetko svojstvo, duševno. Bila je bogomoljka i nabožna kao koludrica. U svakoj kući gdje je dosada bila, kušala je ona presaditi osjećaj bogomoljnosti i kršćanske nabožnosti, što joj je u svim uglednijim kućama i uspjelo jer se je držalo da nabožnost, makar i afektirana, spada k boljemu društvenom tonu. Branimir je dobro sudio da bi gospodična Evelina bila kao stvorena za drugaricu njegovoj histeričnoj punici. On ju je stoga uzeo u službu grofičinu na vlastiti riziko i odvezao se s njom u Delidvor. Branimir je najprije sam pošao do grofice i sve joj ispričao o Elzi što je u Sisku vidio, pa je onda zaključio riječima: - Takvoj djevojci nema mjesta u nijednoj pristojnoj kući, zar ne, maman?

- Dakako da ne!... Ali tko bi si to mislio?... Tako lijepa, umiljata i pametna djevojka... Ja se samo čudim da moj Orfeo nije ništa opazio... Ali on je suviše dobar i plemenit i po sebi sudi sve druge.

- Čovjek se često vara u sudu o drugima - reče Branimir s teškom mukom susprežući smijeh koji ga je dražio slušajući mnijenje grofičino o njezinu Orfeu. - Ali taj slučaj poučio nas je da moramo biti oprezni i paziti koga uzimamo u službu. Ti, maman, ne možeš biti bez drugarice... i ja sam ti već doveo jednu. Vrlo je čestita, dapače nabožna.

- To mi je vrlo drago... Ovih par dana što sam bila sama pogibala sam od dosade... Već sam se jako priučila na drugaricu. Neka dođe ta nova.

Branimir otvori vrata od pobočne sobe i dade Evelini znak da uniđe. Obje se gospođe radoznalo zgledaše. Grofičino lice postade nekako kiselo kada je vidjela pred sobom dugačko, mršavo stvorenje s onim šiljastim, dugim nosom. Grofici je uvijek ugodno bilo ako je imala uza se lijepa, simpatična lica. Evelina usuprot bijaše vrlo zadovoljna kada je uočila staru, nemoćnu groficu. Tu će, mišljaše ona, moći dati po volji maha svojim nabožnim osjećajima.

Evelina se pokazala odmah vrlo vještom i okretnom u svom novom položaju. Upoznala je za jedan dan ćud, načela i navike stare gospođe, pa je prema tomu udesila svoje postupanje. Već prvi dan počela je čitati iz Svetoga pisma i tumačila nejasna mjesta grofici koja je začudo pozorno pratila to štivo. Još više svidješe joj se legende o svecima i sveticama i legende o drugim božjim ugodnicama. Evelina tako je lijepo čitala, tako zanimivo tumačila ova sveta štiva, da grofica nije još nijedanput zadrijemala, što joj se svaki put dogodilo kada joj je Elza čitala Marlittine romane. Evelina pošla je i dalje pa je umiljatim, prosećim načinom uputila groficu kako je ne samo nužno nego i uzvišeno više puta na dan uzdići pamet k stvoritelju Bogu, uznijeti se dušom pred njegovo prijestolje, pa mu se tu klanjati i moliti. - Nema ništa ljepše, ugodnije i uzvišenije nego ovakav duševni saobraćaj među stvorcem i stvorom njegovim - govorila je Evelina s oduševljenjem grofici, a ovoj su se te riječi duboko zasjekle u srce te se je ona sada čudila kako je mogla tolike godine biti bez molitve i saobraćaja s Bogom. Njih su dvije odsele svako jutro i večer išle u dvorsku kapelicu i ondje se Bogu molile, iz početka kratko, a onda sve dulje i dulje. Dozvolom grofice dala je Evelina urediti dosta zapuštenu kapelicu. Tarac od mozaika bude opran i olašten da se je sve svijetlio, sa stijena koje bijahu urešene fresko-slikama, zbrisana je debela prašina i paučina, oltar u red stavljen da ga je bilo ugodno gledati, a u srebrnoj uljenici koja je visjela sa stropa kapelice gorio je žižak dan i noć u slavu zaštitnice plemenitoga doma sv. Kate. - Božja kuća valja da se drži u najvećem redu! Ako redimo i ljepšamo svoje, ljudske stanove, kako smijemo zaboraviti na božji stan? - primijetila je Evelina grofici kada je kapelica bila dokraja uređena, a starica se je skrušeno kajala da je tolike godine taj božji dom tako užasno zanemariti dala u koji poslije Melitine svadbe osim najvećih blagdana nitko ni zavirio nije.

Nova drugarica dobila je potpunu vlast nad svojom gospodaricom. Što god je Evelina rekla, preporučila i svjetovala, sve je bilo dobro, sve se je to imalo ispuniti. Primajući savjet Evelinin, grofica se je odsele skupa s Evelinom svake nedjelje ispovijedala i pričešćala u dvorskoj kapelici gdje je u nedjelju i blagdane čitana sv. misa što je prije bivalo samo na Uskrs i Božić i na dan sv. Katarine; ona je nadalje odredila da služinčad ima crkvu po nedjeljama i blagdanima polaziti, u posne dane postiti, zabranila je kletve i psovke i nepristojan govor u svom dvoru, na što dosele nitko nije pazio. Grofica je stala podupirati uboge i siromahe koji su bili njezini podanici ili njihovi potomci, darivala je župnu crkvu crkvenim ruhom, voštanicama i drugim potrepštinama, a uz to činila i druga djela kršćanskoga milosrđa. Evelina je malo-pomalo unijela posve drugi život, život kršćanski u ovaj stari boljarski dom.

Kada se je grof vratio iz Trsta kući pa mjesto Elze našao Evelinu s onim njezinim licem i vidio što ona s groficom radi i kako hoće da sve u dvoru preobrazi, on se je hvatao za glavu i govorio u najvećoj ogorčenosti:

- No, to mi je još samo trebalo!

Od prvoga časa on je zamrzio na tu ružnu, mršavu djevojku koju nije nikada prijazno pogledao, niti je prijazno oslovio. On je imao i povoda da je na nju kivan, jer kraj njezina upliva na groficu nije mogao ni misliti na to da bi je grofica otpustila i da bi onda mjesto nje došla nasljednica poput Elze koju nikako nije mogao da zaboravi.

Premda je Evelina svojim oštrim vidom dobro opažala odvratnost koju grof pokazuje naprama njezinoj osobi, ona se ipak nije žacala da pokuša svoju sreću i sa samim grofom. Jednom prilikom počela je mirnim svojim i promišljenim načinom razlagati grofici kako bi lijepo i Bogu ugodno bilo da se grof poslije tolikih godina (čula je naime da se grof od svoje ženidbe nije nikada ispovijedao) skruši i s Bogom obračuna dosadanji svoj život.

Grofica se je čisto prestrašila čuvši tu želju svoje drugarice:

- Ne, zaboga... Kanimo se toga posla... Mi ne bi uspjele, a grofa bi to silno ozlovoljilo. On bi odmah uvidio da radimo po dogovoru. Žalibože on ne drži do tih svetih stvari, a napokon, zašto da ga uznemirujemo... On je dobra i plemenita, prava kršćanska duša... čovjek bez grijeha.

To se doduše nije nimalo slagalo s onim što je Evelina čula o grofu, ali kada je vidjela odlučnu protimbu grofičinu, odustala je predbježno od svoje nakane, ali se nije mogla suzdržati, a da ne primijeti grofici na njezine riječi:

- I najpravedniji posrne bar sedam puta na dan, veli Sveto pismo, vaša milosti!... I gospodin grof nije bez grijeha... No kada vaša milost neće, mi nećemo u nj dirati, ali ćemo se moliti za nj Bogu da ga svrne na pravu stazu.

- Da, mi ćemo se za nj Bogu moliti! - ponovi grofica.

Tako se je sada živjelo u Delidvoru.

Artur se je iz svoje neprilike zbog dugova izvukao sretno, ali s malo časti. Kad mu nije pošlo za rukom dobiti od oca novaca, on je izravno otputovao k Meliti u Orlovac. Rekao joj da će mu biti pomoženo s jednom tisućom forinti. Melita htjela mu je tu svotu dati od onih cekina što ih je dobila za putni trošak od Branimirova oca i koji su netaknuti ostali. Artur je to odbio. Onda mu je ponudila vrijednosni jedan papir koji je glasio na tisuću forinti, što ga je sa desetak sličnih dobila od Branimira kao jutarnji dar. Ali ni to nije htio velikodušni brat da primi, jer nije želio da ona dira u stvari koje su joj draga uspomena. On je tražio samo jednostavni žiro svoje sestre na mjenicu koja je glasila na tisuću forinti, koju je on prihvatio i koja se je imala platiti za tri mjeseca.

- Dotle će valjda biti u oca novaca da mi pošalje tu bagatelu, i ja ću tada mjenicu iskupiti.

Melita, poznavajući još slabo bratovu beskrajnu lakoumnost, dade mu svoj žiro, a on se s mjenicom vrati odmah u Sisak gdje je čuo što se je zbilo s Elzom. Bio je sretan da se je tako lako riješio te djevojke. Došavši u Zagreb, pobrinuo se je za drugog žiranta i našao ga slučajno u gostioni gdje je odsjeo. Bio je to grof Janko. Mjenica sa Melitinim žirom glasila je sada već na deset tisuća forinti. Krivotvorenje nije se moglo opaziti jer je na mjenici pripisana bila istom rukom i istim crnilom jedina riječ "deset" pred riječ "tisuća", a jedna ništica dodana brojevima koji su označivali mjeničnu svotu.

Grof Janko je bez oklijevanja potpisao tu mjenicu kao drugi žirant znajući dobro da od njega neće nitko tražiti da je plati. Melita bila je tako dobar jamac uz svoga supruga da njegovo jamstvo nije ni dolazilo na vagu.

Kada su minula tri mjeseca i mjenica dospjela, prihvatnik se nije javio. Novčani zavod u čijim je rukama bila mjenica, sjetio je brzojavom Artura na njegovu platežnu dužnost, ali je dobio od njega odgovor da on nije kadar platiti nego neka se obrate na prvoga žiranta, koji je spreman mjenicu iskupiti. Branimir bijaše taj dan odsutan iz Zagreba. Imao je neki važni poslovni dogovor s ocem, pa je naglo otputovao na Rijeku otkud se je imao treći dan vratiti. Da toga nije bilo, uprava novčanoga zavoda bila bi se obratila na samoga Branimira da stvar uredi. Ali ovako nije bilo druge nego se diskretnim putem obratiti na prvoga jamca. Poslaše brzojavni odgovor Arturov Meliti i javiše joj da je mjenica protestovana. Ujedno je najuljudnije umoliše za brzu obavijest da li je voljna odmah platiti taj mjenični dug da ne bude sudbenoga postupka.

Melita bijaše izvan sebe kada je primila to kobno pismo. Ona je, istina, potpisala kao žirant mjenicu, ali ta je glasila na tisuću forinti što je svojim očima vidjela, a sada traže od nje da plati deset tisuća forinti. Tako se nije ona ujamčila niti je voljna bila toliku svotu platiti.

U velikoj neprilici koja ju je tako iznenada snašla, napisa list Branimiru komu sve vrijeme što bijahu rastavljeni nije ni slova pisala. U listu priopćila mu je potanko sve što je znala o toj mjenici i usrdno ga molila neka stvar odmah izvidi, jer je ona u velikom strahu da nije Artur mjenicu krivotvorio. Branimir je razabirao iz svake riječi lista, pa iz čestih ispravaka, da je bila silno uzbuđena kada ga je pisala. To ga je ganulo! Potpis na listu glasio je: "Tvoja Melita". Bio je vas razdragan pročitavši te dvije riječi s kojih nije mogao dugo da skine očiju.

- Dakle se ipak osjeća i naziva mojom! - govoraše sam u sebi. Kako mu je to godilo... Siromah!... Bio je tako s malim zadovoljan i sretan!

Branimir je bio odmah uvjeren da je mjenica glede svote krivotvorena. Otišao je smjesta u novčani zavod i dao si pokazati mjenicu. Njegovo vještačko oko opazilo je na prvi pogled da su dopisci u brojkama i slovima naknadno načinjeni. Pismo, ako i isto, nije bilo iz jednoga toka i poteza. Ne rekavši ni riječi, uredio je odmah stvar i iskupio mjenicu. Do Artura nije nikada mnogo držao, ali da je tako nisko pao, toga nije očekivao. Njegov šura nije više za nj bio na tom svijetu.

Meliti je odmah odgovorio ljubezno i obzirno. Pisao joj je da se je žalibože njezina sumnja obistinila i da je Artur krivotvorio mjenicu. Ali je moli da o tom nikomu ni riječi ne spomene i da ta tajna ostane među njima.

Pročitavši taj list, Melita bila je nemalo iznenađena. Nije se nadala da će se on u ovoj zgodi kavalirski ponijeti.

- Alica mogla bi imati pravo da krivo o njem sudim - mislila je ona u sebi bacivši u kamin Branimirov list.